- 46 -
A tada, kod "Bobisa", u onoj gužvi sustignemo dvije cure, mlade i vitke, kratkih skoro muških frizura, u ljetnim bjeklim minićima koji su jedva pokrivali gaćice i majčicama kroz koje se providjela od sunca opaljena koža i tvrde sise bez grudnjaka.
- "Vidi ih kole, šta su doobre!" - kaže mi glasno Stevo, koji bi uvjek tako galamio.
- "Dobre su, ma su mlade, premlade." - kaže Boćo.
Stevo Dokić je bio moja generacija iz Željezničkog školskog centra u Beogradu, stipendista nekadašnjeg ŽTP-a Knin, kao i ja, samo je išao u drugo odjeljenje. Bio je visok, crn, dječačkog lica i frizure, mehaničkih pokreta udova i brzog jezika, često se ponavljajući u razgovoru da pojača dojam. On je bio najmlađi od braće Dokića iz Uzdolja u Kosovu Polju. Najstariji Ilija je radio u Kninu kao šef računovodstva, pošto je vanredno završio ekonomiju, drugi brat Dušan je bio pregledač kola u Kninu, Petar, treći brat, je završio dvogodišnju školu u Zagrebu za otpravnika vozova i sada radio na splitskoj pruzi i stanovao sa Stevom u Splitu kao podstanar, i najmlađi Stevo je bio otpravnik vozova, najviše u Sadinama, a planirao je da se prebaci u Beograd na neko zgodno radno mjesto čim mu se ukaže prilika, pošto mu je tamo počela raditi cura, medicinska sestra, s kojom se namjeravao oženiti.
Bogdan "Boćo" Gaćeša se približavao četrdesetoj. Tehnikum je završio u Kastvu i još se momčio, pa se silom prilika družio sa nama duplo mlađima, pošto se njegova generacija poodavno oženila i imala djecu skoro naših godina. Proćelavo tjeme je vješto pokrivao nabacajući kosu sa strane, mladoliko se oblačio i obično mlađi predstavljao nego što jeste. Živio je u malom podrumskom stančiću iza AVNOJ-eve ulice, gdje je odavno nasilno uselio, pa poslije sudskih zavrzlama i nagodbi s firmom uspio tamo i ostati. Rodom je bio iz Gračaca, tamo mu je još živila stara majka, a mlađi brat Branko je bio privatni ugostitelj u Biogradu. Pokretan, razgovorlji i nesebičan, lako se uklapao i stvarao dobro raspoloženje u svakom društvu, ne vodeći računa da li se radi o intelektualcima ili običnim neškolovanim fizičkim radnicima. Poznavao je mnogo naroda kao što su i njega poznavali, častio druge koji bi i njega častili i živio tako, kao veseli momak, od danas do sutra, od plaće do plaće. Ženidbom se nije opterećivao: "Može biti sutra, a može biti i za par godina, ima bato vremena."
- "Ovo nisu domaće, strankinje su." - kaže Stevo glasno.
- "Ovo su naše Čehinje." - kažem mu ja.
One su čule, pogledaše se, nasmijaše i okrenuše se nama:
- "Kak' poznajete? Co to kaže mi Čehinje?" - poče neka čudna srpsko češka mješavina govora.
- "Tak lepe su samo Čehinje, tak vesele, tak moc dobri." - počmem se prisjećati po koje češke rječi.
- "Pitaj ih oće li na piće?" - promrmlja Boćo.
- "Ja sam Milan, ti si Eva?" - pogađam ime plavuši pružajući joj ruku.
Ona prihvati ruku:
- "Ja sam Eva, kak znaš?"
- "Lepo ime za lepu pani, to nije teško." - smijem se, drago mi je što sam pogodio.
- "Ovo je Jara." - predstavi kolegicu i svi se sad međusobno upoznašmo, a Boćo me gurka laktom da pitam za piće.
- "Idemo na piće, hoćete li s nama?" - pitam Evu.
- "A gdje je to?" - pita ona.
- "Ovdje na Kuli, ima bašta restoran." - pokažem im na ćošak Dioklecijanove palače odmah iznad nas.
- "Dobri, idemo." - složiše se one pošto izmjeniše poglede.
Eva je bila plavuša, skoro moje visine, moje dobi, na muško ošišane kratke kose s dvije male rećine na ljepim ušima. Plave oči su joj veselo sjale, a našminkane crvene usne raširene u slatki osmjeh. Bila je vitka, ženstvena, a tjelo joj je bilo kao od gume, tvrdo i elastično. Ona je odmah svima pokazala da je mene odabrala prihvativši me za ruku dok smo se skalinama penjali na vrh Kule u restoran.
Našli smo slobodan stol uz sam rub Kule odakle se pruža pogled na Rivu, Marjan, Luku i Katalinića brig. Eva je sjela do mene, a Jara između Boće i Steve. Po nepisanom pravilu jedan od njih je trebao s nekim izgovorom odstupiti, ali za sada ni jedan nije popuštao, valjda im se činilo još rano, ta nije bilo još ni deset sati, a to vreme u ovo doba godine i toplih noći računalo se kao rano veče, pa su se njih dvojica žestolo borila za Jarinu naklonost.
Naručili smo mješano meso s gradela, a sad smo se dogovarali oko pića:
- "Ja predlažem crno vino "Kaštelet". - kažem im, a od ranije sam znao da ga Česi kad dođu na Jadran prosto obožavaju.
- "Moc dobri, i ja!" - stisnu mi u znak zahvalnosti Eva ruku.
Jara je također poželila vino, Boćo joj se priključio, a Stevo je naručio pivo, napravivši tako kardinalnu grešku izdvojivši se u piću, i šanse kod Jare mu padoše na nulu.
- "One ne priznaju naše pivo, od njihovog za njih nema boljeg, a od dalmatinskog vina isto nema za njih boljeg, a Jadran tretiraju kao njihovo more." - kažem tiho Stevi.
On slegnu ramenima, bi mu sad jasno, pa je čekao pogodan moment da se povuče, što uskoro i učini. Na licu mu se vidilo da mu nije pravo, ali sada nije mogao ništa da popravi, pa se džentlemenski povukao i povećao Boćine šanse kod Jare. A on se zdušno trudio da je zabavi i šarmira na nekom čudnom jeziku koji ni sam nije razumio ušima nego mislima.
Eva je dobro znala srpski, a kad je vino malo ugrijalo oslobodila se i prisjećala srpskih rječi koje bi ranije na češkom izgovarala, a i ja sam se sve više podsjetio na češki koji sam prije par godina u Makarskoj od Čeha ponešto naučio.
Obe su studirale u Pragu fiskulturu i aktivno se bavile lakom atletikom. Sad mi je bilo jasno otkud onako gipko i zgodno tjelo, a još kad se obuče u mali minić i majcu izgleda predivno i poželjno, da ga se čovjek boji grubim pokretom taknuti, od straha da se na razbije kao porculanska figura.
Poslije par čaša crnog kašteleta kojeg su one pile čistog, bez vode ili mineralne, Eva i Jara su sve bile samo ne porculanske figure. U tim prekrsnim tjelima tekla je vruća mlada krv, pa me Eva grlila i ljubila kao da se poznajemo odavno, dajući mi do znanja da će ovo biti vesela i strasna noć.
Oko dva sata, poslije druge treće boce kašteleta, krenuli smo iz restorana uz blagoslov konobara kojeg sam poznavao iz viđenja: "Blago vama", kroz Hrvojevu i Tolstojevu prema Mažuranića šetalištu. Boćo je s Jarom išao dvadesetak metara ispred nas, pa sam mislio da ćemo završiti u njegovom stanu, ali on umjesto da krene prema stanu krenu niz šetalište prema Solinskoj. Odmah Evu pitam koliko ostaje u Splitu, a ona reče da sutra putuje u Makarsku, pa će prekosutra opet biti u Splitu i ostati par dana. Mora se javiti svojoj grupi koja je tamo u Makarskoj, pa će utanačiti da će ih ona čekati u Splitu kad budu išli nazad. Dao sam joj broj telefona i dogovorišmo se da me nazove kad se vrati iz Makarske. Ja sam sutradan radio noćnu smjenu, pa mi se to njeno putovanje uklapalo u slobodno vreme.
Za noćas su našle sobu tu na Solinskoj prekoputa Pravnog fakulteta i vidim kako Boćo i Jara prelaze ulicu i staju pred ulazom u sjeni zgrade. Nas dvoje se pogledamo i uđemo u grmlje oko Pravnog fakulteta.
- "Nek počekaju." - šapnu mi dok je grlim, a ona strasno odgovara.
Podignem joj mali minić i spustim gaćice, a ona mi okrenu leđa i raširi malo noge naslonivši se na zid zgrade. Međunožje joj je bilo vlažno i ona s uzdahom zadovoljstva primi moju muškost. Poslije par prodora njoj zadrhtaše noge, noktima zagreba po zidu i oboje svršišmo u istom trenu.
- "Prekosutra će biti pravo, ovdje nije zgoda." - šapnem joj i poljubim u potiljak.
- "Moc dobri, vidimo se prekosutra." - poljubimo se, a ona navuče gaćice i krenemo zagrljeni do ono dvoje koji su nas čekeli ispred zgrade.
- "Javiću se, čekaj me." - kaže Eva dok smo se ljubili za laku noć.
One nestaše u ulazu, a ja i Boćo krenemo do pješačkog prelaza na raskršu Solinske i oba šetališta:
- "Šta ti bi, mislio sam da idemo kod tebe?"
- "Jebi ga bato, imam neku rodbinu u gostima." - izgovara se Boćo.
- "Pa šta mi nisi odmah rekao, drugačije bi se oraganizirali." - velim mu.
- "Mislio sam da znaš, pa šta te briga, ti si od svoje dobio." - prebacuje on na šalu.
- "To je onako, u letu, ne računa se." - nasmijem se i ja.
I Boćo ode uz Mažuranićevo šetalište, a ja niz Radničko kući. Bilo mi je jasno da Jara nije popustila Boćinim udvaranjima, a on to nije htio priznati. Kakvi gosti, kakvi bakrači!?
Sutradan naveče na stanici sretnem Stevu Dokića. On je dolazio s posla, a ja sam odlazio u noćnu. Pruži mi ceduljicu:
- "Šalje ti ona Čehinja."
Preletim pogledom preko slova i očima pročitam poruku gdje je napisana i adresa iz Praga, ako se slučajno desi da izgubimo kontakt, jer nema ništa osim mog broja telefona, ali se nada da ćemo se viditi kako smo se i dogovorili.
- "Kad ti je to dala?" - pitam ga.
- "Jutros sam ih vidio kad sam iša na posa, a one išle na autobus. Je me Boćo zajeba, jel' bar šta on uspio?" - pita me.
- "Ma je, vraga, prestar je on za nju." - kažem mu.
- "Kurva stara, trebao se povući, tako propade šansa meni, a on je nije ni imao." - žao je Stevi - "A koja ljepa mala?"
- "I ti si pogrešio, trebao si Jaru odmah odvojiti, kao i ja Evu." - kažem mu.
- "Jebi ga, tvoja Eva je zgrabila tebe odma, a ne ti nju." - nasmija se.
- "Valjda sam joj dao neki znak, pa je to i napravila. I ti si trebao Jaru odmah odvojiti, pa nek Boćo visi, ne bi se ona bunila." - kažem mu.
- "A šta je, tu je, gotovo je, a od Boće nije bilo fer." - oprosti se Stevo.
- 47 -
Sumnjiva mi je bila ona ceduljica. To mi se činilo sve nesigurno, a možda je i Stevo nešto lanu nepovoljno za mene, mučilo me cjelu noć. "Biće šta bude, ionako će za par dana otputovati." - pomislim i odložim ceduljicu u svoj rokovnik, istuširam se i legnem spavati. Taman sam zaspao, a telefon zazvoni. Instiktivno pogledam na sat, devet je sati, mogla bi biti Eva. I bila je:
- "Ahoj, Mile?"
- "Zdravo, otkud zoveš Eva?" - pitam je.
- "Autobusna stanica, ovdje u Splitu." - kaže ona.
- "Znaš li gdje je hotel "Marjan"?" - pitam je.
- "Znam, vidim ga." - kaže.
- "Dođi tamo, čekam te sto metara ispred. Sama si?" - kažem joj.
- "Da, sama, dolazim." - spusti slušalicu.
Pospremim na brzinu krevet i sobu, obučem se i siđem na ulicu i čekam je.
Dolazila je sama sa malim rancem na leđima obučena u laku sportsku trenerku. Dignem ruku i ona se trže kad me ugleda, pa s osmjehom požuri k meni. Poljubimo se i kažem joj:
- "Ovdje stanujem, dođi."
- "Jesi li dobio poruku?" - pita me u hodu.
- "Aha, šta si je pisala, dogovorili smo se?" - rekoh joj.
- "Bojala sam se da nešto ne bude kako smo se dogovorili, a želim biti s tobom u kontaktu i posle, možda ću idućeg leta opet doći. Sad je sve u redu. Prekosutra naveče grupa ide "Čedokom", tu ću ih čekati." - baci ranac u ćošak sobe.
- "Bravo, odlično Eva, imamo naša dva dana i jednu noć." - raširim ruke.
Uđe mi u zagrljaj i zagrli me oko vrata:
- "Milo ti je?" - poljubi me.
- "Aha, moc dobri." - stisnem je uz tjelo.
Dok sam kuvao kavu ona je razgledala stan i presvukla se u šorc i majcu.
Pričam joj kako sam ljetovao u Makarskoj prije nekoliko godina sa Česima i kako smo se družili, kako je ovdje bilo ljeta '68. godine i tako dobro upoznao Čehe kao dobre i simpatične ljude, vesele i pune života.
Ona mi priča da je rođena Pražanka, da je na drugoj godini studija, kako se bavi lakom atletikom i odlazi na razna studentska takmičenja, da voli Jugoslaviju, a najviše Jadransko more i ljeto i da će, ako ikako bude moguće, svake godine dolaziti ovamo na more.
Razgleda moje knjige i pokušava pročitati:
- "Co je to?"
- "Iz ekonomije, ja studiram to, druga godina." - pokažem joj indeks.
Ona lista i pita:
- "Ti skoro gotov?"
- "Da, drugu godinu, ima još treća i četvrta." - objasnim joj.
- "Tak i ja, treća i četvrta." - kaže ona.
- "Samo ja i radim, pracujem i studiram." - objašnjavam joj.
- "Možeš s "Čedokom" doći u Prahu, budeš kod mene." - poziva me u posjetu.
- "A tvoji roditelji, mama i tata, šta će reći?" - smijem se.
- "O, pa njima bude milo. Oni dobri." - kaže mi.
- "Možda, imam besplatnu kartu, ako budem mogao radi posla i studija." - obećavam joj neodređeno.
- "Praha lepa, sve ću ti pokazati." - ona se veseli kao da sam pristao, zagrli me i ljubi me.
Prihvatim je u zagrljaj, ljubimo se polako i nježno se milujemo. Stidljivija je nego prije neko veče.
- "Hoćeš li neko piće, vinjak, maraskino? Izvini, zbunio sam se od radosti što si došla." - pokazujem joj boce.
- "Aha, vinjak." - pokaže bocu.
Ustanem i spustim roletne do pola i u sobi nasta polutama. Pogleda me s odobravanjem i ispi piće. Tad skinu šorc i majcu, bila je gola.
Gledam to mlado tjelo, kao da je bila model antičkim kiparima, i lagano joj prilazim usput skidajući svoju odjeću i stajem naspram nje. Muškost mi se ukrutila i ona je uze nježno i stavi u međunožje i stiska je butinama, a ruke mi prebaci oko vrata i strasno me ljubi. Milujem joj tvrdu i okruglu guzu dok mi njene sise bodu prsa.
Dok smo gubili razum uzimam je u naručje i nosim na krevet, ona širi noge i prima muškost u vlažno i vrelo međunožje. Podižem joj guzu i prodirem do kraja, plavi čuperak drhti, a ona strasno ječi i gipkim tjelom praćka se kao riba na suvom, plave joj oči svjetle kao u mačke, a usne se šire u izraz slatkog zadovoljstva. Lagano spuštam prsa na njene ukrućene sise, dok me ona čvrsto butinama stiska oko slabina. Ritmičkim laganim njihanjem prodirem u nju, a njno se međunožje kupa u vlazi. Osjećam kako ubrzava, širom otvarajući usta i zatvarajući oči, a tjelo joj se pretvara u brzi vibrator. Zgrabim joj guzu i prodrem do kraja, tjelo mi protrese slatki grč, ukoči ga i sjeme se izlivalo u nju dok je tiho cvilila. Ostadošmo tako ukočeni jedan tren, a onda se skljokamo mlitavo upletenih udova.
Obrišem joj dlanom graške znoja s čela i poljubim je u punačke usne. Ona otvori oči, one se plave kao čisto jutarnje nebo i šapnu:
- "Dobri sada, mili."
- "Moc dobri, prekrasno." - odgovorih šapatom.
Tako zagrljeni zaspemo. Probudim se, pogledam na sat na komodi i ne pomjeram se da je ne probudim. Ruku je prebacila preko mojih grudi, a ljepu butinu preko mojih bedara, plavu glavicu zabila u moj podbradak i miluje me po vratu svojim djevojačkim dahom.
Pomislim: " ... kako je ovo ljepo, kao u raju...".
Pomislim: " ... kako je ovo ljepo, kao u raju...".
Kao da je moj pogled probudio, otvori nebeskoplave oči ne pomjerajući se, raširi usne u osmjeh i gleda me:
- "Mili." - prošaputa.
- "Ahoj." - šaplnem i poljubim joj vrh nosa.
Ona se ispruži i proteže kao mačka, počeša se vrhom prsta po nosiću i sjede na krevet.
- "Dođi, kupanje." - povedem je u kupatilo.
Skupa smo se okupali i obrisali, a onda joj predložim da idemo van na ručak. Dogovorili smo se da idemo na Prvu vidilicu na Marajanu.
Sjeli smo tako da možemo gledati panoramu Splita i okoline. Objašnjavam joj šta je šta, kao se zove i kako se tamo dolazi. Ona stalno nešto zapitkuje i ja joj strpljivo objašnjavam. Žao joj je što nema pri sebi fotoaparat da sve to uslika, a ja je tješim da ćemo kupiti prospekte i da ću joj slati razglednice. To je malo umiri i poljupcem mi unapred zahvali. Pitam je šta želi navečer, hoćer li na ples, možda kino u neku ljetnu baštu ili u šetnju. Ona kaže da mi želi spremiti večeru , neki češki specijalitet, da budemo sami, gledamo TV, samo da joj pokažem gdje je neka veće trgovina.
Spustimo se u "grad" i kod Prve stanice milicije u samoposluzi pokupujemo sve što nam treba za večeru, kako je ona birala. Pokažem joj na policama složene boce vina, a ona se nasmija i pokaže na crni "Kaštelet":
- "To je naše vino, zar ne?"
- "Aha, naše vino." - i ja razvukoh usne.
Pomagao sam joj da spremi knedle. Radila je to vrlo vješto, snalazeći se sa mojim oskudnim posuđem.
Jeli smo i gledali na TV neki festival lakih nota, a ona me stalno zapitkovala kako mi se dopadaju knedličke iako sam je stalno hvalio:
- "Možeš se udati, dobro kuvaš."
- "Ako me ti zaprosiš, hoću." - smije se ona.
- "Može li to na jednu noć i dan?" - šalim se.
- "Može, udajem se za tebe na jednu noć i dan, ti si sad moj muž." - nazdravlja mi vinom.
- I ti moja žena." - kucnemo se.
Ljubimo se. Vatra je tu, sad je samo potpirujemo. Plavkasta svjetlost s TV ekrana obasjava naša naga tjela u ljubavnoj igri koja je trajala cjelu noć, do iznemoglosti. Krepili smo se knedlama, krekerima, keksićima i vinom, tuširali se i opet vodili ljubav. Zora je zabjelila nebo nad Mosorom kad smo zaspali, znojni i goli, zagrljeni.
Slično je prošao i dan. Sami smo spremali jelo, oprali i ispeglali njenu robu i naveče otišli na "Čedok", gdje je već bila njena grupa.
- "Mili, tako mi je bilo lepo." - šapuće mi u na uvo - "Kako mi je žao što odlazim."
Dvije vrele suze klizniše joj niz lice.
- "Ne plači Eva, ne volim suze na rastanku, ne slute na dobro. Pisaćemo ljepa pisma, slaću ti puno razglednica, možda se vidimo u Prahi. Ne plači ljubavi." - usnama joj popijem suze.
- "Dobro mili, piši mi i dođi u Prahu, moraš doći." - reče i objesi mi se oko vrata, poljubi posljednji put i ode u voz.
"Čedok" ode redovito, Evina ruka je mahala sve do ulaska voza u Prokop, a tada se zacrveni "štok" lampa i kompozicija ode u noć.
- "Moja je ženica ptičica selica..." padoše mi na pamet stihovi češke pjesme dok sam polako preko Rive išao kući. I ovom je ljetu došao kraj.
- 48 -
Pred početak školske godine dođoše Duško i Katja u garsonjeru:
- "Sad će donjeti mali ležaj, stavićemo ga ovdje u kuhinju, Rosa će stanovati sa nama."
- "Nema problema, biće joj bolje nego u Domu." - složim se, mada mi je to bila prva vjest - "Jeli ona to htjela?"
- "Da, navalila je da bi radije ovdje bila, znaš i sam kako je to u domovima." - kaže Duško iz čega ne mogu ni naslutiti razloge.
Donesoše dva radnika mali uski ležaj, taman se mogao smjestiti u usku kuhinju.
Duško bi sada dolazio smo ponekad prespavati, a kad bi ga pitao gdje to on noćiva prije bi govorio da uči u Komitetu ili je na putu u Zagreb, Beograd, ili po Dalmaciji, a sad mi je bilo jasno da se on već uselio u Vranjicu kod Katje. Ja sam plaćao ovaj stan, struju, vodu, telefon i televiziju, prije bi i on ponekad platio, a sada nije ni pitao ni nudio novac za te namjene. Sada neće plaćati ni dom za Rosu i smatrao sam da je u redu da ovdje stanuje kad on već ne koristi stan, ali sam znao da će veći dio troška za ishranu nas dvoje pasti na moj teret, bez obzira što on obećava da će se za to starati. Već sam se dobro naučio kuvati, pa ćemo se ja i Rosa nekako snalaziti, pa kako bude, jer je Dušan bio pun obećanja i neredovit u njihovu ispunjavanju i nisam se baš na njega mogao puno osalanjati. Uostalom, već će nekako ići, navikli smo mi i na gore. A ovako nam je jeftinije i bolje i imamo više slobode nego da smo u nekoga u maloj sobici podstanari.
I dosada sam čistio i održavao stan, čak sam kupio i mali usisivač, naučio rukovati veš mašinom, prao i peglao svoju robu, a pribavio sam nešto tećica i lonaca za kuvanje. S Rosom mi može biti samo lakše. Jedini je problem što neću moći kao dosad dovoditi cure, em one neće htjeti kad nisam sam, em nije zgodno zbog Rose. Što je, tu je, nekako ću se snalaziti.
Rosa se usella kad je stigla iz Kistanja, dan pred početak škole. Ona je sada išla u četvrti razred Medicinske škole, znači u maju će maturirati, pa treba tražiti posao. No, do tada ima još vremena.
Poslije par dana, kako ni Rosa nije bila baš vična kuvanju, nabavila je oveći lonac za zelje, ovi postojeći su joj se činili mali. Kad je shvatila da se zelje stavlja u kipuću vodu, a ne u hladnu, ispalo je to smješno njoj i meni, ali nema veze, već će se koristiti za nešto.
Moj dnevni raspored je bio kao i do sada, a Rosa je, kao je to već kod stručnih škola, čas imala predavanja, čas praksu i to joj se neprestano mjenjalo, ali je naveče uglavnom bila kod kuće i učila i gledala TV, a ponekad je i izlazila sa svojim kolegicama Verom, Katom, Marijom i Ivanom, no nikad joj nisam držao predavanja o tome, bila je dovoljno ozbiljna da o sebi vodi računa.
U septembarskom roku sam položio ispit iz Istražianja tržišta kod Mr. Vujević Ive, a iz Njemačkog sam položio pismeni, dok na usmenom prof. Gordana Barišić nije bila zadovoljna, pa smo se dogovorili da na usmeni dođem kad još malo naučim, a pismeni ne moram pisati. Istovremeno sam radio na seminarskom radu kod prof. Mirka Dragovića i spremao Diplomski stručni rad iz Komercijalnog poslovanja. Sve sam to rješio do pred Novu godinu, ostao je samo ispit iz Komercijalnog poslovanja kod prof. ferde Demorija u sklopu obrane diplomskog rada.
- 49 -
Do kraja studija na drugoj godini Više ekonomske škole mi vanredni studenti dobro smo se upoznali i sada oko zadnjih ispita i pisanja stručnih radova međusobno smo se ispomagali posuđujući jedan drugom literaturu i objašnjavajući nejasne lekcije. Meni je za stručni rad sve moguće obrasce iz "Dalme" pribavila Jelena, koja je tamo već radila u komercijali i Franković Vlado iz "Jele", tamošnji komercijalista. Ja sam se njima revanširao literaturom iz drugih predmeta, kao i pojašnjavanjem nekih lekcija gdje su bili zapeli.
Jelena je bila krupna otresita plavuša koja se spremala za udaju, a Vlado, iako mojih godina, već je imao porodicu.
Mirko Višić je radio u hotelu "Marjan", pa bi često kod njega navratio na posao gdje je radio kao šef recepcije i dobro vladao njemačkim jezikom, a s Ivanom Perkovićem sam njemački zajedno učio, pošto je i njemu konverzacija zapinjala kao i meni. On je radio u Narodnoj banci - ekspozituri u Splitu na knjigovodstvenim poslovima, pa se sa stranim jezikom nije imao gdje služiti. Tu je bio i zgodni momak Dadić Ante, brat Ivana Dadića koji je tada već radio kao inžinjer u Odsjeku za saobraćaj u Općini. Milan Radeljević je bio moj komšija sa Meja, sin penzionisnog milicijskog oficira i često sam mu pokazivao i pomagao oko gradiva iz nekih ispita, a po polaganju je bio dosta zaostao za nama ostalima, mada je žarko želio završiti Višu i zaposliti se u SUP-u preko očevih veza.
Tih dana, septembarskog ispitnog roka, upoznao sam zvanično i kolegicu koja je Višu upisala godinu dana ranije, Trivić Milicu, s knjigovodstvenog smjera, a s kojom sam prije dosta vremena jednom putovao po povratku iz noćne smjene u vozu Knin - Split.
Mada se tada nismo ni upoznali, možda smo izrekli par formalnih rečenica, a meni se činilo da je to prst sudbine i da je to ona prava. Ona je bila iz Mokrog Polja, iz Bukovice, a radila je u Osnovnoj školi " Kaja Gizdić" u Klisu kao režiser- blagajnik. Ekonomsku školu u Kninu završila je u generaciji s Radojkom Mažibrada, Kate i Steve Mažibrade "Šukića" ćeri i Milkom Pekić, ćerkom upravnika pošte u Kistanjama Boška Pekića "Ušuma". Obadvije su išle sa mnom u osnovnu školu, samo u generaciji ispred mene, s bratom mi Bracom.
Mada se tada nismo ni upoznali, možda smo izrekli par formalnih rečenica, a meni se činilo da je to prst sudbine i da je to ona prava. Ona je bila iz Mokrog Polja, iz Bukovice, a radila je u Osnovnoj školi " Kaja Gizdić" u Klisu kao režiser- blagajnik. Ekonomsku školu u Kninu završila je u generaciji s Radojkom Mažibrada, Kate i Steve Mažibrade "Šukića" ćeri i Milkom Pekić, ćerkom upravnika pošte u Kistanjama Boška Pekića "Ušuma". Obadvije su išle sa mnom u osnovnu školu, samo u generaciji ispred mene, s bratom mi Bracom.
Još u vozu mi je Milica zapela za oko na prvi pogled. Bujne crne valovite kose, veselih sjajnih očiju, zgodna tjela, živahna i komunikativna, brzih i lakih pokreta, puna neke unutarnje energije odmah me opčinila, ali na neko udvaranje u tom trenutku se nisam usuđivao, pošto bi to trebala biti ozbiljna i iskrena veza za oboje, a nisam ni smio riskirati poznajući naše bukovačke običaje kojih se ona kao i ja sigurno pridržavala. Kao nešto starija sumnjao sam da bi prihvatila moje ishitreno udvaranje, ali prijateljstvo i druženje sigurno hoće, pa ćemo viditi šta će biti dalje. Tada je stanovala s Radojkom i Jadrankom s Hvara u Tolstojevoj, pa me pozvala da kod njih navratim, nešto radi studija, više radi druženja kao zemljaka iz istog kraja, da pričamo o svemu i svačemu, jer smo ustanovili da poznajemo dosta istih cura i momaka iz našeg kraja.
Navratio sam kod njih u Tolstojevu jedne nedjelje, popili kavu i pričali o ovome i onome, saznao sam za neke iz kraja da su tu u Splitu na poslu, a koje ja nikada nisam sreo niti sam znao da su tu. Rada i Jadranka su radile u "Dalmi" u jednom od brojnih knjigovodstava, a zasada im se nije dalo studirati, dok je Milica malo otegla s polaganjem ispita, pošto joj posao u Klisu i stalno putovanje tamo nije ostavljalo puno slobodnog vremena za učenje. Ispričala mi je da je tamo došla iz Dvornica kod Rogoznice gdje je bila knjigovođa u lokalnoj zadruzi, a u Dvornice je došla iz Poljoprivredne zadruge u Mokrom Polju gdje nije mogla izdržati raditi od osilenih lokalnih seoskih zadružnih rukovodilaca i šefića. Ni sa ovim poslom u Klisu nije bila zadovoljna, što radi male plaće, što radi putovanja, pa je gledala da se negdje zaposli u Splitu.
Bila je iz mnogoljudne porodice kao i ja, pa smo se u mnogo čemu odmah razumili, a to je još više mene tjeralo na oprez, ako hoću stvarati sa njom neku vezu onda to mora biti ozbiljna, a ako tako ne može, onda ne treba zasad ni počinjati, već ostati u prijateljskim odnosima. Zašto djevojci zagorčavati život, ionako joj je i bez mene dosada bio gorak. Bio sam svjestan da je preda mnom još Vojska, pa studije na fakultetu, a dotle ona može naći momka i udati se. Opet, po svemu mi odgovara za trajnu vezu i šteta bi bilo propustiti priliku. Odlučim se na prijateljstvo, tako će biti najbolje, ona je slobodna, ja sam slobodan, vreme će i sudbina napraviti svoje.
Dobio sam od nje broj telefona u Klisu, ako mi zatreba i da se ponekad javim, kao i ona moj od stana, radi studiranja ili neke literature za ispite.
A nešto duboko u meni je šaputalo, jedva čujno, da ćemo skupa proživiti ostatak života, a to će početi kad odredi sudbina.
- 50 -
Ja sam i dalje dežurao na pruzi, čas tamo čas ovamo, sa stalnim rasporedom u Labinu Dalmatinskom-Brdašcu, tako me rasporediše kako mi ne bi plaćali dnevnice kad dežuram bliže mjestu stanovanja. Iako sam apsolvirao na Višoj i bar po stepenu školske spreme bio ispred mnogih koje su pomalo i utiho raspoređivali u Upravu nije bilo izgleda da dobijem i ja tamo odgovarajuće radno mjesto. Veze, porodične ili prijateljske, klanovske ili interesne, ili sve skupa, bile su jače od moje spreme i tu se ništa opipljivo nije moglo samostalno napraviti. Na sastanke OOSK nije me niko pozivao niti sam bio u toku šta se tamo događa. Formalno sam bio povezan u Splitu, pa u Solinu, a sada u Labinu, gdje je teško bilo okupiti članstvo pošto su uglavnom svi putovali na posao vlakovima iz Knina ili Splita i radili u različitim smjenama. Ono što je pisalo u štampi nije bilo dobro s gledišta jednog komuniste u mojim godinama i s naivno poštenim shvaćanjem teorijskog komunizma, jer su se vodile sve otvorenije polemike oko odnosa u državi i Partiji. CK SKH sa Savkom Dabčević - Kučar i Mikom Tripalom i utjecajnom zagrebačkom organizacijom diktirali su tempo rasprva o ugroženosti hrvatskog ekonomskog interesa, plasirajući podatke raznih statistika i ekspertiza ekonomskih stručnjaka i raznih instituta, naravno iz Zagreba. Na površinu izbiše "veliki" ekonomski stručnjaci braća Veselica, Šime Đodan, akademik Supek, filolozi Brozović, Jonke i kompanija, historičari, književnici i razni stručnjaci drugih profila. Sve ono što sam učio iz Ekonomike SFRJ kao da je bila laž, bez obzira što je taj udžbenik pisan na zagrebačkom sveučilištu od eminentnih ekonomskih stručnjaka. Tu i tamo bi se objavilo nešto i kontra ovih stavova, od objektivnih i stručnih ljudi, ali bi to sutradan bilo anatemisano i zatrpano novom lavinom propagandnih argumenata, pa sam lako shvatio logiku zastupnika teze ugroženosti: nek se ponekad javi nešto i kontra nas, a mi ćemo na to odgovoriti na sto mjesta sa sto strana i danima, tako da će se naše uvjek stostruko čuti, pa postati istina. Poznat mi je bio već tada Gebelsov metod i sistem propadgande, a ovi su ga pokušavali sada u drugim okolnostima što dosljednije primjeniti. A svemu kao da je bila uzrok Žankova ocjena skretanja u SKH na čelu sa ovakvim CK pod Savkinim i Mikinim vođstvom, koje je on definisao desničarskim skretanjem u kleronacionalizam.
U SK se počelo masovno primati članstvo. Bila je potrebna samo volja, za ostalo se nije pitalo i pripremalo po međufazama kao ranije. Plaćaš članarinu, dobiješ knjižicu, podržavaš Savku i Miku, i gotovo. Kakav Marks, Engels, Lenjin, kakvi manifesti i internacionale, kakve klase i solidarnosti, kakvo žrtvovanje za kolektiv, kakvi SKOJ, kandidatura, dobro učenje i rad za primjer, to je zastarjelo.
Jozo Grgić, koji do sada nije bio član SK, reče mi da su mu nudili članstvo, ali da se još nije odlučio.
- "A šta da ti kažem, danas može biti član SKH ko god hoće, a prije se gledalo kakav si učenik, student, radnik i trebalo te je preporučiti nekoliko članova SK. Ti kako hoćeš, ne može ti škoditi, a niti puno koristiti, ionako te niko ne pita jesi li pročitao bar Statut SK, a još manje šta misliš o ideji komunizma." - rekoh mu.
- "Nisam ti ja protiv SK, ja ne volim obaveze tog tipa, sastančenje, diskusije i tako nešto." - izjasni se on.
- "Ja na sastanku nisam bio dvije godine, samo plaćam članarinu, to mi je jedina obaveza." - nasmijem se - "A ni o tom ne vodim računa, obustavljaju od plaće u obračunskoj."
- "Ako je tako onda ću se i ja učlaniti, možda će mi koristiti." - promišlja on.
- "Nažalost, tako je to danas, uđeš i izađeš kao u voz, kad platiš kartu voziš se, a ako ne platiš izbace te na prvoj stanici bez kazne, možda si dotle i htio putovati." - velim mu cinično.
I tako Jozo Grgić postade komunista odnosno član SKH.
S televizije i radija i iz novina sve se prenosilo na narod, vjernici katolici mi rekoše da se i s oltara o tome priča kao da su i svećenici postali komunisti, a Savkina i Mikina zvjezda je sve jače sjala. U lokalnim vozovima sve češće su se čule pjesme iz doba NDH, nekad izvorno nekad malo modernizirane. Na nogometne utakmice nisam često išao, uglavnom bi tamo bio kad su bili derbiji "četvorke", a ovaj put odem s Petrom Bjleobrkom, starim "Ajdukovcem" rodom iz Vrlike na susret s OFK "Beogradom", kojeg su kao nogometne romatičare i "ajdukovci" cjenili. Ovaj put nije bilo tako, možda radi toga što "Hajduk" glatko izgubi kao domaćin s tri gola razlike, možda radi sjemena zla posijanog među narod, čulo se sa svih strana "Cigani, cigani, mater ćaću, ćetnici" i drugi pogrdni nazivi da se stari "ajdukovci" brzo skloniše sa zapadne tribine Placa. Petar mi reče:
- "Srbin sam, pravoslavac, i cjeli život navijam za "Hajduka", a vidi ovu sramotu. I ovaj jedini gušt mi zasraše, majku im jebem ustašku!"
- "Navijači su navijači, ne uzimaj to srcu." - rekoh mu.
- "Znam ja šta su navijači, rade ono šta im se kaže, dugo godina sam član "Hajduka", znam kako se to radi, ne samo ovdje nego svuda u svitu." - neda mi za pravo.
- "Ovo mi je zadnja, ne idem više na utakmice, svega je više od nogometa." - kažem mu.
- "Sutra ću im vratiti člansku. "Hajduk" je bio dalmatinski partizanski klub, i projugoslavenski kao i većina Splićana i Dalmatinaca, a neću biti član s ovakvim govnima." - pljunu Pero na stranu od bjesa.
- "A da ti kažem, ja i nisam zna da si Srbin, izgleda da se i do prebrojavanja došlo." - rekoh mu.
- "Kad je ovako javno možeš zamisliti šta se potajno radi, nego šta je!" - on se začudi mojoj naivnosti.
A počelo se naveliko o politici pričati i na poslu, po kafićima, na ulici. Odjednom nesta one uravnotežene bezbrižnosti, gledalo se ko i šta s kim priča i s kim se druži, kao govori, koje rječi i narječje koristi i pitalo se šta ćuti, što se ne javi drug Tito.
Nema komentara:
Objavi komentar