Izvršna služba (21-30)

- 21 -

U svojim pismima iz Čačka, gdje je bio na terenu, Braco se počeo žaliti na mizernu plaću, velike troškove, te je molio, ako mogu, da mu pošaljem nešto para da vrati dugove, jer je morao nabaviti nešto zimske garderobe. S druge strane, iz Stevinih pisama iz Bariča, saznavao sam da se Braco zabavlja sa nekom dosta starijom razvedenom ženom i da se on i Ljubinka boje da će to preći u ozbiljniju vezu, a možda i u brak. Pisali su oni i Dušanu, ali Dušan po običaju nije odgovarao, pravdajući se da nema vremena i da je on na tome težak, pa su preko pisama meni obojica insistirali da podsjećam Dušana da odgovara na njihova pisma, odnosno da ih posjeti kad dolazi u Beograd na ispite. Tu se naročito ljutili Stevo i Ljubinka, ta već su u braku toliko vremena, dobili i Dijanu, a Dušan nikako da ih posjeti niti im piše, pa ne znaju o čemu se radi.

Braci sam pisao da ću mu poslati nešto para, ali neka sačeka da primim plaću i da sam imao troškove oko studija, a da on meni piše o kakvoj se to curi radi i da li se namjerava ženiti sa njom ili je to samo neobavezno zabavljanje. Ubrzo sam dobio odgovor da od ženidbe nema ništa, to je običan flert, da je nešto starija od njega, ali to nema veze, jer ništa nije ozbiljno i podsjetio me da mu što prije mogu pošaljem novac. 


Stevo i Ljubinka opet pišu da je to prešlo u ozbiljnu vezu, da je on sa njim kao brat s bratom razgovarao i rekao mu iskreno šta o svemu misli, a da Braco do toga ne drži i čini "...kako on smatra da je najbolje za njega...". Od tada Braco izbjegava Stevu i Ljubinku, dolazi u Barič kod te žene, što čuju od komšiluka, a njima se ne javlja.

Našao sam se na sto muka, Stevo jedno, a Braco drugo. Šta da ja tu radim ili savjetujem? Ništa, ne poznajem ženu, curu, šta li je, Stevo tvrdi jedno, a Braco drugo, a nepodnošljiva mi je pomisao da braća ne govore i kontaktiraju zbog različitog viđenja stvari, pa sam u tom smislu pisao jednom i drugom, apelujući na njih da sjednu kao braća i rješe te sitne probleme. A iza svega toga u podsvjest mi je prodrelo saznanje da se naša porodica raslojava, da se sve više udaljavamo jedno od drugoga i da je to normalan proces, ali i nekako tužan.

- 22 -

Iz Solina su me premjestili za stalno, najprije u Koprno, a nakon mog dogovora s otpravnikom Vladimirom Koluvijom, koji je putovao na posao iz Knina, usvojili su našu zajedničju žalbu i mene premjestili u Brdašce, a njega u Koprno. Magična moć moje diplome iz srednje škole i odličnog uspjeha se istopila pod pritiskom prosječnosti ostalih, a molbe za plaćeni dopust radi polaganja ispita su odbijene uz obrazloženje da "... STRJ (Saobraćajno transportnoj radnoj jedinici) Split nisu potrebni kadrovi takve spreme i profila...". To je bilo u vreme kada je bilo svega dva tri radnika sa višom spremom, s visokom nikoga, dok je po Sistematizaciji radnih mjesta bilo predviđeno bar stotinjak radnih mjesta gdje se tražila visoka ili viša stručna sprema raznih profila.

Proteklih mjeseci izvršena je jedna od bezbrojnih reorganizacija ŽTP-a Zagreb. Ukinute su velike Saobraćajne sekcije kao nasljednice bivših malih ŽTP-a, a konstituirana vertikalna organizacija po sistemu STRJ do Sobraćajnog pogona Zagreb sa izvršnim i samoupravnim tjelima. Tako je sad u Splitu šef STRJ bio Milivoj Keršić i imao svog sekretara Lazu Ožegovića i nekoliko administrativnih činovnika, te obračunsku grupu za obračun osobnih dohodaka, a odluke je donosio Radnički savjet STRJ. U Zagrebu je bio direktor Saobraćajnog pogona Petar Šop, a tamo su bile pravna, kadrovska, ekonomska, saobraćajna i transportna služba, a odluke je donosio Radnički savjet Saobraćajnog pogona. Organizacijski iznad pogona (saobraćaja, vuče vozova, održavanja pruga, tehničkih postrojenja i drugih djelatnosti) bio je Generalni direktor ŽTP-a i Radnički savjet ŽTP-a sa svim mogućim službama za sve djelatnosti u poduzeću.

Moje ogorčenje je bilo ogromno pošto je direktor saobraćajnog pogona i Radnički savjet u skladu s Pravilnikom o radnim odnosima odobravao trideset dana plaćenog dopusta svim vanrednim studentima na višim školama i fakultetima uz uvjet da to odobri i Radnički savjet STRJ. A kako se vidi, lokalna sredina to meni nije odobravala, pošto se rukovodeća struktura osjećala danas sutra ugroženom od mlađih sa višom spremom od njihove. Radi toga sam digao preko OOSK (Osnovne organizacije Saveza komunista) veliku usmenu i pismenu galamu, a imao sam podršku svih radnika iz mlađih generacija.

Sretnem tako, usred te "bitke", šefa Keršića i prigovorim mu na onako sročenom odgovoru na moju molbu za plaćeni dopust, a on se prevda:

- "Ja sam za to da se ljudi školuju, naročito kad ulažu svoj trud i novac za to, ali sekretar Lazo Ožegović tumači Pravilnik kao stručno lice i kaže da smo onda obavezni i obezbjediti radno mjesto za te ljude. Pitaj njega, ja nemam ništa protiv školovanja, čak i toga da se ti ljudi raspoređuju u skladu sa stečenom spremom."

Odem odmah kod sekretara Laze Ožegovića, vanrednog studenta prava, a bivšeg otpravnika, proćelava, živahna i komunikativna čovjeka srednjih godina, da vidim o čemu se tu radi. On sada prvda sebe:

- "Šta ja tu mogu, takav je Pravilnik, ako odobrimo plaćeni dopust preuzimamo i obavezu da po završenim studijima nađemo odgovarajuće radno mjesto, a takvih upražnjenih mjesta zasad nema. Nećemo valjda sada nekoga skinuti sa radnog mjesta da bi takve sutra tamo raspoređivali, a Keršić laže, najlakše je krivicu prebaciti na mene. A ovo šta sam ti rekao to je njegovo i stručnog kolegija mišljenje."

- "Sekretaru, i ja sam Pravilnik pročitao, tamo nigdje ne piše da je plaćeni dopust vezan s obaveznim raspredom po završetku studija, a Sistematizacija vapi za višom i visokom stručnom spremom. A ko kaže da ja neću tražiti, kad bude neki natječaj, radno mjesto u Zagrebu ili negdje drugdje, ako ga ovdje, kako Vi kažete, nema?" - ne slažem se sa njihovim tumačenjem.

- "Pa neka ti to, onda, Zagreb i odobri, Radnički savjet pogona može mjenjati odluke Radničkog savjeta STRJ." - protivi se on.

- "Sve u svemu, ja imam pravo, Pravilnik tako kaže, a vi se igrate ping ponga između Radničkih savjeta STRJ i Pogona. Jasno mi je sve. Frane Sunara može dobiti, Marija Miše može dobiti, ali Mile Mažibrada ne može. Ko ima bolje veze njemu se odobri, a ko ne, ništa!" - ljutito ću ja.

- "Oni nisu u izvršnoj službi kao ti, a mi nemamo dovoljno prometnika, pa još da ih stimulišemo da odu iz izvršne službe. To nije pametno. Uostalom, ja sam bio istog mišljenja i za njih kao i za tebe, ali Radnički savjet je njima udovoljio, a tebi nije." - brani se on.

- "A i kako bi kad je dobio tako obrazloženje od stručnih službi STRJ, odnosno od vas, sekretara i šefa, a šta im niste pokazali stvarno stanje i uporedili sa sistematiziranom stručnom spremom radnih mjesta, pa odliv i priliv radnika po uzrocima, onda bi na Radničkom savjetu drugačije odluke donosili. Vi se ustvari bojite za svoja radna mjesta, to vaše "kolo" prolongira stvari, ali val školovanih kadrova nećete moći zaustaviti. O tome se radi moj sekretaru!" - kažem mu i ljutito zalupim vratima.

U pauzi između vozova u Brdašcu sročim predlog za izmjenu određenih članova Pravilnika i obrazložim o čemu se radi te ga potpiše nas nekoliko i uputim ga Radničkom savjetu Pogona i kadrovskim poslovima ŽTP-a. Uskoro dobijem odgovor da se podržava naša incijativa i da je prijedlog stavljen u redovnu proceduru.

Trebalo je čekati, to će prilično dugo trajati.

Dolazila je Nova godina 1969. Svi su planirali doček osim mene jer sam te noći po rasporedu dežurao i nije me za doček bila briga. Za praznike će ionako biti manje posla, pa ću moći više učiti i na poslu i kod kuće u podstanarskoj sobici. Poslao sam čestiteke tamo i amo, otaljao obavezu, a svojoj Mirjani izabrao sam jednu posebnu i sročio joj divne stihove. Neka se veseli, ja ću raditi.

- 23 -

Tamo u Bariču, kod Steve i Brace, umjesto da se stanje smiruje kako sam im pisao ono se kretalo u suprotnm smjeru, sve više se zaoštravalo i zapetljavalo.

Očito je bilo da Braco ne čuje nikoga i ne vidi ništa, da sprovodi ono što je naumio, a ako mu što bilo ko kaže, on to prima kao zlu namjeru i nešto što njemu ne donosi dobro. Sa Stevom i Ljubinkom je prekinuo sve kontakte, a nama je u jednom djelu pisma pisao da ne namjerava da se ženi, a u drugom djelu kako se radi o dobroj djevojci koja živi sa mamom u Bariču, kojoj je sestra učiteljica, udata i živi u Beogradu, a brat oženjen i živi samostalno. Roditeljima na Vlaku je pisao izokolo, tobože šta oni misle ako bi se ženio, a kada je dobio odgovor da ne žuri, tek je izašao iz Vojske, i da mu oni o djevojci koja se zove Ruža ništa ne mogu reći, jer je ne poznaju, i neka vodi računa s kim se ženi i osniva porodicu, to će biti njegov život.

Ja sam poslao dvadeset hiljada dinara i pisao da dobro o svemu promisli prije nego donese odluku, a kakvu će donjeti da ovisi o njemu i neka ne očekuje od mene ni za ni protiv, pošto stvarno nemam nikakvih saznanja o djevojci osim onoga što mi je on napisao i što je napisao Stevo. A nemam razloga da Stevi ne vjerujem i da on isto nema razloga da Stevi ne vjeruje, ta brat mu je i ne želi mu nikakvo zlo.

Koliko sam mogao sklopiti neki mozaik od saznanja iz pisama, Ruža je bila razvedena, tobože joj je muž pio i maltretirao je, desetak godina straija od Brace, živi u Bariču s majkom udovicom, daljnja je Ljubinkina rođakinja i preziva se Jevđenović, nije zaposlena, a majka joj prima malu penziju i ima nekakvu kućicu i nešto zemljišta. S druge strane, Braco je prije, nešto manje od godinu dana izašao iz Vojske, go je ka pištolj, a radi na terenu i plaća mu je mizerna, radi čega je malodušan i neodlučan da nešto radikalno poduzme i promjeni svoje stanje, pa mu se ova prilika čini zgodnom da poboljša svoje stanje i rješi se materijalnih neprilika. Za Ružu nisam znao kako fizički izgleda ni kakva je duševno, ali Bracu sam itekako dobro znao. Po svom fizičkom izgledu bio je od svih nas braće daleko najljepši, vjetropirast i "zvicer" po naravi, pa je bio u položaju da se od djevojaka brani, one su se na njega ljepile kao mušice na noćno svjetlo, a ne da se trudi da ih osvaja. Duboko u karakter, kao i svima nama, usađena mu je bila dobrota i poštenje, a otuda i naivnost da mu svako želi dobro kao i on njemu, pa sam mislio da se Braco jednostavno zateleba u iskusnu mladu ženu koja je znala da mu ugodi, ne sumnjajući ni malo da je ta žena u njega zaljubljena i da nema tu nikakve druge računice.

Odgovorio mi je da je primio novac i puno se zahvaljivao, a o ženidbi je pisao da od toga nema ništa, da se buka digla nizašta i da će uskoro preći u Beograd na gradilište. Odmah mi je bilo jasno da će se oženiti i da su mu novci bili za to potrebni, bar da se obuče kako treba, da mu se sutra ne prigovori kako ni gaće na sebi nije imao.

Takvo njegovo ponašanje je potvrdilo moje ranije zapažanje koje sam primjetio i kod Dušana i kod Steve, pa sad i kod Brace. Oni su se sramili brojnosti braće i sestara, svoga sirotinjskog porjekla i siromaštva porodice i kraja iz kojeg potiču. Ni meni nije bilo baš ugodno kad bi me neka djevojka o tome pitala i kad bi čuo njenu reakciju:
- "O moj Bože, zar vas ima toliko!? U današnje vreme malo je takvih obitelji!" - ili bi pokazala takvu facu ili gestu bez rječi koje su nesumnjivo značile da je moj rejting opao kod nje u značajnoj mjeri. No, nikada nisam bježao od realnosi koliko mi god štetila, nego sam to nastojao prikazati s veselije strane ili filozofski izdigao plodnost bukovačkog kamenjara nad plodnošću černozjoma u Vojvodini, bar kad je natalitet u pitanju. Bio je to prilično uzaludan posao, kao i dokazivanje da je Musa Kesedžija veći junak od Kraljevića Marka, pošto je njega majka kupinom povijala i na svojoj strani nije imao pomoć vile Ravijole, dok je Marko povijan u svilu i kadifu i pored svega ima i pomoć vila, sve u duhu naučnog materijalizma. Takva ekvilibristika u svjetu koji pamti i cjeni samo pobjede i rezultat, ma kako se postigao, malo je imala šanse da uspije, ali joj se nije imalo što posebno prigovoriti i osporiti joj logičnost.

S vremenom sam se izvježbao u tome da mi je to bila velika prednost, dok je kod Dušana, Steve i Brace to bila i ostala mana, a dokaz tome je da su Mirajanina pisma postala sve ljepša, iskrenija i strastvenija nego ranije i u kojima je ona maštala kako ćemo imati puno djece, sve jedno drugom do uva, i počela mi slati razglednice sa slikama malih bucmastih i prekrasnih beba. A ko se nebi veselio tom "poslu", poslije će se misliti o posljedicama.

- 24 -

Na predavanja sam išao kad god sam bio slobodan znajući da je predavanje pola učenja, a i da upoznam redovne i vanredne studente. Bilo ih je dosta, momaka razne životne dobi, tako i djevojaka. Bili su uglavnom istog socijalnog porjekla koji su morali silom prilika raditi, a osjećali su kao i ja da znaju i mogu više. Njima nije trebala prisila roditelja da uče, već je to bila njihova želja i volja. Radili su svakojake, većinom slabo plaćene pslove, po raznim firmama, a školovanjem su htjeli postići da rade ono što vole i žele.

Jozo Grgić je skoro stalno bio sa mnom, prateći me kao pasić, jer sam ja lakše uspostavljao kontakte s kolegama od njega, a kad bi nekoga, tako preko mene, upoznao dobio bi slobodu i dalje mu dosađivao kao i meni.

Odlučio sam da na prvi ispitni rok u februaru izađem iz predmeta Matematika za ekonomiste, da vidim kako to izgleda i da steknem slobodu za ostale ispite. Dobro predznanje iz matematike mi je koristilo tako da sam pismeni i usmeni položio vrlo dobrim već šestog februara i uvjerio sa da to nije tako strašno kako su pričali redovni studenti. Pošto mi upisa ocjenu u indeks prof. Mr. Vjera Kokić upita me koju sam srednju školu završio i kad dobi odgovor reče uz smješak:

- "Vidi se po rukopisu, samo iz tehničkih škola pišu takve brojke."

Položio je i Jozo Grgić, doduše s nižom ocjenom, pa smo se dogovorili da u aprilskom roku izađemo na ispit iz Osnova privrednog prava i Političke ekonomije, a ja sam dobio odobrenje od prof. Mr. Veljka Barovića da pišem seminarski rad iz Političke ekonomije s temom "Društvena dioba rada". Tada su se sa nama počeli družiti Mirko Višić, službenik iz hotela "Marjan" i Ivan Perković, Imoćanin, koji je radio u "Dalmi". Poslije ispita otišli smo u susjedni "Bobisov" kafić i popili piće za sretan početak i probijanje leda na ispitima, ostalo ih je do kraja prve godine još deset.

Učeći Privredno pravo i slušajući predavanja profesora Šegvić Jerka uvjerio sam se da nisam pogrešio što nisam počeo studirati pravo, činilo mi se nekako ukalupljeno, formalizirano i normirano da je mojoj širini interesovanja tako nešto bilo ograničavajuće, a veliki dio toga gradiva sam poznavao iz srednje škole, naročito poglavlja koja su se odnosila na saobraćaj i transport, što sam i u praksi primjenjivao takoreći svakodnevno. Zato sam više pažnje posvetio Političkoj ekonomiji, em je bila obimnija, em je tražila i širinu poznavanja drugih društvenih nauka. Ono što bi bilo ukratko iznjeto u udžbeniku ja sam dopunjavao iz "Kapitala" koji je Dušan imao u svojoj biblioteci, ili kroz razgovore sa njim o toj temi. Tako mi je u ruke dospio i udžbenik Političke ekonomije za gimnazije, koji je sa grupom autora napisala Dr.Savka Dapčević-Kučar, tada visoki funkcioner u CK SKH, te sam se tom literaturom koristio i za pisanje seminarskog rada, a i jedna i druga knjiga su razumljivije pisane od udžbenika prof. Tironija, koji je forsirao moj predavač i ispitni profesor Veljko Barović.

- 25 -

Kao sam i predviđao Braco se oženio s Ružom Jevđenović, pa je nakon svadbe sve nas u familiji obavjestio pismom. Niko mu od porodice nije bio na svadbi, jer niti je on koga obavjestio kada će svadba biti, niti pozvao na nju, a sada se pravdao kako je to bilo obavljeno sve tiho i skromno u užem krugu, samo s kumovima. Stevo i Ljubinka, iako su živili u komšiluku, su isto naknadno saznali, a oni su ionako bili u gužvi radi preseljavanja u svoj stan u Koloniju br. 20., također u Bariču.

Mada me to nije puno iznenadilo nekako mi je bilo žao, ne što se Braco oženio, nego što se familija na koju sam navikao fragmentira i kao Galaksija širi na sve strane od "Velikog praska", tako da više nikada se ne sastane u onom obliku kakva je bila. To su ona stanja u ljudskoj duši kada razum govori da je to sasvim normalno, ali duša treba da se navikava i potrebno joj je više vremena da se s tim novim stanjem pomiri. Znao sam da u familiju ulazi "strano tjelo", na koje se svi mi moramo navići, kao i ono na nas, da će se unjeti neke nove naravi i običaji, koji do tada nisu bili tu prisutni. Posebno mi je bilo žao maje Ruže koja je sigurno šuteći patila što se sve to moralo tako desiti, pošto je Braco bio njen miljenik i što joj je uvjek zaigralo srce kad bi ga vidjela onako vrckasta s vječitim smješkom na licu i u očima i koji joj je, kako je ona mislila, bio Božja nadoknada za pokojnog brata Mirka, čija je Braco bio slika i prilika. A naročito je patila što se tamo zametnula svađa između njena dva sina dok su se oženili, što je ona izbjegavala i s komšilukom i uporno nas učila ličnim primjerom da to ničemu ne vodi:

- "Krv nije voda, svoj svome može svašta reći, ali se preko toga mora preći i vratiti dobrim i uzdržanošću, pa će onaj koji počme doći sebi i viditi sam da je pogrešio. A svoj svome ne želi zlo, ko će vam biti prvi pri ruci u radosti, a naročito u nevolji, ako tvoj neće, zapamtite da krv nije voda." - savjetovala bi nas kad bi se mi djeca oko nešta porječkala.

Znam da je i ćaći bilo krivo, ali je on, bar naoko, to podnosio:

- "Šta ću mu ja kad nije sluša! Udariće glavom u zid pa će doći pameti, a da me je sluša muga je proći i bez toga."

- 26 -

Došao je april, trebalo je polagati ispite u drugom proljetnom ispitnom roku. Osnove prava sam polagao 16. aprila, u grupi s kolegicom Vesnom " Hvarankom", koja je radila u "Dalmi" i Tomom Carevim, redovnim studentom.

U osam sati ušlo je nas troje u profesorov kabinet i predali indekse pa izvukli ceduljice s pitanjima. Moja su bila kao naručena i bio sam odmah siguran da ću položiti s visokom ocjenom. Dok smo nas troje gledali pitanja i u glavi koncipirali odgovore uđe u kabinet tajnik Stazić i poče razgovor s profesorom Šegvićem oko nekih problema u vezi Statuta škole, što iskoristi Vesna i uze mi iz ruke ceduljicu s pitanjima da ih pogleda, a uspjela je jedva vratiti, pošto je razgovor tajnika i profesora bio gotov. Pogledam ceduljicu i vidim da to nisu ona moja pitanja već Vesnina, ali sad nije bilo uzmaka, već je trebalo odgovarati na ova kao prvi iz grupe. Prvo i drugo pitanje sam dobro znao, odnosila su se na mjenicu i tovarni željeznički list, ali treće pitanje mi je bilo skoro nepoznato, pošto se radilo o materiji koje nije bilo u udžbeniku već je to profesor iznosio na predavanjima, a studenti vodili bilješke. Išao sam na logiku, ali je ona malo koristila, kao što to biva u pravu, pa se jedva uz potpitanja izvukoh. Dobijem na kraju dvicu, na račun dobrih odgovora na prva dva pitanja i rješim se muka. Vesna se jedva izvukla s dvicom, a Tomo je pao.

- "Izvini što je tako ispalo, htjela sam samo pogledati." - Vesna će skrušeno, spremna na moju galamu i prekor.

- "Reci mi, bi li bolje znala ona pitanja koja si izvukla?" - pitam je i gledam kako joj se crvenilo širi po licu.

- "Bi, dobila bi najmanje vrlodobar. Ne znam šta me spopalo pa napravih glupost. A ti, kako bi prošao sa svojim pitanjima?" - pita me onako crvena i uzrujana.

- "Položio bi s visokom ocjenom, znao sam odlično sva tri pitanja." - kažem joj.

- "Joj mene glupače, oprosti mi molim te, zeznula sam i tebe i sebe." - molećivo će ona.

- "Nema sad veze, položili smo, vrlo važno za ocjenu, bar se ne moramo baviti dodatnim učenjem." - kažem joj da je utješim.

- "Bolje bi bilo da je viša ocjena." - tužno će ona.

- "U diplomi ti neće pisati uspjeh, bićeš tretirana jednako bilo da si prošla odličnim ili se jedva provukla." - tješim je.

- "Tu si u pravu, srednju ekonomsku sam završila odličnim pa sam jedva dobila posa, dok su moje kolegice jedva prošle, pa rade na boljim i više plaćenim mjestima. Preko veze se zaposlile, a to je važnije od uspjeha u školi i svo znanje." - razvedri se ona.

- "Znam iz iskustva, zato mi je važno da položim, a koja će ocjena biti nije me briga." - rekoh joj.

- "Idemo na piće, da se iskupim, hoćeš?" - još nije uvjerena da sam joj oprostio.

- "Idemo, ne treba se žaliti na sudbinu !" - nasmijem se.

U " Bobisu" pored Više ekonomske škole pijemo piće i sad se smijemo:

- "Za svaki slučaj sjedi dalje od mene ako opet budemo skupa na ispitu." - poručujem joj.

- "Svakako, štetim sebi i drugima." - složi se ona sva vesela.

Poslije desetak dana izašao sam na ispit iz Političke ekonomije. Profesor mr. Veljko Barović napiše vrlo dobar u indeks. Bio je zadovoljan i reče da dođem za desetak dana da upiše ocjenu za seminarski rad. I njega je ocjenio vrlo dobrim, pa sam tako u roku davao ispite.

Ispit iz Transporta i špedicije prijavio sam za junski rok i položio ga kod profesora Ferde Demorija sa dovoljnim i bio sam zadovoljan. Prvo, što profesor nije imao svoj udžbenik ili skriptu, a preporučio je lepezu autora koju bi godinama trebalo čitati. Morao sam se osloniti na bilješke s predavanja, a ni to nije bilo Bog zna šta, pošto je istu stvar tumačio svaki put drugačije, pa se nikad nije znalo koji će odgovor biti ispravan.

U to vreme probleme mi je pravila dermoidna cista, pa sam naručen za operaciju krajem augusta, a do tada se lječila ambulantno, i to me sve činilo nervoznim jer gubim i ovu ljetnu sezonu.

- 27 -

Jednog popodneva krajem juna dođe Dušan sav usplahiren u našu podstanarsku sobu kod tete Anđe:

- "Dobio sam stan, sutra se selimo!"

- "Ma jeli moguće, gdje se nalazi?" - pitam ga i ja radostan.

- "Na Obali Jna br. 3/V, garsonjera. Ima sobu i kuhinju, kupatilo, mali hodnik i zidni ormar i veliku lođu." - sretam je on jer su ga dugo oko toga stana zavlačili i otezali izdati rješenje, iako su mu rješavanje stambenog pitanja obećali odmah po nastupanju na funkciju u Kotarskom komitetu omladine.

- "Teta Anđa zna?" - pitam ga.

- "Reći ću joj, a ti se spakuj, nosićemo stvari sutra negdje oko devet sati." - kaže mi.

- "Lako ću ja to, nema toga puno." - smijem se.

Sutradan je, začudo, bio tačan. Sve moje stvari su stale u moj zeleni kufer, a on je imao dosta knjiga, pa sam preuzeo obavezu da ću ih tokom dana prenjeti.

Garsonjera je bila na petom katu u novoj gradnji, a u prizemlju je bio veliki salon namještaja "Slovenijalesa" dok su stanari bili privilegovana klasa. Do nas je stanovao pomorski kapetan Matković, direktor Lučke kapetanije, a s druge strane susjed nam je bio Ljubomir Kokeza, bivši igrač "Hajduka". Garsonjera je mala kuhinju iz koje se izlazilo na lođu, soba od petnaestak-dvadesetak kvadrata imala je velika dvokrilna francuska vrata s roletnama isto prema lođi, kupatilo je bilo veliko, a na hodniku je bio veliki zidni ormar. Sa stanom Dušan je dobio i telefon, što je u to vreme bila velika privilegja, na priključak se čekalo godinama.

Od namještaja tu je bio kabinetski okrugli stol sa četri polufotelje i oveći komotni jednoležajni krevet.

- "Eto, to je to, kako ti se sviđa?" - pita me Dušan.

- "Šta pitaš, odličan je, pogled je fantastičan!" - gledam na Luku, Katalinića breg, Sustipan, "Labuda", a u daljini se dobro vide Brač i Šolta.

- "Kupiću frižider, šporet i veš mašinu, a zasad ćemo skupa spavati na ovom krevetu, ja sam ionako stalno odsutan." - kaže on.

- "Dobro je, ja ću kupiti žicu i mast za parket i ostalo šta treba, pa ću sve dobro očistiti, naučio sam to u domu." - ponudim se.

Tada smo otišli po ostatak Dušanovih stvari i knjiga kod tete Anđe i sredili račune.

- "Nemojte na me zaboraviti, za Dušana znam, ali na tebe se oslanjam Mile." - kaže ona.

- "Navratiću, možda dođe i što pošte." - obećam joj.

A Dušan je održao obećanje, frižider, šporet i veš mašina su donjeti sljedećeg dana, a popodne je donio i RIZ-ov "Grand" televizor. Ja sam generalno očistio stan, kupio nešto posuđa i počeo je nešto opuštniji život. Koliko god je teta Anđa bila dobra, ipak je bila gazdarica.

Zbog te silne jurnjave nisam piso Mirjani, a ona nije reagirala kao obično. Kad sam shvatio da je prošlo skoro dva mjeseca od zadnjeg pisma zapitao sam se ima li smisla da se i dalje dopisujemo. Ona je sad završila trgovačku školu, počeće raditi tamo u Ludbregu, a iz njenih pisama diskretno mi je davano do znanja da bi ona rado išla u bračnu luku, a za tako nešto ja još nisam bio spreman. Plaća je bila nikakva, stambeno pitanje nikakvo sa izgledima da da se neće još dugo, dugo rješiti, vojsku nisam odslužio, a sada sam se prioritetno uhvatio studiranja i želio sam to tjerati do kraja. Svi ti razlozi su bili dovoljni da prevagne mišljenje da prekinem dopisivanje i tako prepustim djevojci da donosi životne odluke bez griže savjesti, kada je odnos sa mnom u pitanju. Bolje da ja ispanem kriv nego ona.

I tako su pisma prestala putovati.

Mirjana "Zagorka" je otišla u sjećanja, ljepa sjećanja u slikama mladosti.

- 28 -

Tog ljeta sam radio u ukrsnici Brdašce. U toj osami među brdima samo ja i skretničar Špiro Galić, Srbin iz obližnjeg Radošića, s ženom Dragicom, Hrvaticom iz Promrskog Dolca, koji su živili tu u prizemlju zgrade sa tri mala sina, dok je drugi stan na spratu bio prazan. Vodu smo imali iz betonske cisterne, koju su punili radnim vlakom iz željezničke vagon cisterne, a struje nije bilo. Za osvjetljenje se koristio petrolej, a za grijanje ugalj. Ukrsnica je bila izgrađena u po strane krševita brda, pa je izdaleka ličila na lastavičje gnjezdo ispod kućnog pervaza. Nagib pruge je bio trideset promila, pa su vlakovi uzbrdo išli skoro korakom, a niz pad su jurili kao sumanuti bez obzira što su se bandaži i papuče žarili od kočenja. Od putnika je tu rjetko ko ulazio ili izlazio, ako se ne računaju smjene otpravnika i sretničara. Najbliže kuće su bile u nekoliko kilometara udaljenom Primorskom Dolcu sa sjeverne i Preslu i Gornjem Dolcu s južne strane. Kroz malu i usku duboku suvodolinu vijugala je makdamska cestica uz koju se nasred te dolinice nalazila crkvica Sv. Ante okružena sa nekoliko vitkih čempresa.

Skretničar Špiro, jednom prilikom, upita me koliko trošim na suvu hranu što donosim za cjeli dan, pa kad mu ja izračunah, predloži:

- "Za to se može kupiti dva kila mesa, pa Vam ja predlažem da kupite jedno kilo i date mojoj Dragici da skuva manistru, a salate znate da stalno imamo iz vrtla u Dolcu, pa će Vam biti bolje da jedete kuvano, nego taj otrov iz konzervi."

- "Nije mi problem tako, nego mi je neugodno, Dragica ima posla oko djece i kuće." - kažem mu.

- "Ubi je posa oko toga, pa ionako mora kuvati, šta joj je to, ta naši smo." - familijarno će on.

- "Zar ti nemaš zemlje u Radošiću, i to trebate raditi?" - upitam ga.

- "Ono šta imam obradim za dva dana, to su neki dočići, posadim kumpir i kapulu, blitve i kupusa, pa ako bude kiše nešto i rodi, a ako je suša nije ni velika šteta." - nasmija se on.

- "A tu u Dolcu, vidim te da ideš tamo nešto raditi" - i dalje se raspitujem.

- "To je ženino, ima stotinjak panja loze i mala bašča, srića što ima vode, pa uviek imamo zelje." - objasni Špiro.

- "Znači, ti si dolački zet, kako su te primili kao pravoslavca?" - bockam ga.

- "Dobro, i njeni i seljani. Nađe se koja pijana budala pa nešto izlane, ali ga drugi izruže, ne daju da se ja mišam. Ma briga sirotinje za te stvari, dosta joj je svoje svakodnevne muke. Te gluposti ti se dešavaju obično na dernecima, kad dođu ovi poluvuci, ni seljani ni građani, imaju nešto škole pa umišljaju da su skupili svo znanje svita u svoju ludu tintarinu, a kad se to pomiša s vinom posli fratrove propovidi, onda im niko nije ravan i svakom sole pamet. A dovoljno bi bilo da bace pogled na svoju pločanicu s badžom, kaminom i pendžerkom, pa da zatvore labrnju." - objašnjava mi Špiro.

- "Ideš li ti u crkvu?" - pitam ga.

- "Ma kakvi, ja sam u Partiji, a i da nisam ne bi, a i nemam di. Ona pravoslavna crkva u Splitu je nedovršena, u Kaštelima ima stari pop, u Broćancu nema svećenika. Bio sam jedne prilike kao dite u Manastiru Dragović, gore u Vrlici, bio je neki sajam, a poslije nisam nigdi iša." - objašnjava Špiro, mješajući ikavicu i jekavicu kao i ostali pravoslavni Srbi iz toga kraja.

- "Tako se ti useli ovdje u ovu pustinju?" - rekoh mu.

- "Ovdi ti je svagdi pustinja, po zaseocima samo starčad, ljudi putuju na posa, a kad im tako dosadi odu u podstanare ili nešto sklepaju pod ploču bliže gradu, radi dice i škole, pa je tako svake godine sve pustije. Tako je tamo i kod mene u Radošiću, zemljom se ne mogu baviti jer se od nje ne more živiti, od stoke još manje, a da pješačim ovamo svaki dan petnaestak kilmetara kroz krš bez pravog puta, ne može se. I tako se useli, šta bi?" - obrazlaže on svoju odluku.

Tako bi mi raspredali, kad bi bila mala pauza između vozova, a inače bi ja učio dok je Špiro čistio lampe za signale i predsignale ili skretnice.

Tada se ustalio turnus otpravnika, mene i Joze Grgića, što smo dolazili iz Splita, i Mirka Raškovića i Đorđa Vujasinovića, koji su dolazili iz Knina. Jozo je nosio knjižurine kao i ja i učio za ispite, pa me jednom prilikom zamoli da dođem ranijim vozom na smjenu nego što je to bilo predviđeno, jer je sutra imao ispit na Višoj ekonomskoj. Krenem lokalom iz Splita i stignem u Bradašce već oko petnaest i trideset sati, a Jozo je trebao sačekati još pola sata da otputuje lokalom, koji je dolazio iz Knina.

Za vreme krize u Čehoslovačkoj, one oko "Praškog proljeća", nama otpravnicima su podjelili pištolje CZ - M65 sa dva okvira metaka, koji smo držali u otpravničkom stolu za slučaj potrebe, pa smo ga jedan drugom predavali na primopredaji službe uz obaveznu kontrolu ispravnosti pištolja i broja metaka. Jozo mi reče šta ima specifično u saobraćaju, a na kraju izvadi pištolj iz ladice i reče:

- "Ja ovo čudo nisam dira, sve je tu." - i uperi pištolj u mene s prstom na okidaču.

Stajao sam između blok uređaja i prozora i mahinalno ljevom rukom otklonim cjev pištolja ustranu:

- "Ne igraj se s tim, opasniji je prazan nego pun!" - povikah.

- "Prazan ..." - reče Jozo i povuče okidač, a mjesto "klik" začu se pucanj i metak prošiša preko mog ramena u zid od debelog maltera i rikošetira u kontra zid, a od njega pozadi u gvozdenu ploču blok uređaja. Jozo probljedi pa pozeleni, a u prometni ured s verande uleti skretničar Ivan Franić:

- "'Em ti isukrsta, šta je to!?" - povika uplašeno.

Uzmem pištolj od ukočenog i zelenog Joze, izbacim šaržer i metak iz cjevi, pa ga vraćajući u šaržer kažem dosta smireno:

- "Ovo mi je drugi rođendan, a i ti bi ga Jozo treba slaviti, ko zna gdje je metak mogao rikošetirati!"

- "Spasio vas je blok, vidite di se metak odbio!" - pokaza Ivan na gvožđu bloka sjajni otisak udara metka.

- "Da nisam odgurnu cev kroz srce bi mi proša!" - pokazujem mjesto na zidu gdje je otpao debeli malter.

Jozo se povrati: - "Oprosti, mislio sam da je prazan, ja ga od jutros niti sam gleda niti dira."

- "Srića tvoja da ovako završi, čovik poginu ni kriv ni dužan, a ti ode na robiju, o savisti da ti ne govorim! Idi u crkvu i zahvali Bogu što je ovako prošlo!" - prekriži se Ivan.

- "Šta ću sad, ispaljen je metak, to treba upisati, a i radi toga mi zatvor ne gine?" - snuždi se Jozo.

- "Srića, nema nikoga osim nas trojice, to sigurno ne bi izbiga da ima još ljudi ili da je vlak u stanici. Sve zavisi od Mile." - reče Ivan.

- "Ne govorite nikom ništa, ništa nećemo pisati, ali pod hitno nabavi jedan metak i niko neće ništa znati. Važno je da smo živi, šta je bilo bilo je." - odlučno rekoh.

- "Ja ću ćutati, kad kaže Mile!" - Ivan će.

- "Dobro, ja ću nabaviti metak. Hvala vam obojici, a ti Mile, molim te još jednom, oprosti mi, vidio si da nije bilo ozbiljno, ja se budala igra kauboja. O, Bože!" - jada se Jozo i u uzbućenosti poče pravilno izgovarati glas s.

Dođe lokalni voz i Jozo sav smušen ode, prekontroliram broj metaka, rastavim poluautomatski pištolj i očistim ga, a tada sklopljenog, čistog i praznog zaključam u ladicu.

- "O Bože, budale, za dlaku izbjegošmo nesreću! Hvala ti Bože i Divice! Jebem ga onako spetljanog." - srdi se Ivan.

- "Pusti Ivane, šta se tu sad može!?" - umirujem ga, a naiđoše i tetetnjaci pa nismo imali kad više pričati o tome.

Noć prođe u radu i učenju, jutarnji brzi vlakovi su bili redoviti i puni putnika. Išao radnički narod iz unutrašnjosti na ljetovanje. Zagrebački brzi ZM je morao stati u ukrsnici po redu vožnje radi ukrštavanja s putničkim vozom iz Splita. Kad je stao na prvom kolosjeku pustim putnički voz na drugi kolosjek i izađem na terasu ispred prometnog ureda da gledam ulazak i kažem skretničaru Špiri Galiću, koji je maločas primio smjenu, da okrene izlaz na bloku za ZM. Ispred mene stoje spavaća kola, a u kupeu gola golcata žena možda od tridesetak godina, zgodna i ljepa kao da je vajao neki antički kipar. Duga plava kosa raščupana od spavanja, grudi jedre i čvrste, mali tvrdi trbuščić, a na dnu njega crni bujni čuperak. Gledam u nju, a ona se smije i mazi čuperak, dok je prihvatam šalu i brišem oči kao da hoću da je bolje vidim, te se ona još ljepše nasmija i s obe ruke poče se igrati bujnim sisama.

- "Šalji otpravniče, šta čekate?" - viče Špiro iz prometnog ureda, pa na moj znak rukom izađe na terasu:

- "Ooo, vidi je, majko moja šta se upalila?" - isklobuči oči.

Mašinovođa vidjevši izlazni signal na "Slobodno" svirnu i maše rukom prema meni mutirajući pitanje:

- "Šta čekamo?"

Pošaljem poljubac gospođi i znak da je dobra, prava za pet i dam znak loparićem "Polazak". Ona uzvrati poljubac s dlana i mahnu " ćao" dok je voz klizio prema Splitu.

- "Jadni li smo mi ovdje u ovoj pustari, svak nas zajebava." - jetko će Špiro.

- "Nemoj Špiro tako, bar nam je ljepo počeo dan, šta bi ti još?" - smijem se dok otpremam lokalca za Primorski Dolac.

- "Idem ja probuditi Dragicu." - sleti "upaljeni" Špiro niz stepenike prema svome stanu.

Nasmijem se u sebi i vratim u prometni ured, javim odjave i odlaske i počmem pisati primopredaju.

Eto ti utom Špire umirena i ozarena lica: - "Imate Vi pravo prometniče, dan je lipo počeo! I meni i Dragici!"

- 29 -

Smjenio me je Mirko Rašković, suvonjav četrdesetogodišnjak, kojeg su po kazni poslali ovdje iz Knina gdje je stalno službovao. 
Nešto se zakačio sa pomoćnikom šefa, pa izvuka deblji kraj. Dok se on penjao uz stepenice ja sam silazio:

- "Kolega, sve je u redu, ništa posebno." - "Dobro, ajde ti." - ruke nam se ovlaš dodirnuše na pozdrav i za dolazak i za odlazak.

Uđem u drvenjak i sjednem u prvi slobodni otvoreni odjeljak. Tek tad primjetim da u ćošku sjedi crnka mojih godina, kratke, skoro muške frizure, osunčane tamne puti i veselih kao ugalj crnih očiju. Mini suknjica je otkrivala ljepo oblikovane noge, a sise su joj oštro ispupčile bjelu majcu uz tjelo.

- "Oprostite, nisam Vas vidio niti pitao da li je slobodno." - kažem joj.

- "Slobodno je, ništa zato." - nasmija se ona blago našminkanim punim usnama i otkri blistavo bjele zube.

- "Ja sam Mile, vidila si gdje radim." - pružim joj ruku prestajući persirati.

- "Znam ko si, ja sam Mirjana." - pruži i ona ruku da izvršimo formalnosti.

- "Oho, od koga!?" - iznenađen sam.

- "Od tvoga kolege Jove Kričkovića, jednom je putovao sa mnom, pa mi je za sve mlade otpravnike rekao kako se zovu." - objasni ona slatko se smijući.

- "I sve si ih zapamtila?" - smijem se i ja, mogu zamisliti kako je to Jovo, poznato spadalo, svakog predstavio.

- "Ne, samo one koji mi se sviđaju." - smije se slobodno i izazovno, čini mi se da me hrabri.

- "I ja sam među tim sretnicima?" - pitam je.

- "Aha." - kimnu ona glavom stalno se vragolasto smijući očima.

- "Jesi li večeras slobodna? - odmah pitam.

- "Jesam, slobodna sam." - reče ona kao da je to pitanje jedva čekala.

- "Gdje želiš u osam da se nađemo?" - idem dalje.

- "Kod Kazališta. S one strane prema "Hajduku". - pristaje ona.

- "Dogovoreno! Sad će moje kolege iz noćne smjene početi ulaziti, nećemo im ništa reći." - predložim joj.

- "Nećemo, naša tajna." - složi se ona.

Voz je ulazio u stanicu Labin Dalmatinski i tu uđe Šime Nimac, pa gdje će on nego kod mene:

- "Kolega, jeli slobodno?" - pravi se fin.

- "Jeste Šime." - kažem mu, a mislim:

- "Kasno si stiga, jabuka je već ubrana."

- "Imaš lipo društvo, hoćeš li me upoznati?" - prenemaže se on.

- "Upoznaj se sam, gospođicu ja ne poznajem." - kažem mu dižući pogled s knjige.

- "Ja sam Šime." - predstavlja se on Mirjani.

- "Drago mi je." - kaže ona ne govoreći svoje ime.

Dolaze Sadine, ulazi Branko Čiča i kad nas ugleda, stisnu se u ramenima, nagnu napred i ukoči smješak na usnama, pa uđe u odjeljak:

- "Vidi, vidi!?" - klanja se Mirjani i širi osmjeh od uva do uva 


- "Jeli slobodno kod Vas?"

Nas kao da nema. Šime me pogleda začuđeno, pa će Branku:

- "Želimo izigravati Kazanovu s ličkim pedigreom!? Pazi ti to! Ma vidiš li ti to Mile?" - okrenu se prema meni.

- "A moj Šime, svak ima svoj stil! Možda mu upali nekad i negdje kod neke cure." - nasmijem se ispod oka gledajući kako se Mirjana namršti na Brankovo udvaranje.

Dok su se Šime i Branko nadmudrivali nastojeći duhovitošću impresionirati Mirjanu ja sam mirno sjedio odgovarajući ponekad "aha" i to samo kad bi me nešto direktno pitali.

Svi izađemo u Splitu iz voza i u grupi s perona izađemo na Obalu bratstva - jedinstva. Mirjana me uze pod ruku i mi pođošmo ne obazirući se na Šimu i Branka, koji se začuđeno zalediše na mjestu:

- "Reka sam ti ja da je bolje raditi u Brdašcu nego u Sadinama." - čujem Šimin glas.

- "A ja tebi da je bolje raditi u Bradašcu nego u Labinu." - javi se Branko.

Otpratio sam je do Kazališta, ona je tu nedaleko stanovala sa sestrom Dušankom. Sestra joj je radila kao kondukterka u "Prometa", a ona je došla iz Žitnića da bi upisala četvrtu godinu ekonomske škole, jer je u drniškoj imala neke proleme, pa nije htjela tamo više ići. Nisam je pitao za detalje, saznaću kasnije o čemu se radi.

Rastali smo se sa ponovljenim dogovorom da se večeras ovdje nađemo u osam sati.

- 30 -

U stanu sam se istuširao i legao da odspavam do podne, a tada sam popio kavu i nastavio učiti za ispite u septembru. Prijavio sam četri ispita i bilo je dosta toga za pročitati. To su bili ispiti iz Statistike, kod prof.dr.A.Jelavića s Pravnog fakulteta koji je zamjenio nedavno umtrlog prof.dr.Juraja Golubića,a zatim iz Osnova tehnologije kod prof. dr. Maje Manger, iz Predvojničke kod nekog penzionisanog oficira JNA, te Osnova ekonomske politike kod prof. mr. Slobodana Komazeca. Učio sam do šest sati, a tada se spremio za večeru i izlazak sa Mirajanom.

Društvu na Pjaci se nisam javljao da ne bi morao pravdati rani odlazak i ispovjedati se kamo i radi čega odlazim, već sam u dogovoreno vreme bio kod Kazališta. I Mirjana je bila tačna, pa smo kroz Varoš krenuli u šetnju prema Zvončacu. Sjeli smo u ljetnu baštu, u ćošak ispod tamarisa, gdje je bilo manje svjetla i pili sok slušajući muziku sa susjednog plesnjaka.

Mirjana je bila diskretno našminkana, u bjeloj pripijenoj majci i svjetlokafenim "toplim hlačicama".

- "Lagala sam te," - reče - "kad sam govorila o školi. Pala sam, ustvari, treću godinu i ne da mi se ponavljati u Drnišu. Došla sam kod sestre da se pokušam zaposliti i ići u večernju ekonomsku. Kako sam jednu godinu pala u osnovnoj ne da mi se sjediti u razredu s dvije godine mlađim od sebe."

- "Ne ide ti škola?" - pitam je.

- "Osrednje. Kad mi je umro otac pala sam u osnovnoj, dva brata su mi otišla u Vojsku, dobili stipendije za podoficirsku školu, a sestra Dušanka se nekako zaposlila ovdje u "Prometu". Sad ću i ja nešto pokušati." - objašnjava ona svoje planove.

- "Pokušaj, biće teško, ali moraš biti uporna. A otkud mene poznaješ, rekla si da ti je Jovo Kričković rekao ko sam?" - pitam je.

- "Da, jednom smo putovali skupa, ja u Žitnić, a on u Drniš, nas dvoje smo skupa išli u Ekonomsku u Drnišu prve dvije godine, pa on ode u Željezničku za prometnika. On mi ispriča odakle si i ko si, puno te nahvalio." - nasmija se ona.

- "Mogu zamisliti, Jovo je živi humor!" - nasmijem se i ja.

- "Jeste, on se voli šaliti, ali ja znam njega dobro. Kad je pričao o tebi nije se šalio. Cjeni te!" - ozbiljno će ona.

Male zelene mušice počele su padati sa tamarisa pa odemo da šetamo uz more. Većina parova se vraćala dok smo išli prema Kašteletu. Nađemo zgodno mjesto na stjenama uz more i sjednemo. Načas smo zašutili i slušali kako more, mirno kao maslinovo ulje, lagano grgolji i šapuće pljuskajući ljeno po podnožju sika.

Zagrlim je i privučem sebi. Ona me pogleda tamnim dubokim zjenicama i pruži usne prema mojima. Meka školjka se lagano rastvori i moj jezik se igra sa njenim. Sada se opusti i zagrli me sišući mi strasno jezik, a onda naglo prekinu:

- "Ne poznajem te dovoljno." - tiho reče.

- "Upoznaćemo se. Sviđaš mi se, puno mi se sviđaš, valjda i ja tebi?" - kažem i ja tiho.

- "Pa jeste, sviđaš mi se, ali se ne mogu još opustiti. Želim da se bolje upoznamo." - kaže ona.

- "Dobro, neka ide plako svojim tokom." - igram se sa njenim prstima.

- "Kasno je, ne bi želila da se sestra ljuti. Idemo nazad." - ustane ona.

- "Idemo." - zaglim je preko ramena, a ona mene oko struka.

U blizini njenog stana stanemo u sjenu stabala u malom parkiću.

- "Ono je moj prozor, sestra mi još nije došla." - pokaza mi prstom na mračni prozor na trećem katu.

- "Znači, još možeš malo ostati?" - pitam je.

- "Aha, kad se upali svjetlo ići ću." - reče.

Zagrlimo se i ljubimo, ona aktivno i slobodno sudjeluje dozvoljavajući da joj preko majce milujem grudi. Osjećam kako joj butine podrhtavaju stisnute uz moje, a trbuščić grči.

- "Eno je, moram ići." - pogleda u osvjetljen prozor.

- "Čekaj tren, kad ćemo se viditi? Može li sutra u isto vreme na istom mjestu?" - predlažem joj.

- "Dogovoreno, doći ću." - poljubi me za "laku noć".