- 6 -
U stanici Split Predgrađe radilo je troje telegrafista: Simo Kolar, Milica Šafar i Kaća. Oni su pokrivali šesnaestsatno radno vreme telegrafa, a noću su to obavljali sami otpravnici vozova.
Milica je bila stara cura, Goranka od Ogulina, koja je izgubila iluzije da će se udati, naučivši sve muške trikove kojima su joj se htjeli približiti i znala je naći rješenje za takve stvari. Sad je bila u starosnoj dobi da je te muške napasti skoro nestalo, pa je bila mirna s te strane, a prema meni se ponašala zaštitnički kao teta, te me štitila od moguućih podvala i neugodnosti koje bi se znale javljati u poslu. Kaća je bila sitna, fina mala gospođica, kojoj su odavno uvele ruže, ali je ona poznatom ženskom upornošću vodila o sebi i svom izgledu računa, kao da je cura za udaju. Njene olovke, mastiljava, crvena i plava, su uvjek bile pedantno zaoštrene, rukopis kao krasopis iz školske zadaće za ocjenu, a kucala je sitno, brzo i čitko Morzeova slova, kao da će te trake na izložbu telegrafskih radova. Na primjedbe, rječi ili psovke, kakvih je u ovom poslu bilo koliko hoćeš, reagirala je šutljivim prezirom ili kratkom odgovorima oštrim kao ustra, da ih nije bilo svrhe ponavljati, jer ih ona više nije čula niti obraćala na njih pažnju, bilo je to ispod njenog nivoa, pa su je puštali na miru da pije svoj čaj od nane ili kamilice, koji bi donjela u termosici od kuće.
Simo je bio flegmasti čovjek srednjih godina, koji je iz nužde postao telegrafista. Kako nije mogao pronaći posao kao ekonomski tehničar položio je kurs za telegrafistu i tako se zaposlio na željeznici da prehrani sebe, ženu i dvoje male djece.
Sve troje je stanovalo u baraci pored stanične zgrade u sobicama od desetak kvadrata. Ulazna vrata su ujedno bila i jedina vrata i prozor na njihovim stanovima, a u tih desetak kvadrata kako su znali i umjeli smjestili su krevete, kuhinju i stolić i stolice. Vodu su uzimali sa javne česme, kao i ostali stanari koji su stanovali po takvim budžacima u okolnim barakama.
Blagajnici su bili Petar Rebić, stari sjedokosi gospodin rodom iz Vrlike, veliki ljubitelj motora i vina, i Lada, kćerka nekog penzionisanog skretničara, crnokosa djevojka živih sjajnih očiju, punih usana i pupasta tjela, zrela tridesetogodišnja cura. Ovih dana se vratila sa godišnjeg odmora koji je provela u Londonu kod dvije starije udate sestre, lječnice, opremila se ljepom garderobom i kozmetikom i paradirala na neskrivenu zavist ono malo žena na stanici.
- "Uh, uh, da sam malo mlađi!" - striže brkovima otpravnik Marko
- "Mile, vidiš li ti kako prkosi kurcu, daj poduzmi nešto, pa je dobro oderi."
- "Hm, ajde kvragu budalašu stari, šta djete kvariš svojim šporkačinama!" - brani me Milica.
- "Slabo bi joj ga sveza, ka pas majci, a mladi kolega?" - miga mi Marko očima i brkovima.
Zagonetno se smijuljim, ne smijem povlađivati Marku da ne bi navukao Miličin gnjev.
- "Ako si ti pokvaren misliš da je svak. On je školovan i fin, a ne seljačina i prostačina ka ti." - ne da me Milica - "A ona vrtirepka džabe vrti guzama, neće ga namamiti."
- "Džabe ti škola, ove stvare nemaju veze s njom, na isti način to rade gospoda i seljaci. Za to se ne treba školovati, naučio te Stvorac." - ne da se smesti Marko.
Lada je sjedila u kancelarijii i pravila se da ne čuje ovakve razgovore, tobože zanjeta poslom oko sređivanja ekspresnih listova uvodeći ih u sumarnik, te odvajala duplikate na jednu, a tovarne karte na drugu stranu stola. Oko podne skoči Milica do svoje sobice-stana, valjda da pristavi ručak, a Marko do vagona pregledava kola da mu naoštre pošade koje mu je žena jutros spakovala u torbu, pa ih se tek sad sjetio, a ja ostanem u prometnim uredu sam da se javljam na telefone i telegraf. Lada zašuška papirima u svojoj kancelariji pa me pozva:
- "Mile, molim te, prezbroj mi ovo radi kontrole, stao mi mozak, stalno dobijam drugi rezultat."
Ispred nje na stolu je stajala Knjiga dnevnih obračuna K-41 i ona je zurila praznim pogledom u nju.
Priđem iza katrige i nagnem se preko njenog ramena, uzmem joj iz ruke olovku i zapljusnut vonjem divnog engleskog parfema na brzinu, u sebi, zbrojim tridesetak u stupce napisanih cifara, pišući međurezultate sa strane svakog stupca. Njena kratka crna kosa mi draška obraz, a ona se ukipila i jedva diše, čekajući da izgovorim i napišem rezultat.
- "Ovo je tačno, čekaj da još jednom iskontroliram." - sviđa se meni, u takvom položaju, matematika.
Ona se ne mrda, jedva diše, dok mi olovka leti po ciframa obrnutim redom, i kad sam dobio istu sumu rekoh joj ne mjenjajući položaj:
- "Tačno je, ovo ti je dnevna suma." - podvučem broj koji sam i prvi put dobio i dodam tiho u uho joj:
- "Parfem ti je predivan, naprosto mami, opija!"
Ona se poluokrenu licem prema mome licu, zamagljenih očiju i polutvorenih usana čekajući poljubac. Ja samo malo spustim lice i naše usne se spojiše. Na jeziku osjetim slatkast okus karmina, a po licu vreli djevojački požudni dah.
Zazvoni brojčanik i prekinu nas. Ona se zarumenila kao djevojčurak i zbunjeno prevrće papire, dok ja glasno čitam analizu brzog teretnjaka B-1409 stanici Knin. Kad sam završio razgovor ona me preduhitri pitanjem.
- "Gdje ćeš večeras, jesi li slobodan?"
- "Slobodan sam, nemam planova." - rekoh joj čekajući predlog.
- "Kupiću karte za kino, hoćeš li?" - predloži.
- "Dobro, po tvom izboru." - složim se.
- "Osam manje kvarat kod "Balkana" - zakazuje.
- "Dogovoreno." - potvrdim i krenem prema telegrafu, jer su se čuli Markovi koraci po grusu ispred prometnog ureda.
- "Ništa nije bilo, samo sam pročitao Kninu analizu B-1409." - rekoh mu.
- "Zar nije primio na telegrafu, imaš li potvrdu?" - provjerava on.
- "Ima, nego mu je kolega nečitko upisao, pa provjerava." - objasnim mu razlog.
- "A, tako, dobro je kolega." - zadovoljno će on.
Lada se spremi, zaključa blagajnu i ode, pozdravljajući se rutinski, kući.
Otpravnik Marko mi ispriča, prateći joj obline pogledom kako odlazi prema tunelu gdje joj je bila kuća, priču o blagajnicima, te da je Petar Rebić, rodom iz Vrlike, završio prije rata gimnaziju i da je puno načitan, bio otpravnik vozova, da ima tri kćeri, dvije su doktorice koje rade u Londonu, kao i Ladine sestre, tamo su se i udale, a treća ovdje radi u Splitu u "Jugoplastici" kao činovnik, a da je Lada završila gimnaziju, željezničarska je kći i da joj je ćaća penzioner, bio skretničar tu u Kopilici, pa joj se nije dalo sestrinskim stopama na studije, i tako se zaposlila na željeznici položivši kurs za putničkog blagajnika. Sada rade tu, svako u svojoj smjeni. Petar je počeo pijuckati kad mu se žena razboli, pa tako izgubi zdravstvenu grupu, a pošto je ima dosta godina radnog staža plaća mu je ostala ista. On sam ide na pazar, sam kuva, o svemu se brine, jer je žena otišla malo i psihički, "na kvasinu", a Lada je mezimče kod svojih. Tako je Petar od jutra do sutra ugrušan, a zna, doduše rjetko, i pretjerati kad mu se izmješa piće, pa zaboravi svoj motorić, ali mu ga niko ne dira, jer cjeli kraj zna da je njegov i da ga samo on zna voziti.
- "I to je čudo, Božje ili vražje svjejedno, nikada nije nastrada s tim motorićem, ni milicija ga ne dira, a samo mu se jednom desilo da prijavi krađu motora miliciji. Tražio ga tri dana i svi su pomislili da mu ga je ovaj put stvarno ukralo. A onda došao mile Kresović, koldžija, i rekao mu: "Stari budalašu, znaš da smo to veče završli kod Jozine na Solinskoj i da si ga tamo u njegovu dvorištu ostavio, a vratio se trolejbusom." Pero se tada sjetio i otrčao po motor i stvarno je bio tamo, a on od radosti što ga našao popije par pelinkovaca i dođe vozeći ga kao vozač na zidu smrti ovdje na stanicu. Eto ti za njim i milicije, mislili da je neko drugi, a laknulo i njima kad su vidjeli da je to bio Petar, pa nisu biše morali tražiti motor."
Otada Petar motor parkira što bliže ulazu birtije i na otvorenome da bude na pogledu:
-Moj konj nije za štalu, on je naučio da čeka na otvorenom." - objašnjavao je on novu taktiku.
I pored svega Petar je bio dobar blagajnik, nikad nije dobio ni jednu kontrolnu primjedbu od Kontrole prihoda, ni od transportnog kontrolora, niti od revizora blagajni. Ni od putnika nije bilo primjedbi, kao ni od konduktera.
Petar je znao napamet sve junačke narodne pjesme o Kraljeviću Marku, kosovski ciklus, hajdučki ciklus, o Janković Stojanu i Smiljanić Iliji i bezbroj dalmatinskih doskočica i poslovica, koje je rado u govoru koristio, a često se dešavalo da sagovornik ne zna da li to Petar citira ili u trenu izmisli i sroči.
Toga dana dođe pomoćnik šefa Čvora Momčilo Ožegović ranije popodne i zavuče se u svoju kancelariju da obavi svoju administraciju, pa kad završi dođe kod nas u prometni ured oko osamnaest sati. Radnici dnevne smjene spremali su se za primopredaju, prali i presvlačili, a oni za noćnu pomalo prikupljali dolazeći pješke ili trolejbusom, dok će ih većina doći lokalnim vozom nešto prije smjene, te odmah presvlačili u radnu odjeću, tako da je prometni ured bio pun radnika raznih profila struke.
- "Kako naš pripravnik, Marko?" - pita on otpravnika.
- "Dobar je šefe, moga bi sutra polagati praktični." - kaže Marko.
- "Jesi li upoznao stanicu?" - okrenu se šef meni.
- "Da, i po Poslovnom redu i obilazeći je." - kažem.
Pita me on tada o broju i namjeni kolosjeka, o njihovoj dužini, kapacitetu po broju osovina, o skretnicama, broju i kolosjecima koje vežu, o industrijskim kolosjecima i na sva pitanja dobija tačan odgovor.
- "Aha, šefe, teško ćete ga uhvatiti u neznanju." - kaže Marko.
- "Vidićemo!" - kaže on, pa me sad ispituje o organizaciji i tehnologiju saobraćaja, sastavljanju vozova, tipovima vagona, kočenju, lokomotivama, ali na sva pitanja opet dobija tačne i precizne odgovore.
- "Jesam li Vam reka, ispitiva sam ja njega, nisam moga naći pitanje koje ne zna." - kaže Marko.
- "Prvi put čujem neke stvari o vagonima, a sa njima radim dvadeset godina i gledam ih svaki dan." - kaže vođa manevre Jozo Mastelić.
- "A ja sam pregledač, pa on zna moju struku kao svoju. Neću mu moći podvaljivati." - smije se pregledač kola Joško Pribudić.
Predložač na manevarki Mate Komar zinu od uva do uva kad sam objašnjavao princip rada njegove manevarke "Đakovićke" serije 731 i njenim mogućnostima, tipu motora, snazi i brzini u pojedinim položajima regulatora, pa će:
- "Gospodaru, bili zna upaliti i voziti manevarku?"
- "Zašto ne, nemam dovoljno praktičnih sati vožnje, ali poslije tri dana prakse mogao bi te zamjeniti, kao i svakog drugog mašinovođu na parnjači ili dizelki." - kažem mu.
- "To je prava škola, jebeš ove navrnute kursiste." - kaže tad Mate.
Pomoćniku je drago, ali bi ipak želio da me negdje uhvati u nesigurnosti ili neznanju. On je prije bio saobraćajni kontrolor pa je kroz pitanja pokazivao koliko i on zna. U slučaju da ja netačno odgovorim on je to morao dokazati pred svima, znači znati.
Pređe on sada na područje saobraćaja "crvenih trasa", pa na slučajeve djelomičnog ili totalnog prekida veza i kad mu to tačno i detaljno objasnim, on reče:
- "Svaka čast, čestitam. Marko, od sljedeće smjene pusti ga da radi sam, ti samo gledaj, kontroliraj i supotpisuj. Do autorizacije mu neće trebati još dugo."
- "Tako će biti, a jesam li ga dobro obučio?" - traži i Marko pohvalu.
- "Jesi, svaka ti čast, svi su tvoji pripravnici bili dobri." - kaže mu šef.
- "Dobar je, nema s njim zajebancije!" - kaže pregledač Joško Pribudić, a vođa manevre Jozo Mastelić doda:
- "Od ovoga ja nisam pola razumio, a toliko sam godina na željeznici."
Izvrši se primopredaja i ja i Marko idemo na autobusku stanicu, a on će:
- "Jebem ti miša, moga sam se obrukati! Da ti nisi zna, onaj bi reka "Marko, objasni ti", a ja dosta toga pozaboravio. Dobar si, svaka čast, spasi nas obojicu pred onolikom publikom. Vidićeš, od sutra će te svi zvati "gospodaru" ili "otpravniče" ili "prometniče" i govoriti "Vi", za njih nisi više pripravnik. Ostalo je formalnost."
Prođoše manevristi i skretničari iz Zagore pored nas žureći na vlak:
- "Doviđenja gospodari!"
- "Nu, šta sam ti reka." - šapnu mi Marko.
Od toga dana, te večeri, kao nekom tajnom obavjesti koja se među osobljem stanice i šire raširi ja sam bio na "Vi", "gospodar" ili "gospodin prometnik" ili "otpravnik vozova ili vlakova", kako za podređeno osoblje tako i za ostale.
Moj trolejbus dođe i ja uletim u nj, a Marko se smije i viče:
"Laku noć, gosppodaru!" A ja sam gledao na sat i pribojavao se da ne zakasnim na rendes kod kina "Balkan."
- 7 -
Lada je u volt ulazila iz Marmontove ulice, dok sam ja prlazio iz pravca Zadarske. Stali smo kod plakata u ostakljenom izlogu kina. Igrao je neki ne naročito popularni film, što se vidjelo i po malobrojnoj publici, iako je bio glavni termin prikazivanja od osam sati naveče.
- "Idemo unutra" - pozva ona - "kupila sam već karte."
Kratka blistavocrna, skoro muška, frizura, na malim ljepim ušnim školjkicama diskretne rećine, usne, oči i lice je blago našminkala s ukusom prema svojoj tamnoj puti, mini suknjica boje čokolade, a na stopalima iste boje lagane sandale s poluvisokim štiklama. Gore je obukla bjelu majcu uz tjelo sa širokim tregerima što joj je isticalo grudi, dugi vrat i zaobljena ramena opaljena suncem.
- "Divna si, kao lutka!" - ote mi se - "Svi će mi zaviditi."
Veselo sjevnu očima i blago stisnu mišicu:
- "Jesi vrag, još ću pocrveniti!"
Zvonce poziva na projekciju i ona me povede prema balkonu:
- "Ovamo smo."
Tamo smo bili sami, desetak gledaloca u parteru ispod nas, uglavnom parovi, raštrkani jedno od drugih kao zvjezde. Na ono što sam pomišljao sada se ostvarivalo sve u Ladinoj režiji. Pa neka je, neće mi biti krivo, neka se samo odvija njen plan. Pozornik pogleda po sali, zatvori vrata i ode, ostali smo sami i ja je odmah zagrlim rukom preko ramena. Ona, kao da je to željno očekivala, nasloni se tjesno na mene. Oči su joj se u mraku sijale kao u mačke, a film je interesirao koliko i mene, jer nije gledala u platno već u mene kao i ja u nju. Usne nam krenuše ususret, diskretni miris parfema mi napuni nosnice, a slatkast okus karmina ispuni usta. Njen topli dah iz nosnica miluje mi lice, a grudi nadimajući se zovu da ih milujem. Ruka mi krenu pod majcu, a ona samo povuče jače vazduh i tiho ispusti "m,m,m", ne odvajajući usne od mojih. Raširenom šakom obujmim joj dojku, glatku, oblu i tvrdu, a međuprstima joj lagano draškam bradavicu. Ona se namjesti prema meni i jako me obgrli obema rukama.
Kroz misli mi se odvija njen plan. Poslije filma, kad se dobro smrači, ići ćemo negdje gdje ćemo biti sami. Ona ipak vodi računa o tome da je starija od mene i ne bi željela da je neko poznat sretne sa mnom, tu je odrasla i sigurno bi je neko vidio. Vidićemo, neka joj bude, ova predigra obećava da će ovo biti burna noć.
Ljepe, oble i bucmaste butine su se još više otkrile, minić joj se povukao do bokova i ja polako rukom krenem po glatkoj zategnutoj koži od koljena do međunožja, ona pusti da ruka ide skoro do kraja, a onda stisnu butine:
- "Ne još, nemoj sada, duga je noć."
Usporio sam, lagano joj draškajući grudi i ljubeći je čas u usne, čas u vrat, čas u obla ramena do kraja filma, a tad mi predloži da idemo na Prvu vidilicu na Marjanu, tamo ćemo popiti piće, tek je deset sati.
- "Divna si, ljepa si i zgodna, čudi me kako se nisi dosad udala?" - pitam je dok idemo uz bjele marjanske skaline.
- "Pošla sam na pravo poslije gimnazije, imala sam nekog momka koji me zeznuo, smetalo mu moje porjeklo kad je došlo do ozbiljnog, i tako sam se razočarala da sam postala suviše oprezna. I tako prođe vreme, studije sam prekiula i zaposlila se na željeznicu preko staroga, a sad se nadam, ako se uskoro ne udam, da đu u Englesku kod sestara. Mogla sam i do sada, ali mi ža ostaviti starce same. Neće oni još dugo, mama je ozbiljno već duže vreme bolesna, a tata se suviše troši." - reče ona ukratko o sebi.
- "A šta si našla na meni, mlađi sam dosta od tebe!?" - igramo otvorenih karata.
- "Imaš ono što cjenim. Mlad jesi, ali ozbiljan si, diskretan i obrazovan, a još uz to plav. Imaš ono nešto što zamišljam da bi trebao imati onaj za koga bi se vezala cjeli život, ali sam realna da bi to mislila ostvariti s tobom. Zabavljaćemo se dok ide, lipo ćemo se rastati kad više ne bude žara koji sada imamo. Slažeš se?" - i ona igra otvoreno.
- "Zamišljeni princ iz bajke, laskaš mi." - kažem joj prebacujući na šalu - "I ja sam usamljen, slažem se, naravno."
- "Eto, našle se dvije duše da jeda drugu tješi. Biće nam lipo, obećavam." - stade i zagrli me čvrsto pripijajući svoje oblo i čvrsto tjelo.
U bašti restorana sjedilo je nekoliko parova vodeći diskretne i tihe razgovore. Mi izabrašmo stol uz kamenu ogradu i sjedošmo tako da smo okrenuti moru i gradu. Gledamo redove svjetiljki uličnog osvjetljenja što se spuštaju niz Marjan, kroz Varoš, po Rivi i duž Končareve prema Omišu, a sjeku ih Marmontova i Ribareva ulica, dok se na Peristilu bjeli zvonik Svetog Duje. Sve se to u daljini spaja u grozdove i treptanje negdje pod Kozjakom i Mosorom. Preko Bračkog kanala trepte svjetla Sutivana i sa Šolte.
- "Ljep je Split, zar ne?" - kažem joj.
- "Da, naročito klima, a ljudi tako-tako." - kaže ona.
- "Miholjsko ljeto je, a kao da nije jesen, noći su još uvjek tople. Šta je to s ljudima?" - pitam je.
- "Grad se naglo razvio, dosta je pridošlica. Starosjedioci su se zatvorili u sebe, prave se većom gospodom nego što jesu, ako su gospoda ikada i bili, došljaci iz okoline se prave Splićani, a roditelji su im u Splitu bili za života možda par puta po ljutoj potrebi, a dosta je Dugopoljaca, Dicmana, Sinjana, Imoćana te Hercegovaca. Tu je vojska i mornarica, dosta je oficira i njihovih familija, te radnika raznih građevinskih firmi. Otočana je takođe podosta. Sve je to sada neka mješavina, ali su još jaki običaji i navike koje su sa sobom donjeli i tako se grupiraju.
Moj momak, o kojem sam ti pričala, bio je rođeni Splićanin, jedinac, a kad su njegovi čuli da sam Srpkinja, pravoslavka, i iz radničke familije, poludili su na njega, a mene nisu mogli smisliti: "Di si nju naša, da je od zlata u našu kuću neće!"
Vlainja, Rišćanka, i kako sve nisu me zvali, a on nije ima snage da im se odupre, jer se cjela rodbina okomila na njega, svakodnevno, iz dana u dan. Tako je pukla naša ozbiljna veza. On se oženio iz svoga klana, ali nije sretan. Kad su mu umrli roditelji rastavio se i oženio nekom Imoćankom, ali je propa. Od perspektivnog mladića nastade neki sitni sporedni činovnik u komunalnoj firmi, propio se i već ostario. A njegovi su bili prije Drugog rata težaci s Dobrog, imali su polje u Kopilici i držali tovara i karić. Em ti splitske koljenoviće!" - raspriča se ona dok smo pili vinjak iz trbušastih čaša.
- "Jesi li ga ikad poslije srela?" - interesira me.
- "Poslije šest-sedam godina na ulici, htio je proći pored mene kao da me ne poznaje, ali sam mu se javila i on reče: "Što se javljaš beštiji, šutni me nogom, zaslužija san! Dok sam živ neću sebi oprostiti osobni kukavičluk, pa mi nije ža sebe, ličim se pićem, već ća tebi zagorča život." I ode i odnese miris jeftine loze koja je iz njega dašila, iako je bilo rano jutro. A ja sam ga davno prebolila, ožiljak je ostao, ali sam uludu potrošila najljepše godine mladosti." - sjetno će ona.
- "Pričaš kao da si starica, a život je pred tobom, izgledaš kao da si mojih godina." - tješim je.
- "Možda, ali nestalo je onog zanosa koji te godine nose. Hvala na komplimentu." - nasmješi se sjetno i spusti svoju šaku na moju:
- "Hoćemo li u šetnju?"
- "Idemo." - ustanem i pružim joj ruku.
Ona me uze za ruku i krenemo prema Drugoj vidilici. Tamo gdje je prestajao pravac na blagoj uzbrdici, a desno počinjale skaline, krenemo pravo po pošljunčanom putiću nekih stotinjak metara, sjednemo na stjene i gledamo Meje i Zvončac ispod nas. Zagrlim je i tražim joj tople meke usne prelazeći joj usnama preko obraza. Ona se okrenu prema meni i prihvati poljubac i grčevito me zagrli obema rukama oko vrata. Obema rukama uzmem je oko struka i uvlačim ih ispod majce i grlim joj gola leđa, a zatim nabrekle krupne dojke. Ona se izvi kao jasika i pogura me da legnem na leđa, ne odvajajući se iz zagrljaja. Napipam joj kopčicu na suknji i otkopčam je, spustim patent i rukama joj ispod malih gaćica milujem i gnječim oblu i glatku guzu. Lada podivlja, gurnu mi jezik u usta i isprekidano se boreći za zrak dopušta da joj skidam gaćice. Onda se trže, otkopča mi hlače i uz moju pomoć povuče ih do koljena, a tada me zakorači, uze u ruku nabreklu muškost i uvede u vlažno i vruće međunožje. Zanjiha se uzimajući je do kraja dok joj je vlažna guza kvasila moje slabine, a sise joj igrale kao dvije jabuke na tankoj rodnoj grani. Držim je za struk jednom rukom, a drugom joj naizmjenično stiskam sise, a kad ona ubrza uhvatim obema šakama te dvije jabuke i nastojim ih umiriti stiskajući sve jače.
Svršila je u grču i brzo, napravivši još nekoliko usporenih pokreta da i ja doživim ekstazu držeći duboko muškost u sebi.
Šutke se brzo obučemo, teško dišući.
- "Nisam mogla više izdržati, a ovdje mi nije zgodno, uvjek se plašim da će neko naići. Kako tvoja leđa?" - pita me isprekidano dišući.
- "Dobro su, mada me kamen žuljao." - liznem joj nos.
Sjednemo i zapalimo cigaretu haladeći se zagrljeni.
- "Idemo kod mene kući!" - reče ona iznenada.
- "A tvoji, šta će oni reći?" - pitam je iznenađen pozivom.
- "Oni će spavati kao topovi, tata od rada u vrtu i pića, a mama od tableta. A i da te vide ništa ni tebi ni meni neće reći, u moje postupke se ne mišaju. Boje se da će ostati sami, pa mi sad dopuštaju, što ranije sigurno ne bi." - ubjedljivo će ona.
Ne žureći, šetnjom se spustimo niz Marjan, a tada krenemo preko Poljuda i stignemo do njene kuće ispod tunela Dujmovača. Otključa vrata, upali svjetlo i odvede me u svoju sobu.
- "Rekla sam ti, spavaju ka mrtvi!" - ohrabri me ona i upali malo svjetlo za čitanje na zidu iznad uzglavlja. Iz male natkasne izvadi bocu "Johny Walker-a" i gucnu onako iz boce.
- "Da ne idem po čaše." - pruži mi bocu i ja progutam gutalj.
Ugasi svjetlo i skida majcu preko glave, a zatim minić i gaćice. Dok se skidam gledam joj zgodno pupasto tjelo sa oblinama tamo gdje treba da su, mali ispipčeni trbuščić i crnu bujnu šumicu na dnu njega na slabom odsjaju uličnog svjetla.
Priđe mi i gola tjela se zagrliše, grli mi glavu i mrsi kosu dok sam joj ljubio dojke. Miris djevojačke puti me opi, muškost mi se ukoči i oboje se prevrnemo na krevet i ona me spremno dočeka besramno raširenim nogama ovlaš skupljenim u koljenima. Muškost prodre u njeno međunožje ispod vlažnog vunenog brežuljka do kraja, silovito, a lice zaronim među njene nabrekle sise. Ona me obgrli rukama oko pleća i grčevitim pokretima guze amortizira udare mog tjela.
A tada još brže pokrenu bokove, stiskajući mi muškost kao da se boji da će pobjeći. Dok smo gubili stvarnost oko sebe ritam je bio sve brži i jači. Od naših silovitih pokreta krevet se tresao i cvilio, a mi smo dahtali kao da se borimo na život ili smrt. Zgrabim joj sise šakama i gnječim ih, a ona podignu guzu od kreveta, obgrli mi butinama slabine i neda mi da činim velike pokrete, istovremeno mi tražeći usne i primajući jezik u usta. Čvrsto tako zaljepljeni oboje svršišmo grčevito se tresući.
Ležali smo umrtvljeni par trenutaka razbacanih udova u neredu, a tada se namjestišmo tjesno jedno uz drugo. Šaku joj držim na vlažnom čuperku, a ona mi prebacila ruku preko prsa i ljubi i puše mi u uho.
- "Nemoj crknuti, duboko i polako diši." - šapćem joj šaleći se.
- "Neću, zaboravila sam kako je ovo lipo." - gricnu mi ušnu resicu.
- "I meni je lipo, lipo, živa si vatra." - šapućem joj dok je ljubim u gornju usnu i nausnicu.
Ona zatrese glavom:
- "To me draška, ja ti nisam prva?"
- "Nisi, a nećemo o tome pričati, ne radi sebe, nego radi tih osoba. Diskreciju cjeniš, zar ne?" - podsjetim je.
- "Da, puno! Samo mi reci da li si ih volio?" - nastavi se.
- "Da, sve sam ih volio i dan danas ih cjenim i poštujem." - odgovorih joj uopćavajući.
- "A one tebe? Samo još ovo." - ljubi me.
- "Da, volile su me, možda me i sad vole kao i ja njih." - kažem joj i stavim joj prst na usne.
- "Ja ne mogu reći da te volim, ali si mi drag i zato sam ovdje s tobom." - ona će.
- "Da mi se ne sviđaš ne bi ni prihvatio sve ovo. To sigurno znaš. Možda bi se i zaljubili da nisu ovakve okolnosti." - kažem joj i poljubim je u vrat.
Ona zapali cigarete i pruži mi jednu, a tada gucnu malo viskija i pruži bocu meni:
- "Tako sam noćas sretna, a bojala sam se da nećeš doći. Samo da znaš koliko mi je hrabrosti trebalo da te pozovem u kino. Jesi li pretpostavljao da će se ovo nama dogoditi?" - svjetle joj crne oči.
- "Pomišljao sam da hoće, želio sam i očekivao da će se dogoditi malo sporije, ali sam bio spreman i na ovako. Oboje smo odrasli i samostalni i nismo zastarjelih gledanja." - kažem joj dok joj se igram prstima.
- "Vjeruješ li mi da mi je ovo prvi put poslije onog momka i mislim da sam se tek sada oslobodila one apatije i razočarenja. Vratila sam se u život, vjeruj mi, sada s tobom." - miluje mi šakicom trbuh.
- "Drago mi je da sam ti i nesvjesno pomogao. Ne vredi plakati i patiti za prošlim, nemamo sto života, a ti si mlada, zrela, zgodna i seksi, zašto da sama sebe kažnjavaš radi nekoga promašaja. Tako nešto svi doživljavaju." - ozbiljno joj govorim.
- "Hvala ti, da znaš koliko mi ta podrška znači!" - leže mi grudima na prsa i ljubi vrat i miluje trbuh.
- "Dogovorili smo se da niko za nas ne zna, to je radi tebe." - kažem joj.
- "Pred drugima smo samo poznanici, ovu sreću ne želim sa nikim djeliti niti je nepromišljeno kvariti. Tako je!" - slaže se ona.
- "Gdje ćemo se sastajati, ja sam podstanar, a vani je nezgodno i tebi i meni?" - pitam je.
- "To je moja briga, nek te to ne brine." - zatvori mi usta poljupcem, a rukom mi miluje muškost, a kad ona nabreknu namješta se da dođem na nju. Okrenemo se zajednički, a ona mi butinama stiska muškost dok joj ja milujem sise. Rukom joj pređem preko tvrdog i oblog trbuha, čuperka i milujem joj vlažno međunožje. Ona se uvija kako joj moji prsti pređu preko dražice:
- "Uzmi me, crknuću." - kaže drhtavim promuklim glasom.
Sačekam još par trenutaka, podignem joj noge i silovito prodrem u nju.
- "A, joj!" - zastenja i čvrsto me zgrabi za prsa.
Opijeni strašću mjenjali smo položaje, čas ovako čas onako i opet zajednički doživili ekstazu. Kad smo došli sebi svitalo je. Bilo je četri sata. Obučemo se, popušimo cigaretu i popijemo još malo viskija, pa me ona isprati tiho do vrata i ja odem na trolejbus koji je već radnike vozio na posao u prvu smjenu.
Teta Anđa je bila budna kad sam došao u stan:
- "Mile, zar ti nisi juče radio po danu?"
- "Jesam, ali sam morao produžiti i noćas, razbolio se telegrafist i nije ga imao ko zamjeniti, kasno je javio izostanak." - lažem joj.
- "Pa, kad opet radiš? Noćas?" - znala je moj turnus.
- "Da, večeras." - ptvrdim.
- "Onda se dobro ispavaj, teško je to izdržati." - kima ona glavom sa razumjevanjem.
- "Nije lako, al' se mora." - kažem i uđem u sobu.
- 8 -
Spavao sam do pet sati popodne, odem tad na ručak ili večeru i u sedam se javim u noćnu smjenu.
Otpravnik Marko Grbeša mi dade crvenu kapu i lampu i izvuče stolicu od prometničkog stola:
- "Izvoli kolega, ja samo gledam!" - i ode kod telegrafiste i uze čitati novine.
Zazvoni međustanični induktorski telefon od Split Putničke i ja se javim zvonom okretom ručice.
- "Dobro veče kolega? - reče otpravnik Mirko Mrčela.
- "Dobro veče!" - kažem.
- "Di ti je Marko?" - pita on osorno.
- "Ja radim, eno ga sjedi i sluša." - kažem mu mirno.
- "Daj mi ga!" - zapovjeda on.
- "Rekao je da će intervenirati samo signalom "Opasnost - zaustavi sve vozove." - kažem mu ja i gledam u Marka koji se suzdržava od glasnog smijanja sve slušajući na pomoćnom telefonu- dvojniku.
- "Ovdi se kaže vlak, a ne voz!" - kaže on oštro.
- "Dobro bi bilo kolega da pročitate Saobraćajni pravilnik 61, Signalni pravilnik 62, Gramatiku i Pravopis srpskog ili hrvatskog jezika i još puno toga iz lingvistike i Ustava SFRJ i Ustava SRH, pa da me učite govoru i pismu, a sad recite šta želite?" - očitam mu lekciju.
- "Mudrac, primaš li ovaj beogradski?" - on će kad vidi da upada u cajtnot.
- "Drugi put samo po Pravilniku! Ovaj put radi vremena Vam opraštam: Primam voz br.1411." - kažem mu.
Telegrafistkinja Milica mi pruži na potpis Telegrafski dnevnik gdje je dozvola već zavedena s telegrafske trake. Dok smo mi razgovarali telegrafisti su dozvole već kucali na telegrafu prateći naš razgovor.
Začu se signal tri puta po tri udarca zvonom: "Voz ide prema početku pruge." od strane Splita i ja pozovem Solin:
- "Dobro veče kolega Juraga." - kažem u mikrofon.
- "Dobro veče, kolega, Vi radite noćas?" - javi se.
- "Aha, primate li voz 1411?" - izrečem frazu.
- "Da, da, primam voz 1411." - kaže on potvrdnom frazom, a Milica mi opet pruži Telegrafski dnevnik na potpis.
Skretničarskim induktorskim telefonom pozovem sa više zvučnih Morzeovih slova "V" i podignem slušalicu:
- "Blok 1?" - pitam.
- "Šime Bojić, nadzornik skretnica, gospodaru?" - odgovori on s bloka.
- "Blok 2?" - izrečem u telefon.
- "Marko Rogulj, nadzornik skretnica, izvolte gospodaru?" - javi se.
- "Pišite: Broj 7: Prolaz za voz 1411 kroz treći kolosjek!" - izdam naredbu.
- "Broj 4, primio: Prolaz za voz 1411 kroz treći." - kaže Šime Bojić.
- "Broj 2, primio: Prolaz za voz 1411 kroz treći kolosjek." - potvrđuje Marko Rogulj.
Sve to istovremeno upisujem u Skretničarski i Saobraćajni dnevnik, a tada ustanem i dam naredbu blok uređajem. Dok su skretničari davali potvrdu na blok uređaju izađem ispred prometnog ureda i prekontrolišem da li je treći kolosjek slobodan, vratim se i pritisnem dugmad za ulazni signal i predsignal prema Splitu i izlazni signal prema Solinu na položaj "Slobodno", pojaviše se zelena svjetla na komandnoj ploči i ja sjednem čekajući da počme zvoniti blok uređaj kad voz nagazi na izolaciju kod predsignala i tako najavi približavanje stanici.
Zazvoni međustanični telefon sa splitske strane i otpravnik Mrčela reče:
- "Vlak tisuću četristo jedanajst ode R!"
- "U redu, hvala." - kažem i spustim slušalicu.
Blok zazvoni, ja na induktorskom međustaničnom telefonu dam Solinu signal "Voz ide prema početku pruge", uzmem signalnu lampu, stavim crvenu kapu i izađem ispred prometnog ureda. Kad lokomotiva kod ulaznog signala ugasi reflektor podignem lampu sa zelenim svjetlom prema vozu, gledajući da li su skretničari na svojim mjestima ispred blok kućica.
Mašinovođa svirnu "Pazi" dajući znak da nas vidi i ne smanjujući brzinu protutnji kroz treći kolosjek dižući prašinu oko sebe. Pogledam za njim da vidim signal "Kraj voza", crveno svjetlo na zadnjem vagonu, uđem u prometni ured i javim Solinu:
- "Voz 1411 ode redovno."
- "Dobro kolega." - reče Julio Juraga i spusti slušalicu.
Razvedem preostale rubike u Saobraćajnom dnevniku, prekontroliram blok uređaj je li se vratio automatski na položaj signala "Stoj" i deblokira skretnice i potpišem analizu u Telegrafskom dnevniku, a tada pozovem Split da dam odjavu:
- "Voz br.1411 ovdje, broj 11." - kažem Mrčeli.
- "Dobro kolega!" - reče kratko i službeno.
Milica otkuca odjavu na telegrafu i upiše je u Telegrafski dnevnik te mi ga pruži na potpis.
Pogledam Marka. On se smijulji:
- "Odlično kolega, nemam primjedbi, sviđa mi se ono što si iša provjeriti kolosjek, tako treba, nikom ne vjeruj, a još više što si onog ovna iz Splita spustio na zemlju, lipo i kulturno. Inače bi jašio po tebi non stop, uobražena budala."
- "Joj, šta sam guštala, samo mi je žao što ga nisam mogla vidjeti kako crveni, glupi i uobraženi junac." - smije se Milica.
- "Ne poznajem ga lično, kako izgleda?" - pitam ih.
- "Tu mu je blizi četrdeset, metar i lamica visine, stalno namješta frizuru i gizda se i zna reći: "Vidiš li kako sam zgodan", a pravi se pametan kao da ima tri fakulteta, a u stvarnosti ima osnovnu i nekoliko kurseva, od manevriste do otpravnika. Sve to pokriva nadmenošću i uobraženošću, sačuvaj ga Bože." - kikoće se Milica.
- "E, dobro si ga opisala, daj ga k vragu, sa njim samo službeno i oštro, ako osjeti da mu popuštaš još je gori." - savjetuje me Marko.
- "A brat mu Ante je kontra tip njemu, tipčina, visok, zgodan, pošten i siguran, nemaš mu šta zamjeriti, radi isto kao otpravnik u Solinu. Kad mu spomeneš Mirka, on odmane rukom: "Jebeš budalu" i dalje o njemu ne priča." - Milica će.
- "E, Ante je druga priča, čovjek na svom mjestu. Da je više takvih." - složi se Marko.
Poče ponovo zvonjava telefona, brzi i putnički vozovi hitali su prema sjeveru do Zagreba, Beograda, Osijeka, Subotice, Ljubljane, Maribora, Ostendea i Minhena ,a ljeti će ih biti još više, skoro duplo. U deset sati Milica ode kući, a Marko sjede za telegrafski stol, čita novine i puši cigaretu za cigaretom igrajući nogom ispod stola. Kad prođe "Balkan tauers" oko jedanaest sati pogledam još jednom Raspored rada manevre, uzmem blok Teretnica i kažem Marku:
- "Idem sad na skretnice, usput ću popisati onih par vagona na šestom kolosjeku što idu na popravku u kolnu radionicu u Splitu."
- "Može, da očistimo stanicu, ako ima još "škartova" neka ih manevra nabaci tamo. Ja ću prolunjati u zoru, kad mi se prispava, da se razbudim." - složi se on.
Stavim crvenu kapu, uzmem prometničku lampu, teretnice i olovke i krenem na blok 1, gledajući usput teretne vagone po stanici, a tada osvjetlim jezičke skretnica, pogledam srca i signalne kutije. Pred blok kućicom me čeka nadzornik skretnica Šime Bojić zakopčan do grla sa svjetiljkom u ruci i raportira:
- "Izvol'te gospodaru, sve je u redu!"
- "Nije Šime, skretnica broj 6 ti ne gori!"
- "Uh, Boga ti Martine, trči pali je, u šta si gledao!?" - viče na skretničara.
- "Sigurno se ugasila, oni manevristi lupaju sa skretnicama kao da su vražije, sad su tamo radili." - pravda se Martin i otrča tamo.
Skretnički dnevnik je špagom i plombom zavezan za stol, namještam ga na sredinu stola i crvenom olovkom pišem:
- "23.35 sati: Pregled skretnica, sve u redu." - i pitam:
- "Jeli šestica gori?"
- "Gori gospodaru, evo Martin trči." - a ja tad potpisujem bez dopisivanja primjedbe.
- "Ugasila se od lupanja manevre!" - puše skretničar Martin Kokan
- "Oprostite gospodaru."
- "Bacite češće pogled, nemojte da to nađem drugi put." - upozoravam ih.
- "Nećete gospodaru, oprostite." - ponavlja Šime.
Prođem pored šestog kolosjeka i popišem desetak teretnih vagona označenih crvenom listicom od pregledača kola i dođem na blok 2.
Tamo je sve bilo u redu, nadzornik skretnica Marko Rogulj, visok i okošt čovjek se zadovoljno nasmješi kad čuje pohvalu:
- "Odlično nadzornče, sve je kako treba, samo tako."
- "Hvala gospodaru, biće uvjek tako." - nakloni se umjesto pozdrava, očito se zbunio.
Sretnem vođu manevre Jozu Mastelića, krupna otresita čovjeka, uvjek smirenog i dobre volje:
- "Kako ide vođo?"
- "Sve po planu, magazin je podmiren, "Dalma" postavljena, bacamo "Tad"-ove na sedmi za "Brodogradilište" pa ćemo ih oko pet sati spustiti tamo." - rraportira on.
- "Ako ti bude zgodno "škartove" bacaj na šesti, pokopčajte ih, pa ćemo ih strojnim vozom otpremiti u radionicu." - kažem mu.
- "Ima ih još nekoliko, dodaćemo na ove, javiću kad pokopčamo." - reče.
- "Ja sam ove popisao, donesi mi brojeve od tih što što još nabaciš, pa ću i njih upisati u teretnicu." - kažem mu.
- "Odlično, ionako mi smetaju, neka idu." - složi se on.
- "Gotovo." - uđem u prometni ured. Marko se smije:
- "Zvoni skretnički telefon, a ja se pritajio pa slušam šta pričaju. Kaže Šime Marku: "Eto ga dolazi, sve vidi, nemoj da ti nešto nađe.", a ovaj njemu: "Jel' viče?", a Šime kaže: "Ne viče, ali ono što kaže nema ti prigovora, zato uredi svinjac i ne opuštaj se, nema cile mile!" To je dobro, tako treba, nek su sigurni u tebe i nek se pomalo boje, nek znaju da se ne mogu opustiti."
Uređujem teretnicu i raznišljam, o tome kako Šime, Marko i Jozo mi mogu po godinama biti očevi, a strepe od mene kao da sam naoružan do zuba i da imam ko zna kakvu vlast i moć u rukama. Od čega to oni strepe, od prijave i novčane kazne, od suspenzije i manje plaće, od moći u mom statusu i ovlašćenjima. Kažem Marku to, a on će:
- "Od svega pomalo. Prvo, pada im ugled u kolektivu, drugo, svi se oni i njihove familije hrane od ove jadne plaćice, pa im je svaki dinar dragocjen, treće, oni ne vide tvoje godine nego čin, a čin nosi vlast i moć naređivanja, četvrto, oni cjene tvoju školu i znanje i oslanjaju se na to, jer ih sve možemo uvući u veliku nevolju da se što dogodi ne daj Bože tvojom ili njihovom greškom, peto, oni znaju da je na tebi najveći teret i da su svi konci u tvojim rukama, pa nastoje da ti olakšaju svojim uzornim radom. O, toga ima još, cjelu noć bi moga o tome pričati, ali najvažnije je da oni znaju da tako mora biti, da je tvoja konačna."
- "Valjda je , mada mi je neugodno kad stariji čovjek, može mi biti ćaća, skače predamnom kao zec." - priznam mu ja.
- "Misli na to da si otpravnik, da za sve odgovaraš, a bolje je da se jedan malo opali po džepu nego da neko nastrada. Zar ne?" - Marko će.
- "Slažem se, za njihove greške i ja odgovaram." - potvrdim mu.
- "Na dobrom si putu, očvrsnućeš! Na ženjeznici nema malih grešaka: ili milijuni štete ili ljudski životi, obično isovremeno oboje. Tu su ti velike cifre, desetine tona, tisuće putnika, milijuni dinara, i sam znaš." - doda Marko.
- "Htio sam te još nešto pitati, što se Mrčela buni kad ja kažem "voz" i što drži pridike: "Ovdi se kaže vlak," - krenem na drugu temu da odagnam pospanost.
- "Zato što je budala, meni je svejedno, prođe mi kroz uši jedno kao i drugo, pa i ne primjetim kako tko kada kaže. Ovdje ima i takvih, misle da se brani hrvatstvo i hrvatska kultura, jezik, umjetnost i osobitost na taj načuin. To su za mene primitivne metode, gluposti neznalica! Ono se brani i čuva nečim što vredi i nikog ne vređa, pa ga drage volje prihvata kao vredno i kao svoje iako zna čijeg je porjekla. Uzmi npr. njemačke mašine i alate, svi znaju čiji su, kupuju ih zato što su dobri i kvalitetni, a ne zato što su njemački. Tako bi trebalo i da razni Mrčele ponude nešto dobro i kvalitetno i sebi i drugima, a ne šikaniranje i prisila i provociranje. Dosta mi je tog smrada bilo za vreme Drugog rata, a evo vidiš, ne možeš ga iskorjeniti kao ni troskot u njivi. Uvjek komadić ostane i zakorovi njivu ako ga stalno ne uništavaš. Samo Mrčela nije sam, njega isturaju jer je glupan, treba one koji ga guraju zgrabiti i staviti na pravo mjesto."
Predahne i zapali cigaretu:
- "Znam ja da si ti Srbin, da si pravoslavac, a ti znaš da sam ja Hrvat, katolik, i možemo o svemu kao ljudi razgovarati bez uzdržavanja, jer ja poštujem tvoje kao i ti moje, nema lažnih zavjesa, ali mi ne pada na pamet da ti namećem svoje, uzet' ćeš sam ako je dobro, kao i ja od tebe i tvoga. Šta da se kurčim svojim hrvatstvom kad mi je možda praprađed bio pravoslavac i Srbin, pa ga muka natjerala da postane katolik i Hrvat. Duboko sam ubjeđen da na našim prostorima nema čistih Hrvata ili Srba, sve je to jedna mješavina, ako koji postoji oni su na rubovima ili u drugim državama, na vreme pobjegli. Ovdje je osta gemišt, pa se sad prave da su cjelo vino. Mogu ti kao otac reći da želim da mi sinovi budu tako vredni i pametni kao što si ti svom ćaći i da se na tako pošten način probijaju kroz život. Čovjek treba biti prije svega čovjek, tako nas je Isus Krist učio, ali se to često zaboravlja i od svećenika, akamoli od običnog svjeta." - ispriča dokraja Marko.
- "Primjetio sam da po Splitu, Zagrebu, Karlovcu, Kninu i po željezničkim stanicama sve je manje ćirilice ili je uopće nema na natpisima trgovina, firmi, restorana, dok recimo po Bosni, Vojvodini, Beogradu, Nišu, Kraljevu ima i jednog i drugog pisma. Ja znam podjednako jedno i drugo pismo, ali latinica mi je brža, pa je više koristim, a ćirilica mi je ljepša, liči na ukrasno, kaligrfsko pismo, a isto znam da je ćirilica bila starohrvatsko pismo, o glagoljici da ne govorim, nju je ninski biskup kažu i stvorio, ali je sada hrvatska inteligencija gura po strani i odriče je se, skriva pod tepih, kao da se stidi što je nešto nekada bilo zajedničko sa Srbima i njihovom kulturom. Latini odnosno Rimljani se nisu stidili tuđe pameti i kulture, oni su preuzeli sve od antičke Grčke, a Grci od Persije, Egipta i dugih civilizacija iz tih prostora i čak Indije, bez negiranja vrednosti izvora. Čemu to ovdje vodi, zatvaranju u svoj atar, samoizolaciji ?" - glasno se pitam.
- "Zato je Rimsko carstvo toliko bilo moćno,a na ovaj način kao što čini Mrčela i njegovi mentori, od manjeg postaješ još manji i na kraju ispadneš smješan, za rugu, niko i ništa. Ja među rođacima tamo gore u Baniji imam i pravoslavaca i katolika, Srba i Hrvata, i "poluvukova", kao se u šali kaže za mješane, pa znam da je jedini metar kojim ih mogu upoređivati njihova osobna čovječnost, ljudskost, individualna vrednost, pa se ne mogu nikada složiti sa mišljenjem budala da su Hrvati bonji od Srba ili obrnuto. Govno je govno, jednako smrde, a dobrota je individualna ljudska vrlina, a ne nacionalna. A to dobro kažeš, ćirilice je sve manje, a neće da kažu da je Krčki biskup nastrada od Italijana baš zato što je isticao glagoljicu kao našu hrvatsku posebnost u odnosu na Latine. Fašisti su ga do smrti progonili i kažnjavali. Bojim se da ta tiha glupa struja opet u Hrvatskoj ne prevlada i napravi sranja, ako se na vreme ne razotkrije i suzbije. Ta grobovi iz Drugog rata još se nisu slegli." - zabrinuto Marko vrti glavom.
- "Dok je Tito živ neće, ima on podršku svih naroda, ali poslije, ako se na vreme ne rješi, bojim se i ja vraga." - kažem mu.
- "Nadam se i želim da Stari dugo poživi." - nasmija se Marko, pa podiže slušalicu, zvao je Solin.
- "A, evo ti Milu, ja se ne petljm u to."
- "Primaš li TB?" - pita Julio Juraga. Solinski prometnik.
- "Voz TB primam." - kažem mu.
I do jutarnje smjene vozovi su hrlili prema Splitu, jedan za drugim, kao tramvaji. U pola sedam dođe Lada na posao, danas je bila njena smjena na blagajni:
- "Dobro jutro, momci!" - veselo pozdravi.
- Lado, dušo, nešto si mi se prolipšala. Ki cukar si!" - Marko se smijulji brkom.
- "Šjor Marko uvik ste bili kavalir, hvala." - vragolasto ona strignu očima.
- "Stara bečka škola, malo je danas takvih." - hvali se Marko.
- "Pa nađe se po koji." - vesela je Lada.
- "Naš Mile ima nešto od te škole." - sada mene hvali Marko.
- "A vidićemo, pokazaće se to." - šali se Lada.
Kad smo poslije smjene išli na autobusku stanicu Marko mi veli:
- "Šta ne dereš Ladu, to je pravi komad pičketine, u najboljim godinama. Bože da sam mlađi!"
- "Ona traži mladoženju, gdje sam ja zato." - smijem mu se.
- "Traži ona kurca, ako nećeš ti nju, ona će jebati tebe, vidim ja, ima pik na tebe." - smije se on.
- "Iz tvojih usta u Božje uši, bilo koja varijanta." - kažem mu i skočim u solinski trolejbus ne dajući ničim do znanja šta se događa.
- 9 -
Na poslata pisma i razglednice stizali su mi odgovori isto tako, na razglednicama i pismima. Prvo na stanicu Split Predgrađe, a poslije na stan u Pvpboraca 25/III. Cica je poslala sliku i pismo izljepljeno poljupcima, karminisanim otiscima usana, žalila se na usamljenost i nesreću što nismo jedno uz drugo i izražavala nadu da će jednog dana do toga doći, a dotle će živjeti sa uspomenama na naše sustete.
Ljiljana je kukala da teško radi po baščama i na polju, da od obećanog posla, dok je još bila učenica, nema ništa, pa me moli da se raspitam bi li se mogla zaposliti negdje u Splitu, opominjući me da na razglednicama ne pišem intimnosti u vidu "draga", "voljena" i slično, jer su joj roditelji strogi, a okolina će je ogovarati, ta zna se da poštar nema brnjicu na jeziku.
Javio se i Makar Antun iz Ludbrega, da je konačno saznao za Mirjanu i da je molila da joj se javim, pa me iskritikovao što mučim djevojku i savjetovao da bi mi koristilo kad bi došao u Ludbreg, jer bi imao sve što mi treba, zgodnu djevojku, stan i hranu. On to ne bi propustio, naročito radi djevojke, ali ona njega neće.
Marica je pisala kako je usmljena od kad se društvo razišlo, ponekad nekog sretne iz Vojvodine i od njih dozna novosti o ostalima, te me moli da pozdravim one s kojima sam u kontaktu i opomenem ih da joj se jave.
Majra se javila razglednicom, s dvije uobičajene fraze i pozdravom.
Tomaš Vlado mi je napisao opširno pismo i obavjestio me šta se događa u Vukovaru i Beogradu gdje je išao već pet puta, da je položio popravni vrlo lako iako se nije pripremao, da su položili i ostali osim Pavković Nikole, a da su mu sad glavna preokupacija djevojke, te me moli da imitirajući njegov rukopis pošaljem razglednice Splita na adrese djevojaka koje mi navodi u pismu, naravno bez datuma, a on će se za ostalo pobrinuti.
Lučić Ivan se javio iz Garčina kod Slavonskog Broda, kukajući da ne može prežaliti Beograd i školu, i da je u tu selendru morao doći pošto nije bilo posla za njega u novosadskom ŽTP-u.
Sve u svemu, djevojke su se žalile na usamljenost, a momci na male plaće, raspored na neodgovarajuća radna mjesta i teške uvjete života. Naime, Buhanec Vlado je radio kao prodavač karata na nekom stajalištu kod Čakovca zašto nije potrebna ni osnovna škola, Galić Ivan je u Virovitci bio popisni vlakovođa, neki su radili kao telegrafisti ili vlakovođe, uglavnom ono zašta nije trebalo ići četri godine u tehničku školu. Jedino je Petar Grek studirao na Saobraćajnom fakultetu, pošto je kao odličan učenik dobio stipendiju od beogradskog ŽTP-a. Svi odreda su žalili za školom i Beogradom, a mnogi su se spremali da odu odslužiti vojsku.
I kod mene su preovladala slična osjećanja, jedino me tješilo to što sam dobio za rad mjesto u Splitu, pa se koliko toliko amortizirao udarac koji psihčki zadaje prelaz iz velegrada u selo ili neku varošicu u provinciji. Dušana sam viđao, takoreći, u prolazu, nekad bi došao prespavati, većinom je bio odsutan danima, o on niti mi je govorio šta radi ni gdje boravi, samo jednom mu se omaknu pa reče da studira vanredno sociologiju na Beogradskom univerzitetu, da često uči dokasno u Komitetu, jer preko dana je stalno na nekim sastancima ili u nekom poslu, pa tamo malo odspava na fotelji ili kauču. Tako reče, kao i uvjek, u prolazu, nemajući vremena da odgovori na moja pitanja ili da čuje kako je sa mnom.
Rosa je pohađala nastavu u Medicinskoj školi i praksu u Općoj bolnici, pa sam je rjetko viđao. Kad bi došao na portu Doma, uglavnom je nije bilo tamo, ili je na nastavi ili na praksi, a kasno naveče se nije moglo ići, bio je to ženski dom, a uprava stroga. Par dana po dolasku u Splt curice su dogovorno ošišale pletenice ili dugu kosu, kojom su ih matere cjelo djetinjstvo mučile, pa kad sam vidio Rosu kratke kose učini mi se puno odraslija nego prije.
- "Morala sam, kad bi ja ujutro stigla isplesti pletenice ili drugačije održavati dugu kosu? Ovako mi je potrebno samo dva minuta." - pravda se ona.
- "Dobro si napravila, samo će maji biti ža." - kažem joj.
- "A šta ću joj ja, onako nije više moglo." - odlučno će ona.
Krajem novembra zahladi naglo i nadu se bura, pa odlučim da je najbolje ostati u osunčanoj sobi, a nekako oko deset sati zvone na vratima Rosa i koleginica joj iz škole Vera, mala simpatična Imoćanka.
- "Mile spašavaj, nemamo čarapa ni para!" - otvori se Rosa, a Vera kima glavom. Obe se naježile u tankoj ljetnoj odjeći.
- "Zato sam i ja u sobi. Ovo je sve što imam, trčite kupiti, ako je dovoljno!?" - izvadim zadnjih pet hiljada.
- "Biće dosta za obe! Tražila sam Duška, ali ga nema. Gdje je ?" - pita Rosa.
- "Kad bi i ja znao, rekao bi ti!? Nisam ga ni ja danima vidio. A sad trk u prvu prodavnicu, smrzućete se." - ispratim ih.
To su mi bile zadnje pare od plaće koja je obično kasnila i dalje bila za dvdeset posto umanjena. Prevrnem sve džepove i nađem usitno dva dinara, taman za po vekne kruha. Oko podne izađem iz sobe da teta Anđa misli da sam otišao na ručak i vratim se za sat vremena, koje sam proveo šetajući u zaklonici na osunčanoj Rivi. Usput kupim pola vekne kruha i donesem je skrivenu ispod jakete u sobu, pa sve razmišljam: da li je pojesti odmah i napiti se vode ili se napiti vode sada i odložiti jelo za predveče, kako bi lakše mogao prespavati noć. Odlučim se za ovo drugo i uzmem Dušanovu knjigu od Dr Olega Mandića, neku o postanku religija, vrstama i glavnim karakteristikama istih, pa se dobro začitam u dosta interesantan tekst. Oči mi se poslije izvjesnog vremena umore i sklope i ja prespavah cjelo popodne, a kad sam se probudio gladan kao vuk uzmem onaj kruh i pojedem ga za čas, dobro se napijem vode neka se razbumba u drobu i nastavim čitati knjigu o religijama.
- "Mora da je i ovo s Božje strane, danas sam učinio dobro djelo i postio, a ova knjiga mi je došla kao naručena u šake, hvale sve religije takve čine." - pomislim, odložim knjigu, uzmem list papira i napišem neku socijalnu pjesmu i tako olakšane duše nastavim čitati knjigu.
Usred teksta padoše mi na pamet rječi moje babe Anke:
- "Kruv je Hristovo tjelo, treba ga štovati, paziti i maziti, i unu najmanju mrvicu koja pane pokupiti, ako ništa s njom ne mureš, daj je mački, kokoši, psini, i uni su Božja stvorenja. U đubar se ne smije bacati, to je svetogrđe!"
I bez pardona bi priljepila pljesku djeci koja bi mrvice ili ispali komadić kruha ili pure bacili kao nešto uprljano.
- 10 -
Stigli katolički Badnjak i Božić, ljudi su dolazili raditi kao obično, jedino je marenda bila mrsnija, a prošvercala bi se i koja boca vina.
Naveče u sedam na primopredaji službe, kad je službeni dio bio gotov, prije nego su se radnici obe smjene počeli razilaziti, kažem im:
- "Svima vama koji slave Božić želim sretne blagdane! Mir, blaženstvo i sreću vama i vašim familijama."
Nasta tajac, mada je trajao nekoliko sekundi bio je dug kao vječnost, a onda zajednički odgovor:
- "Hvala, hvala otpravniče!"
Svi su oni znali da sam u Partiji, pa ni u snu nisu očekivali da im komunist čestita vjerski praznik, ali sam vidio da im je drago i da odlazeći komentiraju među sobom maloprijašnje iznenađenje.
- "Malog mu miša, što me iznenadi, ne samo mene nego sve, još jednom ti hvala, ali šta će tvoji partijaši reći!?" - sada se brine Marko.
- "Recite Vi meni, je li Vam draže da sam čestitao ili da sam se pravio da Božića nema i da sam tako podcjenjivao religiozne ljude?" - odgovaram kontrapitanjem.
- "Normalno da mi je draže što si se sjetio i htjeo čestitati i tako dao do znanja da poštuješ drugačije, tuđe uvjerenje. Ali se bojim da tvoji partijaši tako ne misle!" - opet opet se on brine za mene.
- "Ne brinite Vi za to, recite mi da li Vam je draži komunist ovakav kao ja ili onaj koji Vam kaže da ste budala što držite do religije?" - pitam ga.
- "Uh, šta pitaš, kad znaš da mi je ovo tvje draže." - smije se - "Ali si ti lukav, zna si da će to ljudima biti drago, a samim tim su obavezni da poštuju tvoje ubjeđenje." - pripreti mi u šali Marko prstom.
- "Eto, to je i moj odgovor mojim partijcima! Puno više ljudi je religiozno nego što ima komunista, a njih za naše ciljeve možemo pridobiti samo ako ih poštujemo onakve kakvi su i ako im ti ostvareni ciljevi donose boljitke." - objašljavam mu svoje gledište.
- "Pa tako rade i popovi, oni kažu da smo svi Božji stvorovi, vjerovali ili ne, išli u crkvu ili ne, pa ti si to preuzeo njihovu filozofiju, a ?" - lupi se on šakom po čelu.
- "Nešto slično, ja mislim na kraće staze, a oni na vječnost, tu je razlika." - smijem se - "A razlika je i u tome što oni od toga svoga dobro žive, a ja kao i Vi moram peglati šine, danju i noću."
- "E, to si dobro reka! Počinju mi se sviđati komunisti, budem li se s tobom družio još ću završiti u Partiji pod stare dane." - nasmija se Marko od srca.
Te Božićne noći kad su manevristi imali pauzu za marendu pozovu nas dvojicu za bogatu trpezu. Bilo je tu pršuta i sira, pečenja janjećeg i prasećeg, salate i kolača, naravno i vina.
Ja i Marko smo se uporno nećkali i zahvaljivali dok Andrija Vlastelica, mršavi žilavi manevrista rodom od Sinja ne reče:
- "Ako nećete vas dvojica, Isukrsta mi, nećemo ni mi taknuti!" - sjede za stol i zapali cigaretu, ljutito otpuhnuvši duboki dim.
Nije bilo druge, morali smo prekršiti naše pravilo da se ne sljubljujemo s potčinjenima.
- "Za ovo si ti kriv!" - optuži me pred svima njima Marko nazdravljajući čašom crnog sinjskog vranca.
Nema komentara:
Objavi komentar