Izvršna služba (11-15)

- 11 -

Okišilo se tih dana. Danju i noću kiša neprestano pada, uhvatila jednoličan ritam i kvasi li kvasi iz sivih oblaka koji su se spustili do zemlje i plaze nošeni laganim jugom prema vrhu Kozjaka.
Sutra je Nova godina, a večeras je doček. Samo se o tome priča, gdje će ko, s kim će i kako čekati Novu godinu. Ja nisam imao nikakav plan, neće mi biti ni prva ni posljednja kojoj sam doček prespava. 
Nekako umoran i truo napustim noćnu i sa solinskim trolejbusom vratim se u podstanarsku sobicu i odmah zaspem. Duško je već otišao na posao, a teta Anđa šuška po kuhinji, tiho, trudi se da mi ne smeta buka.
Oko podne čujem Duškov glas kako nešto s tetom Anđom priča. Bio sam se probudio par minuta ranije i razmišljao da li da ustanem, odem na ručak, pa se kasnije vratim u krevet da dospavam ili da nastavim spavati , pa spojim ručak s večerom. A sad mi je bilo čudno da je u ovo doba Dušan u stanu.


Malo zatim uđe Dušan u sobu i vidi me budna:


- "Ne spavaš? Zar si se već naspava?"


- "Nisam baš, probudih se, onako, poslije prvog sna." - sanjivo kažem.


- "Spavaj, i ja ću leći, pa ćemo poslije na ručak, a večeras idemo u Kistanje. Ti znaš kada idu vlakovi, koji je zadnji?" - pita me.



- "Brzi, "Balkan tauern" u 23.00 sata." - iznenađen sam njegovim planom.


- "Znači, u Kninu smo nešto prije tri, a koliko znam oko četri ide onaj rani iz Knina za Zadar." - računa on.


- "Tako je, ma o čemu se radi?" - sve me ovo čudi. Otkud njemu ideja da za Novu godinu ide po ovakvom vremenu u Kistanje i to ovakvim noćnom vezom.


- "Znaš, Mile, umrala je baba Anica, naša baba, dobio sam maloprije telegram. Sutra će je sahraniti." - sjenka mu preleti preko lica i boja glasa mu se promjeni.


- "Zna li Rosa?" - upitah kratko dok mi grop ne začepi grlo.


- "Ona je već tamo, juče je otišla." - reče on gledajući kroz prozor u sive onlake što su visili nad morem.


- "Bože, baba umrela!? Ne mogu pojmiti da se tako šta desilo. Koliko ona tačno ima godina?" - pričam da bi otjerao tugu i kod njega i kod sebe.


- "Osamdesetu je doživila, ako su računice tačne." - još on gleda odsutno kroz prozor.


- "Ne mogu vjerovati, ne ide mi u glavu tako što. Gledam je kako se ljuti i smije kad bi je mi djeca zafrkavali da će živiti dugo koliko i Metuzalem, kako je produžavala rok: "E, da mi se Dušan zaposli, pa da završite vojsku, pa da dočekam praunuče, bar jedno, pa onda Stevo, pa Braco, pa ja, sve do malog Mirka. A ja je pamtim kao staricu od rođenjaa." - pričam sa sjetom da nam obojici olakšam.


- "Ja je pamtim nešto mlađu, jaču, čiliju, veseliju, ali su je rano noge izdale, a to je nerviralo, htjela bi, a ne može. A ona nas je ustvari i odgojila, mater i ćaća uvjek u poslu, a ona po cjeli dan s nama. Nije joj bilo lako." - sjetan je i on.


Prekinu nas teta Anđa. Uđe u sobu sa okruglim malim poslužavnikom:


- "Ajmo nešto popiti za dušu pokojne babe Anice."


I popijemo "za pokoj duše."


- "Mile, jel' ti žao babe? O, glupa li sam, htjela sam reći kako si primio vjest?" - upita i ispravi se.


- "Još nisam svjestan toga, čini mi se da je to nemoguće." - kažem joj.


- "Da, tako je, potpuno takvo stanje razumijem. Kad su mi poginula braća u ratu, sve vreme sam imala osjećaj da ću ih sresti, sve dok im poslije rata nismo skupili kosti i sahranili u Kotarašima. Pa i pored toga, kad idem u Knin i dolazim kući mislim da ću ih tamo zateći, a onda me uhvati tuga što ih nema, zato i ne volim ići tamo. Ne kaže se zaništa da živiš dok te se drugi sjećaju." - tiho će teta Anđa.


- "Mi ćemo sad na ručak, pa ćemo večeras na voz, nećemo se ovamo vraćati, bićemo u Komitetu do polaska voza, čitaćemo nešto, brže će vreme proći." - reče joj Dušan i nas dvojica se spremimo i odemo u restoran u " Depadansi Doma JNA" , koji je bio u blizini Komiteta.


Restoran je bio iz dva djela, prvi manji je bio kafana, a drugi veći restoran samoposluga. Tu su se u to vreme hranili oficiri i civili samci dubljeg džepa, jer je skoro bio duplo skuplji od menzi ili restorana u kojima sam se ja hranio. Bila je to nova zgrada, koja je pored restorana imala i konferencijsku salu - amfiteater, kuglanu i manje klub sale raznih namjena. Duško je većinu tog svjeta poznavao, kao i oni njega, dok sam ja tamo bio novi i sve mi je bilo nepoznato, od ljudi do enterijera. Upoznao me sa nekoliko svojih poznanika, uglavnom funkcionera iz Omladine, iako su se bližili tridesetoj godini strosti, čija sam imena isti tren zaboravio, kako to već u takvim situacijama biva.
U Komitetu, koji je bio niže od Depadanse niz Ulicu 1. maja nekih stotinjak metara, smjestili smo se u klub fotelje, on je učio nešto iz sociologije, a ja sam birao iz priručne biblioteke, čas ovo čas ono, nastojeći da njega ne ometam u učenju. Bilo je tu nešto Marksovih, Engelsovih, Lenjinovih djela, brošura o omladinskom pokretu na našim prostorima, SKOJ-u, NOB-u, ali i od revolucionara literata, kako naših domaćih tako i stranih. Tako nam prođe vreme do polaska voza.


U Knin smo stigli redovito, pa odošmo u Hotel "Dinaru" , čiji je restoran - kafana radio cjelu noć, da sačekamo voz za Kistanje. I tu su Duška poznavali konobari i oni kasni gosti, koji su tu dočekivali Novu godinu, te nam činili društvo do polaska voza.
Voz u Kistanje stiže oko pet sati. Iako je jutro činilo se radi oblačnosti da je mrkla noć. Lokvice i blato su svuda po putu, te smo išli cik cak, nastojeći se što manje isprljati i nakvasiti. Ali nam ni to nije, po onako mrklom mraku, puno koristilo, taman izbjegnemo jednu lokvicu da bi upali u drugu.


Zaseok na Vlaci je kisnuo, čak ni Vučko nije našao za pametno da izlazi u maglu i na kišu, nego se radi reda javio sa suvog ispod oveće ploče prislonjene uz avlijski zid.

- 12 -

Kroz prozor vatrene kuće žutilo se svjetlo svjeća. Uđemo unutra, a oko vatre na ognjištu sjede stric Marketa, strina Zlatka, tetke Milica, Sava, Manda i Ruža, Nikica "Beniš" Mažibrada, Ilija Mažibrada, Vaso "Čala", Božo "Vilić", te daljnji rođaci iz Bjelanovića, Lalića, Bezbradica, Rudela, Štrbaca Grecija, Traživuka, tiho pričaju i pijuckaju rakiju. Lože se suvarci da ne dimi, a žuti plamen s ognjišta i od voštanica iznad odra obasjavaju pokojničino još žuće staračko lice. Kapsu su stavili na dva stočića i unutra položili babu Anicu, obučenu u njenu nošnju koju je odavno spremila u svoj kovčeg ljubomorno je čuvajući. Na nogama kožni opanci, suknene murene čarape, viri vezeni rub duge bjele košulje, a murena kotula je opasana vezenom kanicom. Tu je i ručno tkana pregača, đilet izvezen srmom i raznobojnim koncem karakteristične bukovačke šare, sadak, a na glavi pokojnice preko tamno modre povezače stavljena ženska crvena kapica. Oči joj sklopljene, lice mirno, kao da spava.
Priđem odru, prekrstim se i poljubim babu u hladno voštano čelo. Ona šuti, samo plamen svjeće zadrhta na njenom uzglavlju.


- "Dođi srećo, bila je stara, mirno je umrela." - zagrli me mater i odvede dalje od odra. Pozdravljam se onako zbunjen sa svima, a oni bi utiho ponešto upitali, kao da su se plašili da ne probude babu. Mahinalno sam odgovara i isti tren zaboravljao šta sam rekao i s kom sam se pozdravio.


- "Zar to tako izgleda, danas jesi, sutra nisi? Eto, oni tu sjede i pričaju o svemu i svačemu, a najmanje o smrti i babi, kao da je to nešto svakodnevno, kao kuvanje kruva ili varenje pure, čuvanje ovaca ili čišćenje jare!" - razmišljam i nekako mi krivo, ta više je ona zaslužila. Prvi put gledam mrtvaca u svojoj porodici i kući, nekoga ko ti je drag i bio sastavni dio života od rođnjenja dok ne porastoh do odrasla čovjeka, te osjetih u sebi neku prazninu, kao da je nešto otpalo iz mene.


- "Dođi sinovac, popi rakiju." - pozva me stric Marketa i napravi mi mjesta na sjeđi između sebe i Vase "Čalića".


- "Sjedide ođe kod nas, bićemo i nas dvojica mlađi." - nasmija se crveno okruglo Vasino lice.


Uzmem ponuđeni bićerin, prekrstim se i malo odlijem na pod za dušu pokojnice, a onda sva trojica popišmo svoje.


- "Dobra je, miriše na lozu, a jaka. To je prava rakija! Dok izgubi miris, daj je vragu, to je špirit." - Vaso će.


- "Aha, a kako na poslu Mile?" - pita stric.


- "Zasad dobro, polažem za par dana praktični ispit, pa ću raditi samostalno." - rekoh mu bezvoljno.


- "A kakva je plaća?" - pita on.


- "Slaba, radi nekog gubitka primamo petinu manje, taman za stan i hranu." - kažem mu.


- "A misliš li šta dalje?" - opet on pita.


- "Planiram najesen upisati vanredno, vidiću šta, ali nešto sigurno 'oću." - odgovaram.


- "Treba, treba." - kimne on glavom - "Mureš ti to lako, ne smiješ na tom ostati, bilo bi šteta."


- "Kako ostati, on!? Dok je sadio kuruze i poslije ora samnom, zna je više nego učitelj mu." - malo uveličava Vaso.


- "Govorio sam ja Mariši da ga da u Gimnaziju i na medicinu, nek proda Nuvu ogradu u Laškovici Rupljanima, a on ne posluša. A sad i da proda ogradu neće ni upola dobiti za nju ki unda. Sada se i un kaje, ali vreme ode, šta ćeš." - na tenane i polako objašnjava stric.


- "Pravo si mu govorio, ja svoje nudim na prodaju, pa se rugaju, tako malo nude. Uvatile godine, ne mugu ja više dolje." - pobegenava Vaso.


- "Bilo pa prošlo, sam ću ja." - kažem im.


- "Nemuj odustati, nikako. Ako se oduži, dosta se zaboravi naučenog, zato bez razmišljanja napred." - uporan je stric.
Pozva me mater i odošmo u drugu kuću, pločanicu, gdje su bili Rosa, Duška i Mirko.


- "Ajte jedite, a ti Mile malo i lezi, sarana će se odužiti, ko zna kad će daća." - govori nam.


- "Baš mi se ne jede, ajde, radi reda uzeću malo na silu." - kažem i sjednem za stolicu - "Pa kako tako iznenada?" - pitam maju.


- "Pa nije baš iznenada. Bila je slabo ima petnaestak dana, kao neka prehlada, pa smo je vodili doktoru, a on posla u bolnicu u Knin. Tamo je pregledali i rekli da je vodimo kući, nije gripa, već joj došlo vreme za umreti, pa je bolje da umre kod kuće nego tamo kod njih u bolnici." - ispriča maja.


- "Je li je bolilo, je li se patila ?" - raspitujem se.


- "Nije, samo neka nemuć. Na to se žalila. A onda pretprošlu nuć počela je pričati po koju rječ, ne znaš je li spava ili onako bunca. Zove: "Janjo, Janjo.", a ja je pitam šta će joj, a ona kaže: "Idemo čuvati janjce." Vidim, vratila se u djetinjstvo, to je zvala sestru, onu iz Rudela, znaš već. Pa opet malo kašnje zove: "Janjo, Janjo." i dušu pusti, bog joj prostio i u raj joj dušu smjestio." - tiho ispriča mater i prekrsti se.


Razdanilo se, kiša je prestala rominjati i svi se počeše spremati za sahranu pokojnice. Dođe i mladi kaluđer, očata i zakadi tamjanom, a onda zakovaše kapsu i povorka krenu ulicom između Dola i Njivica, koja se po pokojnici i za njenog života zvala Aničina, u Smreke. Oblaci se spustili do vrhova drveća, magla nam rosi lice. Tetke zabugariše, a starije komšije izađoše pred avlije, golih glava, krste se i u sebi opraštaju od poknice. Pod ruku pridržavam krupnu i najstariju tetku Milicu i visoku i mršavu tetku Ružu. Tetka Milica plače, pa jako uzdahne i naglas izgovori , "...majo, majo...", dok tetka Ruža bugari na sav glas, slaže rječi u stihove, stihove u strofe i nastaje cjela tužbalica. "Šteta šta ne mogu ovo zapisati." - pomislim i divim se tetki Ruži kako tako lako slaže stihove. Mnogi pjesnici bi poželili takvu lakoću slaganja pjesama. Tetka Sava, svojim zvonkim glasom od momenta do momenta zabugari, pa utiho roni suze, a tetka Manda cjelim putem utiho plače, ne povisujući glas.
Na po puta, nešto ispred Kule, kapsu spustiše na četri kamena, da se ljudi odmore, popije rakija i pripremi se za nošenje niz strmu Brinu. Korak po korak, polako i oprezno, spusti se povorka do Manastira i groblja. Kameni krstovi, mali i neugledni, posivili od lišaja da se jedva slova i brojevi čitaju, dočekaše nas njemo. Sanduk staviše pored iskopane rake i mladi kaluđer začata ukopnu molitvu, a onda sanduk spustiše u crnu mokru zemlju. I kad padoše prve lopate zemlje i zabubnjaše po drvenoj kapsi tetke glasno zabugariše, a pridružiše im se i ostale žene koje su imale tamo svoje pokojnike. I ćaća zaplaka glasno, a onda i meni tiho potekoše suze, bistre kapi su kao žeravice pekle po obrazima, a pogled mi se zamuti. Šakom obrišem oči, nastojim razbistriti pogled, ali ne ide, te odoh do vrela i umijem se ledenom vodom:


- "Laka ti zemlja, zbogom Baba Anice, neka ti duša nađe mir i spokoj u Rajskim vrtovima Božjim. Amin." - prekrstim se i krenem uz Brinu priključivši se ostalima. 


Na po Brine, kod Garaže, pogledam dolje i vidim crvene manastirske krovove, vitki bjeli zvonik i ogromnim krošnjama raznoraznog drveća sakriveno groblje, a uši mi puni šum veselog žuborenja Starog vrela i bi mi drago da je baba sahranjena tu, u taj mir i ljepotu Božjeg stvaranja, tu u vječnom hladu uz tople skute Svetog Aranđela.


Skupišmo se na daći, spremila se manistra i lešo bravetina, ovčje pečenje s ražnja, salata i kapulica i kruv ispod peke. Rakija i vino su iznjeti u dvolitrašama i čakama. Jelo se u tišini i miru, što od umora, što od sjete koju kod živih bića smrt izaziva, iako su svi bili ogladnjeli zbog duga puta i spore cermonije sahrane. Kad presta zvonjava žlica i pinjura stric Marketa, koji je kao najstariji sjedio na čelu stola, usta i podiže čašu crnjaka:


- "Za dušu naše Anice. Ja sam najstariji od svih ođe i znam je od kad je došla u našu kuću. Živilo se ovako i onako, ona je to sve izdržala, rodila i odgojila djecu, poštenu i čestitu, koji dosta toga od nje naučiše i sada taj nauk prenose na svoju djecu, njezinu unučad. Poslije smrti svog muža Jandrije, kao udova, održala je familiju na okupu i očuvala njen ugled među narodom u kraju. Da ne dužim, jer svi vi to znate, za ovu porodicu zna cjela Bukovica po dobru, a dobre zasluge zato je imala naša pokojnica, Bog joj duši prosti i da joj mir i spokoj u Carstvu nebeskom. Amin."


Odli par kapi na zemlju pored sebe, prekrsti se i popi cjelu čašu, a to učiniše i ostali. Tad usta od stola i pozva strinu:


- "Ajmo Zlatka, evo nuć je."


I drugi se podignuše i opraštaju se i odlaze u magloviti sumrak. Mater zadrža tetke:


- "Seje muje, dođite časkom amo."


Povede ih do babina kovčega:


- "Uzmite nešto za uspomenu, ovo su njene stvari, ona je to za ovu priliku čuvala."


Bilo je tu nekoliko torbica, pregača, sadaka, vezenih čarapa i kad tetke uzeše svaka za sebe vidješe da je svima isto i jednako namjenila. Milovale su te stvari kao majčine obraze i tiho plakale.


- "Nemojte sad kad nje nema na nas zaboraviti. U svako doba dana i nući navratite, vrata su vam otvorena, vama i familijama vašim. Ta ovdje ste se rodile." - tješi ih mater.


Tetke obrisaše suze, poljubiše se sa majom i uputiše svaka svojoj kući.


- "Sejo Ružo, tebi je najdalje, mogla si ostati pa šutra ići, već je mrak i kišetina će." - zaustavlja je mater.


- "Neću sejo Ružo, djeca su mi sama, a ja ću skupa sa Savom, a onda od Bezbradica i nije daleko." - neće ona.


I odoše tetke u mrklu noć, odoše da se više nikad ne vrate, jedina veza što ih je držala, mater im baba Anica, sad je pukla i nema se više ko na nji izvikati što ne dolaze i ne obilaze rodnu kuću. Brat je brat, a mater je nešto drugo, a sada ona spava ispod Starog vrela u krilu Manastra Svetog Aranđela, neće se ljutiti.

- 13 -

12. januara 1968. godine polagao sam praktični ispit. Komisiju su sačinjavali Mate Trbljan, saobraćajni kontrolor, pomoćnik šefa čvora Momčilo Ožegović i dežurni otpravnik vozova Milivoj Kuštre. Dan prije moj mentor otpravnik vozova Marko Grbeša mi reče:


- "Žao mi je što nije moja smjena, cjeli dan neću imati mira, ali kad dođem surtra naveče hoću da čestitam novom otpravniku. Nemoj me obrukati, tako ti Boga." - i pripreti mi prstom.


- "Ako sam kod Vas položio, onda nema problema." - smijem se ja što se on više plaši ispita od mene.


Tako se uzruja i otpravnik Milivoj Kuštre, kad smo zajedno primili smjenu:


- "Slušate momci, danas Mile polaže praktični, neću ni jedne jedine greške, tu će cili dan visiti kontrolor i šef." - govori on skretničarima, manevristima i ostalom osoblju u smjeni.


- "Nema problema otpravniče, sve će biti u redu i po propisima." - smiruju ga oni.


Milivoj Kuštre je bio Markova generacija, ali je kao južnjak bio temparamentan, nije mogao sakriti ni svoju radost ni svoj strah, kao što je to mogao Marko. Njegovi su još za Kraljevine došli iza brda u Split i radili na željeznici, tako je i on nastavio porodičnu tradiciju. Dok bi pričao rječi je pratio živopisnom gestikulacijom lica i ruku, a sad se od uzbuđenja ushodao po prometnom uredu gore dolje:


- "Imenjače, neće biti problema?" - pita me po ko zna koji put.


- "Neće otpravniče, do sitnice će biti po propisu." - sad ja njega smirujem.


U sedam i po s putničkim vozom iz Splta je stigao kontrolor Mate Trbljan. Crne kose i tena, oviši elegantni gospodin, polaganih i odmjerenih pokreta, pronicljiva pogleda i mirna baršunasta glasa u besprekornoj modroj uniformi i bjeloj košulji sa modrom kravatom uđe u kancelariju šefa stanice. Malo zatim šef Ožegović me pozva u kancelariju:


- "Ovo je sobraćajni kontrolor Trbljan, pred njim ćeš polagati."


- "Jesi li spreman momče?" - pruži mi ruku.


- "Jesam kontroloru, odavno!" - kažem odlučno.


- "Teoriju te ne trebam pitati pored ovakvih ocjena, nisi valjda nešto zaboravio?" - ušita me uz škrti osmjek ispod malih urednih brkova.


- "Nisam ni mogao, šef Ožegović me uvjek nešto ispituje." - nasmješim se i ja.


- "To ga ne treba pitati, garantujem da zna više nego što treba. Ni na jednom pitanju ga nisam uhvatio u neznanju cjelo ovo vreme, čudo jedno." - kaže šef Ožegović.


- "Kad ga ti Momo nisi uhvatio još manje ću ja. Šta misliš može li raditi smostalno?" - pita on šefa Ožegovića.


- "Može, bez problema, već odavno." - Momo će.


- "Dobro Mile, preuzmi posao, sad ćemo mi doći." - kaže kontrolor.


Vratim se u prometni ured i kažem Kutri:


- "Sjednite tamo, sada je igram utakmicu." - pokažem na moju pripravničku stolicu.


Malo poslije dođoše kontrolor i šef, sjedili su i razgovarali s otpravnikom Kuštrom o svemu i svačemu, pratili usput kako ja radim, govorim, izdajem naređenja skretničarima i manevri, sačekujem i otpremam vozove, vodim evidencije i tako sve negdje do pet sati, pred dolazak putničkog voza iz Knina za Split.
Opet me pozvaše u šefovu kancelariju i ponudiše da sjednem, dok je kontrolor ispisivao Uvjerenje o položenom stručnom praktičnom ispitu. Kad ga ispisa i potpisa, ustade i pruži mi ruku:


- "Čestitam otpravniče vozova!" - škrto se osmjehnu, ali to je bio maksimum njegova osmjeha.


Čestitaše mi šef i potpisa zapsnik, pa pozva Kuštru:


- "Milivoje, mi smo potpisali, hoćeš li i ti?" - kaže mu kontrolor Mate.


- "Nego šta, sposoban je." - sagnu se i potpisa Uvjerenje, pa pruži ruku:


- "Dobro došao kolega!"


- "Eto, kolega, čeka te težak i odgovoran posao. Vodi računa o sebi, a tako ćeš voditi računa i o drugima. Neka ti je sa srećom!" - poželi mi kontrolor.


- "Sad bi bio red da častim, znam da nije po propisu, ali se nadam da nećete odbiti jedno piće." - kažem im uslužno.


- "Pa moglo bi, a Momo?" - kaže kontrolor.


Odemo preko ceste nas četvorica u gostionicu i popijemo po vinjak.


- "Znaš Momo, ovi iz Beogradskog tehnikuma su odlično potkovani, autorizovao sam ih desetak bez problema, ali Mile je stvarno najbolji. Staložen, strog taman koliko treba, uliva sigurnost, a to puno znači. I kolege ga hvale, nikad se nisam o nekom naslušao toliko lijepih rječi kao o njemu prije autorizacije." - govri nam kontrolor.


- "Dobri su, to sam prvi dan vidio, dobro su ih naučili." - slaže se Ožegović.


- "A kad će ti u smjenu?" - upita ga kontrolor.


- "Sutra naveče, Kuštre će na godišnji, ima nešto neiskorištenog iz prošle godine." - rasporedi me odmah šef.


Kontrolor Trbljan ode putničkim za Split, a ja sačekam smjenu. Dođe Marko uspuvan: - "A, šta je bilo ?" - pita s vrata.


- "Čestitaj novom kolegi! Više sam se bojao nego on, ima čelične živce." - kaže mu Kuštre.


- "O Bože, kako mi je drago. Čestitam!" - zagrli me Marko.


- "Ajmo na piće, zaslužio si bar tu sitnicu." - kažem mu.


Dok smo pili tražio je da mu sve potanko ispričam.


- "E, dobro je, sada nemaš nikoga iza leđa, ali imaš mladu, ljepu i pametnu glavu na ramenu. Radi onako kako sam ti pokazao, smireno i bez žurbe, pa neće biti problema. Tako su te i u školi učili, sigurnost ispred svega!" - još jednom me savjetuje.


Sutra naveče radio sam samostalno, za par dana stigle su mi zimska kangar i ljetna panama uniforma, čojani šinjel, svjetlo plave košulje, sive i bjele rukavice i čojana bunda dužine metar i dvadeset.


Počeo je život otpravnika vozova.

- 14 -

U split Predgrađu sam radio do proljeća. Kao peti najmlađi otpravnik zamjenjivao sam ostale kolege dok nisu iskoristili godišnje odmore i slobodne dane.


S Ladom bi se sastajao obično jednom sedmično, pa bi poslje kina malo prošetali i otišli u njenu sobu. Oboje smo znali da tu nema ljubavi, samo simpatija i opuštanje seksom. Za našeu tajnu niko nije znao, a ko je naslućivao, ćutio je i nije se u to petlja.
A onda dođe proljeće i rješenje za zamjenu otpravnika vozova u Labinu Dalmatinskom ili Brdašcu, jer je Labin bio nadzorna stanica za ukrsnicu Brdašce.


Sjednem na jutarnji putnički voz kojim se osoblje po međustanicama smjenjivalo i javim se šefu stanice Anti Runjiću, starijem čovjeku pred penziju i on mi dade jedan dan da upoznam tehnološki proces rada u stanici Labin i potpišem Poslovni red, a da drugu smjenu odem u Brdašce i tamo upoznam rad u ukrsnici, pa da se onda vratim u Labin raditi samostalno.


Stari šef Runjić je bio rođen tu u Labinu, u zaseoku Runjići, ali je stanovao u Splitu gdje je dobio stan prije izvjesnog vremena. Bio je u partizanima od početka rata i služio kao telegrafista pri Vrhovnom štabu NOV i POJ, a kasnije kod agencije "TANJUG", te se poslije rata vratio na željeznicu kao otpravnik vozova, što je bio i prije rata. U staničnoj zgradi su stanovali Ante Ivković, otpravnik, sa ženom učiteljicom, koja je predavala u osnovnoj školi prekoputa stanice i Jure Čičak, otpravnik, sa ženom domaćicom i buljukom djece. Tu do stanične zgrade bio je dućan zadruge iz Lećevice, a preko puta nešto ispod škole divlja gostionica Luke Maljkovića. Eto, to je bio centar mjesta.
Stanica od tri kolosjeka i istovarnim "štulcom" bila je na vrhu visoravni, pad i na jednu i na drugu stranu iznosio je trideset promila, pa su se tu obavezno vršile probe kočnica za sve teretne vozove, što je bila dužnost otpravnika vozova uz asistiranje mašinovođe, vozovođe i kočničara. Pored saobraćajnih poslova trebalo je vršiti i prodaju voznih karata i obračun ekspresnih i tovarnih listova, a stanična blagajna pripadala je u dužnost šefu stanice.


Putujući na posao i s posla putničkim vozovima upoznao sam kolege iz ostalih međustanica, koje sam do sada čuo na poslovnoj ili dispačerskoj lniji, a koji su dolazili na svoja radna mjesta iz Splita ili Knina, gdje su stanovali uglavnom kao podstanari.
Stanicu Labin sam upoznao do podne, pa predložim šefu Runjiću da odem do kraja smjene u Brdašce i tamo upoznam ukrsnicu, a neka on odredi gdje ću i kada početi raditi.


- "Šta se žuriš, ima vremena?" - kaže stari šef.


- "A šta ću se dosađivati cjeli dan, dovoljno mi je pola sata da znam gdje je šta." - kažem mu.


- "Imaš pravo! Evo ovako, dođi prekosutra ovdje u dnevnu smjenu, a ja ću ove rokade izvršiti i obavjestiti koga treba. Cjenim to, znaš, drugi bi se upoznavali sedam dana." - kaže on.


Potpišem Poslovni red i odem teretnjakom koji se ukrštava i staje u Brdašcu. Tamo nađem otpravnika Jozu Grgića, rodom iz Kninskog Polja, koji je stanovao u Splitu kao i ja, ali je on bio dvije generacije ispred mene iz Zagrebačke dvogodišnje škole. Krenuo bio u Kninsku gimnaziju, završio dvije godine, a tada se prebacio u Željezničku školu u Zagrebu.


Stariji mu brat Martin je radio kao otpravnik u Šibeniku, a mlađi brat Frane je živio sa materom u Kninskom Polju i počeo raditi na željeznici kao asistent mašinovođe na dizelki. Otac mu je odavno umro, pa se mater sama snalazila da ih izvede na put.


Josip, a svi su ga zvali skraćeno Jozo, crne oštre kose, crnomanjasta tena, jake brade, bio je nespretan, opširan, tvrdoglav i uporan. Sporost u shvaćanju problema nadoknađivao je neuobičajenom upornošću i voljom. 


Poče mi tad pokazivati centralni elektromehanički blok uređaj kojim se rukovalo skretnicama i signalima, ali ga ja prekinu shvativši da mi to neće objasniti na svoj način za tri dana:


- "Čekaj, da pročitam Poslovne redove i Upustvo za rukovanje blok uređajem, pa ćemo onda praktično."


- "To ti je pametno, vidis, nisam na to mislio." - složi se on, a primjetih da ima problema sa izgovorom slova š.


Pročitam ta dokumenta detaljno, a u Upustvu otvorim šeme i gledam princip rada mehaničkog i elekto djela uređaja. Gledaju me Jozo i skretničar Špiro Galić, koji je tu stanovao u stanu čiji je zlaz bio s druge strane zgrade i čudom se čude.


- "Otpravniče, šta će Vam to?" - ne izdrža Špiro od znatiželje.


- "Šta će mi? Pa kako ću znati čemu šta služi i ako se pokvari gdje je kvar? " - kažem mu.


- "Pa kad se pokvari zovneš meštra Franu Buzdovačića iz Predgrađa ili Cvetka iz Perkovića, tu su oni da poprave, a dotle nema križanja vlakova." - kaže Jozo.


- "A šta ćeš ako ti skretnice zaglave tako da voz ne može proći ili ostanu u po položaja, ne priljubi jezičak, ili imaš sto mogućnosti kvara, a evo, po šemi se sve vidi, dovoljna je mala intervencija na strujnom djelu uređaja i uređaj bez problema funkcioniše. Vozovi ne trebaju čekati, a dok majstor dođe čekaće se najmanje dva sata, što je prilično dugo. O haosu na prugi zbog zakašnjenja da ne govorim." - objašnjavam im pokazujući prstom na šemu.


- "Jedan je prometnik, Deso Erceg, skoro cjelog demontira, majstori su se mučili satima da ga sastave. Da ne ispane tako i kod Vas?" - smije se skretničar Špiro.


- "A, to ne! Ništa se ne skida, ni šaraf, možda samo plomba, ali to nije ništa prema zakašnjenju vozova." - objašnjavam im.


- "I za plombu se mora javljati meštrima." - opomenu me Jozo.


- "Znam, tu je skretničar da potvrđuje pložaj kad se plombe skinu, zar ne? Tako piše u Upustvu. Ajde da sad probam rukovanje." - kažem im.


- "Ovo je redovni položaj, ulaz sa strane Splita na drugi, od Knina na prvi, putevi vožnje se ne sjeku, jel tako?" - pokažem im namještene poluge skretnica i signala.


- "Da, tako je!" - potvrdiše obojica.


Tada namjestim sve moguće položaje ulaza i izlaza, gledam kontrolna oka i oni potvrđuju tačnost.


- "Eto, nije teško!" - zaključim kad smo sve isprobali.


- "Vidis, vidis vraga! A Spiro, odličan je. Bravo kolega!" - hvali me kolega Jozo.


- "Ovdje sam petnaest godina, prvi put vidim da je neko sam naučio rukovati blokom. Obično su učili dvije smjene, a neki i duže." - kaže Špiro skretničar.


- "Jesi li ti možda radio na sličnom bloku?" - pita me sumnjičavo Jozo.


- "Ne! Jesam na elektrodinamičkom tipu u Kistanjama, a o ovome smo učili u školi, šeme, princip rada, osiguranje i kontrola." - objasnim mu.


- "O, to je drugo, mi u Zagrebu nismo o tome nista učili. U tome je stvar." - kima Jozo glavom - "Puno manje smo mi od vas iz Beogradskog tehnikuma učili."


Ostao sam tamo do večernjeg voza kojim se vršila smjena osoblja. U knjigu primopredaje sve se važno upisalo, dok je voz čekao, minut dva, smjena se predavala i primala, pa je odlazeći otpravnik sjedao u voz i odlazio. Drugog načina nije bilo, pošto je pruga bila jedina veza sa svjetom. Za hranu se nosilo nešto ktuha, salame, konzervi, mljeka ili slično, za cjeli dan, jer se kući vraćalo kasno i kad su svi dućani i restorani bili zatvoreni.


Jozo se zamislio kad sam mu izlagao svoje planove o vanrednom studiranju najesen, pričajući mi kako su neki pokušali pa odustali, jer je bilo teško učiti i raditi u smjenama i da sada niko ne studira. Ima njih nekoliko koji su dobili stipendije za Višu saobraćajnu školu u Beogradu, ali su to sve ljudi sa preko dvadeset godina staža, a neki su išli u Visoku privrednu školu u Zagrebu, a da sada tamo više nikoga ne šalju.


- "Male su šanse kolega za dobiti stipendiju, bolje reći nikakve, a ako sam studiraš dosta je skupo, tu ti je upisnina, pa knjige, treba i slobodnih dana za ispite, a firma ništa ne daje." - zaključi on.


- "Vredi pokušati! Znaš, ovi stariji nisu imali pravu ni osmogodišnju ni srednju školu, sve nekakvi kursevi, znači nisu imali predznanje, normalno je da im je bilo teško, a ja mislim da mogu i to ću učiniti." - odlučan sam ja.


- "Znas, ta ti je dobra. Pokusaću i ja, pa sta bude, bićemo u dogovoru." - odluči se i on.


U Sadinama nam se pridružio u vozu i Šime Nimac, Jozina zagrebačka generacija. Preko telefona smo se poznavali, a kad ču da sam iz Bukovice, on će:


- "Pa, mi smo komšije, ja sam iz Ravnih Kotara."


- "Iz Lišana, Ostrovice, Lepura, jel' tako?" - pitam ga smijući se.


- "Aha, otkud znaš?" - začudi se.


- "Znam da tamo ima Nimaca, samo nisam znao da je to u Rvanim Kotariima. Jeste ravno, škalj, krš i drača, prava pravcata Bukovica." - smijem se.


- "Ajd' k vragu, šta ovi Boduli znaju di su Lišane. Nekako je lipše reći iz Ravnih Kotara, manji si Vlaj." - nasmija se i on od srca.


- "Ti si Vlaj ovako i onako. Za one iz Geta Vlaji su u Varosu, Dobrome, Kopilici, a Solinjani su već furešti, opet za Solinjane su Vlaji Kastelani, a oni preko Kozjaka su furešti i tako ti se granica ko zna dokle pomiče. Mi smo i Vlaji i furesti, kako god okreneš." - smije se Jozo.


- "A šta si ti mislio da ćeš ostati u Čvoru? Nema toga za nas mlađe. Treba imati debele veze da preko reda dođeš u Čvor." - okrenu temu Šime.


- "Neka rade šta hoće. Na pruzi je lakše nego u čvornim stanicama, imaš slobodnog vremena više, a to će mi dobro doći za studiranje. Nezgodno je ovo putovanje, ali ću navići." - kažem mu.


- "Koje studiranje? Šta to namjeravaš?" - čudi se sad Šime.
Jozo mu objasni šta namjeravamo najesen, on se zamisli nekoliko trenutaka, a onda nesigurno izjavi:


- "Možda ću i ja, čućemo se, ima još dosta vremena do upisa."
U Splitu svak ode na svoju stranu, Šime je stanovao u crvenoj zgradi kod Svetog Frane, Jozo u Vrzovom Docu, a ja odoh u Prvoboraca ulicu.

- 15 -

Zamjena u Labinu Dalmatinskom i Brdašcu je trajala do juna. Slobodno vreme između vozova kratio sam čitanjem knjiga ili u razgovorima sa skretničarima i još po kojim dokonjakom iz Labina. Tu je bio sa stanom i otpravnik Jure Čičak, posavski Bosanac - Hrvat, vesele naravi i uvjek spreman na šalu na svoj ili tuđi račun. Mršav i krezub bježao je iz stana kad god mu dosadi ronjanje žene i galama djece i sjedio bi s nama ili igrao balote na zaravni uz staničnu zgradu s nekim dokonim Labinjanima.


- "Labinjani su ti neka čudna sorta. Žive ka tice nebeske, da oru i kopaju nemaju šta, da čuvaju stoku nemaju gdje niti je s čim hraniti. Vinograd od sto čokota oni doživljavaju kao plantažu. Koja je to bjeda bila dovoljno ti je da kažem da su ječam okopavali. Sada ih pola i više radi na željeznici, nešto u "Jugovinilu", "Brodogradilištu" i po drugim firmama i sada im je raj. A slagati, ukrasti i prevariti i staro i mlado, Bože me sačuvaj, pazi da te ne obrlate. Evo, pogledaj Luku Maljkovića, stari čovjek, a zajebava se s ovim mulcima što šibicare po vlakovima." - govori mi Jure dok pijemo pelinkovac poslije partije balota pred Lukom i ostalim domaćinima. Oni se smiju i složno odgovaraju:


- "A vi Posavci puno ste bolji! Ista smo sorta, ni vama motika nije draga, to se vidi po korovu do ramena. Preko puta Save u Slavoniji sve uzorano, svuda žito, a kod vas korov, a ista plodna zemlja. Jedino su vam tambure i birtije zaposlene, a pička jeftina. Bio sam ja po Šamcu i okolini, dobro to znam." - Smije se Ivan Kurtović "Did", skretničar u mojoj smjeni.


- "Više moj brat ima zemlje, žita, krompira, salate i ostalog zelja, svinja, kokoši, pataka i gusaka nego cjeli Labin i Prgomet zajedno." - neda se Jure.


- "Da se tebi kopalo ne bi ti završio kod nas ovdje u Labinu, moj Jure. Mi bižimo odavde, a ti naša život. Za tvoju Posavinu ovo je Pariz!" - šale se Labinjani.


Stari šef Ante Runjić bi obavio svoj posao, pa bi došao u prometni ured i pričao o svemu i svačemu. Pitam ga kako ljudi dođoše ovdje u ova kamena brda živiti, a on se nasmija:


- "A za ovcama, kao i cjela Zagora. Ovdje imaš više zaseoka, ako se tako dvije tri kuće mogu nazvati: Runjići, Ivkovići, Pribudići, Zovići, Dlake, Maljkovići, Kurtovići i Perice. Govori se da su se naselili s obronaka ličkih brda kao Srbi pravoslavci, pa se poslije pokatoličili i postali Hrvati. Spasi ih pruga te im da izlaz u svjet, a živilo se od stoke i nadničenja po Kaštelima i Trogiru. Surov kraj i život načini ih okretnima u svakom pogledu, oštre crte moralnih normi se malo zaobliše, pa je bilo dozvoljeno ili se gledalo kroz prste onom što bi se na drugom mjestu smatralo krađa, laž, prevara ili slično. Nije što sam Runjić, ali oni malo odskaču u ozbiljnosti, odnosu prema radu i ljudima od drugih ovdje, a to je sigurno zato što imaju nešto više zemlje, vinograda i ograda od ostalih, pa ih je to pripitomilo."


Ispriča kako je otišao u partizane, bio je od prije u Partiji kao otpravnik i poveza se sa kaštelanskom, solinskom i splitskom organizacijom, a kad dođoše u Labin Talijani, a ostali odoše u domobrane, poneki i u ustaše, nije mu bilo tu sigurno ostati, pa ode prema Muću, da bi poslije završio kao telegrafist u Vrhovnom štabu i agenciji TANJUG, jer je znao kao školovani otpravnik telegrafiju, a to je tada bila tražena struka.


Gledam ga onako omalenog, prosjedog i proćelavog, blage i mirne naravi i nikako ga ne mogu zamisliti kao vojničinu, partizana i to mu kažem, a on će:


- "E, moj Mile, revoluciju i oslobođenje ne iznesoše lipi, jaki i snažni, kako se to prikazuje u filmovima, nego obični, mali, goli i bosi, gladni ljudi i narod, sirotinja, sa njima. Većina ih izginu, a ja sam ima sriću da preživim, pa sam se vratio odakle sam i otiša. Nudili su meni bolje, ali se ja nisam borio da imam privilegije, nego za narod i slobodu. To je bio moj motiv i moj cilj, a ne lično bogatstvo u privilegijama i smatram da sam na te ponude prista da bi pljunu na svoj život i grobove mojih drugova što ostaše rasuti po ciloj zemlji."


- "Šjor Ante, recite mi šta je sad s Vickom Krstulovićem, on je za rata bio visoki partijski funkcioner za Dalmaciju, sada ga nigdje nema, nije on valjda toliko star da se nigdje ne pojavljuje?" - osmjelim se pitati ga, jer ga je on poznavao i ranije i sada.


- "Hm, to ti je moj Mile visoka politika. Vicko je bliže mom stavu nego ovi iz drugog, trećeg ešalona. On je za Dalmaciju tražio više nego što joj je dato, pošto su Primorska Dalmacija, Škoji i Sjeverna Dalmacija dale puno više boraca nego cila Hrvatska, ako izuzmemo Liku, Baniju i Kordun. Kad je čuo da se daju neke autonomije, onda je, tako se priča, tražio to i za Dalmaciju, što radi većeg doprinosa oslobođenju, što radi sastava stanovništva po nacionalnom i konfesionalnom sastavu, te radi očuvanja povjesne podjele Hrvatske na tri dila, Slavoniju, Hrvatsku i Dalmaciju, ustvari na bazi istih argumenata na koji su se pozivali zastupnici osnivanja AP Vojvodine i AO Kosova i Metohije. Inače je on bio i za jaču saveznu državu, za manje ovlasti Republika, veći klasni nego nacionalni utjecaj i manju birokratizaciju koju donosi široka decentralizacija na Republike, a koje onda postaju strogi centralizirani centri moći u svojim okvirima. Kao Dalmatinac, iz sredine di je jugoslavenska ideja oduvjek bila jaka, imao je otpor prema Zagrebu da zastupa interese Dalmacije u saveznoj državi Jugoslaviji, smatrao je da to mogu bolje sami Dalmatinci. E, tu je udario na samog Bakarića, Kardelja i njihove preširoke federalne koncepcije, i kao takav stavljen je u jednu vrstu izolacije. A mi smo se u ratu borili za Jugoslaviju, hrvatska državotvorna kleronacionalistička ideja u vidu Pavelićeve i Stepinčeve NDH nam je bila gori neprijatelj nego Švabe i Talijani, a sada ta ideja se uvija u lipše pakovanje i tiho uvlači u pore partijske politike, točno onako kako je Vicko predviđao. Ja to dobro osjećam, jer znam što je bilo prije i koliki je otklon nasta sada, a vi mlađi još toga niste svjesni, ali neće dugo, otvoreno će se to pokazati. Ante Jurjević "Baja" tu sada figurira kao glavni, a ne znam koliko se on može usprotiviti purgerskom lobiju u Zagrebu. Oni su vištiji i perfidniji od njega, on ne zna igrati igru koju mu oni nameću, puste ga da lane ponekad, a je se bojim da neće ništa moći za Dalmaciju napravit. Nije on višt tome, pa će tražiti spas okrećući se prema jačem vitru, da ostane tamo di je. Toliko ti ja znam, odavno sam se ja povuka u struku, tako ponešto čujem od ljudi kojima mogu virovati." - pokuša mi on u nekoliko rečenica objasniti, ubacujući u uzbuđenju sve više ikavskog izgovora, mada nije na licu pokaziva da je uzbuđen.


- "Nisam to znao, mislio sam da je star i bolestan." - kažem mu. 


- "Ništa stariji od svih današnjih glavnih, a nešto ni sa sinom mu nije bilo čisto. Nastrada, ubijen, izvršio samoubistvo, tako se priča, ali izgleda da tu ima političke pozadine. Jest, sin Maks je bio slikar, ali je zna odnose u političkoj eliti, ta odrastao je sa njihovim sinovima i kćerima. To je Vicku prelilo čašu, pa se drži strogo povučeno, kao ogorčen i razočaran čovjek, po strani od svega i svakoga." - doda stari šef Ante.


- "Koliko mi "mali" o tome znamo? Baš ništa!" - kažem.


- "Ništa, dobro si reka. Samo ti mogu reći da je taj njihov svit po mnogo čemu izopačen i da bi ih ljudi istog trena zgazili kad bi znali šta se tamo sve radi. To me i otiralo od njih, ne mogu izdati sam sebe, a nisam skrojen da imam dva tri lica, pa ih minjam prema potribi." - žurno on završi, da ne ostane nedorečen, jer je voz ulazio u stanicu s kojim je odlazio kući u Split.