- 1 -
Početkom avgusta odlučim se prijaviti u upravi Saobraćajne sekcije Knin za raspored na radno mjesto otpravnika vozova. Ponesem diplomu i četri svjedodžbe, izvod iz knjige rođenih i ličnu kartu, spremim sve u kovertu, pa se rano ujutro uputim na radnički voz, te dođem u Knin prije sedam sati kada počinje radno vreme u kancelarijama. Prošetam dolje prema Pijaci, pa kad nikog poznatog ne sretoh, krenem prema Općini, ali ni tamo nigdje nikog poznatog. Vratim se na željezničku stanicu, sada je to bila nova zgrada sa peronima, i kroz velika stakla u telegrafskom uredu ugledam Peru Dondura, propalog đaka moje škole, kako radi kao telegrafista. Mahnu mi rukom da uđem, pa se pozdravišmo, a on mi odmah objasni kako je išao na polaganje stručnog ispita u Zagreb i eto ga ovdje, radi na telegrafu.
- "Bolje i ovo nego ništa! Jebi ga, sjebao sam se, sad gledam da polažem ispite u Centru u Beogradu, pa ću možda i ja završiti tehničku." - slegnu ramenima i nasilu se nasmija i otkri rjetke žute zube od duvana, a rukom pređe preko rjetkih dlaka, od par dana, neobrijana lica.
- "Dobro si uspio dobiti posao, čujem da ga je teško naći." - gledam mu mršavo tjelo i tanke ruke i kako kuca na Morzeu istovremeno razgovarajući samnom.
Kolega mu isto tako tuče po Morze aparatu, a drugom rukom drži telefonsku slušalicu i diktira brojeve iz analize voza.
- "Savo, ovo je kolega iz ŽŠC Beograd, najbolji učenik generacijae." - veli mu Pero ne obazirući se na zvonjavu bezbroj telefona u uredu i kuckanje Morze aparata.
- "Gagrica Savo." - usta on i pruži mi ruku, neku godinu je stariji od mene, okošta lica s dječačkim tenom, pronicljivih očiju i okamenjenim polusmješkom na usnama, neobično smirena govora u svoj toj gužvi - "Imaš li šta knjiga, ja ove godine vanredno upisujem Tehnikum, pa će mi sigurno zatrebati."
- "Imam nešto, javi se kad vidiš šta ti treba, nešto ćeš i od škole besplatno dobiti." - kažem mu ja.
- "A u kojoj si stanici?" - upita on.
- "Idem se javiti za raspored, nisam još nigdje." - rekoh mu.
- "Javi se kad budeš znao." - reče on.
- "Idem tamo, valjda su stigli činovnici?" - rekoh im.
- "Sad ti je Uprava ovdje na spratu iznad nas." - uputi me Petar.
- "Znam, rekli su mi." - mahnu rukom umjesto pozdrava.
Na spratu nađem kadrovske poslove i uđem u jednu od kancelarija. Za stolm sjedi krupan crnomanjast čovjek srednjih godina sa uredno poštucanim crnim brkovima i glatko začešljanekose crne kao ugalj.
Predstavim se, a on će:
- "Uh, Boga ti, da nisi malo okasnio, imamo višak otpravnika!" -uze dokumenta koje sam mu pružio i gleda ih:
- "A, ti si taj, ja sam Zlatko Marić, e, ovo je druga pjesma, za tebe ima mjesta. Gdje bi želio raditi, znaš da imaš pravo birati? A poznajem ti i brata, bili smo skupa u Omladini."- upita i poče malo prisnije se ponašati.
- "Želim vanredno studirati, pa bi želio u Split, tamo ima fakulteta, a ako ne može onda u Knin ili Šibenik." - iskaza ja želju.
- "Dobro, mislim da ćeš moći u Split, a sad uzmi diplomu i otvori u Općini radnu knjižicu, diplomu trebaš prepisati i ovjeriti, pa se onda vrati da ostalo sredimo." - uputi me.
- "Ima li ko da mi ovdje mašinom prepiše, velik je format i ručno je nezgodno u više primjeraka?" - zamolim ga.
- "Dođi, idemo kod direktorove sekretarice, ona ima veliku mašinu." - usta iza stola i pođe ispred mene.
- "Ljepotice, prepišide ovu diplomu u tri primjerka, da sredimo momku oko zaposlenja." - kaže on umiljato visokoj plavuši sa punđom i žarkocrveno našminkanim usnama.
- "Imam posla Zlatko, neka pokuša u Općini, one su tamo ionako dokone." - napući ona bujne usne negodujući.
- "Šta je to Zlatko?" - začu se krupan oštar glas kroz otškrinuta vrata direktorove kancelarije.
- "Druže direktore, da Vam predstavim našeg najboljeg stipendistu, treba mu prepisati diplomu." - otvara vrata direktorove kancelarije i ja ugledah visokog crnomanjastog čovjeka sjedinama prošarane kose i crnih urednih brkova, elegantno vitke figure u laganom sivom odjelu, bjeloj košulji sa crvenom mašnom.
- "Grković!" - zagrmi on i pruži mi ruku i čvrsto stisnu moju:
- "Čuo sam za tebe, hvalio te direktor Juraj Lušić, dajde mi te papire." - uze od Zlatka svjedodžbe i diplomu.
Gleda ih jednu po jednu i podiže obrve:
- "Svaka čast, stvarno je istina, čestitam!"
- "Ipak mi to nije pomoglo da dobijem stipendiju za Saobraćajni fakultet kao stipendisti ŽTP-a Beograd." - jetko ću ja.
- "Ove budale u Zagrebu ne znaju šta rade! Ili znaju, čujem da će u Zagrebu otvorti saobraćajni fakultet, a ko će im doći tamo nego mi željezničari, poštari i pomorci, pa ja mislim da je to razlog zašto nisu dali našim stipendije da upisuju isto u Beogradu. Počni raditi, pa ćemo vidjeti, možda nešto i bude." - reče mi i doda sekretarici:
- "Prepiši mu odmah ovo, zavredio je bar toliko."
Dok je sekretarica tamburala po mašini pričali smo o školi, željeznici, radnicima i trenutnim poslovima.
- "Stisnuli su nas do kraja, uvjek lome koplja preko nas željezničara da bi zakrpali rupe u budžetu Republike, dok poštare i pomorce ne diraju. A mi dobijamo uvjek islužene političare za direktore koji niti znaju niti ih je briga za naše probleme. Govorim, vičem, tražim, ali ka da tučem glavom u zid. Uvjek sam bio zato da se školuju ljudi i prema struci postavljaju na rukovodeća radna mjesta, sad se mora raditi glavom, prošla su vremena o ruk sistema i parola, ali su slabi pomaci, jednom će morati puknuti." - raspriča se direktor Gojko Grković.
Sekretarica donese kopije i ja se pozdravim s direktorom uz njegovu poruku "... nada se da ću biti dobar otpravnik kao šta sam bio i učenik..." i odem na Općinu po radnu knjižicu.
Vratim se kod Zlatka i predam sve te papire, a on me reče da trebam sačekati desetak dana dok se izda rješenje i tamo će svi potrebni podaci biti navedeni.
U Općini se javim u Vojni odsjek da vidim kako stoje stvari sa služenjem vojnog roka, pa se dogovorišmo da me neće slati za godinu - dvije, ionako imaju previše regruta, i da im pošaljem potvrdu od fakulteta o upisu za odgodu.
Tako prođe moj prvi susret sa praktičnom stvarnošću. U školi nas uče o onome kako bi trebalo biti, pa se uljuljkamo u toj u mislima stvorenoj slici, ali je to u životnoj stvarnosti puno drukčije i zamišljena slika iz škole se razbije kao ogledalo pri prvom susretu sa realnošću. Otud onaj inat koji mi se javi pri povratku kući i želja da puno toga treba mjeljati.
- 2 -
Ubrzani voz broj 1310 Zagreb-Oštarije-Split poslije zvižduka otpravnika vozova i datog znaka loparićem "Polazak" i znaka lokomotivske sirene "Pazi" zatutnja preko skretnica u Knin-Teretnoj i mosta preko Krke u prvcu Splita. Uzvišenje s desne strane pruge kod Potkonja zatvori pogled na Knin, dok s ljeve strane puče pogled na Kosovčicu i Šarena jezera i Kosovo polje stisnuto između Promine na zapadu i Polačke visiravni s istočne strane. Tamo dalje na istoku sivila se Dinara s bjelom kapom među oblacima. Voz je bio poluprazan, nekoliko žena iza drvenih pregrada razglabalo je o skupoći i neredu na pijaci u Kninu, grupa željezničara u drugoj pregradi je igrala briškulu i trešet uz galamu koja ide uz te kartaške igre, a ja sam sjedio sam, ostavio novine po strani i gledao kroz prozor okolinu pruge.
Prije neki dan dođe mi rješenje o zasnivanju radnog odnosa na neodređeno radno vreme u svojstvu pripravnika otpravnika vozova u željezničkoj stanici Split-Predgrađe sa početkom 17.avgusta 1967.godine. Ovo je taj dan, pa se rano jutros uputih na radnički voz u Kistanje i u Kninu sačekah ovaj voz, koji u Split stiže oko deset sati. Voz sad stade na stanici Kosovo Polje, izađoše one žene i željezničari, a uđoše dva željezničara s torbama od crnog skaja i modrim rombovima na reveru bluze, vjerojatno mašinovođe idu "reži" po voz u Split ili Šibenik.
Voz protutnja pored rudnika u Siveriću i kroz stanicu Siverić, pa poslije cestovnog prelaza sa brkljama uđe u Drnišku željezničku stanicu. Izađe nekoliko putnika s koferima i ovećim torbama, a uđe nekoliko žena s krtolama pokrivenim bjelom robom i dva starija čovjeka s Bunjevačkim okruglim kapama na glavi. Ista je po obliku i kroju kao i naša Bukovačka, samo što joj je orub išaran crveno žutim kosim paralelnim rigama, dok je kod naše orub crn i ukrašen crnim sjajnim pleterom.
Gledao sam otpravnike ne bi li vidio kojeg kolegu iz škole za koje sam čuo da su već nastupili na pripravnički posao, ali do sada ne vidih nikoga. Voz uđe u Petrovo polje i poslije željeznog mosta na Čikoli krenu uz Moseć i izbi na istočne rubove Kistanjske visoravni. Puče pogled na sivi kanjon Čikole koji kao da je neko sikirom usjekao u kameni krš i na zapad preko prominskih vlaka prema Bukovici i Velebitu.
Voz protutnja preko nadvožnjaka cestu Drniš-Šibenik, koja se bjelila i krivudala kao zmija kroz sivi krš, i stanicu Žitnić. "Žitnić" - pomislih - "ovo se neko naruga dajući ime ovom mjestu kad ovdje samo drača uspjeva." A dalje je pruga u pravcu, svuda krš,sitni škalj i drača sve do Unešića. "Bože dragi" - razmišljam - "pa Bukovvica je za ovo Vojvodina. Nigdje drveta, samo škalj i drača, ni trave nema."
Unešić, mala kamena stanična zgrada sa zelenim griljama, druga slična ZOP-ova, a iza njih desetak kuća što pod crvenom ciglom što pločanice. Nekoliko kustelića po avlijama, uz kolosjeke štive starih i novih pragova i šina.Nekoliko dokonjaka sjedi ispred gostione odmah iza stanične zgrade i začas prekinu kartanje dok voz prođe.
Voz tutnji rubom usijane pješčane kotline išarane tu i tamo malim zabranima i nečim nalik na njive, a tada usječenom u kameniti rub brda ukrsnicom Koprno i začas uđe u stanicu Perković. Tu izađe podosta putnika i pređe u drveni lokalac za Šibenik. Oveća stanična zgrada na sprat, dolje čekaonica i bife, prometni ured, a gore na spratu stanovi za šefa stanice i jednog otpravnika vozova. Pored stanične zgrade mali park natkriven krošnjastim stablima i javna česma sa betonskim koritom u koje neprestano curka voda. Kad iz službenih kola istovariše nekoliko snduka i paketa, otpravnik dade loparićem znak za plazak, lokomotiva svirnu i voz zatutnja kroz usjek i uđe kamenitu kotlinu među isto takvim brdima. Pruga za Šibenik pobježe desno na zapad i nesta u kamenitu usjeku.
Suvi Dolac, koji po novom nazvaše Primorski Dolac ničim nije nagovještavao more ili bar njegovu blizinu. Kamenta brda naokolo, uz prugu nekoliko majušnih vinograda i baščica na crljenici, nekoliko mlih kamenih kuća i po koji kustelić u avlijama za ladovinu odavaše sumorno i teško življenje u tom kamenjaru.
Pruga sad vijuga uz brdo savijajući se uz kamenite rubove usjeka i nasipa, a nasred te kamene pustoši strši zgradica zaljepljena kao lastavičje gnjezdo uz nasip posred brda. Čitam "Brdašce" i vidim da je to ukrsnica sa zaustavnim kolosjecima daleko u brdu, za slučaj proklizavanja voza u padu pruge. Na terasi ispred ulaza u zgradicu samo dva čovjeka, otpravnik vozova i skretničar, izgubljeni u toj kamenitoj pustoši, a dolje na dnu kotline uz makdamsku cesticu par je čempresa oko male crkvice. Sve ostalo siva je kamena pustoš.
Voz uspori zbog velikog uspona, a točkovi vagona ciče zbog oštrih krivina, sve dok ne prođe usjek i izbi na malenu visoravan sa nešto šume i malih ograda ograđenih neobrađenim kamenom iz krša. Tu i tamo po koja kamena kuća pločanica, guvno i gusterna, murva i kustelić oko njih. "Labin Dalmatinski" čitam na kamenoj staničnij zgradici gdje je u jednoj polovini prometni ured, a u drugoj stan šefa stanice. Pored zgrade zapušten parkić sa nekoliko ostarjelih borića, a s druge strane talijanski betonski bunkeri i betonska baraka iz Drugog svjetskog rata. Okolo ljuti krš i strma i visoka brda.
Tada jedan tunel, pa nasip i drugi tunel, a onda poslije jednog usjeka puče pogled na Kaštela i more. Usred zelenog Kaštelanskog polja aerodromska pista, a na zapadu bjeli se Trogir. Pravo prema jugu dime se cementare među niskim kućicama posivjelih krovova. Mala zgradica sa natpisom "Sadine" označi ukrsnicu sa velikim padom pruge te voz je protutnji i za tren uleti u stanicu "Kaštel Stari". Izađe nekoliko putnika, niko ne ulazi u voz i on krenu uz rub polja kroz bašče, vinograde i maslenike, protutnja kroz stanice "Kaštel Kambelovac" i "Kaštel Sućurac" u uđe pored fabrike cementa "Prvoborac" u stanicu "Solin". Ne stajući ni ovdje zatandrka preko bezbroj skretnica okružen smeđim teretnim vagonima na paralelnim kolosjecima, pređe gvozdeni most na Jadru i uđe pored Sjeverne luke i lučkog otpremništva "Dujmovača" u istimeni tunel, a nakon njega u stanicu "Split Predgrađe." Tu se zaustavi na minut.
Izađoh iz voza i ono šta ugledah duboko me razočara. Žuta oronula stanična zgrada na sprat sa zelenim griljama kao da je građena za neke druge namjene i kao da je nasilu od začelja napravljeno čelo zgrade, jer sa strane perona nije bilo glavnog ulaza, a ljevo od zgrade dograđen je osmorokutni aneks sa trokrilnim prozorima na svih pet površina koje su bile okrenute prema peronu, dok se u produžetku nalazila neka dogradnja pokrivena betonskom pločom umjesto normalnog krova. Iza je bilo usko dvorište i talijanske betonske barake pokrivene ternitom, jedna do druge, na čijem čelu se nalazio okrugli betonski bunker, koji je sada služio kao skladište za ugalj za grijanje. Sa ljeve strane zgrade, odmah do prolaza na cestu, bila je talijanska baraka polukružnog krova od valovitog lima, a tu je bila i okretnica za lokomotive sa svojim kratkim spojnim kolosjecima i nekoliko razbacanih prizemnica adaptiranih za stanovanje, sve pokriveno ternitom. Okolo njih su bile male baščice i vinogradi sve do tunela "Dijmovača". S desne strane zgrade bile su prizemnice, što od betona što od drveta, a koje su sada pretvorene u budžake za stanovanje, dokim je prvotna namjena bila očito za nešto privremeno i drugo.
Preko kolosjeka vidilo se ogromno skladište "Dalme", isti takav željeznički magazin za denčane pošiljke i skladište "Jadrantransa". Cjeli stanični plato bio je nasut sitnim grusom što nije smetalo korovu da naraste između kolosjeka. Sve je tu djelovalo kao nabacano, sklepano od svega i svačega za prvu ruku, pa kao tako ostalo trajno i krpalo se i održavalo bez ikakva uljepšavanja, tek da se ne sruši.
Dođem do otpravnika vozova i upitam za šefa stanice. On mi pokaza jedna zelena vrata nedaleko od prometnog ureda i ja tek sam primjetim mali natpis da je to kancelarija šefa stanice i uđem.
Za stolom je sjedio vitak i visok čovjek srednjih godina, glatko izbrijana lica i rjetke plave kose prošarane sjedinama, hitih pokreta i brzog i pronicljivog pogleda.
Predstavim se i kažem zašto sam došao, on hitro ustade, zaobiđe stol i pruži desnu ruku:
- "Ožegović, Momčilo! Jesi li bio dolje u Upravi?"
- "Nisam, sad sam stigao s vozom." - rekoh.
- "Iz koje si škole?" - upita.
- "Iz Beograda, četvorogodišnja tehnička." - odgovorim.
- "Dobro, gdje ćeš stanovati?" - pita on.
- "Još ne znam, brat mi je tu u Splitu, vidiću s njim." - kažem.
- "Dežuraćeš sa ovim današnjim prometnikom, on je dobar, a sad trebaš otići u Upravu i srediti papire, sad ću im ja javiti." - ode do automatskog crnog brojčanika i čujem kako nekome govori da će me poslati.
- "Javi se sekretarici Ankici Siriščević, ona će sve srediti, pa dođi sutra uveče u sedam u noćnu smjenu, a sad idemo da te upoznam sa prometnikom." - krenušmo iz kancelarije u prometni ured.
U toj osmorokutnoj prostoriji posred nje je stajao, čovječje visine, veliki elektromehanički blok uređaj, pored prozora prema kolosjecima ogromni masivni otpravnikov radni sto sa nekoliko induktorskih telefona i crnim automatskim ŽAS telefonom, a desno od njega je bio stol telegrafiste s Morzeovim aparatom i telefonima. Iz prometnog ureda iza bloka se ulazilo u prtljažno-putničku blagajnu, smještenu u onoj dogradnji ispod betonske ploče.
Kad šef uđe otpravnik usta, a telegrafista se, koji je već stajao,okrenu licem prema nama.
- "Marko, evo ti pripravnika." - kaže šef.
Visoki čovjek srednjih godina, crne kuštrave kose i crnih njegovanih brkova ispod kojih se kao biseri zabjeliše zubi, pruži ruku:
- "Grbeša, dobro došao kolega."
- "Kolar Simo." - pozdravi se mladi telegrafista svjetlosmeđe kose i plavih sanjivih očiju.
- "Ide on dolje srediti papire, pa je sutra u noćnoj s tobom Marko, dobro pazi na njega, on ti je iz Tehnikuma." - smješi se šef Ožegović.
- "Nemajte brige šefe, sramota bi me bila da ga ja obučavam, a da ne položi praktični ispit. U zemlju bi propa, jel' da se to neće desiti kolega?" - smije se otpravnik i tapše me po ramenu.
- "Ma kakvi, ispit će biti prije roka." - kažem ja.
- "Kakav si bio učenik?" - pita otpravnik.
- "Odličnim sam diplomirao." - rekoh.
- "Blago meni, tu nema zajebancije, moram obnoviti svoje znanje da se ne obrukam pred njim, 'em ti miša." - smije se otpravnik Marko širokim osmjehom.
- "Vidimo se sutra naveče, idem srediti papire." - kažem im gledajući na sat njihalicu.
- "Tako je, naspavaj se, duga je noć." - opomenu me Marko.
Uputiše me kako da stignem do Uprave, te ja krenem pored "Vodovoda" i "Mljekare" i malo zatim "Jugoplastike" niz Solinsku ulicu u Grad. Kad sam došao do Pazara ugleda sam putničku stanicu "Split" sa mosta kod Biskupove palače, pa nisam imao potrebe pitati gdje je Uprava Saobraćajno - transportne radne jedinice Split (STRJ), nego se spustim kroz omaleni park na obalu i produžim do bjele kamene stanične zgrade, koja je izgledala kao nedovršena u gradnji, kao i ostale niske kuće u tom redu.
U Sekreterijatu upitam za gospođu Ankicu Siriščević, a iza radnog stola ustade visoka krupna i bujna crnka, diskretno nakarmisanih usana, srednjih godina i prijazno se smješeći pozva me k sebi:
- "Ti si Mile, Mažibrada, jeli tako?" - pomuči se čitajući prezime, a onda se stidljivo izvini - "Oprosti".
- "Da" - nasmijem se - "pripravnik u Split Predgrađu."
- "Mile, potpiši ovo rješenje o zasnivanju radnog odnosa, o plaći," - pruži mi otkucane dokumente - "a ovo ti je P-2 karta za putovanje do Kistanja i P-4 karta do Beograda." - odvoji moje primjerke rješenja i karte za povlaštenu vožnju vozom na tim relacijama.
- "Ne treba mi P-4."- kažem joj.
- "Zar tvoji ne žive u Novoj Pazovi" - upita.
- "Ne, žive u Kistanjama, a ja ću naći sobu ovdje." - objasnim joj.
- "Nema veze, neka stoji, možda poželiš obići školu i svoje drugove." - nasmija se ona.
- "Hvala gospođo Ankice." - zahvalim joj.
- "Kako to da si odabrao Split?" - upita ona i tako mi dade do znanja da ima sve personalne podatke o meni.
- "Zar to nije najlipši grad na svitu?" - šalim se i kažem kako namjeravam vanredno studirati.
- "Biće ti teško, kad upišeš studij javi mi se, imaju neke povlastice, plaćeni dopust, slobodni dani za ispite, pa ćemo to rješiti." - kaže mi uz blagi smješak.
- "Hvala na pomoći, svako ću se javiti." - rekoh.
Kad sam se okrenuo da izađem na vratima se pojavi visok čovjek u bjeloj košulji kratkih rukava i svjetlosivim hlačama i razvuče po bodulski "Ankice", a onda zasta kad me ugleda, što ona iskoristi:
- "Šefe, ovo je naš pripravnik u Kopilici, Mile."
- "A, jeli?" - pruži ruku - "Keršić."
- "To je onaj najbolji učenik tehničke škole u Beogradu." - podsjeti ga ona.
- "Fino, pa kako ti se sviđa ovdje?" - upita reda radi.
- "Danas sam tek došao, ovo šta sam vidio dobro je." - rekoh i ja radi reda.
- "Jesi li bio u Predgrađu?" - pita on.
- "Jesam, poslali su me ovdje radi papira." - objasnim.
- "S kim ćeš dežurati?" - pita on dalje.
- "Sa Markom Grbešom." - kažem.
- "Dobro je, Marko je pravi za to. Nadam se da neće biti problema!?" - nasmija se trpko.
- "Neće, siguran sam." - nasmijem se i ja.
Oprostim se i pođem na Šetalište 1. maja, kako mi je objasnila Ankica, Končarevom do Depadanse doma JNA i onda desno. Tamo je bio Kotarski komitet omladine gdje bi trebao biti Dušan.
Sekretarica, plave duge kose i breskvina tena lica reče da nije tu, da je na putu, da bi se trebao vratiti sutra i šta mu imam poručiti.
- "Ja sam mu brat, počinjem raditi u Splitu, pa ću navratiti prekosutra iz noćne smjene." - rekoh joj.
- "Dobro, reći ću mu. Brat? On crn, a ti plav!? Puno interesantno!" - nasmija se ona nepovjerljivo.
- "On na mamu, ja na tatu!" - prihvatim šalu.
Odem odatle i istim ulicama se vratim na željezničku stanicu, uđem u prvi voz za Knin i navečer sam bio kod kuće na Vlaci. Ispričam im kako je bilo i da Dušana nisam našao, ali ću vjerojatno ovih dana, pa ću vidjeti gdje ću spavati i hraniti se, sigurno je da neću moći putovati kući.
- 3 -
Sutradan sam opet putovao za Split i stigao na vreme za noćnu smjenu u 19 sati.
Smjena se vršila u prisustvu pomoćnika šefa čvora (Željeznički čvor Split činile su stanice Split, Split Predgrađe i Solin sa otpremništvom Solin Luka) za Split Predgrađe Momčilom Ožegovićem.
Raportirao je otpravnik vozova iz dnevne smjene Marinko Dadić. Govorio je o stanju u sobraćaju vozova, pri čemu je isticao zakašnjenja vozova, koliko ima vagona na istovaru, koliko ih je na utovaru, koliko je za otpremu i koliko ih dolazi, navodeći vrste vagona, robe i ko su primaoci pošiljki. Za detanjnija obavještenja tu su bili rukovalac manevre Savo Kunac, kolski službenik Mile Kresović, a ostali su slušali. Marko Grbeša, dežurni otpravnik noćne nastupajuće smjene upita nešto sitno, a vođa manevre Jozo Mastelić u vezi manevarskog rada pita nešto detaljnije svog kolegu Savu Kunca i tada uze plan rada manevre, a Marko Grbeša potpisa Knjigu primopredaje, pomoćnik Ožegović ovjeri i primopredaja između smjena bi gotova. Prethodna dnevna smjena ode svojim putem, a noćna nastavi rad. Sve je to trajalo desetak minuta uz neprekidnu zvonjavu telefona.
- "Šta bi ti sada radio?" - upita me pomoćnik Ožegović.
- "To će reći otpravnik Grbeša, a ja bi najradije pročitao Poslovni red 1.dio, pa Poslovni red 2.dio, onda ostala stalna upustva i naredbe za ovu stanicu." - predložim osjećajući da je to zamka pitanje.
- "Oho-ho, šefe!" - slatko se nasmija Marko - "neće to proći kod mog pulena, ošacnu sam ga ja na prvi pogled, bravo kolega."
- "Tako je, slažem se, najprije to! Daj mu Marko da pročita, a potpisaće kad ga propitamo." - naredi šef Ožegović smijuljeći se nelagodno zbog neuspjele zamke.
Šef ode, a ostašmo nas trojica u prometnom uredu, otpravnik Marko, telegrafista Simo Kolar i ja, pripravnik otpravnika vozova.
- "Drago mi je da nisi nasjeo kolega! Tako treba, ovdje na poslu se nikom ne vjeruje, za svaki potez moraš biti stoposto siguran. To što se poznamo jedna je stvar, a biti siguran druga je stvar. Eto, Simo to zna, ja tražim dozvolu za svaki vlak, on otkuca i kad je dobije donosi mi Telegrafski dnevnik da potpišem. Bez toga ja ne šaljem vlak pa da mi svi kažu da mogu. Crno na bjelo mora biti, to zapamti!" - počinje me upućivati moj mentor, a tada mi nađe Poslovne redove stanice i Knjige stalnih naredbi i pokaže ladice u ormaru gdje se stalno stoje na dohvat ruke.
Dok je prolazio večernji snop vlakova prema Zagrebu, Minhenu, Beogradu, Osijeku, Subotici pratio sam ih kako rade, čitao telegrafske trake i provjeravao tačnost upisa u Telegrafski dnevnik te pratio otpravnika Marka kao pasić kud god krene. On je neumorno objašnjavao šta radi, zašto tako radi i šta i kako drugi rade. Ako mi bilo nešto nejasno upitao bi, a on bi detaljnije obrazložio.
U 22 sata telegrafista je završavao popodnevnu smjenu, a ja i otpravnik osajemo sami do jutra. Ostao je za prolaz još jedan brzi vlak u dvadeset tri sata "Balkan tauers" za Minhen i Ostende, a onda je nastajala pauza, što se tiče putničkih vlakova do tri sata, ali je nastupao period teretnih vlakova.
- "Da vidimo kako kucaš?" - dade mi Marko Telegrafski dnevnik -
"Upiši: Primate li vlak br.1357? - Grbeša."
Uključim Morze aparat i zovem "tip,tip,tip", ti tačke ili Morze slovo "S", što je pozivni znak za Solin, a kad se ona javi otkucam: "S de SP br.2417 f: Primate li vlak br. 1357? - Grbeša." I odmah dobijam odgovor: "SP de S br.2714 f: Vlak br.1357 primam. - Šandrić."
- "Em ti malog miša, dobro i lipo kucaš, i brzo, koliko ste godina to tamo učili i vježbali?" - pita on.
- "Sve četri, nije bilo mrdanja." - kažem mu.
- "Pa da, a koliko brzo?" - raspituje se.
- "Ispod šestdeset niko nije smio biti, ja sam kucao negdje od osamdeset do deevedeset, zavisi koliko je dobar aparat." - kažem mu.
- "To je pravi profesionalac, a ne mi, zbrljaš nešto na brzinu i ajde radi." - kaže on.
- "Pa.., zar Vi niste išli u Tehnikum?" - pitam ga.
- "Ma kakvi, ja sam završio gimnaziju i išao na kurs šest mjeseci, a bilo ih je i bez gimnazije, samo sa osnovnom školom i nešto kurseva. Slali su nas na male stanice, pa poslije par godina tamo u veće ili za šefove malih stanica, ako bi položili komercijalni ispit." - objašnjava Marko školovanje u svoje vreme.
- "Pa, kad ste Vi počeli raditi?" - raspitujem se.
- "Kad si se ti rodio, miša mu maloga, najprije po Baniji, pa Lici, onda me prbacili na "Reru" u Sinj, tu se oženim mojom Vinkom, a kad ukinuše "Reru" dođo ovdje. Valjda će me tu držati do penzije, ako Bog da." - sjedi Marko za masivnim stolom i ljulja li ljulja nogom ispod stola i dimi li dimi vranjsku "Moravu" bez filtera.
- "Puno pušite, jel' da?" - gledam ga kako jednu gasi, a drugu pali.
- "Aha, miša mu maloga, svi to kažu, a i sam znam, naročito kad radim. Znam da ne valja, pa ti kažem čuvaj se toga." - savjetuje me.
- "Iz Sinja putujete, zar nema nade za stan u Splitu ?" - znatiželjan sam.
- "E, vidiš, uvjek me neko pretekne! Ja sam rodom s Banije, nisam bio ni u kakvoj vojsci, nisam u Partiji, politika i te stvari me ne interesuju, žena iz građanske familije, radim svoj posao i u ništa se drugo ne petljam, a takvi su uvjek na kraju liste za stan. Valjda će nekad i na mene doći red." - malo se uozbilji -
"A jesi li ti u Partiji?"
- "Jesam, primili me u školi." - kažem.
- "A da, za takve se svi bore. I Partija i Crkva i dugi. Što ne bi, mlado, radno, pametno, školovano, svima su potrebni. Ja sam se nagleda ljudske bjede u Drugom ratu, kao djete, kao momčić, i rekoh tad sam sebi: "Svak laže za svoj račun, Marko dalje od toga, ti si sirotinja, možeš biti samo pješadija, a takvi najviše najebu." I tako sam van svega toga i miran sam, radim što najbolje mogu i znam, po tom nek me ljudi mjere, da je ostalo angažiranje van posla, po meni, prikrivanje šupljina u nesposobnosti ili neradu. Zato budi prije svega radnik i stručnjak i to traži od podređenih, onda će te cjeniti. Popustiš li jednom i drugi će gledati da se okoristi ili da ti to podmeće, pa zato prema svakom isti aršin. Tako ti, moj kolega!" - pripaljuje Marko opet "Moravu".
- "A slušaju li podređeni?" - interesiram se.
- "Mene da, ali druge ne baš, nije to ka' prije: zapovjediš i ne smije ti na oči izaći dok ne napravi posao. A sad napišeš prijavu, ona ode na Komisiju, pa na Radnički savjet, a kad je i potvrde nema efekta, zastari, pa joj se izgubi svrha. Prije je bilo kao u vojsci: zapovjed, izvršenje ili momentalna kazna. Tako i premještaj: danas si u Splitu, sutra u Zenici ili Mariboru ili Subotici, a danas molbe, žalbe, ko ima vezu dobije bolje mjesto, a nekog progone ka vraga po vukojebinama cjeli život. Nije ni onda bilo najbolje, al ovo danas razvodnjava i mješa sve, po meni je poso jedno i tu treba znanje i red, samoupravljanje treba tek toliko da se spreči nečija samovolja i da spreči privilegije. Vidićemo na šta će to ispasti, ali po meni samoupravljanja ne smije biti u operativi." - kategoričan je Marko.
Kad nastupi pauza od nekih sat vremena pođošmo u obilazak i kontrolu skretnica i kolosjeka i svega onoga šta je na njima. Upozna me sa skretničarima i upozori ih: "Njegova zapovjed je kao i moja, da se niste izmotavali!", a oni potvrdiše: "Tako je gospodaru!" Potpišemo im Skretničke dnevnike da je sve u redu, a na kolosjecima nađemo vođu manevre i manevriste, te ih Marko pita za faze sastavljanja vlakova ili o postavljanju kola na utovar i istovar. Onda izreče nekoliko zapovjedi i vratimo se nazad u prometni ured.
- "Jesi vidio, moraš u svakom momentu znati kako stvari stoje i šta treba napraviti. Ako osjete da ne poznaješ situaciju odmah će ti nešto podvaliti ili naći neki izgovor za nenapravljeno. Zato nikad ne idi nepripremljen pred njih, uvjek moraš biti spreman, inače si nastrada." - savjetuje on i podučava me o onome šta u knjigama nije pisalo.
Oko jedan po ponoći manevristi dođoše na pauzu i marendu. Izvadiše iz torbi ono šta su ponjeli od kuća: kuvana jaja, slaninu, pomidore, salamu, kapulu i kruv ispod peke i pozvaše nas da se pridružimo.
- "Hvala momci, samo vi jedite, ne računajte na nas." - zahvali se Marko na ponudi za obojicu, a mene uputi:
- "Ništa prisno za vreme posla, poslije kako te volja, ali ni onda ne treba biti po njihovom nego po tvom. Oni to znaju i ako se spustiš na njihov nivo to odmah pogrešno protumače i traže da im se gleda kroz prste tamo gdje se ne smije, i eto ti vraga. Moraš biti uvjek u svojoj koži, na svom nivou, u službi i van službe." - opet podučava Marko.
Tada zašutišmo, ja sam pročavao Poslovni red, a Marko je uzeo neki stari zabavni časopis i čitao. Sat njihalica je tukao neumorno "tik-tak", a blok uređaj zujao pod naponom struje. Kako je noć odmicala ti zvuci su bili sve jači, pa izađem ispred stanice i protegnem se. Tamo prema magazinskim kolosjecima čulo se rzanje manevarke i povici manevrista, a zatim lupa odbojnika vagona ili škripa papuča.
Iz svega ovoga do sada sam uvidio da koliko god je stručni dio važan toliko su i međuljudski odnosi važni i da treba djelovati kao dirigent, čuti zvuk svakog instrumenta i svaki ton i to usklađivati, što traži punu koncentraciju, a ona stalno do kraja zategnute nerve. Otuda i beneficirani radni staž, jer se ovdje ljudski organizam ubrzano troši, pa otud godišnje lječničke kontrole i periodični stručni ispiti. Trebaće dosta truda i umjeća za održati psihofizičku kontrolu i sačuvati zdravlje.
Umijem se na javnoj česmi i pustim da se voda isparava na vlažnoj toploti avgustovske noći, pa se vratim u prometni ured.
- "Ovaj period noći je najgori, vlakovi su daleko, a noć pritiska, organizam hoće da spava, a ne smije se. Iz iskustva znam da je najgore zaspati par minuta ili pola sata za stolom, onda budeš još pospaniji i umorniji nego ovako kad ostaneš budan. Zato ja nikad ne trenem ni sekund, čitam nešto ili nađem druge obaveze, pa ne mislim na san. Možeš li izdržati?" - govori i upita Marko.
- "Mogu, sad sam se osvježio." - potvrdim.
- "Dobro je, navićićeš već." - kaže on.
A tada poče telegraf. Knin daje analize vlakova, kako koji krene, a kreću se jedan za drugim kao tramvaji. Upisujem ih u Telegrafski dnevnik i glasno čitam Marku.
- "Dobro je, uobičajeno, nema ništa vanredno da bi se posebno pripremali." - kaže on.
Dispačerska i poslovna linija su intezivno počele zvoniti, slušao sam razgovore na njima,a telegraf se usijao od dozvola i analiza. Jutro dođe neosjetno i naglo i smjena je već bila tu.
Marko izraportira, novi otpravnik Milivoj Kuštre potpisa primopredaju i mi smo bili slobodni.
- "Kako je bilo?" - pita šef Ožegović.
- "Odlično. Ide kako treba," - kažem.
- "Dobar je šefe, neće sa njim biti problema." - kaže Marko.
- 4 -
Krenem u centar grada, bez žurbe, da ne stignem prerano u Kotarski komitet omladine. Gledam ljude i žene, žure na posao, a iz "Jugoplastike" izlazi treća smjena, žene pospanih očiju i na brzinu popravljenih frizura.
Na Pazaru gužva, prodavačice viču nudeći blitvu i pome, salatu, selen i peršin, kapulu i smokve, naranče i limune, a starije gospođe s boršama gledaju po bancima, pogađaju se i prigovaraju. U toj zbrci galame, cjenkanja, vaganja i gunjđanja ne zna se početak ni kraj, ali ide nekakvim ustaljenim redom i raspetljava se.
Dušana nađem u Komitetu i on me povede u svoju podstanarsku sobicu:
- "Vidićemo šta kaže teta Anđa, možda ćemo stanovati skupa."
Stan je bio u blizini, u Prvoboraca ulici na broju 25., treći sprat, kod Kotaraš Anđe. Dogovorili smo se da ćemo ja i Dušan u veću sobu, a Tonči će preći u manju. Cjena se zna, trideset hiljada mjesečno, kupanje jednom sedmično, veš će prati Dragica, stanarka iznad ovog stana.
Dušan u žurbi upita par sitnica, reda radi, o kući, o poslu i reče da žuri, pa ćemo poslije pričati.
Ja, kad ostadoh sam, pogledam kroz prozor na ulicu, zatvorim škure, sjednem na krevet, pa se ispružim i onako obučen odmah zaspem. Spavao sam do predveče. Tada, tiho se krećući po sobi, pregledam detaljno sobu. Prozor s griljama bio je prema ulici, sa njega su se mogle viditi Bačvice, Brač, Šolta i splitska putnička luka, a ispred zgrade preko kolovoza bilo je parkiralište i malo uljevo "Koteksov" neboder, a do njega iza visokih zidina samostan časnih sestara i Dom učenica za medicinske sestre.
Izađem iz sobe i umijem se u kupatilu i krenem da izađem van negdje na večeru. Zaustavi me teta Anđa:
- "Jesi li se naspava?" - nasmješni se ljubazno.
- "O, jesam i to dobro." - rekoh.
- "Jesi li za kavu?" - upita.
- "Jesam." - rekoh, znajući da će se sad raspitivati o meni i još koječemu, a nadao sam se da će i Dušan u međuvremenu doći, pa mi pokazati gdje se samci hrane.
Teta Anđa, stara cura šestdesetih godina, ode u malu kuhinju i pristavi lončić na električni šporet, a ja sjedoh za kuhinjski sto. Priča mi kako je cjelu mladost provela u Beogradu, radila na Kraljevu dvoru kao krojačica i bila član Partije, radi toga i braće koji su isto bili Partijaši, ostala neudana, a prije desetak godina kada je otišla u penziju zamjenila je stan za ovaj u Splitu radi klime. Rođena je u Kninu u familiji Kotaraš, ima tamo i nešto rodbine, a ovdje u Splitu brata pukovnika u penziji, koji stanuje na Bačvicama u velikom stanu, isto je neoženjen, stari momak, pa i o njemu vodi brigu. Penzija je mala, pa se ispomaže ovako držeći podstanare.
Gledam tu staru curu u kućnoj smeđoj haljini na cvjetiće, u plišanim kućnim papučama, smeđe kose ondulirane kod frizera, smirenu i živahnu, i očekujem bezbroj pitanja koja sljede poslije takvog uvoda o sebi i svom životu.
Ispričam joj, kroz odgovore, ukratko o sebi i školi u Beogradu i kako sam dospio u Split i šta su mi planovi.
- "E, takvi mi se momci sviđaju, naročito iz naših krajeva, koji se ne predaju i idu napred bez obzira na teškoće. Ovdje ti je kod mene mirno, moći ćeš učiti, niko ti neće smetati, samo uči, i ja ću pomoći koliko mogu, a i drago mi je da ćeš biti stalno u stanu iako tako radiš u turnusu, sama sam, nije to zgodno, a Duško i Tonči vječito su odsutni, nikad ih skoro ovdje nema. Dobro ćemo se nas dvoje slagati." - nasmija se ona vragolasto kao da joj je duplo manje godina.
Izađem tada na ulicu i krenem prema centru. Pored Pazara pređem na Rivu, koja se zvanično zvala Obala Maršala Tita, mimoilazim se sa šetačima i turistima. O Dioklecijanovoj palači do sada sam samo čitao i gledao je na slikama, a sad su njeni ostaci tu preda mnom, rušeni, dograđivani i pregrađivani kasnijim gradnjama i zapušteni, iako je u samom centru grada. Na po Rive skrenem desno i ugledam kip Marka Marulića i registriram ga u svjesti kao orjentir, a tada uđem kroz usku uličicu na Pjacu i stanem ukraj, spazivši da tu šetaju s kraja na kraj, a pojedine grupice stoje uz kraj i živo se nadmudruju i smiju. Opazim tu restoran s ljetnom baštom "Central" i uđem unutra. Kameni stolovi su govorili da je to više kavana nego restoran, pogledam jelovnik i vidim da su cjene paprene, pa kad dođe konobar sa svojim nehajnim i rutinskim: "Izvol'te šjor." naručim samo pivo, koje on začas donese i naplati odmah. Gledam okolo, upijam atmosferu i odmah spoznam da se tu u jednom djelu sreću stari poznanici, a u drugom u dnu sale neki čudni, mutni likovi, jedući nešto na brzinu, puni nervoze i nekog čudnog nemira u sebi.
Vratim se na Pjacu, postojim malo, i krenem uličicom za koju mi je osjećaj govorio da ide paralelno s Rivom i kroz koju je dolazilo i u koju je odlazilo dosta svjeta na Pjacu i s Pjace. Posred te uske uličice u kojoj se osjećala memla od kamena bila je prodavnica suhomesnatih proizvoda, kupim neke salame i sira i ponesem kući. U "Prerade" nasupruot Pazara kupim kruh i polako šetajući dođem u sobu. Teta Anđa je gledala televiziju u svojoj sobi, a ja sam napravio sendviće i čitajući neke Dušanove knjige jeo ih.
Dušana nije bilo par dana, došao je već i kraj avgusta, a ja sam odlazio na posao po rasporedu i vraćao se u praznu sobu. Pare su mi bile pri kraju, a nisam znao kada će on doći ni gdje je otišao, pa sam troškove sveo na minimalnu mjeru, idići čak pješke u Kopilicu na posao, ustajući sat vremena ranije nego što je trebalo da sam išao trolejbusom.
Jedina novost bi kad mi se iz Solina javi Branko Čiča, školski kolega iz D odjeljena u ŽŠC-u, koji je kao odličan učenik za praksu dobio željezničku stanicu Solin i tu sada bio pripravnik. Znali smo se iz Beograda, onako po viđenju, a sada mi je bilo dargo kao da smo bili cimeri, drugog poznatog nisam imao.
Dogovorimo se da se nađemo u Splitu, u dane kad smo obojica bili slobodni, da malo prošvrljamo po gradu, jer je i njega usamnjenost mučila kao i mene.
Tog dana nađemo se na trolejbuskoj stanici kod Pazara i odmah se dogovorimo da odemo do Pravnog fakulteta da vidimo uslove za upis. Razočerali smo se kad smo vidili da je upisni rok već prošao, da su popunjene liste redovnih i vanrednih studenata, ali i zbog visine upisnine za vanredne studente koja je iznosila kao naše polugodišnje plaće. Ekonomskog fakulteta tada nije bilo u Splitu, a na Kemijsko-tehnološki nismo mogli ići kao vanredni studenti radi praktičnih vježbi po kabinetima i laboratorijama, a nije nam se ta struka ni sviđala nešto naročito, pa na kraju odemo do Pedagoške akademije. Tamo smo se mogli upisati, ali je trebalo da dostavimo program nastave iz srednje škole, pa će tek onda odrediti šta trebamo polagati na prijemnom ispitu.
Branko preuze obavezu da će on to donjeti, jer će sljedeće nedjelje ići u Beograd pa će to srediti u ŽOC-u. A tamo mu u Pazovi i Zemunu stanuju braća, starija i već oženjena, pa će ih usput posjetiti. Roditelja nije imao, majka mu je umrela polovinom pedesetih godina, a otac se nedugo poslije materine smrti objesio. Bio je rodom iz Dubokog Dola, na granici Like i Dalmacije, među obroncima Velebita, a radi siromaštva kao klapčića dali su u Žegar kod neke daljnje rodbine da čuva ovce i ide u školu. Nekako je uspio dobiti željezničku stipendiju, pa završio ŽOC kao i ja.
- "Kurčeve smo sreće moj kolega, pričaju da će nam plaće biti umanjene za 20%, zbog toga što je željeznica u gubitku." - reče mi dok smo se sa Pedagoške akademije vraćali u centar.
- "Ja još nisam ni primio rješenje o plaći, ne znam ni kolika je." - kažem mu.
- "Po rješenju imamo osamdeset hiljada, a primićemo oko šesdeset četri, eto ti! Stan košta trideset, hrana košta isto toliko i ni dinara za ostalo. Jebeš ga, na tankoj smo uzici." - nevoljko će Branko.
- "Valjda neće biti tako stalno, kad se autorizujemo imaćemo sto hiljada, biće nešto bolje." - tješim i njega i sebe.
- "Dobićemo i uniforme, bar nećemo derati svoju robu na poslu." - i on će s potajnom nadom.
Od njega sam saznao da na pruzi Split-Knin iz naše škole radimo samo on, ja i Stevo Dokić u Sadinama na pruzi do Perkovića, a u Perkoviću Ilija Popratnjak i Miloš Olujić. Ostali su po ličkoj pruzi. Kad je došlo vreme ručku odemo u "Ljubljanu", mali restorančić u Getu, gdje su se kuvali jeftini obroci za đake, studente i samce sa malim plaćama.
Lunjali smo cjeli taj dan po gradu, razgledajući i upoznavajući grad, a naveče on ode u Solin gdje je stanovao, negdje na Svetom Kaji, pokrivenom bjelom prašinom od cementare "Prvoborac", dok se ja vratim u svoju sobicu kod tete Anđe.
Dušan se vratio nakon protoka još jedne sedmice i reče da je bio na godišnjem odmoru i da je Rosu smjestio tu u Dom za medicinske sestre i da će ona pohađati Školu za medicinske sestre gore na Balkanskoj kod Higijenskog zavoda. Kod kuće da je navratio, da je tamo uobičajeno, nema ništa novo i pita me šta se kod mene događa i ima li šta novoga.
- "Ništa posebno, malo sam se interesira za studije, ali izgleda da sam zakasnio. Ima neke šanse na Pedagoškoj akademiji, ali ni tamo nije sigurno." - rekoh mu.
- "Ma, pusti, šta će ti to, u prosvjeti su plaće isto loše.
Odmori se malo, pa dogodine upiši Višu ekonomsku školu ili nešto drugo, vidićemo. Dotkle ćeš upoznati posao i firmu, grad i ljude, biće ti lakše." - posavjetova me on.
Znao sam da ima sad Rosu kao veliku obavezu, a da insistiram nisam moga, trebaće para koje ja nemam, od kuće ne mogu ni filera očekivati, a za njega bi bilo previše, pa zaključim da je tako najbolje. Učlaniću se u Naučnu biblioteku, tamo ću naći knjige koje me zanimaju, a i koristiće mi za buduće studije, bar kao kondicioni trening i neodvikavanje od čitanja ozbiljne i stručne literature.
Kada sam primio umanjenu plaću, platim stan i kupim nekoliko razglednica da se javim Braci, Stevi i nekolicini prijatelja i prijateljica, odnosno djevojaka s kojima sam bio u vezi.
- 5 -
Vreme je bilo ljepo, ranojesenje, ni prevruće ni hladno u bilo koje doba dana, pa sam bez zacrtanog cilja lutao gradom u slobodne dane, pa kud me put nanese. Tako sam obalom išao pješke do Titove vile, a u povratku svratim u Meštrovićevu galeriju. Nigdje nikoga, samo ja, kamen, bronzane i gipsane figure i čuvar koji se smjestio u hladovinu ispod zida i nešto čita ili kunja, ko će ga znati. Zagledam radove vješte ruke i pametne glave i u duši osjećam ono što je valjda i majstor osjećao dok ih je izrađivao. Nisam morao čitati pločice sa nazivima, unapred bi pogodio kakav im je naziv majstor dao i pomislim kako bi i ja odabrao ta imena i kako bi baš tako izradio tu figuru, reljef ili bistu. Takoreći isto porjeklo, slično djetinjstvo, isto podneblje, ista okolina dali su nam isto shvaćanje umjetnosti i njeno iskazivanje, pa mi se bilo lako poistovjetiti sa autorom. Sada sam razumio teškoće kroz koje je veliki skulptor prolazio i na kakvo je nerazumjevanje nailazio i sa kakvim su ga jalovim argumentima malograđanski i pomodni nazovi umjetnici osporavali. Samo onaj ko se rodio u kamenu i sa njim svakodnevno živio moga se tako jednostavno i ljepo izraziti.
Obalom JNA, pored Komande mornarice, vratim se u centar i lutam besciljno, ne primjećujući nikog oko sebe, kroz kalete Dioklecijanove palače, danas zvane Get, čitajući natpise uličica ili gledajući prastare zgrade, često sa latinskim natpisima uklesanim na ponekom kamenu.
Srebrena vrata, Zlatna vrata, Željezna vrata i Brončana vrata, na sredini Peristil i Sv.Duje, bjela mramorna katedrala sa latinskim lavovima čuvarima, vraćaju misli na davna vremena i govore mi da ništa nije nepromjenjivo i sveto, jedno se rušilo da bi se gradilo obično lošije i ružnije nego što je prethodno bilo.
Sjedem na zidić kod Grgura Ninskog i gledam na Zlatna vrata. On preti, grmi glasom, ali Zlatna vrata stoje tu i nit vide nit čuju, a historija kaže da se Grgur morao povući u osamu i vukojebinu zaleđa, tamo odakle je i došao, ne mogavši ni silom ni milom, ni glasom ni stasom proći kroz Zlatna vrata od ulizica i liziguza koji mu projuriše ispod skuta mantije i navališe na lacmanski kazan, keseći se poganim zubima na svog predvodnika, koji ih htjede od te lacmanske varke odvratiti.
U sumrak odem u svoju sobicu, počmem nešto čitati, ali mi misli lete negdje drugamo, bacim knjigu i na preznom listu papira ispišem stihove koji mi se usput nakupiše, a tada olakšane duše mirno zaspem.
Nema komentara:
Objavi komentar