- 11 -
Oko podne ćaća se izvuče iz kreveta, naspavan
i zadovoljan, proguta komad kruva i popi ćikaru varenike, i zapali polako kupovnu
cigaretu:
- "A, šta velite, jeli valja, jeli dobar?"
- "Nismo ga dobro ni vidili, još je tamo u
mraku, a kar je ljep i dobar." - reče Stevo umjesto sviju nas – "Ko ga
je iskova?"
- "A, kar, tetak Duja, to je bio namjenio
sebi, ali se predomislio i tako ga da meni. Pomalo ću ga platiti, što parama,
što drvima." - odma nam sve objasni.
- "A kako se konj zove?" - pitam ja.
- "Bećar, dvije godine je star, još se
igra, zato oprezno s njim, nema jašenja dok se ne navikne. Ajmo ga izvesti na
Guvno, da se malo poigra!" - uze on komad kruva i pođe u vatrenu kuću kod
konja.
Otvori vrata pregrade, uze ular i mi čujemo
kako govori:
- "Daj Bećare, ajde, ne igraj se, strpi se
malo."
Bećar je nestrpljivo i veselo frkta.
Po izlasku kroz niska vrata vatrene kuće tek
sad vidišmo pravu ljepotu konja. Glavu je drža visoko i ponosno, a mišići na
vitkim nogama su sitno podrhtavali, bujna griva i dugi rep su se presijavali na
suncu ki gavranovo perje, a crvenkasta dlaka prelivala se na svjetlu sunca ki
mesingano ogledalo kod limara Vele. Ćaća ga ponudi komadićem kruva sa dlana, on
ga gospodski uze ne balaveći ruku i blago podrhta kad ga ćaća pomazi po
vratu. Tada ćaću gurne njuškom u rame, ovaj se nasmija i povede ga preko avlije
u Guvno. Uvede ga kroz strugu i skinu mu ular. Blago ga pljesnu po sapima: