A u zaseoku u to rano proljetno doba u cure su stasavale Rosa Maričina, Manda Curičina i Đuka Jokina. One su bile iz krnetske loze i međusobno rođakinje, a i stanovale su pod istim pločatim krovom, samo svaka u svom djelu kuće. Rosa na početku, Manda u srednjem djelu, a Đuka u zadnjem djelu kuće. Dok je rat trajao niko nije ni obraća pažnju na njihov uzrast, a kad se rat završi svi se začudiše da su se već zacurile, da su više od matera i da razgovaraju ki odrasle žene. Koliko su se drugi začudili toliko su i one same. U rat uđoše ka djeca, a izađoše ka odrasle Rat im oduze ono šta je najljepše- mladost. Nije bilo ni pjesme, ni kola, ni sajmova, ni momaka, ni sjela, ni prela. Sve to što mladost voli i što joj pripada ode bespovratno, a u zamjenu dobiše stra, pogibije, glad i suze, muke i rad, ono što bi po prirodi stvari trbalo pripasti starijima.
***
ROSA MARIČINA
Početkom rata osta bez ćaće. Sestra Kosa se pred rat udala za Obru Crnog u Mažibrade, Mika – Bršina ode s partizanima i pred kraj rata se udade za Nikolu Šegana, milicionera u Strmici, a ona postade najstarije djete u kući.
Braća Đuro i Dušan bila su mlađa, pa na njoj i materi joj Marici ostade kuća. Trči tamo, trči amo, napravi ovo, napravi ono i prpođe mladost, završi rat i treba se udavati. Od škole ne bijaše ništa, a sada kada je počela raditi, sramota je da ona odrasla ide u školu s malom djecom. Treba nešto i za opremu spremiti. Kad završi rat, s novim dobom dođoše i novi običaji. Počeše žene nositi umjesto tkanih suknenih suknjetina crne vuštane, a cure šarene kotule i vešte. Umjesto bjelih vezenih košulja počele su se nositi kupovne bluze, umjesto kapica nosili su se šudari, a osta jedino sadak i pregača, više iz praktičnih nego li iz ukrasnih razloga. Našla bi se još pokoja kanica, đerdan i vezene čarape, ali i to su počeli zamjenjivati kožni i platneni kaijši, pamučne čarape i gumaši. Stari su se čudili tim novotarijama i ostajali kod svoga, a mladost je brzo te novotarije prihvaćala, em je bilo praktičnije i brže se do njega dolazilo, em su prkosili starosti i rugali se njenoj zaostalosti. Ipak, i tada je svaka cura, pa i Rosa Maričina držala u kovčegu po koju zovnicu, torbu i pregaču, vunene čarape i kalce i još po koju "strainsku" sitnicu.
Rosa Maričina bijaše visoka i vitka plavokosa i plavooka cura, rumeni obraza i ženstvena lika i osmjeha, okretna i laka koraka i dobroćudne naravi. Svi su govorili da je ista mater iz mlađih dana, a ona se smijala i govorila samo da je ne zovu Drama, ki mater. I nisu, ostala je samo Rosa, Rosa Maričina.
***
MANDA CURIČINA
Kao i Rosa Maričina, osta bez ćaće početkom rata. Razlika je bila u tome što Rosin pogibe u svojoj kući, a Mandin Čovina odluta negdje s partizanima, a niti se javlja, niti je dolazio, niti je ko zna o njemu bilo šta reći. Mater u polje, Manda u polje, Curica u drva, Manda u drva, Curica ovcama, Manda ovcama, tako krenu od početka rata, a kasnije bi se razdvajale, pa bi Curica uzimala teže breme, a Manda lakše poslove i tako protutnji rat, prođe ona opijena mladost i Manda posta cura.
Visoka rastom,svjetlosmeđe kose i očiju, bjela i ženstvena lica, smirenih i blagih kretnji i govora. Kao i druge cure njene dobi poče nositi vešte i bluze, šarene šudare i trike ili gumaše, a u kovčegu je držala po koji sadak i pregaču, vezene čarape, torbe i zovnice. Doduše,većina toga je ostalo od materine dote, za rata se tim poslom niko nije bavio. Školsko doba proguta rat, a sada se treba udati. Pošto u kući nije bilo muške glave, gledalo se da se nađe neko ko će doći u laštvo, nek je sirotinja, ali da je vredan i pošten.
Po svršetku Drugog rata išla je Manda sa omladinom na obnovu, na radne akcije, na zborove i sajmove, ali je to nije puno zanosilo. Bilo je njoj dosta posla i kod kuće, a koji je čeka, nije Curica to sve sama mogla obaviti.
I u laštvo dođe Ilija Šuša, zvani Dile, Vajićev sin od prve žene, iz Drage.
***
ĐUKA JOKINA
Krneta Đuka, Drašina mlađa sestra, kao djete osta bez ćaće. Umre on pred rat i ostavi tri ženska čeljadeta u kući, same. Slabo imovno stanje od ranije, a sada pogotovu, natjera ih da rade teške poslove od malih nogu. Draša preuze brigu o svemu, Đuku zadužiše ovcama, a kad je trebalo obraditi ono malo polja, radile su sve tri, dok bi ovce bile tu u nekom okrajčiću u blizini.
I tako Đuka, po cjeli bogovjetni dan, i zimi i ljeti, od ranog jutra do kasne večeri, je boravila s ovcama, a od usamljenosti i dosade bi iz sveg glasa pjevala, ajkala ili vikala na ovce. Razumije se da je zovnicu sa komadom kruva ili češće pure, pletaćim iglama i klupkom vune obavezno nosila sa sobom i plela, čas čarape, čas džempere, čas marame, rukavice i šalove za sebe, za Drašu, mater ili zamišljenog budućeg đuvegiju.
Nabavila je Draša i za nju šarene vešte i haljine i bluze, šudare i maramice i sve ostalo šta cure nose, ali ona to nije imala gdje pokazati običnim danima. Otišla bi na sajam na Priobrženje, naveče Manastiru, a sutradan na Kistanje, ponekad i u kasnu jesen na Svetog Aranđela na Kistanje, i to je bila jedina prilika da u kolu zaigra i zapjeva i isiti se za cjelu godinu. To ni za kakve novce ne bi propustila.
Bila je oniska, plave kose i zelenih očiju, oštrih crta lica od ledene bure i vrela sunca i neobično snažna za svoju sitnu fizičku konstituciju.
Kao i ostalima njena uzrasta rat joj odnese djetinjstvo i mladost i školu, prešnije je bilo preživjeti.
***
ĐURO MARIČIN
Braća od ujaka ili tetke, s koje se gleda,početkom Drugog rata po uzrastu su bili ni tamo ni amo. Da su mirna vremena išli bi u školu, a sad im nema druge nego čuvati ovce i pripomagati kod kuće. Premladi da odu u partizane, ta još su djeca, a škole nije bilo, pa nisu znali šta bi sa sobom. Nisu za oranje i kopanje, nejaki za neke teže radove, ostajali su im samo oni pomoćni poslovi kao što je čuvanje ovaca, kresanje grančina, krčenje njiva i tako nešto, a što djeca u toj dobi najviše mrze raditi. Ali mora se!
Đuro Maričin, štrkljast i bolešljiv, nađe neko zadovoljstvo kod ovaca pošto upozna čobanice, uglavnom svoje dobi i tu se ispolji njegova lirska duša. Naučiše ga starije curice pjesme koje one pjevaju, pa plesti, presti, prepredati, vesti i druge ženske poslove s iglama, preslicom i vretenom. Uz to sazna i njihove curske tajne koje su bez zazora pred njim iznosile. S druge strane kao najstarija muška glava u kući nauči i muške poslove, od pravljenja držalica za motiku, grablje, vile, pinjurice do klanja i deranja ovaca. Po prirodi brz i vješt, radio je sve sa lakoćom i šalom, a tako se i kreta od kuće do ovaca, od tamo do njive, od njive do ograde, pa kući na puru i vareniku. Kako su kazivali, nije ga držalo mjesto.
Kad završi rat Đuro je bio prestar za školu, nauči nešto čitati i pisati, uključi se ki ostali u radne akcije u obnovi i tu se ispolji njegov dar za igru i pjesmu. Kada počeše sajmovi mjesto zborova, Đuro posta prvi pjevač i igrač u kolu, poznava je sve i svakoga, a nema ga koji njega nije poznava ili bar čuo za Đuru s Vlake.
***
MIRE ĆILITOV
Mire Ćilitov, crnopurast, valovite crne kose, prisiljen od nužde za vreme rata čuvati ovce, jedva je gleda da ih se rješi. Radije bi radio i najteže poslove, nego da ih čuva. A nema ko nego on. Ile ode u partizane, a ćaća Ćilit, invalid iz Prvog rata, nije moga trčati za ovcama po kršu i Brini, već bi, koliko mu je invalidnost dopuštala, nešto skuva i privredio oko kuće. A da bi se imalo šta skuvati trebalo je prije toga nasjeći i iscjepati drva, natovariti ih na magare, pa odnjeti na prodaju u Kistanje.
Družio se Mire s drugim čobanima, ali njegove ovce ne bijaše mirne ki ostalih, sve krenu u jednom smjeru i mirno pasu, a njegove obrnuto, uvjek nastranu, pa se raštrkaju, pa se razdvoje, pa neka upane u rupetinu nasred krša, a on onda trči i traži je do kasno u noć po cjelom kuvinu, nebi li je naša prije vuka. Omrznu to Miri da jedva dočeka povratak Ile iz partizana i njegovu ženidbu. A onda se i on nešto opismeni kroz radne akcije, krenu kopati na mobu ili nadnicu, čekajući da ga pozovu na odsluženje vojnog roka.
***
DUCA
Dušan Bezbradica, Dule, Duca, kako su ga još zvali, bio je najmlađe Maričino djete. Starijoj mladosti bijaše na teret, a mlađih od njega nije bilo, pa je bio prepušten da sam sebi krati vreme i izmišlja zabavu. Od rata je pamtio bježanije po Brini, što je njemu bilo neobično drago, te kako je vuk udavio na vr Demanije magaricu, a Marica, mater mu, klela zlu sreću, kako je jednom iša u Njive da nabere kuruza za prženje u nekakvom crvenom tanjganom džemperini, pa ga vidila švapska "Roda" avion, pilot mislio da je partizan, pa se spuštio tako nisko da mu je Duca vidio oči ki u šole-bole i pobjega u grmlje odbacivši crveni džemper. Sjeća se tako da ga je Mariša učio kako se lovi zec i da mu je radi toga stradalo koljeno i krastalo se cjelo ljeto:
"Kad vidiš zeca ti Duca nemuj zanjim letiti, nećeš ga stići, već zgrabi prvu ploču pa klekni i tresni šnjom po koljenu. Zec će istog trena stati, a ti ga mirno zgrabi za uši i eto ti ručka." – učio ga Marko. A on jedne prilike na vr Dola vidi zečinu ki pulac, bježi prema Manastirskoj njivi, zgrabi oveću ploču da bude sigurnije, kleknu, pa opali po koljenu. Vidio je on tada sve zvjezde nebeske s obe strane zemaljske kugle i galaksije do "crnog bezdana", zeca kako zamiče u gustiš i krvavo bolno koljeno. Mariši je naglas izgovorio "mulitvu" spominjući sve svece iz kalendara, posu koljeno zemljom da zaustavi krv i doša kući šepajući. Kad su ga pitali šta mu je bilo reka je da je pa i ogulio koljeno i povjerovaše mu svi, samo se Mariša smijuljio i naoko vjerova. Dugo, dugo poslije toga, Duca je ispriča pravu istinu.
Po svršetku rata Duca krenu u školu, u prvi razred, gdje su prvašići na odmoru pušili, poneki se brijali ili ostavljali brke, nekako u dvije godine završi četri razreda i zaneća mu se. Onda on krenu na radne akcije, u Borje saditi boriće i okolo, pa na predvojničku obuku u Miljacku, pa skitaj amo-tamo do vojske.
Bio je to visok i jak klapac, vječito gladan, a neobično čist i pedantan. Zgrabiše ga u mornaricu na tri godine i zaseok osta nekako pust. Sve sama balavurdija i starčad, kmezljivo i grintavo.
***
Rat dođe, trajaše i prođe. Slomi se vreme. Prijeratno i ratno doba povuče za sobom stare običaje, način življenja, nošnju, mnoge stare i mlade živote, pjesme i šale, mirnu kolotečinu življenja i mnoge snove. Novo doba poče sa novim ljudima, novim običajima i nošnjama, novim pjesmama, bržim življenjem, velikim nadama i snovima. Glad i sirotinja osta. Osta i svakodnevna mukotrpna borba protiv njih. Ali stra zamjeni nada, ona je bila besplatna i svakom dostupna. Besplatna i dostupna je bila i zvonjava velikih zvona Manastira Svetog Aranđela i cilikanje zvona - sata sa Svetih Ćirila i Metodija sa Raskršća iz Kistanja.
Tako i u zaseoku na Vlaci, mlađi se okuražiše i otimaše od vjekovima nametnutih običajnih stega, rugajući se starima što ne shvataju i ne prihvataju novi život i običaje. Starčad se povlačila u nugliće kod ognjišta, ozbiljno kimajući glavama i mrmljajući: "Samo se vi rugajte, ostarićete i vi, neće vam se imati ko rugati ki nama, jer ćete biti sami i napušteni. A vlast je uvjek vlast, ko god da je tamo: car, kralj, tuđin ili domaći, ima silu kojoj se muraš pokoriti, bilo ti pravo ili ne. A kad ostarite ki mi, sjetićete se vi nas i zaviditi nam !"
A ko da misli na starost, ja sam se tek rodio!
Kraj prve knjige
Nema komentara:
Objavi komentar