Bijaše
to čeljad prošlog vjeka. Sve što je valjalo: mladost, ljepota i
mirni život dogodilo im se u tom prošlom devetnaestom i početku
dvadesetog vjeka, a nakon toga prevališe preko glave dva svjetska
rata te uđoše u novo doba sa puno opreza i neizvjesnosti. Sad na
zalasku ovozemaljskog života pritiskala ih je sirotinja na koju su
odavno otvrdli i nada da će im potomci biti bolje sreće te su im
večernje molitve Bogu pred spavanje bile tom cilju upućene.
Oblačili su se po "starinski", bjele dugačke košulje od
kuštelanca, pomalo izvezene po koljeru, vunena crno omurena suknja
zimi, a vuštan ljeti, pregača, vuneni omureni džemperi, sadak,
crne vunene dokoljene čarape i gumaši zimi, a trike ljeti. Na glavi
bjele povezače preko kose razdjeljene po sredini glave i upletene u
dvije prosjede pletenice.
Đed
je nosio platnene duge gaće, od plavog radničkog kepera, džemper i
jakketu, a na glavi crvenu bukovačku kapu sa crnim resama na
zatiljku.
Babe
i đed su boravili zimi uglavnom u svojim vatrenicama uz ognjište
grijući noge i krsta, usput vareći puru svakodnevno, i drugo što
bi se našlo: varicu, orzo, kupus, manistru i pekući pod pekom
kiseli kruv od mješanog ječmenog, raženog i pšeničnog brašna
ili prešku kad nestane kvasca, a prilično često i kukuruzovnicu,
već prema stanju u kašunu.
S
proljeća bi počeli izlaziti pred avliju i protegli bi noge,
gegajući se, podbočivši krsta s jednom rukom, a drugom praveći
zasjen za staračke oči, da bi osmotrili okolinu, vraćajući se
brzo nazad da ih vjetrina ne probije.
Tek
za vrućih njetnih dana sastali bi se do popaska u ladovini ispod
kojeg bajama ili kustelića pred nečijom avlijom i prebirali
uspomene iz davnih nama nepoznatih dana, o nepoznatim ljudima i
događajima. Najčešće su ta okupljanja bila ili pred baba Anice
avlijom ispod velikog bajama, obzidanog velikim kamenčinama
prekrivenim salidži, na kojoj su neke prethodne generaije špicom
urezale trlje, ili pred đed Ćilitovom avlijom ispod isto tako
uređenog mjesta, ovisno od toga ko je od njih dvoje prije izašao
pred avliju poslije podnevnog dremanja. A evo još zašto ?
Baba
Anica je bila najstarija, već onemoćala na nogama, pa se nije
upućivala na daleko od svoje avlije, nego bi uzela pletaće igle i
klupko vunena konca i plela kalce unucima, obavezno noseći sadak da
ga stavi na kamenu ploču prije nego sjedne. Kad bi ona zauzela
mjesto tako da vidi na sve strane, a naročito da nadzire djecu koja
preko dana ni po najvećoj vrućini ne bi spavala, domalo bi iz
svojih avlija izlazili i stari i mlađi, neko brišući opoćeni
vrat, a naeko zjevajući i polako se oko nje okupljali. Na kraju bi i
đed Ćilit vidio da mu nije druge nego bi dohvatio štap i
potštapajući se došao na današnje zborno mjesto. Mlađi bi se
sklonili sa njegovog mjesta, pošto je kao invalid morao sjesti na
povišen položaj i uključio bi se u razgovor koji je već počeo.
Ta
staračka izborana lica, odjeća koju su nosili i spori škrti govor
sa puno arhaičnih rječi iz turskih i ćesarskih vremena još više
su ih odvajali od mlađih, ovovjekovnih generacija. Kad bi ih
ispravili da se tako više ne govori, da se tako sada ne kaže,
ljutito bi odbrusili:
- "Vi
znate svoje škole, mi smo imali svoje i nemamo vremena, ni potrebe, ni volje da učimo i vaše!"
***
BABA
ANICA se rodila u zadnjoj četvrti devetnaestog vjeka u Rudelama, po
prezimenu Masnikosa. To je sjeverno od Kistanja oko pet kilometara
prema Kninu, uz Marmontovu, nekada Rimsku cestu. Tamo je provela
djetinjstvo i curstvo radeći što i druga ženska čeljad. Od malih
nogu učila je da tkaje, prede, plete i veze i sve domaće ženske
poslove oko kuvanja i pranja i čišćenja. Uz sve to išao je rad u
polju: đubrenje i sađenje kuruza, žetva raži i šenice i kuruza,
čupanje ječma i leće, vršidba bjelog žita i čemušanje kuruza.
Moralo se znati i naučiti sve oko stoke: čuvanje, muža, hranjenje,
solenje, pojenje i lječenje.
Do
udaje se tako Anica obučila u svemu, a usput pripremila i ruvo za
dotu: za sebe vezene košunje, pregače, sadake, suknje, dženpere,
kalce, zovnice, torbe, kanice, kape; za muža: benevreke, đilete,
džempere, košulje, kape, aljke i kabane i za cjelo kućanstvo:
posteljinu, mutape, biljce, jastuke. Sve je to počinjalo rano da se
sprema u oveći masivni kovčeg izrezbaren s prednje strane, sa
bravom i ručkama za nošenje na bočnim stranicama. Taj dio
namještaja je pratio do smrti. Kad je došlo vreme za udaju okitili
su je đerdanima, curskom kapom i obukli u cursku nošnju, pa se išlo
po sajmovima u pratnji roditelja i druga. Obično se na prvi sajam
išlo uoči Priobrženja Manastiru Svetog Aranđela u kanjon Krke,
pokloni Manastiru bravče ili žito, odsluša večernja liturgija i
tu noći, pa sutradan uz Brinu na Raskršće u Kistanjama sve do
večeri. Tu su se igrala kola, sretala rodbina, pilo i jelo se i
naravno puno pjevalo.
Taj
put je prošla i Anica. Nije dugo prošlo od sajma kad su je došli
prositi za Jandriju Mažibradu iz Kistanja. Odluka je pala, iako ga
je jedva vidjela, a kamoli poznavala, na sajmu za Priobrženje u
Kistanjama. Znala je da ima brata Savu, kuću-kulu u Mažibradama,
par dana oranja, ograde i livade u Laškovici, gdje im je bila i
starinska kuća pod pločom. Njeni su računali da je to dobra
prilika i nisu je propustili, a njoj je ostalo još nešto vremena do
Svetog Andrije da se pripremi za kada su ugovoreni svatovi. Tog dana
Mažibradama je Slava, pa će istovremeno organizirati i svadbu da
obe svečanosti spoje u jednu. Sve je to bilo sređeno bez nje, a ona
se nije protivila, jer je tako moralo biti, tako su se i druge udale.
Ta ne žele joj ćaća i maja ništa loše.
Na
Svetog Andriju po izlasku sunca iznad Promine u blizini puče puška.
Kokoši se od straha uskokodakaše, a pas bjesno zalaja, diže mu se
dlaka na leđima, ali se ipak strateški povuče u dno avlije,
bacajući ljutu pjenu kroz bjele očnjake i pogled na koloburu u
avlijskom zidu za slučaj bjega u odstupanju pred silom. Opet opali
puška, a sada se čuo i kres potkovica i tandrkanje kara na kamenom
putu. U kući se uskomešaše stavljajući rakiju, suve smokve i
bajame na stolicu, sklanjajući stoce uza zid. Anica i sestra joj
Janja po ko zna koji put su provjeravale opremu na njoj drhtavim
rukama. Ona je zorom počela oblačenje, a Janja joj pomagala. Kovčeg
je bio napunjen njenom dotom, a na sebe je obukla fino tkanu suknju
uz rubove ukrašenu ručnim vezom, bjele čarape dokoljenice od
najfinije vune sa šarenim podvezicama, kožne opanke sa žutim
mjedenim gvozdacima, bjelu vezenu košulju širokih rukava, šareno
izvezenu kanicu, tamnomodri sadak s nakrojenom čojom i ukrašen
svilenim i srmenim vezom, pregača tkana od tanjgana konca, a na
glavi crvena djevojačka kapica prekrivala je razdjeljak, a njene
dvije crne pletenice su upletene s crvenim koncem i fjokićima na
kraju. Na grudima joj je bio đerdan od dukata, talira, dvokrunaša i
kruna, cekina i forinti,što od srebra što od zlata. Kad se ču
treća puška, topot konja u mjestu i presta tandrkanje karova pred
avlijom i razaznavaše se veseli muški glasovi, sestra joj tutnu u
ruke jutros ubranu kitu cvjeća i reče:
- "Sejo
moja, drugarice moja, Bog ti da roda i poroda, zdravlja i sreće, a
sad zbogom!" – i dvije krupne suze preliše joj se preko
nasmijanih usana. Zagrli je i triput poljubi u od uzbuđenja rumene
obraze, prekrsti je triput i izađe pred kuću.
Baba
Anica je pričala da se kao kroz maglu sjeća svega toga, da su po
avliji muški pili rakiju, pjevali i budalakali, da je jutro bilo
mirisno ki proljetno i da je brat izveo pred kuću i predao đeveru:
- "Ih,
da me je nako tada pita za ime ne bi mu mugla reći, tako sam bila
zbunjena tada."
A
onda su je podigli na konja čije je uzde đever držao i jahao
drugog pored nje. Svi mlađi su jašili konje okićene praporcima i
maramama, obučeni u svečane narodne nošnje, a na čelu je bio
plećati barjaktar sa srpskim barjakom koji su uzeli za tu priliku od
Manastira. Starija čenjad je sjedila u karovima na ljesama
prekrivenim debelim biljcima. Htjela se okrenuti da još jednom vidi
rodnu kuću, mater, ćaću, brata i sestru, ali đever trgnu uzde
konju i ona se sjeti šta su joj ranije govorili:
- "Ne
valja se okretati za prošlim, kad ideš pravim putem u budućnost!
Pamti je i izvuci iz nje uno šta je dobro, da bi ga za svoj boljitak
uvećala."
Ona
proguta tugu rastanka s djetinjstvom, curstvom i roditeljskom kućom
koja ju je gušila, zabaci glavu i vedro pogleda bjelu cestu ispred
sebe što se gubila u daljini u Šušnjima i u mislima sama sebe
ohrabri:
-"Biće
dobro, daće dragi Bog!"
Svatovi
su išli korakom, praporci na konjskojo premi su cilikali, pili su
rakiju iz drvenih čuturica i pjevali pošalice, a onda bi neki od
momaka obo konja i istrčao iz kolone i ispalio kuburu uvis,
vraćajući se opet u kolonu. Neka se čuje da idu svatovi. A čeljad
bi na poljima začas zastala i veslo mahala, ka i oni koje bi sreli
na putu, zastajući sa strane i vičući:
- "Sa
srećom mladenci, Bog vas blagoslovio!"
Vjenčali
su se oko podne u Manastiru, pa onako okađeni tamjanom krenuli uz
Brinu Manastirskom cestom u Mažibrade. Spustiše je s konja pred
avlijom, dadoše joj sitnicu i šenice da vide kako redi žito, a
tada kroz napravljenu strugu u avlijskom zidu uvedoše u avliju i
zazidaše strugu i predadoše svekrvi. Ova je uze za ruku, poljubi je
triput i zaželi dobrodošlicu, a onda joj doda metlu od grkice i
pred svima strogo zapovjedi da očisti vatrenu kuću. Tad je povede
za ruku, dok su slušale napite muške glasove: "Tako treba
odma!", i uvede u kulu.
- "Jesi
li umorna rodo," – upita je stara žena – "i gladna i
žedna i prepata?" – i ne čekajući odgovor dade joj bićerin
rakije i doda:
- "Popij
ovo sve, da povratiš snagu i odagnaš stra," – uze joj metlu
iz ruke koju je Anica u zbunjenosti još držala i baci u nuglić kod
ognjišta – "i pušti muške budalaše, znam ja kako je meni
bilo. A sad sjedi i jedi ođe samnom, pa ćemo kašnje izaći među
svatove i pridružiti im se na avliji. Ja njesam imala ćeri, ti si
mi prva, a mi žene imamo samo naše muke, koje muški ne razumiju.
Zato ti meni reci sve što treba, ki rođenoj maji, ja ću ti
pumagati i štititi te."
Kad
god bi baba Anica to pričala glas bi joj utša, ovlažile oči i
dodala bi:
- "Bila
je dobra žena, ki rođena majka, laka joj crna zemlja." – i
prekrstila bi se triput.
Treći
dan poslije svadbe i Slave ona i Jandrija su krenuli u Laškovicu.
Tamo su već bile ovce, konji i goveda. Natovarili su na magare vreću
brašna, vrećicu soli i ponešto drugih potrepština i krenuli
zorom. Ostali su tamo cjelu zimu, čuvali ovce i ostalu stoku,
poorali Barice i posijali ječam. Odmah po dolasku Jandrija je
napravio ljesu od granja i odvojio ognjište i njihovu koćetu od
stoke na svjetlijem djelu pločanice, a po zidovima su odranije
visili lonci i teće i nešto najnužnijeg alata.
Nisu
bili sami, u desetak kuća, neke pod pločom, neke pod ražinom, bilo
je desetak mlađih ljudi i žena, koji su tu kao i oni boravili preko
zime, a neki i cjelu godinu, jer im kuće u Mažibradama nisu još
bile gotove. Dan je bio kratak, noći duge, pa bi s večeri bila
prela, čas kod ovog, čas kod onog, ali uvjek vesela. Stariji bi
pričali dogodovštine iz njihova života i sjećanja iz mladosti
koje su im prenosili njihovi stari, ili bi guslali, a mladost ka
mladost, rugala im se i igrala svoje igre. Donjeli bi od Bunjevaca iz
obližnjih Krstača vina i rakije, pekli police kumpjera i ostajali
tako do dugo u noć.
Na
proljeće, kad su uzorali Barice, Jandrija je otjerao volove i konje
u Kistanje da tamo uzore Podvornice, Vinogradinu, Sušila, Poprekušu
i Ogradine, a Anica je ostala sama petnaestak dana, te po povratku
Jandrije zakalali su ovce i janjce, zaključali kuću i vratili se u
Mžibrade. Došlo je vreme okopavanja kuruza, pa žetve ječma, tada
raži, pa šenice, vršidbe žita, vijanje i sadjevanje stogova,
stiža ovaca, muža ovaca i krava, pravljenje skute i sira, pa pranje
vune na Krci, onda žetva kuruza, čemušanje i mlaćenje istih i eto
ti jeseni, pa opet u Laškovicu. A Anica je te jeseni rodila ćer
Milicu, dvije godine kasnije Savu, u istom razmaku Mandu, pa opet ćer
Ružu.
Taj
krug se prekinu, četrnaeste godine poče Prvi rat. Jandrija izbjegnu
mobilizaciju, kao rekoše zbog slabih pluća, a baba je znala da je
potplatio nekog od činovnika i to masno. Momci, mlađi ljudi su se i
skrivali, kada se razglasilo da se ratuje protiv Srbije, a žandari
na konjima i pod punom ratnom opremom po cjeli dan i noć su
patrolirali i tražili bjegunce. Viđenije ljude u Kistanjama i po
selima su držali pod prismotrom i gadno kažnjavali svako ogovaranje
ćesarske vlasti, a pogotovo isticanje pravoslavnih i srpskih
običaja. U Manastiru je bila stalna žandarska posada i kontrolirala
puteve i šumu po kanjonu Krke.
Brata
joj mobilisaše u vojsku i poslaše u rat, a sesta Janja se udade u
komšiluku, u Rudelama.
Glad
i bjeda su bile iz dana u dan sve veće, vast je rekvivirala za rat
sve od reda, žito, ovce, konje i volove. Oni se skloniše u
Laškovicu, samo da su dalje od kvartira i Kistanja, nadajući se da
će tamo biti mirnije, ali nije bilo ni tamo Bog zna kako puno bolje.
Sada se ostrvili i Bunjevci iz Rupa, pa sjekli drva u ogradama,
otmali stoku i pretili sve više: Jandrija ode u Krstače i pozva se
na kumstvo sa Silovima te ih pustiše na miru, a on im obeća drva
koliko im treba.
O
bratu joj ne bijaše ni traga ni glasa. Čulo se da će rat ubrzo
prestati, a on se ne javlja, niti ko zna šta je sa njim. Naiđe i
"španjola", poboljeva i pomre puno svjeta, naročito nejači
i starčadi. Umreše joj roditelji, malo potom i svekrva i svekar.
Objaviše
kraj rata, dođe i befel da joj je brat poginuo -"Daleko, tamo
neđe daleko," - nije zapamtila mjesto – "tamo je jadnik i
saranjen, u tuđoj zemlji, laka mu bila." - govorila bi.
Održaše
pomen u Manastiru, svima, i kad se vratiše u Mažibrade Jandrija
reče jedne večeri kad djeca odoše na počinak:
-"Anice,
četri ćeri su, nema nasljednika, šta misliš da odemo u Bjevčeno
selo, da vidimo šta će reći Đuro Vračar?"
-"I
ja sam na to pomišljala, ali sam se bojala da ti to kažem, znam
koliko ti do toga držiš." – složi se rado ona.
-"Skoro
će Petrovdan, tamo je sajam, a mi ćemo ići rano. Da se komšije ne
dosjete reci im da idemo na sajam gledati neke kunje, a ti pripremi
sve šta treba, ići ćemo karom." - naredi on.
U
zoru, na Petrovdan, Jandrija upreže konje u kar, a Anica nabaca
biljčina, torbu sa ranom i druge potrepštine što će im trebati na
putu. Dok je Jandrija zatezao štrangu i nabacivao alku na vagir,
konj nehotice, mičući se za korak unazad, manu repom i opali ga
preko očiju. On od boli sunu glavom uvis, zabreštima, i kroz suze
ugleda jednu šarenu kozu na vr vrce slamnatog krova jare. Onako njut
opsova:
- "Em ti Svetog Petra!" – zgrabi škrilju i puzdrknu je put
koze, koja pogođena meknu i sruši se s krova – " I
Aranđela!" – doda još jednu psovku i uputi se u pritorak,
tarući oči šudarićem, gdje se koza i danje derala.
- "Vrag
joj sreću odnjo, puče joj nuga! Dajde ženo neke končine." -
obrati se Anici.
Uze
dvije baščice i debeli konac i namjesti kozi slomljenu nogu i još
ljut doda:
- "Ako
joj ne priraste zaklaću je kad se vratimo! Ajmo sad, sad će
svanuti!"
Kad
se popeše u kar cimnu uzdama: "Io,io, vrag i vas odnjo, ovako
najranije!" – još je bjesnio i brisao šudarićem oči.
Anica
oćuti u prvi mah, sačeka da se upute i da se on stiša, pa primače
mu glavu da je čuje od tandrkanja kara:
- "Jandrija,
brate, šta suješ najranije, kada ne znaš kud si i rašta si poša!?
Evo ti, potegni i isperi grlo i taj jed iz sebe." – pruži mu
bocun s komovicom.
On
se triput prekrsti, potrgnu dobar ždrokalj i otpunu:
- "Kada
unaj vještac šta zna, ali neka ti bude!" - odgovori on nešto
blaže kao da je to bila njena ideja da se ide Đuri Vračaru.
Đuro
Opačić, poznatiji po cjeloj Dalmaciji i šire kao Đuro Vračar,
živio je u Bjevčenu selu, desetak kilometara zapadno od Kistanja.
Kao mladić, čuvajući ovce, nestao je petnaestak dana. Tražili su
ga po Velebitu, gdje su ovce bile na paši, i izgubili svaku nadu.
Svašta se pričalo:
- "Upa
neđe u špilju, udavio ga međed ili vuci, skrenu i ko zna đe
odluta..."
Pojavi
se sam poslije petnaestak dana, u zoru, nekako produhovljen i
neobično smiren:
- Ćaća,
mene su otele vile, od danas neću ovcama, lječiću ljude. Tome su
me vile naučile i nemujte me pitati nikad ništa o tume."
O
toj njegovoj sposobnosti se čulo dalje nego o prijašnjem nestanku.
A uvjek bi, svake godine, u ista doba ka i prvi put, sredinom ljeta,
iznenada nesta petnaestak dana i nikome nije govorio gdje je bio i
šta je radio, niti ga je ko o tome smio pitati.
A
mnoge je lječio i izlječio, što rječima, što travama: usluge
nije naplaćivao, koliko ko i šta hoće da da po izlječenju. A
svakodnevno su mu dolazili mnogi iz bliza i daleka, iz sela i
gradova, Srbi, Bunjevci, Boduli, pravoslavni, katolici i ateisti.
Svako, koga bi muka natjerala. Nisi mu morao govoriti ko si i što si
i zašto si došao. On je to znao!
I
tog jutra, na Petrovdan, dok je Jandus s Anicom ulazio karom u Đurinu
avliju, on izađe pred kuću odgovorivši na njihovo "Dobro
jutro":
- "Jandrija,
ima dana, njesi jutos mura žuriti i najranije sovati Boga i Svece i
lumiti kozi nugu, a ako nemaš vjere u mene ne odvraćaj druge koji
vjeruju da im mugu pumući. Ajte, ajte, u kuću."
Ponudi
ih da sjednu i suvim smokvama i rakijom:
- "Biće
dobro muji, Jandrija i Anice. Dobro vas je Bog uputio da dođete
meni. U maju iduće godine vidićemo se jopet, ali iz drugih razloga,
veseliji nego danas. U vaše zdravlje, Bogu i današnjem Svetom Petru
vala." - prekrsti se i ispiše rakiju.
Ode
u drugu sobicu i donese neke zamotuljke i dade Anici:
- "Ovaj
je za tebe, a ovaj za Jandriju, svari ujutro, a pijte uveče, dok se
ne potroši."
- "Đuro,
šta sam ti dužan, muraš nešto uzeti." – nudi Jandrija.
- "Reka
sam ti da ćemo se viditi u maju iduće godine radosnim povodom, pa
ćeš častiti!" - potapša ga Đuro po ramenu – "A sad
idi dok drugi ne pristignu, ionako si ćio da drugi ne znaju da si
meni dolazio."
- "Oprosti
Đuro, ne znam šta mi bi!" - Jandrija će.
- "Ljudi
smo Jandrija, ljudi, zato i grešimo, a Bog je da prašta, ajd' s
Bogom." - isprati ih Đuro Vračar do kara.
Kad
su poodmakli Jandrija zaustavi kar i okrenu se Anici:
- "Ma
jesi li vidila ovo, kako mi un ime zna, murda je od nekog za me ču,
ali otkud mu o sovanju i kozi, pa mi smo išli ravno k njemu, nikom
njesmo pričali i niđe njesmo stajali!? Tu nešto Božje ili vražje
ima!" – zaključi on.
Kad
su došli kući ode Jandrija u pritorak da vidi šta je s kozom,
okrenu se i viknu:
- "Anice,
dođi brzo!"
Ona
spreši u pritorak i ugleda kozu kako se prednjim nogama popela na
zid od pritorka i brsti lišće sa najnižeg granja rašeljke što je
rasla uz taj zid. Daščice i končina kojom su joj jutros namjestili
slomljenu nogu bile su iskošmurane u nuglu pritoraka, pogledaše se
i prekrstiše:
- "Un
zna i mure, vještac jedan!"
Iduće
godine, desetog dana po Đurđevdanu Anica rodi sina Marka.
Sa
sestrom Janjom trebalo je podjeliti ćaćino imanje na ravne djelove.
Janja se otimala tvrdeći da je sve njeno, jer se s mužem preselila
u pokojnog ćaće kuću. Dolazilo je do teških rječi i kletvi, ali
se Aničin dio morao isplatiti. Sestre se poslije toga ne pomiriše
do smrti. Baba Anica nije o tome volila pričati, samo bi rekla:
-
"Od istih roditelja obe potičemo, nesreća je naša što brat
pogibe, Bog mu duši da spokoja, a ja i ljudi znamo da me taj dio po
pravu pripada. Što to una neće da svati, ja joj ne mugu pomoći,
ali mi djecu nije smjela kleti. Prosto joj od Boga i mene i za to
bilo, ali je na njoj da meni oprosti i da mi dođe na pokajanje, bar
joj je usput kad ide k Manastiru. A, dosta o tome!" – naglo bi
prekinula sa sjetom u očima i prebacila razgovor na nešto drugo.
Od
dobijene dote Jandrus kupi od starog Jankovića i sina mu Nike Do na
Vlaci, Staru i novu Gradinu pri Brini, dan oranja u lavanuši,
Guvno-livadu uz Do, ozida avliju ispod Guvna i u njoj pojatu i varenu
kuću pokrivenu karlovačkom ciglom, svinjac uz vatrenu kuću pod
pločom, a nešto kasnije uz vatrenu kuću i dugu kuću pod pločom
sa dvije prostorije, od kojih jednu potavana i tu su on i Anica
spavali. U avliji zasadi ispod vatrene kuće murvać, a ispred veće
pločane kuće bjelu murvu, ispred avlije i oko nje bajame, smokve i
navrnu rašeljke na trešnje. Da bi mogao kraćim putem karom
dolaziti probi kroz Tornice kod Brčinove pojate stotinjak metara
kolnog puta. Komšije na Vlaci nisu ispočetka rado gledali kako se
uljez u zasok brzo širi, pa mu Peja iz inata odmah uz avlijski zid
napravi i zagradi baščicu, a kad mu Jandrus prigovori, on odgovori:
- "Njesam
na tvom negao na državnom, ki i ti svoju avliju!"
Ovaj
odmanu rukom i tako do danas osta.
Sin
im Marko dobro napredova, mažen i pažen od njih i sestara, pa i
cjelog komšiluka. Poslaše ga u školu, jer je Jandrus uvidio da
treba znati pisati, čitati i računati, što je njemu falilo kod
obračuna s trgovcima za koje je kitija. Kad je Marko ima desetak
godina desi se nevolja. Oko Božića igrala se djeca puškaricama,
Marko nađe u ćaćinoj bauli kapislu za miniranje kamena i da se
pokaže kako njegova puškarica bolje i jače puca, aktivivira je i
povredi oko. A snjeg napada do pervaza. Doktor Tauzović pomože
koliko se moglo, ali je maloga trebalo voditi u bolnicu u Šibenik.
Nije se moglo ni doktorovim autom ni Jandrusovim karom od velika
snjega. Kad se vreme smirilo za desetak dana, stigoše u bolnicu i
malom se moralo odstraniti upaljeno oko i nabaviti proteza. Jandrija
nije žalio novca i stiže umjetno oko iz Beča. Sad su Marka još
više razmazili i štedili od težih poslova. On se privkao na
umjetno oko, pa ko ga nije poznavao jedva bi ili nikako primjetio da
je umjetno.
Kirijajući
za trgovce čuo je da se sve više priča o ratu i te je vjesti
prenosio po komšiluku. Znao je šta je rat pa je sve zemljište, čak
i preloge, zaorao pod žito i kuruze, nije prodavao janjce i jarad,
za konje i volove i krave navozio sjeno u balama iz Like i naredio da
se strogo štedi na svemu. Dok ima trave i lišća u kuvinu i
ogradama nije se smjelo davati sjeno ni slama ovcama i kozama, samo
se ponešto bacalo u jasle kravi, volovima i konjima, kravi da bi
bilo varenike, a volovi i konji da bi mogli raditi. Papirni novac
nije držao, što je bilo viška pretvara je u sitne srebrenjake i
zlatnike i spremao na tajno mjesto, za koje su znali smo on i baba
Anica. Ozida od pločaša kamena, iz kava u Pločama pored
Manastirske ceste, zasad jaru pod ševarom i ražinom, a ako bude
mira lako će staviti pravi krov od cigle i tu smjestiti Marka kad se
oženi.
Ali
nije sve ispalo po planu. Rat je već bjesnio po Evropi, nadvio se i
nad Kraljevinu, a on po nalogu trgovaca krenu u Knin oko Mučenika da
doveze neku im robu. Bilo je zimsko prohladno vreme, bez snjega,
suvo. Popodne, iznenada, kad se vraćao, kod Stare Straže uhvati ga
snjeg. Požuri da stigne do krčme krajputašice i spasi uznojene
konje i tovar, ali puče na karu zadnje kolo. On ispregnu konje i
odvede ih u štalu uz krčmu, istrlja ih, pa požuri da s ljudima
promjeni kolo na karu. Trebalo je dio tovara istovariti, staviti
kolo, pa opet utovariti i uvesti kar pod tezu uz krčmu. U toj preši
i muci Jandrija se dobro preznoji iako je bura ubacivala snjeg pod
kaban i ladila mu oznojena prsa. Uhvati ga istu veče groznica, popi
u krčmi kuvanu rakiju i bi mu nešto bolje, večera s ljudima iako
mu se nije račilo, popiše i bukaru vina, pa se zamota i zaspa uz
peć. Ujutru se osjeća bolje, i vreme se proljepšalo, te on krenu za
Kistanje. U Radučiću odmori konje, pojede nešto čorbasto, napi se
i vina, i do mraka stiže u Kistanje.
Kasno
naveče stiže kući, pojede nešto i ispriča šta mu se desilo.
Anica ugrija tikule na ognjištu i stavi mu ih na leđa da se ugrije,
skuva mu i vina, ali mu pored svega sutra ne bi bolje. Cjelu noć se
patio, ona ga utopljavala i presvlačila, ali ga je stalno držala
slabost i vatra. Pozvaše i doktora Tauzovića, on mu dobro posluša
pluća, zavrti glavom, dade neke praškove i zapovjedi Anici da ga
masira rakijom kako bi pala vatra:
- "Anice,
bojim se najgoreg, radi kako sam ti rekao, a ja ću sutra opet doći,
pa ćemo vidjeti šta i kako dalje." – reče joj potiho na
avliji.
Sutradan
mu je bilo još gore.
- "Ako
prebrodi današnji dan i narednu noć, krenuće nabolje."- reče
doktor – "Uhvatio je gadnu upalu pluća."
I
pored ljekova i masiranja, ležanja i mirovanja, vatra nikako nije
padala, a Jandrija je sve teže stenjao i buncao. Uzoru se umiri,
malo i odspava, ubrzo se probudi i prošaputa između napada kašlja:
-"Anice...,
daj svjeću..., neću ti dočekati jutro..."
Ona
zasuzi i zausti da će nešto reći, ali on pokaza na kovčeg gdje su
stajale svjeće i ona donese jednu, prekrsti njega i sebe, zapali je
i stavi uz uzglavlje.
-"Ženi
mi ..Marka, ..odma, ...nemuj čekati, ...rat dolazi ...neću ..da
..mi se ugasi..loza, ..zašto ..smo se ...mučili." – sad je
već šaptao u prekidima - "i oprosti, ...s Bogom, ...ako sam ...ti ...šta zgrešio."
- "Prosto
ti bilo, dobar si mi bijo."- zajeca Anica - "Ma ,biće ti
bolje, šta ću ja sama bez tebe!"
On
je pogleda ka s onog svjeta, plamen na svjeći zadrhta.
Iz
poluotvorenih usta izađe mu posljednji dah, u očima se ugasi sjaj,
Anica glasno zabugari, probudiše se Marko, Manda i Ruža i u prvi
mah se okameniše:
-"Kako!?
Ajme nama!" – pridružiše se majci.
Anica
se trže, zatvori pokojniku oči i reče Marku:
-"Sine,
ti si sad glava kuće, ajde po Marketu i strica Savu, znaju uni šta
treba činiti."
Sutradan,
kad odjutri odnješe pokojnika niz Brinu, ka Manastiru, i uz duboko
brecanje zvona i pojanje igumana Nikodima spustiše ga u grob, pored
predaka na parceli Buljića.
Malo
dana prođe, ili se babi tako činilo, kuvinom i cestom povlačila se
Kraljevska vojska u rasulu, bacajući puške, ašovčiće i sikirice
te drugu vojnu opremu koja im bješe viška. Marko čuvajući stoku u
kuvinu pokupi nekoliko pušaka, dva automata "Sten",
nekoliko sikirica i dosta puščane municije i okvira za automate i
sve sakri u neku suvu špilju u Gradini,ne govoreći nikome ništa.
U
Kistanje dođoše Talijani. Opasaše ih bodljikavom žicom, ostavivši
četri kapije sa mitranjeskim gnjezdima: prema Kninu kod Lazine
vjetrenjače, prema zapadu kod Šarlijine kuće, prema jugu kod
odvojka za Lalića dragu, a prema istoku i Manastiru iza Šukića
kuća u Mažibradama. Osmatračnice i mitraljeska gnjezda postaviše
i na zvonik crkve Svetog Ćirila i Metodija u centru Kistanja i na
toranj mlina vjetrenjače Laze Krnete. Na livadi ispred Općine
napraviše barake i hangare oblika prerezane gvozdene bačve sa
velikim dvokrilnim drvenim vratima i sve to ogradiše bodljikavom
žicom. U Općinu smjestiše štab, a policiju u žandarmerijsku
stanicu.Par dana nasta tajac, talijanski vojnici su bili na svojim
položajima, a domaći ljudi se nisu odmicali od svojih avlija,
mladići su noćivali u ogradama, a djecu su uposlili nečim da ne bi
iz radoznalosti odlutala na Kistanje.
Malo
po mao narod se naviknu na Talijane, a potrebno je bilo nabaviti soli
i petroulja, prodati koje jaje, kokoš, vareniku ili drva onima u
gradu, pa se počelo ići na Kistanje. Talijanski vojnici su bili
uljudni, bez nekog razloga nisu nikog dirali, a djeci su djelili
bombone i šepurili se pred rjetkim curama i snašama ka pjevčići.
Po
proteku četrdeset dana odoše na groblje i zapališe na pokojnikovom
grobu svjeće uz čatanje igumana Nikodima. Vraćajući se s groblja
Anica, gledajući Marka, sjeti se pokojnikovih rječi i odluči da ne
treba čekati više s njegovom ženidbom. Kad se poslije ručka
rodbina poče razilaziti da za sunca stigne kući, reče djeveru Savi
i stričeviću Marketi da malo zastanu. Kad ostali odoše njih
dvojica i Marko slušaju Aničine namjere:
- "Pokojnikova
želja na samrti bila je da se Marko odma ženi. Rat je, njega nema,
nije ni običaj da ne prođe bar godinu dana od sarane, nije neko
zgodno vreme za ženidbe, ali je to bila njegova pošljednja volja,
ta i meni treba pumoć. Marko, ti si govorio nešto o unoj curi iz
Mjerkača, Mirkana Štrpca, jel tako?"
Kad
on kimnu glavom pocrvenivši, ona se okrete onoj dvojici:
- "Oćete
li me poslušati, vi ste mi najbliži rod i otići u Mjerkače i
dogovoriti se sa Mirkanom oko toga. Ugovorite za ovu neđelju ili
najdulje za petnajst dana da dođemo po nju. Objasnite sve, da neće
biti svdbe, od dote se ništa ne traži, neka se obuče i to je sve."
Tako
i bi.
U
nedjelju sjedoše ona, Marko, đever Sava i stričević Marketa u kar
i odvezoše se u Mjerkače. Ponješe darove za mladu i roditelje joj,
ovi ih ljepo dočekaše, mlada Ružica se oprosti sa svojima i odma
krenuše nazad, ukrcaše i njen kovčeg sa djevojačkom opremom i
krenuše kroz Kistanje put Manastira. Na Kuli ostaviše konje i kar,
pozvaše Obru i Bosu Bjelanović, koji su tu stnovali i čuvli
manastirske ovce i goveda da budu kumovi i spustiše se niz Brinu u
Manastir. Kad tamo Talijani, četa vojnika i kolonelo.
Skupiše
se oko njih prkelajući nešto, zagledajući Marka i Ružicu u
svečanim bukovačkim nošnjama. Ovi se smetoše, šta od stra, šta
od nepoznavanja jezika, ko će znati šta oni namjeravaju, kad izađe
iguman Nikodim u društvu kolonela koji odmah zapovjedi:
- "Basta
!"- i vojnici se odmakoše od njih na pristojan razmak smijući
se i danje veselo prkelajući, ne skidajući pogled sa mladenaca.
- "
Ne bojte se ljudi, ajmo u crkvu, oni samo mole da gledaju kako se to
kod nas radi, kakvi su nam običaji. Pa nek gledaju!" -razjasni
iguman.
Otac
Nikodim ih vjenča, poželi na izlasku iz crkve sreću i punodjece,
pa se obrati Marku:
- "Ovaj
Talijanac, kolonelo, moli te za dopuštenje da te slika. Za njih je
ovo interesantno, nešto novo, želi slike za uspomenu, kaže da nam
je nošnja najljepša od svih što su njegove oči u životu vidile."
Šta
će drugo, oni dopustiše i kolonelo ih stade namještati po
šumatoriji i slikati, kod ulaza u crkvu, kod vodoskoka, pa uz
kolonade kod nove kužine, čas same, čas zajedno, čas s kumovima,
sve vičući:
-"Prego!
Bravo! Bravissimo! Grazie!’’
Jedva
ga se rješiše, popeše se uz Brinu do Kule i svi skupa krenuše na
ručak. Predveče se malobrojni gosti raziđoše, mladenci presvukoše
i spremiše nošnje u kovčeg, obaviše skupa poslove po avliji i
kući i odoše svi na počinak.
Desetak
dana kasnije, u petak, kad je Marko otiša na Kistanje da nabavi
duvana, šibica, petoulja i neke druge potrepštine za kuću opazi da
ga zove Talijanski oficir i daje mu znake rukama da priđe. Prođoše
ga žmarci, ali se kolonelo veselo smješio i povede ga ispod ruke do
komande. Dade mu znak da čeka kod stražara i začas se vrati noseći
u rukama slike. Jednu je davao Marku, a drugu takvu istu ostavljao
sebi i tako mu dade nekoliko komada:
-"Grazie,
molto bene, grazie!"- pruži mu ruku na pozdrav.
Marko
se nasmješi i krenu nazad na Raskršće i osjeti da mu se košulja
zaljepila za leđa.
Baba
Anica upozna mladu s komšijama, objasni joj kakav je koji i kako se
prema njima ponašati, pokaza joj gdje se šta po kući i avliji
nalazi i doda:
-"Ja
sam stara i grintava, lako planem i lako se povratim, ne uzmi za zlo
prvu i pamti drugu, radiću sve što mugu, dogovaraćemo se, a neću
zapovjedati. Pazi mi Marka i sa njim se slaži, a ja sam odgojila
četri ćetri, pa ćeš mi ti biti peta. Ako pogrešim, oćuti, nemuj
mi odma odgovarati, pošlje mi reci šta te volja i sve će se
rješiti kako treba. Taka mi je narav, kasno je mjenjati. I oslobodi
se, ovo je sada tvoja kuća, a ja sam ti mater!"
- "Dobro
majo, biće kako kažeš." - stidljivo će Ruža.
Talijanci
se oslobodiše, dolazili su bez oružja u zaseok i kupovali jaja i "galine", vareniku, ovce i koze i odmah plaćali lirama. Častila
su djecu i cure bombonama, prodavali starijima cigarete ili ih
mjenjali za rakiju i vino, smokve i bajame. Baba Anica nije razimila
njihovo prkelanje, pogađali su se na mote, a oni su neprestalno
govorili i pravili grimanse. Ali je ona jedva čekala da ih vrag nosi
od kuće u koju ih nije nikad puštala. Takvo stanje trajaše kratko.
U
Manastir i Kistanje počele su stizati izbjeglice iz Knina, Drniša,
Like i drugih mjesta gdje je bila Pavelićeva NDH. Tamo su ustaše
odmah pozatvarale viđenije Srbe, a pročulo se da ih negdje odvode i
u jame bacaju. U Kistanjama se pojavio neki pop Đujić i zajedno s
učiteljem Vladom po gostionama počeo osnivati neku kraljevsku
četničku vojsku. Istovremeno su i Talijani osnivali neke srpske
dobrovoljačke čete. Ali u to vreme su se po bukovačkim selima
pojavljivali nepoznati ljudi i potajno održavali razgovore o
osnivanju narodnih partizanskih odreda za oslobođenje zemlje od
okupatora, kloneći se glavnih puteva i seoskih kuća.
Baba
Anica zapovjedi Marku i Ruži da nasjeku drače i dobro zagrade
avliju "da ni tica ne mure ući" i da pasa noću zatvaraju
u avliju, a ne ka dosad da noći luta kuda oće.
A
tada dođe jedva živ Jovo Cvjetković u Kistanje. Pobjegao ustašama
iz Velušićkih rudarskih jama gdje su ga živog bacili žicom
vezanih ruku i nogu. Bio je visoki činovnik u Kninu, tamo ga
zaskoćiše noću, vezaše žicom noge i ruke, ubaciše u kamion i
pravo u rudarske jame. Sudbina je htjela da izbjegne klanje, računali
su da će se polomiti pri padu u tu dubinu i da neće moći izaći
onako žicom vezan, ali se to njemu ništa ne dogodi i u jami se
nekako otpetlja i preko prominskog kuvina noću se skrivajući dođe
do Krke, prepliva je onako ledenu, i dođe rodnoj kući u Kistanje.
Oguljene nadlaktice i krvava stopala i listovi su više kazivale od
rječi. Ko do tada nije vjerovao izbjeglim Raškovićima iz Drniša
sad je povjerovao. A i šenlučenja svake noći ustaške bratije po
prominskim selima udarilo je pečat na njegovu priču. Pop Đujić je
po kistanjskim gostionima drža ratne osvetničke govore i nagovara
da se njemu prijavljuju dobrovoljci, a to dosadi Talijanima i
domaćinima koji su smatrali da su ga dosta pojili i hranili mukte,
pa ga otjeraše iz Kistanja. Dočuše Taljani od svojih špijuna da
se po selima nešto komeša, pa svakodnevno kretaće njihove nenadne
oružane patrole u sela, pohvataše neke mlađe seljane na koje su
sumnjali po Radučiću, Mokrom Polju, Vujasinovićima i drugim
selima, zatvoriše ih u Šeganove magazine, mučiše danima i noćima
i na kraju pobiše u Devorovoj dolini.
Kad
vidješe seoski momci da se trgovačka djeca iz Kistanja, školovana
po velikim gradovima skloniše u šumu, krenuše i oni sa njima.
Dubajića, Cvjetkovića, Budimira, Martića, Mažibrada i drugih
familija momci sa svojim kistanjskim Bukovčanima udružiše se sa
Bodulima iz Šibenika, Skradina, Murtera, Vodica, Biograda, Ugljana,
Zadra, Novigrada i Srbima iz Obrovca i Benkovca i osnovaše Bukovački
partizanski odred. Napadoše oni talijansku kolonu kod Macura i
osvetiše nevine ljude pobijene u Devorovoj dolini i poče pravi rat.
Nije bilo noći kad Talijani nisu pucali iz svojih bunkera u
Kistanjama na najmanji šušanj.
Jedne
noći pas u avliji polomi zube lajući, a Marko ču kotljanje
piljčića po krovu. U kući se svi razbudiše i on upita kroz
pendžerak:
-"Ko
je u ovo doba?"
-"Ja
sam Marko, Stevo "Pićina," - ču odgovor - "pušti me
da uđem, sam sam."
Marko
prepozna glas brata od strica i ode na avliju i otkračuna polako
vrata i kad Pićina uđe, ponovo ih bez škripe zakračuna.
- "Gasi
strina svjeću, dovoljno je ognjište." – zapovjedi on –
"Ako ima šta jesti, dajte, od jutros njesam ništa okusio."
– doda on strini, a onda se okrenu Marku:
- "Doša
sam da se nešto dogovorimo. Mi smo braća od strica, prvi rod, muraš
mi vjerovati. Znamo da nemaš oka i da radi toga njesi za vojsku, za
teren i borbu, ali mureš nam kao niko koristiti. Ti znaš da te
dosta nji zove "Srbin", svi misle da si više naklonjen
kralju, ta isto si godište ka i Kralj Petar, nego partizanima. E,
baš zato, mi te nećemo dirati, jer znamo da si naš, a ti nikom
ništa ne govori, neka misle šta oće, radi svoj posa ki dosad,
bićeš stalno kod kuće, a kad nam budeš treba nešto pumući,
poznati čojek će ti javiti." – igovori u dušku.
Baba
Anica i Ruža su mu dodale pure i varenike u drvenoj zdjeli i on
halapljivo navali jesti.
- "A
šta on to treba činiti?" – pita baba Anica.
- "Evo
ovo, ponekad nekoga naraniti, dati kumad robe, skloniti nekog u
pojatu ili ogradu, ili nekom ko ne zna ovaj kraj pokazati put. Tu je
blizu Brina i Smreke, Talijani se boje od nas nući ići, a vi ćete
imati našu zaštitu." - objašnjava Pićina.
- "Da
mi je drugi to reka ne bi olako prista, volio bi da me pušte svi na
miru, ali kad se mura i kad treba, pumućemo svojima, znam da se ne
mure stati po strani u ratu." - obeća Marko i nastavi: "Treba
li vam oružja, Stevane?"
Ovaj
prekinu jesti:
- "Šta
treba li ?" – zinu punih usta, proguta zalogaj:
- "Ima
nas dvojica, trojica na jednu pušku.Otkud tebi?"
- "Pokupio
po kuvinu kad su bježali kraljevski vojnici od Zadra, pa sakrio." -
odgovori Marko ponosno – "deset pušaka, automat "Sten", nešto
"kragujevki" i municije."
- "Neće
mi vjerovati, pametniji si od sviju nas!"- oduševi se Pićina –
"Neću mući sam ponjeti, nego šutra će doći nas trojica,
đe?"
- "U
Gradinu, kod Starog rastića, biću tamo kod ovaca, oko podne. Važi?" -
predloži Marko.
- "Dogovoreno,
a ti snajka ispeci jedan kruv pa daj Marku da ponese." -
zapovjedi Pićina i usta sa stočića – " Muram puno toga do
zore još obići, zdrvo da ste mi."
Marko
ga isprati do avlijskih vrata, ovaj skoči preko zida u Guvno, pa uza
zid od Dola ode lakim korakom ka jelen prema Brini.
- "Marko,
treba se čuvati, dobro pazi šta radiš!" - prikriči mu mater.
Sutradan
radi osvete za partizanski napad Talijani popališe nekoliko kuća u
Mažibradama među kojima bijaše i stričevića Markete, Pićine i
Ćane, a malog Savu Marketinog zatvoriše. Njihova čeljad dođe kod
strine Annice i tu ih ona razmjesti, što u vatrenu kuću, što u
jaru i pojatu. Marketa i žena mu Zlatka, po dogovoru, skupiše u
jedno stado sve ovce i otjeraše ih u Laškovicu, gdje će biti do
proljeća. Neko će im jednom sedmično dolaziti i na magaretu
dotjerati potrepštine, a od njih odnositi skutu i sir, što u
međuvremenu naprave. Dan dva nakon njih dođe i ćer Milica udata za
kovača Duju Bunčića, čija je kuća bila uz cestu kod Rudelske
špinje i stalno na udaru vojsci, pa se broj izbjegle čeljadi
uveća. Dođoše i Savina djeca i od djevera joj iz Bezbradica, nesalo
im hrane, a Špiro, muž joj, i brat mu otišli u partizane.
Baba
Anica odredi svakom zaduženje i ljudi, žene i djeca bez pogovora su
radili svoj posao. Polje su obradili do zadnje stope, sjekli list,
popravljali suvozidove po ogradama i polju, sjekli drva i čuvali
stoku. Srećom, godina je bila rodna, kiša bi pala kad je
najpotrebnije, pa su se polja zelenila kao pođubrena.
Padoše
i prve žrtve u zaseoku. Peju noću u kući izbodoše na smrt
nepoznati ljudi. Preskočiše avlijski zid, upadoše u kuću i
iskasapiše noževima Peju pred ženom i malom djecom i netragom
nestaše. Niko nije znao ko su bili i zašto su to učinili. Poslije
se pričalo da se na njega sumnjalo da špijunira za Talijane, jer je
kao poljar obilazio kraj, i u gostionama uz vino pričao koga je gdje
sreo. Što je istina, osta tajna, a njega sahraniše na brzinu u
Manastirsko groblje. Sama osta Marica sa petero nejači da muku muči.
Malo
nakon toga, Anku Krneta "Rodešku", curu što je sama
stanovala u kućici ispred Perine avlije, a rano osta sirota bez
roditelja, pa je po preporuci kistanjskih gazda namjestiše u
Šibeniku za služavku, jedne ljetne noći na prevaru odvedoše u
Prigredu neki momci, a odatle na silu u Jesenovac, ubiše i baciše u
golubinku. Nesretnica se, po dolasku Talijana, vratila iz Šibenika,
gazde je otpustiše, obučena i ošišana po gradsku. Da bi se
prehranila radila je ponešto u kućama kistanjskih trgovaca, a u
Šibeniku je naučila po koju talijansku rječ, pa su je ovi
saljetali, što je bilo dovoljno da se optuži za špijunažu i
donese presuda. Dugo poslije toga su stariji čuli njeno zapomaganje
u ljetnoj noći kad je osjetila šta joj se sprema. Tada bi pokupili
mutapiće s guvna gdje bi ljeti spavali i budni dočekivali zoru pod
pločanim kućnim krovom.
Druge
godine rata rodi Ruža Dušana. Babi Anici puno srce. Prvo unuče, pa
muško! A koliko se ona namučila i naželila da dobije sina.
Zaboravila je sve tegobe rata, brigu kad Marko ode noću sa vrećom
brašna i vrati se u zoru, punu kuću čeljadi i piljčiće koji su
noću škogrljali po krovu sve češće. Važno je da je unuk tu, rat
će proći kao i drugi što su prošli, ali porodična loza ostaje.
Ruži je rekla da uvjek ima spremnu opremu za djete kad treba bježati
u Brinu. Talijani se sve više plašili, naročito poslije
partizanskog napada na Kistanje, pa sad i minobacačima noću
nasumice tuku po kuvinu.
- "Ne
daj Bože i Sveti Aranđele da pogode kuću:" - stalno se molila
baba Anica.
U
augustu 1943. godine pade Italija. Vojska im brže bolje pobježe
prema Zadru, a iza sebe ostavi posječeno Borje na Vlačinama i dosta
vojne opreme. Dođoše partizani i to pokupiše i za svaki slučaj
skloniše na sigurna mjesta po selima, srušiše Lazinu vjetrenjaču
i talijanske bunkere, mobiliziraše preostale mladiće za odred da
zamjene one koji odoše sa proleterima, a njenog Marka zadužiše da
radi u Odboru.
Ne
potraja dugo, donese vrag Švabe. Gori od Talijana. S tenkovima
obilaze sela i zaseoke i sve pretresaju. Marka joj sretoše u Perinoj
ulici s praznim vrećama, koje on neprimjetno prebaci preko zida u
Pavlinov okrajak, i odvedoše sa sobom u Kistanje. Taj dan joj se
oduži kao vječnost, a noć pogotovu. Dođe sebi kad on stiže u
zoru.
-
"Ja te već pregorila." - zajeca.
-
"Spasilo me oko." - odgovori on umorno i leže.
Malo,
pa malo, pa skoro svakodnevno eto ti Švaba. Nekad protutnje
tenkovima pravo do Brine, pa udri topovima i mitraljezima nasumice.
Anica se sjeti, pa kad ih čuju da dolaze, oni nabacaju zelene
smrekove grane na ognjište, da zadimi, a onda oni nešto psuju na
švapskom dok im suze oči, pa brzo odlaze preteći. Ipak im to nije
smetalo da skinu pancetu sa prlja: "Speck,gut!" i odnesu
je, ali zato ne nađoše Mirka, Ružinog brata, partizana, zatrpanog
u pljevi u pojati.
Dođe
i kraj rata, bar za taj kraj. Iz Kistanja se na brzinu pokupiše
Švabe i odoše prema Kninu. Ostadoše uništena škola i mnoge druge
kuće, Švabe popališe sav namještaj i drvene podove za kuvanje i
grijanje. Za njima su nastupali partizani sa svih strana, ali vremena
za slavlje nije bilo. Čula se topovska rika od Pađena, Stare Straže
i Knina i noću i danju. Marko je skoro svakodnevno iz kuće odnosio
po nešto; brašno, žito, ovcu ili kozu. Sreća, godina je bila
rodna.
A
onda Ruža rodi opet sina. Dadoše mu ime Stevan. Babi Anici puno
srce. Rađale su joj i ćeri: Milica rodila Stevu, Pešu, Iću, Dušku
i Milana; Sava u Bezbradicama: Mandu i Maricu, Špiru i Ružu; Ruža
u Nuniću: Mirka, pa dvije ćeri; Manda u Rudelama: Jovu, Ružu,
Milana i Mirka; ali sve je to napose. Ovo je u njenoj kući na njenom
ognjištu, njeno prezime i nasljednici.
Proglasiše
da je rat konačno gotov. Mnogi se ne vratiše iz partizana i logora
po Njemačkoj. Na Raskršću u Kistanjama napraviše spomenik
kosturnicu i sahraniše prikupljene kosti iz privremenih grobova po
kraju i upisaše u bjeli kamen ispod kamene zvjezde petokrake na
hiljade imena, cvjeta ovog kraja, momaka i djevojaka. Počeše radne
akcije da se obnovi porušeno i zasadi novo Borje. Osnova se zadruga
i pruze dućane bivših trgovaca. Godina ne rodi, zavlada suša, a
pojaviše se i vukovi. Prezbrojiše stoku i vidiše da je sve spalo
na malo. Od stotine ovaca, jedva da osta desetak, od trideset koza
ostade pet, od krupne stoke krava Zekulja i konj Sivac, staro kljuse.
Magare se ne računa.
A
onda se rodi treći unuk, Jandrija. Baba Anica zaboravi sve muke.
Neka muškića. Izdržaće se. Sve je u Božjim rukama, nek su mi oni
živi i zdravi, rodiće iduća godina, preživiće se.
Progura
se nekako ova godina, pa još jedno sušno ljeto i loš rod, nasječe
Marko ujesen jasenovih grana i sadi lišnjake u Dolu, Guvnu i Gradini
da preko zime prehrani ono stoke, ode i u Miljacku u Pešinu vodenicu
i samlje korune, nasječe u Gradini drva i doveze u avliju da dočeka
spremno zimu.
Prođe
posna zima i peti dan po Đurđevdanu rodi Ruža četvrtog unuka,
Milu. Baba Anica zaboravi sve muke i neimaštinu i blagosiljaše Boga
za udarenu joj sreću.
***
BABA
MARICA se rodila tu u zaseoku, krajem devetnaestog vjeka. Tu je
provela djetinjstvo i curstvo, pa je udaše dolje u Varivode, ali ona
poslije kratka vremena pobježe nazad roditeljima. Rugali su joj se:
"Vidila Marija varivodsko polje, pa kad se sagla da kopa kuruze
i nije vidila uvrati njivi, ona baci mutiku i posla kvragu nji i
njihove njive govoreći da će radije biti malo gladnija i
slobodnija, nego mrtva umorna i sita, vječno zabijene glave u razo."
Ona se tome smijala: "Lako je vama današnjim ženama. Muja
pokojna mater nije ćaću smila imenom zvati. Takav je bio adet.
Jednom un iša kopati na Manastirsku luku za nadnicu, a una ga zvala
na ručak sa Pištavaca: "Oj, ti na Luci, mutika ti u ruci, ajde
kući ručati, pure i kapule!", a un doša kući pa je prebio
držalicom od mutike: "Zašto si me tako zvala da mi se svjet
ruga!?" Eto, žensko uvjek krivo!"
Za
malo vremena u laštvo joj dođe Ilija Bezbradica – "Peja",
i sa njim se dobro slagala i izrodila Kosu, Milicu-Miku, Đuru, Rosu
i Dušana – Ducu, Dulu. Peja je pored obrađivanja svoje
potrepštine obavljao i posao poljara za Kistanjske gazde-trgovce,
čuvajući im polja i ograde. Podnoseći izvještaje gazdama znao bi
zasjesti u gostioni, a priznavali su mu da mure dobro povući iz
bukare. Jednom zgodom se okladio u gostioni da će pojesti sto slanih
srdela, onako iz bačve bez čišćenja, uz dvolitraš vina i kad je
preša polovinu oklade, priznaše mu okladu bojeći se da ne crkne.
On ih utješi rekavši im da ide obići Dubravu i Rolu, ograde
udaljene oko pet kilometara, pa će ostatak dovršiti po povratku.
Babu
Maricu su zvali i baba Drama. Ni ona ni oni koji su je tako nazvali i
zvali nisu znali odakle taj nadimak i šta znači. Ona ga je nosila
kao rođeno ime i nije se zbog toga na nikoga naljutila. Bila je to
visoka, okošta žena, lakog koraka pa se činilo da leti a ne da
hoda. Sva u crnini, osim prosjede kose i bjele povezače, duga ljepa
lica i sjajnih očiju, smješeći se stalno ne skrivajući svoja
krezuba usta, obilazila je sve svoje komšije, posjela bi malo i
prozborila po koju novost i otišla dalje. Često bi skoknula do
svoje Kose udate za Obru Crnog u Mažibrade, Rose udate u Krnete u
Polju za Nikalu Švikalovog ili najčešće kod Mike udate za
penzionisanog milicionera Nikolu Šegana, čija je kuća bila odma
ispod Placa, nasuprot Veterinarskoj stanici.
Peju
joj početkom rata ubiše ustanici, po noći, u vlastitoj kući
izbodoše ga noževima, pa ona izgura rat sa nejakom djecom,
obrađujući ono nešto njiva u Njivici, Njivama i bašču u Dočoću,
te držeći nešto ovaca, koza, kokoši i magare, napose kuju
Banjaru. Dočekala je da joj se ćeri poudaju, Đuro oženi i uveseli
joj stare dane unučadi Rosom i Ilijom – Ićom. Dušan se ne oženi,
ostade momak koji ju je obožavao i pomagao. Đuro, uvjek boležljiv,
umre iznenada, u srednjim godinama. Baba Marica se povuče u sebe i
ugasi se tiho kao dogorjela svjeća, nedugo poslije svog Đure.
***
ĆILIT
KRNETA, đed, je rođen kao i ostala starčad krajem devetnaestog
vjeka i bijaše tada jedini đed u zaseoku, oću reći đed svoj
djeci. On je bio Maričin mlađi brat. Bio je to okošt starac sa
hajdučkim brkovima, velikom bradavicom na vr nosa, koja začudo nije
mu ružila lice. Kao pravi đed imao je štap i cotao je.
Đed
Ćilit, skraćeno đed Ćiko, je bio invalid iz Prvog rata. Vraćajući
se kući poslije raspada crno-žute monarhije, negdje u Ljubljani, u
gužvi, pade pod voz koji mu osakati nogu i ruku, noga osta kraća, a
ruka bez pola prstiju. Zato je od države dobija specijalne
ortopedske cipele i štap. Pa i pored toga nije mogao dugo pješačiti,
već bi na malo duži put iša sjedeći postranice na zasamarenu
magaretu. A to je bilo jednom nedjeljno, petkom, do Brice, jer se sam
nije moga ustrom obrijati, zbog nedostatka onih pola prstiju na šaci,
koja nastrada kad i noga "u toj nesretnoj Ljubljani."
Za
Kraljevine prima je nešto invalidnine, ali to bijaše jadno malo, pa
se moralo u Brinu po drva, na magare, pa u Kistanje za oku pure.
Oženi se, rodiše se Ilija i Mirko, još se ne zamomčiše, u Drugom
ratu umre im mater. Ilija ode onako nejak u partizane, pa ostaše
sami on i Mire, da se snalaze kako znaju. Došli tako Talijani, pa ga
pitaju gdje je ranjen, a on slaga: "U Rusiji." Oni nešto
traže po avliji, a on misli da oni znaju da je on ratova na Pjavi,
pa privuče neopazice cjepanicu bliže zdravoj ruci, pa šta bude.
Konačno nađoše šta su tražili, skidoše uže sa samara pa prave
omču, on protrnu, pogleda cjepanicu pa odluči u sebi: "E, neće
me se mukte dočepati, lupiću bar jednoga, pa unda radite šta
oćete." Trajalo je to poduže, Talijanima se ne žuri, a on se
već skamenio. Konačno baciše uže preko grane murve u avliji,
zavezaše omču i objesiše antenu radiostanice, pa počeše nešto
prkelati, a njemu laknu. Tek sad osjeti da mu je košulja na leđima
ladna i mokra. Molio se i hvalio u sebi Bogu: "Hvala Ti, Bože,
da je krenu samo korak prema meni, ja ga lupi cjepanicom, a sada bi
sigurno letio Tebi na orlovskim krilima."
Po
svršetku Drugog rata oženi se Ile i đed Ćilit se obradova unuku
Milanu i unuci Milici. Sad su unučad bila radost i zabava i na nji
se nije smjelo zavikati, akamoli ih tući. Tako je štitio i snaju
Ružu, mirnu i vrednu ženu, koja se starala o njemu bolje nego da mu
je rođena ćer. Titova država mu dade invalidsku penziju, a Ile se
baci na zidanje kuća, tako da su za one prilike i vremena u zaseoku
najbolje stajali, naročito kada se Mire oženi i odjeli od Ile. Đed
pođe sa Ilom i oni ozidaše novu kuću na sprat, novu vatrenicu,
iskopaju u avliji gusternu, zasadiše ispred kuće voće i cvjeće, a
malo odalje napraviše pojatu, svinjac i garažu. Đed je spavao u
prizemlju na gvozdenom vojničkom krevetu, a za ljepa vremena sjedio
bi ispred kuće ispod terase, pušio "Dravu" i uvjek bio u
društvu, starijih ili mlađih komšija. Kad prestari nije više
odlazio na magaretu u Kistanje, već ja Brico dolazio njemu, što iz
poštovanja prema starom mušteriji, što zbog dobrog crnjaka, što
se primjećivalo po cik-cak vožnjni bicikla u povratku.
Tu,
na drvenoj katrigi, ispod terase sjedio je đed Ćilit sa prebačenim
štapom preko krila, poslije uobičajenog doručka od udrobljenog
kruva u vareniku, kad mu Anđel preleti ispred očiju i šapnu Božju
poruku. On pozva unuka Milana, koji je tu ispred avlije meštra oko
nekog auta, da mu pomogne doći do kreveta u kužini. Ovaj se začudi
što đed ide ranije na podnevno dremanje i upita ga da li mu je
dobro, treba li mu nešto. Đed odgovori da je sve u redu, da je
došao njegov red za vječno putovanje i da od toga ne treba praviti
cirkus. Milanu trgoše suze krupne ka orasi i brzo dozva ostale
ukućane i autom dovezoše doktora, ali nije bilo pomoći. Doktor
potpisa umrlicu i reče za utjehu da se đed nije patio i da sam sebi
želi taku smrt, od starosti. I tako mi, već poodrasli, neki i
oženjeni, ostašmo bez đeda Ćilita. A otkud mu ime Ćilit, to ni
sam nije zna objasniti. Govorio je da mu je to ime zadalo dosta
problema, prvo što niko nije vjerova da mu je to pravo ime, pa da za
takvo ime nikada nisu čuli, da ga ni u knjigama nisu pročitali, te
je mora nositi stalno uzase krštenicu iz Manastira, da ih uvjeri da
je to on i njegovo ime.
A
mi, mlađi, smo ga zvali đed Ćiko, onako od milja, ta drugog đeda
u zaseoku nije bilo.
***
BABA
JOKA, Krneta, je došla u zaseok iz Bjelaniovića drage. Udala se za
Vasu Krnetu-Vasilja, koji bijaše u srodstvu sa babom Maricom i đedom
Ćilitom. Bila je to sitna, mršava, sjeda i nagluva starica,
čeličena sirotinjom, glađu i teškim radom. Rodila je dvije ćeri: Draginju – "Drašu" i Đuju. Draša je preuzela ulogu
domaćina od stare Joke, kad joj je ćaća pred Drugi rat umro, a
babe Joke obaveze su se svele na kuvanje pure, čuvanje kokošiju, te
se po cjeli dan čulo ajkanje iz njene avlije ili oko nje.Ona je to
nasumice vikala, jer je nagluve uši nisu mogle upozoriti kad se
privlači ora ili šulja lisica. Često su je radi toga komšije
slale kvragu, jer nije poštivala podnevnu pauzu, koju ona nije
koristila govoreći da đavlina nikad ne spava. Kao i ostala starčad
nije znala ni čitati ni pisati, ali za razliku od drugih ona se iz
zaseoka za života nije nigdje micala. Bliža rodbina u Bjelanovića
dragi je odavno izumrla, tako da joj nije ima ko doći, niti ona kamo
otići. Neznanje čitanja i pisanja i računanja je nadoknadila tako
što je sve i svašta zavala po imenu, tako je svakoj ovci dala ime:
Vrba, Gala, Lisa, Žuna i druga, kokošima: Pirga, Bjela, Talijanka,
dok je ovnovima i pjevcima davala ljudska muška imena i tako ih
naglas zvala. Jadan onaj ko joj se zamjeri: bilo muško ili žensko
dobilo bi svog imenjaka ili imenjakinju u njenom stadu odnosno
kokošjem jatu. Kad su počele držati posjeka, poslije Drugog rata,
najpoznatije ime u kraju od novopečenih funkcionera dopalo bi njega.
Mada se moglo pomisliti da je ona time glavešinu do zla degradirala,
bilo je to u Jokinim očima najveće priznanje koje mu se moglo
dodjeliti. Kada je malo to da ti se čuje ime po cjeloj Vlaci od
jutra do mraka, što u glavi Babe Joke znači pravo blagostanje,
poslije cjelog posnog života, na puri i kapuli.
Ne
dočeka baba Joka zeta, otputova ona u najbliži komšiluk,
Manastirsko groblje, i odjednom u zaseoku i na Vlaci zavlada tišina,
čudna neka tišina novog doba, nagrđena zvučnicima radioaparata i
bukom auta.
***
BABA
PERA, Lalić, je pripadala toj generaciji rođenoj krajem
devetnaestog vjeka. Rodila se tu, u svojoj kući, prezimena Krneta, a
kad joj dođe čojek u laštvo iz Lalića drage, posta i ona Lalić.
Bila
je to sitna, mršava, crne kose i očiju, cotava žena, prodorna i
zvonka glasa. Obučena kao i sve ostale, u crno sa bjelom povezačom,
poštapala se po avliji i oko nje, prvim zgodnim matrakom koji bi joj
bio pri ruci. Često je to bio neki suvarak sa drva, ali i kolac od
kojeg bi se moglo izđeljati dobra držalica za badilj. Kako se
otežano kretala, to je nadoknađivala jakim i zvonkim glasom, bilo
da je ćerala orla ili lisicu, ili zvala ukućane ili imala šta
poručiti komšijama. Ostala je udovica pred Drugi rat sa ćeri
Janjom, koja se uda u Krnete u Polju, sinovima Jovanom – "Jošom",
"Jolom" i Špirom"Lesom". Obojica odoše u
partizane, Jole se vrati i oženi Savom iz Vujasinovića, koja je
isto malo šepuckala, ki i svekrva joj, ali nije nosila štapinu ki
ona. Rodiše se unuci: Stevan, Jovan, Rajko,unuka Ruža, pa opet
unuci Špiro i Milan. Tako se kuća napuni čeljadi i baba Pera
zaboravi ratnu samoću i strepnju za sinovima, tamo negdje u
partizanima. Špiro "Leso" se skrasi u Mariboru i dobi i on
čopor djece, ali zadugo nije dolazio u posjet materi, tek po koje
pismo da je živ i zdrav.
Pošto
se Jošo da u građevinu, na babi Peri je ostalo da se stara o
domaćinstvu. Nije joj padalo napamet da komandu da Savi, njoj je
prepustila da obavlja vanjske radove, a ona je kuvala i raspoređivala
unučadi obroke, nije se imalo koliko je ko ćio i moga, nego koliko
baba dade. Djeca, ki djeca, radije bi radila svoje dječje poslove,
razne igre, ali se moralo čuvati ovce, kravu, kopati kuruze i žeti
bjelo žito i kuruzi, ali je tu bila baba Pera da određuje
prioritet, a neslušanje babe je podrazumjevalo kaznu koja se
sastojala u zaključavanju kašunića za taj obrok, možda i na cjeli
dan. Nije bilo druge, djeca su brzo rasla i sve brže bježala ispred
babine štapine, pa joj nije drugo preostajalo nego da im preti
svojim zvonkim glasom i javnom objavom da je za taj dan, što se tiče
jela, za tog i tog gotovo.
Sava
je morala slušati kao i djeca joj, a baba Pera nije skrivala da je
Jošo pošteđen gdje god je mogao biti. Pričalo se da se tako
jednom Jošo popeo na veliku murvu u avliji da nabere i natrese
murava djeci, a kad je to vidila baba Pera strogo zapovjedi da silazi
s murve, a Savi da se penje, jer nedaj Bože ako se padne i slomije
vrat, bolje da se to desi Savi nego Joši. Ta ona je žensko, a ne
muškarac, zna se ko više vredi. No, to nije bilo samo babino
mišljenje, tako su vrednovali muško i žensko svi iz njene
generacije u cjelom kraju, a bogme i mlađi.
Kad
je prvi Ruski satelit krenu ka nebu sa živim stvorenjem kujicom
Lajkom, čula zato baba Pera, pa svom ženskom štenetu da ime Lajka.
Dugo je Lajka pratila babu Peru kud god krene i donjela na svjet
nebrojeno štenadi, a kada bi ona vikala ili zvala, Lajka joj je
zdušno pomagala svojim lavežom, nastojeći da oponaša gazdaricu.
Odraste
unučad, rasu se po svjetu, pooženiše i Ruža udade, dođoše
praunuci i praunuke, sve to baba Pera doživi. Doživi i Savinu
preranu smrt i oplakivaše je kao ćer, a onada i ona pođe svome
društvu i komšijama na groblje kod Manastira Svetog Aranđela, da
vječno sluša šum Krke, žubor Starog Vrela, pojanje kaluđera i
zvonjavu velikih Manastirskih zvona.
***
Tako
su ta starčad, nama, kao živi svjedoci i učesnici, prenjeli svoja
znanja i običaje iz prve ruke iz devetnaestog vjeka i ranijih
pokoljenja, što im njihovi stari ostaviše, a sve se svodilo nato da
se treba puno raditi, biti pošten prema sebi i drugome, pomoći kad
mureš i koliko mureš, a odmagati i ne činiti zlo ni u snu. Iako
nepismeni znali su kad su koji sveci i kad se ne smije raditi, znali
su da se mura poštivati deset Božjih zapovjedi i muliti očenaš.
Iako u crkvu nisu išli bez ljute potrebe, što zbog obaveza, što
zbog starosti, sa pobožnošću su dočekivali kaluđere na slavama i
od srca darivali njih i Manastir, sa čim su mogli i koliko su mogli:
"Ta Bog je svuda, čuće te ako ga iz srca muliš, pa đe bio i
uslišiće te, ako ne tražiš uno što ne priliči zemaljskom stvoru
i šta je nepošteno."
Nema komentara:
Objavi komentar