- 6 -
Nekoliko dana kasnije oženi se Đuro
Maričin. Oženi se Ljubom, Marijašičinom ćeri od prvog čojeka, sada žene Boška
Bjelanovića, brata kuma Obre s Kule. Marijašica je iz prvog braka imala ćeri
Ružu, koja se udala za Duju Ružičinog u Mažibrade, i Ljubu, te sina Jovu
Stolića. A iz drugog braka s Boškom sinove Stevicu, Čedu, Mirka i Milu, Ljuba
je, kao sestra i braća joj, bila rumena i "jaka ki muškarac", spretna,
aktivna i poduzetna. Nijednog posla se nije libila, bilo ženskog, bilo muškog, i
to je obavljala s punim srecem, te se činilo da su svi poslovi laki i
jednostavni. Kako je radila tako je i jela, nije važno jeli to boteška pure i
mlada kapulica, pomidora ili murva, sve joj je bilo slatko, reklo bi se da jede
najfiniju deliciju. A tako je i u kolu igrala uz Đuru, lako i zanosno, kad je
Đuro zabaci, ki da je podiga perce. A u brk će skresti svakom šta misli, pa bilo
mu milo ili drago, a niko se nije ljutio, jer je zna da to nije iz zle namjere.
Svatovi su išli preko dana u Bjelanovića
dragu, nekoliko njih da je neko sreo mislio bi da idu nešto raditi, a vratili
su se kasno naveče kad smo mi manji bili u krevetu. Znali smo da su došli po
eksploziji ćikete koju je neko bacio kod krnetskih đubrova, kad smo već bili u
krevetu. Tamo su bili Dušan i ćaća, a kad su se vratili to neznamo, zaspali smo.
Sutradan, prije podne, poslala me mater da
donesem sić vode sa Ćikine bunarine i tu sretnem mladu. I ona je zahvaćala vodu. Sva
odjeća na njoj je bila nova, tamnomodri vuštan, crne suknene čarape,
svjetloplava bluza i na glavi povezača bjela ki snjeg. A na leđima novi sadak,
pun srmenog veza i crvene čoje, od kojeg se širio miris sušenog cvjeća iz
kovčega.
- "Dobro jutro mlada!" - kažem joj
sramežljivo.
- "Dobro jutro!" - odgovori ona i
spretno izvuče sić iz bunara – - "Daj da i tvoj napunim." - pruži ruku.
- "Ma, mogu ja i sam." - odgovorim.
Uze mi sić:
- "Ti si Markov?"
- "Aha, Mile." - odgovorim.
Ona uze svoja dva sića, sa lakoćom ih ponese, a
vuštan joj se njiha kao da redi pržnu.
Usvoj sić i donesem kući:
- "Vidio sam mladu na bunaru!"
- "Kakva je?" - pitaju baba i mater.
- "Ljepa, ki vila ravijola!" - rekoh
ja.
Popodne je došla baba Marica i pričala svojoj
drugi babi Anici o svatovima i mladi:
- "Zna i vrag, mlado, sileno i piano, pa
budalaču. A mlada je ista ki i mater joj, bakulja. Ko će tome stati na
kraj."
- "A muja Marice, druga su vremena
sada. Mladi više ne poštuju stare i ne mureš im ništa zapoviditi. Blago meni što
muj Marko nađe Ružu, una je po naravi taka, a na naš starinski način je
odgojena. A, biće dobro! Nek ti radi šta treba, to je dovoljno. Ne mješaj joj se u
posa i ne zanovjetaj." - uči baba novopečenu svekrvu, svoju drugu baba
Maricu.
Nakon nekoliko dana Ljuba se odomaćila ki da
je tu rođena i život u zaseoku krenu svojim uobičajenim tokom, ni paščad nije
više lajala kad je prlazila.
- 7 -
Ali jesu kad je prolazio Dile. S repom među
zadnjim nogama, nakostrešene dlake na plećima i vratu, bjelih ljutih čeljusti
iz kojih je frktala bjela pjena kidisali su prema njemu, ali se nisu primicali,
nego sve izdaljega. Dovoljno je bilo da on stane, tupne nogama po tvrdom putu i
okrene se k njima, bježali bi skičeći, ki da ih tučeš škurijom i opet
izdaljega, s pristojne daljine, režali i bez predaha lajali, kao da ne
dišu. Moglo bi se pomisliti: "Kakve su to psine, kad se tako boje Dile!? To
su neke obične džukele!" E, Boga mi, nisu! Mačka, krupna tjela i glave, ki
omanje tele, siva sa crnim prugama preko leđa, koja je miša ili zeca ubijala jednim
udarcem šape i kratkom grizom, nije ni sanjala da bi pored Vučka mogla proći po
zemlji, pa bilo to daleko na domet škrilje. Za svaku sigurnost išla je po
avlijskom zidu ograđenim dračom ljuticom ili po šljemenu kuće odnosno jare. A
svi zečevi u smrekama, Prigredi, Brini, Gradini, Dubravi, Roli, Kraljuši, Karlovu
kršu, Repištu i Kustelovači su znali da je bar jednom sudbina zapečaćena kad bi
čuli dozivanje Marišina Vučka, Banjare babe Drame i Šarka kuma Obre s Kule. Iz
toga trokuta se moglo pobjeći samo uz dosta, dosta sreće. A pasi su imali dobar
motiv da im uskrate tu sreću: glad, jer ona boteška stare pure, što bi je dobili
za jednodnevni obrok nije bila dovoljna da nahrani njihovo ogromno žilavo
tjelo. A takvih pasa bila je puna Bukovica i Promina, da vukovima iz ličkih i
bosanskih planina i čagljevima iz Primorja nije se išlo u izletnički lov na
stoku. Zato je lugar Pane Mažibrada u svom rajonu uživa Boga svoga, vodio je
računa da stoku na ispašu neko ne ugoni u penu, da otruje koju lisicu ili
orlušinu i da zapljeni koje uže i sikiricu, kao dokaz da je neka snaša krala
državnu šumu, a za vukove ga nije bolila glava
Dile, tako su zvali Iliju Šušu, Vajićeva sina
od prve žene, iz Bjelanovića drage, koji je doša u naš zaseok u laštvo Mandi
Curičinoj. Bio je skoro za glavu niži od Mande, visoke i ljepe, ženstvene i
nježne, dobrodušne cure, i u laštvo joj nije ima šta donjeti, kao pastorak, osim
samog sebe i onog na sebi. Tako ni ona njemu nije mogla ništa drugo ponuditi
osim djela pločane kuće u kojoj je stanovala sa materom Curicom i nešto polja i
vunjači, skromno domaćinstvo, kojem je nedostajala muška ruka. Iako je bio oniži
Dile za ničim nije zaostaja za krupnijim momcima i mlađim ljudima u punoj
snazi. Njegovo tjelo skrojeno od tetiva i mišića i lavovsko srce pročulo se po
cjelom kraju. Niko nije moga podići teret koji je on sa lakoćom nosio, ploču
koju bi on izvuka iz kave poslije su po ravnom vukla četvorica, konj koji bi se
uznemirio nije moga računati na svoju snagu kad ga Dile uzme u svoje ruke, a
vola bi povalio ki da je bravče. U Dilinim grudima tuklo je meko srce i blaga
duša, niko ga nije vidio ljutog, šutljivog ili tmurnog, a govorio je zvonkim
glasom da se čuo na kilometar.
Odma po dolasku dao se na posa, počeo je od
kuće i avlije i tu sredio zapuštene zidove, nabaca ploče da se ne gacka po
lokvama, zatim otiša i obnovio zidove na baščama, prebio zemlju u nuglovima đe
žrnska ruka da danima radi nebi mogla ništa napraviti, pa onda popravio međe
oko njiva i posjeka kosjerom kupinu, a krampom joj iskopa korjenje i začas sve
dove u red. I Curica i Manda su bile zadovoljne, tim više što Manda skoro da
nije ni pamtila ćaću, koji početkom Drugog rata ode s partizanima i ne vrati se
iz njega. Niko nije zna, poginu li ili odluta neđe u svjet, prođe dosta vremena,
a niti se on javlja, niti iko išta zna. Curici nije padalo napamet da se
preudaje, čekala je da Manda stasa za udaju i eto dočekala je da u kuću dođe
vredan i kućevan domaćin koji ne pije i ne dangubi, a kad kod kuće nema šta
raditi ide za nadnicu kod drugoga.
Dile se istog časa odomaćio, ki da je tu od
rođenja. Kako i nebi, zna je on sve u zaseoku kao i oni njega. Sa svima je ima
čiste račune i nije navija za ničiju stranu, vodeći računa da očuva tu
neutralnost.
Jedno jutro, loveći škrte sunčane zrake ispred
avlije, stajao sam na podzitku, kad naiđe Dile:
- "A, mumčino, koji si ti ?" - zazvoni
mu glas.
- "Mile, Ilija!" - odgovori i ja
instiktivno glasnije, želeći dostići zvonkost njegova glasa.
- "A, tako, ti si Miško! A mugu li ja ovda
do Splavina, da nejdem oko Dola i Demanije?" - umilostivi glas, pomilovavši
me po glavi i pokaza rukom preko Guvna i Ogradina.
- "Možeš Ilija, samo ima puno zidina,
moraš preskakati." - objasnim mu.
- "Ništa zato!" - osloni se jednom
rukom na zid i đipi preko njega, pođe, pa zastade:
- "A šta me ne zoveš Dile ki i
drugi!?"
- "Rekli su nam u kući da ti je ime Ilija
i da te tako zovemo." - oda se ja.
- "A kako učiš?" - upita.
- "Dobro, odlično." - pohvalim se.
- "Iz pametne kuće, od pametni roditelja.
Đeda i babe, prađedova i prababa, ne mure drukčije ni biti, nego pametna
djeca. A šta i pitam kad sam to i sam muga zbrojiti." - više za sebe reče
Ilija i polako zamišnjeno krenu, otrese glavom i ubrza:
- "Zdravo Mile, rode!" - veselo mu
zazvoni glas i ruka mu sunu uvis na pozdrav.
- "Zdravo Ilija!" - odgovorih mu kad
je već đipao preko drugog zida Guvna u Ogradine.
Na proljeće Dile dobi poso čobana u Zadruzi u
Čučevskim stajama. Curica, Manda i Ilija natovariše na magare naćve, peku,
verige, mašu i nešto brunzina i lončina i preseliše u zadružnu zgradu. Tako prbaciše
i koćete i biljce, kašunić i mljekarić i još nešto sitnica i krpetina. Dio kuće
osta pust pošto i mačak ode za njima. Isprva su navraćali češće, okopali bi
bašče i uzorali njive, pa sve rjeđe, dok se njive i bašče ne zapreložiše, a
onda ih daše na besplatno korišćenje komšijama uz među. Ali je Dile i dalje bio
tu, ranom zorom moglo se čuti njegovo ajkanje iz Dubrave i Role, a nakon toga
bjesomučni lavež pasa iz zaseoka i Čučeva.
- 8 -
Jesenas se vratio Mire, Mirko Krneta, mlađi
sin đeda Ćike i mlađi Ilin brat iz vojske. Poslije dvije godine služenja vratio
se odrasta i popunjen, guste crne brade, koju je mora izbrijavati dvaput na
dan. Za njegovu urednost brinula je Ruža Ilina, ki za rođenog brata, prala mu i
sumprešala bjele košulje, veš, gaće i jakete, čistila i patinala cipele, tako
da se svaki dan slobodno u svako doba dana moga oženiti. Nije ga zato trebalo
posebno spremati, kad ga vidiš onako začešljana, crne valovite kose namazane
mirisnim orahovim uljem i zlatnog prednjeg zuba u bisernoj nisci zdravih caklastih
zuba.
Taman smo večerali, mi, djeca se uhvatili
svojih školskih obaveza, ćaća mota cigaru od škije u rub novinskog papira i
pljuca, a mater sklanja sudiće sa okrugle čamove stolice i odmah ih pere, a baba
se namješta u svom nugliću uz ognjište i sprema da još malo preprede suknenog
konca, kad banu Mire na vrata:
- "Dobro veče!" - zasta i osmotri
– "Mariša, imam te nešto pitati!"
- "Sjedi Mire, pa pitaj koliko oćeš, duga
je nuć." - mirno mu Mariša pokaza na stočić.
On koraknu, pa se malo zaljulja dok napravi
drugi korak, i nesigurno se namjesti na po stoca. Cipele i gaće do po lista su
mu bile kaljave, a kosa razbarušena sa par pramenova na znojnom čelu. Oči su mu
vodnjikavo sjajile, a smešak na ustima ukočeno lebdio. Pogleda u nas, zausti,
pa stade.
- "Slobodno Mire, pred njima u kući nema
tajni, a uni to van ne iznose." - pogodi mu ćaća misa i povuče duboki dim
iz tek smotane cigarete.
Mire gurnu ruku u skašelu od jakete i izvadi
kutiju cigareta pa drhtavom rukom uze ugarak i nekako pripali. Povuče dva tri
puta zaredom, a onda otpunu veliki oblak dima.
- "Jebem ti Neđelju, ne znam šta ću!" - trudio se da mu jezik ne zapliće.
Baba se prekrsti:
- "Ne psuj Mire, veče je, treba se Bogu
Muliti!"
- "Dobro majo! Pušti ga da odane!" -
prekinu je ćaća.
Mi smo pisali domaći rad, kao da se oko nas
ništa ne događa,samo smo češće upotrebljavali gumicu i upijač.
- "Eto, neda i gotovo! Sve sam mu u brk
skresa! Razumeš ti mene! Ja ću nju i nijednu drugu, pa mura pod Pištavcima
spavati. Kad je viđo popodne na lišnjaku kako čupa grančine i baca ovcama bolje
nego ijedan muškarac, a obrazi se rumene joj, da ih prstom takneš krv bi
trgnula, reka sam sam sebi: una i nijedna druga!" - u dahu sad bez zaplitanja
jezikom izgovori Mire i doda:
- "Mariša, razumeš ti mene!?"
To Mirino: "Razumeš ti mene?" ostalo
mu je iz vojske kao i pjesma:
- "Romanijo, brate Ivo. Razgovora nema..."
Koje je beskrajno ponavlja od Gostione u
Kistanjama do kuće, bio sam ili s nekim u društvu, kad bi se podnapio. Večeras
mu nije bilo do pjesme, ali "Razumeš ti mene?" je govorilo da je
posjetio Gostionu.
- "Đe si se to navrza?" - polako će
Mariša, da mu smanji žestinu u duši.
- "Bio kod Mare Savine u lalića drazi, u
njiovu kuvinu, cjelo popodne, pita je, ona oće, ćaća joj Savetina se slaže, ali
moj Ćiko neda,pa usput mi bila Gostiona i popi malo, grko mi bilo u
duši." - pravda se Mire.
- "Pa ne mure se tako s ćaćom razgovarati,
o tim stvarima se govori bistre glave, nije to odluka za dan, to je za cjeli
život moj Mire!" - prekori ga Mariša.
- "Mariša, govorim mu ja o tom cjelu zimu,
ali un ni poslije toliko vremena ne popušta, govorim mu i trezan i pijan, a kad
pitam zašto, un kaže da nije za našu kuću, da un zna Savetinu Lalića i da
tražim drugu, ni makac dalje. Kamen bi dosad popustio! A šta njuj fali? Jaka
,zdrava, vredna, ništa joj ne fali, a meni odgovara, razumeš ti mene." - objašnjava Mire, u kući dugo čuvanu tajnu.
- "Znam i ja Savetinu, znaš i ti ili si ču
da je u mladosti bijo arum, da se volio pobiti, da je rogate naravi, a to ne
znači da su mu taka djeca. Pravo da ti kažem, ja mu djecu neznam,pa ne mugu
suditi." - ograđuje se Mariša.
- "A ja ćio da ti govoriš s njim, sa
starim mi. Tebe će bar slušati, a mene sad neće ni da sluša. Govori i sa
Ilom. Ile mi kaže: "Eno ti ćaće, šta ja imam s tim?" i dobro je da se u
to ne mješa. Razumeš ti mene?" - dodvorava se Mire nudeći Marišu kupovnim
cigaretama.
- "Što se toga tiče, oću razgovarati, ali
ti ništa ne garantiram, jel ti jasno?" - obeća mu nevoljko Mariša.
- "Dobro, razgovaraj, pa šta bude,prenesi
mu ovo, šta si večeras ču i vidio." - moli Mire.
- "Ma oću,a tebi savjetujem, nemuj se
napijati i taki pred njega izlaziti, samo pogoršavaš stvari." - ukori ga
Mariša.
- "Obećavam ,budi siguran, ni kapi neću
popiti niti ću šta sam spominjati." - obeća Mire.
- "Ja ti neću ništa prenjeti šta smo
govorili, on će ti reći odluku, pa kakva bude, nemuj me ništa pitati, to ti
unapred govorim." - upozori ga Mariša.
- "I to obećavam, samo razgovaraj!" -
pristaje Mire.
Utom dođe Ruža Ilina.
-"Dobra vam veče." - reče tiho, a
Miri će:
- "Ajmo braco kući, ljudi trebaju
spavati. Stari je iša leći."
- "Sjedi Ružo, sad će!" - nudi je
mater.
- "Čekaju djeca na me! Dok ne dođem, neće
leći, pa će jopet biti galame i buke. Ajmo braco!" - pravda se Ruža.
- "Ajmo, ti me jedina
razumiješ." - usta Mire i poslušno krenu, ki malo djete.
- "Laku noć, ne zamjerite!" - Ruža će.
Pokazujući motom krišom na Miru.
- "Ajde, o čemu pričaš! Laku
noć." - pozdravi je mater.
- "Eto ti ih vraže, ništa bez buke ne mugu
rješiti! Marko,ne petljaj se puno, neka rješe smi. Inače ćeš ti šutra biti
kriv!" -govori baba iz nuglića.
- "Neću reći ni da ni ne. Samo ću reći Ćiki
da je vreme da to rješe, a kako će, to je njegovo. Nema mu više odlaganja, što
više čeka biće gore. Eto, to ću mu reći i još to da je stvar izašla iz kuće mu,
a to nikad ne valja, kad se selo naslađuje tuđim prljavim
rubljem." - odgovori joj ćaća.
- "Pa zašto đed Ćiko neda?" - upita
Braco.
- "A zašto!? To znači da će se danas-šutra
odjeliti, a to rjetko završi bez svađe. Ne mure danas niko s nikim, pa će tako
biti i kod nji. Drugo, što se tiče Savetine, u pravu je, a za curu neznam, ako je na
ćaću bar malo, u kući mira neće biti. A nešto se pričalo da je jednom njegovom
djetetu krmača odgrizla prste. Jel to ta, neznam." - svima ćaća objašnjava
stanje stvari.
- "Da, da, to se pričalo za prasicu i
prste. A nešto se šuškalo da je ta cura bila dugo u vezi sa Jovom Stolićem,
Ljuberinim bratom, a zašto se to raspalo neznam, pogani jezici su govorili da je
bila u drugom stanju šnjim, pa pobacila i da se te kuće poslije toga ne mugu
očima viditi. Sve je to sigurno stiglo do đeda Ćike, pa se zato un protivi. A i
Ljuba, Jovina sestra, udata je za Đuru Maričina. O sudbino, ko ti zna pute!" - nadoveže se mater.
- "Unda nije ni čudo što se Ćiko
protivi! Ako je to došlo do njega, a sigurno jeste, biće belaja. Ljuba i ta cura
se sigurno neće trpiti, a Đuro i Mire, iako braća od ujaka odnosno tetke,
povući će se za ženama, neće nikad biti mira. To je to." - sračuna baba.
- "A vidićemo, nešto će ispasti!" -
okonča ćaća temu.
Nije prošlo dugo, Mire se oženio Marom, kako
je i želio. Mara, jaka i vredna žena, radila je za dvojicu. To je stvarno bila
žena što joj je krmača kao malom djetetu odgrizla dva prsta, a ne sve prste
kako su pričali. Ali to niko nije primjećiva, vješto se izmalena izvježbala
kriti tu kljastu ljevu šaku, a s njom je radila sve poslove u kući, u njivi, u
vinogradu, tako da je niko nije računao kljastom.
Tako je moj drugar Milan dobio strinu, nije se
žalio na nju, ni na "ćiću" Miru, koji su skupa sa njegovim ćaćom i
materom i đedom radili i hranili se. Ali o đedu Ćilitu starala se samo Ruža
Ilina, prema Mari je bio ladan, nit je kudio niti hvalio.
- 9 -
Otoplilo je, u školu smo počeli ići bez
jaketa, pa bez džempera, a onda uskčišmo u kratke gaće i košuljice kratkih ili
zavrnutih rukava. Kod kuće su strogo vodili računa da ne idemo prerano u školu i
da se iz škole vraćamo na vreme, da se slučajno nebi kupali na Brestovači. A
nije nam treba takav nadzor, dovoljno smo bili zastrašeni.
Za Prvi dan proljeća cjela škola je išla na
"Šetnju" u Livadice. Postrojeni u redove, držeći se za ruke mališi su
išli sa učiteljicom, a stariji razredi su se držali reda dok smo prolazili
preko Raskršća i kroz Mažibrade, a kasnije su išli u buljucima, bez obzira na
dernjavu učitelja i nastavnika. Livadice su bile desno od Orasa, pored
Manastirske ceste, nekad manastirsko zemljište, a sada zadružno i nalazile su
se iznad sastavka kanjona Krke i suvog korita Marice, koji su zvali Draga. Na
tom troulu, na vrhu, uz cestu, su bile livade i tu se kosilo sjeno, a dolje, do
dna kanjona, bila je stara šuma, koja je rasla po strminama. Odrasli dječaci su
se podjelili na timove i igralina više improviziranih igrališta nogomet, a mi
mali smo tražili ciklame i ljubičice u šumi, pravili kitice i nosili ih
učiteljicama. Nije nas trebalo posebno nadzirati, svi smo mi znali kao se treba
ponašati u prirodi, čuvati od zmija i drugih opasnosti, pa su učitelji i
nastavnici bili bezbrižni u hladovini stoljetnih stabala.
Ali ne lezi vraže! Jedna grupica gradske djece,
koja nije tako prirodu i ponašanje u njoj poznavala kao seoska djeca, izdvojila
se i spustila do Rita. Tu nisu odolili iskušenju da se okupaju, bilo im se
učinilo vruće u zavjetrini kanjona, pa tako učine i poslije sušenja vrate se
nazad na livade. Niko ništa nije primjetio kad su se vratili, a oni su to dobro
krili.
Sutradan su svi bili prehlađeni,a Dule
"Grge" Lalića najmlađi sin i brat Jotarin i Majkanov, završi u
bolnici u Šibeniku. Poslije par dana je umro. Mi prvašići nismo mogli vjerovati
da Dule neće više nikada doći u razred. Na njegovo mjesto u klupi niko nije htio
sjesti, ostalo je prazno do kraja godine, sa kitom ljubičica u tintarici.
Pogreb je bio posebno tužan. Sva djeca iz
škole, mnogo ljudi i žena iz grada, formirali su kilometarsku povorku prema
crkvi svetog Đurđa u Bezbradicama, idući lagano išutke za bjelom malom kapsom
do Krnetskog jezera. Tu je kapsica stavljena na kar i uputila se sa najužom
rodbinom ka groblju, a mi smo dugo, uplakani, gledali za njom, dok nije zamakla
iza drveća oko Krčme. Vraćajući se tužno i lagano prema školi nismo krili suze
jedno od drugog, koračajući bez glasa, sa odjekom bugarenja Dulinog oca i majke
i braće u ušima.
Teške su dječje smrti, teške i za odrasle,
akamoli za nevinu i nježnu dječju dušu, koja tek počne disati na ovom svjetu.
Zato ove godine Brestovača osta netaknuta,
toliko zahvalnosti je zaslužila Dulina duša.
- 10 -
Završi školska godina, Dušan i ja smo prošli
odličnim, Stevo vrlodobrim, a Braco dobrim. Dušan će najesen u osmi, Stevo u peti,
Braco u četvrti, a ja u drugi razred. Rosa će se do mile volje igrati krpenim
lutkama i trpiti pletenice, dugu kosu i bolno češljanje. A i Mariša mora nešto
poduzeti, šta sa Dušanom, godina će brzo proći.
Jednog petka, na sajmen dan, ćaća zakala
volove i staru kravu Zekulju i otjera ih na Plac.
Vratio se bez njih.
Drugog petka on mater i Dušan otjeraše janjce
na Plac i prodaše ih.
A onda dotjeraše iz Rudela, od tetka Marka
Stupara, mladu steonu kravu, kojoj daše ime isto Zekulja. Oteliće se najesen,
biće varenike preko zime.
Jednog od narednih dana ćaća je neđe
otiša. Mater nam ne ćede reći đe je, reče neodređeno da ode tražiti državni
posa, ali da ne govorimo nikome ništa dok se on ne vrati. A njega nije bilo
već dva dana. Trećeg jutra kad smo ustali maja nas utiša prstom preko usta i
pokaza na krevet đe je ćaća spava dubokim snom.
- "Maloprije se vratio, putova je cjelu
nuć." - prošaputa i dade nam po krišku kruva i ćikaru varenike.
Vareniku popišmo onako s nogu, a s kruvom
izađošmo pred kuću i avliju. Tu nam zasta zalogaj u ustima: ispred je staja, pod
zidom Guvna, novi novcati kar. Crveno obojene glavčine i zeleno lengeri, crveni
stupci i crni sindžiri, žuti timun i vaga sa crnim sjajnim kovačkim gvožđem,
posvuda po njemu mirisalo je na novinu. Rukama smo prelazili preko djelova,
zagledali, mirisali i sve nam govoraše da je to rad prvoklasnog majstora, koji
nije samo otaljava posa nego i upotrebio umjetničku žicu da uljepša svoje
djelo. Tamo gdje bi neki iskovali običnu kuketinu da služim svrsi, on je doda
ukrasna krilca na grivne, kojih je bilo posvuda, svih oblika i veličina, utisnu
je šare, koje su ličile neđe na bršljan, neđe na lozu, a neđe na pšenični klas
ili klip kuruza. Dok smo se mi divili karu i detaljima na njemu iz drugog djela
vatrene kuće, tamo iza velikog žitnog kašuna začu se rzanje. Otkud sad to, pa
tamo su bili volovi i krava, a magare je sindžirom vezano za kustelić iza
kuće? Uostalom, krave i volovi riču, a magarad reve!
Potrčimo svi tamo i provirimo kroz
prozorčić. Iz polutame sjaje dva sjajna oka, između nji bjela pjega, uši na vr
glave naćuljene, a crne nozdrve se šire i ispuštaju bjelu toplu paru, na vratu
sjajna crna griva, a tamo prema jaslama sjaji se crvenkasta dlaka na nemirnu
tjelu. Guramo se oko prozorčića da bi bolje vidili, a iznutra se čuje blago
rzanje, kao da oće reći: "Dobro jutro."
- "Konj,
Bože, šta je njep!" - ote se Stevi.
Maja izašla ispred kuće, gleda nas i sretno se
smije.
- "Zašto nam nisi rekla!?" - pita je
Dušan.
- "Otkud sam znala da će ga kupiti!? Poša
je da nađe kunja, a dali će ga naći njesam ni ja znala." - pravda se ona
smijući se.
- "Pa gdje ga je kupio, kad ga nije bilo
tako dugo?" - pitam je ja.
- "U Kninu, ali ima još nešto nuvo,
izgleda da je naša posa." -reče ona povjerljivo.
Već dugo smo čuli da ga mater nagovara da
traži posa:
- "Eto, Jole radi, Mire radi, Duca se
zaposlio. A tebi djeca rastu, Dušana ćemo ubrzo murati neđe slati na škole, a
s čime?Dinara u kući nema, to što dobijemo za malo jaja i varenike nije dovoljno
ni za so i cigare tebi, a djeca uvjek za nešto traže, za školu. Svi smo u
prnjama, ne stignem okrpati krpu na zakrpu."
- "Ima on i ođe šta raditi, ne mure na obe
strane!" - branila ga i odgovarala baba.
- "A majo, i Pokojnik je to sve radio, pa
je jopet stiza raditi za trgovce!" - borila se maja za svoj plan.
- "Un je bio jači, a ođe bi platio ljude
na nadnicu, svi su se otimali da za njega rade, bar bi se dobro najeli, a sad
neće niko i da ga neznam kolko platiš, a trže ranu ki da su na slavi." -
brani baba ćaću, nebi ona da se on miče od kuće.
- "Pa tu sam ja i djeca, sad su ojačala,
muremo uskopati i požeti i ovrći, čuvati ovce i kravu, uskopati bašče. Kad se
bude oralo, tu će nam trebati pumoć, nekako ćemo se snaći." - neda se
mater.
- "Pa, ja sam mislio o tome, prodaću
volove i janjce, kupiću jednog kunja i kar, a Marko Sakić je nudio da bude
suveznik, jer planira kupiti kunja. Tako bi rješili oranje. Ilija, Markov
brat, je kod kuće i obavlja domaćinske poslove, dok Marko radi u Općini. A kad un
drži plug, djeca mugu ćerati kunje. A kad zatreba neko jači, tu je Vaso Čala,
reka mi je daće uvjek uskočiti. A ja ću na prugu, nema mi druge." - izložio
je svoj plan ćaća.
- "Radi kako oš!" - naljuti se
baba - "Provaj, pa ako nejde, uvjek imaš šta raditi kod kuće.
Mi, djeca,smo bili na materinoj strani i
bojali smo se da se ćaća ne predomisli. Ali kad je proda volove, bili smo
sigurni da promjene dolaze. Nadali smo se da će biti bolje.
Sad kad je kar i konj tu, kod kuće, povratka na
staro neće biti. Čekali smo nestrpljivo da se ćaća probudi. Trčali smo od konja
do kara, razgledali čas jedno čas drugo, i objašnjavali jedan drugom kako se
šta radi i zašto šta služi.
Nema komentara:
Objavi komentar