Žuto djetinjstvo (1-5)

- 1 -

Tog septembra 1955. godine bio je moj prvi školski dan, prvi u nizu od mnogih koji će doći. Braco, koji je dobio zaduženje da me dovede u razred, polazio je u treći, a Stevo u četvrti razred. Dušan je pohađa sedmi razred i na nas nije čeka, već je otiša sam u školu, kako je i dosada činio. Kad smo se obukli i spremili, nas trojicu je mater dobro pregledala i prikričila nam da vodimo računa da se usput ne isprljamo. Stevo je na sve to ravnodušno gleda, Braco se po običaju uzvrtio, a ja sam bio na žeravici. Kad je na Svetom Ćirilu i Metodiju otkucalo osam sati krenuli smo prema ravnici i gledali gdje su druga djeca. Braco glasno pozva Stevu Jolinog i ovaj dotrča uz Perinu ulicu i reče da su Mara i Ljuba Stevičina već otišle, ali nije bilo Milana Ilinog, koji je treba ići samnom. Otrčim da vidim šta je sa njim, a đed Ćilit mi reče da je on već otiša sa materom. Nas četvorica prođošmo kraj nekadašnje Zorkine kuće u kojoj sada niko nije živio otkako je otkupio Miško Bjelanović iz jasenovca i ona nas podsjeti na Stevu i Jovu Zorkinog:

- "Sad bi oni s nama išli. Ko zna kako im je tamo?" - reče Stevo Jolin gledajući u avlijska vrata i izraslu koprivu na nekadašnjem đubru.

- "Bog zna, valjda dobro." - lakonski doda Braco.

Prođošmo Tuminu jaru, pa Nikoletine Ćubana kuću. Kod Panine vinogradine se dogovorimo da idemo preko Perićinke, bliže nam je nego ispod Placa. To mi je do Perićinke sve bilo poznato, ali do sada dalje nisam samostalno iša. Uđošmo u neku ulicu između njiva i objasniše mi da put kroz ulicu ljevo vodi na brestovaču, pravo u Mažibrade između kuće Duje Ružičinog i Tumine kuće, a desno, kud mi sada idemo, pored Klanice, Boduličine, Zorinine i Veline kuće, u Kistanje. Izašli smo na glavnu ulicu kod Donje špinje, pored Šeganova magazina, koji je sada bio Zadružni. Nasuprot čela Šeganova magazina, preko ceste, bila je Dubajića kuća, gdje se rodio Simo Dubajić, a sad mu tu živi stric i Milovida Dubajić, sa ćerima Desom i Sovjetkom. Tada dolaze Budimirove kuće s desne strane ceste, a s ljeve strane je Jankovića đardin i kuće, iza nje Đokina kuća i mesarnica, a poslije nje Gostiona. Nasuprot, s desne strane ceste a poslije Budimirovih kuća je "Narodni dom", pa kuća Pere Mandića, Pojkina kuća, Manastirske kuće na tri sprata i Cvjetkovića kuće. Između je raskršće, centralni trg sa pijačnim betonskim stolovima i praznim terenom ispred crkve Svetih Ćirila i Metodija. Tu, s južne strane, je Stara škola i Ćakića kuća s piljarnicom i nešto uvučena Pošta, ispred koje je mramorni spomenik-kosturnica palim partizanima u drugom ratu. Preko puta Pošte je Špinja sa kamenim putpkazom i Dom ratne siročadi. Mi idemo ulicom koja vodi prema Macurama i dalje na zapad prema benkovcu i tu su s desne strane Općina i zatim osmogodišnja škola "Jovo Martić". Preko puta škole su Talijanske barake iz Drugog rata, okružene visokim zidom i bodljikavom žicom,a sada su tu vojni hangari.

Sve mi to Braco govori kako šta prolazomo, ne vodeći račina jesam li ja zapamtio ili ne.

Ispred škole se skupilo na stotine djece svih uzrasta i vesela graja se čula do neba i što smo bliže prilazili sve više sam se stiska uz Bracu. On je prepozna svoje društvo iz razreda, s njima se pozdravlja i nije puno vodio računa gdje sam ja, valjda je bio siguran da se neću izgubiti u gužvi, jer je to bilo u mome interesu. Zazvoni podvornik ispred škole ovećom brunzicom, graja začas presta, a iz škole počeše izlaziti odrasli učenici viših razreda. Među njima je bilo dosta odraslih momaka i cura, učini mi se da bi se sutra mogli ženiti odnosno udavati. To me malo začudi, ali ostavih pitanja za poslije, sada sam bio napet ki strela, očekujući svaki čas da krenemo prema na ulaz u školu, pošto sam vidio da se Braco i njegovo društvo primirilo. Milana Ilinog nisam vidio niđe, đe li se samo sakrio s materom u onoj gužvi? Možda su ostalo neđe podalje, da druga djeca nebi vidila da ga je mater dovela u školu.

Kad zazvoni podvornik drugi put, masa se ustalasa i poče se uguravati kroz velika školska vrata. Ja i Braco smo se kretali po ritmu mase stiskajući se negdje u sredini i kad konačno uđošmo kroz vrata on me gurnu uleđa kod prvih desnih zelenih vrata:

- "Evo tu, to je prvi razred!" - i ne čekajući moj odgovor odleti uz velike kamene stepenice na sprat.

U ogromnoj prostoriji su bila tri reda masivnih drvenih klupa. A ljevo do vrata veliki drveni sto i crna tabla , koja je pokrivala pola zida. Iza njih, u smom nugliću, bila je velika gvozdena crna peć, skoro do samog plafona.

Zvjernjam i zapažam da su sve klupe već popunjene, ogledam se okolo nebi li ugleda neko prazno mjesto ili Milana. Ni jednog ni drugog nije bilo i ja nasumice krenem prema zadnjim klupama i primjetim da ponegdje sjede skupa po tri djeteta, umjesto dva kako su meni pričali. U sva tri reda u prvoj polovini su sjedile djevojčice, pa da je tu i bilo mjesta ne bi nikako sjeo, jer sam zna da bi mi se rugali da sam naša curu ili još gore da sam "curica". Zato bez razmišljanja krenem prema prvoj klupi u srednjem redu gdje su sjedila dvojica dječaka:

- "Makni se malo!" - kažem onom bližem odlučno.

- "Nađi drugo mjesto, vidiš da je zauzeto." - rekoše obojica uglas.

- "Da ima nebi se ugurava!" - ponovim strogo, a oni se stisnuše pošto baciše pogled oko sebe.

- "Ko si ti?" - upitam ovog do mene.

- "Ja sam Jovo Martić, a ovo je Boško Tauz iz Martića, a ti ?" - odgovori i odma upita, ljep dječak, smeđe valovite kose, uredno obučen u gradsku robu i kod Brice potšišan. Drugi je bio bucmast, nešto niži od nas dvojice, dobroćidna izgleda i meke naravi svojstvene debeljucama.

- "Ja sam Mile Mažibrada, s Vlake," - odgovorim i pokažem na Milana koji je taj čas uša u razred i zvjernja okolo ki ja maloprije, ne bi li me ugleda - "a ono je Milan Krneta, moj drug s Vlake."

Podignem ruku i Milan me opazi i krene prema meni i kad vidi da nema mjesta stade neodlučno.

- "Sjedi tu zasad, poslije će nas rasporediti." - pokažem mu na klupu do moje u redu do prozora tako da nas je djelio samo prostor između redova.

Druga dvojica u toj klupi se stisnuše bez rječi i on se nekako namjesti kod njih.

Djeca su se grupirala prema zaseocima iz kojih su došla jer su se od tamo poznavali: Lalići u jednu grupu, Perići u drugu, Krnete iz polja u svoju grupu i tako redom, a gradska djeca su zauzela prve klupe, ona su bila slobodnija i ponašali su se kao da je to njihov teren, a mi uljezi, ta škola im je u komšiluku, dok je djeci iz okoline to bio prvi put da smostalno dolaze na Kistanje, na nepoznat teren i to još u školu, o kojoj su od starijih koješta čuli. Njihove zureće oči su sve govorile.

Zatvoriše se vrata učionice i dječja graja ki ustrom bijaše presječena. Ispred njih do učiteljskog stola je stajala mlada cura kratke kose u odjeći kakvu nose žene u gradu. Ispod ruke je držala veliku knjižurinu:

- "Zdravo djeco!" - reče zvonkim glasom.

- "Zdravo!" odgovori nekoliko njih upućenijih.

- "Ja sam vaša učiteljica Radojka Mandić, a vi ste prvi razred osmogodišnje škole "Jovo Martić" u Kistanjama, generacija 1955/1956. školske godine. Ima vas šezdeset i moraćete biti mirni u razredu, kako bi svima bilo lakše da učite, a meni da vas učim. Danas ćete naučiti i zapamtiti ovo: kad ja ili koji drugi učitelj ili odrasli ulazi u razred vi svi ustajete ne govoreći ništa, a kad vas pozdravi vi odgovarate "Zdravo". Onda sjednete, kad vam se kaže! Kad ulazite u razred dok traje nastava, prvo morate pokucati i kad vam se kaže "Naprijed" onda uđete. Kad vam nešto treba sjedeći dignete ruku s dva prsta i kad vam se dozvoli ustanete i kažete šta vam treba. Kad se završi nastava ustajete na poziv učitelja i pozdravlja se "Za domovinu s Titom!", a odgovara se "Naprijed!" Jeli vam jasno?" - održa ona prvu lekciju.

- "Da, jesmo, razumili smo!" - čulo se sa raznih strana

- "Kaže se kratko: DA" - ispravlja tu graju učiteljica.

- "A sad ću vas prozivati, kad kažem ime i prezime, taj neka ustane." - objasni ona.

Ona proziva, a djeca ustaju s mjesta i kažu "Ja" ili "Ovdje", a onda prozva:

- "Marko Mažibrada!"

Niko ne ustaje.

- "Marko Markov Mažibrada!" poniovi ona glasnije sa očevim imenom.

Dvoumim se: "Šta je sad ovo? Meni je ime Mile. Možda taj nije doša u školu?" i ne javljam se.

- "Marko Markov Mažibrada, rođen 11. maja 1948.godine." - treći put proziva ona.

Nema druge, ustajem: "Ja sam Mile Mažibrada, Markov, rođen 11.maja 1948.godine."

- "Ovo mora da si ti. Ja ću provjeriti još jednom, a ti pitaj oca kako ti je pravo ime i neka donese Izvod od matičara." - kaže ona.

- "Dobro." - rečem i sjednem, a osjećam na tjemenu i vidim od onih ispred sve poglede na sebi.

- "Zar nije dovoljno što sam jedini ovako pjegav i žut u razredu, pa sad još neznam ni kako mi je pravo ime?" - vrat i lice su mi crveni od srama, osjećam žarenje. Srećom, učiteljica nastavi prozivku, pogle di siđoše sa mene i sve se smiri. A tada reče:

- "Sutra dođite sa Bukvarom i zadaćom za pisanje, grafitnom olovkom i gumicom, drvenim bojama i Crtankom u ovu učionicu u jedan sat popodne. Znači, imaćete nastavu popodne, a sad:

Za Domovinu s Titom!"

- "Naprijed!" - odgovori razred i krenušmo ka izlazu iz učionice, gurajući se ko će prvi van.

Prva lekcija je naučena!

Milana sačeka mater kod Općine i oni odoše kupovati knjige, a ja pođem sam kući putem kojim sam i doša. Ispred Jankovića kuće staja je visok prosjedi gospodin, što je odavala cjela njegova pojava. Elegantan,visok, vitak, obrijan i podšišan i obučen u svjetlosivo odjelo i smeđe rupičaste cipele, bjelu košulju sa svilenom kravatom, kretao se lakom nonšalantnim korakom prema meni, kao da na sebi ima seljačke krpe.

- "Dobar dan, gospodine!" - rekoh kad sam mu priša, kako su me kod kuće učili.

On zasta iznenađeno:

- "Dobar dan sinko! A čiji si ti?"

- "Marka Mažibrade, s Vlake." - odgovorih.

-"A, Markov, unuk pokojnog Jandrije! Bravo, vidi se odgoj! Tvoj pokojni đed Jandrija ja sa mnom radio, laka mu zemlja. I ćaća ti je pošten čovjek, a hoćeš li učiti dobro?" - pomilova me po kosi.

- "Oću striče!" - odgovorih sramežljivo.

- "Znam da hoćeš, sa takvog stabla na padaju kvarne jabuke! Tvoja učiteljica Radojka stanuje s materom u mojoj kući. Ovdje je odrasla i reće mi kakav si đak. Zato, pazi se!" - pripreti mi prstom uz širok osmjeh i krenu svojim putem – "Pozdravi babu Anicu i ćaću!"

- "Gospodin, otkad to nisam čuo." - čujem kako govori sam sebi i vrti glavom.

Produžim dugim korakom da izađem što prije iz grada. Od špinje kod Šeganova magazina do Perićinke sam trča punom snagom i tu stadoh na strugi, naslonim se na oveću ploču, da se odmorim i dođem do daha. Od radosti poskočim sa zidića: "Poša sam u školu!" i svečanim paunovskim korakom produžim kući. Sa avlijskih vrata viknem: "Evo me!" materi koja je u vidri prala robu tukući po perilji prakljačom.

-"Evo muga prvašića, golubića!" - obrisa znoj sa čela i zagrli me mokrim rukama i poljubi u kosu – "Baš ti ovo ljepo stoji, mudre kratke gaće i svjetloplava košulja! Kako je bilo?"

- "Dobro, velika gužva, puno nas ima, a učiteljica nam je Radojka Mandić." - kažem joj.

- "A, znači, završila je školu, počinje raditi. To je Mandićkina, iz Jankovića kuće. Ćaća joj je poginu u ratu, a sad mater pumaže gospođi Janković i tamo stanuju i hrane se zajedno." - objasni mi mater.

- "A šta je u rodu Jankoviću?" - raspitujem se.

- "Ništa,prije rata je radila za nji kao sluškinja i muž joj je pomaga kod Jankovića u dućanu, a sada žive zajedno ki jedna porodica. Šta će jadni Niko Janković, poginu mu sin jedinac u partizanima, bio je doktor, pa sad nema nikoga. Dvije cure od Mandićke un školuje ki da su njegove. Eto, Rada završila učiteljsku, a i druga je neđe u školi." - dovrši ona priču, režentavajući robu u vidri.

- "A majo, kako je meni pravo ime?" - upitam je otežući.

- "Kakvo ti je ime!? Mile, kako bi bilo?" - sad se ona začudi.

- "Učiteljica kaže da je moje ime Marko. Tako me i prozvala!" - kažem joj otužno.

- "To mura da je neka greška! Pitaćemo ćaću!" - obeća mi.

- "Učiteljica kaže da to ćaća mora viditi kod matičara i reći joj." - prenosim učiteljičinu poruku.

Kad je doša ćaća mater mu odma reče za problem oko mog imena. On slegnu ramenima:

- "Vidiću, mura da je matičar, Jovo Adžović, pogrešio. Kad sam ga upisiva reka sam mu podatke u Gostioni, a un reče da ne trebam ići u Matični ured, da je sve zapamtio. Ako je potega koju više, lako je moguće da je pogrešio."

- "Đavo odnjo i Gostionu! Kod Manastira je upisan kao Mile, a u Matičnom uredu muraš provjeriti i viditi šta je tamo. To se mura srediti, ko će poslije ispraviti!?" - ljutito će mater, koja nije volila da se ozbiljne stvari nemarno obavljaju: "Ili napravi kako treba, ili ne počinji!", bilo je njeno geslo.

Poslije par dana vrati se ćaća s Kistanja i reče da je matičar Jovo Adžović pogrešio i upisa ime Marko umjesto Mile i da su tako prenjeli u školu i da se tu sada ništa ne može dok ne postanem punoljetan, pa mogu tada podnjeti zahtjev za promjenu imena.

Ugasi se u meni i posljednja trunka nade da će se greška ispraviti, a za sve san krivio ćaću:

- "To je on namjerno napravio! Da sebi ponovi ime! "Znam ja njega!"

- "Ma nije!Vidiš da su lokali u Gostioni, pa napiti pogrešili." - pravdala ga je mater, ali nije razbila moju sumnju.

I tako sam počeo nositi dva imena: Mile za zaseok i rodbinu, uži krug; Marko za školu i državne institucije, širi krug.

- "Bićeš ti veliki i dobar čojek! Svi uni imaju dva obilježja, koja nemaju obični ljudi. A ti imaš duplo: dva imena i plav si, mimo ostale djece. To nečemu sluti, vjeruj ti meni." - tješila me baba kad sam se jednom uzgrinta radi toga.

S vremenom sam navika, navikla se i okolina koja me poznavala.

- 2 -

- "Bože, Ružo! Jeli tvoj mali ima žutu sjajnu kosu? Gledam ja prije par dana s prozora i vidim dolje na ulici djecu, idu iz škole, obasjali ih sunce, a među njima ističe se napredno djete, bjelo ki labud, a na suncu mu kosa sjaji ki žeženo zlato, pa se sve preliva, čas tamnožuto, čas žutocrvenkasto, ma ki ona zlatna boja na ikonama. Sve bi dala da imam taku kosu. Vidila sam dame koje se farbaju, ali tako nešto samo mater može roditi!" - ispriča mi mater da joj je tako rekla Mica, ćer Crnog Ilije, kad je nekidan bila u Kistanjama. Milica je stanovala sa porodicom u zgradi Općine na prvom spratu, odmah do škole, pa je kao dokona novopečena gradska žena često visila na prozoru i gledala šta se na ulici događa. Kao svaka izrazita crnka, sjajne crne kose i garava tena, želila je da ima plavu kosu, a naročito otkad se udala za činovnika i postala građanka.

Nasuprot tome, meni su bjeli ten, pjegavo lice i žuta kosa zadavali samo brige. I kada je trebalo i kada nije ja sam bio vidljiv, u prvom planu,kao neki predmet na izlogu dućana, pa se neko oduševljavao, a neko kudio, predamnom, otvoreno, moj izgled. Pa ma kako prijale pohvale i one dosade, a kuđenje zna da zapeče do dna duše, a naročito kad ti to ničim nisi zaslužio, a poslije svake opekotine ostaju ožiljci. Izbačen na izlog iz mog mirnog zaseoka u prvi mah se nisam snalazio. Reakcije su bile burne, a to je još više potenciralo moju izloženost, bio sam još vidljiviji, a to je bilo suprotno od onoga šta sam ja želio.

- "Vidi ovog prvašića, isti tučje jaje!" - naruga se neki trećaš kad smo bili na velikom odmoru.

Začuo se kikot njegovog društva, meni jurnu krv u glavu, i trećaš se začas nađe u prašini, a ja sam ga onako zaprepašćenog tukao gdje sam stiga. Skočiše četvrtaši, zgrabiše me:

- "Dobro je mali, dobio je svoje! Imaš pravo, ma kako si tako jak!?" - ladili su me, a utom dođe i Braco, dade onom trećašu nogu u guzicu i glasno, u onoj nastalij tišini, zapreti da će imati posla sa njim, ko me bude dira. Iza njega se preteći namjestio Stevo Jolin, a Milan Ilin stao je do mene, prišao i kum Dule s Kule, iza njih djeca iz Mažibrada, a do njih djeca iz Čučeva. Tako se grupira cjeli front djece istočno od Kistanja i svima je ostalima bilo jasno kad su osmotrili tu snagu da je bolje ne imati posla s nama. Em smo bili brojni, em smo bili snažni, em smo bili složni, a po mom primjeru su zaključili da smo i srčani. Pošto je to doba kada se daju i dobijaju nadimci, da nisam reagova taj nadimak bi i osta, a ovako više nikome nije padalo napamet da me tako zove. Bilo je još jedno-dva slučaja iz velike daljine, ali je sutradan lekcija ponovljena, pred kolektivom, pa se više nikom nije isplatilo da me tako nazove.

Po svršetku odmora, kad je u razred ušla učiteljica, zatekla je šumu ruku sa podignuta dva prsta u zraku od ženskog jata iz prednjih klupa. Muškarci su mirno sjedili i škripali zubima gledajući kako "tužibabe" se takmiče koja će se više ulizati učiteljici. Smatralo se da one nemaju prava da se mješaju u muške stvari.

- "Šta je sad, polako, reci ti Lalo!" - pokaza ona na curicu sa kikama u prvoj klupi, koja je stanovala u donjem djelu Kistanja.

- "Učiteljice, Marko se pobio na odmoru..." - poče klokotati vrelo iz njenih ustadok su joj se kike tresle, a ruke mavale ki krila polivene kokoši.

Učiteljica ostavi Dnevnik na katedru i uze šibu i pokaza na mene:

- "Ustani Marko, jesi li se tukao?"

- "Jesam!" - odlučno ustanem i zvonko odgovorim, nisam ima kud.

- "Sad mi reci zašto?" - upita strogo ona.

Ja ćutim ki zaliven. Ćuti i razred u iščekivanju.

- "Hoćeš li reći ili ne!?" - povisi ton učiteljica.

Odmanem odlučno glavom.

- "Jovo, reci o čemu se radi, ali istinu!?" - obrati se tada Jovi Martiću, koji je sada sjedio u redu do mene sa Boškom Tauzom u klupi, dok sam ja sjedio u redu do prozora sa Milanom. Jovin ćaća Jandrija Martić je radio kao bolničar u ambulanti i ujedno bio upravnik ambulante, a zvanje bolničara je steka u partizanima, prošavši cjelu epopeju od Kistanja preko Neretve i Sutjeske do Štajerske. Po njegovu stricu, Jovi Martiću učitelju u ovoj školi, škola je sada nosila ime, a umro je od upale pluća u zimu 1942. godine kao jedan od osnivača Bukovačkog partizanskog odreda. Takav pedigre garantova je da će Jovo biti objektivan i pravičan.

- "Nije kriv, gadno su mu se rugali! I ja bi se potuka da su tako napravili meni." - kaže Jovo.

- "I ja, i ja, i ja..." - čulo se iz muških usta.

- "Dobro, sjedi Jovo! Marko u kut!" - pokaza mi u pravcu velike gizane crne peći.

Odem kod peći i kleknem na koljena, licem okrenut zidu.

- "Sad dobro zapamtite! Ja za vas odgovaram od kuće do škole i od škole do kuće. Sve šta vam se desi treba meni reći, ja ću to rješiti kako treba. Vi to ne smijete sami rješavati, kao sada Marko. On je trebao meni reći, a ne tući se. Zato je kažnjen!" - obrazloži učiteljica – "Drugo, ko je danas redar?"

Ustane Mara Krneta, ćer Ljubana Šarlije.

- "Redar treba prijaviti meni, ako nešto nije u redu ili me treba zvati. Treba se znati red, zato redar i postoji,a ne samo da svodi dužnost na brisanje table. Ne želim u razredu "tužibabe", kako vi kažete. Želim red. A sada idemo učiti!" - okonča ona slučaj.

Ja sam kleča na koljenima okrenut zidu, a dok je učiteljica pisla na tabli velika i mala slova i glasno ih izgovarala čuo sam tihi šapat iza leđa:

- "Eto vam sad "tužibabe", platićete to."

Učiteljica nije čula ili se pravila da ne čuje.

Klečanje mi nije teško padalo, pa sam se zaokupio mislima o tome da li sam pravilno postupio ili je u pravu učiteljica. Da sam postupio kako kaže učiteljica sada bi mi osta nadimak, a ovako sam bio siguran da neće. Bilo mi je drago šta ostali dječaci isto misle, a "tužibabe" će već platiti izdaju. Sebi sam zamjera što sam tako vatreno reagira, mogao sam to napraviti i hladne glave. A da li bi ima taku snagu da nisam planu!? A da me trećaš istuka, da je bio jači? Zaključio sam da malo vatre ne škodi, da je treba kontrolirati i sve u svemu, da sam i dobio batine, nebi bio gubitnik. Branio sam se, a svaka obrana je opravdana, pa pobjedio ili izgubio, izaziva poštovanje, ali je ipak bolje pobjediti. Tada dilema nema, sve je čisto i jasno.

Iz misli me trže učiteljica:

- "Dosta je, na mjesto!"

Sutradan je trebalo "tužibabe" naučiti pameti. Podjelili smo se u parove, po dvojica, jedan bi se kradom spustio na četri iza djevojčice, a drugi bi je tobože nenamjerno gurnu. Oboje bi ustajali, pritom bi dječak vikao na djevojčicu okrivljujući da ga je gurnula, a onaj što ju je gurnuo također bi na nju vika što mu istrčava na put kojim se žurio. Tako su prošle kolovođe "tužibaba", a ostale su ubrzo shvatile i primakle se ulazu u školu. Kad smo se vratili sa odmora čekali smo šta će biti, spremni na kazne koje će usljediti. Iznenadili smo se kad nije bilo dignutih ruku. Čak je Lala rekla učiteljici da je isprljala vešticu kad se okliznula i pala, naravno u igri.

Lekcija je naučena, "tužibabe" su položile sa odličnim.

- 3 -

Problema sa učenjem nije bilo. Pošto sam ja već zna čitati i pisati, sada sam samo uvježbava rukopis. Tako sam šara gdje bi god stiga, osim knjiga. Na unutrašnjoj strani klupe napisa sam svoje ime za uspomenu. Crta sam i boja bolje nego šta se od mene očekivalo, a pjesmice sam pamtio odmah poslije prvog čitanja. Kako to donosi prednosti, donosi i nevolje. Poslije predavanja nove lekcije znalo se da ja prvi izlazim na tablu, da bi se ostalima ponovilo, ako nešto nije bilo jasno. Ako nešto učiteljica pita, a niko nezna, obavezno se pita mene. Ako ja znam, znači da se dobro predavalo, a ako neznam, onda se nanovo predaje cjela lekcija. Oni, kojima nešto nije bilo jasno, nisu razumili ili shvatili kako treba, radije bi pitali mene nego učiteljicu. Znali su da ih neću odbiti, da uvjek pokažem svakom i da pomognem svakom ne praveći razliku. To mi je oduzimalo vremena, ali mi nije bilo žao. Bio bi sretan kad bi mi neko reka:

- "Ma, kako sam ja glup, pa to je lako! Mogla mi je drugarica objasniti sto puta, nebi mi bilo jasno, a kad si mi ti objasnio, skopča sam iz prvog puta. Blago tebi, kad tako brzo učiš."

Odgovara bi uobičajenim frazama:

- "Nema tu tajni. Probaj moj metod. Dobro i pažljivo slušaj učiteljicu dok predaje. Kod kuće dok je još vruće ponovi ili napiši domaći rad. Pitaj se čemu to što učiš služi, zašto je tako, dobićeš odgovor i shvatiti svrhu, a to znači da si naučio. Ono šta treba uvježbati, to moraš vježbati, to nije znanje nego vještina, a ona se postiže samo vježbanjem. Jeli to teško? Nije, ako tako svaki dan radiš, a onda iz dana u dan je lakše, bude kao igra."

Milan je sjedio samnom u klupi i krenuo je dobro. Ako bi šta zapelo, tu sam bio ja. Oko domaćeg rada isto tako. Često bi, idući u školu, putem ponavljali pjesmicu koju smo učili napamet, ali on nije ima onu sigurnost koju sam ima ja. Inače, njegovi su kod kuće pazili na njega više nego šta su moji na mene, za ništa se nije mora izboriti, sve mu se udovoljavalo, bio je prvenac, sin,a i đed mu je prima nekakvu malu penziju, a to je onda puno značilo. Milan je samnom djelio sve šta je ima, nas dvojica smo znali djeliti sve tajne, koje nipošto nebi drugom odali. Nas dvojica se nismo ni o čemu dogovarali, mi smo jednako mislili i jednako zaključivali i jednako postupali. To je ona vrsta prijateljstva šta počinje od rođenja i sa rastom postaje sve veća i čvršća. U svako doba i o bilo čemu može bilo koji od nas govoriti i odlučiti, ne tražeći prethodnu saglasnost. Moglo bi se reći: jedna misa, a dva tjela.

Ali nije se samo išlo u školu.

Čuvanje ovaca i ostale stoke, te ostali poslovi koji se obavljaju na selu bili su sastavni dio tekućeg življenja. Čitanje, učenje napamet, pa i pisanje kad nije bilo kiše, obavljalo se uzgred, čuvajući ovce, ili po svršavanju drugih poslova, naveče uz lućernu. Tako naslikani akvareli izgledali su drukčije na danjem svjetlu: modra boja bi bila crna, plava bi bila modra, svjetle boje bi bile tamne, tako da na slikarijama svjetlih boja i nije bilo, osim bjele, a crna je, kao kraljica boja, uvjek bila crna, i pri lućerni i po danu.

- 4 -

Početkom kasne jeseni okupi nas Duca u subotu predveče i zamoli za pomoć.Udaje mu se sestra Rosa i treba okrčiti put, jer će po nju doći kamion sa svatovima, pa treba skloniti velike kamenčine s puta i zaškaljati rupetine, da kamion može proći.

- "A Tornice!?" - upita neko.

- "Pa kad je moga prolaziti kar đeda Jandrusa, moći će i kamion, nego, mi ćemo ostalo okrčiti, da mu škrilje ne rasjeku gume." - reče svoj plan Duca.

I počešmo odma, ispred kuće babe Drame gdje će kamion doći, pa okolo kuda će se okretati, pa prema Ravnici i stigošmo tako s poslom do Zorkine kuće, gdje nas uhvati debeli mrak.

- "Sutra ćemo nastaviti dalje!" - nevoljko odusta Duca.

- "Ma šta to Pletikosa radiš?"- dočeka nas Mariša, kad smo se onako grupno vraćali.

- "Udaje se Rosa, krčimo put da može ići kamion sa svatovima. A ionako ga treba malo urediti, pun je rupetina i lokava kad pane kiša." - objašnjava mu Duca.

- "Pa unda ne radite tako! Sitni škalj bacajte u rupetine, pa mutikama i badiljima nagrnite zemlje, a samo krčenje neće puno pumući." - posavjetova Mariša.

- "Dobro kažeš, tako ćemo sutra. Važi družino!" - ushićeno će Duca, očekiva je da će Mariša biti protiv toga, da će se rugati.

- "Čudi me Markane da se slažeš. Nešto mi je tu sumnjivo!?" - Duca jasno izrazi sumnju u neku podvalu.

- "Šta se imaš čuditi? Ja sam uvjek zato da se uradi nešto šta je korisno svima. A put je baš to!" - otkloni on sumnju – "Njesam ja ki Krnete, koji su se rugali mume ćaći,  kad je probija Tornice za kar."

- "Stvarno mu nisu pomagali!?" - začudi se Duca.

- "Jesu vraga! Em što njesu pumagali, još su proglasili mi ćaću da je skrenu. A un se jadnik danima mučio da ćuskijom i macom razbije litice. Dok to nije napravio, ođe kar nije muga doći. Eto ti ujaka Ćilita, pitaj ga." - objasni Mariša.

- "Sve im vrag odnjo, a šta su oni radili!?" - pita s nevjericom Duca.

- "E, šta su radili? Ovčinama po nući, a danju se nabubaju pure i kaše, pa u lad pod kustelić. Rkanje se čulo na kilometar daljine, a djecu i žene pošanju u polje, da im ne smetaju." - smije se Mar iša.

Sutradan, kad smo obavili ono što je trebalo kod kuće, krenuli smo ponovo na krčenje puta. To je trajalo do kasno uveče, pa je kamion mogao slobodno doći. Zastajali smo svakih sto metara i gledali okrčrni dio puta i divili se učinjenom.

- "Evo, ovako bi mogli svake godine, po starima bi moga zarasti u kupinu, koliko vode o putu računa." - naglas razmišlja Duca.

- "Važi,svi smo zato!" - složimo se i mi ostali.

Drugog dana, predveče, dođe kamion pun napitih momaka i cura pred babe Marice avliju. Bio je to "Džems" sa vojnog otpada, kojeg je kupio Mile Cvjetan i nešto ga okrpa, pa kad nije u kvaru, što se često dešavalo, nešto bi i preveza. Nas djecu svatovi nisu toliko interesirali koliko kamion.

- "Vidi ovo, dupli točkovi i osam guma otraga, pa branike, farovi zaštićeni čeličnom mrežom, kardan sa reduktorom..." - nabraja je Stevo Marišin obilazeći oko i podvirujući se pod auto.

Cvjetan je gleda kako se mi divimo njegovu kamionu i ponosno se smješio.

- "A ti mali..." - pokaže na Stevu Marišina – "ti uči za automehaničara, vidim ja da ti to ide, i naćeš uvjek posla kod mene."

Izađoše svatovi, Rosa Maričina mlada, popeše je na auto, jenjige za njom, pa ostali i počeše budalakati i pjevati. Cvjetan kurblom upali kamion i zaurla stotine konja, zaguši pjesmu i krenu po prije nekidan okrčenom putu u pravcu Kistanja. Baba Marica je šudarićem mavala dok kamion ne zađe za đed Ćikin oras, a onda obrisa suze što joj curkom tekoše niz obraze.

- "O Dramo! Šta je tebi, šta se kriviš, nije umrela, neg se udala ! Smij se Dramo, ne plači!" - trese je Đuro za ramena.

- "Jadna li je svaka majka, namuči se da vas odgoji, pa evo, drugom daje!" - kroz plač, uz tihe grcaje, odgovara baba Marica.

- "Ne boj se ti Marice, čuvaćemo te ki suzu na dlanu!" - tješi je Duca i privija u naručje.

Svima nama je bilo žao što naša Rosa Maričina ode u drugo selo, ni nakraj pameti nam nije bilo da je to ona jedva čekala.

- 5 -

Nastupi tako period u kom se ništa značajno ne događa. Otjera bi ujutro kravu i volove, Volaša i Jelaša, u Gradinu, naučio i napisa ono što je trebalo i poslije ručka iša u školu. Rosu nije trebalo više čuvati, ona i Mika Ilina su se igrale po cjeli dan nekakvim bebama od krpe, što su im matere sašile. Ja i Milan smo se beljili nato, ali ih nismo dirali. Baš nas briga!

Ali, nasta druga briga! Drugarica u školi nam reče da nabavimo crvene marame i modre kape sa crvenom zvjezdom i da ćemo za Dan Republike biti primljeni u pionire:

- "Vi ste sada obična djeca, đaci prvog razreda, a najbolji će postati pioniri. Pionir je velika čast, ali i obaveza. To znači da mora biti dobar i uzoran učenik, spreman pomoći drugovima i starijima, biti aktivan član kolektiva, a to znači da treba sudjelovati u dobrovoljnim akcijama koje organizira Savez pionira. Prijem u pionire će se organizirati za Dan Republike, a to je uskoro. Zato sad nabavite kape i marame i tada se čisti i uredni pojavite na prijemu. A dotle, ponovite sve što smo učili, jer se sa jedinicama ne može postati pionir!"

Tada nam je čitala iz nekakve knjige o Pionirima u ratu, kako su bili hrabri, kako su bili bombaši, a mnogi su i poginuli u borbi za slobodu, kao naprimjer Narodni heroj Boško Buha.

Kad sam doša kući ozbiljno sam postavio pitanje kape i marame, našto su se svi nasmijali.

- "Ajde, nije to tako strašno! Eno ti moje kape i marame." - rješi moj veliki problem Braco – "Samo da ih nađem. Majo, znaš li đe su!?"

- "Ko to zna đe si ti to stavio!? Ajde, sjeti se i traži." - natjera ga mater.

Poslije pola sata intezivne Bracine potrage, kojoj se i mater priključila, konačno ih pronađoše ispod kreveta. Sva moguća višegodišnja prašina se skupila na njima, tako da se nije znalo šta je tu crveno, a šta plavo. Biše me njihov izgled pogodio nego da su rekli da ih nema.

- "Braco, Braco,zar ih njesi muga staviti u kovčeg!" - ljuti se na njega mater.

- "Biće mi ispale iz torbe ili spale s kreveta, ki da sam ih ja nosio!" - pravda se on,smijuljići se.

Pošto je mater istresla prašinu, pojavile su se boje, pa reče mi:

- "To ću ja isprati u lukšiji, biće ki nuve, a unda ću ih ispeglati."

- "Uvjek ja moram nositi njegove krpe! Nikad ništa novo nemam!" - javno ja krivim sudbinu.

- "Šta oćeš, nosim i ja Stevine, Stevo nosi Dušanove, pa šta!?" - brecnu se Braco.

- "Pa dok dođu do mene, prije su za đubar nego za nošenje, a o zakrpama da ne govorim." - kažem ja gorku istinu.

-"Profesorica Pojka je rekla nama ženama da zna da se nema za nuvo, ali da mura biti zakrpljeno i čisto. "Vode imate, sapuna i lukšije imate, i djeca vam ne smiju biti prljava. Na prljavštinu lete buve, uši, muve i razne boleštine. "Tako je rekla i u pravu je, a što se tiče zakrpa, to nije strašno." - pravda mater neimaštinu.

I dođe taj Dan Republike. Nije bilo nastave, ali je bilo obavezno doći u školu. Organizirana je priredba u "Narodnom domu", recitirale se pjesme o NOB-i, o pionirima, pa onda pjevao školski hor borbene partizanske pjesme i nakon toga održao je govor predsjednik Pionirske organizacije. Sve su to izvodili učenici od petog do osmog razreda, a mi ostali smo bili publika. Prvašići su bili u počasnim prvim redovima, sa pripremljenim kapama i maramama. A tada su nas počeli prozivati i mi smo jedan po jedan izlazili na pozornicu, gdje bi nam vezali maramu oko vrata i stavili kapu i čestitali na prijemu u Pionirsku organizaciju.

Osjećali smo se ponosni i veliki, bilo nam je milo i laskavo što nam aplauditaju i tada nam niko nije bio ravan. A oni dolje u parteru bili su tako mali.

Poslije praznika izabrali smo predsjednika pionira u našem razredu. Svi su mislili da ću to biti ja, ali je drugarica predložila Jovu Martića i tako je on izabran. Kad smo išli kući iz škole Milan mi kaže:

- "Nije pošteno, predsjednik si treba biti ti! Svi smo mislili da će tako biti, ali Jovin ćaća je bio partizan, zato je on."

- "Ma, vrlo važno! To ti je politika, šta se tu može." - ozbiljno ću ja njemu, a u duši mi je cvrčala žiška nepravde i izgorjela zanos za pionirskim podvizima.

Kad sam stiga kući, kapu i maramu sam spremio u kovčeg i reka materi:

- "Neće mi više trebati, čuvaj za Rosu!"