- 11 -
I narednih dana Trstom su se bavili odrasli, a
mi djeca smo nastavili po starom.Igrali smo nogomet na Ravnici. Desi se opet
nezgoda, puče krpenjak. Zgrabi ga Stevo Zorkin:
"Eto ti mu vraže sreću, brže li se
iskida, a juče sam ga krpio cjelo popodne. Treba napraviti novi!" - reče
zamuckujući i baci ga u veliku kupinu na dnu Ravnice. Onda se stariji okupiše i
počeše između sebe nešto šaporkati, da ja i Milan ne čujemo, i onda naglas
rekoše:
"Ajmo kući, dosta je za danas." - i
počeše ljeno, nogu pred nogu, razilaziti se svak svojoj kući.
Ja i Milan takođe, krenušmo prema našim kućama
razmišljajući šta bi sad radili i pade nam napamet da vidimo šta rade Banjarini
štenčići. I dok se tu igrali štenčićima, gledajući im zube i šape i mudrovali
koji će biti najbolji lovac, Banjara se raširila koliko je duga i široka, kao
da je jedva čekala da je odmjenimo i da na miru odspava. Mora da je zaspala
dubokim snom kad nije škljocala zubima da otjera muve koje su je grizle oko
očiju i po njušci, ni buve koje su veselo iskakale iz olinjale zlatnomrke
dlake. Iznenadi nas baba Marica:
"Šta vas dvojica tu radite? Ajme, izješće
vas buve, vidi koliko i je! A đe su vam Duca i ostali, zar njesu na Ravnici?"
"Jebem ti Stvorca! Uni spavati, to su uni
vas prevarili, sigurno su otišli na Brestovaču!" - ražesti se ona i zgrabi
oveću šibu od rašeljke. Mora da je bila jutros ubrana mladica, svjetlocrvena kora
joj se zločesto sjajila na ljetnom suncu. Dugim laganim korakom ode ona prema
Navolama. Iza sna skoči se Banjara i krenu za njom, ne obazirući se na
štenčiće, valjda je računala da su u dobrim rukama.
Nije prošlo puno vremena kada ki ušum pored
nas proleti Duca gol golcat, zatim Banjara i leže na prijašnje mjesto dašćući
otvorenih usta, a u Marišinu avliju zamakoše Dušan, Stevo i Braco. Na kraju,
ubrzanim dugim korakom, eto ti babe Marice, povremeno sjekući vazduh onom
rašeljkinom šibom. Uđe u avliju i nas dvojica smo čuli breštimanje, gdje se
spominje i Sveta Neđelja i Sveti Aranđel u Brini i Ducinu skriku, dok to sve ne
začini Đurin glas:
"Pušti ga majo, jesi l luda, ta vidiš li
da je bruca, a voda u Brestovači nije mu ni do koljena!"
Iz Marišine avlije čula se neka cika i
ajmekanje, a ja i Milan bi se okladili da su to Dušanov, Stevin i Bracin
glas. Poslije su se Stevo i Jovo Zorkin hvalili kako su lišo prošli, ali niko im
nije vjerova, a oni nisu htjeli pokazati guzicu da bi to dokazali.
To veče u zaseoku je bilo neobično mirno, nije
bilo uobičajenog večernjeg dječjeg cilika, išlo se rano leći, neko s večerom,
neko bez nje. A ja i Milan morali smo u vidru punu vode uz obavezno sapunjanje sa
domaćim sapunom koji grize oči ma kolko ih tvrdo zatvorio. Usput su nam i
veštice oprali, a dok je Ruža Marišina režentavala vešticu i zagledala nije li
koja buva ostala Mariša Prokomentira:
"Đavo odnjo i Banjaru, dokle će se više
kotiti, ta otkad znam za sebe uvjek je ista."
Sutradan uveče Duca je prizna da bi prista i
na više batina nego na trku od Brestovače kroz ulicu do Panine vinogradine,
pored Ćubanove kuće i kroz Tornice onako go i bos. Sreća da u to doba dana
nikoga nije sreo, sad bi za njegovu muku znali i u Kistanjama.
- 12 -
Kako je prilazila jesen primjetio sam da mi je
mater nešto deblja, a od drugih sam već čuo da je kuljava.U to doba i mi mali
smo znali šta to znači, jer se ta rječ između baba često upotrebljavala. Tako su
govorili da je kuljava Sava Jolina, Ruža Ilina i Ruža Marišina. Sad mi je bilo
jasno, a i mom drugaru Milanu, zašto su nam prije petnaestak dana ogadili
posanje.
Okupili se tada ispred Marišine avlije skoro
svi iz zaseoka, pričali nešto o Zadruzi koja će se osnovati, a ja i Milan uz
zid đeda Ćikinog vinogradine gradili neke kućare, pošto nismo ništa razumili
šta oni pričaju i žeste se dok se spomene Zadruga. Preko uva smo čuli da nešto
zovu Bracu i krajičkom oka vidili da mu mater nešto šaporka. On veselo odleti do
Male baščice i donese ubrzo rukovet pelima. Nas dvojica nismo na to puno
obraćali pažnju, ta stalno su varili nekakve čajeve od kupinova lista, ive,
šipuraka, kadulje, koprive, pelima i drugih trava. Odjednom se društvo utiša, a
Braco dođe do nas sa osmjehom koji smo poznavali kad nam se nešto sprema i
reče, usput nam nogom rušeći građevine:
"Dosta toga, zovu vas matere!"
Mi se malo začudišmo, obično bi mi sami
tražili da posemo, kad nam matere ponudiše da posemo, jer će sad morati ići
raditi, pa poslije neće biti moguće. Iako smo slutili da nešto neće biti u redu
kad odjednom svi šute i kutre i gledaju u nas kako ćemo posati, ipak smo krenuli
da uzmemo svakodnevni obrok, ali pri prvom gutalju mljeka kroz usta nam se
razli gorčina i ja i Milan istodobno pljunušmo, čudeći se šta je sad to. A onda
svi zagrajaše:
"Sram vas bilo, kolike mumčine, brzo će u
školu, a još posu!"
"Nema više sise,dogodine ćete dobiti
brata ili sestru!"
"Vidi im zubića, orase i bajame mugu
slumiti, a uni bi posali!"
Usred te graje, ja i Milan siđošmo sa
materinskog krila, crvenih obraza i odošmo u Marišino guvno, popešmo se na
stari grabić duplog debla u obliku latiničnog slova V i sjedošmo svak u svoju
kućicu u velikoj krošnji. Malo smo šutili i slušali kako se oni tamo podrugljivo
kikiću i na kraju zaključišmo:
"Sad da nas mule po stotinu puta, nećemo
više posati i gotovo!"
Tako je i bilo!
Prvi put osjetili smo šta je to stid ili sram!
- 13 -
Rudila je rana jesen.Poslije kiša oko Velike
Gospojine više nije bilo velikih vrućina. Milan i ja po cjeli smo bogovjetni dan
švrljali okolo berući kupine, drenine, trnine, gloginje i dolazili kući
crno-crveno-modrih obraza i usta.
"Djeco, polako s tim, vidi šta su se
zabrljali, ne smijete odma piti vode!" - kričili su stariji i prali nam
lica.
Ali džabe, nama drenine nisu bile kisele,
kupine su bile preslatke, a s gloginja bi skinuli runjavu glavicu i progutali
ih zajedno sa špicom. Trnine su bile opore, ali kad se pomješaju sa ostalim
voćem, moglo se podnjeti. Kad bi nam dosadile cjeli plodovi mi bi pravili kolače
tako što bi našli dvije čiste pločice iz zida, obrisli ih o cvešticu i među
njima stiskali nabrano voće i cjedili sok, a nakon toga pojeli satrveni
ostatak. I nije nas nikad zabolio drob.
A onda bi po ozelenjelom kuvinu počela
cvjetati "mačja muda", kiše bi padale sve češće, bura je bila sve
jača i ladnija i mi bi igrali nove igre u blizini ognjišta.
Dušan i Stevo su išli u školu, Braco, kad ga
nebi nečim uposlili, družio se sa Stevom Jolinim, Stevo i Jovo Zorkin isto su
išli u školu ili oko nje, A Duca, kako kad, nekad u školu, a nekad u društvo
istog uzrasta na Raskršću u Kistanjama. Baba je kuvala i grintala po kući i
avliji, a mater i ćaća su trčali oko stoke ili išli u polje.
Naveče bi se okupili oko ognjišta, večerali
šta ima, a onda smo slušali kako ćaća čita iz Dušanove čitanke, bajke ili neke
narodne junačke pjesme. Samo on nije pjesme čita ki Dušan, on ih je pjeva ki
guslar, ispočetka tiho, kroz nos, s prekidima, a onda kad ga pjesma ponese,
glasno,unoseći dramatiku u kazivanje. Odložio bi on tad Čitanku i onako napamet,
kako je još kao djete naučio, dodajući poneku svoju strofu ili rječ. A znao je on
puno ti pjesama. Baba bi plela ili prepredala, mater gargašala vunu, a mi djeca
bi im pomagala da smotaju klupko ili kuđelju ili končele, sve slušajući ćaću
kako pjeva, a baba i mater bi ponekad komentirale:
"Kako joj srce neće pući, toliko sinova
odjednom pogibe!" - misleći na Majku Jugovića ili:
"Šta će joj vinograd, kad joj nema sina!" - kad je ćaća pjeva o Stojanu Jankoviću.
Skoro svaku veče doša bi neko iz komšiluka, pa
bi se sjedilo do kasno u noć, pjevalo i pričalo o svemu i svačemu.
- 14 -
A dolazila je Slava! Sveti Jandrija. Mi smo se,
djeca, veselila Slavi, šro radi mrsnijeg jela, što radi rodbine koja će doći, a
među rodbinom je bilo dosta djece. Mariša bi petnajst dana pred Slavu uze i opra
mješine i stavio ih na avlijski zid da se vjetre, te dumijane i neke boce
pleterke. To bi narednog dana natovario na magare ipravac kroz Laškovicu, put
Rupa. Krenuo bi kod kumova iz davnina u Krstače, sada je glavni kum bio Silov
Joso. Tamo bi ga dočekali, kao šta su njihovi očevi, đedovi i prađedovi i ostali
preci iz davnina dočekivali jedni druge. Spremio bi se ručak, nalilo vino u
mješine, rakija loza u dumijanu, a maslinovo ulje u pleterke. U torbe i zovnice
kuma Luca bi nasula suvi smokava za kumu Ružu i babu Anicu i Mariša bi po ručku
dobrano ugrušan crnjakom krenu nazad istim putem preko Laškovice kući. U
Laškovici bi prekontrolira struge na Novoj i Staroj ogredi, Okrajku i
Branjevini i kuću pod pločom, je li zaključana i da li je neko nešto
dira. Obično bi tu zateka strica Marketu, pa bi ga obavjestio da će kum Josina
sjeći drva u Novoj ogradi, kao naknadu za vino i u razgovoru bi iz poputnjaka
dobrano potegli. Kući bi stiga u prvi mrak naglas pjevajući neke vesele
pjesme. Cjele večeri bi bio dobre volje, priča slikovito šta ima novoga u
Krstačama i pjeva junačke pjesme.
Dva dana uoči Svetog Jandrije zakla bi dvije
jalovice, jednu za kuvanje, a drugu za pečenje na ražnju. Žene bi uz pomoć djece
dobro očistile kuće i avliju, pripremile krevete, namjestile veliki sto i dvije
duge sjeđe za slavsku trpezu. Sutradan bi se peklo bravče i nekoliko kruva pod
pekom, a naveče uštipci. Ujutro, na sam dan Slave, svi bi se obukli što smo
ljepše mogli, a mater bi stavila da se u velikoj bakri kuva ono drugo brevče. Na
veliki sto bi se stavile boce s rakijom, drveni pijati i zdjele sa suvim smokvama,
bajamima , orasima i uštipcima, a na sredinu dupljer u čaku sa šenicom i okićen
grančicama čempresa i zelenike ili bi se za to ispekla debela ukrašena preška.
Prvi gosti počeli bi stizati pred
podne. Najprije oni iz daljega, tetka Ruža ili tetak Đuro Šuša iz Nunića, tetka
Sava ili tetak Špiro Bezbradica iz Bezbradica sa ćeri Mandom ili Maricom, tetka
Manda ili tetak Marko Stupar iz Rudela sa sinom Jovom ili Mirkom, Tetka Milica
ili tetak Duja Bunčić sa sinom Milanom iz Rudela, a od materine strane doša bi
ujak Mile ili Slavko. Nekada bi došlo po dvoje – troje, a nekada niko. Dolazeći u
avliju, ljubili bi odreda sve, djeci bi pružali bombone, a za kuću bi darovali
bocu rakije ili dumijanu vina, vjencem treština, jabukama, bajamima i
orasima. Baba Anica bi prekorila ćeri što je rjetko obilaze, a one se pravdale
svakodnevnim obavezama, ta ona to dobro zna. Kako nije bilo djece moga
uzrasta, ko će ih voditi na tako dalek put u to doba godine,ja bi potražio
Milana i on je cjeli dan sa mnom grickao smokve, bajame i orase, kao moj gost. S
ručkom se otezalo, čekalo se kaluđera, a kad bi se uvidilo da on neće prije
večeri, onda se počinjalo i bez njega. Ćaća bi očita molitvu i krenulo bi se sa
vrućom manistrom, pa kuvanim i pečenim mesom, koje se više nije sklanjalo sa stola. Tako
su oni jeli i pili, a djeca su ulazila i izlazila, ali nisu se odmicala dalje
od kuće, jer kad dođe kaluđer trebalo je biti tu. Nekada je kaluđer dolazio
najprije kod naše kuće, pa onda iša u Mažibrade, a nekada bi pogodio obrnuto.
Već se poče vatati mrak kada je otac Nikodimsa
Ćitrom, kao pomoćnikom, doša u avliju i radi reda, poslije pozdrava,upita jeli
slobodno.
"Oče, šta pitaš, kad znaš da
jeste!" -odgovori Mariša od vina sjajni očiju.
"Dobra veče svima i sretna Slava
domaćine!" - tada bi on čestita, a zatim odgovori Mariši:
"Ima sada i taki kuća đe me ne primaju, a
obojica znamo koje su to."
"Njiova volja! U ovoj kući se Sveti
Jandrija slavi od pamtivjeka, pa će i dok sam ja živ, neće se Oče na meni
slumiti tradicija i običaji." - odlučno će Mariša nudeći Igumana vinom.
"Čekaj Marko, najprije ono radi čega sam
doša." - izvadi zlatni krst i nudi ga na ljubljenje svima po redu, pa tako
i meni. Prekrstim se kako su me učili i poljubim krst i osjetim se velik ki
ostali.
Baba Anica prinese mašu sa žarom, Ćitro, kako
su zvali Iliju Bjelanovića iz Đevrsaka,presu ga u kadionicu, a Otac Nikodim
ubaci par zrna tamjana u kadionicu i nekoliko na mašu, diže se bjeli dim i
zamiriša opojnim mirisom cjela kuća. Dok je Iguman obilazio oko trpeze i čatao
slavsku molitvu, baba Anica je pozvala Dušana, dala mu mašu i rekla da pažljivo
okadi vatrenu kuću, pojatu, jaru i sve okolo po avliji. Kada je Iguman završio
posjedoše ga na počasno mjesto u vr stola i donješe posebne pijate i pribor i
nude ga jelom i pićem. On se pravda kako je već jeo i pio, uzo bi malo pečenog i
koricu kruva, pohvalio domaćine i proba vino, nazdravljajući domaćinu
slavljeniku. Dotle bi baba Anica pitala Ćitru treba li mu šta od robe, a on bi
odgovara da ima sve, da ga u Manastiru oblače dobro, ma vunene čarape mu ne bi
škodile, jer nevoli une gradske, nekako su tanke. Ona bi ga pozvala u svoju sobu
i u torbu mu stavila par čarapa, mesa i bocu rakije, a on se bunio da to ne
treba, bar vina i rakije imaju u Manastiru, ki da Krkom dotiče, a i jela ne vali.
"Kad dođeš, ogladnićeš, kada si se danas
malo naoda!" -govori baba i gura mu ruku sa vr torbe da joj ne smeta.
Iguman je sjedio za stolio, gricka pečenje ki
tić, raspitiva se o ovom i onom i na kraju upita:
"Marko, dobro ti ovo vino, đe si ga
nabavio?"
"Iz Krstača, od kuma Josine, stalno ja
od njega nabavljam." -objasni Marko.
"Vidim ja da je donjansko, skoro je isto
ki iz našeg Gošićkog vinograda. Reci kumu Josini, kad ga vidiš, da i meni doturi
dvije dumijane, jednu ovoga i jednu žutine. A, dobro je to šta čuvate kumstvo,
neka je on katolik, od istog smo roda. Ovi što napraviše zlo u ratu, Bog će im
suditi, a pametni ljudi neće dozvoliti, uz Božju pomoć, da zlo nadvlada. Daće
Bog! Kod mene u Manastir dolaze jedni i drugi, katolici i pravoslavni, iz Promine
i Bukovice, i dalje,puno dalje, peru savjest, a to je dobar znak. I dobro je što
to vlast prilično dobro objašnjava i osuđuje, neka i nije po Svetom
pismu." - poučava Iguman.
"Ma da ti Oče nisi uša u Partiju?" -
nasmija se Mariša.
"Bože sačuvaj, ali sudim po djelima,
podržavam sve šta je dobro za narod pa ma od koga dolazilo. Eto, dobro je šta
djeca idu u školu, dobro je šta se narod može lječiti, dobro je da se ljudi uče
raditu nove poslove, dobro je šta uvode struju i vodu u sela, dobro je šta se
rade putevi, a za politiku me nije briga. S vremenom ljudima dođe pamet u glavu,
pa će sve naći svoje mjesto đe je Bog odredio." - prihvati šalu Iguman i
diže se od stola:
"Ajmo Ilija, uhvati nas mrak! A ti Marko
još nisi krstio ovog malog. Vidim, dobro ga učiš, ali krstiti treba!"
"Na proljeće Oče, neka zapamti đe se i ko
ga je krstio" - okelji se Mariša.
"Ta ti je pametna, iako nije po
kanonu." - nasmija se Iguman.
Svi ga zaustavljše, nudiše još jednom čašom
vina, ali on zahvali, poželi laku noć i njih dvojica staračkim korakom odoše
prema Kuli, za Manastir.
Neke od tetaka odoše kući, a ćaća posla Dušana
da zove komšije, i oni, jedan po jedan dolaziše, sjedoše za trpezu i počeše
nazdravljati.
I krenu pjesma. Ona muška, jaka i opora,
ispočetka tiho ispod glasa, dok se grla ne očiste, dok se ne slože glasovi, a
onda jače i složno. I odjekivaše u tihoj zimskoj noći, lomeći se kroz kamenjar i
udare bure sa bjele Dinare. A mi, mali, tu veče smo imali privilegiju da idemo
spavati kad nas bude volja.
- 15 -
Kako počeše ladnije noći, tako se napravi novi
raspored gdje će ko spavati u krevetima. Koljevku su ispraznili, oprali i
spremili, a mene premjestili daspavam sa babom u njenoj sobici. Ja sam se opira
svim silama, ali nije bilo pomoći. Do sada su Dušan i Stevo spavali skupa u velikoj
koćeti, a sada je mater stavila još jedan jastuk napunjen vunom i tu je došao
Braco, koji je do sada spava sa babom. Krevet je bio dovoljno velik, moga sam
stati i ja, ali je baba tražila da neko djete spava s njom u krevetu, da je noću
grije. Prvu veče sam plaka od muke koja me spopala, ali baba malo oćuti da se
isplačem, pa će mekano:
"Ajde rode, nemaš rašta plakati, ođe ti
je prostranije."
" Ma neka je, ja volim spavati s njima,
djecom." - kroz plač i jecaje joj odgovaram.
"A uni su veći od tebe, zaspu čvrsto, a ti
se otkriješ, pa se preladiš i eto nevolje." - milo će baba.
"A ja se neću vrtiti!" - jogunasto ću
ja, bez jecaja.
"E, he, he, Čojek neće štošta da napravi
pogrešno, pa napravi, prevari se." - ubjeđuje baba.
"Kako to!?" - začudim se ja.
"Sjećaš li se kad si upa u blato, ti i
Milan,u Zorkinoj njivi?" -podsjeti me baba.
"Sjećam,
nismo ćeli!" - branim se ja.
"Eto vidiš,
a jopet ste upali! Tako i nući ti nešto zasanjaš, sanjaš da je dan, vrtiš se i
otkriješ. Kad se probudiš ili dok te neko prije ne pokrije već je
gotovo. Prelađen si, boli te grlo, nus i nedaj Bože nešto gore. Zato smo mi tu,
odrasli, da vas pazimo i čuvamo, za vaše i naše dobro." - zaključi baba.
"A kako
janjci, mačići, pilići, svi oni spavaju bez kreveta i ne pokrivaju se biljcom?" - pitam je sada ja, meni se još ne spava.
"Sve je to
Bog odredio, njima je da vunu, krzno i perje, a nama da se mučimo i pravimo sebi
odjeću, kuće i vatru. A jesi li vidio da i uni muraju slušati roditelje i
starije. Kvočna kljucne pile kad neide kuda una oće, pa se naveče uni uvuku
njeno perje pod krila, a mačka umiva mačiće i uči ih loviti miševe. Eto, svi vi
mali murate učiti. A tebi će baba dati šutra nešto iz kovčega, sad
spavaj." - zijevnu baba.
"Dobro, dobro baba." - i ja ću
sanjivim glasom.
Ujutro bi ona ranije ustala, otišla za poslom,
a ja bi spava dokle me volja. S vremena na vreme baba bi odnekud, iz tajne
skašele, izvukla šaku orasa, bajama ili koju suvu smokvu i tako me podmićivala
da se naveče prije ljeganja ne bunim.
Nema komentara:
Objavi komentar