- 16 -
Za Badnji dan se postilo. Ni nama malima nisu
dali mrsiti, da nam pop ne odreže jezik. A ćaća je iša u Do, i mi smo djeca
smili s njim ići, usjekao bi debeli rastić, okresa mu grane, dao svakom prema
uzrastu da nosi nešto od grana, a on bi ponjeo deblo i tako bi se skupa vratili
kući. U kraj avlije, blizu vatrene kuće, to bi spremili i čekali veče da ćaća
unosi badnjak.
Iako su dani bili kratki jedva bi dočekali
veče. Kad bi sunce zašlo, mater bi oko ognjišta i po kući posula slame, a baba
uzela oku žita i stala kod preklada i rekla Mariši da unosi badnjak.
Pošto je rastić bio oveći, debo i težak, onako
sirov, pomaga mu je Dušan, a Stevo i Braco išli su za njima i unosili "mali
badnjak" i oponašali ćaću i Dušana. Meni bi dali čakicu žita, pa bi ja
radio šta radi baba i maja. Ćaća bi nazva "Dobro veče", kao da se do
večeras nismo vidili, i pita jeli slobodno, a baba i mater su odgovarale
"Dobro veče, badnjače, dobro nam doša, a to bi ponavljali kasnije i Stevo
i Braco. Isto bi im mater i baba odgovorile i sve skupa smo ih posipali žitom,
onako pune šake, ne štedeći. Meni je to bilo drago i smješno, što se eto i
odrasli igraju ki djeca, a naročito kako se Dušan, Stevo i Braco prave
veliki. Ćaća bi uze čaku s vinom, nazdravio badnjacima i svim ostalim, dobrano
otpio i polio curkom po badnjacima, prekladima, prsnu po vatri i ognjištu, pa
bi čaku doda babi, a ona dalje materi, Dušanu, Stevi, Braci i meni. Ja bi malo
liznu vino, bilo mi je ljuto i oporo ki trnjine i sav bi se namrštio,ali ako
oću biti veliki mora se probati. Utom bi se zanoćalo, sjedili bi oko ognjišta,
ćaća bi naginja čaku koja mu je bila nadohvat ruke na rubu ognjišta, da vino
prozukne, pjeva i pripovjeda kojekakve dogodovštine i tako bi veče brzo
prošla. Badnjaci su gorili dan noć i tako bi gorili sve do Malog Božića.
Sutradan, na Božić,palile su se svjeće, dvije,
za žive i pokojnike, spremala cicvara, a ostalo ki za Slavu. Prije ručka ćaća bi
se naglas pomolio, a onda smo se mirbožili:
"Mir Božji, Hristos se
rodi.", "Vaistinu se rodi" – i triput ljubili u obraze svi
međusobno.
A pslije ručka, djeca su se igrala, išla po
kućama, a to su radili i stariji muški.
Nije bilo svađa, nije bilo tuča, svi su bili
nekako dobroćudni i mirili se posvađani tokom godine. A nama djeci je strogo
zapovjeđeno da se na Badnji dan i Božić ne svađamo i nogatamo, jer će nam inače
guzice očiraviti. Nešto zbog sveopćeg mirnog i spokojnog raspoloženja straijih,
a nešto zbog stra od čireva i mi smo se igrali bez i najmanje svađe.
Pred zalazak stariji bi muški izlazili pred
avlije da se provjetre i zapjevaju onako muški na račvanju putića koji vode
kućama,a uveče bi u nečijoj od kuća, uz ognjište, pili vino i pjevali do kasno
u noć.
"Sve im vrag odnjo, nedaj Bože, biće
najesen mali glaša." -smješila se baba Marica svojim jedinim zubom.
"Ćuti manitačo, neka i, ža tebi šta te
prošlo." - tobože će ljutito baba Anica.
Za Mali Božić mater bi ispekla česnicu,
išaranu čašom i kapicama od žira, na sredini probušenu, sutradan u zoro nas
probudila i poslala na guvno, gdje bi mi donjeli nešto slame i posuli po
pločama i glumatali vršidbu, stavljajući česnicu na stožer. Kad bi se dobro iskakali,
kod kuće smo lomili česnicu i doručkovali, pa svak svojim poslom.
Učas dođe Jovandan, to je bila Milanova Slava,
pa sam mu ja bio gost, zatim Sveti Sava, a onda Sveti Trivun, kad nismo smjeli
ništa nožićem đenjati da se kuća ne napuni mišima, a vuk u kuvinu da nedavi
ovce, tada Sveti Lazar, kada bi klepkama i starim tećama i loncima pravili buku
po avliji i okolo po zaseoku i pjevali: "Bježi zmijo plazara, evo Svetog
Lazara...", pa Cvjeti, kad bi nabrali cvjeća sviju vrsta i stavljali u vodu
u kojoj bi se umivali, pa Uskrs.
Veče prije Uskrsa, na Veliku Subotu, mater i
mi djeca šarali bi i kuvali jaja. Neka smo tanjgali u crveno, neka u plavo,neka
u zeleno, nekoliko u njupini kapule i ispala bi smeđa, a nekima smo crtali
razne šare i figurice, pa kad bi sva bila uređena, bila ih je puna krtola i
čekala sutrašnji Uskrs. Ali smo najviše vodili računa koga će pripasti koje jaje
da bi bilo jače u tucanju, na sutrašnjem takmičenju koje bi organizirali. Bilo
je tu i podvala, kamenih i drvenih jaja, tučiji jaja, ali bi na kraju sve bilo
poravnano. Dropčići su nam naveče bili teški od prožderanih jaja, a starčad se
čudom čudila koliko ih muremo pojesti, a da nas ne zaboli drob.
- 17 -
Poslije Đurđevdana prelazilo se na ljetnu robu
i počinjale su nogometne utakmice krpenjakom, a domalo i kupanje na Brestovači.
Nekako u to vreme vodio se veliki rat u
Koreji. Iako je to bilo daleko ljudima nije bilo drago što sad kapitalisti iz
Amerike tuku i ubijaju jadni narod koji se patio u Drugom ratu ki i mi ovdje,
pa sad ponovo gine braneći pravo na slobodni život u svojoj zemlji. I stariji i
mi djeca smo navijali za Koreance i Kineze koji su im pomagali.
Ali druga događanja su skoro posvađala narod u
cjelom kraju. Osnovali su Zemljoradničku zadrugu i sve je bilo dobro dok je
Zadruga držala dućane bivših trgovaca u Kistanjama. Sad počeše propisivati ko će
đe orati i kopati, a sad i žeti. Ćaća je sa konjima ora cjelo proljeće i nama i
drugima gdje mu odrede iz Zadruge, a sad poče žetva, okupili su mlađe žene i
cure i one bi išle od polja do polja, od njive do njive, žele žito i ono bi se
vozilo na Kulu, tamo se obavljala vršidba na dva velika guvna, koja su ranije
pripadala Manastiru, pa podjela žita po familijama. Kad su dobili koliko ih
sleduje, niko nije bio zadovoljan. Oni koji su imali malo njiva, očekivali su
više žita, a oni koji su imali više polja smatrali su da im je previše
oduzeto. Nisu pomagala uvjeravanja da je podjela izvršena pravedno, narod je
gunđao i počeo izbjegavati zajednički rad pronalazeći razne izgovore. Tako je i
ćaća govorio:
"Eto vidiš, ja cjelo proljeće orem, mučim
sebe i kunje, nusim ranu za sebe i za kunje, popravljam plug i oštrim lemeše i
to se ne računa, a većina ih nije ni orala ni kopala, ni ranila orače i kopače,
a sad dobija žita po glavi ki i ja. I meni od muji njiva odnesoše žito i dadoše
tim neradnicima. E, neće mući tako! Uno šta je krivo nasađeno, mura da i
propane."
I on proda konje. Kupiše ih neki ljudi ispod
Velebita, gdje još nije bilo zadruga. Tada ode u Gradinu, nasječe od lugara Pane
odobrena i obilježena stabla, otesa jaram i savi teljige, ođelja špice i poče
orati volovima. Kupio je Jelaša od Ličana, a Volaš je bio odgojen kod kuće i
tako je najese, učeći ih, orao. Volovi su išli sporo, ma koliko ih bocka batom,
ali je on bio zadovoljan:
"Uzoraću svoje, a za druge me nije
briga." - govorio je, znajući da će dok to obavi proći sezona oranja.
Uvidjelo je i rukovodstvo da tako ne može, pa
se Zadruga reorganizira, ostadoše samo dućani i otkup, stada ovaca i goveda na
Kuli, u Čučevu, Jasenovcu i Traživucima. Otkupljivali su se bajami, orasi, kupine, ljekovito bilje i jaja, ali ako prije ne otkupi piljar Ćakič, koji je
drža bolju cjenu.
Baba Anica je odahnula. Nije mogla prežaliti
bjelo žito koje požnješe u Podvornicama. Perićinki i Dolu, iznad ulice, i
odvezoše ga u Zadrugu. Još se i danas sjećam kako je plakala i klela sa
avlijskih vrata dok su omladinke pjevale i srpovima žele šenicu u Dolu, a mi je
za vuštan vukli da uđe u avliju, da ne dođe do većeg zla, kojeg smo instiktivno
ki lovljeni zec osjećali.
"Koliko truda smo Pokojnik i ja uložili,
i koliko smo gladovali,i koliko smo radili da kupimo ovaj Do, a gledaj sada,
drugi moju muku odnese, a vas, piliće muje ,ostavlja gladne. Ko im je branio da
krče njive, ima kuvina, al im bilo tvrdo!" - neutješno je plakala roneći
krupne staračke suze jeda.
Kad se čulo da tako neće više biti, smirila se
i rekla:
"Budale, pa ko će u Bukovici dati
kulaka! Nebi ga naša da ga svjećom tražiš. Da sav ovaj krš pretvoriš u njive,
jopet nebi bilo dovoljno žita, odnjela bi ga zima ili suša. Vidila žaba da se
kunj potkiva, pa i una digla nugu."
Ćaća je mislio da junca Pauna odgoji za jaram
i oranje, ali mu ona reče:
"Prodaj ga, razmićen je, počeo se bosti đe
i kad stigne, napraviće štetu i još gore nagrditi nekoga, pa kupi brašna ili
žita da prezimimo ovu zimu."
On tako i učini.
- 18 -
Jedne neđelje mater me rano ujutro okupa,
ljepo obuče i da otkloni moju pobunu reče da me vodi na krštenje. Braco mi
objasni da se to radi u Manastiru i da se dobro čuvam, jer su kaluđeri opasni i
da mi lako mogu odrezati jezik, ako utvrde da sam nešto zgrešio.
Baba je čula njegovo objašnjavanje pa ga
mučicom što joj se našla pri ruci opali po guzici i zapreti mu:
"Ti si se sad ogrešio i eto ti kazne
odma, lopove laživi. A ti rode ne boj se ništa, to je nešto najljepše i za djecu
i za roditelje što im se u životu mure dogoditi. Po tome se razlikujemo od
stoke." - objasni mi i utješi me baba.
I mi krenušmo u Manastir preko Kule. Išli smo
kroz Naninu ulicu, pa kroz Smreke do Manastirske njive, koja je sad bila
zadružna, pa desno pored Doline dođošmo na Kulu. Tu su bila dva velika salidžana
guvna, puno veća on našeg kod kuće, a pored njih neka čudna kamena građevina pod
pločom, zidana tankim pločastim kamenom u besprekornim redovima i koja se
spuštala niz stranu Brine. Nisam izdrža i pitam mater:
"Majo, kakva
je ovo kuća?"
"To ti je
Ćemer, tako se zove, a Turci su to davno zidali i tu im je bila straža, odatle
su kontrolirali Krku i pazili na ajduke."- objašnjava ona, a moja sljedeća
pitanja na po usta zaustavi veseli povik:
"Marš Gare, ajde kumo napred, un ti samo
galami, neće ujesti."
Pas se umiri, poče dobroćudno mavati kosmatim
repom i pođe za kumom Bosom nama ususret, koja je dolazeći širila ruke, sagla
se i podigla me do svog nasmijanog dobroćudnog lica i počela sočno ljubiti:
"A to je muje nuvo kumče! Ajte amo, da se
ja i kum Obre spremimo, nešto nam se jutros spetljalo. Evo i muga Dule i
Radojke, nek se uni ođe na ravnom zabavljaju, a pripaziće na nji Obrica, Sakica
i Slavko. A, evo i, cjela čerga, ajte pripazite na kuma Milu."
Spusti me na zelenu livadu ispred dviju
velikih kuća na sprat i ogromne murve. Oko mene se okupiše djeca razna uzrasta,
od malog Dušana moje dobi do Obrice koji je već bio momak. Tu nam se pridruži i
pas Gare i počele su igre ki da se oduvjek poznajemo.
Ali ne zadugo. Iz velike vatrene kuće izađe
kuma Bosa, mater i kum Obre, priđoše nam i kum Obre reče:
"Djeco, vi se igrajte tu pred kućom, a mi
ćemo dolje Manastiru na krštenje kuma Mile. Da se, Obrica, njeste odmicali dalje
od kuće, doćemo mi do ručka. Jeste li razumili?"
"Dobro ćaća!" - rekoše svi uglas.
Tada me kum Obre uze u naručje:
"Dođide kumašine, tamo je strmo niza
stranu, ja ću tebe nusiti. O, Boga mi si potežak, ki i muj Dule, skoro ćete vi u
školu i kroz život."
Strmim nugostupom počeše se spuštati kroz
zeleniku niz Brinu, a ja ugledah dolje duboko crveni kvadrat krovova i visoki
bjeli vitki zvonik usred njega, a malo dalje zelene luke i kao srma sjajnu
vodenu nit što blago vijugaše posred njih. Dolje desno se na suncu caklila ravna
vodena površina i kum Obre mi poče objašnjavati:
"Uno preko ti je Bunjevačka brina, a uno
dolje zeleno su luke, a uno sjajno tanko je Krka, a una velika voda ti je Rit, a
Manastir su une kuće i zvunik, a ovo bjelo, na po naše strane Brine, je
Garaža. Tu je prije ostavljan popovski auto, jer se nije muga spuštiti od velike
strmine do Manastira, a uno oko Manastira visoko i šiljato drveće su ti
čempresi, ko zna kad zasađeni. A vidiš, tu je Staro vrelo, ođe ljevo, gdje se
puno zeleni uno veliko i gusto drveće, a ovo drugo, isto tako, je Novo vrelo, a
uno treće je groblje."
Dok je on tako objašnjava nisam ni opazio da
smo već stigli na zelenu livadu ispred Manastira. Sad ono što je maloprije bilo
ispod mene, stvori se iznad mene. Veliki čempresi su parali nebo, a ulazna vrata
u Manastir u odnosu na na visinu zgrada izgledala su mala kao kolobura na
avlijskom zidu. Od Vrela je dopira klokot vode, a uz Krku su se ljeno ljuljale
visoke vrbe. Dok smo prilazili porti odjeknuše zvona dubokim toplim pjevom,
odgovori im jeka od Bunjevačke brine, Donje brine i Čučevske brine, pa se sve
stopi u jedan nepresani napjev koji se utapa u dno duše.
"Dobro je, taman završi liturgija. Stigli
smo u pravo doba." - reče kum Obre, a ja sam širokim pogledom htio
obuhvatiti sve oko sebe, ali novinama koje su dolazila nikad kraja. Uđošmo u
popločanu šumatoriju nasred koje stajaše okrugli kameni vodoskok, čije su
kapljice letile uvis, pozlaćivale se na suncu i padale u zelenkasti
zdenac. Zvona prestadoše zvoniti i odjednom nasta duboka tišina, muk, što razbiše
koraci neke žene u bjeloj povezači i crnoj odjeći:
"Dobro vam jutro,sad će Iguman,
pričekajte tu pred crkvom." - reče i pomazi me po kosi.
"Kako si Vajka?" - upita je kuma
Bosa.
"Dobro Boso, sama sam, posla ima, a i neka
ga, brže mi prođe dan." - odgovori ona i zamače između bezbroj kamenih
stubova koji na svojim plećima držaše spratove visokih kuća.
Niz kamene stepenice odzvanjao je muški tvrdi
korak.Pojavi se čovjek srednje visine sa kamilavkom na prosjedoj glavi, čiji su
obrazi bili pokriveni njegovanom bradom, u crnoj mantiji niz koju mu se od
vrata spuštala sjajna i žuta ,kao zlato, izvezena marama.
"Dobro jutro, dobro mi došli
komšije!" - pruži ruku Obri smješeći se bjelim zubima - "A Boso, kako
si, kako dječurlija, a ti Ružo, đe je Marko?" - nastavi pitati ne čekajući
pojedinačne odgovore.
"Ma, dolje u laškovici, ima odranije neki
posa sa unima iz Krstača." - pravda ga Ruža.
"Vajka, dođi, bićeš baba, kad ne može doći
stara baba Anica, pa da krstimo ovoga junačinu." - pomilova me po obrazu
mekom bjelom rukom.
A ja sam zanjemio. Široko raširenih očiju
gledao sam oko sebe, a u ušima mi je šumio neki čudni neprekodni vjetar, dok me
je opija blagi miris tamjana i voska iz crkve.
Dođe Vajka i krenušmo za igumanom Nikodimom u
crkvu. U polutami obojanoj svjetlom oslikanih prozora gledale su me mnoge blage
oči bradatih ljudi sa svjetlim i zlatnim krugom oko glave i ljepa bucmasta
djeca pupastih usta, široko raširenih očiju sa bjelim krilima na leđima i koja
su letila između bjelih oblaka. A na jednoj slici jedna ljepa žena držala je u
krilu djete i milo ga gledala, a meni se učini da liči na moju mater, na Ružu
Ilinu, na Savu Jolinu i ostale žene iz zaseoka, koje su isto tako imale otužne
i tople mile oči. A među svim slikama najviše se isticala ona na kojoj bijaše
naslikan polugol omršav bradat čovjek raširenih ruku i skupljenih nogu iz kojih
su virile glave velikih kovačkih čavala i krupne kapi krvi oko njih, s kojima
je bio zakovan na veliki drveni krst. Glava mu je klonula prema desnom ramenu, a
blage oči su gledale nekud, s čudnim mirom, nekud u daljinu.
Opijen dojmovima sa tih slika, mirisom tamjana
i vosaka i tihim govorom i pjevanjem Igumana, prelazio sam iz ruku kuma Bose u
ruke kuma Obre i trga se malo, na tren, kad mi Iguman okvasi glavu, pa se opet
vratih u stanje blažena spokojstva.
"Eto, gotovo je moj Mile." - blago me
za obraščić uštinu Iguman.
Kad smo izašli iz crkve pozva nas Iguman:
"Ajmo svi u trpezariju, a ti ćeš Ružo
načas sa mnom u Biblioteku da upišem malog Milu u knjige. Vajka, počasti ih
rakijom, sad ćemo i mi."
Mater ode za Igumanom i ubrzo se oboje
vratiše, a on uze bićerin i nazdravi:
"U zdravlje našeg malog hrišćanina Mile!"
Iz velike bjele posude izvadi šaku suvih
smokava i gurnu mi u ručice.
Krenušmo nazad uz stranu, već bijaše ugrijalo,
meni se spavalo i naslonio sam pitomo glavu na kuma Obre rame. Kad smo izašli na
Kulu staviše me u krevet i kroza san sam ču kumu Bosu:
"To je uvjek tako, sva djeca zaspu ki
anđelčići poslije krštenja. A dašta su nego anđeličići, dok su vako mali."
Predvečer smo se vratili kući, a ja sam ki
pasić trčka veselo ispred matere.
- 19 -
U ranu jesen zaboliše me oči, mater ih je
ispirala kamilicom, ali nije prolazilo, pa me odnesoše u Ambulantu kod doktora
Rusa. On pogleda i reče da se moram odnjeti očnom specijalisti u Šibenik. Ne
treba čekati, odma! Napisa papire i dade materi.
Ujutro rano su me probudili, obukli i uputili
smo se pješice kroz Laškovicu i Bratiškovce u Skradin. Ćaća i mater su me
naizmjenično nosili i stigošmo na brod pred polazak. Bijaše toplo i sunčano
Miholje ljeto. Bjela lađa je lagano klizila niz široku Krku, kroz Prokljansko
jezero, stala u Zatonu da uđu neki ljudi i žene i nakon nekog vremena pristade u
Šibeniku. Iako su me oči bolile uspio sam vidjeti velike bjele kamene kuće i
čuti puno ljudi i žena koji su malo drukčije govorili nego naši u zaseoku, ali
sam sve razumio.
"Ća je ditetu, gospoja?" - upita žena
u bjelom dok smo ušli u neku kuću gdje je mirisalo na jod i alkohol.
"Posla nas doktor Rus, da specijalist
pregleda." - reče ćaća i pruži joj papire.
"Uđite vi odma, izdaleka ste, sad će to
doktor viditi." - otvori vrata i uvede nas u drugu bjelu sobu ne obazirući
se na gunđanje sa klupe, gdje je sjedilo dosta ljudi i žena.
"Sidi ovdi lipi mali." - pope me na
visoku kožnu katrigu.
Iz druge sobe, kroz stalno otvorena vrata uđe
visoki prosjedi čovjek u bjelom, sjede nasuprot mene, jednom mi rukom namjesti
i pridrža glavu, a drugo, raširi jedno pa drugo oko ireče sestri:
"Šjora Vinka, operite rastvorom oči
malome Vlaiću, pa ću još pogledati. A di si to zaradio, Vlaju mali, ništa se ne
boj, nije opasno." - nastavi da umiri mene i rodtelje.
Dok mi je sestra kapala neke kapi u oči i
nekom mekom bjelom krpom brisala suze, doktor reče ćaći i materi:
"Malo teža upala, ali nije strašno, vid
je dobar i nije oštećen. Tome su podložna djeca i ljudi plavih očiju, a zašto,
to još niko nezna. Daću kapi koje ćete ukapati po dvije u svako oko tri puta na
dan i mast, koju ćete stavljati u svako oko, oko jedan centimetar, uveče ispod
kapka prije spavanja. Ne peče ni jedno ni drugo, a kad potrošite ljek otiđite
doktoru Rusu da pogleda, on će mi javiti dali triba još, a ja mislim da neće
tribati. Ako se kada kasnije ponovi samo se javite doktoru Rusu, ne morate kod
mene dolaziti, on zna šta triba činiti. To ću ja sve napisati. A Marko, kako
tvoje oči?"
"Dobro doktore, služi i jedno i
"drugo." " - kaže mu ćaća.
"Eto i ti možeš koristiti ove ljekove ka
i mali, to su novi ljekovi i mogu ti reći da su dobri, ako te kojim slučajem
počne žuljati, samo moraš uzimati kad počneš najmanje sedam dana."- uputi
ga doktor.
Dođe opet do mene, pogleda mi još jednom oči i
reče sestri:
"Dodaj mi sulfasol kapi." - i ukapa mi
u svako oko po dvije kapi.
"Sad smo gotovi mali Vlaiću, sam nesmiš
rukicama trljati oči." -zapovjedi mi.
Napisa neke papire, a sestra doda ljekove i
sve dadoše ćaći:
"Papire doktoru Rusu, a malom stavljajte
ljekove." - reče doktor i pozdravi se sa ćaćom:
"Pozdravi mi Jankovića i Budimira. Šteta
za njihove sinove, bili su dobri doktori."
Izađošmo i krenušmo prema Luci, trebalo je
odma ići na brod. Išli smo kroz neke uske kamenom popločane ulice, gdje se
osjećala memla od vlage, a nebo se vidjelo kroz uske procjepe visoko iznad
kamenih kuća sa bezbroj prozora sa griljama. Izađošmo na Rivu i ugledašmo
bezbroj brodova svih vrsta, bjelih kao galebovi koji su kružili oko njih,
raznih veličina, malih ki kajin i velikih ki otok,a malo podalje njihalo se
podosta tamnih velikih brodova od koji su neki lagano odlazili tuleći jakim
debelim sirenama, izbacujući gusti crni dim iz ogromnih čađavih dimnjaka.
Ćaća mi objašnjava šta je šta i uskoo smo kroz
veliku gužvu ušli u naš mali brodić. Ustadoše dvije cure, sa velike drvene
klupe, i pozvaše mater i ćaću da sjednu:
"Sidite šjor i gospoja, mi ćemo stajati,
mlađe smo." Mater me sjede na svoje krilo, a cure su me štipkale za obraze
i ljubile: "Ma vidi ga Luce, ća je lip, ki lutka, i bil ki galeb. Sad bi ga
poila od sriće. Ma da ga ne ureknem! - prekriži se po Bunjevački, pljucnu tri
put preko ograde u more i kucnu čvrgom u drveni naslon klupe.
"Ne zamirite joj gospoja, triba se brzo
udati, pa je sva smantana, baš smo joj kupovale robu za vinčanje." - kikoće
se Luce i otima se sa prijateljicom oko maženja.
Uskoro smo stigli u Skradin i uputišmo se
uzbrdo istim putem kojim smo jutros došli. Predveče smo stigli kući i ja sam
izmoren od puta i uzbuđenja odma zaspa.
- 20 -
Prođoše Slava, Božić i zima, počeli su
cvjetati bajami i neko od školske djece donese u zaseok veše. Prvih dana smo
imali veliku vrućinu i po cjeli dan smo se valjali po krevetima, a mater i baba
nas pojile čajevima i stalno opominjale da se ne češemo po plikićima koji su
nam izbili po cjelom tjelu i nesnošljivo svrbili. Kad počeše krastice bi lakše,
pa smo se muvali po kući, jer nam nisu dali izlaziti, a proljetno sunce je
prosto mamilo da se ide van. Dušan i Stevo su čitali, Braco je pokušava isto,
ali bi se brzo zasitio knjige, pa ja i on nismo znali šta ćemo od sebe. Sve što
bi započeli brzo bi nam dosadilo, neizdrživo nas je vukao van ljepi sunčani
proljetni dan.A nismo smjeli!Ipak smo jednog dana popustili nagonu zova
proljeća i izmakli pažnji babe i malo izletili na avliju i izđikali se ispred
kuće. Naišla je baba i otjerala nas nazad u kuću i gadno nas izgrdila. Braci je
bilo dobro, a meni se povratila vrućica.
"Eto ti sad, šta će od ovoga ispasti?" - pitale
su se mater i baba i ponovo vikale na mene da ni ne pomislim da ustajem iz
kreveta.
Poslije nekoliko dana plikovi i krastice su
nestali, a na meni su ostale pjege, naročito tamo gdje sam onaj dan bio izložen
suncu, po licu i rukama.Braci nije bilo ništa.
"Proći će i to." - govorile su mater
i baba, da me utješe, a ja sam se mora pomiriti s tim pjegama, koje bi bile
tamnije preko ljeta kad je bilo puno sunca, nego zimskih dana.
"Šteta što je tako opjegavio, ima je tako
ljepu kožu." - govorili su, a meni je bilo krivo na samog sebe što sam onda
izletio iz kuće na proljetno sunce, te stalno zapitkiva mater kada će to proći.
Neko joj je reka da me maže mravljim jajima,
neko da me umiva varenikom ili neznam čim još, ona je to činila, ali nije pomagalo. Dosadilo
je to i meni, pomirio se s tim i nisam se više ljutio kada bi mi se neko
naruga, pa su se i drugi nato navikli, jer su znali da me na taj način ne mogu
povrediti.
Poslije par šišanja kosa mi se promjenila,
nije više bila meka i kovrčava, već je postala žuta sa crvenkastim odsjajem i
oštra ki praseća strunja, pa onako pjegavom su govorili:
"Ki da te Švabo napravio, sreća tvoja što
si rođen dosta po ratu. Da si rođen u ratu niko ti nebi vjerova da njesi poteka
od Švaba."
Tako riđ i pjegav radio sam šta i druga djeca,
sunča se i kupa, igra u gaćicama ki i oni, iako bi mi bilo draže da sam ki oni
i da svak ne primjećuje moju posebnost. Kako sam se na takvo stanje navikava ja,
tako su se navikavali i ostali, pa na račun toga više nije niko izvodio šale na
moj račun, a ako je pokuša uvidio bi da me to ne pogađa, pa mu nije bilo
interesantno. Čemu ruganje, ako ne daje nikakvu protureakciju.
Nema komentara:
Objavi komentar