Tako
bi umjesto jedne glave porodice postale dvije. Stare bi još pajdaši
iz generacije radi solidarnosti računali kao glave porodica ili
nešto po njima zvali, ali je od toga bilo za nji malo vajde.
Glava
familije bi obično bio muškarac u punoj snazi, potpomognut svojom
ženom, pa bio i u krivu, okružen dječurlijom razna uzrasta i sa po
jednim ili oba stara nemoćna roditelja. Pošto su starčad i djeca
bili jednako nemoćni, pazili su jedni na druge. Starčad, da djeca
puno ne divljaju, a djeca, da se oni ne zapale od vatre s ognjišta
uz koje su najviše vremena provodili. Dotle su glava porodice i
njegova družica obrađivali polje, čuvali stoku i obavljali druge
teže poslove. Kako su djeca pristizala, tako su i ona dobijala
zaduženja da im pomognu, a usput i nauče kako se ti poslovi
obavljaju. Počinjalo je od kokoši i avlije, a završavalo najtežim
fizičkim poslovima đe je trebala snaga i vještina, na oranju i
kopanju njiva i vinograda.
Glava
porodice je snosila odgovornost za porodicu prema državi, crkvi i
ostalom familijama. Ako bi djeca nešto zgrešila na njemu je bilo da
ih kazni prema zasluzi. Njegovo je bilo da organizira rad i
svakodnevni život porodice, tako da svi budu preuba zadovoljni, a to
se rjetko dešavalo, da osigura kontrolu i da nauči, pokaže i
ocjeni obavljeno. Po svaku cjenu trebalo je održati harmoniju i
ugled porodice. Čini se da je to lako, možda i jeste kad ima, ali
kad nema, to je prava muka i umjetnost. Greške se plaćaju odma,
cvilenjem gladne dječurlije i ronjanjem starih roditelja, čije se
svjetovanje nije slušalo.
Po
glavi porodice su zvane pokretne i nepokretne stvari i živa bića.
Imalo je to sve svoje ime i prezime, obavezno i nadimak, ali nije to
ništa. Kad se kaže: "Aničina ulica",
"Marišin Sivac", "Perina Lajka", "Zorkin
okrajak", "Ćilitov oras", "Curičina
bašča", "Brčinova pojata", "Ćubanova kuća",
"Stevičino guvno", "Đurin vinograd", "Mile
Marišin", "Stevo Jolin", "Braco Mirin",
"Jokina grumila", odma se znalo šta je, ko je i đe je.
Takav naziv bi se koristio za života onog čije je ime nosio, a
često i vječno, ako bi ga usvojila cjela okolina ili država
upisala u svoje knjige. To je bila jedina privilegija koju je glava
porodice za života sticala.
Nerjetko,
glava familije je bila žensko. Umre ili pogine muž, ostane udovica
sa čoporom djece, i eto ti novog zaduženja. Udati se ne mure, ko će
je sa toliko djece, stara za momka, a udovaca baš i nije bilo, a ako
jeste uzimali su cure, i nema druge nego natovariti novo breme na
glavu i nositi ga kako znaš i umiješ. Tako su je i drugi prihvatali
i po ničemu nije bila podređena muškim glavama familija, prilikom
dogovaranja o zajedničkim poslovima cjelog zaseoka ili okline.
Tako
je bilo i u našem zaseoku.
***
MARIŠA
Iako
je bio pritisnut autoritetom ćaće, koji bijaše agilan i poduzetan,
Marko Mažibrada je istovremeno bio i razmićen od matere i starijih
sestara. Ćaća mu, Jandrija, je o svemu odlučiva i njegova je bila
zadnja. Od Marka se tražila poslušnost, kao i od ostale djece, ali
kao muško, uz to najmlađi, dugo čekani nasljednik, poslije četri
ćeri, imao je privilegiju da mu se progleda kroz prste. Radi toga mu
je dopušteno da ide u osnovnu školu, da nauči čitati i pisati, a
Jandrija je zna šta to znači, jer je radeći sa trgovcima uvidio da
se bez toga ne mure. S druge strane to je povećalo njegov ugled među
ljudima: "Ta njegov sin sjedi u školi s trgovačkom i
gospodskom djecom!" i davalo im do znanja da je sposobniji i
bogatiji od nji.
Marko,
nazvaše ga od milja Mariša, je bio dobar u školi, možda najbolji,
ali se to nikako nije smjelo javno priznati. Pored toliko činovničke
i trgovačke djece da najbolji bude seljački sin! Tu nepravdu je
djete osjetilo odma, po prvim ocjenama, ali ga je tješilo saznanje
da on neće mući na daljnje školovanje, već će nastaviti tamo đe
ćaća stane. Držaće stoku, obrađivati desetak dana oranja, sjeći
drva u Gradini i Laškovici, imati svoju ženu i djecu, prevoziti
trgovcima robu karom i konjima i na tome zarađivati i neće biti
gladi. Neće se ni fizički satrati kopanjem i oranjem, moći će
platiti nadničare i to je to, vidiće se šta život donosi, pa se
tome prilagođavati. Za ovdašnje prilike je dobrostojeći, sestre će
se udati, a on jedinac nema s kim djeliti imanje, sve ostaje njemu.
Nesreća
šta se desi oko Božića, kad mu je bilo dvanaestak godina, kad
izgubi oko od puškarice, prisili i njega i roditenje mu da ga se ne
izlaže poslovima koji bi mu ugrozili drugo oko ili ispadanje proteze
iz nastradalog. Tako je on sve fizičke poslove obavlja pažljivo i
sporo u odnosu na svoj razum i stas.
Bio
je to visok, okošt čojek, visoka čela, svjetlosmeđe oštre kose,
duga lica i muževna nosa. Brada i brkovi su mu bili oštri,
prorjetki i nakostrešeni, tako da se izbrijava ki fratar, ne
ostavljajući nikakve brkove ili bafe poslije prvog pokušaja odma po
ženidbi, a markantnost licu davale su mu naglašene crte oko usta i
na čelu. Kao i ostalim ljudima iz tog kraja koža mu je bila
opaljena suncem i burom, inače je imao ten bjel ki sir. Bio je dobar
govornik, a pošto je čita sve šta mu stigne pod ruku, rječnik mu
je bio bogat i osavremenjen. Radi toga je izvodio specifičnu
podrugljivu vrstu humora na račun sebe i drugih, namještajući
poluozbiljni izraz lica, ne izazivajući ljuću reakciju kod
sagovornika, već dobroćudno prihvaćanje šale.
Kad
mu naglo ćaća umre cjelo breme nevolja sruši mu se na
nepripremljena pleća. Rat je bio tu, trebalo je brzo odlučivati, a
on brzini nije bio sklon. "Brzo-kuso", govorio bi. Ali tu
je bila mater, baba Anica. Živeći sa agilnim i poduzetnim mužem
naučila je donositi brze i promišljene odluke, te ga, kao šta samo
žensko zna, podstače. On se oženi Ružicom Štrbac iz Mjerkača,
Mirkanovom ćeri, koju je bio odranije primjetio, a i najviše mu se
sviđala, od sviju koje je poznava.
Rat
je bio tu, trebalo se opredjeljivati, a ništa se pouzdano nije
znalo. Poslušao je mater, a i sam je bio take naravi, da se ne
istrčava. "Sa svima ljepo, kad traže daj, ćio ne ćio, uni će
ionako uzeti, a nećeš im se bar zamjeriti." – odzvanjali su
mu u glavi materini savjeti. "Pomiri se unapred s tim da ćemo
patiti od stra od sviju, a na neimaštinu treba biti spreman, glavu
treba sačuvati. Glavu, to je najvažnije, una se nemure nadoknaditi,
a ovo će protutnjati ki sve nevonje, pa će život krnuti svojim
tokom, kao i dosad, kako drugi i jači odluče."
Talijani
su ubrzo uveli red, samo se glavešine promjenile, a oni se komotno
šetali krajem u malobrojnim patrolama, lako naoružani, a vojni
intendanti dolazili su po selima bez oružja i kupovali ovce, kokoši
i jaja. Djeca su im bila omiljena publika, učila su "prkeleti"
talijanski i dobijala bombone. I neke gradske djevojke nisu im
izmicale pažnji. Ljudi su iščekivali, osjećali su da tako neće
dugo trajati. Počeli su stizati glasi o pokoljima Srba po Lici i
Bosni, a onad i o nestanku viđenijih Srba iz Knina i okoline, Drniša
i Petrova polja, koji su bili pod vlašću nekakve Pavelićeve
nezavisne države Hrvatske. Stigoše i prve izbjeglice, cjele
porodice sa robom na sebi, dušom u nosu i ponekim malim zavežljajem
u rukama i strašnim, nevjerojatnim pričama o paljevini, mučenjima
i klanju srpske čeljadi bez obzira na pol, dob, stanje i zvanje. Tu
su bili ljudi i žene sviju staleža i dobi iz Knina i okoline,
Drniša i okolnih srpskih sela, gdje god su na vlast došle ustaše,
koji od jučerašnjih komšija postaše najljući bikari. Smjestiše
ih ljudi u Manastir i u boljestojeće kuće po Kistanjama, Talijana
baš nije bilo puno briga. Domaći narod je zahvaljiva Bogu, poslije
izbjegličkih priča, što je kod njih talijanska vojska i uprava,
samar je samar, ali ovaj manje žulja, sadno sporije izbija.
Nekako
u to vreme se poče govoriti da pop Đujić sa učiteljom Vladom
osniva nekakav četnički odred za odbranu srpskog življa u kninskoj
i drniškoj okolini, tamo đe od pamtivjeka žive. Skupovi sa
grupicama mlađih ljudi, kojima mutika baš nije bila draga i koji
počeše puštati kosu i bradu, održavali su se po kistanjskim
gostionama, na teret gazde, a domaćina je izigrava pop Momčilo.
Nekako
istovremeno, po selima su se viđali nepoznati ljudi u društvu
školovanih trgovačkih sinova iz Kistanja, koji ljudima govoraše
druge priče. Bilo je među njima školovanih i običnih ljudi iz
Šibenika, Vodica, Skradina, Biograda i zadarskog kraja. Govorili su
da je sve kralj izda i spasio sebi i svojoj kamarili guzicu, a narod
ostavio na milost i nemilost okupatoru, neka se sam snalazi. A kad je
tako, mi ćemo se snaći i bez njega i njegove podrepaške klike,
koja je do sada pila krv i znoj radnika i težaka, šta danas čini
okupator, ali nek ne misli da ćemo ga primiti nazad na gotovo.
Raspopu Đujiću su poručivali da se pridruži njima, ako želi
slobodnu zemlju, a na da loče po gostionama s talijanskim
podoficirima. Što se tiče njegovog vojvodstva, priznaće mu, ako
kaže koji ga je to narod i vojska izabrala za taj čin, ako ne misli
da je taj narod ono par propalica što sjedi s njim povazda u
gostioni i troši tuđu imovinu. Da se išćera okupator treba uzeti
pušku i u šumu, potamaniti domaće izrode ustaše i oćerati
Talijane i Švabe, kao i njihove podrepaše, jer svi oni oće da nam
piju krv, za njiovu pokvarenu gospoštinu i kulturu.
Marko
je ču od pouzdanih ljudi da o bivšem popu Đujiću ne misle dobro
ni kaluđeri, da mu nisu mrske ženske, da on igra neku čudnu igru
ni tamo ni amo, sve u svoju korist, bogato živiti i iz toplog
upravljati, a to je prefrigana popovska igra, slatkorječiva, a koja
traži samo tuđe žrtve, a kao i uvjek, sebe dobro osiguravaju i
dobro zaštite svoju guzičinu, te dok drugi pate i ginu oni se
bogate. Reče mu u povjerenju i iguman Nikodim, da radi svoj posa, a
krenuće tamo đe i kad i ostali krenu. "Svi sad obećavaju raj
zemaljski, a njega neće biti niti ga oni mogu stvoriti. Ti za vojsku
nisi, imaš izgovor zbog oka, a politike se mani, slušaj, a ne
govori dok je ova mutljavina, pomozi koliko mureš sirotinji, nje će
biti i previše." – posavjetova ga iguman.
Talijani
otjeraše raspopa Đujića, počeše učestalo obilaziti krajem
tražeći ove druge gerilce koji se nazvaše partizani, pohapsiše
sumnjive, zatvoriše neke u Šeganov mlin, dugo ih mučiše i na
kraju pobiše u Devorovoj dolini. Narodu bi jasno šta je šta, ko je
ko, i kuda treba krenuti.
Partizani
dočekaše u zasjedi jednu talijansku kolonu, osvetiše pogubljene
simpatizere i sad je bilo svakomu jasno ko je ko i zašto se bori.
Preko
noći nestade talijanske latinske galantnosti, sada pokazaše pravo
lice. Da bi nekako povratili ugled kod srpskog naroda u kraju
protjeraše ustaše i NDH iz Knina, ali je bilo kasno. Puške su
progovorile, krv je pala, svak je svoju krvavu igru zaigrao, na
istome terenu nije bilo mjesta za dvije vojske. Talijani se ogradiše
bodljikavom žicom u Kistanjama i odatle, naročito noću, pucaše
panično na svaki šušanj. Partizani ovladaše krajem, manevrišući
Odredom čas tamo, čas amo,ne usuđujući se još da istjeraju
Talijane iz Kistanja. Preko Bukovice, uz kanjon Krke i Zrmanje,
kloneći se glavnih puteva, iz Šibenskog, Vodičkog, Biogradskog i
Zadarskog kraja, prebacivale su se grupice Bodula, do Odreda, a
odatle dalje za Liku, Krajinu i Bosnu, u veće partizanske jedinice.
Mnogi od njih se odmoriše u zaseoku, snabdješe se hranom i odjećom
i odoše dalje, blagosiljajući domaćine.
Po
dogovoru, bolje reći direktivi, sa Pićinom, Špirom Mažibradom,
bratom od strica, Marko je predano skuplja oružje, sakriva ga u
Gradini, što ga odbaci kraljevska vojska u povlačenju od Zadra, i
nastavljao je pomagati hranom i odjećom partizane. I sve drugo što
su tražili,te prihvati na noćenje, pokaži put, obavjesti šta se
dešavau u zaseoku i okolini, a da to neznaju komšije, akamoli neko
drugi.
Od
svojih doušnika Talijani su saznali ko se odmetnu u partizane i da
zastraše narod popališe u Mažibradama nekoliko kuća, većinu od
njegove braće od strica. Sve ih on primi kod sebe na Vlaku, na stan
i hranu, te su zajednički obrađivali svoju i njihovu zemlju i
čuvali blago. Poslije par mjeseci iz talijanskog zatvora se vrati
Sava Mažibrada, Marketin sin, više djete nego momak, obrastao kosom
i pun ušiju i buva, sama kost i koža. Okupaše ga , potpariše i
obukoše, on se malo oporavi i ode u Odred. O zatvoru i Talijanima
nije puno pričao, samo toliko da su ga učili plivati vežući ga za
noge i spuštajući u bunar usred ciče zime, te da ga nisu pustili,
nego da je pobjega iz transporta za Jasenovac, tamo negdje u kanjonu
Une, kad su ih sve predavali kao poklon ustašama, kad su ocjenili da
je đavo odnjo šalu.
Kapitulira
Italija, vojska im u rasulu pobježe prema Zadru, ostavljajući
objekte, opremu i otužje, a u Kistanje skoro istovremeno uđoše
partizani i organiziraše narodnu vlast. Talijanske saradnike kazniše,
one koji ne pobjegoše s njima, odrediše narodu obaveze za ishranu
vojske, imenovaše organe vlasti, mobiliziraše preostale sposobne za
vojsku, porušiše talijanske bunkere i mitraljeska gnjezda i počeše
štošta drugo, ali se ubrzo moradoše povući u šumu pred Švabama.
Švabe
popraviše bunkere i zaposješe objekte koje su ranije izgradili i
koristili Talijani. I sve poče ponovo, samo još gore. Iznenada su
upadali u sela i zaseoke i izvvodili sumnjive i vodili na ispitivanje
u komandu u Kistanjama.
Tako
banuše u zaseok i presreše Marka u Perinoj ulici, taman se vraća
iz Laškovice gdje je oćera na magaretu dvije vreće brašna
partizanima. Uspije mu neopazice baciti prazne vreće preko zida u
Pavlinov okrajak i naoko mirno krenu prema njima. Poče odmah
ispitivanje preko tumača u švapskoj uniformi, kako je kasnije
razumio nekog našeg Švabe iz Banata, gdje je bio, šta je radio,
gdje mu je kuća i sve šta vojska u takvim prilikama pita.
Povedoše
ga u njegovu avliju, gdje su okupili sve komšije, odvojiše ga i
zapovjediše da krene s njima. Pope se u njihov kamion i okolo preko
Kule odvezoše ga u Kistanje. Bilo je to u rano popodne, a tamo u
zgradi Općine strpaše ga sa ostalima u jednu malu prostoriju i
ostaviše bez rječi. Čekao je do zore, tek tada ga pozvaše na
ispitivanje. Nije znao šta će ga pitati, o nekima iz grupe nešto
su znali, o nekima ništa, ali nikad se nezna šta će ko izlajati.
To je zaključio po ostalima iz grupe, neke bi vraćali, pa ponovo
ispitivali, neke nisu, a šta je sa njima bilo, moglo se samo
nagađati.
Laknu
mu kad spozna da će ga ispitivati oficir redovne švapske vojske i
da je prevodioc neki bivši činovnik iz općine, kojeg je zna po
viđenju.
Poslije
ličnih podataka, koje Švabo pedantno upisa u svoju knjigu, kao grom
iz vedra neba, ošinu ga pitanje:
- "Viđaš
li partizane ?"
U
trenutku odluči da treba potvrđivati činjenice, a negirati veze
sa njima:
-
"Da, viđam." - odgovori bez okljevanja.
- "Koliko
ih ima u ovom kraju ?" - Švabo pomalo iznenađen odgovorom.
- "Govore
da ih je puno." - odgovori on.
- "Jesi
li ih ti puno vidio ?" - pita Švabo.
-
"Da, u Kistanjama, kad su otišli Talijani." - odgovara on
u istom tonu.
-
"A sada?" - dade do znanja Švabo da ga se ne tiče lanjski
snjeg.
-
"Naiđe neka grupica, od dva tri člana." - govori im ono
što i sami znaju.
-
"Jesu li naoružani?" - nastavlja Švabo.
- "Jesu, dobro su naoružani." - potvrdi Marko.
-
"Kako dobro ?" - začudi se Švabo.
-
"Ovi koje sam vidio prije desetak dana imali su puškomitraljez,
mašinke, puške i bombe." - opisa Marko.
- "Čije
su proizvodnje, to oružje?" - detaljiše Švabo.
-
"U to se, Boga mi, ja ne razumijem. Mugu biti Talijanski,
Jugoslavenski, Njemački, Ingleski, to je meni sve isto." -
povlači se Marko.
-
"Znaš li ti pucati ?" - okrenu Švabo temu i doda –
"Okreni dlanove!"
-
"Neznam, gleda sam druge, ali ja neznam." - odgovori Marko
pokazujući žuljevute dlanove.
-
"Po godinama ti si trebao služiti vojsku!" - strože će
švapski oficir.
- "Njesam
regrutovan, njesam sposoban." – Marko će i pokaza na umjetno
oko.
-
"Was!?" - ustade Švabo i okrenu mu lice prema svjetlu.
-
"Umjetno je, iz Beča." - odgovori Marko.
-
"Od koje godine, kad si to oko izgubio!?" - ublaži Švabo
i pogleda tumača.
-
"Od 1933.godine, zimi, kao djete," - objasni Marko.
-
"Pomažeš li partizane ?" - nastavi Švabo.
-
"Da, muram! Uzimaju sami." - Marko se malo oslobodi.
-
"Ich verstehe!" - kimnu glavom švapski oficir i nastavi
nešto zapisivati u svoju knjigu i reče mu kad završi:
-
"Gut, gehen Sie zu Haus! Passen Sie auf!" - i pruži mu
ruku.
Prevodilac
mu reče da je slobodan i da ide pravo kući i da se čuva kad izađe
kroz stražarski punkt, da ne skreće s puta bar jedan kilometar,
inače će straža pucati i doda malo tiše :
-
"Imaš sreće što se Švabo umorio."
Izvede
ga iz zgrade i pozva jednog vojnika kojem nešto izgrakta na
njemačkom.
Ovaj
ga povede kroz Mažibrade do stražarskog punkta. Jedan od stražara
čizmom zgazi bodljikavu žicu na ogradi pored kapije i pokaza mu
gestom da se provuče kroz napravljenu rupu u ogradi.
-
"Forverz!" - pokaza rukom prvo niz Manastirsku cestu i
doda – "Ein kilometer!"
Marko
ujednači korak suzbijajući nagon da poleti i tek kod Orasa skrenu u
Prigredu i dođe kući. Zateče mater i ženu budne i samo im reče:
-
"Ajmo spavati."
Zaspao
je isti čas dubokim snom bez snova.
Dalje
se nastavilo po starom. Nosio je hranu i odjeću kad su tražili
partizani, a kad bi naišle Švabe, nabacali bi zelene smrekove grane
na ognjište, stavili peku i tako zadimili kuću, a oni bi kraće
boravili i psovali, ali bi ipak sa prlja poskidali sve suvo meso šta
bi našli i strpali ispod šinjela.
Iz
Kistanja se Švabe povukoše u Knin bez borbe. Za njima su preko
Roškog slapa i Brljana išli partizani. Imali su sada topove,
kamione i tenkove. Nastade bitka za Knin.
Skloniše
se žena i dječurlija u Brinu, ispod Pištavaca, da se zaštite od
nasumičnih topovskih i minobacačkih granata kojima su Švabe
unosile nesigurnost u pozadinu fronta i ispaljivali ih sa svojih
položaja oko Pađena, Oćestova i Stare Straže. Kad se narod uvjeri
da od toga ne preti neposredna opasnost, vrati se kući, pa šta Bog
da. I djeca su toliko galamila, a Brina od toga odjekivala da to i
nije bilo nikakvo skrivanje.
Marko
u petak, u pazarni dan, ode na Kistanje i vidi da se organizira nova
vlast, ali i da partizani sprovode švapske zarobljenike u Talijanske
barake. Kako mu rekoše, dovode ih svaki dan, umorne i prašnjave,
slomljena duha i poderanih uniformi. Ko bi reka da su to oni bahati,
uglancani i arogantni vojnici koji su tu do skoro čizmama prevrtali
brunzine na ognjištu i derali se "Scheise!" Narod ih je
poizdaljega gleda, sjećao se svoje djece koja su tamo ko zna gdje,
ne zna se živa ili mrtva, krstio se i odlazio pomješanih osjećanja:
"Šta ima koristi da se ovi nesrećnici pobiju? Oće li to
vratiti naše sinove i ćeri? E, da su onako izglancani i napuvani,
pobiti i' nego šta! Ali ovako dronjave jadnike!? Ne vredi ruke
prljati njihovom krvlju!"
Kad
završi pucnjava oko Knina, postrojiše zarobljene švapske vojnike,
prozvaše manji dio njih i vratiše u barake, a ostale postrojiše i
otpremiše pod stražom pješke put Zadra. Sutradan je zasjeda vojni
sud i javno, pred narodom, sudio onima iz baraka. Ko bi i pomislio
koliko je zla počinila ta šačica ljudi! Naredne noći odvedoše ih
u Jasenovac, kod golubinke i izvršiše presude. Cjelu noć čulo se
štektanje mitranjeza.
A
onda nasta tišina. Narod shvati da je za njih ovdje rat završen.
Ali
zemlja još nije slobodna. Borbe su se prenjele tamo dalje, a ovdje
je počinjala obnova. Iz partizana su se vraćali ranjeni, dolazile
vjeti o pogibiji nekih, a o nekima se ništa nije znalo.
Marka
mobiliziraše! Kad je stiga u štab, ovi se začudiše:
- "Ko
te posla ?"- upitaše i opsovaše blesavu mater i ćaću i
napisaše nešto na komad papira, zaljepiše u kuvertu i rekoše mu
da to preda onome ko ga je posla i da ide kući. Tamo je potrebniji,
a ovdje je u vojsci bez oka neskoristan.
Idući
nazad on shvati o čemu se radi. Trebalo ga je skloniti iz Kistanja,
poslati ga da se popuni broj, a nekoga radi toga zaštititi u
pozadini. Oni koji odoše u partizane na početku rata sada su bili
daleko ili su poginuli, a ovi "terenci" koji nisu ni
omirisali barut ni vidjeli borbi sada su zauzimali položaje u novoj
vlasti. Dok se vrate glavni organizatori i prvi ustanički borci, ako
se vrate i ako su živi, ovi će se već rasporediti na pravim
mjestima u vlasti, veličajući svoje a umanjujući tuđe zasluge. Uz
to, on je koliko toliko pismen, angažiran cjelo vreme rata u
pozadinskom radu, što njima fali, pa ga treba skloniti da im ne bi
slučajno bio smetnja na putu za položaj, a i živi je svjedok
njihovog angažiranja u pokretu, a što se svodilo na skrivanje od
okupatora ali i partizana, sve dok se ne vidi koja će strana
pobjediti. Sada mu napamet dođe sve učestalije oslovljavanje sa
nadimkom iz djetinjstva "Srbine", iako ga već dugo prije
rata i u ratu tako niko nije zvao. Dječečki nadimak iz škole kojeg
zaradi što je dobro zna narodne epske pjesme i istoriju i što ga je
učitelj pohvalio "da tako treba znati pravi Srbin", sada
je izronio iz zaborava u druge svrhe. "Opasne svrhe",
razmišljao je koračajući preko kuvina "da sve ovo šta sam
pomaga neće koristiti." Donese odluku da su njemu kuća i
porodica: stara mater, žena Ruža koja čeka drugo djete, sin Dušan
sada najvažniji i da se treba kloniti njihove igre i da treba raditi
svoj posa. "Ako budu dali?" - upita se i utješi ga pomisa
da će od onih s početka rata dobiti zaštitu.
Konačno
rat završi, počeše se brojati mrtvi i utvrđivati štete i
obnavljati porušeno.
Iako
se o tome već dugo govorilo sad je bilo jasno da Kraljevine više
nema. Stari nisu mogli shvatiti kakva je to država bez kralja, bana,
ćesara ili kako mu već drago, a objašnjavati im da je ovo sada
narodna država nije imalo smisla. "Jadno je stado bez ovna
klepčara!" zaključivali su oni poslije slušanja objašnjavanja
nadugačko i naširoko. Mlađi su ih opominjali da svoje podaničko
ponašanje ne iznose javno na šta bi se oni nasmijali: "Mi smo
stari, osim smrti nas ništa drugo ne mure zadesiti!" i
nastavljali prebirati uspomene iz svog takoreći prohujalog života –
"Vlast će uvjek biti vlast, a narod će ostati narod, govorite
vi šta oćete, tako je bilo prije, biće i sada, sačekajte malo, mi
znamo ko će plaćati."
Ni
Marku mnoge stvari nisu bile jasne, ali se nastoja držati po strani.
Vidio je da su na vlast zasjeli neki koji se na pušci nisu pokazali,
a oni prvi i pravi koji pokrenuše otpor i organizovaše pokret
poginuše diljem zemlje, a rjetki preostali ostaše na dužnosti po
većim gradovima. Nije vjerovao "da će se na bjelušiku
navrtati šenica, na kupinu loza, na draču pitoma drača, na trninu
šljive, da će raditi svako koliko oće i mure, a uzimati koliko mu
treba i šta treba", ali je smatra dobrim "da sva djeca idu
u školu, da odlazak doktoru i lječenje bude besplatno i da niko ne
smije biti gladan" i druge slične parole koje se mogu naći i
u učenju Isusa Hrista. Ali je nezgodno bilo to što se na sve moralo
čekati, jedino su djeca počela ići u školu i moglo se besplatno
ići kod "doktora Rusa". Znao je da će biti gladi, jer ove
godine nije rodilo, i da će biti puno posla na obnovi.
Rodi
mu Ruža opet sina, Stevana.
Počeše
dolaziti, najprije rodbina i komšije:
-
"Marko, uzori mi ovo, adj prevezi ovo ili ono.", a niko niti
plaća niti hrani konje i volove, niti se obavezuje da će nadnicom
odraditi ili novcem platiti, a kad se on pobuni da je stoka
iscrpljena i da ni on ni stoka ne mogu svaki dan tako nekome raditi,
stiže naredba od vlasti "da nema odmora dok je obnova" i
onda još više ih poče dolaziti po konje i volove, kar ili plug, i
sami ih koristiše, a naveče ih izmučene vraćaše njemu na
hranjenje.
Prezbroji
se Marko: "Ostado na malo ovaca, koza, jedenoj kravi, nešto
kokošiju, magaretu, ova dva stara vola i još sarija dva kljuseta.
Ako se ovako nastavi i budu ih raubovali svaki dan, uz slabu ishranu,
i bez nji ću ostati, a šta ću tada?" Odluči da proda volove
i jednog konja, a sa drugim će u suvez, da poore svoje i suveznikovo
polje, a lakše će biti ishraniti svu stoku. Vrati kar Duji
"Kovaču", zetu, da ga rastavi i popravlja i da ne žuri,
dok se ne vidi šta će i kako će biti. Znao je da će on i Ruža
svojim leđima plaćati takav potez, ali neka, bar će se mučiti na
svome, a ne kao sada, kako kome padne napamet. Čuo je da tako rade i
drugi, pa neće se okomiti na samog njega. Ali nije on sam čuo, čuli
su i oni "odozgo" te smjeniše bahatog Crnog Iliju, koji je
znao samo "navrtati kupinu" i istjeraše iz škole Božu
Vilića, priučenog učitelja, koji je bio umislio da se već živi u
komunističkom blagostanju, te da djeca u školu dolaze bez knjiga i
zadaća zato što neće, a ne zato šta nemaju, pa ih šibom tjeraše
kući.
Dođoše
školovaniji ljudi iz gradova, rodom iz kraja, uposliše prijeratne
činovnike, osnovaše Zadrugu da radi na otkupu i snabdjevanju
stanovništva u bivšim gazdinskim dućanima, te krenu život nešto
smirenije i bolje. Omladinu angažiraše da sadi novo Borje,
popravlja ceste i putine i u ratu popaljene kuće, druži se kroz
razna sportska takmičenja i kulturne priredbe, koliko da im se
osigura jedan dnevni obrok toliko da ih se ne prepusti stihiji.
- "Ako
ovako nastave, muremo se nečemu nadati "- govorili su ljudi- "i treba to podržati." Tako je mislio i Marko.
Tada
mu se rodi i treći sin, Jandrija.
Mirovalo
je tako neko vreme, govorilo se o nekakvoj svađi sa Amerikom, o
Trstu, a sad odjednom, kao grom iz vedra neba, o raskidu sa Sovjetima
i Staljinom. Šta je sad to?
Koliko
do juče, nije bilo skupa gdje se nije kovao u zvjezde, a sada
najljući neprijatelj! Doduše, to se Marka nije puno ticalo, on nije
bio Partijac, niti su mu nudili da uđe u Partiju, niti je on to
tražio. Ali ču da pohapsiše preko noći istaknute bivše
partizane, od kojih je neke i lično poznava. On im nije ni u čemu
moga naći zamjerku kao ljudima, većina se vratila kući iz rata i
nastavila raditi ono što je radila i prije rata. Nisu se busali u
prsa hvaleći se svojim zaslugama niti su se otimali za položaje u
novoj vlasti. A zašto, nije moga dokučiti. Potajno sazna da se radi
o Partijskim stvarima i neslaganjima, a da su opet umješani oni koji
su poslije rata zauzeli pozicije u vlasti da bi otklonili
"konkurenciju" u zaslugama, optuživši ove da potajno
rovare protiv Partije, te se na ovaj način uzdigoše još više i
pripisaše još jednu "zaslugu"u svoju korist. Od
pohapšenih neko se vrati nakon godinu, a neki, većina, nakon više
godina robije, slomljeni i tajnoviti, povučeni u sebe, ne izlazeći
među ljude.
A
njemu Ruža rodi i četvrtog sina zaredom, Milu.
***
JOŠO
Jovan
Lalić, Jole, Jošo, Perin sin, osta pred rat bez ćaće, ka klapac.
Sestra mu Janja se pred rat udade za Obrada Krnetu iz Krneta u Polju.
Ostadoše u kući mater Pera i mlađi brat Špiro- Leso. Mater Pera
je od djetinjstva colava i nije bila za neki teži fizički posa. Sve
su to on i brat mu morali obaviti, iako momčići, ni djeca ni zreli
ljudi. Rano je bilo za ženidbu, a i rat je tu, ko zna šta će on
donjeti, dobra sigurno neće. I on i brat mu išli su nešto malo u
školu, tek da nauče čitati i pisati, i da se državi ne plaćaju
globe, a sve ostalo je bilo rad na polju i oko nešto blaga. Sve bi
se nekako podnosilo da je hrane dovoljno. I pored sva truda i rada od
kad zna za sebe, zna je i za stalnu glad, od jutra do mraka, od
Božića do Božića. Znao je on da nije bolje ni kod komšija, ni u
drugim selima, ali slaba je to bila utjeha.
Takvo
stanje stvari stvori od Jole zatvorena čovjeka od malo rječi.
Visok, okošt, crnomanjast, oštra mrka pogleda, koračao je on dugim
oštrim korakom, s visoka gledajući pravo preda se u daljinu. Nije
on bježa od druženja, samo je on malo više od ostalih bio svoj, o
svemu bi sa par škrtih rječi da svoj sud i gotovo, nema
obrazloženja, nema odstupanja ili promjene mišljenja. Tako klapci
iz zaseoka odu na kupanje na Krku kod Gornje bašče, ne zna niko od
njih plivati, a Jošo kaže da zna i gotovo. Ostali se pljuskaju uz
obalu, ulaze u kosu i sklisku plićinu do ševara i izazivaju Jošu :
- "Lako je tebi, ti znaš plivati, mureš i u duboku vodu!"
A
Jošo uđe u vodu, nema se kud, obača se jednom nogom o tvrdo dno i
vinta plivanje, ali zavraga, pokliznu mu se noga na kosoj skliskoj
plićini i Jošo završi u dubanac iza ševara. Mlati on rukama i
nogama iz sve snage i poče da viče, ispočetka tiše, pa sve jače:
-
"'Em ti, jebem ti, jebem ti ... !" - dok društvo ne
uvidi da se on ustvari davi, te mu nekako sa nekom štapinom pomogoše
da izađe iz vode, a on kad se dočepa travnate i tvrde obale dovrši
psovku koju započe u vodi, a bojeći se izgovoriti:
-
" ... Svetu Neđelju!"
Kad
ga upitaše zašto sad psuje, zašto nije u vodi, prizna da se boja
da ga "Sveta Neđelja" ne povuče na dno.
Nije
dobro kad mladić ima osamnajst godina a rat počinje. Svi ga mame na
svoju stranu, a neprijatelj podozrivo gleda i prati neće li
napraviti pogrešan korak, da ga na najmanju sumnju ščepaju. Uvidi
Jole da nema šale kad nastrada Peja i prva mu komšinica Anka –
Rodeška i krenu kud i većina ostalih, u partizane. Brat mu
Špiro-Leso, kao "mlađi i luđi", ne htjede ostati sa
starom materom Perom, nego pobježe i on za bratom i nije bilo sile
koja ga mogla vratiti kući, nekako mu puška bijaše lakša od
mutike, a i hrana je bila bolja nego kod kuće.
Odslužio
je Jole svoje do kraja i vratio se kući. Špiro-Leso odabra svoj
put, osta je u Mariboru i tamo se oženio Slovenkom, zaposlio u
fabrici kamiona TAM i nije nikako dolazio kod matere. Pisa bi
povremeno, na sve lošijem srpskom, ali nikakvu pomoć materi nije
sla, niti je šta od rodne kuće tražio. Oboje je znalo koja je ura,
nije se imalo odvojiti od čega.
Jole
se odma po svršetku Drugog rata oženi Savom, iz Vujasinovića,
zelenookom mirnom ženom, koja je šepuckala nešto manje nego mater
mu. To njemu nije smetalo, ta već se od djetinjstva na to navika, a
Sava je sve radila ki ostale žene. Od ono malo zemlje i stoke nije
bilo puno vajde, te se zaposli kao zidar na obnovi centrale u
Manajlovcu. Poznanici se začudiše otkud njemu zidarsko zvanje, kad
nigdje za to nije završio zanat, niti se moga pohvaliti nekom
gradnjom, ali je on smatra da svako ko je rođen u kamenu zna sve oko
kamena, pa se tu nema šta učiti. Ta i ženske u kraju znaju zidati
i zaškaljavati suvozidine, dovoljna je samo jaka volja i magareća
izdržljivost. I tako Jošo martelinom i špicom oblikuje ivicu
kantunčine, vidi da mu bježi pravac i da ne ide kako je zamislio,
ali neće da prizna da tako nije dobro, iako mu stari majstori
govore:
- "Jošo,
ode ubalot!",
već
odgovara da će se u tako velikoj zidini naći mjesta i za njegova
kresanca.
I
tako s građevine na građevinu poče Joši novi život, a Sava, baba
Pera i nešto kasnije djeca obrađivaše ono malo prljuše i čuvaše
kravu i nešto vunjači.
***
ILE
Ilija
Krneta, Ile, bijaše stariji Ćilitov sin. Rodio se tu u zaseoku i
odrastao u društvu Joše, Špire-Lese, Draginje-Draše, Kose i Mike
– Bršine Maričine i Anke – Rodeške. Svi mu oni i one bijaše
bliža ili daljnja rodbina i bili su sličnih godina. S njima je
odmalena čuva ovce, žeo žito i trošio svakodnevnicu. Ćaća mu je
bio invalid iz Prvog rata, pa je Ile odmalena morao preuzeti dio
njegovih muških poslova. To ga je rano osamostalilo i uozbiljilo, a
silno ga je vukla želja da bude majstor zidar. To bi on moga raditi
dan-noć, da se ne umori, a sama pomisa na njive, kopanje, oranje, a
naročito ovce bila mu je mrska. Gdje god bi moga nešto bi ziduckao,
kresa kamen i tako vježba da bi nekad, kad mu se ukaže prilika,
moga na tom nešto zarađivati. Sam je za svoje potrebe zida kuće,
pojate, svinjčiće i druge ogradne zidove, oko bašče, oko gore,
tamo gdje je trebalo, ali i gdje nije bila neka nužda. Dok se
drugima ježila koža od škripe kamena, on je to doživljava ka
najljepšu muziku.
Jednostavno,
Ile je volio kamen.
I
izgled njegov je na to upućiva. Osrednje visine, okošto ljepa lica,
jaki mišica i uvjek od kamene prašine zabjeljenih radničkih gaća.
Svjestan toga, kicošio se, uvjek izbrijana lica i titovke
nakrivljene na jednu stranu.
Rat
i okupacija zatekoše ga ka klapca, u godinama kad tjelo ne da mira,
teži stalnom kretanju, ne obazirući se na upozorenja razuma, da
treba prije razmisliti, pa onda učiniti. Kakav razum, kad je i duša
sva u oblacima!
Takog
ga uhvatiše stariji i promišljeniji u svoje kolo i uključiše u
svoje ilegalne djelatnosti oko pripreme ustanka. Ili porastoše
krila, sve je više noći boravio van kuće nego u kući. Džabe je
ćaća govorio da je rat velika patnja i rušenje duše i tjela, da
ne treba srljati ki muva bez glave, pokazujući pritom svoju kljastu
ruku i nogu. Ni materine staračke suze nisu pomagale. Ili to nije
dolazilo do pameti, a i kako bi kad je napolju ljepše spavati po
ovim ljetnim vrućinama, a danju ladovati po stanovima u Laškovici
ili u Dubravi i Roli ispod gustih krošanja rastovine. Pa i hrana je
bolja nego kod kuće, uvjek se nađe nekog mrsa.
Kad
se oformi Odred bi još ljepše. Školovani trgovački gradski momci
su opisivali budućnost kao raj na zemlji za koji se isplati patiti
nešto malo, ako se može reći da je ovo patnja, jer je gore kod
kuće povazdan kopati i jednom dnevno kusati kašu i puru. Stalno se
patiš i mučiš, a od toga ti za života neće biti bolje. Uostalom,
kad mogu oni kojima ni do sada ništa nije falilo, čiji su očevi
bili bogati i omogućili im lagodan život i škole i ljepu
budućnost, biti partizani i boriti se za ljepšu budućnost, zašto
nebi moga i on koji nema Bog zna šta, osim gole kože, izgubiti. Ali
dođe jesen i kiše povazdan, pa zima i buretina, pa prvi borbeni
okršaji i stra, te se Ile pokoleba, ali nema sada odustajanja, sve i
da oćeš. Posijano sjeme je pustilo klicu, neka drvo raste, pa šta
bude drugima biće i njemu.
Tamo
dolje kod Lišana prvi put je osjetio stra. Osokolile se ustaše i
počele napadati i pljačkati okolna srpska sela, ne libeći se
zločina i paljevina. Talijani se pravili nevješti, govoreći da su
to sporadični incidenti i obećavajući da će to oni srediti. No,
ništa od toga. Iz Odreda im poslaše poruku da za njih tu nema
mjesta i da će im biti oprošteno ako se predaju i stupe u
partizane, a kaznu za krvnike neka odrede i izvrše sami ili će to u
suprotnom partizani izvršiti. Neki od njih prosudiše da je za njih
pametnije da poslušaju partizane, pošto im je u partizanima bilo
nekoliko komšija i koji su im jamčili sigurnost i oprost, te dođoše
u Odred sa oružjem i municijom, ali grupa krvnika sokoljena fratrom
i pasivnošću Talijana nastavi po starom. Jedne ljetne zore, kad
izmaglica puši iz krša, opkoliše u tišini partizani ustaško
leglo i iznenadiše ustaše. U toj strci, u onoj izmaglici, ugleda
Ile neku cjevčinu kako viri sa prozora prvog sprata neke kamene kuće
uz crkvu i onako u trku, prazne glave, zaskoči se i objesi o nju. Ni
u snu mu nije bilo da je to mitraljez. Kad poče iz cjevi sjevati, a
ona peći dlan, htjede se otkačiti, ali u trenu prosudi da bi ga
rafal presjeka napola kad padne na zemlju. Cjev se užarila, dlan
zmirisa na pečeno meso, a on ne zna šta bi. Mahinalno mu druga ruka
zgrabi bombu za pasom, zubima je aktivira i ubaci pored cjevi u
prozor. Istovremeno padoše na zemlju i on i mitraljez i dvojica
iskasapljenih ustaša. On se pridiže, zakašlja da odglumi uši, i
pogleda izgorjeli dlan, dok ostalo osta ležati. Pritrčaše mu
saborci:
- "Bravo
Ile, mislili smo da te đavo liznu!", a njemu se zamagli pred
očima i on svom težinom ka balvan tresnu na zemlju. Osjeti kapljice
vode na vrelu licu i poželi "još,još" i dođe sebi.
- "Dobro
je, nije mu ništa, daj zovi bolničara da mu previje ruku, ostalo je
cjelo." – ču kako neko govori, ali je odmah zna da nije više
onaj stari Ile. Poslije nekoliko dana, kad se brija, ugleda da su mu
zalisci pobjelili.
U
Odred su pristizali u sve većem broju momci i cure i mlađi oženjeni
ljudi. Od više komande je zatraženo da se tu obuče i šalju dalje
gdje se odredi. Poželi i Ile da ide dalje u brigadu, ali mu komadant
neda, kaže:
-"Nama
u Odredu trebaju takvi ka šta si ti. Poznaješ teren i ljude, vidiš
i sam da se stalno premještamo, jer nas je malo, koliko ovaj narod
može hraniti, a tamo u većoj jedinici ti bi bio samo puška, tamo
se drugačije ratuje. Zato ostaješ ovdje, tu si najkorisniji."
I
osta on u Odredu do kraja rata.
Vrati
se kući, mater umrla, sami ćaća i mlađi brat Mirko-Mire, muku
muče. Poče orati i kopati, starati se o ovcama i odluči da se
oženi. Njima trojici trebalo je žensko u kući, da pere, kuva,
čisti i okrpa.
Stevica,
sada udovica, odavno mu je upala u oko. Natuknu on o tome ćaći
Ćilitu. Ovaj ni da čuje. Nije ta za njegovu kuću, ona je već
naučila sama živiti, pa neće nikoga slušati i donjeće nemir u
kuću, a njemu trba mirna, vredna i kućevna žena. Nije se Ile lako
pomirio s tim, zajogunio i neće drugu, ali Ćilit ne popušta. Trajalo
to godinu-dvije i Ile morade popustiti.
I
oženi se Ružom Burzom iz Radučića, a tada posta svjestan da je on
sada glava porodice i da je na njemu da se stara o svemu.
Sljedeće
godine rodi mu se sin, Milan.
***
ĐURO S VLAKE
Đuro
Bezbradica je bio stariji Maričin sin. Starije od njega su bile
sestre Kosa i Milica, a mlađe Rosa i brat Dušan. Kao prvo muško
djete u porodici, a još mršav i boležljiv dobijao je veću pažnju
od matere i starijih sestara nego što uobičajeno dobijaju ostala
djeca. Rasta je u visinu ki iz vode, lagan ki perce i u stalnom
pokretu. Štedili su ga od fizičkog rada sve dok se nije zamomčio i
malo popunio. Rastući više u ženskom negoli u muškom društvu,
nešto je od tog druženja i poprimio. Razgovorljiv ki žensko, zna
je sve ženske poslove: plesti, presti, prepredati, tkati, a šta je
najvažnije i sve njihove ljubavne tajne, koje se za ništa ne bi
pred drugim muškarcima govorile. Dok bi se od muška očekivalo da
uči i zna junačke narodne pjesme, Đuro je više volio liriku,
napamet je zna bezbroj tih pjesama, a nešto je i zapisa što je sam
izmislio. Tu su bila i ljubavna pisma, sva u stihovima.
Izraste
Đuro u visoka koštunjava momka, malo se popuni, pusti brkove koje
je nad usnom potkresiva i vrlo rano preuze voditi briguo porodici.
Bila je tu i Marica da posavjetuje, da je se priupita, ali je odluke
donosio on.
Đuro,
gorštačkog muškog izgleda i stasa, imao je lirsku dušu. Volio je
i zna je pjevati, a igra je kola ki niko u kraju. Samo po sebi dođe
da je kolo koje vodi Đuro najveće, da su u tom kolu najljepše cure
i momci i da se tu pjevaju najljepše i uvjek nove pjesme.
A
Đuro je sve radio sa lakoćom, koja se ne može naučiti, već se sa
njom čovjek rodi ili ne rodi.
Ako
treba zaklati i odrati bravče, tu je Đuro. Što bi drugi petljali
satima, progrizli drob na par mjesta, te zadlakavili meso, Đuro
šaleći se, kao da se to njega ne tiče, sredi to učas i čisto. Tako
i u kopanju kuruza ili vinograda: teško kopačima gdje je Đuro
prvi, gdje on vodi. Njegova se motika ne čuje, a on ode i druge vuče
za sobom, a ovi se zapuvali i opotili, pa ga mole da uspori, a on
pita: "Ko preši!?" Takav mu je tempo, šta on tu može!
I
muško i žensko zbog takve njegove naravi poče pjevušiti što
javno, uglas, što tajno, potiho: "Đuro s Vlake, voli pičke
mlake." po cjeloj Bukovici.
Uda
mu se sestra Rosa u Krnete u Polju za Nikolu Švikalova i dođe red
na njega da od mnogobrojnih, koje bi bez razmišljanja pošle za
njega, odabere svoju dragu.
I
odabra on: Ljubu Vajkarinu iz Drage.
***
MIRE
Mirko
Krneta, Mire, bio je drugi, mlađi Ćilitov sin. Bio je podosta mlađi
od Ile, starijeg brata mu. Rat ga zateče ka djete, umre mu tad i
mater, Ile ode u partizane i on sa ćaćom Ćilitom nekako progura
rat. Kad se Ile po ratu oženi, on je bio klapčić, a Ruža Ilina,
snaja mu, tetošila ga je kao mlađeg brata. Prala je ona njemu robu,
bolju hranu mu namicala, štedila ga od teških poslova i branila ga
od ćaće i starijeg brata kad bi odskita od kuće.
Mire,
kako su ga tada zvali ostali, a snaja Ruža Braco, bio je nalik na
ćaću, mada nešto rastom niži od njega, crn, srednje visine,
sjajne gavranaste valovite kose i bjelih zuba na pravilnom licu.
Nauči nešto čitati i pisati poslije rata, a njmu baš i nije puno
bilo stalo do škole. Više je on volio momkovati, a kad god bi stiga
bježa je curama u kuvin, da nebi bio pri ruci ćaći ili Ili za neki
posa. Sve je on nekako volio raditi, ali ovce čuvati, to nikako:
"Šta se mene tiče, dabogda ih vuk podavio, sve i jednu na
kugli zemaljskoj!", najsažetije bi on opisa svoju "ljubav"
prema ovcama i čobanstvu. Tako, do mog rođenja, Mire je još bio
momak, a o ostalome ćemo drugi put.
***
DRAŠA
Draginja
ili, kako su je zvali, Draša Krneta, Jokina je starija ćer.
Omalena, crne kose i očiju i puti, muških crta lica i krivih nogu,
ka da je na bačvi jašila, tek što se zacuri osta bez ćaće.
Sirotinja, muški poslovi i brige o familiji načiniše je još više
muškobanjastom, tako da o udaji nije ni mislila. Nadala se da će se
mlađa sestra Đuka udati, koja je bila sušta suprotnost njoj, plave
kose i finijih ženskih crta lica, pa je kitila šarenim veštama i
bluzama, dok se ona oblačila u tamniju odjeću kao starije i udate
žene. Zaposliše je u Zadruzi da čuva ovce i krave i tako je
zarađivala neku crkavicu, što je pomoglo da nji tri ženska bića
nekako prežive, jer je njiva bilo malo, a od ono nešto vunjači
malo vajde. Na mater, babu Joku, se nije mogla osloniti koja rano
osta nagluva, a Đuka je bila zadužena za ono malo ovaca, dok bi
zajednički okopale ono malo bašči i uzorale jedinu njivu. Prema
komšijama i svjetu nastupala je ona kao glava porodice, ne dajući
da joj nametnu nešto što nije pravo, ali ne izbjegavajući i ne
umanjujući svoje obaveze na račun toga što je žensko.
***
ZORKA
Na
početku zaseoka bila je Zorkina kuća. Tu su joj se svekar Jošica i
svekrva Božica i muž doselili iz Mažibrada, otud joj i to prezime.
Rodom je bila iz Bjeljine, hitra i uredna žena. Osta udovica sa dva
sina: Stevom i Jovom, ratnom djecom, a na glavi su joj još bili
svekar i svekrva, stari i nemoćni. Oboje umreše po svršetku Drugog
rata, što od starosti, još više od žalosti za jedincem sinom,
koji pogibe na četničkoj strani. Podnosila je Zorka stoički svoje
nevolje, djeca mala, starčad nemoćna, obrađujući nešto polja i
držeći dvadesetak ovaca. Trpila ona tako, trpila, pa kad pomre
starčad, uda se za Milošoća Krnetu, starog momka, te prodaše
imanje i odseliše u selo Mačkovac kod Voćina u Slavoniji. Miško
Bjelanović iz Jasenovca kupi tu kuću i imanje, ali se ne doseli tu,
pa se malo po malo kuće urušiše, a osta uspomena na Zorku, koja je
znala svojim ključem lječiti čireve i naboje.
***
CURICA
Joka
Krneta, Curica, je rođena u Mažibradama i tu se udala za Čovinu,
koji se poslije Drugog rata iz partizana ne vrati kući. Ni glasa o
njemu, ni da je mrtav ni da je živ. Dugo je tako trajalo, ona se
pomiri s tim i natovari na sebe breme koje joj sudbina dodjeli. Imala
je ćer Mandu i nji dvije se organiziraše i podjeliše teret. Manda
je bila curetak, visoka, blaga i nježna lika, isto take naravi i
govora, dok joj je mater bila srednje visine, okošta i žilava
tjela, vesele naravi i zvonka glasa. Baci ona brigu na veselje, a kad
treba izviče se na Mandu, a ova nato navikla, pa sve prođe kako
treba. Šalila se ona na račun svoje neimaštine: "A da imam
više zemnje i stoke, samo bi se leđa više derala, a vajda mi ista,
sažeže suša ili odnese mraz, podavi vuk i meni isto pripadne kao i
sada: bota pure, struk kapule i ćikara varenike."
***
RODEŠKA
Anka
Krneta, Rodeška, kako su je zvali, tu se u zaseoku i rodila. Osta
sirota kao curetak, umreše roditelji, pa je na preporuku zaposliše
kao sluškinju u Šibeniku. Kućica pod pločom joj je bila ispred
baba Perine avlije. Početkom rata vrati se iz Šibenika i za koru
kruva pomagaše u Kistanjama kod bogatijih familija. Počela se
nositi po gradski, kako je naučiše u Šibeniku, pa je već time
odudarala od okoline. Mater joj je bila Bunjevka iz Rupa, a ćaća tu
iz zaseoka, daljnji Ćilitov rod.
Posumnjaše
i optužiše je da špijunira za Talijane i jedne tople ljetne noći,
na prevaru da idu u Prigredu kod ovaca na prelo, gdje su svi ostali
momci i cure, odvedoše je u Jasenovac, ubiše i baciše u golubinku.
Na po puta se dosjetila da joj se zlo sprema i zvala pomoć po imenu,
ali se pomoći nije moglo. Stariji su pričali da se i sada kao i one
noći čuje njeno zapomaganje i puščana paljba i da im se koža
ježi.
Tko
je optuži, odvede i ubi ni danas se nezna, striji bi odgovarali:
- "Sumnja se na neke, ali i ti su na onom svjetu, ako ima pravde, tamo
će im se suditi."
Ako
za nemoćnu sirotinju igdje ima pravde.
***
STEVICA
Stevanija
Stupar, Steevica, udala se iz Macura za Savu Stupara – Sajuna pred
Drugi rat. Stupari su tada Živili na Kuli, čuvali Manastirsku stoku
i obrađivali kaluđerska polja. Sajun od Krneta kupi dio dugačke
pločane kuće i avlije iznad Dolova i nešto polja i tu se skući.
Ostali Stupari se vratiše u Rudele, gdje su im inače bile rodne
kuće i polja, pred Drugi rat, raskinuvši u tim vanrednim
okolnostima pogodbu sa igumanom. Na Kulu tada doseli Obre Bjelanović
sa ženom Bosom i djecom da zamjeni Stupare.
Stevka
ili Stevica bijaše srčana žena, zdrava i jaka, jedra tjela, vesele
prirode, punih sočnih usana i rumena lica, sjajnih zelenih očiju i
bujne nemirne svjetlosmeđe kose. Rodi ćer Maru početkom rata, a
Ljubu krajem rata. Muž joj Sajun, srčan čovjek i nemirna duha među
prvima ode u partizane, a pred kraj rata, poslije bitke za Knin,
produži da goni Švabe, ustaše i četnike kroz Sloveniju. Napredova
je u vojničkoj karijeri do čina kapetana i Stevica se već osjećala
kao oficiruša koja će krenuti za mužem tamo gdje bude službovao.
Ošiša ona i kosu po gradski, ali ne lezi vraže, poginu Sajun tamo
u Sloveniji u zadnjim danima rata. Svi joj se snovi srušiše u
dubanac, u najljepšim godinama osta udovica, tu na škrtoj zemlji,
koja više uzima nego daje, u kući pod pločanim krovom, sa desetak
ovaca i dvije nejake curice. Nije se smjelo dugo tugovati, trebalo je
prehraniti djecu i nema druge nego u njivu i bašču, k ovcama, u
drva i prtiti breme. A mlada i punokrvna udovica bila je na udaru
mnogih muških pogleda.
I
rodi se ljubav. Saleta je Ile Ćilitov, još momak, i ona popusti.
Ali Ćilit ni da čuje, u kuću mu neće, a Ile neka čini šta mu
drago. Bio bi se Ile usprotivio ćaći i otišao pod Stevičin krov,
ali ona nije htjela. Ubjedila ga je da ne treba ni započinjati ono
što je od početka prokleto i osuđeno na propast. Ona se neće
udavati, a on neka se ženi, kako bi bio mir i u njegovoj i njenoj
kući, sa onom koju mu ćaća prihvaća. Ta ima cura i viška poslije
rata, može da bira.
Oženi
se Ile, Stevica osta udovica, ali je veza ostala, tobože tajna, iako
su za to svi znali. Samo se pred njima i njihovima o tome nije
govorilo.
***
Tako
bijaše stanje u zaseoku u vreme moga rođenja, kada je poslije
Drugog rata nastajala nova država, sa novim ljudima, sa novim
državnim uređenjem od koga su bila opipivljiva samo Partija,
siromaštvo, obećanja i velika želja da se ta obećanja ostvare.
I
sreća, velika sreća što više nema rata i straha.
Nema komentara:
Objavi komentar