U cjeloj Dalmaciji, pa tako i njenom sjevernom djelu Bukovici, kamen je glavni građevni materijal. Od kamena su zidane kuće, pojate, jare, svinjci, nasloni, teze, avlijski zidovi; kamenim zidovima ograđivane su šume, polja, doline, dočići i dolinice; u kamenu su kopani bunari, korita i pojila; kamenom su nasipani putevi, avlije ili nešto drugo što je trebalo izravnati; međe su bile od kamena, a i grobovi i krstovi su klesani od kamena.Od rođenja do smrti vukao se život u obično od ševara i ražine. Za nuždu su mogle biti nabacane i grančine od smreke ili neke druge kokare.
Za kuću je trebao pravi majstor, jer je kamen trebalo birati i obrađivati klesanjem.
U iskopane temelje ugrađivao se krupni klesani kamen, a naročito u kantune, gdje se lomila pod pravim kutem ivica pročelja i lastavice. Taj kamen je tako imao obrađene dvije strane, kao dio strane pročelja i dio strane lastavice. To bi zahtjevalo posebni postupak: dovaljao bi se na samo mjesto ugradnje što veći zdravac kamen, uvalio u iskop, a onda bi tu majstor macom, martelinom i špicom obrađivao kamen da dobije pravi oblik. E, taj kamen sa naziva kantun, a pošto su kuće uglavnom bile pravougaone, na svakoj kući bilo ih je četri komada. Oni su ustvari davali stabilnost kući i po dužini i po širini i po visini. A zašto su bili najveće kamenčine na kući jasno je odma kad se u vidu ima količina kamena koju su na sebi nosili, što od zidova, što od pločanog krova. Otud kažu: "Stabilan i jak ki kantun!"
Ako je glava porodice bila jedan kantun, njegova žena je bila ostala tri kantuna. A evo zašto! Dok je on bio strateg, vodio "visoku pulitiku" i donosio glavne i konačne odluke, dotle mu je žena bila svakodnevni operativac koji je primao udarce i odozgo i odozdo i trnutno ih rješavala, kao p>osljedicu izvršavanja tih odluka. Ona je obavljala sve kućne poslove: kuvanje, pranje,
Znali su svi da je tako i smatrali da tako treba biti, pa je nikla poslovica, koja je služila i kao običajno pravilo:
- "Žena u kući drži tri kućna kantuna!"
***
RUŽA MARIŠINA
Ružica, Ruža Marišina, je držala tri kantuna u njegovoj kući. Dođe ona za Marka iz Mjerkača početkom Drugog rata iz kuće Mirka, Mirkana, Štrpca. Starija sestra Stevanija – Steva uda se u Bratiškovce, brat Mirko ode u partizane kao momak, a osta u Mjerkačima mlađa sestra Milica-Mika, brat Mile, Dušan i Slavko, klapčići.
Čula je ona za Marka, a vidjeli su se jednom prije njene udaje, onako u prolazu. Marko i ćaća mu Jandrus vozili su drva iz Laškovice, a njeni iz Kistanja vozili snopove žita, gdje su prethodnog dana požnjeli njive. Mada je susret bio kratak simpatija je bila obostrana i trenutna. Kad su se karovi mimoišli, okrenuli su se još nekoliko puta, sve da im ne primjeti rodbina. Kad su je došli prositi za Marka, nije bila protivna, a ni ćaća joj Mirko i mater Boja. Znali su da ide u boljestojeću kuću, a prija Anica nije tražila nikakve dote, ni pokretne ni nepokretne.
I dođe ona tako početkom Drugog rata u Markovu kuću. Tamo je dočeka svekrva Anica, o kojoj je čula da je stroga, i zaova Ruža, dok su mu se ostale sestre bile poudale.
Ruža Marišina je bila ljepa žena, rumena baršunasta tena, sjajnih smeđih očiju, nježna i neobično ženstvena, smirenih promišljenih kretnji i u pokretu od rane zore do mraka, vredna ki mrav. Sve je ona stizala da obavi, ništa nije ostavljala za sutrašnji dan. Odmalena naučena raditi sve poslove, znala ih je pametno rasporediti, pa se činilo da ti poslovi i nisu teški, a tomu utisku je pridonosilo i njeno vedro raspoloženje. Svekrvi se nije suprostavljala, iako je ova znala da joj poremeti plan, već bi to obavila malo po svome , malo po njenom, na obostrano zadovoljstvo. Od svekrve je saznala sve o komšijama i njihovim naravima, pa nije željela da se svrstava na bilo čiju stranu, mirno bi saslušala svakoga, zadržala to za sebe i nastojala da se problem svede na pravu mjeru. To je dovelo do toga da su joj se sve žene u zaseoku povjeravale, znajući da to neće ići dalje od nje. Razumije se da sa nikim nije bila u svađi, a na ročito ne radi djece ili stoke: "Oni ne znaju da čine zlo, ako naprave nešto što ne valja to znači da nisu svjesni toga, pa ih treba poučiti, a ko se svađa radi toga, čini veću glupost od njih."
Prve godine braka tekle su istovremeno sa prvim godinama rata. Za njenu mirnu narav svaka svađa, ne daj Bože tuča, bila je zlo, a rat i stradanje pogotovo.Čovjek cjeli život radi, gradi, muči se, rađa i odgaja djecu, a onda se to u ratu u tren uništi, pa ostaju rane koje doživotno bole, koje se ne daju zalječiti. Koliko se bojala tih strahota, toliko je bila kivna na one koji to čine. U jedno je bila sigurna: "To nije s Božje strane !"
Upoznala je Markovu narav, narav štićenog i razmaženog sina, pa se prilagodila. Nikad nije rekla ružno njemu, niti se komu na njega žalila. Shvatila je da ga treba podsticati izokola, da to ispadne kao njegova ideja, njegova zamisa i njegova zasluga. Počela bi to na vreme da on to napravi baš onda kad je rok, jer je znala za njegovu neoćnost.
U drugoj godini braka rodi sina, Dušana. Bio je krupna i zrela beba, crne kose i smeđih očiju. "Na Mjerkače, Ružo, liči!" zaključi joj svekrva Anica, a ona je potajno bila ponosna, znajući da će se razviti u ljepa mladića ki šta je njen brat Mirko, koga je neobično volila. Volila je ona i drugu braću i sestre, ali brat Mirko je bio nešto posebno, onako naočit, crne kose i vječitog vragolastog smješka na rumenom i ljepom licu. Svekrva joj je bila presretna: "Željna sam muške djece Ružo!", pa je omekšala i prema njoj i na rječi i na djelu. "Ti se ne sekiraj kad je on samnom, bolje ću ga čuvati nego zjenicu oka, sreća babina, a ti dobro jedi i ne premaraj se, treba djete dojiti, to nijedna rana ne mure zamjeniti." savjetovala je. A čim bi s Kistanja zapucalo, baba Anica bi tjerala nju i druge žene iz komšiluka da bježe u Brinu, sklone se ispod Pištavaca ili Gradine, a ona i ostala starčad su ostajali da čuvaju kuće: "Meni neće ništa, ja sam stara, a puno je muje muke ugrađeno u ovu kuću, pa ako nestane kuće neka nema ni mene." – pravdala bi svoju hrabrost i mirenje sa sudbinom.
Rat se vukao, vreme se cjedilo, iako je bila po cjeli dan u poslu i nije imala kad o nevoljama da misli. Odoše Talijani, dođoše Švabe. Zlo smjeni gore. Češće bi noću čula piljke na pločanom krovu, Marko bi ustajao, vraćao se po kruv ili puru i opet izlazio, ili bi priša njoj i tiho je zva da ustane. A onda bi ona, dok bi pridiošlica jeo i pričao sa Markom, uz petrouljku krpala mu džemper ili jaketu ili mu davala vunene čarape da se probuje, a oni bi odlazeći zahvaljivali: "Fala nevista!", "Zdravo drugarice!", i odlazili u noć.
Tako jedne noći zaškogrlja piljak, skoro pred zoru, Marko spava dubokim snom, a ona posluša, pa kad ču drugi piljčić, probudi ga i reče mu:
- "Ajde Marko, neko zove!"
On bunovno prošaputa:
- "Ovaj je nešto okasnio, pa zora je!"- i ode i otvori avliju.
Stranac uđe:
-"Zdravo zete, Marko!" - bio mu je to šura Mirko.
Ruža je već bila na nogama kad su obojica ušli tiho u kuću i upali lućernu:
- "O, brate, otkud ti!?" – zagrli ga, presretna što ga vidi.
- "Sejo, puštili me nakratko, da odem kući i preobučem se, ovo na meni sve se usmrdilo i raspalo, ali evo svanuće, pa sam odlučio da kod vas stanem, predanim, kući za mraka nemurem stići." – objasni joj on.
- "Dobro si uradio, ne mureš tamo po danu, a ja ću ti oprati i okrpati robu ili dati nešto Markovo, a ti jedi pa se naspavaj, dok ja to obavim, pa sljedeće nući svrati u Mjerkače." – predloži mu ona, a srce joj igra od radosti da je brat na njenoj brizi. Dade mu ona Markove nove gaće, košulju, džemper i čarape kad vidje kakva je njegova odjeća.
- "Ajde u pojatu, evo ću ponjeti tople vode, pa se okupaj i presvuci, a dotle ću ja spremiti jelo." – uze ona veliki tučani brunzin sa veriga i komad domaćeg sapuna. Marko uze klješta i jemčerice i uhvati se popravke Mirkovih opanaka. Ruža naprži slanne i jaja u velikoj tavi i Mirko bez nutkanja navali na toplo jelo, kao da odavno je nije vidio. A tada ga uhvati sanjivost:
- "Ja bi prilega Marko, ali nije pametno da budem ođe u kući, šta ti misliš?"
-"Namjestiću ti u pojatu, tamo ima nešto ječmene slame i pljeve." – reče Ruža i oni se složoše.
- "Marko, ako ne daj Bože, naiđu Švabe, probudi me na vreme, da svi ne nastradate." – opomenu ga Mirko.
Ruža razgrnu u jednom nugliću pojate slamu i pljevu, stavi mutap i reče mu:
- "Ajde Braco spavaj, mi ćemo biti na oprezu."
Mirko se spusti na ležaj i zaspa isti tren.
- "Jadna ti mladost." - prošaputa Ruža – "u šta ti prođe."
Nije se ni razdanilo, čuše se švapski tenkovi i kamioni na Ravnici. Ruža, Marko i baba Anica pretrnuše. Prva se snađe Ruža:
- "Ja idem u pojatu zatrpati Mirka, a vi ostalo!"
Otrči tamo, a Mirko spava "mrtvim snom". Uze mutap, baci ga preko njega, a odozgo prekri slamom i pinjuricama nabaca pljevu. Mirko se trže, a ona tiho zapovjedi:
- "Da se nisi mrdnu, tu su Švabe, dok ja ne dođem !"
Ovaj se sledi i ukoči.
Ona brzo pogleda, učini joj se da je sve u redu i uze mutiku i poče čistiti obližnji svinjac. Istovremeno sa smradom đubra uđoše i Švabe sa uperenim strojnicama u avliju. Pred vatrenicom su stajali Marko, baba Anica sa malim Dušanom u naručju i ostali pogorjelci koji su još od početka rata živili kod njih.
- "Partisanen?" – oštro odsječe vođa patrole na nekoj mješavini srpskog i njemačkog.
Oni zajednički zanjekaše glavom, ali se Švabe na to ne osvrnuše, već jedan ode u vatrenu kuću punu dima i koliko mu je dim dozvoljava pregleda po kući i kad ne nađe nikoga pope se na kašunić i dohvati komad pancete i izađe brišući suzne oči:
- "Gut Speck!"
Istovremeno je drugi Švabo pored Ruže uša u pojatu, bocnuo dva tri puta bajunetom po slami uz vrata, gdje je bila najdeblja, okrenuo se i prolazeći pored Ruže i svinjca prstima začepi nos mrmljajući:
- "Fuj, Scheise!" - i raportira vođi patrole:
- "Nichts!"
Vođa patrole je miriša pancetu:
-"Gut, gut!" – zapreti prstom prisutnima i izađoše svi iz avlije.
Ruži se učini da će joj srce iskočiti iz prsa i sjede na prvi kamen. Čelo joj orosi ledeni znoj i jedva prošaputa Marku koji joj priđe:
- "Daj brzo cukra i vode."
Tada se sjeti djetinjstva i takog lupanja srca.Bila je djete i dali joj da čuva kokoši od orla i lisice. Malo se zaigrala, a kokoši se razdvojile trčeći za škakavcima pored puta. Bojala se da će na nju vikati ćaća, ako koju izgubi, trčala ljevo i desno, sva se oznojila i na jedvite jade skupila kokoši. A srce joj je zalupalo, tuklo ki čekić, i osjetila je slabost. Požali se babi, a ova joj stavi dlan na prsa, zavrti glavom, pa posluša uvom i dade joj vode i cukra:
- "Srećo muja, muraš se čuvati, đavo odnjo kokoši. Nikad nemoj tako puno trčati, sve radi na tenane. Kad ti srce tako zalupa ti popi cukra i vode, stavi mukru krpu na prsa, a ja ću ti svariti čaj od šipurka da ti pomugne."
Kad popi vodu sa cukrom što Marko donese dođe sebi i ode u pojatu da vidi šta je s Mirkom:
- "Otišli su Braco, sad mirno spavaj." – reče mu blago, otkri mu glavu da može disati i otpuva pljevu s lica i kose.
- "Ako budem muga." – prostenja on još ukočen.
Ona ga pomilova i ostavi i nađe babu Anicu kako skida peku s ognjišta i progorjele grančine zelene smreke, koje su nabacali da zadimi Švabama, kako psuje:
- "Kvragu i dim i Švabe i rat … puj, puj, puj!" – zapuva u opečene prste i okrenu se Ruži:
- "A ja Mirkovu titovku sakrila u Dušanove pelene."
Ruža uze povezaču, natopi je ledenom vodom i stavi na prsa, sjede kod koljevke i gleda u malog Dušana kako veselo igra ručicama i guče:
- "Šta tebe u životu čeka?" – reče tiho, ki zasebe, i srce joj se umiri.
Predveče je Mirko usta, otresa se od pljeve, obuka se, nešto svojom opranom i čistom, a nešto Markovom robom, večera i usta da ode:
- "Idem sad da vidim one stare u Mjerkačima, ko zna kad će mi se ponuvo pružiti prilika."
- "Kud žuriš, čekaj da smrkne, nisam te se još dobro ni nagledala." – zaustavlja ga Ruža.
- "Muram se još nućas vratiti u Odred, cjelu ću nuć biti na nugama." – odupire se on i pomilova je po obrazu.
- "A ti unda kroz Prigredu, na Klanac, pa ispod Drage, tu ti niđe nema čistine, izdaleka te niko neće mući viditi." – zagrli ga Marko – "Sretno i čuvaj se."
- "Zbogom sestro, zdravo Dušane!" – zagrli Ružu i pomilova malog Dušana po obraščićima.
- "Zbogom, zbogom, Bog te čuva!" – zasuzi Ruža i isprati ga do Maričine baščice.
On prebaci pušku preko ramena, po lovački, stavi titovku na kuštravu kosu i odmanu rukom u poluokretu i lakim hitrim korakom krenu. Na zapadu zakrvarilo nebo, a na istoku nad Prominom stidljivo je treptala Večernjača. Ruža se strese od nenadne ledenice, a mali Dušan zaplače.
Poslije godinu dana Ruža rodi drugog sina, Stevana.
Bucmasta beba bila je mirna i smeđe ravne kose:
- "E, ovaj je na Mažibrade, Ružo!" -reče baba Anica dok je povijala bebu – "Sreća babina, nek je živ i zdrav!"
Završi se rat, uhvatiše se posla u polju i oko ono malo stoke šta je ostalo, a trebalo je pomoći oko obnove porušenog i popaljenog.Tamo je odlazio Marko, a baba Anica je čuvala djecu i privređivala po kući i avliji, dok je na Ružu spalo i polje i stoka. Došla bi podojiti Stevu, a onda opet u njivu. Kući je dolazila mrtva umorna.
Sredinom ljetapočeli su se vraćati kućama momci i cure iz partizana, svako veče na Kistanjama sastajala se mladost i igrala kola i pjevala pjesme što ih tamo naučiše i razilazila se kasno noću, dok su roditelji poginulih pored ognjišta ili u kutku avlije gutali tihe suze oplakujući tamo negdje sahranjenu svoju djecu.
I kao grom iz vedra neba puče glas: "Poginu Mirko Štrbac Mirkanov iz Mjerkača! Tamo u Sloveniji, zadnjih dana rata. Tamo je i sahranjen."
Ruža se obezdani:
- "Pa to nije muguće! Mirko, kako Mirko mure poginuti!?"
A onda se sjeti kako su je prošli žmarci kad su se zadnji put opraštali, kako su jedno drugom nesvjesno rekli: "Zbogom", kao da se zauvjek opraštaju, pa joj suze same potekoše curkom niz obraze, a srce hoće da iskoči iz prsa. Noge je izdaše i ona pade nemoćno na krevet. Baba Anica razmuti cukar u ćikari ledene vode i nasilu joj da da pije. Zgrabi s glave povezaču, gurnu je u vidru i stavi joj je na prsa. Djeca zacvrčaše.
- "Vodi ih odavle!" – izdera se na Marka koji je ukočeno staja ne znajući šta bi sa sobom. Onda je namjesti na krevetu i poče tješiti:
- "Plači ćeri, plači, duši će ti biti lakše. Mnugi danas plaču i plakaće dok imaju suza i duše, dok su živi. Eto, i ja sam u Prvom ratu izgubila brata, jedinca, kao sad ti, plakala sam danju i nući kad se probudim, ali ga njesam vratila. Ali sam naučila da se prošlo i ljepo neće vratiti, pa sam se okrenula čojeku i djeci i tu našla utjehu. Ni tebi drugo ne preostaje. Imaš malu djecu, imaš radost dok su maleni, sad pripadaju samo tebi, a kad odrastu jopet ćeš drhtati nad njima, jer će i drugi polagati na nji pravo iako ih njesu rodili niti se mučili oko nji. Mir dragih nam umrlih ne donosi nama živima smirenje, utjeha nam je samo to da su u Božjem carstvu nebeskom."
Obrisa joj lice od suza i čelo od znoja, popipa joj prsa da čuje srce, ustade sa badrnjače kreveta gdje je sjela i polako je povuče za ruku:
- "Ajmo mu zapaliti svjeću, da mu se duša smiri, oni tamo to sigurno njesu učinili."
Donese svjeću iz svog kovčega, prekrsti se, poljubi svjeću i zapali je i stavi u čaku koju je napunila žitom iz kašuna. Uhvati Ružu za ruku:
- "A sad se pomulimo za dušu našeg Mirka, laka mu crna zemlja bila."
I nji dvije počeše se moliti poluglasno, polako izgovarajući rječi koje su navirale iz dubine ojađene duše. Prekrstiše se na kraju molitve, triput izgovarajući glasno:
-"U ime Oca i Sina i Svetoga Duha. Amin."
Sjedoše na stočiće pored ognjišta i baba Anica nastavi:
- "Eto, sad mu je lakše, ma đe da je saranjen. A nije jedini. Mnugi naši su saranjeni daleko odavle. Kad treba mlade krvi, svi su nam braća, goje svoje zemlje našim mesom i kostima govoreći da je zajednička, njiova i naša, a kada sve prođe, kad sedočepaju svoga, unda nas zaborave, unda mi nemamo tamo šta tražiti, to više nije zajedničko, to je njiovo i samo njiovo. A naše grobove pokrije sjekavac i kokara, da ostanu nepoznati, ničiji. Tako je od pamtivjeka, naša mladost izgine boreći se za sebe i svoje i za njiovo, za druge, a njiova ostane sačuvana, da bi nam se šutradan rugali i podsmjevali. Ni svjeću našim ne zapale, goje svoju stoku na grobovima naše mladosti. Bog nek im prosti!"
U tom uđe u kuću Marko, noseći malog Stevu i vodeći za rukicu Dušana. Dušan se otrže i doleti materi, ljubeći je:
- "Ne plači majo, ja ću te čuvati!"
- "Oćeš srećo, oćeš, ti si veliki." - poljubi ga i pomilova po kosi – "A sad daj da podojim bebu."
Uze od Marka malog Stevu, otkopča bluzu i namjesti ga da pose. Djete zgrabi bradavicu, poče vući, ali nakon malo zasta i zakrivi se.
- " , nema mljeka! Šta ću sad?" - zavapi Ruža.
-"Nadoće, smiri se, to je zato što si se uzrujala!" – reče baba Anica – "Daću mu ja sada kravljeg, dajde Marko bočicu."
Stevo se smirio kad se nahranio iz bočce, mada nije onako halapljivo vukao kao majčino mljeko. Zaspa je na babinim rukama.
Mljeko joj je sutradan nadošlo, ali ga nije bilo dosta ki prije. Stevu su morali dohranjivati iz bočice. Nije se bunio, ali nije napredova ki Dušan.
Početkom ljeta 1946.godine rodi Ruža trećeg sina. Govorila je Marku i svekrvi da bi mu htjela dati ime Mirko, ponoviti ujakovo ime. Baba Anica se usprotivi:
- "Nemoj Ružo, rano je da mu se obnavlja ime, a ti bi u tuzi živjela gledajući kako djete raste s tim imenom, a to bi bila nepravda prema djetetu. Eto, njesam dala da se Dušanu i Stevi daje ime na đeda Jandriju, jer je malo vremena prošlo otkad je Pokojnik saranjen, a sad murete ovom malom dati đedovo ime."
I tako djetetu dadoše ime Jandrija, iako je tjelesno i po naravi bio "pljunuti ujak Mirko", pa su ga zvali Braco.
Počeše nerodne, sušne godine. Podbaci bjelo žito, podbaciše i kuruzi. Nije bilo ni sjena. Skupiše sve s polja, do zadnjeg struka, a najesen nasjekoše grana jasenovine i sadiše nekoliko lišnjaka za stoku. Za prasad samlješe korune. Sreća, najesen se krava Zekulja otelila, pa će cjele zime biti varenike za djecu. Ruža nabra divljih šipaka, kadulje i ive kad je bila u Brini kod ovaca i stavi da se to u pojati, ispod prlja, suši. Dobro će doći za čaj kad se djeca prehlade.
Prođe godina kao tren. Djeca su bila zdrava i rasla su ki iz vode. Dušan i Braco su bili bucmasti, ali je Stevo osta koštunjav. Kad bi Ruža spomenula da je to zbog dojenja, babaAnica bi odgovorila:
- "Ma nije,to je taka vrsta. Pogledaj muju Savu, iste je vrste ki una. Čim ga god ranio isti će biti. Važno je da je zdrav!"
I dođe 1948.godina.
Petog dana po Đurđevdanu, u utorak, Ruža rodi četvrtog sina, Milu.
***
SAVA JOLINA
U Jolinoj kući tri kantuna na svojim plećima nosila je Sava. Rodila se u Malim Ivoševcima, prezimena Vujasinović, i dođe za Jolu poslije Drugog rata, odma pošto se on vratio iz partizana, te dobi prezime Lalić.
U ono vreme svadbe se nisu pravile, što radi neimaštine, što radi sjećanja na poginule iz kuće, šire familije, roda ili komšija. Mlada bi se obukla u najljepšu robu što ima, a to je pripremila još kao cura, pa put pod noge u mladoženjinu kuću. Zaklalo bi se bravče, popilo nešto vina i rakije, posrkala manistra, pojelo lešo i ispečeno meso, i to je sve gotovo u jedan dan. Mladoženja sa kumovima bi obično kroz jutro otiša po mladu, tamo malo posjedili, pa pješke mladoženjinoj kući. Naveče bi se govorilo:
- "Taj i taj dove mladu."
Komšije tu veče nebi smetale, a sutradan bi ih nudili rakijom, a žene bi postepeno, uzgredno upoznavale mladu na zajedničkim poslovima ili slučajnim susretima. Naime, već sutradan bi mlada skinula curski šudar i stavila povezaču i krenula da obavlja poslove koje bi joj svekrva odredila.
Tako je bilo i sa Savinom udajom. Doša Jole sa kumovima ujutro kod njenih i predveče su se vratili u zaseok u Jolinu kuću, gdje ih dočeka baba Pera i sestra mu Janja. Sutradan je Sava prva ustala, očistila avliju i čekala da se baba Pera izvuče iz ponjava.Tuđa kuća je tuđa, pa neznaš gdje šta stoji, kakve su navike ukućana, kakva je narav svekrve i ostale čeljadi, pa ti ne koristi sve znanje koje imaš, dok ti se ne pokaže i ne uputi te se.
Sava je bila srednje visine, šepala je pomalo pri hodu, svjetle kose i zelenih očiju, meka sladunjava osmjeha i svjetla pogleda, meka i pjevna govora, što je sve činilo ženstvenom i blagom osobom, koju nije lako naljutiti i koja radije posluša nego se suprotstavi. Odrasla u sirotinji i neimaštini, ni ova nova je nije iznenadila, nije je iznenadila ni svekrvina rogata narav, od malena je učena i naučena da sluša, radi i rađa i da će se tu teško šta promjeniti. Zato se prihvatila ovaca i polja, kokoši, baščica, vučija i vode, drva i bremena, pletenja i krpanja, od jutra do sutra.
Poslije godinu dana rodi Sava sina, daše mu ime Stevan, na pokjnog đeda.
Upoznala je s vremenom svoje komšije i komšinice, s njima kopala i žela i djelila muke i radosti svakodnevnice.Tako se nije ni iznenadila kad su joj rekli da je Ruža Marišina rodila četvrtog sina. Uzela je malog Stevu u naručje i pošla da podoji novorođenče. Takav je red.
***
RUŽA ILINA
Ruža Krneta prihvati se držanja tri kantuna Iline kuće. Nju dovedoše za Ilu iz Radučića, iz Burzinih kuća. Tamo ostavi brata Jovu i Danu i stare roditelje i uoči Božića dođe za Ilu u đed Ćikinu kuću. Tu je dočeka zapuštena vatrena kuća i do nje mala kućica pločanica sa dvije sobice i pojata pod ražinom, gdje odavno nije bila prisutna ženska ruka.
Đedu Ćilitu umre žena uoči rata, a Ile završi s partizanima, pa on i mali Mire se snalaziše kako su znali i umjeli odnosno mogli. A onda se Ile vrati iz partizana i uvati se obletati oko Stevice, udovice iz komšiluka sa dvije male curice, što đedu Ćilitu nije bilo po volji. Ako se Ile oženi Stevicom, otići će iz kuće, pa tražiti svoj dio, a šta će on i Mire?
A Stevica nije od onih "pitomih" žena koje će bespogovorno slušati njega, voditi brigu o Miri, jer je obavezna prema svojim curicama i već naučila da bude sama svoj gazda.
Dugo se vodio tvrdokorni rat, pun oštrih rjrči i dugih mučnih šutnji, između đeda Ćilita i Ile, dok Ile ne popusti. Oženiće se drugom, ali će činiti šta ga volja, tu mu ćaća ništa ne može. I tako dovedoše Ružu Burza.
U kuću je uša mir, naoko su svi bili zadovoljni. Ruža bijaše vredna, mirna žena, svjetlosmeđe kose i otužna osmjeha, tiha i malorječiva, puna dobrote prema svemu i svakome oko sebe. Ne želeći nikome zla naivno je vjerovala da se tako i drugi prema njoj odnose. Kao i ostala ženska čeljad iz kraja znala je gdje joj je mjesto i prema tome se ponašala. Slušati i udovoljavati mušku, bio to svekar "ćako", muž "čojek", djever "braco" ili sin "muj mali" se podrazumjevalo i duboko ušlo u krv i pod kožu da nikakva sila to nije mogla promjeniti. Pošto nije znala šta se ranije u kući dešavalo, nije ni vjerovala ako bi joj nešto nabacio o tome, nego je nastavila kao da se to nje ne tiče.A i u kući je sad bilo sve u redu. Prihvatila je djevera kao svog mlađeg brata, ta počeo se momčiti, mora biti čist i uredan, pa kad odsluži vojsku oženiće se, a da to ne čini sva bi ruga pala na nju.
Poslije godinu dana rodi Ruža sina. Đedovo čudno ime niko nije spominjao, niti je on tražio, pa kad su Marišinom malom dali ime Mile, onda neka se i njihov isto zove, ta parnjaci su i zajedno će odrastati.
Dođe Ruža Marišina i podoji krupnu bucmastu bebu.
***
I tako, starčad su grintala i zapovjedala, djeca kmečala i stalno nešto pitala i radila šta ne terba, glave porodica cjedila vreme kod ovaca ili u polju, a sve to u pravilan trougao vezale "tri kućna kantuna," leteći kao čele radilice od rane zore do mrkle noći.
I niko ne upita kako im je?
Ta to je njihova dužnost!
Nema komentara:
Objavi komentar