Uvod u opus "Zvona svetog Aranđela"

Ovaj kompjuter, par dana nakon Božića 2010. godine, staru isluženu krntiju, dobio sam na dar od Rakića, sestre Duške, zeta Jove i njihovih sinova Dušana i Ivana, da prepišem svoje rukopise koje napisah ovih proteklih pet – šest godina, da bi se dokumentiralo ono što je bilo u našem rodnom kraju, Kistanjama i Bukovici.

Svi mi imamo svoju priču, samo je treba znati ispričati na pravom mjestu, u pravo vreme i pravim ljudima. Neko to složi u par rečenica, neko baci na šalu u svakodnevnom razgovoru, a neko piše li piše, pa šta se kome iz svega toga dopada. A najbolje su one koje, kako reče Puškin, uđu u narodnu dušu, pa tvorcima ne treba dizati brončane spomenike. A te, kako ih zovu, narodne, i jesu one prave, od Pra-Indije, Asirije, Vavilona, starog Egipta, helenske Grčke i da ne nabrajam dalje od Istoka do Zapada, i danas u nama žive i po njima se odgajamo od malih nogu.

A kad sve sagledaš od počeka civilizacije, ako iko zna kada je počela, shvatiš da su oni s početka, sa svojom pameću bez današnje tehnologije, postavili čvrste temelje, i bili pametniji od nas danas. Džaba nam tehnologija, kad su početne premise ljudskog društva odavno od prapredaka mislioca određene, danas ih samo prilagođavamo sebi i vremenu u kojem životarimo. Vrtimo se u krug, spirali života, sujetno zamišljajći da smo pametniji od predaka, a meni se čini da smo po svemu gori i dekadentniji. Nećemo da shvatimo najobičniju stvar: ŽIVOT nije pojedinac, pojedinac je samo potrošna roba da bi CJELINI ŽIVOTA, i ovdje i tamo daleko po cjelom svemiru, održao ciklus stalne MJENE, ili kako još stari Heleni i oni prije njih rekoše, vječitog Haosa.

26.02.2o10.

CRTICE O OPUSU "ZVONA SVETOG ARANĐELA"

O CJELINI OPUSA

Svi me pitaju zašto su moje pisanije naslovljene "ZVONA SVETOG ARANĐELA" i kako sam odredio naslove pojedinih djelova. Oni koji su tamo rođeni i oni koji poznaju taj narod i kraj odmah shvaćaju, sve im je jasno. A ja ću samo ukratko manjim poznavaocima objasniti u par rečenica o čemu se piše. Pa krenimo redom.

Za početak: ANĐELI IMAJU KRILA!

Manastir Svetog Aranđela, svjetovno poznat kao Manstir Krka, je puno više za tamošnji živalj od onoga što mu ime kaže. To mjesto je žiška vječite vatre života naroda tog kraja, bilo koje vjere ili narodnosti. Mjesto na kojem je sagrađen je bogomdano za svetilište i ja vjerujem da je ono to oduvjek bilo, od pamtivjeka, ma koja se religija praktikovala. Sagrađen na pećini, tu ispod ljepotica zelenooka Krka, desno prostrani Rit kao ušće Marice, a iznad nepresušno Vrelo studene vode, a svuda okolo mješovita mediteranska zimzelena i listopadna šuma što zastire strane kanjona i plodne luke uz Krku. To mjesto u zaklonu od studene bure i vlažna juga nevidljivo je svakom pogledu daljem od ruba Brine, a otkriveno samo oku s Neba danju i noću. Tu ljudsko uvo nema šta raditi, tu se Duh sveti sluša dušom, a oči lječe ljepotom koju samo Stvoritelj može stvoriti.

E, zvona! Prvi put sam ih čuo iz naše ograde Gradine, kao djete, kad me je moja baba Anica čas nosila, čas vodila za ručicu za ovcama. Dobro se sjećam da je lišće na stablima bilo žuto, rumenkasto i smeđe i svaki čas padalo s grana, trava svjetlosivkasta, a da su se debeli sivobjeli oblaci valjali ljeno po nebu preko Promine put Dinare dok se sunce spremalo na počinak tamo negdje iza Bukovačkih brda u Novigradskom moru. Tada se začu neki mjedeni zvuk, bi mi ugodan ali me prestraši, ne poznah o čemu se radi i šta mi to nosi, dobro ili zlo.

- "Baba, baba, šta je uno!?" - skoro se ja poče kriviti.

- "E, srećo muja, ne boj se, prekrsti se i veseli se, to anđeli pjevaju." - prekrsti se triput gledajući u nebo.

-"Ali baba, baba, pe đe to uni pjevaju, đe su uni sada!?" - ništa mi ne bi jasno.

- "Oni pjevaju na Nebu, a mi ih čujemo kao odjek zvona Svetog Aranđela, sa manastira u Brini, slušamo ih ušima i srcem, a duša nam se puni Duhom Svetim." - muči se ona da objasni - "Počuj sada!"

Ućutimo. A iz kanjona Krke razliva se simfonija zvona i osjećam kako se Blaženstvo razliva u meni. Sav se naježih od uzbuđenja. Kad utihnu i najtiši odjek tiho upitah:

- "Baba, jel` uvjek ovako ljepo pjevaju? A zašto sam se naježio, a nije mi ladno?"

- "Eh, eh, ni baba sve ne zna, ali zapamtićeš ovu pjesmu za cjeli život, ti si večeras od Aranđela obilježen i blagoslovljen, blago tebi, tako rano, tako mlad." - poljubi me ona u tjeme.

- "A šta to znači?" - nije mi jasno.

- "Eh, šta znači? Dok se neko zametne u njega su usađene tri špice: stra`, ljubav i razum. Stra` da se boji za sebe i druge, ljubav da voli sebe i druge i razum da to zna jednako rasporediti. A večeras se ova pjesma Svetog Aranđela ulila u tvoju dušu i polila te špice da proklijaju i rastu kao što i sam rasteš tjelom. Tako nekako." - muči se ona da razjasni.

- "A zašto to treba djeliti jednako na druge?" - nije mi pravo što se mora sve sa svakim djeliti.

- "Ne mo`š sam ništa, da bi dobio muraš i dati! A što više daješ više ti se i vraća. Bog je sam i svemoćan, dao nas, nas je stvorio take, jedno nije ništa, svi zajedno su Božja djeca i mogu sve, braća i sestre su, te zato se jednako daje i prima." - pokuša mi objasniti baba Anica.

- "A baba zašto ti ne odlaziš u crkvu da se moliš Bogu?" - čudi me - "A vjeruješ u Boga!?"

- "Bog je svuda razasu Duh Sveti, i po gori i po vodi, i na Nebo i na zemlju, i na rastić i na žito, a i u naše duše. On svaku molitvu čuje ako je iskrena, iz naše duše, ma đe mi bili i u koja doba se molili. Crkve i svećenici su tu da nas pouče i podsjete, da u ime zaboravnih i nemarnih mole, da paze da ne skrenemo s Božjeg puta. A i stara sam, meni se teško i spuštati, a kamoli ići uzastranu. Bog će mi i Sveti Aranćel oprostiti, razumiju uni to." - osmijulji se baba.

Zaustih da upitam još nešto, ali me zaustavi neki blaženi mir babina lica. Istovremeno osjetih i ja potrebu za šutnjom, a i sve okolo se umirilo, ptice prestaše pjevati, granje i listići na njima se ukočiše, klepka na ovnu zanjemi, uši pucaše od blažene tišine.

A nakon malo vremena baba Anica se trže na prvi zapuh večernjaka i poče nešto utiho, samo za sebe pjevati, kad i tice što počeše dizati graju oko mjesta za leglo. Sunce pade tamo daleko u more, dan presta i poče sumrak. Iznad Promine namignu Večerka.

- "Ajmo rode polako kući, zakaljde ovce." – trže se baba.

Poletih bez rječi zajedno sa Vučkom i začas pritjerašmo ovce struzi. Baba ih prebroji na struzi i bez rječi nabaca grančinu da je zagradi, uze me za ruku i krenušmo stazom za ovcama ka kući.

A u meni je nabujala neka snaga i sreća te poče skakutati kao mali ždrepčić cimajući babu za ruku, a ona se nasmija sretno i blaženo i doda:

- "Igraj Anđele tako cjeli život, i Oni na Nebu sada igraju, i kad god ti ponestane snage, kad te muka pritisne, kad ti grko dođe u životu ti se vrati ođe i napi se pjesme ZVONA SVETOG ARANĐELA, bolje ljekarije neće od nje biti."

Tako i bi.

O JEZIKU,GOVORU,PISMU I LIKOVIMA...

Govoriti sam naučio, kao i sva djeca, od ukućana, babe Anice, maje Ruže, ćaće Marka i starije braće Dušana, Stevana i Jandrije, a onda uvježba s komšijama i djecom u Zaseoku.

O jeziku sam kao mali dvojio, nije mi bilo jasno kako se isto zove ono što imam u ustima, a koristim za posanje, jedenje, galamu, da vidim je li nešto slano ili grko, kiselo ili slatko i štošta drugo, i nešto drugo neopipljivo, što se govori na usta i čuje na uši, da kažeš ono šta osjećaš i misliš ili da se sporazumiješ s drugima, da bi govorio ili sluša, kao i onaj s kojima sam to djelio.

U školi mi to počeše razjašnjavati, te glas, te svaki ima svoj pismeni znak koji se zove slovo, a sve skupa se zove jezik i pismo, te to ima neka svoja pravila, i da se to zove jezik. A njegov naziv se kroz školovanje mjenjao. Učio sam srpski, pa srpski ili hrvatski, pa hrvatski ili srpski, pa naš jezik, pa materinji jezik, pa srpskohrvatski ili hrvatskosrpski, pa opet srpski, hrvatski, a da o gramatici i pravopisima ne govorimo. A o narječjima i govorima pojedinih sela, krajeva, djelova države da se ne govori. Istu stvar svak proglašavaše kao samo svoju izvornu koju su drugi kao praktičniju prisvojili i okitili se njihovim perjem. Svi se pozivaše na Vuka i njegov nauk o jeziku, ma ga potiskivaše svojim "modernim saznanjima" i vraćaše se njemu tek kad im zatreba za potvrdu svoje "teorije".

Puno kasnije mi bi jasno da sam kao što sam i rođen kao pravoslavac i Srbin govorio srpski govor, početni jezik mi bijaše srpski i pisao ta srpska pisma, ćirilicu i latinicu, na jekavici i štokavici, odakle su se svi ostali kao posebni napajali i junačili kao izvorni za sve ostale govore, i da naglase svoje "arijanstvo". Lingvisti, jezokoslovci, lektori i korektori, gramatičari i pravopisci podlegoše političarima ili sami često to postaše, te i danas prave zbrku tamo gdje je nije bilo niti je nema. Zaboraviše Njegoševu poruku da "...manja rjeka u veću uvire...", i da od srpskog jezika i štokavskog izgovora sve te rječice i potoci su dio onog većeg i da tek u uporedbi s njim imaju neko značenje, istovremeno mu davajući i oduzimajući, ali svi zajedno činiše ga bogatijim. I neka ti "stručnjaci za jezik" pričaju priče, pišu knjige i bogate se podilazeći umjesto nauci političarima, ali je svakom pismenom i nepismenom jasno da na našim prostorima se govori najmasovnije srpskim jezikom, jekavicom, štokavicom, i da to svi znaju od Julijskih Alpi i Jadrana, do Sent Andreje i Egeja.

Velike rjeke imaju puno izvora i pritoka na početku, usput limana i ritova, a na kraju delti i rukavaca, ali zbog toga svoje ime i snagu ne gube. Tako i srpski jezik može sve dati i uzeti, a ipak ostaje ono šta je, po imenu i po onima koji ga koriste. Tako reče i poučavaše Vuk Stefnović Karađić, kao i njegovi dosljedni nasljenici Đura Daničić i drugi, te prethodnik Savo Mrkalj.

Na tim osnovama se koristio jezik u ovim pisanijama, govorni koji se koristio i koristi u "običnom životu", i kako rastaše, školovaše i stariše glavni lik tako se i mjenjaše jezik. Pa svi znamo da je jezik živa stvar, da raste i mjenja se kao i oni koji ga koriste, pa sretno mu bilo.

A ligistima poruka: evo vam materijala, pišite svoje stručne rasprave, neka vas, ma nas nemojte sputavati svojim standardizacijama, ionako vas nećemo slušati. A Vuk, po meni, pogreši što nametnu ijekavicu kao kompromis, mada je dobro znao da se jekavicom koristi većina naroda, puno više nego ekavicom ili njenim pandanom ikavicom, a ostalim varijantama da se ne govori. Ma neka mu, kompromisi su nužda koja vodi u budućnost, mir i napredak, postupak da se svi osjećaju pobjednici. A ja sam nastoja prslikati stvarnost tog doba, i po ljudima i događinjama, bez ambicije da to bude "gola istina" , te sam koristio govorni jezik, izbjegavajući koliko se god moglo tuđice koje se nisu ponašene.

I takav i tako glavni lik krenu u život. Dadoh mu svoje ime kao osnovu da bi pisa u prvom licu, "...ali se ote..." kako jednom reče Branko Ćopić i posta sinteza više osoba i u neku ruku posta "Junak našeg doba" kao i Ljermotov glavni lik, samo u drugom vremenu i prostoru. I ostali likovi dobiše imena kakva su kod nas, tamo u rodnom kraju, pa dalje na životnom putu susretana, uobičajena i liče na stvarna, mada su opisana kao plod mašte, sjećanja i sna, da bi bila kontra panorama na slikarskom platnu da se jače oslika glavni lik. Ništa tu nije "gola" stvarnost, sve je to mješavina duševnih boja i pozornica koja s tim likovima nastoji oslikati vreme, ljude, i događanja. Liči na stvarnost, a nije, kao što nema niti je moguće doseći apsolutnu istinu.

Tako nasta sinergija stvarnog i duševnog života, likova i događanja, razmišljanja i tumačenja, a sve u cilju da se oslika to vreme i ljudi, kako na Vlaci, u Bukovici, Dalmaciji, i tako dalje po cjeloj zemlji Jugoslaviji, kao korektiv i dopuna zvaničnim istorijama koju "pišu pobjednici", ako ih uopće ima na dugu stazu. Više mi oni liče na prolaznu neveru, narodi će znati i umjeti da to opišu i oslikaju svojom sitnicom prosijavajući i ljude i događaje. I oni koji uđu u narodnu pjesmu i priču, i pojedinci i narodi, i događaji i ideje, ostaće vječno, ne trebaju im "Brončani spomenici", kako to ljepo opjeva i poruči Puškin.

Sve ovo je pisano "na koljenima", na pijačnim tezgama, za kuhinjskim stolom koji nije služio svojoj svrsi jer se nije imalo šta poslužiti na njemu, pa se nisu navodili autori i citati iz njihovih djela, već samo gola memorija autora "naštancana" iz hiljade pročitanih knjiga, onakva kako je on shvatio i razumio te poruke iz njih.

A na kraju krajeva sve u životu se svodi na slučajnost, ta najveća naučna otkrića su tako nastala, i sudbinu po onoj "...da život piše romane", i sve u ovozemaljskom bivstvovanju počiva na jednostavnosti, nečim šta je pred našim očima, a da nam dugo treba, zasljepljenim svojim ambicijama nesvjesni bioloških i mentalnih ograničenja, da to ne vidimo i primjenimo uživotu i kao jedinke i kao kolektiv.

Koliko bi se svjetova spasilo "...kad je svaki život cjeli jedan svjet..." da ne bi pohlepe i gluposti ljudskog roda koji izazivaše ratove i klanja, nevinih i nedužnih, da se držalo samo vrlo jednostavnih i jasnih DESET ZAPOVJEDI.

I poruka svega napisanog je da se historija ne smije zaboraviti već na njoj učiti, a oproštaj je ljek kojim se lječe rane da bi budućim nosiocima ŽIVOTA bilo omogućeno da ga bez otrova u sebi na bolji način od svojih prethodnika unaprede i nastave.

Rođeni smo kao ljudska bića s ljubavlju u sebi, mržnju, tu sotonosku "ljepu i slatku protutežu ljubavi" kasnije stičemo od loših učitelja, a ja se nadam da će učenje Isusa Hrista i učitelja iz svih ostalih religija prevladati te "sotonske niske strasti" i kao pojedince i kao kolektive dovesti na maksimu "...da smo svi rođeni na sliku i priliku Boga..." i da smo jednako vredni kao kozmos u minjaturi.

A kozmos sam ja koji ovo napisa, kozmos ste vi koji čitate, kozmos su planete, zvjezde, galaksije, a istovremeno djelovi sveopćeg KOZMOSA, koji nigdje ne počinje i nigdje ne završava, baš onako kako odavno poručiše matematičari s minus i plus položenom osmicom, a vječito se mjenja i ta mjena je jedina apsolutna konstanta, što još Antički Grci definiraše kao HAOS.

I dugo i puno vremena će trebati da ljudski rod to shvati, mada ja mislim da nikad i neće u sadašnjem liku i obliku, kraći mu je rok trajanja od roka saznanja, a dotle bi bar trebali nastojati da budemo onakvi kakve nas je Bog stvorio, poštujući njegove zakone.

A sad ajmo ća, čitajte i razmišljajte, tražite odgovore, STVORAC nek vam je na pomoći.

ZASEOK NA VLACI

Prvi dio opusa počinje na pozornici s likovima i scenografijom koji su prapočetak i početak života glavnog lika ovog opusa. Odatle sve počinje i tu se sve završava, zatvara se krug.

Tu je iz sjemena nikla klica, izraslo biće, letilo nošeno vihorima života po svjetu, i na kraju će sletiti tu odakle je i uzletilo.

Tu je sve počelo i sve završilo.

PLAVO DJETINjSTVO (1948.-1955.god.)

Stvorac zabi iglu šestara u NIŠTA i drugim krakom s desna uljevo poče crtati kružnicu, i odma se rađaše stupnjevi i radijani, sinusi i kosinusi, tangesi i kotangesi, limesi i funkcije, integrali i diferincijali, sve umreženo u krugu i sve se začas pretvori u sferu haosa života, te pozva Aranđela i dade mu tu tvorevinu kao kap i posla ga da je odnese tamo na Vlaku. Arahđel raširi krila, njihovovo klepetanje se oglasi kao muzika velikih zvona Manastira, i on je ispusti tamo gdje je po Stvorcu odrđeno.

Kap je s Neba pala na more Života, krugovi talasa se počeše širiti prema dalekim obalama.

Poče prvi krug.

Kao četvrto djete rodih se plav, očima boje trnjina ili sjekavca vinogradara u kasnu jesen ili neba za burna dana. Baba Anica reče kad me prihvati iz majčine utobe "...bjel ki labudić...", a ostali su govorili "...plav...", da naglase razliku od najstarijeg brata Dušana koji bijaše po kosi crn ki gavran, od drugog Steve tamnosmeđeg i trećeg Andrije-Brace svjetlosmeđog. Jedino me Mire "Major" zna zvati "Bikane", a to je već druga priča, tipična šala-rugalica koja se iz dragosti tamo praktikuje.

Plava boja je svuda po svjetu, kod svih naroda, boja nevinosti, anđeoska boja, a u tom životnom dobu, kako bi baba govorila "...sva djeca su Anđeli..." i radi toga su plava i nevina, baš onakva kakav je ljudski rod Bog zamislio. I ja sam se tako osjećao, sve mi je bilo plavo od pažnje i mažnje ukućana i komšija, ma sviju.

Tako mi osta u sjećanju, valjda i svakom ljudskom biću.

I trajaše do sedme godine.

ŽUTO DJETINjSTVO (1955.-1963.god.)

Plavetnilo djetinjstva, taj anćeoski period života, završilo se onog dana kad se moralo krenuti dalje od kuće, u školu na Kistanje, ne na maženje i paženje već na obaveze i samostalni rad, na moranje, obaveze i odgovornst.

Moja plavetnilo ubljedi, a sve tad požuti. I moja kosa zažuti ki ruda šenica, javše se i pjege, i po licu i po djelovima tjela izloženih Suncu, ne bi mi drago, ali tako moraše biti.

Utješi me to što je i Sunce žuto, što je i zlato žuto, oreoli na ikonama, carske i kraljevske odore, krstovi na crkvama, i dunja je žuta, a i jesen kad sve sazreva i donosi blagodati, pa i prvi mig proljeća počinje žutim sjajem jaglaca i drenovine, a i ljeto blješti od žutine, i zaključih još tada da je to najuzvišenija boja, boja radosti rađanja, zrenja i zrelosti, svetosti i duševne čistote, ma svega šta vredi.

I bi ponosan što sam žut ki Sunce, izvor života.

A kako i ne bi, ja jedini bi žut ki Sunce danju, a Danica zvjezda noću, i blještavilo žutine me predodredi kao posebnog, jedinstvenog i svakom prepoznatljivog svuda i na svakom mjestu.

I to mi da volju i snagu da tako ožućen jurnem u budućnost, da dokažem da sam vredan te boje i onoga šta ona znači i vredi. I čvrsto odlučih da ću to dokazati svojim djelom, po onom narodnom: "U se i svoje kljuse."

Kad ta žutina dobi rudu boju krenu dalje.

CRVENA MLADOST (1963.-1967-god.)

Krv provri u meni, žutina poče bljediti, i tad dobih u sebi neku žestinu tjela i duše. Sve u meni i oko mene poče biti crveno u svim nijansama te boje. I sredina življenja se oko mene promjeni, stara slava osta tamo gdje je i stečena, u novoj bi niko i ništa, trebalo je od nule napraviti nešto, moralo se dokazati s onim šta sam nosio u sebi, sebi i drugima oko sebe. Povratka nije bilo.

Iskoristiše moju nutarnju snagu i volju i moju ambiciju i dadoše mi ulogu vođe, onog poslušnika koji će bolje od njih u ime njih propagirati njihove ideje. Eh, teško im je to bilo!? U teoriji bi sve idealno objašnjeno, od "Manifesta", "Kapitala", "Imerijalizma kao posljednjeg stadija kapitalizma", Programa SKJ, itd., itd., a to se nije kosilo s onim šta sam dotad znao, da svi veliki pokreti provode svoje ideje nudeći ostvarenja nada i snova sirotinje, obespravljenih i nemoćnih koji su u svim epohama bila većina bez moći, a sila je štitila povlaštenu manjinu. Na vrelo crvenilo u meni nije bilo teško dodati još jaču nijansu crvene ideološke farbe, te ja kao primjer za ugled posta crven i po opredjeljenju.

I moje himne postaše Koste Abraševića "Crveno", Miškine "Crveni makovi", Ćopićeve partizanske pjesme, Kulenovićevi "...Srđan, Mlaćan,...", Nazorova "Majka pravoslavna". Kovačićeva "Jama", Jesenjinove himne selu, "Internacionala", i naravno "Druže Tito mi ti se kunemo", a kako ne bi!

U centar bogastva ja stigoh takoreći gol i bos, iz ljute sirotinje, sve na meni je bilo nasljeđeno od starije braće, poslužilo tek toliko da se ne vidi golotinja, bez nade da ću skoro dobiti svoje novo ruho, ka šta su ostali oko mene imali. Ali u meni bi toliko jači ponos i snaga da sam svojom pameću i radom stignem bar na nivo drugih oko mene. Za mene povratka nije bilo, kako nam svima ćaća reče: "A, imate se đe vratiti, mutika vas čeka!". Kratko i jasno, pa biraj!

I ja pokušah da sva ta saznanja iskoristim kako me ne bi dočekala "mutika". A mlad bijah da se vraćam "...na štitu..."!

Treba se dati da svakom bude bolje, podjednako bolje, i meni koji od malena radim kao veliki i onom koji ima već sada sve obezbjeđeno, da svako od nas pojedinačno da koliko zna i može u korist sviju, i da svi pojedinačno stremimo, davajući sve od sebe, zajedničkom cilju: pojedinačnom i društvenom blagostanju.

I Bog mi posta nešto drugo od onoga što mi iguman Nikodim govoriše, ne nešto čega se treba strašiti već ono šta treba imati u sebi, bar držati se onog što dade kao zapovjedi Mojsiju, kratko i jasno i svakom biću razumljivo, i kako ga baba Anica tumačiše "... On je sve stvorio, i nas i oko nas, i svuda je i na svakom mjestu s tobom, a pušti popovske priče koje oni pričaju radi svoje koristi, važno je da Ga imaš u sebi i da mu se čiste duše moliš i poštuješ njegovu volju. Molilo se kod ognjišta ili kod grma ili u crkvi isto je, kad to pošteno želiš i činiš srca čista."

A to se tada i u mojoj svjesti tako činilo. Blagostanje i po religiji i po komunističkoj doktrini za ljudka bića je počivalo na istim temeljima, razlika je bila da li se to može sada u ovozemaljsom ili nebeskom životu, prvi su prizivali Nebo, drugi Sadašnjost. A i jedni i drugi su koristili naše ovozemaljsko bivstvovanje za svoju ličnu i institucionalnu korist. I jednima i drugima je strah kao temljno ljudsko osjećanje služio kao metod za propagandu, a nada ljudkih bića, rođena zajedno sa stahom, kao nagrada.

U meni se sukobiše porodični odgoj i tradicija, pouke igumanove i saznanja iz škole, a to je treebalo sve nekako prokuvati i isfiltrirati u pameti da budem svoj. Prvi me iz nužde naučiše raditi, drugi mi obećavaše sreću i blagostanje tamo negdje i nekad na Nebu, a treći da se trudom i radom može ostvariti i na Zemlji, a ja prihvatih onu "... da nužda zakon mjenja..." i odgaćah sopsrveni sud o svemu za buduće vreme. A za sada najjače pogonsko gorivo bilo je ono ćaćino "... motka vas čeka ...". I tako sam postao "starmali", za tu dob prestar po ponašanju, odrekavši se "ludosti" koja ona nosi.

Sva crvena vrelina u meni se podredi tome.

A tako mu nekako u zavičaju i dođe:

- "Kad krvavo sunce zalazi, šutra je buran dan!" - kako bi govorio đed Ćiko.

IZVRŠNA SLUŽBA (1967.-1971.god.)

I ja bijah "iskovan i prekaljen", teorijski i ideološki, da ženjem, kosim, samar nosim, zveckam potkovicama i "širim dalje" svoje znanje i umjeće na polje "blagostanja od rada". I u prvom momentu bi sretan, sam sam i slobodan ki tica, gospodar svoje sudbine i balagostanja, ko mi šta može!

Otrežnjenje brzo dođe, mamurluk bi mučan i težak!

Od teorije mi ne trebaše ni desetak posto, ni u struci ni u ideologiji, ovdje je trebalo imati debelu kožu na obrazu, lukavost lisice i bezobrazluk vuka, i u svkom momentu biti spreman "... stići i uteći i na strašnom mjestu postajati ...". Moralo se, ki zmija, odbaciti kožu mladosti i navući novu čvršćih ljuskica, da tjelo i duša u njemu budu dobro zaštićeni.

A za tu probuku treba vremena, ne smije sporo da ne okasniš, a ni brzo da ne postane tjesna i krhka te stalno žulja.

Što htjenjem što okolnostima padoh u hibernaciju, sve fizički sokovi i duševne struje zamreše u meni. Crvenilo ubljedi, do mene izvana dopiraše glasi, a ostaše bez odgovora. Treba izdurati!

Slušao sam, gledao sam, upijao od drugih i akumulirao u sebi., baš onako kako su me odmalena učili:"... teže je slušati drugog nego mudrovati mu. Ako za to imaš strpljenja i snage duplo ti se isplati, pomogneš i njemu i sebi, a ako mu popuješ samo ga tjeraš od sebe, ni tebi ni njemu koristi...".

I led se poče topiti, teorija se uskladi s realnostima oko mene, i ja krenu napred kako bi u meni odavno zacrtano. Ali se ne pojavi više ona žestina crvenila, jarkost boje zamjeni mat nijansa.

I poče na pruzi "izvršna služba", gorka i iscrpljujuća za dušu i tjelo!

PRUGA - UPRAVA, STUDIJE... ( 1971.-1975.god)

Šta sada, pomiriti se sa ovakvim stanjem prihvaćajući da mi je sudbina odredila taj domet ili krenuti napred da se izdignem iznad toga? Možda je sudbina drugačija nego što je ja sada umišljam? Ajmo "pišati u vjetar", pa šta bude! I ja tako odluči nalazeći uporište u svojoj snazi, volji i znatiželji za sve što se u nauci događa. Tu mi pomože i način, koji preraste u običaj, kako su u Bukovici roditelji rješavali probleme svoje mnogobrojne djece. Nasljedstva nema, jer se nema šta djeliti, nek jedan ostane na imanju da pod starost vodi brigu o starim roditeljima, a ostali će u svjet, izučiti nešto i živiti od toga, pripomoći ako mogu ovome na selu, a najvažnije je da od svoga rada žive i ne računaju da će nešto imati od nasljedstva. Nisu to izmislili filozofi, nužda je natjerala ljude da krenu tim putem. Tako je bilo i u mojoj familiji, školovati djecu koliko se može, a ona dalje neka se sama snalaze u bjelom svjetu. Tako su bukovočka djeca, sva listom, bila školovamna, i čudno mi je bilo kad sam susretao svoje vršnjake iz raznih krajeva države koji su bili polupismeni, da sam im ja mogao biti profesor. U mojoj Bukovici je sramota biti nepismen, u školu se moralo ići po cjenu da kuća izgori, da njiva ostane neuzorana, da se ne poženje, škola je imala prioritet.

Viši stepen obrazovanja, radi spomenutog, za mene je bio normalni potez, nek košta koliko košta, a ima prioritet nad svim ostalim mladalačkim prohtjevima. Tražio sam ja stipendije, pomoć ma kakvu, ali ne bijaše od toga ništa, to je bilo obezbjeđeno za tatine kćeri i sinove, pa mi ne preosta ništa drugo nego da idem sam na svoj račun. A nisam ni imao izbora, ono što sam želio nije se moglo radi moje financijske nemoći, pa mi ne preosta ništa drugo već da uzmem ono što mogu isfinacirati. I tako završi na ekonomske nauke, pravdajući se sam sebi da mi je takva sudbina, ta nisam ni sanja da ću biti željezničar pa posta dobar u struci, valjda ću takav biti i ekonomista. Da sam želio i volio, nisam, ali uzmi ono što možeš i dokaži se da i tu možeš biti među boljima, pa će se i tu naći neka sreća i boljitak življenja.

Prethodno sam htio, nagovori i Branka Čiču kolegu iz srednje škole, da upišem Pedagošku akadeniju, ali dok tamo vidiše svjedočanstva na ćirilici iz beogradske tehničke škole pozeleniše i rekoše da moramo dostaviti program po kojem smo školovani da bi uopće mogli izaći na prijemni ispit. Isti tren mi bi jasno da se tu ne možemo upisati na studije, taman će im ovakvi odgajati mladež. Na Pravnom fakultetu su bili finiji, tražili su velike pare i testiranje iz latinskog, znajući da ga ne možemo za par dana naučiti i položiti kad ga već nismo učili u srednjoj školi.

I tako ja upisa Višu ekonomsku, komercijalni smjer, gdje su tražili samo pare. A daj šta daš živote, biće i to bolje od ništa!

I kad se proču u firmi da sam upisa studije počeše se sprdati, oni koji se osjetiše ugroženi na svojim sitnim šefićkim mjestima "... aha,ha, mnogi su trošili pare na to studiranje, pa ništa, žali Bože vrimena i truda, ostavi se "studente" ludosti, radi svoj posa i ćuti, biće ti bolje ...", ali oni najniži po rangu, polupismeni i poluseljaci, prava radnička klasa mi davaše podršku "... pusti ti nji, i ovakav si bolji od nji, a zašta onda oni školuju svoju dicu kad to ne koristi ...".

Kad ja upisah drugu godinu studija u redovnom roku i ostali krenuše mojim putem. Nisu me više podrugljivo zvali "student" već su tražili skripta i knjige i rukopise s predavanja i pomoć pri pripremi ispita.

A najčudnije je svima bilo što ne znaju kad ja učim, ta stalno sam s njima, i na plaži i na Pjaci i svuda gdje i oni, pa radim gdje i kako oni, a polažem ispite bolje od redovnih studenata. Nisu shvaćali da ja imam dobro temeljno obrazovanje iz osnovne i srednje škole, ono što oni nisu imali i izbjegavali kad se trebalo, mada je isti zakon važio za cjelu državu. Mi u Bukovici smo morali u školu, oni su je mogli i zaobilaziti bez posljedica, a šta voda odnese teško je motikom nagrabiti.

A nije mi bilo lako. Sva plaća ode na studiranje, a za život, podstanarstvo, obuću i odjeću šta ostane.

Što naumi to i ostvari, cjena nije bila važna.

VOJSKA (1975/1976.god.)

Puno mi je njih govorilo, direktno ili uvijeno "... a šta ćeš sad tamo gubiti vrime, imaš 27 godina, završio fakultet, ženi se i gledaj di ćeš bolje zarađivati, a tu obavezu možeš lako izbjeći, ima doktora koji će to srediti, ta vidiš li da to i drugi rade ...", ali ja to nisam moga prihvatiti. Sve u meni se bunilo protiv takvih sugestija.

Odgojen sam tako gdje se služenje vojnog roka smatralo kao dio duga narodu i društvu i najvažnija "diploma zrelosti" u životu, a svi oni koji nisu bili u Vojsci smatrani kao "špatni", druga klasa i za rad i za zasnivanje porodice. Da ne odslužim Vojsku cjeli životni vjek mora bi objašnjavati zašto i radi čega, a svi bi računali da sam "faličan" ma šta ja navodio kao razlog. A i odogojen sam kroz školovanje na tradicijama partizana i njihovih žrtava za ovo šta sada imamo. Treći razlog bijaše i moj zamor od rada i studiranja, trebalo je uzeti predah da se odmori i duša i tjelo, da se prezbroji šta se napravilo i kuda i kako dalje. A u vojsku su tada išli svi, kakvi ravni tabani, kakve godine, kakve dioptrije, za sve je bilo mjesta u JNA.

Moj parnjak i saradnik Delija Ive nije tako mislio, on ode kod doktora i središe mu da je nesposoban:

- "Radi čega si nesposoban, jel` to stvarno ili papirnato?" - pitam ga - "Znam da si bio prva zdravstvena grupa kad su te primili na željeznicu, a sad nesposoban za Vojsku!?"

- "Srce je u pitanju, tako doktori kažu, a zna se kako se do toga dođe, šta da se mučim tamo." - kelji se on.

I bi podosta njih iz Sinjske krajine koji se izvukoše na srčane bolesti da ne odsluže vojni rok, a ovamo su mogli biti alkari, vojvode i čauši, šta se u narodu kaže "... mogli su konju rep iščupati ...". Sinjski franjevci su dobro odrađivali svoj posa, šta trati hrvatsku katoličku mladež na jugoslavensku ideju, neka budu bojovnici za nezavisnu Hrvatsku i svetu katoličku viru kad dođe vrime. Štrosmajer je izvana bio gladac, veliki južnoslaven od Celoveca do Crnog mora, a iznutra je računa na vatikanski cilj, da će se tako ostvariti misija širenja katoličanstva na tim prostorima, Vatikan ima para i stručnjaka za to, u toj juhi najjača će biti njegova mirođija.

I poče mi pucati pred očima, ono što bi ponekad čuo od starijih i sudionika događaja izgovoreno šapatom, u mojoj saznajnoj slici dodadoše se i druge nijanse boje. Jugoslaviju će braniti i čuvati oni koji su je krenuli braniti i 1941. godine, Srbi iz Dalmacije, Like, Banije i Korduna, Slavonije i Srema, te iz "tamnog vilajeta" Bosne i Hercegovine, koji nisu imali izbora ako žele opstati. Hrvati dobiše NDH, napraviše plan tri trećine "... trećinu ih pobiti, trećinu protjerati, trećinu pokatoličiti ...", i njihova vojnica poče hitro sprovoditi plan sve po zakonima zasnovanim na "hrvatskom državnom pravu" i "tisućugodišnjem kraljevstvu". Pridruži im se i "cvjeće" iz BiH, muslimanski korpus, te se zaboravi na Isusa i Alaha i krenu genocid nad šizmaticima i nevjernicima. Tom srpskom narodu, po njima određenom za klanje, pridruži se nešto Bodula Dalmatinaca koje satiraše talijanska fašistička čizma i nešto gradskih proletera svih nacionalnosti, da spasi goli život na naćvama i u srpskim šumama, brdima i planinama. U Srbiji Nedić primi nešto izbjeglica Slovenaca, Prečanskih Srba, a najviše leševa pristiglih Savom, Dravom i Dunavom, a Draža "čekaše vreme" da krene u oslobodilačku borbu, a u tom čekanju uz šljivovicu i praseće pečenje nabijaše kondiciju svojih junaka za oblučan boj. I narod krenu za komunistima koji primjerom podjeliše njihovu sudbinu.

Tako nasta i JNA, narodna vojska, gola i bosa, gladna i velika srca, bez činova i ordenja, tamo sve do 1943. godine, a tada političari skrojiše "pet buktinja, jedan plamen", oprostiše dotadašnjim protivnicima i primiše ih u svoje redove, koji su rado dolazili shvativši odakle vjetar pobjede puše, i prizna im njihove činove i vojnu stručnost, a samim tim činom degradira svoje kadrove koji su ih do tada održali. Kako da nepismeni partizan, neka je prekaljen u bitkama, može biti viši od domobranskog satnika ili pukovnika, kad je stručnost u pitanju?

I tako se posija klica korova koji sve više razrastaše u JNA.

Sve sam to znao, ali nisam vjerovao. Želio sam da se uvjerim, da mi praksa potvrdi ili demantira dotadašnje saznanje.

I nije mi dugo trebalo da dobijem odgovore, Izvana gladac, iznutra jadac. Treća armija u Evropi je bila trula iznutra kao stari hrast nagrižen crvotočinom u srčiki.

Umjesto da se bave obukom vojnika oficiri i podoficiri su se, pod uticajem samoupravne prakse, bavili svojim statusom: što viši čin na politički a ne stručni način, što bolji stan u elitnim zgradama ili vilu u elitnim naseljima, naravno u velikim gradovima, za što veće povlastice i plaće ne vodeći računa na čijim plećima žive. I postaše elita koja to postade "galamom" i "ključem ravnopravne zastupljenosti po nacionalnosti", a ne stvarnim zaslugama, stručnom sposobnošću, radom i odgovornošću prema onima koji ih hrane.

Oni su to pravdali svojom profesijom:

- "Kad "zagrmi" mi smo tu da vas branimo i po cjenu života, za to smo se opredjelili i spremni smo da to izvršimo i kao stručnjaci i kao "narodni sinovi". Sve ove naše "privilegije" su skromna nadoknada za ono što ćemo dati kad zatreba, život za obranu naroda, itd. itd... "

Jednom prilikom upitah ih u oficirskoj zbornici uz lokanje votke radi proslave nekog od bezbrojih "vojničkih praznika":

- "Dali ćete vi to sami ili ćete nas, narod, koristiti kao "topovsko meso", da li ćete ići po komandi "za mnom" ili "naređujem" s koliko-toliko sigurnijeg mjesta? Dali ćete uspjeti svojim stručnim znanjem i "dugom" prema narodu ostvariti ono zašta sada imate tolike privilegije?"

- "Naravno da hoćemo, dali smo takvu zakletvu! I mnogi od nas će životom vratiti narodu taj dug." - bio bi odgovor.

- "Koliko znam, sve velike vojskovođe su djelili standard svojih vojnika, od Hanibala, Aleksandra Velikog, Džingis Kana, Atile, hromog Timura, Julija Cezara, generala Bonapartea, i drugih, a vi sad u miru uživate troduplo veće privilegije od naroda, i kako ćete iz tog "luksuza" spasti na obični narodni standard!? Nisam baš uvjeren u tu mogućnost, ipak smo svi od krvi i mesa!" - rekao sam im.

- "Eh, kakve privilegije, pa to je normalno u cjelom svjetu, svuda su vojne starešine na isti način privilegirane!" - brane se oni.

- "Da, tamo gdje je profesionalna vojska zanat, a kod nas imamo narodnu vojsku, svi smo u njoj, od djeteta do babe, a vi živite dobro, dok oni koji vas hrane, narod, ima duplo lašiji standard, a danas-sutra opet će, kao i uvjek, više patiti od vas. Eto, ja radim već osam godina, sam sam se iz svog džepa školova i završio fakultet, i imam plaću duplo manju od vodnika Anića koji je juče doša iz podoficirske škole i odmah dobio stan o kojem ću ja sanjati još desetak godina, a da ne govorim o odjeći i hrani, njemu je sve mukte, a meni kao "Svetog Petra pogača". I sutra kad "zagrmi" on će meni komandovati, a ja ću morati na "vatrenu liniju" ispred njega, i zar sam ja u boljem položaju od njega? Po meni vi bi trebali i sada i sutra kad "zagrmi" biti u prosjeku narodnog standarda, i to vaše pravdanje da ćete "dati život" nije razlog da tako bogatije živite u odnosu na one koji vas hrane i oblače. A kad "zagrmi" tek tad će se viditi ko je ko, a o vama ništa ne garntuje da ćete biti onakvi kakvi se danas prikazujete. U stisci svak čuva svoju guzicu, i vi ste od krvi i mesa, a po ovome kakvo je stanje u JNA ja nisam uvjeren da ćete opravdati svoje sadašnje privilegije. A neću ni ja, vi računate na mene kao na zdravog, "ludog" mladića od 18-20 godina, ti su najidelniji za sve vojske od pamtivjeka, koji može izvršiti svaku vašu komandu, a ja znam sebe, imaću volje i odgovornosti, a nisam siguran da li ću imati fizičke snage da to ostvarim, u 27 godini je više pameti od fizičke snage. Tako je to!" - rekoh im.

- "Napriča ti svega i svašta, nije sve tako crno!" – ne bijaše njima do rasprave, nedostajali su im argumenti.

- "E, nije, ne uzdam se ja u sve vas, biće malo onih pravih, da ne grešim dušu radi njih, ali će većina krenuti da spasi svoj sadašnji status, svoj narod da bi tamo "u svom selu" bili prvi, a zaboraviće na datu zakletvu sadašnjoj državi i ideji. Ajmo na šalu, ja današnju JNA gledam kao "Ružno pače" ono iz Andersenove bajke: kad su joj udareni temelji bijaše jadna i gladna, ružna i ušljiva, patka-narod je prihvati i othrani, a oni njeni pačići će joj postati ustaše, domobranii, četnici, balije, belogardejci, ma petokolonaši, a kad "ružno pače" počne pokazivati ko je i šta je iskoristivši "divljenje" patke-naroda i posta ono što je danas, ljepo i fino biće, koje ne nosi jaja da se narod hrani, već i dalje očekuje divljenje i privilegije, osaće samo i završiće kao "posljednja igra labuda". Tu smo gdje smo!" - okonča svoju priču.

Ne odgovoriše ništa, i ja stekoh utisak da i oni u svojoj dubokoj intimi misle i osjećaju tako.

I u Vojsci se uvjerih u narodnu mudrost "da ona predstavlja školu zrelosti" i shvatih da iza ljepih fasada ima dosta svakojaka "džubra", i da temelji Jugoslavije, SKJ, bratstvo-jedinstvo, su vrlo truli, a poslije Ustava iz `74. se svakodnevno nagrizaju i pitanje je dana kad će trosnuti. Polagah nadu u moć i mudrost druga Tita, ali svjestan da ni on neće vječno živiti.

S tim "ispitom zrelosti" počeh misliti na sebe, na svoju budućnost i kako se održati u matici rjeke vremena koje dolazi.

KARIJERA - PUT U OSREDNjOST (1976.-1980.god)

I počeh živiti "zrelo"!

A to je značilo da počmem imati koristi od do tada uloženog truda u sopstveno obrazovanje i da nadoknadim troškove koje sam u to ulagao i priuštim sebi "lagodniji" život kao nadoknadu za sva dotadašnja odricanja.

Bio sam svjestan da se točak vremena ne može vratiti unazad, da je bilo ono što je bilo, a sada su bile i druge okolnosti, nisam bio sam, tu je i familija i u familiji je djete postalo "gazda". I to je bilo po svim moralnim i društvenim normama normalno. Ali mi takvo stanje stvari nije bilo teret, nasuprot, bilo mi je sreća, zadovoljstvo, svrha življenja. Jedan dječji pokret, gugutanje i osmjeh kao najefikasniji ljek lječio je sve boli, umore i brige.

Ja više nisam bio "prvi" kao kad sam sam sebi komandovao, i nije mi bilo žao, već suprotno, dječja borba i upornost da nauče život nošeni istiktima davala mi je onu snagu koju ne bih samo za sebe u ovoj životnoj dobi nikad upotrebio.

Bio sam na putu koji je Bog odredio, može se reći i Priroda, ta ja sam samo tu, na ovom zemanjskom svjetu, da omogućim budući život, kako najbolje znam i umijem, ne žaleći ni truda ni muke, da se to ostvari, i kao meteor, "zvjezda padalica", da sinem na tren i kao prašina oplodim vječnu mjenu života i prenesem je na potomke koji me na tom putu sljede.

I bijaše mi jasno da se moram osloniti na "obične radnike" koji su u meni i mom trudu da budem ovo što jesam gledali i budućnost svoje djece, a ne upasti u kolo onih oko i iznad mene na funkcijama koje su prigrabili "političkim zaslugama" kroz sindikalni ili partijski rad i tako naučili demagoški pokrivati stručnost. Tim "debelokošcima i intrigantima" znao sam da trebam kao stručnjak, ali sam odlučio da im to i naplatim, za prvu ruku da rješim stambeni problem, a poslije ću viditi šta dalje. Njihova obećanja su data, ali znajući kako su "obećanje ludom radovanje", nisam im dao mira dok ih ne ispune.

Imao sam želju da nastavim postiplomske studije, ali sam morao čekati bar godinu dana, da vidim šta će biti sa stanom i da pribavimo bar ono neophodno za porodicu. A trebalo je sve, od veš mašine do žlica i pinjura, garderobe i posteljine, da se ne govori o potrepštinama za bebu Jasenku. A moralo se dobro ekonomisati s našim primanjima, jer je jedna plaća išla "gazdi" za podstanarstvo, od druge se moralo sve ostalo podmirivati. Na nikog od rodbine se nismo mogli osloniti, morali smo "u se i u svoje kljuse". Mučen i iscrpljivan financijskim problemima u firmi tu "porodičnu ekonomiju" sam prepustio Milici, teško mi se bilo prešaltati s milijunskih cifara na "sitniš" u porodičnom budžetu. A meni i njoj je bilo jasno da u svemu Jasenka ima prednost i da je to svrha našeg postojanja, a za ostalo šta ostane.

I tako krenu svakodnevnica koja svojim "problemčićima" kompletno nas okupira i natjera nas da otpadnu s vremenom sve lične želje i ambicije, utopišmo se u prosječnost, onu koja održava biće ljudkog roda od pamtivjeka do današnjih dana.

"Zlatna sredina" bijaše orjentir oko kojeg se vrtiše sve naše nade, želje i htjenja, a za to se trebalo dobro oznojiti trudom i pameću.

Za one koji krenu od "ništa" i taj orjentir bijaše himalajskih visina.

SMUTLjIVA VREMENA (1980.-1990.)

Umre drug Tito i nasta borba za vlast pod parolom "... i poslije Tita Tito ...". "Crveni buržuji" i "disidenti" imaše isti cilj, na račun naroda obezbjediti "dinastički status" svom rodu i porodu, a narod nek plaća njihove prohtjeve. Ništa im ne značiše Titov postupak, što ne ostavi članovima svoje porodice, od žene Jovanke do sinova i unuka, ama baš ništa od imovine, već sve da na raspolaganje onome čija ta imovina i bijaše, narodu. Ali tu imovinu razgrabiše, u krađi pretičući jedan drugog i međusobno se štiteći, ti isti "crveni buržuji" i "disidenti", koji javno gajiše Titov politički duh, a u stvarnosti i u tajnosti gomilaše narodnu imovinu u svoje kese, a narod prepustiše "nek ide niz vodu".

Najveći Titov greh bijaše što donese Ustav 1974. kojim od SFRJ napravi konfederaciju i ostavi "kolektivno predsjedništvo", a ne odgoji nasljednika. Tako se smjenjivaše razni Mijatovići, Žarkovići, Koliševski, Dolanci, Planinci, Blaževići, Markovići, Mikulići, itd. itd. koji "nisu znali ni skuvati jaje", a kamoli voditi državu poslije Tita. A Bakarići, Kučani, Hodže, Koliševski i dr. po republičkim centrima toliko ih poštivaše da su "u svom feudu" radili šta ih volja.

Strah i suze naroda "od Jesenica do Đevđelije" za Titom i njegovom upravom pokaza se ubrzo opravdanim, Jugoslavija kao država se poče raspadati po svim šavovima, samo se postavljalo pitanje kada i kako. A da će se raspasti to je jasno i glasno pisala strana štampa, TV emitirale propagandne "dokumentarne filmove" kao psihološki pripremu u konkretni čin. Oni koji se okupiše na "istorijskom pogrebu" Titu više se nisu imali na koga u Jugoslaviji osloniti, a ove "kolektivce" i "disidente" kupovaše za male pare dobro znajući šta su i ko su, jer su ih desetorostruko manje koštali nego što su oni sami računali. Prije su kredite davali državi po svjetskim pravilima, a sada im bi puno jeftinije plaćati "male buržuje skromnog demokratskog kapaciteta" koji za sitne pare u svom džepu krčmiše narodnu imovinu.

Da se nisu šalili već ozbiljnio spremali organiziraše i manevre NATO-a kojima su vježbali intervenciju na Jugoslavenskom teritoriju poslije smrti Tita pravdajući kroz medije da se oni vrše radi moguće intervencije Sovjeta u nesvrstanoj SFRJ kao što su u to vreme napravili u Afganistanu.

A ja sam sagledavajući takvo stanje stvari na svjetskoj i državnoj sceni nastojao ostvarilti svoje "male-velike" ciljeve, rješiti stambeno pitanje i povećati blagostanje familije od svoga i ženinog rada, da se nekako odljepimo od nule s kojom smo stratovali u braku, potiskujući strahove od budućnosti koja nas čeka.

A ti za nekoga "mali" , a za mene "veliki" ciljevi, svakodnevno su mi grizli i dušu i tjelo. Kopnila je i volja i snaga i enuzijazam, onaj mladalački polet pun energije i naivne vjere po paroli "lako ćemo" znatno je spao.

Trebalo je prestići vreme.

Moji lični prioriteti su potisnuti, Jasenka je bila na prvom mjestu, familija na drugom, a sve ostalo postaše sporedno. Tako je mislila i postupala Milica, pa među nas dvoje bez puno rječi nasta puna sinergija.

Htjedoh ja uhvatiti moment da nastavim postdiplomske studije, pa kad se za to zainteresira na novootvornom ekonomskom fakultetu u Splitu dobih smjerove i teme koje mi ne odgovaraše, a još više me suzbi cjena koju su nametnuli, otprilike moja polugodišnja plaća. Pokušah da dobijem novac za to od firme, ali dobih odgovore da je tako nešto nemoguće, a šta će njima magistri i doktori nauka. Zna sam ja zašto je to tako, jer oni koji su odlučivali na taj način su štitili svoje pozicije , "još par godina do mirovine da ostvarim za nju što bolji prosjek" pa poslije nek bude šta bude.

Nastojeći da odradim svoj posao što bolje i za sebe i za druge nastojao sam dokazati i sebi i drugima da sam bolji od prethodnika i da se to može ostvariti samo znanjem i odgovornošću, da treba znati, smjeti i naučiti druge primjenjivati novine u poslovanju, da teorija ne postoji samo radi sebe same već da je treba kroz primjenu u praksi i dokazati. A to je značilo svaki dan udarati glavom u zid, čvrsti zid izbetoniran politički stečenim položajima, demagogijom kojom se to stanje branilo, i od filozofije tih staraca "pusti me na miru" ili "poslije mene potop".

Obavljajući svakodnevno "Sizifov posao" i ja sam posustajao, koliko sam svojom energijom pokretrao druge toliko su i oni svojim "budizmom" smirivali mene. I konačno postavih sebi pitanje: "... a što bi ti crnčio ki budala radeći i za sebe i za druge, i ono šta moraš i šta ne moraš, dok oni za veće pare planduju ...", te počeh i ja rutinski otaljavati posao. A to mi je davalo vremena da se bavim drugim stvarima, meni najmilijim, čitanjem svega što mi dođe pod ruku.

Moje interesovanje za nauku nije splaslo, ali je bilo zablokirano okolnostima, te na stan se čeka radi ovog i radi onog iako je financiranje sređeno, te se treba u punoj mjeri angažirati oko primjene ZUR-a, te treba svakodnevno "voditi rat" s osobljem u službi radi životnih problemčića, a obaveze u familiji ma kako bile teške su bile jedini "otpusni ventil" gdje sam nalazio zadovoljstvo i "puninu srca". Jedan Jasenkin osmjeh ili "gugutanje" su bili najbolji ljek za sve muke i probleme kojima sam svakodnevno bio maksimalno opterćen.

I tako pođoh u onu zlatnu sredinu življenja, onu osrednjost života, kojom je većina naroda živila. I u korak s tim ritmom počeh i ja živiti.

A tada nestade one mladalačke energije i volje, naivnosti i upornosti, kiša realnosti ispra sve one jarke nijanse boje koje kojima mladost sija.

Valjda je tako oduvjek, odričeš se svog sjaja u ime onih koji dolaze. Prenesi život na potomstvo, tako diktira Priroda ili Bog, kako ko hoće, a narod odavno tu istinu složi u par rječi "... dok se nekom ne smrkava drugom ne sviće ...".

Drug Tito je umro, nastalo je vreme "kolektivaca" u saveznom vrhu, njegovih nasljednika "po ključu" i "titića" u Socijalističkim Republikama.

I ubrzo puče "kajla", moralo se "stisnuti", da bi se vraćali krediti Svjetskoj banci i MMF-u. Kao ekonomisti mi je bilo jasno da to nije ekonomska već politička problematika država zapada i međunarodne geopolitike prema SFRJ poslije Tita. Otplate međunarodnih kredita je mogla ići glatko, bruto društveni proizvod (BDP) SFRJ je to s lakoćom mogao podnositi bez ikakvih potresa u ekonomskoj politici, ali vjerovnici nisu imali povjerenja u "kolektivnu vrhušku", a ona nije znala niti mogla radi "parcijalnih republičkih interesa" da da garnciju da je ono "... poslije Tita Tito ..." kontinuitet državne politike SFRJ. A i kao bi kad su njihovi položaji na saveznom nivou bili niži od onih koji su ih "tamo sklonili" da ne smetaju u vlastitom dvorištu. Republički vlastodršci su po svemu bili jači od onih na saveznom nivou, i potajno su tražili saveznike u svjetu, kod "starih mentora" za svoje interese, koji ih oberučke prihvatiše da uz male pare ostvare svoje interese.

Za Titove vladavine Jugoslavija je postala od ruralne industrijska država. Država, čija je industrija u stanju proizvoditi avione, imati rekordne prinose žitarica po hektaru u poljoprivredi po svjetskim mjerilima i otvorena vrata za izvoz i uvoz prema svim državama svjeta, a uz to i punu zaposlenost, što se po svjetskim mjerilima računa razvijenom državom. A uz sve to nije prezadužena, već s lakoćom servisira međunarodne kredite. Kao ekonomisti mi je bilo poznato da je u periodu od 1965. -1987. Godine SFRJ koristila 48 099 miliona dolara međunarodnih kredita, a u istom periodu isplatila 52 o93 miliona dolara i to 34 216 miliona glavnice i 17 877 milona kamata odnosno 8,3% više, a da se zna da je otplaćivala i nasljeđene kredite od Kraljevine Jugoslavije, pa čak i Kraljevine Srbije i Kraljevine Crne Gore. A svoju privredu je podigla uglavnom vlastitim snagama, inostrana pomoć je bila mizerna, od 1945. - 1966. godine iznosila je svega 1.650 milona dolara i to u vidu poklona 743,7 miliona, a 9o6,1 milion kao poljoprivredni viškovi donatora. Treba reći da je istovremeno SFRJ u ta vremena kreditirala druge zemlje s više miljardi dolara kroz robne kredite ili izvođenje radova na kapitalnoj infrastrukturi tih zemalja. I da podvučemo crtu i zbrojimo na 1987. godini, SFRJ je te godine bila zadužena 21.961 milion dolara, neto zaduženje je bilo 19.549 milona, a inosranstvu je dala 2.412 milona dolara kredita. Kad se zna koliko su Evropske zemlje kroz "Maršalov plan" dobile američke pomoći, na hiljadu puta više u odnosu na Jugoslaviju koja iz tog plana nije dobila ništa, onda je razvoj Jugoslavije bio primjer za ekonomije svih država svjeta. Istina je da je po mišljenju kapitalističkih ekonomista kod nas vladala prezaposlenost i radi toga manja stopa produktivnosti, ali su i sami priznavali da na svjetskom tržištu nismo ništa manje konkurentni od njih. Taj "jugoslavenski paradoks" meni je bio jasan, radije zaposliti sve radno aktivno stanovništvo uz manje plaće, nego "po zapadnim kapitalističkim mjerilima" zaposliti koliko ti treba uz visoke nadnice, a nezaposlenom višku davati ili ne davati nekakvu socijalnu pomoć. A saocijana pomoć se u SFRJ usmeravala tamo gdje je bila neophodna, starima, nemoćnima, itd., a smatralo se da radnoaktivnom čovjeku davanje socijalne pomoći znači degardaciju ličnosti. I zato je bolje da zdrav i mlad čovjek "škripa vratima" u nekoj firmi negoli da propada kao ličnost kao socijalni slučaj. Ta filozofija samoupravnog socijalizma nikom se ni na Zapadu ni na Istoku nije dopadala, a naročito kad su je počeli prihvaćati sindikati i humanirtarni pokreti i kod njih. I trebalo je "samoupravnog crva" zgaziti na početku, kasno će biti kad se zakukulji, a pogotovu kad se iz kukuljice "rodi" leptir šarenih, oku ugodnih krila.

Sudbina SFRJ je već tada bila zapečaćena, treba samo naći modus, vreme i način, i izraditi operativne planove za "izvođenje radova".

Sva ta saznanja su bila u meni, grizla me i ubijala nemoć da nešto kao pojedinac napravim, a da sam bio u pravu potvrdi i popis stanovništva 1981.godine. Porasta broj Slovenaca, Srba, Hrvata, Muslimana, Mađara, Crnogoraca, Makedonaca, Šiptara i ostalih nacionalnosti na račun neopredjeljenih ili Jugoslavana u odnosu na prethodni popis. Jasan znak da se stvari ispod tepiha sklanjane u ime "bratstva-jedinstva" za Titove vlasti sad usmrđene vraćaju na dnevno svjetlo inicirane od republičkih osmaostaljenih centara moći ojačanih Ustavom iz 1974. godine. Jugoslavenska ideja je zamirala, komuniste su prevladali masovnošću članovi SK, izutra se raspadala struktura "nosača" temelja Jugoslavije, bilo je pitanje dana kad će se susresti preko nišana oni koji poručiše nakon Drugog rata "... dovođenja u sljedećem ratu... ".

A pored tih logičnih računica u mom razumu tinjaše nada da narod nije toliko lud da nasjedne na propagandu kvazi naučnika po kojoj je svaki narod svakome tiranin, eksploatator, da jedan drugom misli zlo, nadajuči se da je prebolio boli od Drugog rata, da je kod mlađih naraštaja usađena klica klase, a potisnut nacinalni ego, da je u njih usađen i komunistički i hipi kozmopolitizam, da je ojačala svjest da smo rođeni kao ljudska bića i da nam se vjera, nacija, ideologija i dr. naknadno ugrađuju, mada me istovremeno mučiše Gebelsova tvrdanja " ...da je svjetina biće bez pameti i poslušno sluša vođu... ", a što je i praktično dokazao.

I uz ta saznanja ja sam živio svoj društveni "mikro život" između porodice i firme. Računica je bila jednostavna, kad dobiješ stan on će ostati djeci, a za starost napravi nešto kućice na selu u rodnom kraju, da možeš normalno i zdravo živiti u skromnosti, a od uštede pomozi djeci koja su rođena kao građani i koja će navraćati da se izjadaju i odmore od životnog tempa koji im je nametnut.

I tako krenušmo u gradnju, malo po malo, uglavnom na kredite koje je "jela" inflacija, ali mi zakazaše roditelji, ćaća nije htio remetiti svoj uspostavljeni mir i ne pomagaše ništa, naoko mu bi drago da ja gradim kućicu, ali da ne remetim njegovo katastarsko imanje, da se ne bi bunili braća i sestre, da se ne dira dok je on živ, a poslije kako nas volja. Što je bio strariji sve se više vraća "starom stanju stvari", ogorčeno odbacujući sve novine koje vreme nosi. Nije ga bilo briga koliko to mene više košta, samo je računa koliko bi on od toga ima koristi, a da ga niko ne "tereti obavezama" u njegovom "miru" i tako izbjegava bilo kakvu, ma malu radnju, pravdajući se bolešću i starošću.

Shvatio sam tek tada da on smatra da je svojoj djeci dao više nego što je ima, mada smo svi znali da nije bilo "Titovih stipendija" da bi završili kao "lumpenproleteri". Kao "razmažen sin" on je naučio uzimati, a od sviju oko sebe tražiti da mu se ugađa u svemu, ne htijući ni da napravi neku administrativnu radnju koja ga ništa ne košta. Tad odlučih da gradimo kućicu negdje pored porodične, na slobodnom terenu, pa nek košta nekoliko košta, a kad dođe vreme biće i okućnice. Vreme će dati sviju računicu.

Kako ćaća tako i moja i Miličina braća i sestre, svi odreda računaše da smo od njih boljestojeći i nasojali su da svoje životne teškoće uveličaju da nam ne bi pomogli ili su na neki način očekivali pomoć od nas. A mi smo bili na Tantalovim mukama, taman nešto kreneš uložiti u budućnost, a razboli se Jasenka, svaki sedmi dan upala grla, krajnika, ili neka viroza zarađena u jaslicama, pa antibiotici, pa konvulzije, i na vrhuncu meningitis, pa neizvjesnost od ozdravljenja i mogućih posljedica. Isto bi i s Markom. To me udari gdje sam najranjiviji, iscrpljivaše me psihički i fizički ta bojazan za njihov život i zdravlje, i otpisah sve svoje planove i ambicije, valjalo je svu energiju i životnu snagu dati njiima, ta moje prolazi a njihovo dolazi. Trebam ispuniti smisao življenja na ovozemaljskom svjetu.

Društvene okolnosti su bile sve gore, republičke i savezne elite su bile u svakodnevnoj svađi oko pljena, otvoreno se narodnim parama počeše graditi vile i palače vrhuški, Titova imovina se razgrabi, a vreće s devizama se nalaziše i na "škovacama" koje su smetlari iznosili kao đubre iz tih vila. Narodu se ponudiše kao utjeha nacionalizmi, antibirokratizmi, itd. itd. od elita koje otvoreno gradiše, kao nasljednici "crvenih buržuja" svoje porodične imperije. Iz inostranstva počeše otvoreno vršljati emisari iz "profašistiške emigracije" za kojima su bile odavno izdate Interpolove potjernice, a koje niko nije pitao zašto su stigli, jer su donosili vreće deviza za "nastavak realizacije ideja iz Drugog rata" i otvoreno sarađivali sa elitom "crvene buržoazije".

A ja sam još naivno vjerova, i ne samo ja nego i većina naroda, da neće doći do zla i krvi! A i zašto bi, ko pametan i razuman odbacuje bolje za gore, ko želi da se zatvori u tor ki stoka i da odbaci slobodu kretanja po cjeloj zemaljskoj kugli gdje mu se na svakoj granici kao najuglednijem klanjaju.

Ali kao kroz cjelu istoriju događanja i previranja nemaju veze sa zdravom pameti, desi se da tu "zdravu pamet" niko ništa ne pita, "isplivaju govna i zasmrde sve oko sebe", a stradaju oni koji su najbrojniji i "pred Bogom i svjetom najneviniji". Kao i uvjek kroz istoriju strada takozvani "mali čovjek" oliti sirotinja!

I konačno se uvjerih u ono šta su odvno mudri govorili da su ljudi kvarljiva roba! Pa čak i ona "elita" koja tumači Bibliju i "govori u Božje ime", koja taj "monopol na Božju rječ" iskoristi u tim smutnim vremenima za ličnu i institucijalnu kosist, zaboravljajući na Isusuvu ljubav prema bližnjem i poruci "...da uzimajući nečiji život ubijaš cjelo čuvječanstvo...".

A ja nisam htio ni mogao biti takav, potekao sam iz sirotinje, od malena naučio na trud i muke, i računa sam da će i ova ludost proći, pa će poslije otrežnjenja od ludosti život krnuti dalje, kao i uvjek do sada. Ka` da sam ja pojedinac važan, važniji su oni koji sljede, pa to je smisao ŽIVOTA kao stalne mjene u kozmosu, jedinog šta je konstanta.

APATRID (1990.- 2000.)

Devedesete godine dvadesetog vjeka posta sve jasno, "socijalizam s ljudskim likom" se uruši u istoriju, a poče doba "demokracije". "Crveni buržuji", njihovi sinovi i unuci te ostala im bliža i daljnja rodbina postaše najveđe demokrate usput grabeći narodnu imovinu, salonski disidenti Titovom režimu postaše glavni teoretičari demokratije, fašistički i profašistički "predstavnici" dijaspora dobiše slobodan ulaz u zemlju noseći u vrećama pare "za odavno zacrtane više ciljeve" prikupljene od sirotinje tamo u svjetu, a još više od "nevladinih i humanitarnih organizacija" pod patronatom zapadnih obavještajnih službi za ostvarenje njihovih ciljeva, propali karijeristi iz SK koji prethodno "zglaizaše" u klanovskim borbama, "polupečeni intelektualci" koji ne mogaše napraviti karijeru u struci, ma "svi oni iz škovaca" isplivaše na površinu udruženi u "interesu" da djele među sobom narodno blago zaštićeni "debelom kožom na obrazu" ne vodeći brigu ni o kome sem sebi i sopstvenom bogatstvu. Politika posta kriminal, a kriminalci najugledniji političari. Vrag dođe po svoje, oni mu kao dar ponudiše narod.

- " ...isplivaše govna, ...sve zasmrdi... mi mali i nemoćni, žrtvovani ka pojedinci, familije i generacije, od njih "školovanih" na Zapadu postašmo neprijateljima samima sebi po njihovoj kupljenooj propagandi, a kao narod, radnička klasa postašmo "pučani" i niko i ništa..., nije bitno znanje i sposbnst, samo moraš pljunuti na sebe ka ličnost i napredovati u tom novom demoratskom sistemu kao poslušna sluga novopečenih novokapitalista, koji ni materinji jezik, govor ili pravopis ne poznaju..., a poziraju na TV kao najveći vjernici i moralisti..., ma pare postaše mjerilo, i popovi zaboraviše Isusa i deset zapovjedi vozeći najskuplje aute s poslugom i od Crkve i Karitasa napraviše monopolska trgovačka poduzeća...“ - nabaca mi Ivica Restović, najuspješniji intendant Hrvatskog narodnog kazališta Split svih vremena, kojeg HDZ jurišnik Ivo Sanader na tom mjestu zamjeni po "hitnom postupku", s "nogom u guzicu komunjare" i letom radne knjižice preko placa ispred HNK Split.

Dva "zglaizana", ja i Ivica Restović počešmo tražiti pravdu, on ka početnik advokat, a ja kao "oštećena stana", svjeseni da po "novom sistemu društvenog poretka" nemamo šanse da izborimo pravdu ma šta pisalo u zakonima. A treba pokušati, treba dati do znanja da nas ima koji na pravdu i pravo gledaju onako kako se od pamtivjeka primjenjuje, pa šta bude.

I na prvom ročištu bi tako, sudac presudi u našu korist, ali "zglaiza" u Tuđmanovoj čistki, a dođe "jurišnica HDZ-a, mljekarica iz Gruda" kako su je kolege zvali, i poče otezanje i zatezanje, nije važilo kod nje da se takvi sporovi rješavaju hitno i prioritetno, pa se spor oduži godinama da bi na kraju "oni" bili u pravu, i ispade da sam ja svemu sam kriv. Blagi Bože, to im potvrdi i nekakvi sud za ljudska prava u Strasburu, a kako i ne bi kad su i tamo sjedile i odlučivale Tuđmanove sudije i prevodioci, koje namjestiše tamo da provode nekakav BHS jezik i kao "eksperte" za "poznavaoce stanja na Zapadnom Balkanu". A "hitnost postupka" je baš bila hitna, trajalo je to čitavih dvadesetak godina. A šta nego zavapiti " ...O tempora, o mores... " kao onaj stari, mudri i nemoćni Rimljanin.

I tako ja i moja familija kao pripadnici "žrvovanih generacija" postašmo niko i ništa, "Lijepa naša" me izbaci na ulicu bez ikakvih obaveza prema meni, supruzi, maloljetnoj djeci, a usput poništi stara ne izdavvajući nova lična dokumenta. I morah dokazivati da sam rođen u Kistanjama, Milica u Mokrom Polju, a djeca u Splitu preko policije i bogami to potraja. A bez tih dokumenata ni u javni zahod nisi moga ući, a kamoli da se rješavaju mnogo bitniji životni problemi. Majka Domovina posta ne maćeha već ona vještica iz bajki koja traži tvoju krv i meso, na onaj fini "latinski način", sve po zakonu, a ako krepamo od gladi ili ako nas u "nekom incindentu" smakne neki "parabojovnik ili pričuvni policajac" ko nam je kriv, nismo imali sreće.

Bez dokumenata ni stan se nije mogao otkupiti, tim više šta je polovina kao imovina "Jugobanke", savezne agresorske organizacije, se trebala rješavati tek poslije "obrambenog domovinskog rata" kad se bude potpisivao nekakav mirovni sporazum, definiralo šta je čije i ko je kome koliko dužan, pa čekaj i crkavaj, nekoliko "žrtvovanih" više ili manje na stvari ništa ne mjenja.

"Dabogda ima pa nema!" postoji nekakva kletva odavnina ili " ...pa` s konja na magarca, ma još gore, na tle... " kod nas u tim krajevima, a mene zadesi i gore, ta nisam svojim radom, življenjem, odnosom s ljudima zaslužio da me sad na silu hoće pod zemlju. Prijatelji, poznanici, kumovi, "moralni dužnici", rodbina, svi se razbježaše kao da smo kugom okuženi, nasta ona nepodnošljiva izolacija koja stalno tražiše odgovor na pitanje koje mi se od jutra do sutra vrtilo u mislima: "Pa šta sam to napravio da sam ovako kažnjen!? Ma da se bar jave s rječju ako već ne mogu na drugi način pomoći?" A na ta pitanja ni odgovora ni jeke nije bilo.

Tad dobro shvatih da su " ...ljudi kvarljiva roba... ", par izuzetaka tek potvrdi pravilo. I bi mi jasno da ja više nisam važan kao biće i da mi je jedini zadatak da sačuvam djecu i familiju, mada sam bio svjestan da će to biti očajno teško, da ću morati "puzati i lizati" pred svakim i svuda, od dućana gdje dolazim po kruv i mljeko do onih na vlasti.

Strah za život djece bi moje temeljno osjećanje danju i noću, i tako blokiran tim osjećanjem životarih po instinktu, od jutra do sutra, od danas do "onog trena i dana", jer se ništa nije molo ni predviditi ni planirati razumom.

A pored svega u meni je kao tabu bila cementirana odluka: radije da mene ne bude nego da ja uništim nečiji život. Ta svaki je život pojedinca svjet za sebe, uništivši jedan srušio bi cjeli svjet, a ja nisam Bog da stvaram i razaram, već trenutak u nisci vječnosti koji ŽIVOT produžava, kako je to po Božjoj volji određeno.

I tako odbačen i ponižen od "Majke Domovine" završih u "Matici Otadžbini", koja mi dade sigurnost za život i mir u duši, ali ne pruži šansu da joj dam sve svoje znanje i iskustvo, pa me vrati na jednako preživljavanje i tretman koji sam i do tada imao, mada mi otkloni strah kao temeljno osjećanje i instinktu dozvoli i malo razuma. A to je za moj cilj, da spasim djecu, bilo više nego ogromno postignuće.

I tu shvatih da kao pripadnik "žrtvovane generacije", od onih koji su "pali s konja na tle" nema uzdizanja na staro, i da "Majka Otadžbina" nije majka već maćeha, ona maćeha obučena u ljepu robu, puna slatkih rječi i obećanja, ali škrta u duši i na loncu. Pa bolje je i manje zlo od većeg, tako mu to dođe!

A da li zlo ima mjere!? U "Domovini" sam bio višak samo zato što sam to šta jesam nasljedio od predaka, a u "Otadžbini" isto bi višak, "kašika više", koju ti nevoljko daju računajući da nisi ni treba kod nje dolaziti kad su i oni u muci. Nisam bio pričljiv, rekao bi po koju činjenicu, ma mi niko nije vjerovao, računajući da sam "ratni profiter" kao i oni koji su na vreme došli, a ostavili "žrtvovane" da pokrivaju njihove pljačke i pravdaju njihove "nacionalne ciljeve". Obećanja mi se davaše danas na sve strane, a suta nisu znali šta su obećavali, ma nisu se ni sjećali jučerašnjih razgovora. A iz očiju im se vidilo da mi ne vjeruju, da misle da sam kao i oni satkan od laži, i da su njihove muke veće od mojih, ta oni su preživjeli "rekordnu inflaciju", a moje priče o najlonskoj kesici imovine koju sam donijo shvatše kao "vreću punu deviza" a ne dokumenata o identitetu, i očekivaše da ja njima "pomognem" i da se trebam revanširati za sigurnost koju imam s njihove strane.

U "Otadžbini" "demokratska opozicija" se boriše za američke, engleske, njemačke, francuske i međunarodnih organizacija interese od kojih su kupljeni za sitne devize, a tu "demokratiju" svi odreda naučiše na sedmonevnim kursevima "nevladinih organizacija" kao ekspozitura stranih državnih interesa. I tako medijski braniše Srbe na svim prostorima gdje imaju svoje grobove predaka, a stvarno se boriše za vlast da bi legalno i legitimno pokrili svoje pljačke narodne imovine do zadnje pare. I bi da se "prečani Srbi" kolju i protjeruju, ali za njihovu odbranu ne treba mobilizirati "prave Srbe" iz "Matice", nisu vredni "orginalne srpske krvi", neka se sami brane kako znaju i umiju a mi ćemo ih diplomatski, moralno i medijski podržavati. E care Lazo, isto se ponovi po bezbroj puta, od tvoje muke srpske vođe ništa ne naučiše.

I ne preosta mi ništa drugo, "Pazar" tamo u "Domovini", a "Buvljak", "Najlon" ili pijace u "Otadžbini". I kod privatnika sam radio i čudom se čudio kako olako potpisuju ugovore o plaćanju i još lakše ih gaze u ispunjavanju. A kao i ne bi kad im veze u politici i pravosuđu to omogućavaše, njihove ugovorne obaveze po pravosuđu njih ne obavezivaše, a ti traži pravdu i svoju zaradu kad oćeš i gdje te volja, džaba ti trud i muke, zastariće i biće "pojeo vuk magarca".

I kad sam pomislio da je međunarodno pravosuđe ono pravo, od kojeg treba učiti i kod nas ga primjenjivati, ubrzo se uvjerih da je to "reklama za univerzalni ljek koji lječi sve boljke", i da iza nje ne stoji ništa sem ogromnih plaća za tu međunarodnu birokratsku elitu po sistemu koliko platiš toliko i pravde, pa vagaj.

A vreme prolazi, leti ka ludo, a svaki dan sve gore i gore, umjesto stračkog mira nametnuše se još veće obaveze da bi se preživjelo, dok mladost umjesto da radi i stvara novi ŽIVOT spade na teret starih roditelja, djedova i baka, gubeći nadu za bolje sutra.
A "povjest", "hitorijа", "istorijа" će pisаti i poučаvаti kаo i do sаdа, svаk svoju priču gdje su "njihovi" prаvedni i nаjbolji, а one pod zemljom tretirаti kаo nužne žrtve zа boljitаk nаcije, nаrodа, slobode itd. itd. u budućem sutrа.


Ništа novа nа kugli zemаljskoj!


U "Lijepoj nаšoj" postаh "аgresor", "četnik", "četnički vojvodа", "cigаnin", u normаlnoj komunikаciji, а "ekonomski emigrаnt" po službenim dokumentimа ovjerenim i od međunаrodne birokrаcije, а u "Otаdžbini" "izbjeglicа", "prognаnik", po svаkodnevnom žаrgonu i službenim privremenim dokumentimа, а strаnаc kаd se trebаlo plаćаti držаvi tаkse i doprinose, od registrаcije аutа do upisа djece u škole ili pri susretu s policijom i аdministrаcijom.


A ustvаri smo bili аpаtridi nа "bаlkаnski nаčin", ničiji po prаvimа, а svаčiji po obаvezаmа. Sve se morаlo plаćаti duplo, od  tаksi zа ličnа dokumentа do svegа ostаlog, i tаmo gdje smo bili i ovdje gdje smo došli. Nevlаdine orgаnizаcije su cvjetаle kаo gljive poslije kiše živeći od "besplаtnih uslugа" koje su  odrаđivаle zа ove jаdnike i vukući pаre od "međunаrodnih fondovа". Dаš ime i oni te uvedu u spisаk, а od njihovih uslugа nebi ništа, oni dobiše pаre bez troškа, а vi se snаlаzite sаmi kаko znаte, uvjek je bio neki rаzlog zаšto ih ne mogu ispuniti.


I rekoše jednom "visoki zvаničnici međunаrodnih tjelа" dа su аpаtridi bogаtstvo svjetа, tа i Anštаjn je to bio, mа ne nаvedoše stаtistiku koliko ih je crklo od bjede i poniženjа, vаljdа im te milonske cifre nisu mogle stаti u mаle kockice stаtističkih izvještаjа. I ne rekoše gdje ode njihovа imovinа, rаd i stvаrаnje, i ko to sve "prisvoji", pа izmisliše formulаciju, tаko benignu zа ljute rаne tjelа i duše tih nesretnikа, "kolаterаlnа šteta", i štа oprаvdа sve zločine i zločince koji ih žrtvovаše kаo ljudskа bićа, pojedinаčno i kolektivno.


I jedne noći, u polusnu, kаd se od nevoljа ne može spаvаti niti biti budаn, sjetih se, mа gledаh i sliku, iz Lаškovice kаd smo jа i stic Mаrketа čuvаli ovce u Stаroj ogrаdi, njegovih rječi:


- "E moj sinovаc, ti si mlаd, ne brineš moje stаrаčke brige, niti ih mureš sаdа u toj dobi rаzumiti, аli ćeš jednog dаnа i ti doći nа nji. Vidiš, izа tebe ostаju djecа, odrаstu i imаju svoje brige, mi roditelji koji smo ih stvorili se morаmo miriti dа tаko morа biti, а želimo dа nаm se bаr povremeno jаve kаo djecа, dа se ne izgubimo u sаmoći. I želimo dа im ide bolje nego nаmа, dа svoju djecu, nаše unuke ne odrode od nаs tаmo neđe po svjetu, dа znаju ko su i odаkle su. A zа to imа puno rаzlogа, tа ono ko si i odаkle si obilježi te zа cjeli vjek. A dа ti dokаžem dа je tаko reći ću ti ovo: tu u ovoj dolinici rаstа jedаn ljepi rаstić, divotа gа gledаti, visok, jаk, grаnаt i nа njemu bili nаjveći žiri. Uzmem jа te žire i sаdim po ogrаdi nek se tа vrst zаkopiti, nek rаste bujnа rаstovinа. A ono ne bi ništа, ne niču, ne prime se, sаmo oni koje jа nisаm tаkа rаstu oko njegа. A bаcа jа i onih sitnijih, od onih gubаvih, а oni se u dolu i nа škrtu terenu prime. Čudilo me to, kаko i zаšto je tаko. I rаzumi dа tаko murа biti, oni gojni od velikog i ljepog rаstićа su nаučili nа bogаstvo i ne bi im po volji dа rаstu u sirotinji, а ovi sitni jedvа čekаše dа se plode, svudа, i nа škrtu i nа bogаtu. I još jedno rаzumi, oni koji ne rаstu ispod grаnа roditeljа, u svom poznаtom аtаru gube se i crkаvаju u tuđini, а ovi škrtаri nemаju druge nego dа se bore zа opstаnаk tаmo đe su i kаko im se dа. A jedni i drugi nаjbolje nаpreduju pod grаnаmа s kojih su pаli, а tаko je i kod ljudi. Mureš ti biti đe oćeš, živiti i uklopiti se tаmo, аli će ti, što god budeš stаriji dušа trаžiti mjesto pod grаnom  s koje si trosnu nа zemlju, đe si nikа i progledа prmа Nebu. A tаko i mureš žiiti i kаšnje od smrti dok te se sjećаju tvoji potomci, mа kojeg koljenа iz budućnosti. A i oni trebаju nаs u grobovimа, đe si ti vidio drvo bez korjenа!?"


I tаd, u polusnu, rаzumi dа je bio u prаvu i zаvjetovаh se sаm sebi: ili živ ili mrtаv morаm se vrаtiti nа Vlаku! Ako to ne nаprаvim ne trebаm ni očekivаti dа poslije fizike smrti živim u sjećаnjimа potomstvа pod grаnom s koje sаm pаo, gdje sаm proklijаo i rаzrаstа se, nek sаm nošen vjetrom sudbine po cjelom svjetu. A i ne smijem, pokidа bi žilu postаnkа svih onih koji od mene dolаze poslije mene.


Trebа zаtvoriti krug nа istom mjestu, u istoj tаčki, nа početku.