- 11 -
- "A, šta velite, jeli valja, jeli dobar?"
- "Nismo ga dobro ni vidili, još je tamo u
mraku, a kar je ljep i dobar." - reče Stevo umjesto sviju nas – "Ko ga
je iskova?"
- "A, kar, tetak Duja, to je bio namjenio
sebi, ali se predomislio i tako ga da meni. Pomalo ću ga platiti, što parama,
što drvima." - odma nam sve objasni.
- "A kako se konj zove?" - pitam ja.
- "Bećar, dvije godine je star, još se
igra, zato oprezno s njim, nema jašenja dok se ne navikne. Ajmo ga izvesti na
Guvno, da se malo poigra!" - uze on komad kruva i pođe u vatrenu kuću kod
konja.
Otvori vrata pregrade, uze ular i mi čujemo
kako govori:
- "Daj Bećare, ajde, ne igraj se, strpi se
malo."
Bećar je nestrpljivo i veselo frkta.
Po izlasku kroz niska vrata vatrene kuće tek
sad vidišmo pravu ljepotu konja. Glavu je drža visoko i ponosno, a mišići na
vitkim nogama su sitno podrhtavali, bujna griva i dugi rep su se presijavali na
suncu ki gavranovo perje, a crvenkasta dlaka prelivala se na svjetlu sunca ki
mesingano ogledalo kod limara Vele. Ćaća ga ponudi komadićem kruva sa dlana, on
ga gospodski uze ne balaveći ruku i blago podrhta kad ga ćaća pomazi po
vratu. Tada ćaću gurne njuškom u rame, ovaj se nasmija i povede ga preko avlije
u Guvno. Uvede ga kroz strugu i skinu mu ular. Blago ga pljesnu po sapima:
- "Ajde Bećare, igraj se!"
Mi se poredali na zidu guvna i gledamo.
Bećar se prope na zadnje noge, prednjim u
zraku zaleprša i onda ki strela pojuri do kraja Guvna, tu uskoči na mjestu,
okrenu se i ponovo galopom doleti do suprotnog zida i to ponovi nekoliko
puta. Tada stade na desetak metara od ćaće i korakom mu priđe. Ćaća ga uhvati
obema rukama za glavu, privine je sebi i poljubi u bjeli cvjetić na čelu. Bećar
lagano zafrkta i strese se cjelim tjelom.
- "Ajde sad pasi, ljepše ti je ođe nego u
kući za jaslama, nećemo se više mititi." - reče mu ćaća ki da se obraća
čojeku.
On poslušno ode do stoga sjena, gdje je okolo
bila najbujnija trava i poče probirljivo pasti.
Ćaća zatvori strugu od Guvna i pođe kući.
Svi su bili izašli da vide konja, čak i baba
Anica sa svojim drenovim štapićem.
Pođošmo za ćaćaom u kuću,da čujemo nastavak
priče.
- "Kupio sam ga u Kninu od jednog
Ličanina. Un ga odgaja za sebe, a sad čovjek seli u Vojvodinu, pa sve
rasprodaje. Kaže da tamo oko Plaškog života nema, sve opusti, Bogu sa strane,
posla nema, a od polja i stoke se ne mure živiti. U ratu stradalo puno naroda,
svuda spaljene kuće, smrdi garež, narasla kopriva na ognjištima, ako ti treba
ruka za nešto pomoći nema ko na kilometre blizu. Pustinja, eto. Zaplaka čojek ki
godina kad mi ga preda, izljubi ga ki rođeno djete i pokloni mi kumać, uzde,
češagiju i četke i zamuli me da ne upotrebljavam škuriju: "Nije potrebno,
sve razumije ki čeljade, kad ga malo bolje upoznaš, znaćeš šta treba. "Kad
je ču da sam odrasta uz kunje čisto mu bi lakše. Bože, kako je čojek
plaka."
Zašuti, zapali cigaretu i nastavi:
- "Pođem ja pješke, vodim ga za ular, a un
malo, pa nakon nekoliko koraka jopet, me gura njuškom. "Ma šta oćeš?"
mislim se ja i stanem, a un se namješta, oće da uzjašem. I Boga mi, tako ja
uzjašem, a on diga glavu i ponosno korača cestom, desnom stranom, sve do
Bunčića kuće. Tu stanem da se javim tetku Duji i tetki Milici i kad ga Duja
vidi, lako se pogodišmo za kar: "Za takva kunja treba pravi kar, evo ti upo
cjene, plati kad stigneš, nije preša, a njega mi dovodi na potkivanje, nemuj
slučajno da ti ostane bos, znaš i sam da su kunju noge sve. "Nećka sam se,
a un reče da mu mugu platiti i drvima, ja se začudi:
- "Ma zete, ti to poklanjaš?"
- "A šta će kar meni, ja sam star da bi se
bavio kunjima, a djeca odoše, nađoše posa, pa kad mi šta zatreba tu si ti, sad
imaš i kunja, pa treba ti i kar. Tu su ti i djeca, školarci,pa kad mi šta
zatreba ti ćeš mi to napraviti, a ža mi je da ga prodam tek tako, za pare, ta
radio sam ga za sebe. Ovako ostaje u familiji, kad već muja djeca odoše,
pripomoće mi tvoja dok su još tu uz kuću." - objasni mi un svoje razloge i
murade pristati."
Utom se začu rzanje iz Guvna.
- "Ajde Mile, javi mu se, zove maza, ođe je
za njega sve nuvo, pa je nesiguran, boji se samoće." – zapovjedi ćaća.
Sa mljekarića uzmem komad kruva i pođem u
Guvno. Bećar je stajao uza zid i pružio glavu preko njega. Frknu s odobravanjem
kad me ugleda i ja mu pružim kruv. Uze ga i veselo zamaha glavom. Popnem se na
zid i pomazim ga ki ćaća. On me lagano gurka njuškom i ja pređem preko zida u
Guvno. Sjednem na veliki kamen na kraju grumile, a on pođe zamnom i stade pored
mene. Gleda me svojim velikim blagim očima, kao da mi hoće nešto reći. Neznam šta
hoće, a vidim i osjećam da nešto hoće. A onda se on namjesti poprečno i primače
kamenu na kojem sam sjedio.
Sinu mi, uzjašem i uhvatim se lagano za grivu
i on pođe korakom do zida do kojeg je maloprije trča, okrenu se i vrati do
kamena od kojeg smo pošli. Ja sjašem, pomazim ga po čelu:
- "Ajde pasi, biću tu."
Otkasa veselo da pase kod mladog rastenjka,
udaljenog desetak metara. Poslije nekoliko trenutaka paše, podignu glavi i
pogleda prema meni i kad se uvjeri da sam tu, nastavi pasti. I tako to potraja, dok ne dođe ćaća i ostali.
- "Gledajte šta će sad biti!" - kažem
im ponosno. Zastanu uza zid i gledaju preko.
- "Bećare, dođi!" - uspravim se ja na
litici.
On dokaska do litice, namjesti se i ja uzjašem. I
kao i prvi put, laganim korakom ode do zida na suprotnoj strani Guvna i vrati se
nazad do litice. Ja sjašem, poljubim mu pjegu i rekoh mu da ide pasti travu. On
posluša.
- "Ma vidi, nebi čojek vjerova da ne vidi svojim
očoma." - prekrsti se ćaća - "To stvarno nije za vjerovati, taj kunj je
zlato."
Dušan, stevo i Braco zinuli su zapanjeno.
- "Eto djeco, sad mu znate za narav, nema
ništa na silu i neće biti pronlema s njim." - doda ćaća.
Svi mi smo jašili na magaradi, ali ovo je
nešto novo, ovo je ono pravo. Jedini problem je bio kako se popeti, ta konj je
bio viši od mene. "Zidić i zgodan kamen će poslužiti, a kruv će
pomoći." - javi se rješenje u mislima.
Dušan i Stevo dotjeraše, po ćaćinoj zapovjedi,
i kravu zekulju u Guvno, da konj ne bude sam i tada nam pokaže novi kumać i
uzde, češagiju i četke za timarenje konja:
- "Kunj vam mura biti čist i uredan i zato
ga svako jutro murate s ovim čistiti. Un to voli, a i gadno je viditi neuredna
kunja. To vam je ki una narodna: "Teško zlatu na kaljavu vratu". A kumać
i uzde će stajati ođe." - pokaza na udarenu gredicu u zid pored velikog
kašuna. Zatim ga namjesti, a crvena kika na vr kumaća se veselo smijala.
- 12 -
Kad smo ručali ćaća nam svima objavi da idućeg
ponedjeljka ide raditi u "Vladimira Gortana" na Nadvožnjak. Stoga se
svi trebamo pomučiti i pumagati materi da se obave svi poslovi oko stoke i
polja:
- "Nema koristi od muga posla tamo, ako se
ođe polja i stoka zapusti. Ja ću se mučiti tamo, vi ćete se mučiti ođe i unda će
se nešto osjetiti. Neću da čujem mater da se na vas požali. Jel jasno!?"
Narednih dana smo s puno elana obavili žetvu
strmnog žita, a s Bećarom se vršidba brzo obavila te unjeto žito u Veliki
kašun, a slama u jaru. Kao i prošle godine poželi smo kuruze i prevezli ih za
lada s karom u koji smo upregli Bećara. Sada smo na žetvu vozili se s karom,
Bećar bi pasa travu uz među, nije ga trebalo čuvati i on nebi taka nijedan
kuruz osim onoga kojeg bi mu mi iz ruke dali.
Svi smo naučili kako se konj preže. Kad bi
stavljali kumać Bećar bi saga glavu da nam bude lakše, uzde bi poslušno uzima
na zapovjed "Primi", na blagi dodir štrangi bi se namješta pored
timuna i iša na komandu "Curik" natraške dok god nebi osjetio da se
vagir zakačio za vagu od kara. Tamo gdje bi treba biti drugi konj u paru,vagu bi
zategli sindžirom da bude u ravnoteži. Naučili smo se i kako se kar podmazuje sa
kolomasti, na kolima i na prdnjem trapu, kao se slažu sindžiri na stupićoma,
kako se stavljaju i uglavljuju male i velike lojtre, uglavnom sve ono što treba
znati oko konja i kara.
Umjesto samo ujutro kako je reka ćaća mi smo
ga timarili i ujuto i uveče. Podigli bi mu kopito po kopito i gribačem skinuli
nabijenu zemlju u potkovicama,a zatim ga češali češagijom i poslije očetkali
četkom.bio je stalno uglancan i sjajan, ni jedna dlaka na repu ili grivi mu nije
bilazamršena. A on je bio zahvalan. Stanova je u djelu vatrene kuće iza Velikog
kašuna, zajedno s kravom Zekuljom, ponekad bi se tu kradom uvukla i neka kokoš,
kad bi omrkla i našla zatvoren pendžerak na kokošinjcu, i on ih je smireno
trpio kao podstanare.
Jednom prilikom, u kasnu jesen se okotila
krmača, a u svinjcu bijaše prehladno, a vani se ledilo, pa mater utjera u
Bećarov stan krmaču i prasiće i namjesti ih u jednom nugliću. Bećar ih pogleda
svojim velikim očima i poslušno je prestoja na svom mjestu cjelu noć, nijedno
nije zgazio, iako su mu se prsići neprestano vrzmali oko nogu.Lagano je spušta
kopita kad bi se premješta, da se prase ima vremena skloniti, prije nego on
čvrsto zastupi. Ritanje je za njega bilo nepoznat pokret.
Početkom kasne jeseni kravu Zekulju, koja se
otelila, i Bećara smo gonili na ispašu u Gradinu. Bećar je bio poslušan, a
Zekulja je bila svojeglava. Dok bi išli ulicom do na vr Dola, nebi bilo
problema, a onda bi Zekulja uzimala ulogu vođe i sama odrđivala put. Kako to
biva,uvjek bi odabrala onaj koji nije pravi, pa smo je morali vraćati. To meni
dosadi, pa sljedeće jutro uzmem uže, zavežem joj ga oko rogova, kod velikog
bajama ispred avlije sa podzitka zajašem Bećara i vodim kravu za sobom. Sada
nije bilo trčanja oko vraćanja krave na pravi put, a meni je bilo draže, jer
sam sad pješačio samo u povratku, u jednom pravcu. Kad bi naveče iša po njih,
Bećara bi lako naša, on bi zarza da se javi, a Zekulja bi se zavlačila ki koza
u kušmaru, pa bi se sav izgreba dok bi je naša i istjera iz tog gustiša. Dok bi
je tražio Bećar bi krenu do struge i tu nas čeka. Opet bi nabacio zekulji uže
oko rogova i odgradio strugu, a onda bi Bećar, dok bi ja zagrađiva strugu
odgalopira proplankom do Demanije i isto se tako vratio nazad, tada bi sta do
velikog kamena i namjesti se da ga uzjašem, a ja bi ga nagradio komadićem kruva
ili pure i mogli smo ići kući.
- 13 -
Te jeseni smo orali konjima. Uparili smo Bećara
sa Ljubanom Ilije Štrpca ili kako su ga zvali pobliže Ile Sakića. Njegov brat
Marko je radio kao službenik u Općini, a pošto su živili u zajednici Ilin
zadatak je bio da se bavi domaćinstvom. Ruža, žena mu, bavila se stokom i
vanjskim radovima,a Milka, Markova žena, spremala je po kući,kuvala i bavila se
oko djece i stare svekrve Dmitre i svekra Obrada.
Dođe to jeseljnj jutro Ile jašući na Ljubanu,
kako se već bio s ćaćom dogovorio, popiše rakiju i upregnu konje u plug. Za
dešnjaka stave Bećara da gazi brazdu, a Ljuban će biti ljevak, jer još nije
dobro naučen na rad. Ljuban je bio sivac, dvogodac, ljep konj, ali izgleda da
nije bio odgojen i naučen kao Bećar, pa mu je komande trebalo pojačati
škurijom. Tako ćaća drži plug, a Ile će goniti, a poslije dsetak se Ljuban stane
buniti i hoće da se istrgne iz sprege. Ile što škurijom ,što breštimom,što
uzdama još više pogorša stvar.
- "Čekaj Ile, neka malo stane, neka se
smiri, nije mu teško, nego nezna!" - reče ćaća,pa ostavi plug i priđe
Ljubanu, pomazi ga i tako umiri i onda pozva mene:
- "Mile, uzmi ga za oglav i vodi ga da
napravimo prvu brazdu, a ti Ili drži ovlaš te kajase."
Uzmem ga za oglav, potapšem po glavi i kažem:
- "Ajmo Bećare, ajmo Ljubane! - i lagano
povučem, a oni polako, onako kako sam ja korača povuku plug. Okrenemo se na
uvratima i vodim ih ponovo, pa još jednom.
- "Ile, uzmi plug, sad ću ja guniti, dok se
ne uodaju." - kaže ćaća.
Promjene se njih dvojica i ćaća mirno reče:
- "Ajmo mumci, Bećare, Ljubane!" -
tresnu uzdama.
Konji složno povuku i do večeri nije više bilo
problema. Njiva, što smo je volovima orali dva dana,bijaše uzorana za jedan dan.
Za večerom govori Ile Sakić:
- "Gledam ja Mariša danas tvog Bećara, pa
gledam tebe, gledam Ljubana i mislim o sebi. I zaključim ti ja u svojoj ludoj
glavi: kakav gazda, takva mu i stoka. Evo vidiš, tvoj Bećar miran, poslušan ki
djete, pametan, a ovaj mmuj Ljuban isti je ja i tu nema pumoći. Biće jeroglav i
tvrdoglav ki i ja!"
- "Ajde kvragu Ile, šta ti pade
napamet!" - smije se ćaća i svi mi – "Dobar je to kunj, još je mlad,
ždrebe."
- "Bio mlad ili star, takav će biti,
gledaće kakav sam ja i opnašaće mene, vjeruj ti meni." - vrti glavom Ile.
- "Pa šta tebi fali, njesi ti gadne
naravi!" - tješi ga ćaća.
- "Mura da se na meni ne primjećuje
toliko, ali se na stoci vidi jače. Taka mi je krava, magare, kokoši, pa će biti i
un." - ne odustaje Ile i smije se.
- 14 -
Narednih dana konji su vukli plug bez
problema, jedan čovjek ih je mogao tjerati držeći plug. Ćaća je mora na posa u
"Gortana", a tada su , da nebi sve palo na Ilu, uzeli Vasu Mažibradu,
Čalića,u nadnicu i on je drža plug po cjeli dan, a Ile tjera konje.
Vaso "Čala" je bio oniži čovjek
pedesetih godina, okrugla crvena lica, rjetkih oštrih zdravih zuba i uvjek
spreman na šalu.
- "Opoti mi se kosa, čekaj Ile!" -
kaže on i skine crvenu bukovačku kapu sa resama na vratu i šudarićem obriše
sjajnu ćelu.
Ja se smijem, a on će mi:
- "Šta se ti mali Jandrusu smiješ, jebem
ti ćaću! Znaš li ti da me tvoj ćaća zasra za vrat dok je bio mali. Ja bio klapac,
pomaga ti đedu Jandrusu da ore u Podvornici. Oko podne donjela baba Anica gra sa
šubjotima i šeničnog kruva za ručak, Bože šta se najede, i dovela malog Marišu
u veštici, biće mu bilo dvije-tri godine, a ja ga uze i dignem za vrat i trči
gore–dolje po njivi, ki da sam mu kunj, kad osjetim nešto toplo po
leđima. Stanem, spustim malog Marišu, a Jandrus crka od smija i valja se po
njivi. Potroši Anica sić vode da mi opere leđa od litaline, donese mi drugu
košulju, a unu muju opra i osuši. E, Boga mi, nije mi više padalo napamet da
ijedno djete nusim na leđima, za vratom!" - priča ozbiljna lica Vaso, a oči
mu se zvucerski smiju.
Ile se smije, tako mu uz Vasine priče brže
prolazi dan, a kad Vaso vidi da se Ile otkravio pričom na vlastiti račun, upita
ga:
- "A znaš li ti Ile, kako je tvoju mater
Dmitru bolio zub?"
- "Neznam, pričaj!"- osjeti Ile da
će sada nešto biti na njegov račun, ali šat je ti je.
- "Bilo je to oko Božoća, neznam da li si
se ti bio rodio, ako jesi, bio si još mali, išla ti mater na Kistanje nešto
kupovati, biće svjeće i nešto za Božić, nije važno. Nadula se buretina, sve nusi
sa sobom, a ledena, srce ti puca. Lako Dmitra dođe do Kistanja, niz buru, bura
je gurala u leđa, obavi šta treba, ali sad se treba vraćati uz buru. Od Raskršća
gura ona uz buru do Vjetrenjače Laze Krnete, ta ti je bila đe je sad una
grumila preko puta Dragićeve kuće, kad dokoni mlinar i društvo mu koji su taman
na ognjištu grijali bukaru dvolitrašicu vina je pozovu:
- "Ajde, svrati kuma Dmitra, ugrij
se, pomešće te do Čučeva!"
- "Dobro kažeš kume, sva sam se
smrzla." - reče una i priđe ognjištu da ogrije ruke.
- "Ajde kuma, potegni malo, ugrij se, taman
je zuklo." - nudi joj mlinar bukaru vina.
Nagnu Dmitra, klo, klo, klo, pa preduši:
- "Oprosti kume, udari mi u zub!" - i
nagnu drugi put dok joj ne viđe dno i vrati bukaru mlinaru:
- "E sad mugu uz buru, evala ti
kume!"
I ode una.
Gleda mlinar u bukaru, gleda u društvo, pa će:
- "Vidi ti šta napravi Vulja, sreću joj
vrag odnjo, popi do kapi, sad mure na vr Dinare, neće joj bura ništa!"
I tako ti mater prozvaše Vulja, Dmitra
Vulja."
Ile se zacenio od smija:
- Ќako uno Vaso, udari mi kume u zub! A
Vulja, Dmitra Vulja, baba Vulja, da si joj ime bira nebi u jednoj rječi bolje je
opisa. Prava je Vulja, neka mi je mater!"
- "Imaš pravo, evo mene zovu Čala, Čalić, a
niti ja niti onaj ko mi je prišio taj nadimak ne znamo šta znači. A ko me vidi i
poznaje reći će da mi pristaje bolje nego rođeno ime. Vražiji ti je narod, šta
un privati nema te sile koja to mure promjeniti, šta se kroz narod prorešeta,
to ti je prava istina, druge nema." - pokreće Vaso drugu temu, čisteći
lemeš sa gribačem, zatim ga spretno ubaci u ležište uz desnu ručku gvozdenog
pluga.
- "Meni se čini Vaso da ste vi prije bolje
živili nego šta se živi danas." - potiče ga Ile da priča.
- "Ma je, đavola!" - zamisli se Vaso - "Pa
kako se uzme! Zavisi kako gledaš! Eto, nije bilo vake preše, imalo se više
vremena, a sve se jopet stizalo. Oralo se sve šta se i danas ore, čak i više, jer
se toga dosta zapreložilo, a unda oralo. Ali se drukčije organiziralo, pa je
bilo lakše, ili se to meni čini, jer sam bio mlad, jak i vječito gladan. Gledaj,
ovima propaše zadruge samo zato šta njesu znali kako se to radi. Trebali su
pitati stare ljude kako su se organizirale mobe i da su tako radili, uspjeli
bi. Vidiš,moba nije bilo okupljanje samo radi rada, već i radi druženja, tako da
su ljudi, a naročito mladost, išli tamo sa vesljem, a uradilo bi se više i
bolje nego kad to isto radiš sam. U selu se odluči: oremo Podvornice. Svak zna šta
mu je raditi. Svi koji imaju kunje i volove i plugove, karove i brane, tog dana
dolaze u polje s tim, svak za svoje njive donosi sjeme, šenicu, ječam, raž,
proso, leću, zob, uvjet je da mura biti cjelo polje strmno žito. A unda se
rasporede plugovi i ljudi za nji, ore se sreda, ne gleda se čije će biti prvo,
unda se odredi ko će urediti međe i pokrčiti pločetine s njiva, drugi se upute
da poprave zidove oko polja i zagrade ih dračurinom, žene kod kuće vare i
donose ručak u polje, zajednički se jede i sve se obavi u veselju, pjesmi,
mudrovanju i na kraju, predveče, u kolu. A kad se osamiš ti samo misliš nato kako
te bole leđa, kako je dan dug i druge teškoće. Tako je bilo i kod žetve i kod
berbe, kod popravke putina. Pa pogledaj ovda po Bukovici, kolko kilometara
zidina ima oko polja, ograda i dočića! Da je radio svak za sebe nikada se upola
toga nebi napravilo, to je moba napravila, uz pjesmu i veselje. A i nije se
gledala dlaka u jajetu, ljudi njesu bili nakraj srca ki sada, nije se vagalo
apotekarskom vagom koliko je ko napravio, važno je da je učestvova i dao
unoliko koliko mure. A jopet se svačije znalo, niko mu to nije smijo uzeti. A uni
u zadruge upravnike, činovnike, neradnike, pa namiri nji, a ostalima šta
ostane. Zato su i propale."
- "Pa da, nemuremo svi isto uraditi! Ima
nas slabiji, jači, bolešljivi, a tako ne mugu svi ni pojesti. Eto, ja sam slab
na jelu, šta god da mi daš ja ki tić, a drugi mugu ovna pojesti." -
zamudrova Ile.
- "Vidiš li mene, omalen, sitniš,a muga
sam pojesti ki pokojni Ćuban, dok smo bili mladi. Sjećam se, jednom u Laškovici,
nekako pred Korizmu, mi bili kod ovaca, nekoliko nas klapčina, kad naiđoše
Bunjevačke ovce, krnule uzburu, pa završile u ulicu i ravno do našije
stanova. Mi dokoni, a gladni, tobože se drži post, auno malo pure što smu uz
kašu proždrli, ki da njesmo ni pjeli. Pogledamo se i pade odluka: zaklaćemo jednu
Bunjvačku ovcu i svariti je u bakretini, a ostale ćemo krenuti nazad. Nek Bog
prosti, posta nam je u godini više od mrsa. I izaberemo jednu jalovicu, začas
oderemo i skrešemo meso u bakretinu da se svari. Čim je prvi ključ probio
počmemo vaditi kumade i žderati ki vukovi, onako polusvareno. Taman kad bi
trbalo biti gotovo, mesa više nije bilo, sve izjeli. U onu čorbetinu uspemo
kukuruzna brašna i napravimo cicvaru za večeru, jer smotamo i nućivali. Sklonili
mi tragove, izašli pred avlijski zid na sunce, jedva dišemo od sitosti, kad eto
ti Bunjevčine iz Rupa, onako ga iz viđenja poznava, i pita un:
- "Valjen Isus, Rišćani, jeli ovdi bila
muja vunjač?"
- "Dobar dan, Pobro, njesmo ih vidili, sad
smo iz ograda, nešto su se bile i naše uznemirile, kada ih je vuk
preplašio." - odgovaramo mu.
- "Ma naša sam i, ali jedna fali i to baš
jalovica, čuva je ja za Uskrs, di nju baš vrag odnija!?" - sumnjičavo on
vrti ćivericom.
Utom Ćuban podrignu, unako sočno,đavo ga
odnjo, kad je ždera nije ni žvaka, već guta ki zmija žabu.
- "Što je tebi dite, nisi valjda mrsia, ta
korizmeni post je, nema se od čega rigati!" - pita Pobro.
- "Ma nisam dida, zagorila mi pura, a ja
bijo gladan, pa pojeo i onu zagoretinu, pa tako cjelo popodne rigam. A brunzin
bio lojav, nije se da oprati ladnom vodom, pa valjda i od toga." - brani se
Ćuban.
- "An, to li je, taman sam tija pitati di
to loj mirliše " - ode un i pomiri se sa sudbinom."
- "Znači, bilo mu je jasno da nema više
jalovice?" - pita Ile.
- "Dašta, ki da je un jednu maka! Nekad mi
njima, nekad uni nama, đendari tu njesu imali šta raditi, jer unda nebi bilo
interesantno, a i šteta bi bilo da čojek trune u tamnici radi
ovčine." - nasmija se Vaso.
- "Pa kilko vas je bilo kad ste cjelu ovcu
pojeli začas?" - pita se u čudu Ile.
- "Čekaj, ja, Ćuban, Bokica, Joškan, i
bogami nesjećam se jeli ko još bijo. I šta je to, mladi, suvorani, gladni, pojeli
smo unu veče i unu bakru cicvare. Bakra bila ki vidra!" - okelji se Vaso
Čala.
- "Nebi ja to pojeo ni za mjesec dana!" - čudi se Ile.
- "Nije to ništa! Ćuban je bijo krupan,
prostran, ki planina, muga je pojesti slanine, une bjele debele od repnjače,
svarene, kad sva unako vruća drhti, kolko mure zaokružiti palcem i srednjakom. A
svojim očoma sam gleda kad čojek pojede cjelo pečeno janje.
Dera ja i peka za Gostionu, drža je unda
pokojni Lazo Krneta, una sada Zadružna na Raskršću, kad na vrancu naiđe
ljudina. Sedlo na kunju ukrašeno, vranac ljep ki cura, a čojek dvometraš,
krupan, brčine mu ki u Kraljevića Marka, crvena kapa na glavi, obrve ki četke, a
na njemu benevreci, bjela izvezena košulja od kuštelanca, razdrljen, pa mu
ispalo runo s prsa, a suknenu jaketinu prebacijo preko ramena, oko pasa mu
crveni pojas, a zanj zadjevene dvije kubure, ukrašene srmom i srebrom.
Uđe ti un u Gostionu i sjede za sto u nuglu,
kubure stavi na sto i naruči:
- "Uno janje!" - pokaza prstom na
pečeno janje koje još njesam bijo skinu s ražnja, puštio ga da se oladi - "I
dvolitraš žutine!"
Lazo, krčmar, se dvoumi, pa zasta neodlučno.
- "Esi li ču, šta čekaš!?" - un će ki
iz badnja.
Brzo skinemo uno janje s ražnja, isječemo ga
na krupno i na drvenoj zdjeli pred njega, kilu kruva i dvolitraš žutine i maknemo
se, pa ispod oka gledamo izdaljega. Uno malo ljudi šta je bilo u Gostioni zašuti
i ispod oka gleda, muva se čuje. A un, ki da nikoga nema, na tenane, polako jede
i pripija. Kad mu nesta vina un smo podiže prazan dvolitraš i lazo trči, nusi
drugi puni, a prazni vraća na šank. Potraja to uru, mure biti i više, ali
janjeta nesta i s njim dva dvolitraša žutine. Pozva Lazu, plati zlatom i uzjaše
kunja. Lazo zanjim: "Junače,ponesi za put!" - pruži mu dvolitraš, a un ga
uze, izli u usta ki u bunar i reče: "A šta će mi ovaj caka!" - i
odjaše. Poslije se raspitivali koji je i saznaše da je neki Ličanin od
Perušića. Eto, to sam svojim očima gleda, da mi je neko drugi reka i ja bi
sumnja." - dovrši Vaso priču.
- "Uh, bogara ti! Stvarno je teško za
povjerovati!" - Ile će - "Evo, ja sam od priče sit, cjelo janje!"
- "Pa evo tu, Jandrija, Jandrijesa, iz
Mjerkača, Mile tvoga đeda Mirkana po materi, rođeni brat, isto je muga
tako. Šteta, nastrada! Želi u polju ispod Bezbradica, znaš uno polje ispod crkve
Svetog Đurđa, i un ožedni. Donesoše sić vode iz Bezbradičke pećine i un onako
vruć nagnu i cjelog ga popi. Voda ledena, prekinu ga, umre šutradan u
mukama." - ispriča Vaso da potvrdi prethodnu priču.
Tako bi kroz Vasine priče časkom proša dan, a
na zalazećem suncu crnila se nova brazda i okolo širio iskonski miris zemlje.
- 15 -
A ja sam početkom školske godine poša u drugi
razred. Učiteljica Radojka Mandić nas preda drugom učitelju, a ona ode u grad i
tamo se uda. Novi učitelj je bio omaleni, debeljuškasti i proćelavi,
srednjovječni čovjek, strogi Vladimir Pogačić. Doša je odnekud sa područne škole
sa ženom domaćicom i troje djece. Dok je predava u ruci je stalno drža odeblju
šibu od mladice jorgovana iz školske bašče. Nismo se smjeli ni mrdnuti u
klupi, a kamoli nešto šapnuti. Pisa je sitnim ljepim rukopisom i tražio od nas da
tako pišemo. Broj je mora biti tačno u sred kvadratića, ni slučajno nije smio
dodirnuti rub. Uz šibu, za deset dana smo naučili tablicu množenja, za
slljedećih deset tablicu djeljenja, svi bez izuzetka. Stanova je sa porodicom kod
Ljubana Krnete, Šarlije, ćaće Mare Krnete koja je bila učenica u razredu, pa je
ona pomislila da će biti povlašćena. Ali nije bila!
Tog dana sam bio
redar.
Zvonilo zvono,
ušla djeca sa odmora i svaki tren će učitelj, a curice se razgalamile. Ja vičem
na nji i umirujem ih strašnim učiteljem, ali one ne slušaju. Mara je kolovođa i
najglasnija, ko njoj šta može. Sve se nekako umiriše na pretnju da ću ih
prijaviti učitelju, ali se Mara zaintačila i ne haje za to. Dođe do katedre gdje
sam ja staja i izbelji se, mlatarajući prstima kao slonovskim ušima. Ja
"pljas" zaljepim joj pljesku, a ona "pljas" vrati meni, ja
još žešće, a njoj ruka zasta na po zamaha i crveni obrazi joj još više
porumeniše. Na vratima je staja učitelj:
- "Šta je to
bilo, tuča!?" - reče on ledeno mirno.
- "Galamila
je i došla ovdje da se ruga." - odgovorih zajapureno.
- "A ti!?" - upita nju.
Ona šuti, nada se da će bolje proći, pa on
stanuje u njihovoj kući.
- "On je redar, znači da čuva red umjesto
mene. On je kao ja u svemu, samo ne smije da tuče. Ti si dužna da ga slušaš kao
mene, a nisi, znači Maro, nisi slušala mene. Zato ćeš dobiti za svoje postupke,
pruži ruku!" - zasikta on.
- "Jedan, dva, tri, četri,pet, šest." -
brojim ja u sebi.
- "Sad ti! Ti treba da prijaviš, a ne da
tučeš, to smijem samo ja!" - okrenu se meni.
- "Jedan", žari, "dva" pali,
"tri" pali, "četri" gori, "pet"
gori, "šest" gori". - izbrojim ja i osjećam kako mi šake trnu od
bola.
- "Na mjesta!" - zapovjedi, a mi
puvanjem ladimo dlanove.
Pošto su šibe bile uobičajene za najmanju
sitnicu, niko nam se od djece nije ruga. To se sutra može desiti svakom od njih,
a dešavalo se svaki dan nekome.
Drugi put sam šibe osjetio, ni danas neznam
zbog čega.
Desetak dana ranije prije toga, jurišajući na
veliki odmor poslije izlaska učitelja, bio sam negdje u sredini te gužve. Ispred
mene Sveto Krneta mangupski povuče vrata od učionice za sobom, onako da ih
zatvori, a ja instiktivno pružim ljevu ruku da to sprečim. Pošto je njegovo
povlačenje bilo jače, vrata mi stisnu ruku i pri dovratku mi jezik od brave
presječe jagodicu i nokat od prstenjaka. Ja od bola vrisnem, a krv poče liptiti
iz prsta. Brzo smo se našli u Staroj ambulanti, gdje nas dočeka medicinska
sestra "Slovenka" i tješeći me tamponira i zavije prst. U to vreme
radi takvih rana nije se zva doktor, već mi sestra reče da dođem sutra na
previjanje, pa će onda doktor pogledati. Iako mi je u prstu bolno kljucalo
vratio sam se na nastavu i osta do kraja. Učitelj je Svetu dariva šibama, a ja
sam bio dovoljno kažnjen.
Tog dana, negdje po sredini nastave, poslije
velikog odmora, učili smo nešto iz matematike. Kad smo prepisli napisano na
tabli, sjedili smo ukočeno ki mumije. učitelj je iša između redova i zagleda u
svačiju zadaću da pregleda prepisano. Pogleda je i u moju i otiša do katedre. Tu
je staja neko vreme zamišljeno gledajući u suprotni bjeli zid učionice, a mi
smo se još više ukočili. Bez rječi šibom pokaza na mene, ja ustanem i priđem
mu, a on šutke pokaže da pružim dlanove i opali mi dvije šibe, jednu po zdarvoj
desnoj, a drugu po ljevoj, iako je bila u zavoju. Koliko sam se zabezeknu ja,
toliko su se iznenadili i drugi, nikome nije bilo jasno zašto je to.
Ove šibe i pljusku od babe, kad sam tu veče
doša kući i kad mi je vidila zavijeni prst, dok sam živ neću zaboraviti. I danas
mi je pred očima slika cjelog razreda, učiteljeva izraza lica, ona pusta i
njema tišina u razredu, te prestrašeni izraz babe i njena pljeska po
obrazu. Babu mogu donekle i razumiti, prestrašla se da sam osta bez prsta, ali
zašto učitelj? Bio sam odličan i uredan učenik, u svemu sam prednjačio, nisam mu
dao nikakva povoda, nije bilo nikakvih razloga, ni taj ni proteklih dana, za
ozljedu prsta nisam bio kriv. Zašto? Ostalo je bez odgovora.
Nekako sam bio zreliji od ostale djece,
ozbiljniji, starmali. Radio sam sve što i oni, igrao sam nogomet ili neke druge
igre, pomaga svima kad bi me nešto zamolili da objasnim ili da na brzinu rješe
ili prepišu domaći rad, šapta kad su odgovarali, pa me nisu tretirali kao
bubalicu, nego kao istog sebi, ali koji to brže shvaća i razumije od njih. A
tako su mislili i učitelji, pa su me odredili za glavnog recitatora na proslavi
osmog marta, "Dana žena", "Majčin dan", kako se to već
zvalo. Održano nam je predavanje o značaju tog datuma, praznika,pa pošto smo
bili mali, naglasak je stavljen na majku, osobu, koja je iskon svega u našem
životu, kako je majčinska ljubav jedno bezgranično davanje, koje ne traži ništa
za uzvrat, kako se na taj dan materi treba pomoći da se odmori, pokloniti joj
cvjeće ili nešto drugo. A red bi bio da i drugaricama u razredu poklonimo po
koji cvjetak, da ih na taj dan ne vučemo za pletenice ili kike, da ih pustimo
da bar na taj dan zapovjedaju i imaju glavnu rječ, a mi njihove prohtjeve
izvršavamo bez pogovora. S onim prvim smo se nekako i slagali, to nam nije
trebalo ni govoriti, ali ovo drugo nam se nije primilo. A ko bi od nas preživio
taj dan?
Za recitaciju sam dobio pjesmu "Pismo
majci" od Jesenjina. To je bilo po mom ukusu, već sam je čita, skoro zna
napamet, a drugi su dobili sa istom tematikom pjesmice od drugih pjesnika, ne
tako poznatih kao Jesenjin. Lako je bilo naučiti pjesmu napamet, ali ja sam htio
kad je recitiram da to bude tako kao da sam je ja izmislio, kao da izvire iz
moje duše. Jesenjinov stil, tok emocija dječaka sa sela, bio je sličan mom
poimanju, pa je to bilo olakšanje. Naboj u duši bio mi je dovoljno velik da
izazove emotivni prasak u jednom trenu i stvori takvu neponovljivu kombinaciju
rječi o sebi, majci i ljubavi. Čitajući bezbroj puta te stihove uspio sam da se
približim emotivnom stanju pjesnika u trenutku kada je pisao te stihove i znao
sam da sam uspio, da će recitacija biti uspješna.
Na sam "Majčin dan" nismo imali
nastave, u naš razred došli su prvaši, trećaši i četvrtaši, učitelji i
učiteljice i žene iz Zadruge, općine i dućana. Djeca su posjedala po podu, a
odrasli su posjedali po klupama.Prethodno smo razred okitili cvjećem i
crtežima, preko table, ispod slike druga Tita u partizanskoj uniformi,ukrstili
smo državne i partijske zastave, koje su uokvirivale natpis "ŽIVIO 8.
MART - DAN ŽENA", koji je napisao neki od učitelja kredama u boji. Prigodan
govor pročitala je neka djevojčica,cura iz viših razreda, pionirski funkcioner, a
tada su se mjeljali prvašići, trećaši i četvrtaši sa svojim dramskim ili
pjesničkim radovima na bini, pa sam na karaju, kao začin, treba recitirati ja "Pismo majci".
I dođe taj trenutak. Popeo sam se na
improviziranu binu od katedre i pogledao po razredu. Sve glava do glave, oči do
očiju, sve to gleda u me i očekuje šta će izaći iz moga grla. Za tren me uhvati
trema, lagana jeza mi od nogu krenu uvis kroz cjelo tjelo, progutam pljuvačku da
ovlažim grlo, pogledam iznad glava u suprotni zid, iznad svih tih očiju i
ugledam Jesenjina, onog sa slike iz Čitanke, kako mi šapuće: "Ne srami se,
mi tako osjećamo i ne krijemo to od vas!"
- "Jesi`l živa staričice moja... Sin tvoj živi i pozdrav ti šalje.." -
čujem sam sebe, kao da neko drugi govori iz daljine, baš onako, iz duše, kao sam
uvježba.
Pošto zadnji stih odleti u daljinu, među
zidove učionice i uleti u uši slušalaca, nasta na tren tajac. Žene u crnim
maramama njemo su plakale ne brišući suze, pustile ih da teku i odnesu
majčinsku ljubav dušama kćeri i sinova poginulim u ratu, prerano umrloj djeci,
sjenkama roditelja i bližnjih, nebi li im tamo u Božjim vrtovima bilo lakše.
Kao munja presječe me pitanje iz
misli: "Da nisam nešto pogrešio, šta je sad?"
A onda ustaše svi na noge vičući: "Bravo
sine!" i pljeskajući punom snagom tvrdim dlanovima. Ja se smetoh, pocrvenih,
ne znam gdje ću, kad stara krupna žena sva u crnom pruži mi ruku i pomože da
siđem s bine. Poljubi me, sva uplakana, u čelo i privi uz svoje krupno tjelo:
- "Hvala ti sine, dođi kod stare babe
Anđelije, Pekaruše, nemoj zaboraviti! - jedva razabrah u onom žamoru.
Kad sam doša kući pita me mater kako je bilo
na priredbi, ta ona mi je za tu priliku sumprešala bjelu košuljicu,a ja joj
kažem:
- "Dobro, nisam pogrešio."
- "Ma pusti ga majo, laže, cjela škola priča
o njemu, a na mene je učiteljica vikala: "Kako ti onako može brat, a ti ne
možeš! Ugledaj se na njega, neka je mlađi!" Sad će me još više u školi
daviti!" - kaže joj Braco.
Poslije nekoliko dana vraća se mater s
Kistanja i kaže da me sve žene hvale: "Blago tebi Ružo što imaš taku djecu,
što ti dobro uče!", a stara Pekaruša naručila da joj nusimo vareniku i da
je rekla ćeri Jeli, koja je u Crvenom krstu, da je više vreme da se Marišinoj
djeci da nešto robe. "Ako nije nosio pušku, hranio je vojsku, zar je to
lako? A sad ste to zaboravili, kad ste napunili drob?" - vikala sam na
nju."
Nedugo poslije toga Jela, Pekareva ćer, udata
za Franu Bilandžiju, Paškova sina, zvala je mater i rekla joj da treba dolaziti
svaki mjesec u Crveni krst i uvjek bi joj dali nešto robe, margarina u velikim
žutim limenim važima sa natpisom "UNRA", pekmeza, manistre i već šta
bi se našlo.
Nema komentara:
Objavi komentar