- 31 -
Sutradan, od ranog jutra pa do večeri, svi smo
čemunjali, osim ćaće. On se stara oko stoke, a Dušana i Stevu slali su po vodu
na Špinju, pa bi bar promjenili posa. Kad bi našli crvenak, ja i Braco smo mogli
napraviti malu pauzu, ali je taki klipova malo bilo, pa su te pauze bile rjetke
i neujednačene. Kad smo stigli do pola rpe, na sat-dva pridružila bi nam se
komšinica baba Marica i Duca, a ponekad i više nji, čemunjali bi s nama i
pričalo se o svemu i svačemu, samo da prođe vreme i ubije dosada posla.
Čisti klip se sušio na kamenim pločama guvna,
đe smo istresali napunjene vreće. Kad se čemunjanje završilo počela je tuča
klipova. Donjo ćaća nekoliko smrekovi mlataca koji su na dnu bili odeblji, a pri
vrhu tanki i savitljivi. Uzmeš za tanji dio, pa mlati po rpi, suva zrna pršte na
sve strane, ali najveći dio ostaje na dnu rpe, ispod koruna. Pošto sam bio nejak
za mlaćenje, kad oni stanu da se odmore, ja i baba smo izbacivali iz rpe korune
na stranu, skidali po koje zrno prstima koje bi ostalo na njima i čisto zrnje
gurali na drugu stranu. Oni bi nagrnuli nove klipove i tako ponovo, mlatili sve
dok je bilo klipova. Zrnje se tada razvlačilo po cjelom guvnu, a moj i Bracin
zadatak je bio da svaki dva tri sata bosim nogama prošaramo po zrnju i tako ga
promješamo da se podjednako i brže suši.
Poslije par dana, predveče, smo unjeli zrnje u
veliki kašun u vatrenoj kući.
"Dvadeset šinika, dvista varićaka!" -
izbroja ćaća - "Taman ćemo se pokriti do iduće žetve. Daj Bože da una bude
bolja."
Sutra smo sadjeli slamu oko dvije stožine, u
dva stoga,utvrdili ih ljesama i okačenim kamenjem.
"Muraćemo nasjeći lista i saditi
lišnjake, kad uzori list, ovo neće biti dovoljno za stoku, ko zna kakva će biti
zima."- zaključi ćaća računicu oko žetve.
Bilo je i vreme, za dva dana počinje škola.
Za mjesec dana sječe se list.
Poslije toga dolazi jesenje oranje.
Nakon toga sječa drva za loženje.
Onda Slava, Sveti Jandrija.
I tako ukrug, Jovo nanovo!
- 32 -
Kako poče škola, Dušan, Stevo i Braco su se
spasili od nekih domaćih poslova, a ja sam počeo obavljati neke od dosadašnjih
njihovih. Ta veliki sam, dogodine ću u školu. Zato su me mater, ćaća ili baba
vukli za sobom, a nakon nekoliko dana pošalju me sama.
Tako jednog jutra, što je bilo neuobičajeno, baba me povede sobom da čuvamo ovce. Bijaše ljep sunčan dan, od onih ljepih
blagih dana Miholjeg ljeta, a mi krenušmo Naninom ulicom za ovcama, dok je Vučko
išao ispred stada, koje je predvodio uvilašeni ovan klepčar. To je bio onaj
janjac od prije dvije godine kojega je ćaća odabra za rasplod i odmalena mu
uvija rogove, tako što ih je probušio užarenim šilom i provuka žicu i postepeno
je zateza. Kad su se rogovi formirali po njegovoj zamisli on je skinu žicu i
rogovi su sad bili uspravni i uvijeni ki burgija.
Kad smo izlazili iz ulice, stado okrenu
predvođeno Vučkom do Škvančeve krčevine, a onda baba pozva Vučka i ovaj stade i
okrenu se prema ovnu predvodniku. Kako im je to Vučko reka, ja neznam, ali je to
ovcama bio znak da skrenu s putića i raštrkaju se po kuvinu prema Manastirskoj
njivi i počmu čupkati bjelušiku ili da se zavlače u grmove grabovine i smreke
tražeći mekšu zelenu travu, koja je izrasla poslije kiša oko Velike Gospe. Vučko
nađe oveći busen bjelušike i sjede, pažljivo motreći šta rade ovce.
Baba skide sadak i prostre ga na oveći kamen i
sjede. Iz zovnice uze pletaće igle, omureni sukneni konac i poče plesti.
"A šta ću ja baba raditi?" - u čudu
je upitam.
"Sjedi ođe do mene i čuvaj ovce, ki i
ja." - reče ona blago.
"Pa zar one ne mogu ovako same, od čega
ću ih čuvati?" - još se ja čudim.
"Pa da se stado ne podjeli, da neka ovca
ne zapne u grmu drače i ostane tako, krepala bi, pa da idu tamo đe ima lista i
trave, pa kad krenu tamo đe ne treba, u tuđu njivu ili ogradu, da im nedaš. Eto,
ima dosta toga." - objašnjava ona i plete čarapu.
"Pa, one sad pasu i brste, mirne su,
Vučko je tu i pazi, mi ovdje i ne trebamo. Sada nema vukova ki ranije, treba
samo doći predveče i naći ih i dotjerati kući." - opet ću ja po svome.
"A dođeš naveče, prebrojiš ih i fali, šta
ćeš unda? Una koja je zapela u grmu više ne bleji jer se umorila, ona koja je
upala u škrapu mure slumiti nugu i isto tako ne daje znaka, ako se razluče nađeš
samo une koje su oko klepke, a za une druge, đe su, neznaš. Unad muraš tražiti po
cjelom kuvinu i više dana, jer neznaš đe su bile i kuda su se kretale, a une
koje su zapele, krepaju, i eto štete. Zašto ih držimo ako imamo više štete od
koristi? Čojek ne radi nijedan posa ako mu se ne isplati, ako je korist manja
od uložena truda i troška, to zapamti!" - poče ona objašnjavati potrebu
čuvanja ovaca, iako nema vukova ili drugih zvjeri, koje bi ih ugrozile.
"A kako sada nema vukova? Đe su
nestali?" - pitam je.
"Otkad znam za sebe, bilo ih je, nekad
više, nekad manje, do prije dvije godine. Svaka čast ovima na vlasti što nas
rješiše toga zla. Organizovali su ljude, dali im puške, postavili gvožđa i
pravili čeke, zatrovali strvine i tako ih uništili. I tetak Duja ti je nući i
nući prove na čeki, a un to voli i zna i Boga mi, uništiše ih, Bogu vala. Puno
je tada i lisica i orlušina stradalo, potrovali se. Ako vidiš koju strvinu tu
kod Pištavaca ili na izlazima iz Brine, da se njesi usudio ništa dirati. Tu Pane
lugar stavlja otrov, da se truju lisice i orlušine. Neka ih đavo nusi, nisi muga
od nji kokoš sačuvati." - raspriča se ona.
Vučko zalaja. Baba se osloni na moje rame i
usta, stavi pleter u zovnicu i pozva me:
"Ajmo za njima, odoše prema Brini. Nećemo
im dati da uđu dolje, imaće kad do zime da brste zeleniku."
Krenušmo prema zvuku klepke iz gustiša, a
Vučko se diže i njuškajući oko grmova ode ispred nas. Između žbunova smreke,
grabovine i pokojeg rastića vidimo ovce, a mi produžišmo napred, do Manastirske
njive i namjestišmo se pod njen zid, prema suncu. Baba nastavi plesti. Ja se
popnem na visoki i debeli suvozid i pogledam unutra:
"A ovo je ta Manastirska njiva? Koliko ima
dana oranja?" - upitanm je, jer mi se učinilo da je ogromna sa velikim i
debelim rastićem na sreduni.
"Bogami, neznam tačno, ali mislim da ima
sedam-osam proljetnih dana, kunjima. Znam da su tu orala po tri-četri pluga,
kopalo kuruze po pedeset kopača. A eto sad, ledina, pasu je zadružne ovce. Dali
Zadruzi, uni obrađivali par godina, njesu đubrili, pa kažu da se ne isplati. A
kako će se isplatiti kad je njesu đubrili i njegovali? Đubar prodaju Donjanima, a
oće da ova posna crljenica rađa! Kako je prije rađala, tu su bili najbolji kuruzi
i strmno žito u kraju, ali se unda po dvaest vozova đubra izvozilo na nju,
najesen se obadila i branala zemlja." - ljutito će ona.
"A zašto ovo okolo nisu njive kad je
ravno?" - pitam je, dječja znatiželja.
"Ja se ne sjećam, ali se oralo. I danas se
vide međe i grumile od krčenja. Čije su njive bile, ni to neznam, a ođe je
dovoljno pet-šest godina da se njiva ne obrađuje i njeguje i odma
podivljači. Nikne ova nesretna smreketina, kupina, bjelušika i sa oranjem je
gotovo, mura se nanuvo krčiti i prebijati. A to je teško obnoviti, a naročito
ralom i volovima, kako se prije oralo. A mura da su ljudi radi nečega murali sve
napuštiti i tako je ostalo zapušteno, a nuvima koji su došli nije trebalo. Ima
tu na mjestima na vr Brine znakova od temelja i zidina da su nekakve kuće
bile. I s naše i sa Bunjevačke strane. Našu Gradinu tako i zovemo, jer je tu neki
kuća bilo, podosta, gradić. Vidi se da su imali i bašče i drveće je tu
odgojeno. Iako je izrasla okolo kokara. Pa tu,na Brini kod Čučeva isto su neke
zidine, znakovi da su bile kuće i utvrde, pa tu dolje kod Kule imaju Zidine,
sada je to ograda, a vidi se da su tamo nekad kuće bile, pa Prigreda, samo ime
kaže da su te njive bile pri nekakvu gradu, pa naše Podvornice, znači da su
njive pod dvorom nekakvim. Ima toga još, ko će se svega sjetiti. Ajde ti sad dođi
vamo, ponjela sam kruva i bajama, mura da si gladan." - dovrši priču baba
Anica.
Odreže mi koričašićem krišku šenična kruva
pečenog na ognjištu pod pekom i pruži mi šaku bajama, koje ja sa kamenom počmem
razbijati za oboje.Privuče nam se Vučko i gura me njuškom u nogu, molećivo
gledajući u kruv.Dam mu komadić, ona ga proguta u dva griza i opet jednako
piždri.
"Dosta ti je, ajde marš!" - otjera
ga baba - "Pojeo bi više nego nas oboje. Neka se postara sam za sebe."
Vučko, kao da je shvatio šta mu baba kaže,
podiže kosmati rep i poče njuškati oko grmova i nabrzo zamače između
njih. Nedugo zatim začu se štektanje, ovce podigoše začuđeno glave, pa nastaviše
pasti travu i brstiti lišće, videći da se to njih ne tiče. Štektanje se čas udaljavalo,
čas približavalo, a onda se začu neko cviljenje i štektanje presta.
"Bogami,uvati ga je." - reče baba.
"Šta
uhvatio, zeca?" - pitam ja.
"A šta drugo, danas će se
nabubati!" - smije se baba, drago joj.
Digošmo se i krenušmo prema Brini, đe je klepka
odmakla, začas dođošmo do bjelih kamenih ploča, nečim izbjeljenim,u odnosu na
one ostale okolo njih posivjelih od lišaja.
"Ovo su ti solila, tu ovcama dajemo
so. Vidiš kako se kamen bjeli, što su izlizale ovce. A ovo su Pištavci,
dođi." - pozva me i uze za ruku.
"Gledaj, vidi ljepotu!" - lice joj
posvjetli, oči zasjaše i učini mi se mlađa dvadesetak godina - "Manastir,
Sveti Aranđel!" - prekrsti se, a i ja za njom, poluotvorenih usta.
U zelenom baršunu zelenike s naše strane, sa
pozlaćenom pozadinom Donje brine i prošaranom jesenjim bojama Bunjevačke brine,
među zelenim kopljima čempresa i jablanova, unutar kvadrata crvenih krovova
stremio je k nebu bjeli kameni zvonik sa pozlaćenim krstom.S ljeve strane, pa
pokraj Manastira, kroz zelene luke, među ogromnim vrbama, ka Brzici, modro se
svjetlucala Krka, a iza i desno, u pozadini spavao je zelenkasti Rit.Iz dubine
kanjona širio se opojni miris šume i tajanstveni mir svetinje koji su nam
napajali čula i duše.
"Ljepo je ovo, baba!" - uzviknem
zaneseno, a jeka mi jednom, pa drugi put tiše, i treći put šapatom odgovori.
"Nije mi sinko ža umreti, kad znam da ću
dolje pored svog Pokojnika biti saranjena, pored ove svetinje u ovu
ljepotu." - tiho reče baba, ne meni, učini mi se nekom tamo drugom.
"Aaa, nećeš ti baba umreti, ti si još
mlada!" - usprotivim se ja.
"Da, mlada! Jedva odam, a najstarija sam u
selu." - nekom mirnoćom sa u lakim uzdahom reče i sjede na izbočenu liticu
stavivši prethodno sadak i nastavi plesti.
"A zašto ovo mjesto zovu Pištavci?" - pitam je, dječački znatiželjan.
"Tu ispod ima kamenica u kojoj i za
najveće suše ima vode, ne teče, ali ni nestaje. Mura da kroz liticu dolazi i
odlazi neka vodena žila, a u tu kamenicu se cjedi, pišti, pa zato
Pištavci." - strpljivo objašnjava ona.
I tako cjeli dan. Objasni mi đe je
Gradina, Litičice, Čučevska brina, Dugača luka, izvori u Brini: Česma, Javornik i
Vrelo, putevi kroz Brinu do luku i Krke: Čučevski, Javornički i Krčki i mnogo
štošta drugo.
A onda, zamorena mojim pitanjima povazdan i
pletenjem, spusti igle i konac u zovnicu, uze mi glavu i poče birkati po kosi,
pjevušeći u po glasa neke pjesme čije rječi nisam razumio, ali su bile ljepe i
uspavljujuće, skoro sam zaspa.
Tad sam babu Anicu prvi i posljednji put čuo
da pjeva.
Trže se kad priđe Vučko, oblizujući krvavu
njušku, i lagano zalaja, umiljujući se oko nas, kao da traži oproštaj za
privremeno napuštanje posla.
"Ajmo na posa, krvniče." - pomazi ga
baba po glavi i ovaj veselo poskoči, podiže kudravi rep i krenu ispred nas i
polako pokrenu ovce, pazeći da koja ne skrene s puta.
Baba, držeći me za ruku, krenu stazicom prema
Škvančevoj krčevini, tu malo zastašmo uza zid i prebrojišmo ovce. Bile su sve na
broju.
"A sad ajmo kući. Vučko, guni
ih!" - reče i meni i Vučku, ki da je on čeljade i ne obazirući se na ovce
krenu ka ulici s kojom smo jutros došli u Smreke.
"Ajmo mi. Vučko će nji doćerati! Sad znaš
kako se čuvaju ovce. Nema ništa na silu, treba biti strpljiv i smiren. Zato,
punesi knjigu, šaraj, čitaj, biće ti manje dosadno." - dade mi zadnje upute.
Sutradan sam iša sam. Ako ne računamo Vučka!
- 3 -
Desetak dana kasnije mater mi naveče reče da
ćemo ja i ona ići u Laškovicu, po neko sjeno. Trebam joj pomoći da ga natovari
na magarad.
"Ma, Bogami ćeš se naklipsati" -
bocnu Braco.
"Bolje i to od čuvanja ovaca." - doda
Stevo.
Dušan se nije mješa, on je već bio šesti
razred i imao je distancu prema nama balavurdiji.
Rosa se zabavljala svojim krpenim lutkama u
nugliću kod naćava.
Iz priče sam ponešto zna o Laškovici, ali sam
jedva čeka da dođe jutro pa da krenemo i da te priče postanu i moja stvarnost,
a da ne slušam stalno:
"Ti nemaš pojma kolko je to
daleko!", pa "Kolko je to pusto.", pa "Sama šumetina i
ograde." - i tako redom.
Kad smo legli molim babu da mi priča o
Laškovici.
"A šta ti imam pričati, vidićeš i
sam. Samo uno šta vidiš nije uno ki otprije. Prije je to bilo selo, a sada su
stanovi. I ne živi se sada ki unda. Ja sam tamo došla po udaji i bilo je posla
svaki dan, a ne ki danas. Danas tamo drže stoku preko zime da popase ograde,
nasjeku se drva, ljeti pokose travu, a ostatak godine su vamo. Tada su starčad,
djeca i odrasli tamo boravili stalno, orale su se Barice, čuvale ovce po
kuvinu, ki i druga stoka, pravio sir i skuta, a ovamo se dolazilo po potrebi, po
so, ulje i druge nužne potrepštine. Danas je obrnuto." - poče ona grintavo.
"A kada su ljudi preselili ovamo?" -
raspitujem se ja.
"Pa, nije to bilo u jednom danu, pa ni u
jednoj godini, išlo se postepeno. Najprije, tada su famiije bile velike, s puno
čeljadi, pa je dio nji živio ođe, a dio tamo. Ovi ođe su se bavili poljem i
vinogradima, a uni u Laškovici stokom i drvima, pa bi se mjenjali, ovi odavle
bi išli u Laškovicu, a uni ovamo. A unda su i starčad dovodili ovamo, bliže
groblju, jer im oko stoke njesu bili od koristi, a ođe su mugli pričuvati
nejač, pa počeše davati djecu u školu, ćerala država, pa se podjele braća i tako
malo-pomalo, vidi jedan od drugoga, pređoše svi vamo. I posta uno šta je
danas. Poslije Prvog rata tamo stalno nije živila nijedna familija." - zbrza
ona.
"O, pa to je bilo davno!" - zaključim.
"Kako za koga, ti si se tek rodio, a meni
se čini da sam juče čupala ječam na Baricama. Ajmo sad spavati." - prekrsti
se nešto šapućući i doda:
"I ti se prekrsti i pomuli Bogu."
Prekrstim se tri puta i prošapćem:" Bože
pomozi."
"Dobro je, sad spavaj." - zjevnu baba
i utiša.
Ujutro, poslije doručka, potjerašmo mater i ja
troje nasamarene magaradi. U torbu je mater stavila kruva i šaku bajama. Krenušmo
pokraj Brestovače koja se napunila od jesenjih kiša i još je voda bila mutna,
što nije smetalo magaradi da se napoji.
"Ajde ti, sad uzjaši na jedno, zaboliće
te nuge. Kad se budemo vraćali nećeš mući jašiti." - predloži i upozori me
mater.
"Dobro majo, jašiću na ovoj našoj
magarici." - rado prihvatim ponudu.
Pređošmo Manastirsku cestu i krenušmo prema
Bjelanovića dragi. Išli smo između njiva ograđenih visokim suvozidom, blagom
nizbrdicom, kroz nekadašnju jarugu.
"Čije su ovo njive?" - počeše moja
pitanja.
"Ovo desno su od Bjelanovića, pa Lalića do
Kistanja, a ove ljevo su bile Manastirske, pa zadružne, a bogami neznam ko ih
sada radi." - objasni mater kratko znajući da pitanjima neće biti
kraja. - "A iza nji su Livadice do Brine i ispod u strani Gaj. Isto su bili
Manastirski, a sada ih kosi i pase Zadruga. Ovo što vidiš napred je Draga, a ova
kuća prva zdesna je Vajićeva. Un se preziva Šuša, doša je tu iz Nunića u
laštvo. Tu se naš Dile rodio."
"Pa kako u ovoj Drazi ne teče neka voda?" - nastavim propitivati.
"Govore da je tuda tekla rjeka Marica,
izvirala je tamo neđe kod Nunića i Bjevčena sela. A unda se neđe zemlja proušila
na izvoru i kažu da teče ispod zemlje ovog polja, jer se polje proteže u tom
pravcu sve do Nunića, i izvire na Starom vrelu iznad Manastira. A tamo ispod
Bezbradica, u njiovu polju, ima pećina, đe se silazi dolje do vode, koje ima
usred ljeta i za najveće suše i ljudi govore da je to ta ista voda, jer je u
istom pravcu ki una kod Manastira. Prije su govorili da za veliki kiša Marica
rikne, pa voda poteče Dragom, kuda je i nekada stalno tekla." - ispriča
ona.
Dok je ona pričala penjali smo se nogostupom
sa donje strane Drage blagim serpentinama, a kad izađošmo na vr u nepregled se
pruža krš prošaran dračom i kupinom. Na sred krša je bilo neko kameno uzvišenje,
koje se odavde đe smo bili ocrtavalo na horizontu, a daleko iza njega sivila se
šuma.
"Majo, a šta je ono?" - pokažem
prstom prema uzvišenju.
"To ti je Velika grumila. Kad budeš iša
sam u Laškovicu, znaj da si na po puta kad dođeš do nje." - pouči ona.
"Velika grumila? Pa nisu valjda to ljudi
napravili? Šta su ovdje imali krčiti kad nema ni šume, ni livade, ni polja?" - začudim se još više.
"Sam Bog zna! Zasigurno je samo to da je
napravljena od ljudske ruke. Čemu je služila, zasigurno niko nezna. Neko govori
da je tu nekad davno saranjen neki velikaš, neko da je to bila osmatračnica
cjelog kraja i starog Rimskog puta koji je ovda iša. Prevrtali su te kamenčine
čobani, ali njesu našli nikakvih zidina niti ikakva groba, ako to nije puno
dublje. Gledala sam kad je vojska tu postavljala nekakve drvenestupove, pa tamo
kod Kistanja u Šušnjima i nekakvim aparatima mjerili nešto, pa kašnje sve
pokupili i ošli. Dušan kaže da pričaju da su to mjerili za nekakve vojne karte,
šta ti ja znam." - objasni ona.
Utom smo prišli blizu i ja zapazim da se tu
ukrštaju dva tvrda puta, ovaj naš je vodio pravo ka jugu, a drugi ga je presjeca
od istoka ka zapadu. Od toga raskršća Velika grumila je bila daleko stotinjak
metara. To je bio nabacan običan kamen iz okolnog krša bez ikakve obrade, ali
nije trebalo više pitati, jer je mater rekla sve šta je znala. Zato je pitam:
- "A kud vodi ovaj put,ljevo ili desno?"
- "Ljevo za Jasenovac, tamo su stanovi od
Krneta iz Polja i neki Bjelanovića i Zadružna staja, a desno prema Kistanjama,
kroz Lalića dragu." - objašnjava ona.
Šuma, koju sam vidio da je odma iza Velike
grumile uteče, i prostira se još dobar dio puta kroz krš do nje. Osvrnem se i
vidim Kistanje ki na dlanu sa zvonikom Sv. Ćirila i Metodija u sredini, a daleko
na horizontu stršila je Radučka glavica i Kum u plavoj izmaglici, a prema
istoku Promina i iza nje bjele litice Dinare. Na zapadu se obasjan sunčevim
zrakama smija bjeli Velebit.
Lagano, nogu pred nogu, stigošmo do prvih
ograda ograđenih masivnim suvozidovima, s obe strane puta, punih stabala
jasenića, grabića, rastovine, smrdeljike, brestića i po koje smreke, zaraslih u
kokaru oko zidova, sa proplancima unutar grupe debelih i odgojenih
rastića. Hladovina padaše na put, koju mjestimično probijaše sunčani zraci ,tako
da mi šarenilo svjetla i tame zaigra pred očima. Uši mi začepi šum lišća na
laganom jutarnjem povjetarcu i pokoji cvrkut tice iz dubine šume.
- "Ovo je Joškanova, ovo Ćubanova, ovo
Škvančeva, ovo Vilića, ovo Šukića ograda..." nabraja mi mater kako koju
prolazimao.
Poslije odužeg puta izađošmo iz ulice među
ogradama na čistinu, s desne strane obraslu zastarčenom dračom punom suvih kolača
i jednim ogromnim starim polusuvim rastom na sredini,a iza njega je stajalo
desetak starih kamenih kuća, pokrivenih što ražinom što pločom.
- "Ovo ljevo ti je Branjevina, prvi dio je
đeda Save, pa naša, a unda strica Markete. Ovi prvi stan pod ražinom i sa
avlijom ograđenom ljutom dračom je Joškanov, ovaj malo niže je Bože Vilića, ovaj
ljevo je Ćevin, do njega Ilin, iza je Nikice Beniša, a ova tvrđava od ljute drače
je Bokičina. E, ova kuća pod kamenim krovom je naša, do nje je od đeda Save, pa
strica Markete." - nabraja mater.
Uđošmo u gornji dio avlije iznad kuće kroz
prolaz koji je nekad bio ulazna avlijska vrata, što se odma moglo zaključiti po
gruboobrađenim velikim kamenčinama, a sličan je bio i zid od avlije. Kuća je
stajala na blagoj padini, a između nje i Joškanove avlije bio je prolaz u donji
dio avlije iz kojeg se ulazilo u kuću kroz masivna grubootesana drvena vrata sa
ogromnom kovačkom bravetinom, kamenu tvrđavu bez prozora.
Kuća je bila ozidana od grubo obrađenog
masivnog sivoljubičastog kamena iz kuvina i pokrivena tankim kamenim pločama.
Mater se sdagnu i ispod jedne oveće pločetine
izvadi povelik gvozdeni ključ, ko zna kada iskovan i reče mi:
- "Ođe ostavljamo ključ, to znamo samo mi
i stric Marketa."
Otključa masivna oniska vrata i uđošmo unutra
odakle nas udari miris sjena i oči zasjeni debela ladovina polumraka. Kroz
kamene krovne ploče sjerila se svjetlost i obasjavala na mjestima rastove
prlje, sapone i šljeme konzervirane dugotrajnim dimljenjem sa ognjišta.
- "Pa šta je bilo ovdje od namještaja?" - upitam je kad ne primjetih ništa drugo osim ognjišta i preklada.
- "Naćve i mljekarić su odvezli u vatrenu
kuću u Mažibrade, a ođe su krevete pravili tako što bi zabili podeblje koce u
pod i u zid prečke, stavili ispletene ljese od tanki grana preko toga, nabacali
biljčine i to je sve." - objasni ona.
- "Pa đe su unda ugonili ovce?" -
spontano pređoh na bukovačko narječje.
- "Za topla vremena su bile u avliji ili
se kod nji nućivalo po kuvinu, pravile su se i sjenice okolo, a kad zazimi,
ugonile su se ođe, bilo ih je svuda oko i ispod kreveta. Na ognjište nisu smjele
od vatre, a kravu bi uveli u jedan nuglić i ogradili ljesom. Zna i vrag, od
stoke su živili, a i sam vidiš, ki stoka. Ko preživi djetinjstvo, živio je dugo i
bio zdrav ki drenić do duboke starosti. Za doktora njesu marili, lječili su se
sami čajevima i travama. Eto,to ti je to!" - nasmija se ona.
Ostavišmo magarad tu u avliji i odemo u
obilazak Stare, pa Nove ograde, Okrajka i spustimo se u Dolinu do livada koje
su zvali Barice. Tu u jednom nuglu je bio bunar, bez krune, pun vode, obzidan
grubo obrađenim kamenom, prečnika oko dva metra,a kolika mu je dubina mater nije
znala. Samo reče:
- "Povelika
je, a niko nezna kad je iskopan!"
- "Ovo im je
bilo polje, sad se to kosi, a zimi kad napadaju kiše bude pod vodom skoro do
proljeća, zato ga i nazvaše Barice."- nastavi dalje objašnjavati.
Vratili smo se u
stan, prezalogajili kruva i bajama, a tada natovarišmo naviljke sjena na
magarad i krenušmo nazad kući. Kad smo bili kod onog starog polusuvog rastića okrenuh
se i pogledah još jednom nazad po cjelom kraju i učini mi se kako u Baricama
đevojke ženju ječam i pjevaju, a od pravca Krstača i Rupa jaše brkat junak na
čilašu, sa crvenom bukovačkom kapom na glavi, vezenim điletom i murenim suknenim
benevrecma, bjelim vunenim vezenim čarapama do koljena, opasan crvenom maramom
oko struka. Bljesnuše mu toke na prsima i posrmljene ručke kubura i jatagana za
pasom. U podignutoj desnici drža je dugu crnu pušku kremenjaču, a ljevicom je
drža uzde od čilaša u galopu.
- "Ajde Mile, šta ti bi?" - prenu me
maja i ja potrča za njom.
Predveče smo rasamarili magarad i unjeli sjeno
u jaru, drugi put ću u Laškovicu ići sam.
- 34 -
Te jeseni odseli se Zorka sa svojim sinovima
Stevom i Jovom. Govorkalo se o tome ranije, čim je Milošić doša u njenu kuću
krajem ljeta. Ni Stevo ni Jovo nisu o tome mogli puno reći, ko je nji šta
pita. Dok smo igrali fudbal na ravnici rekoše da im je Zorka kazala da se udala
za Milošića, da im je on novi ćaća, iako nije pravi, i da ga trebaju poštivati i
slušati.
Milošić je bio stari momak, o odgoju djece zna
je toliko, koliko je vidio u rođenoj kući, pa je odlučio da se ne mješa i prema
njima se ponaša kao malo mlađim drugarima. Ta, Stevo je ima dvanaestak, a Jovo
desetak godina i nije im ni nakraj pameti bilo da ga zovu ćaćom. Onako samoživi
bilo je dobro da ga trpe u kući.
A te jeseni, odma po ulasku u laštvo, ima je
priliku da se pokaže ki ćaća. Zadružne ovce krenuše čobani od Vlačina u Tornice
u namjeri da ih upute u Navole na strništa, a odatle u Prigredu prema Kuli, a
oni završiše u Kistanjama da kupe cigara i zadržaše se u Gostioni. Tu ih ugleda
jutarnja školska smjena, dobro podnapite, u kojoj su bili Stevo i Jovo
Zorkin, Dušan Marišin i Luka Nikoletine Ćubana i kad vidiše same ovce oko
Ćubanove kuće, pade im napamet da zgrabe jedno bravče, zakolju i ispeku ga u
kršu iza Ćubanove kuće. Pijani čobani to neće do sutra primjetiti.
- "Uni će se n.n.napiti, neće ni
p.p.primjetiti da ga n.n.nema. Ta v.v.vidiš da i je v.v.više od
t.t.trista" - promuca, ki uvjek, uzbuđeni Stevo Zorkin.
-"Idem ja po koljač, baš ga je nekidan
Milošić naoštrio ki ustru!" - potrči Jovo Zorkin svojoj obližnjoj kući.
Ova trojica zgrabe najbližu vranovku i odvuku
je iza Nikoletinove kuće, kod jame za klak. Usput Jovo Zorkin sretne Stevu i
Bracu Marišina i Stevu Jolina, koji su se uputili u drugu popodnevnu školsku
smjenu, i šapne im tajnovito o čemu se radi, i svi užurbano odjuriše na mjesto
buduće gozbe.
Ja i Milan Ilin smo bili Iznad bašča i vidili
po njihovu ponašanju da se nešto sprema, pa smo ih izdaljega pratili, pazećo da
nas ne primjete. I tako se kroz grmlje privučemo do nji, a onda se slobodno
pokažemo, jer smo znali da nas ne smiju otjerati, jer bi u suprotnom bili odma
izdani.
- "K.k.ko će k.k.k.lati?" - muca
uzbuđeni Stevo Zorkin, držećo veliki švapski bajunet, kovački obrađen,da bi
moga poslužiti i za mirnodopske potrebe.
Svi se za korak povukoše unazad, iako su sto
puta vidili kako se kolje i dere bravče.
- "D.d.dobro,j.j.ja ću!" - muca Stevo
Zorkin, odluči se kad vidi koliko je sati.
Luka, Jovo i Dušan povališe i držaše ovcu, a
Stevo Zorkin poče nožinom turpijati joj po vratu, kako je vidio da drugi rade, a
onda joj krv oboji bjelu kišama ispranu vunu, ona poče krkljati i trzati nogama
svom snagom. Ona trojica je ne puštaju, krv joj pođe na nozdrve i usta i malo
pomalo umiri se.
Sve to ki da ogadi kod svih sanjano pečenje i
za tren neodlučno i pokajano staše.
- "Ajde derite! To bi muj ćaća časkom!" - prekinu tišinu Stevina Nikoletinov koji se odnekud stvori iz avlije u
veštici veličine popovske mantije, pošto bijaše krupan dječak i po visini
jednak njima, iako je tek poša u prvi razred osnovne škole. Pričali su, djeca i
stariji, da kad dođe iz škole i baci zovnicu sa Bukvarom, prvo šta uradi je da
pose mater. Mnogi su u to vjerovali, jer je bio najmlađe djete i da se nikako
nije da odviknuti i da je zato tako krupan.
- "A đ.đ.đećemo o.o.objesiti?" -
gleda Stevo Zorkin okolo, nebili ugleda pogodan grabićak – "A n.n.nema ni
u.u.uža, ni v.v.vode, ni s.s.sića za d.d.drob!"
Ja i Milan smo čučili na povećoj litici malo
dalje i gledali šta se događa, ka da mi nismo dio družine.
- "Pitajte Nikoletinu! Evo ga dolazi u
avliju!" – kažem mirno, pogledam u Milana i obojica slatko se smijući
skočimo s litice i kroz tornički krš trkom jurnemo do Ravnice. Tu smo čekali
rezvoj događaja.
Na naš znak Stevo Zorkin je kresnu:
- "J.j.jebem ti N.n.n.eđelju !" - i
društvo se u tren oka uvjerilo da smo rekli istinu i kud koji mili moji
razbježalo po kršu.
Luka i Stevina Nikoletinov nisu imali kud,
nego su otišli oko avlije i rekli ćaći da ima neka zaklana ovca kod klaka i da
su to napravili oni s Vlake, a kad je Nikoletina vidio i malo ih pritisnu, sazna
je istinu. Vješto je odra ovcu, skresa meso i da ženi Jeki da ga svari u
bakri. Do večeri je meseo bilo pojedeno, a mješinu je bacio kod klaka.
Ja i Milan smo mirno čekali na Ravnici razvoj
događaja, likujući unapred onome šta će se dogoditi.
Jedan po jedan, sa svih strana, pokunjeno su
izlazili "mesari" i skupljali se nedaleko nas, tiho se oko nečega
dogovarajući. Nama su rekli zaključak:
- "Jezik za zube, ništa ne znate, ništa
niste vidili ni čuli, inače jao vama!"
Stevo i Braco i Stevo Jolin su otišli u smreke
kod Varvotkinje da dočekaju kraj škole, a Dušan, Stevo i Jovo Zorkin svaki
svojoj kući.
Zatišje je trajalo oko dva dana, a onda je
došla milicija i obilazila kuće. Nikoletina nije ima o ničem pojma, a za mješinu
je reka da je sad prvi put vidi, žesteći se na mulce iz zaseoka, da su mu to
svoju nevaljalštinu podmetnuli.
Da se ne bi puno mučili, a znali su da do
prave istine neće nikad doći, napišu milicajci prijavu na
Zorku, Nikoletinu, Marišu i Jolu, jer su imali djecu odgovarajućeg uzrasta i ovi
ravnopravno plate štetu Zadruzi, ki da je ovca bila junica.
Ja i Milan smo se držali dogovora zbog date
rječi i moguće osvete. A učesnici dobiše, kako koji. Dušan koju pljusku i puno
galame, tako Stevo i Braco i Stevo Jolin, više nama mlađima za primjer, nego li
radi svoje krivnje. A Stevo i Jovo Zorkin su izašli iz avlije dok je mater
vikala, a da je i ćela nije ih mogla više tući, dok poočim Milošić ne umiri
Zorku:
- "Jesi li luda, pušti ih na miru, nikome
štetu njesu napravili, ionako su đavoske!"
Poslije dugo vremena, kad se događaj tretira
ki šala, Mariša reče Joli:
- "Ma nije mi ža para šta dado, nego što
se Nikoletina omasti od nji."
- "Guni ga kvragu, znaš da mure pojesti
dvizicu ki pokojni mu ćaća Ćuban! Govore da bi džigericu pojeo onako sirovu i
toplu još dok bi dera ovcu." - kiselo se jednim krajem usta nasmješi Jole.
- 35 -
Kad se razjutrilo u to jesenje jutro otišli
smo tamo ja i Milan, našli širom otvorena avlijska vrata, a u stambenoj kući
zatekošmo Ducu, Đuju, Dušana, Stevu i Bracu Marišina i Stevu Jolina kako nešto
traže i prevrću u praznoj kući. A tamo nije bilo ničeg osim par stoćića i omanje
stoličice na kojoj je stajalo pola pečene ovce i kruv ispod peke koji je bio
stavljnjn na čaku punu crnog vina, da se ne utruni.
Kad smo obišli tu kuću uđošmo u vatrenu i ona
onako bez veriga, maše, peke ,naćava i mljekarića izgledaše duplo veće nego
prije, a zrak sunca što prodiraše kroz badžu nije otklanja tužan osjećaj neke
tjeskobe koju smo osjećali.
- "Ajmo ća, pobjeće nam ovce za
žirima." - poviče Đuja.
- "Pa kad su ošli?" - upitam Bracu.
- "Noćas, došla joj braća karom i odvezla
nji i nešto namještaja u Knin na voz." - odgovori on ono što je čuo od
drugih.
- "Ajmo ljudi!" - požuruje Đuja
– "Sad će joj braća doći i reći da smo nešto ukrali. Đavo ih odnjo, šta se
njesu sinoć pozdravili!"
- "Njesu ni oni računali da će tako rano
ići. Ajmo mi uzeti kruv, vino i pečenje i idemo ovcama, eno ih tamo oko
Kustelovače, pa neka oni dolaze kolko oće." - predloži Duca i tako
napraviše.
Zgrabiše i odnesoše sve sa stolice, ka da mene
i Milana nema, a nas dvojica uđošmo u malu bašču do vatrene kuće, uberemo
nekoliko listova mirišljava galopera i pobjegošmo kući. Iza nas osta neka
stravična tišina i praznina napuštena doma.
Dok smo nas dvojica na Ravnici planirali kako
ćemo u proljeće presaditi galoper i mirišali nabrane listiće, od repišta se
čula čobanska pjesma i razljevala nekako otužno preko Kustelovače i Splavina
prema Dubravi i Roli.
- "Šta se mladost jutros
raspjevala?" - pita nas Ile, sumnjičavo vrteći glavom, kada je prolazio
pored nas.
- "Mi smo mali, mi ćaća ništa ne
znamo." - kaže Milan.
- "Em vam sveca,ako vas dvojica neznate
šta se ođe događa, to nezna ni Đuro Vračar! - ne vjeruje nam, ali se nasmija i
ode vrteći sumnjičavo glavom:
- "Mulci jedni, "mi smo
mali", nebi im sad klještima iščupa!"
Poslije dugo vremena dobi Dušan pismo od Steve
Zorkinog i pročita ga svima naglas đe piše da su se smjestili u selu Mačkovac,
općina Voćin, Slavonija, da im je dobro, ali da se njega pita sutra bi se
vratio.
Dugo se to pismo vuklo po kući, često sam
gleda poštanski žig udaren preko marke i krupni dječji rukopis i osjeća neku
nepoznatu tugu što Steve i Jove nema ovdje među nama.
A jednom mi se naš Stevo smilova i pokaže na
zemljopisnoj karti đe je Voćin, kuda se tamo putuje i objasni da je to od nas
puno daleko i da tamo nema kamena, ali da ima puno magle i blata. A meni je
zauvjek ostalo ono iz pisma: "šutra bi se vratio da se mene pita."
Nema komentara:
Objavi komentar