Plavo djetinjstvo (26-30)

- 26 -

Sunce je odavno zašlo, kokoši su posjedale po grančinama u avliji, klepke ovaca i ajkanje čobana čulo se iz kuvina, a iz Gradine katkad zvekne brunzica na kravi Zekulji. Dušan i Duca su pričali svoje priče sjedeći na zidiću od Guvna, a ja, Braco i Stevo i Mile Ilin igrali smo se vatala i skrivača po livadi oko guvna. Sa Jolinog Guvna odjekivala je vriska i cilik njegove djece, a mater i Ruža Ilina su se zabavljale oko Rose i Milice. Baba Anica je već otišla leći u svoju prevruću sobicu, s prvim mrakom. Okašnjelo jato vrana vraćalo se sa zapada prema leglima u Brini uspaničeno gačući.

Tako potraja dok se na zapadu ne izgubi rumenilo i kokoši ne prestaše svađati na leglu.

Ruža Ilina uze u naručje malu Milicu i pozva Milana:

"Milane, ajmo srećo kući, treba ići na spavanje, igraćete se šutra."

"Majo, ja bi osta ovdje na guvnu spavati, tu svi spavaju." - opire se on.

"Neme mjesta, a uni šutra rano ustaju, još imaju vrći cjeli dan." - ubjeđuje ga ona.

"A zašto mi ne spavamo na našem guvnu?" - inati se on iako mu je stotinu puta dosad rečeno da je njihovo guvno zajedničko za više familija i da je oronulo radi nesloge oko održavanja.

"Reći ću šutra ćaći da iznese krevete na avliju." - obećava mu.

"Dobro, idem, ako prevarite, ja ću spavati sam na avliji, dabogda se smrza." - pripreti on.

"Ajmo dječurlijo, namjestite se više i spavajte i nemujte se šutra buniti da je rano." - pozva nas mater.

Mater i mala Rosa su legle na jedan ležaj, a nas četvoro u drugi. Slama je šuškala na svaki pokret, a da se umirimo mater nam reče:

"Sad brojite zvjezde, vidite kolko ih ima."

"A koja je ona najsvjetlija, tu iznad Promine?" - upitam je ja.

"Uno ti je Večerka, a kad se vidi u zoru unda je Zornjača." - odgovara ona snenim glasom.

"Pravilno se zove Venera." - pouči nas Dušan, znanjem iz škole.

"A uno su Velika kola i malo dalje Mala kola, a uno sjajno ki staza, putić, je Kumova slama, a une po tri zvjezde u redu su Štapi, šta se sada vide sa sjevera, a u zoru kad uni zađu, tad vam počinje zora." - objašnjava nam mater.

"Kako,kad zađu?" - čudim se ja.

"Pa , Zemlja se okreće oko Sunca, a to nisu zvjezde nego daleka sunca do kojih se udaljenost mjeri milijunima svjetlosnih godina. Iako svjetlost ide tristo hiljada kilometara u sekundi, čovjek da se kreće tom brzinom za svog života ne može stići do njih." - pokušava objasniti Dušan.

"Ko zna jeli sve tako, mura da je Bog to tako i napravio da čojek ne mure stići tamo, već njegova duša." - razmišlja mater.

"Tako kaže nauka, a prostim okom mi ne vidimo ni deseti dio zvjezda. U Australiji ljudi vide neke drugačije zvjezde, drugačije zvjezdano nebo, nego mi ovdje." - dalje će u naučnom stilu Dušan.

"A pričaju za Kumovu slamu da je nastala tako što je kum kumu krao slamu, a kad ovaj nije prizna krađu, ona se pokazala na nebu, Božjoj pravdi se ne mure pobjeći." - nastavi pričati mater.

"To je priča, a ustvari to nam je najbliža Galaksija, koje smo i mi dio,odnosno grupa od milijuna zvjezda, koje mi golim okom vidimo, a takvih galaksija ima u Svemiru bezbroj." - objašnjava nam Dušan.

"A zašto se prikazala slama na nebu, ako je ovaj krao kumu slamu?" - zainteresirano ću ja.

"Zato što je napravio svetogrđe! Kum ti je više od brata rođenog, jer si kuma sam bira, a brata ti je mater rodila. Znači, kum u kuma mura i treba imati puno povjerenje, da jedan drugom priskoči u pumoć u svakoj prilici, a kad to neko prekrši, unda čini svetogrđe." - objašnjava mater.

"Te su priče nastale kad ljudi nisu znali ovo šta danas znaju. Danas imaju teleskope, pa se pomoću njih vide zvjezde koje golim okom ne možemo viditi, a Venera se vidi bolje nego što mi možemo viditi Mjesec golim okom." - objašnjava Dušan.

"A šta je ono što sad sjajno, repato, proleti?" - upita Braco, a što smo svi vidili.

"To je meteorit, obasjalo ga Sunce gore visoko, refleksijom svjetlosti od svjetle strane Zemnje. Jeste li vidili kako se brzo kreće?" - kaže Dušan.

"Dobro je, sad spavajte, ima još nući, vidićete svaku nuć nešto novo." - prikriči nam mater i mi zašutišmo, svak sa svojim pitanjima u glavi, misleći na sutrašnje rano ustajanje.

Gore na nebu zvjezde su namigivale,noćni cvrčci su pjevušili ljubavni zov, a mi uz njihovu pjesmu utonušmo u san.

"Koliko je to sve veliko, a mi smo mali, kad će se znati istina šta je šta?" - osta mi u polusnu pitanje bez odgovora.

- 27 -

Rano ujutro probudilo me je sunce. Pogledam oko sebe, nema nikoga.

"Kud su svi nestali, kako ih nisam čuo?" - upitam se i pođem u kuću kroz orošenu travu. A tamo u avliji Dušan tovari vučije na magare i sprema se ići po vodu na Špinju. Uđem u kuću, a Braco i Stevo spavaju na velikoj koćeti, a baba purli oko ognjišta i kad me ugleda ne uspravljajući se dobaci:

"Kud ćeš ranije, lezi tamo kod nji!" Poslušam je i odma zaspem. Čini mi se da nisam dugo spava kad nas probudi mater: "Ajte djeco, ustajte, doručkujte, pa ćemo na vršidbu."

Umišmo se na brzinu na avliji iz kajina i tek tad opazim da se Dušan vratio sa Špinje, da su ovce u pritorku i da je odavno ugrijalo. Na brzinu pojedošmo puru i koselo mljeko, a onda juriš na guvno. Ćaća je postavlja snopove ječma sa klasom prema gore i rasipa ih, a Dušan stavlja oglave magaradi. Tada ih privede stožeru, nabaci kuku na oglave i poče ih tjerati u krug, koliko je dopuštalo uže.

"Sad ih Dušane ćerajte na smjenu, a ja ću poslije doći." - reče ćaća i pd da doručkuje i otspava. On je cjelu noć bio kod ovaca i sad mu se prispavalo.

Mater dođe u Guvno i sjede ispod murve, stavi koljevku sa malom Rosom pored sebe i poče plesti, bacajući kontrolne poglede na vršidbu. Mala Rosa je gakala u koljevci i ja joj priđem, počmem je dirati za male rukice i pućiti se i činiti druge razne grimanse i ona se poče grohotom smijati bezubim ustima i sjajnim smeđim očima, grčeći tjelo ki gusjena kad hoda.

A majo, da je učimo hodati?" - predlažem ja.

"Ma kakvi, una je još mala, za mjesec dva una će tek početi igrati, pa će početi zubići, pa tek unda puzanje i odanje." -  odgovara mater ne prestajući plesti.

Dođe u hlad Dušan sav oznojen i sjede do matere:

"Kad će ovo završiti, Bog te pita?"

"Danas je gotov ječam, a šutra i prekošutra ćemo ovrći šenicu i eto, gotovo je." - mirno odgovori mater.

"Uha," - rastegnu on - "meni je već sve ovo dojadilo."

"A šta bi da traje mjesec dana, unda bi nam kašuni bili prepuni i ne bi murali rastezati do iduće žetve. A ovo je malo, muraće se dokupljivati brašno." - objasni mu mater.

"Sporo ide s magaradima, koliko bi bilo bolje i brže da su konji." - zamišljeno će on.

"Ko će kupiti kunje, od čega? A za kunja treba imati sjena i slame, to što imamo nije dovoljno ni za ovu stoku, muraćemo praviti lišnjake da se progura zima." - odgovori mater.

"Šta ćaća ne proda volove pa kupi konja?" - ostavim se igranja s Rosom i uključim se u razgovor.

"Ma, za ova dva vola ne mure se kupiti ni jedan dobar kunj, a s jednim ne mureš ništa. Treba prije kupiti kravu, ova je već prestara, inače ćemo ostati brez varenike preko zime. Neznam ni kako ćemo to." - objašnjava nam mater.

Dušan se diže i zamjeni Stevu i Bracu na vršaju, koji klonuše opoćeni na ploču pored matere.

"Sjedite na ponjavu, ne na goli kamen!" - upozori ih mater i oni se premjestiše.

To potraja do ručka, odvezašmo magarad i ona odoše pod grabić u ladovinu i namjestiše se glavama nasuprot jedno drugom da se repovima brane od muva.

"Kad krene vjetar popodne, to ćemo izvijati i unjeti u kašun." - reče ćaća kad pogleda vršaj.

Ja, Braco i Stevo se popešmo poslije ručka na bjelu murvu u avliji birajući sure zrele plodove, jedući ih.

"Ajte natresite i nama!" -  prostre mater mutapić ispod murve. Sva trojica počešmo lupati nogama po granama i zreli podovi sinuše ki kiša na mutapić i oko njega.

"Dosta, ne treba više, vidi koliko ih je, već prezrele." - kupi ih mater u malu tećicu i dodaje ćaći, Dušanu i babi.

Svaki od nji uze po par komada, isprazni se tećica i odbiše da jedu više.

"Vidiš kako una svake godine rodi, nit oreš nit kopaš, sama nikla i ništa ne traži." - poče ćaća – "A žito, vinograd, sjeno, svaka pitoma voćka traži njegu i jopet nisi siguran da će roditi, ili uzme mraz ili suša ili krupa."

"A znaš li da od murvi peku rakiju?" - upita Dušan - "Mi smo o tome u školi učili ."

"Znam, pio sam je ja, meni se ne sviđa. Opije ki druga, ma ima čudan okus. Sadili su ođe murve i počeli gajiti dudov svilac, ali nije išlo. Pa poslije pekli rakiju, pa i to propalo. Nema rakije, bolje i zdravije, od lozovače." - ispriča nam ćaća, ustade, pruži ruku uvis da osjeti vjetar i doda:

"Idem ja dunjeti lopatu i varićak, a ti Ružo daj sitnicu i vreće, pa ćemo vijati."

Pripremiše se tkane vreće, drvena lopata, sitnica, varićak, grablje i vile i krenušmo na guvno.Vilama i grabljama baciše slamu u stranu, tada grabljama fino izgrabljaše krupnu pljevu na rub guvna, pa ih okrenuše naopako i počeše skupljati ječmeno zrnje na jedno mjesto đe je ćaća odredio. Onda grabovim metlama počistiše i zadnje zrnje i sitnu pljevu na isto mjesto, sve ono šta je ostalo iza grabalja, staviše mutap na mjesto đe će ćaća bacati lopatom zrnje, da ne bi bježalo s golih kamenih ploča, i on poče vijati. Vjetrić je puva na mahove i ćaća je bacanje prema njemu podešava, zrnje je padalo na mutapić, praveći sve veću vrpu, a pnjeva je letila kako je vjetar nosio po cjeloj livadi, ali je najveći dio ostaja nedaleko žita i tu pravio drugu vrpu.

Izvija on još jednom, a mi s metlama prikupišmo pljevu i pritisnušmo je nekakvim grančinama. Tu je čekala, uz rub guvna,na drugu pljevu od vijanja šenice. Sitnicom prosijaše ono što je skupljeno metlama po guvnu i ćaća poče varićakom sipati ječmeno zrno u vreće. Vreće su bile raznih veličina, otkane od debelog sukna, pa smo ih svi nosili prema uzrastu i dodavali Dušanu da ih iskreće u veliki kašun u vatrenoj kući.

"Deset šinika, sto varićaka, ka i raži." - izračuna ćaća. -"Podbacila je godina puno, na ovim njivama znalo je biti duplo. Vidićemo kako će biti sa šenicom, ali ćemo svakako murati mješati žito da bi bilo dovoljno kruva."

Tome mješanju se baš nismo radovali, više smo volili čisti šenični kruv, ali šta je tu je. Muraće se jesti ovaj crni.

Naveče smo opet spavali na Guvnu, a tako će biti sve do prvih kiša, oko Priobržea i Velike Gospojne.

- 28 -

Za sljedeća dva dana smo ovršli i šenicu. Oko nje nam je bilo draže raditi iako je bilo sve isto ki sa ječmom. Možda zato što smo više volili šenični kruv od crnog raženog ili ječmenog sa po kojim oštrim ostatkom pljeve. A sve se mljelo u vodenici na Miljacki, mekinje se nisu odvajale, pa je i šenični kruv bio crn, ali mekan, sa puno šupljina od kvasa i solim u pupi. A onda nasta zatišje, ako ne računamo vađenje kumpjera i pripremanje bašči za sadnju kupusa, blitve, ljutike i luka.

Poslije bašči na red je dolazilo mlaćenje bajama, svi smo se verali po granama i što rukom, što kratkim štapovima ili dugim špruljama dohvaćali i najdalje i natanje grane na kojima je bilo plodova. Neki su se gulili lako, kora im je bila popucala,a druge smo morali stavljati u vidru punu vode i ostavljali ih preko noći da im pukne ljupina i sutradan ih u hladu gulili.Poslije toga bi ih sušili nekoliko dana na guvnu, a nakon toga nosili u Zadrugu na otkup.

Za svoje potreba djeca bi nabrala drenina, a pošto su takve bile ljute i tvrde, ubacili bi ih u kašun u žito da prognjiju i tada jeli. Svak je bra za sebe i znalo se njegovo mjesto u kašunu, ali bi se ponekad desilo da se mašimo i za tuđe, zamaskiramo posudbu nadoknadom svojim nezrelim.

Na početku avgusta trebalo je misliti na školu. Plodovi kupina, koje su svi zvali jagode, počeli su se crniti na grmovima, a njih je bilo svuda. I po ulicama uza zid, i po međama, i po uvratima i po kršu. Nije se smjelo ulaziti u tuđe zabrane, a za ostalo je bilo ko prvi stigne. Prodajom jagoda Zadruzi djeca su dolazila do novca za kupnju knjiga i ostalog pribora za školu. A kako ja još nisam iša u školu niti su mi trbali taki izdaci, bio sam na meti vrbovanja između braće. Obećavali su mi ovo i ono, ljepo se i umiljato libili uza me, nebi li me pridobili na svoju stranu, da svoje jagode dam njima, pa je na kraju ispasdalo da ću dobiti više dinara nego svi oni zajedno. Išlo se po onom: "Obećanje ludom radovanje. "Ćaća i mater, a naročito baba, su gledali to vrbovanje, smijali se, a meni je godilo što sam u centru pažnje i tako važan. Ćaća kroz smij reče:

"Eto vidiš,tako ti je u životu! Kad nekome trebaš ulizuje se oko tebe, na gole oči ti laže i obećava, dok te ne obrlati, a poslije te ne pozna i ne sjeća se da si mu pomuga, a kamoli da mu napamet pane da se nekako oduži. Vas trojica, šta ga oblećete, ki muve govno, a ti se mali ne šepuri ki paun. Ovako ćemo: on dogodine ide u školu, pa ćeš mu ti Braco dati svoje knjige u po cjene, a ti Dušane daćeš Stevi svoje isto tako. Znači da Dušanu treba kupiti nuve knjige, Stevi pola, Braci pola, a za Milu će se viditi šta nuvo treba, ako se koja knjiga promjeni. Znači, svak bere za sebe da podmiri koliko mu treba za polovinu, a polovinu dobija od unoga kome daje knjige. Zadaće takođe treba kupiti i ostalo šta bude trebalo, a to ćemo rješavati kad počme škola."

Svima nam je bilo jasno da ćaća tu najbolje prolazi, pa Dušan, jer dobija nove knjige, a ostali krpare, ali se nije imalo kud. On je primjetio naše nezadovoljstvo pa će:

"Iz starih knjiga se bolje uči! Ne muraš paziti da ćeš im napraviti uši kad ih već imaju, da se ne zakaljaju, uvjek mureš reći da je to napravio neko ispred tebe. A sadržaj je isti, niko im nije poje slova. Ako učiš i shvatiš uno što ti knjiga poručuje, to zavisi od tebe, a ne od toga kakva je knjiga, stara ili nuva. Uostalom, Manastir je pun stari knjiga, koje više vrede nego sve une šta će sva djeca u knjižari kupiti."

Mada je istina bila tu negdje, nismo je odma usvojili, pa mater doda:

"Šta se iskidalo to ćete zaljepiti, a unda ćemo ih zamotati pak papirom i biće uredne ki nuve."

I tako je plan bio skrojen, računica napravljena i mi bi ujutro, još za rose, ko važićem od "UNRE", kojem su napravili od deblje žice porvaz, ko krtočićem krenuli svak na svoju stranu i brali jagode. Dok su ujutro još bile ladne i rosne više ih je završavalo u dropčiću nego u krtočiću, ali je poslije i on bio napunjen. Poslije dva-tri dana branja, nosili smo ih u Šeganov magacin i predavali u Zadruzi. Stevo Lalić, zadrugar koji je radio na otkupu, bi ih odvagnu i svakom odma pošteno isplatio koliko treba. Pa tako ponovo. Molili smo Boga da rosne malo kiše, onda bi jagode bile sočnije i teže, a bodljave grane kupina bi se zacrnile od njih, pa nije trebalo lutati od jednog do drugog grma, da bi se napunio krtočić zrelim plodovima.

- 29 -

Branje jagoda ili kupina bi se prekinulo uoči Priobrženja.Tada je naveče bio sajam kod Manastira. Odasvud bi došli ljudi, žene, momci i cure što ljepše obučeni, nosili darove Manastiru što u naturi što u novcu, slušali bogosluženja i noćna bdjenja, a ujutro bi uz Brinu Manastirskom cestom išli na sajam u Kistanje. Tamo bi se priključili onima koji nisu bili kod Manastira i bila je velika gužva i nepregledna masa naroda.

One porodice iz Kistanja i okoline su pekle janjce i spremale trpezu kao za Slavu, pošto je rodbina izdaljega najprije dolazila k njima na ručak i viđenje, a poslije bi skupa išli na sajam.

Bilo je i drugih sajmova u kraju, ali se nijedan nije moga mjeriti sa Priobrženjem u Kistanjama. Ni sajam na Petrovdan u Bjevčenu selu, ni Ilindan u Đevrskama, ni Sveta Neđelja u Oćestovu nisu bili tako veliki. Svi su oni na neki način bili priprema za Priobrženje. Tu su dolazili Prominjani, iz Erveničkog kraja, od Žegara i Krupe, Pađena, Oćestova i Zrmanje, iz Skradinskog i Benkovačkog kraja, Popova polja i Drniša, od Gračaca i cjele Like, od Grahova i Livna, i još izdaljega. Dolazili su sinovi i ćeri Bukovčana sa familojama iz gradova đe su živili, braća i snaje, ćeri i zetovi od Maribora do Đevđelije i od Subotice do Bara da obiđu ostarjele roditelje ili braću i sestere i da upoznaju svoje bračne suputnike i djecu sa očevinom i rodnim krajem. Na sajmu bi se vidjeli sa rodbinom, popričali kolko se moglo, upoznali djecu sa krvnom vezom, izmjenili adrese i tako bi začas prošlo to popodne.

Cure i momci su dolazili iz drugih razloga, igrali kola, njema ili s pjesmom, uz cintare ili bez nji. A poslije Priobrženja išle su provodadžije i ugovarale svadbe.

Ja sam bio još malen i nisu me vodili na sajam, Dušan, Stevo i Braco išli su sami ili sa nekim njihova uzrasta od rodbine, mater i ćaća i ostali stariji izašli bi na sat dva, a kod kuće osta bi ja sa babom i malom Rosom. Jedva sam čeka da se mater vrati, kako je obećala donjeće mi bombona ako budem dobar i ne cmizdrim zato što svi idu,a ja nisam smio:

"Ići ćeš, imaš vremena pred sobom, još će ti dosaditi."

Sutradan su se prepričavili utisci sa sajma, ko je koga sreo i vidio, šta su čuli od drugih i tako za mene neke interesantne stvari, pa sam otiša kod Milana i on mi reče da je bio na sajmu i da mu je bilo dosadno i da mu je ža šta je iša:

"Kad bi ja nešto ćio, nisu mi dali, a dosadilo mi vučenje za ruku, više su me vukli nego vodili za ruku, da se ne izgubim u gužvi, a razne tetke i rođaci su stalno postavljali ista pitanja, smučilo mi se od svega toga, pa sam ćuta do večeri." – u dušku zbrza Milan, dodajući:

"Bolje bi bilo da sam osta kod kuće ki ti, zaništa nebi iša jopet!"

- 30 -

Kad sam se naveče vratio kući od Milana plan je bio već donjet. Dok Mjesec grane idu se žeti kuruzi u Podvornicama. Tamo su bile četri njive ispod Mažibrada koje je đed Jandrus dobio u dio od očevine i ja sam tamo prvi put bio proljetos kad sam sadio te kuruze. Za mene je to bilo podaleko, ali se i na mene računalo, neš teškog posla. Legli smo na guvno nešto ranije, a ćaća je iša noćivati kod ovaca.

Čini mi se da smo tek zaspali, a mater već budi:

"Ajme, kućemo ranije, još je noć!" - bunim se iz ležećeg položaja i okrećem na drugu stranu da produžim spavanje.

"Nema namještanja, ustajanje i gotovo! Ajde, o ruk!" - mater nas sokoli - "Mjesec samo što nije granu, muramo žeti dok je rosa. Spavajte popodne!"

Ustajemo, a koljena nam klecaju od nedospavanosti, ali prohladni noćni zrak i rosa učiniše svoje, razbudišmo se začas. Mater je već pripremila sve i čekala zadnji čas da nas probudi. Išli smo pored Brestovače, pa Manastirskom cestom i ušli u Podvornice ispod Benišove avlije i Buljića baščica. Mjesec se tek tad pojavio iznad Promine. Čulo se šuškanje komušine i jutarnje kašljucanje žetalaca.

Bez puno rječi počmemo žeti kuruz brzovac, koji se tada sadio i žeo zajedno sa stabljikom, a na guvnima se otkidali i šiljkom od suve drenovine čemušali klipovi.Slama se sadjevala u stogove, a klipovi na kamenim pločama guvna tukli smrekovim mlacima i tako odvajalo zrno od koruna. Zrno, pošto se prosuši, sipalo se u kašune i postepeno, kolko se moglo natovariti na magare, mljelo u Miljacki kod strica Peše, pa se varila pura i pekla kukuruzovnica, a koruni su se isto mljeli tamo i pomješani sa malo brašna davali prasadima i kokošima kao meća.

Do podne smo požei četri manje njive, dva dana oranja, pa smo u strica Markete avliji, kod Stare kule ručali novi šenični kruv i kiselo mljeko koje je mater ponjela. Tu smo čekali da dođe ćaća sa volovskim kolima, koja je negdje posudio, te da natovarimo kuruze i odvezemo ih u naše Guvno.

Tu je bio i stric Marko, Marketom su ga zvali, i strina Zlatka. Sjedili smo u ladovini murvaća za kamenim stolom na kamenim klupama.

"Ovu Kulu je počo zidati neki naš predak Bulj." - poče on odgovarati na Dušanovo pitanje o starosti velike kuće od masivnog kresanog kamena, ljepo isklesanih kamenih dovrataka i pragova na velikim ulaznim dvokrilnim vratima i prozorima sa olovom zalivenim masivnim kovačkim šarkama – "Priča se da su on i neki Jošan Mažibrada vojevali protiv Turaka sa serdarima Stojanom Jankovićem i Ilijom Smiljanićem i da su iz tog rata dunjeli pusto blago, naročito kad su osvojili kulu nekog bega dolje u Zelengradu. Ali izgleda da je tamo počinjen veliki greh, jer su pogubili pored bega i vojničke posade i njegove bule i djecu i da ih je pred pogubljenje bula proklela šta joj nisu uslišili mulbe da se poštede djeca. A uni sileni, napiti od Kotarskog vina i ratne slave, bisaga puni opljačkana blaga njesu marili za kletvu nemućne žene i krvi nevine djece. Tim više šta ih je mletačka vlast nagradila ovom poljem koje su im dali oduzimajući ga Manastiru. Tako uni počeše zidati kule da se vidi njiova muć i bogastvo. Bulj ovuođe, a Jošan unu u sadašnjoj Ćubanovoj avliji. Ali nije bilo onako kako su uni ćeli, nego kao Bog oće. Bulj i Jošan iste nući zasanjaju isti san. U njemu im una bula, beguša iz Zelengrada, poručuje da će njena kletva prestati, ako uno blago odnesu u Manastir i namjene ga da se od njega nešto u Manastiru izgradi. A prije toga počela im iz čista mira krepavati stoka, čak su im krepali i kunji miljenici, na kojuma su vojevali. Bulj i Jošan odu u Manastir tadašnjem igumanu i kažu mu šta je bilo i pitaju ga za savjet šta im je činiti.Iguman im poslije dugog ćutanja i čitanja neki crkvenih knjiga reče:

"Ona vas je proklela i sada vam oprostila i pomogla time šta vam je poručila kroz san šta da radite. Oproštaj je najveći čin što ljudsko biće može napraviti da se približi Stvorcu, a ona vam je oprostila i za sebe i za nevinu djecu i zaslužuje Raj Božanski, a na vama je da odlučite hoćete li oprostiti sami sebi, tako što ćete napraviti ono što je njena želja. Čin oproštaja mjenja ljude i one koji praštaju i one kojima se prašta, oboje postaju Bogu bliži. To vi sami morate odlučiti."

"Kako Oče igumane mure mene Turkinja prokleti, uni nisu naše vjere, mnogo su nam zla i patnje nanjeli? Kada su uni nas štedili, zar nemamo pravo na osvetu, vratiti istom mjerom? To blago su stekli na našoj krvi i potu i mi smo samo naše povratili!" - Jošan će igumanu.

"Prije nego drugom sudiš, stavi se u njegov položaj, pa će ti biti mnogo bistrije. Samo se u Božje poslove ne mješaj i ne stavljaj u Njegov položaj! Nijedno ljudsko biće nije toga dostojno niti može uzeti ovlasti Stvoritelja, pa ma kako dobar i pametan bio. A tošto su oni bili Turci, muslimanske vjere, ništa ne znači. Bog je njih stvorio kao i nas! Svi smo mi djeca Božja, takvi smo se rodili! A djeca,sva su djeca nevina, ako ima išta pravedno i nevino na ovom grešnom svjetu, to su djeca! Oteto - prokleto, znate zato, to je iz davnina! A sad ljudi s Bogom, radite s blagom kako sami odlučite, ja odoh da se molim za njenu dušu, dušu nevine dječice i za vas."

Bulj prekide gradnju Kule, stavi ovaj običan pločani krov, odusta od sprata, odnese blago u Manastir i tamo kaluđeri ozidaše od tog blaga onaj trijem s južne strane, a Jošan ne ćede. Bulj nađe svoj duševni mir i bi cjenjen ki razborit čojek u cjelom kraju, pa se po njemu mi nazivamo i Buljići. I svi smo mirne naravi, volimo knjigu i priču, ne ačimo se i radni smo i skromni. A Jošan ne imade sreće sa svojim bogastvom. Kako dođe, tako se i potroši, više je propadalo nego se plodilo, u najljepšiom godinama mumci i cure su skretali. Pogledajte Jošaniće danas, njegove nasnjednike. Krupni su i jaki, pametni su, ali debelokošci, sileni i preki. Imaju još i Serivuci. Samo ime im govori da su prevrtljivi, nekako sa strane, nemarni i nepoduzetni, hvalisavi i na svoju ruku. Ostali nadimci, da kažem podprezimena su Rnjci, Vilići, Šukići, Škvanci, i ne znače ništa više do pobliže oznake familija."

"A striče, kad su naši doselili u Kistanje i dobili ova polja?" -    upita ga Dušan.

"Kolko je meni poznato mi smo oođe odvajkada! Manastir je star, puno star,govore da su u pećinama koje su tu bile, a i danas su ispod Manastira, živili prvi hrišćani, da je tuda prolazio apostol Pavle i bio tu neko vreme, a đe je Manastir tu je bilo i naroda kojemu se bogoslužilo. Bilo je ratova i selidbi, bježanije, skrivanja, paljevina, pljački, ali su se tada naši skrivali po Laškovici, Jasenovcu, Brini i kad se smiri jopet se vraćali sa stokom i obrađivali polja. Pošto je vlastele zemljoposjednika nestalo u tim promjenama, njihova polja su pripala narodu i Manastiru. Kad su Turci istjerani sa ovih prostora, Mleci su to ozakonili, popisali, sredili, a kasnije Austrijanci i Francuzi. U Laškovici se dugo živilo od stoke i ono malo dolina đe se sadio kumpjer i nešto žita, najviše ječma i prosa, a za Mlečana ođe na raskršću puteva nikle su državne kuće, pa trgovačke, a unda su i naši doseljeni, jer su im ođe data polja, a stoku su i dalje držali u Laškovici. Kistanje su se dugo prije zvale Kvartir, a trgovina je napravila ovaj gradić. Za Austrije se izgradi i ova crkva, Svetih Ćirila i Metodija, a da bi se izgradila ona, murala se napraviti i katolička crkva, iako katolika skoro da nije bilo, mure biti koji državni činovnik ili žandar. Narod ovog kraja je tolerantan i naivan, pravoslavci i katolici u Promini, koje mi zovemo Bunjevcima. Problemi su uvjek dolazili sa strane, od vlasti ili paravlasti ili kojeg budalaša na visoku položaju. Eto, naši Bunjevci su katolici, a običaji, pjesme, imena i prezimena, narav, način života je isti ki kod nas rišćana. Zato jedni druge i zovemo pobratimima, kad u Brini tražimo ovce. Bunjevci na dan Svetog Aranđela dolaze Manastiru, na sajam na Priobrženje ili kad uvati neka nevolja. To ne smeta ni njima ni nama, a i zašto bi. Imamo rodbinu i kumstva međusobna, a to je dobro i tako bi bilo stalno, da neko izvana ne zasmrdi. Duga je, muj sinovac, to priča, nađe se unih koji će je potvrditi i unih koji će nešto drukčije pričati, ali ja mislim da je otprilike vako bilo." - nabrzo završi stric Marketa.

Zatrndrkaše volovska kola, svi se digošmo i utovarišmo kuruze. Mi se vratišmo kući na Vlaku prekom putićem preko Sušila i Dolova, dok su kola morala okolo preko Brestovače kolnim putem. A dok su ona stigla, mi smo pospali, sutra je odnosno noćas trebalo opet žeti kuruze na Perićinki. Ta njiva od dva dana proljetnog oranja zadala mi je stra u kosti. Kuruzi su bili viši od mene i činilo mi se da će me ta površina progutati. Rosa je pala, Mjesec je granu kad smo do nje došli i onako pospani i šutke, počešmo žeti. Stali smo i progovorili tek kad na Svetom Ćirilu otkuca osam sati. Ruke su nam bile zemljave od rose i zemljane prašine na slami, a na licima su nam se vidili putići kapi znoja na koje se zaljepila ta fina prašina.

"Do podne smo gotovi, prošli smo polovinu!" - zadovoljno će mater.

"A da ostavimo za sutra?" - upitam.

"Ma još ovo i nema više žetve, bar ćemo normalno spavati." - odlučno će mater.

"A čemunjanje!?" - Braco će.

To je nama djeci bio najgori i najdosadniji posa. Sjediš po cjeli dan na stočiću i otkidaš klip, bacaš slamu na jedno mjesto iza sebe, drenovim šiljkom rasparaš komušinu oko klipa, pa otkoneš klip i baciš u vreću, a bjelu komušinu, onu finu do klipa, odvajaš i stavljaš u drugu vreću, pa je mater stavlj u krevete, a ostatak baciš na slamu.Svila se ljepi po tjelu pa koža svrbi, a kuruzima nikad kraja. Čini ti se da se rpa ne smanjuje. A okolo ledina i zove da se igra nogomet ili nešto drugo. Komšije su imali toga manje, zgotove za dan dva, a kod nas bi to potrajalo sedam osam dana. Ubi Bože !

"Lako ćemo za čemušanje, tu smo kod kuće, ne muramo nuću ustajati i u ladu smo." - nasmije se mater, znajući šta nas muči - "Ajmo sada, nema stajanja do kraja!" - bodri nas ona.

I nismo stali!

Taman kad smo završavali dođe ćaća sa volovskim kolima, značajno osmotri učinjeno, pa će:

"Ja mislio da ste odavno gotovi!" - prigovori.

"Slabo si mislio, njesmo stali od nućas!" - odbrusi mater ne prekidajući žetvu.

"Lako je njemu, on se naspava." - šapnu mi Braco.

Utovarišmo jedna kola, ćaća sjede na utovarene kuruze i reče:

"Dušane i Stevo, sačekajte me tu, da mi pumugnete tovariti drugi voz, a ti Ružo ajde kući sa ta dva mala iza kola, da pokupe ako koji kuruz ispane."

Ja i Braco se pogledamo, izjalovila se naša nada da ćemo se voziti na kuruzima.

Dok su Dušan i Stevo došli mi smo već zaspali na biljetini ispod Grabića.