Rjeka
Krka tu visoravan dijeli na: zapadni dio (Bukovicu sjeverno i Ravne
kotare južno) i istočni dio (Prominu i Petrovo polje sjeverno, a
Dalmatinsku zagoru južno). Najviše je tu vlaka, a to su vam zaravni
obrasle kokrom: zakržljalom grabovinom, smrekovinom, dračom,
rastovinom, jesenićima, negdje gusto zbitim da se ne može proći, a
negdje samicama od smreke i drače. Tu je i obavezni škalj, pločasti
šnjunak, i litice čiji šiljci bezazleno vire, iz crvenice. A sve
je obraslo travom bjelušikom koja od julskuh vrućina izgori pa još
više pojačava tu sivu sliku pejsaža do aprila naredne godine.
Skoro
svako selo u tom krševitom djelu ima svoju vlaku, kuvin za ispašu
stoke, većinom sitnog zuba, dok su za rjetku krupnu stoku
rezervirani ograde i pitomiji ogoljeni djelovi vlake.
Vlaka
je svačija i ničija. Tu svako može doći sa stokom, u lov, vađenje
i skupljanje kamena. Naziv vlaka više je orjentir nego svojina,
izuzev djelova, većinom dolina ili šumovitih otoka ograđenih
kamenim suvozidom, koje zovu ogradama. Tu je i šuma nešto bolja, pa
ponegdje se može i trave u ljeto kositi. Kuće su se smjestile,
uobičajeno, na rubu vlake s jedne i polja s druge strane.
Istočno
od Kistanja prema Krci prostire se ravnica zvana Vlaka. Sa sjevera je
omeđena Čučevskom cestom, pa Repištem, Kustelovačom, Karlovim
kršem i Gradinom, a s juga Manastirskom cestom. Na toj zaravni ima
svega po malo: dolova, dolina, dočića, krša, njiva i ograda, bašča
i splavina. Presjeca je više puteva, putića i staza, a kao glavni se
računa onaj što vodi od Mikine kuće ispod Placa ili od Špinje
iznad Placa koji se spajaju u jedan put iza Placa i koji tada ide
iznad Panine vinogradine, pored Ćubanove kuće i Tumine pojate do
centra zaseoka, a kroz Smreke pored Manastirske njive do Kule, i niz
Brinu do manastira. Tuda se može ići karom do Kule, jer je pokojni
Jandrus probio put macom i ćuskijom za kar kroz Tornice, kad je
nabavio kar i konje. Karom se moglo ići i od Panine vinogradine
pored Brestovače do Manastirske ceste, ljevo prema Manastiru i Kuli,
pravo prema Dragi, a desno kroz Mažibrade do Raskršća u
Kistanjama, pa dalje pravo, ljevo ili desno, kako ti drago u bjeli
svjet. Ova vlaka bijaše ipak u nečem posebna. U sred srede nalazilo
se raspoređenih oko jednog dočića devet avlija. Ćubanova kuća i
Brčinova (Tumina) pojata nisu se brojale u zaseok.
Zaseok
nije imao jedno ime. Nekim, većinom iz Mažibrada, koje su čnile
dio Kistanja od Raskršća i crkve Svetih Ćirila i Metodija uz
Manastirsku cestu, zvale su ga Gornje Mažbrade, oni iz Lalića
naginjali su da se zove Lalići na Vlaci, Krnete iz Polja zvale su ga
Krnete na Vlaci, a državna pošta je dolazila bilo da je pisalo samo
Vlaka ili jedan od navedenih naziva, jer su poštari znali sve kuće
po imenu ili nadimku. Broj naziva umnožio se zbog prezimena porodica
i njihovog srodstva s drugim okolnim naseljima. Bile su dvije
porodice prezimena Mažibrada, jedna porodica se prezivala Lalić,
jedna Stupar, jedna Bezbradica i tri Krneta. Jedna avlija je bila
prazna, koristili su je Lalići, njeni stanari su otišli u svjet
odmah po svršetku Drugog rata. Takva mješavina prezimena nastala je
dolaskom u laštvo curama iz krnetske loze, Lalići i Bezbradice, ili
doseljavanjem djeljenika iz drugih sela, Mažibrade i Stupari.
Na
početku, s ljeve strane, nalazi se, malo uvučena od puta, Zorkina
kuća. Tu su preživljavali stari đed Jošica i baba Božica, koji
umreše odmah po svršetku Drugog rata, a osta udovica Zorka, sna im,
sa malenim Stevom i Jovom. Muž joj pogibe u ratu na pogrešnoj
strani što joj još više oteža muke. Ona sama, rodom iz Bjeljine,
snalazila se kako je znala i umjela, držeći dvadesetak ovaca, nešto
baščice i njiva u Ogradinama, odmah iza kuće i avlije. Njen bijaše
i Okrajak uz put do Marišine kuće, u koji pripuštaše janjce kad
ih odvoji od stada. I pored sve nevolje našla bi vremena da se
pozabavi svojim rožama i galoperom. Njena avlija je bila podjeljena
po dužini suvozidom na dva djela, od kojih je jedan dio bio iza
pojate i koji je imao ulaz iz drugog djela avlije. U tom djelu bilo
je nekoliko stabala bajama, nekoliko grmića rožica i jedan jprgovan
uz avlijski zid. Tamo je odlučivala janjce i puštala kokoši. U
drugom djelu, na ljevo, bila je pojata pokrivena ražinom, a uz
sjeverni zid avlije omanje dvije kuće naslonjene jedna na drugu,
prva za spavanje pokrivena ciglom, a druga niža pokrivena pločom,
vatrenica sa ognjištem. Odmah iza vatrene kuće bila je baščica
gdje je sadila kumpjere, kapulu, ljutiku i nešto zelja, a u samom
ćošku bio je grm galopera šireći miris po cjeloj baščici.
Zorka
bijaše tiha i uredna žena, stalno u pokretu, a Stevo stariji i Jovo
mlađi sin su bili ratna djeca, prepuštena sama sebi i slabom
nadzoru matere, nejaki da bi radili fizičke poslove, a ono vreme šta
je ostajalo od škole čuvali su ovce. Tako je škola sve više
zanemarivana kako su oni jačali, a nestašluci njihovi su se
povećavali. Pošto je Jovo bio napredniji, bili su istog rasta, pa
su se dobro slagali, a Stevo iako stariji bio je podrška ali i
kočnica njegovim incijativama. Zorka se borila da ih usmjeri u
pravom smjeru, ali tako živahnom paru očito je nedostajala muška
ruka da bi održali taj pravac. Zato se Zorka udade za starog momka
Milošića Krnetu iz Krneta u Polju, prodaše ovo imanje u cjelini
Mišku Bjelanoviću iz Jesenovca i ranih pedesetih odseliše u selo
Mačkovac kod Voćina u Slavoniji. Tako to domaćinstvo osta prazno,
pošto tu Miško nije stanovao, samo je navraćao da uzore i uskopa
ono polje, a avlija s kućama osta zapuštena, kuće se urušiše,
propade drača na avlijskom zidu, a bajami se oprcaše pa osušiše,
rožice, jorgovan i galoper nadvlada divljina. Tako zaseok izgubi svog
doktora za čireve i naboje, to je Zorka sa kućnim ključem uz
bajanje uspješno lječila. Avlija se stopi sa okolinom za par
godina, samo na nekadašnjem đubru izraste bujna kopriva, što raste
i danas.
Stotinjak
metara dalje, na Ravnici, desno se odvajao put za baba Perinu i
Stevičinu kuću. U to vreme baba Pera je bila glava kuće. Pokojni
joj muž bijaše došao u laštvo i tako je dobila prezime Lalić,
inače je njeno djevojačko prezime bilo Krneta. Imala je troje
djece: Janju, koja se udala u Krnete u Polju, Jovana ili Jolu ili
Jošu koji se oženi po svršetku Drugog rata sa Savom iz
Vujasinovića, i Špiru zvanog Leso, koji je poslije rata ostao
živiti u Mariboru.
Jole
je imao djecu Stevu, Jovu, Ružu, Rajka, Špiru i Milana.
Baba
Pera je bila omanja mršava žena, cotava od djetinjstva, te se
pomagala sa štapinom od prvog zgodnog drveta, koji je ujedno služio
kao disciplinsko sredstvo za brojnu unučad, stoku i perad koju su
držali. Njen glas se čuo nadaleko kad bi dozivala unučad, usput im
poručujući šta ih čeka kad dođu kući. Bila je to strašna
opomena, potpomugnuta vražijim imenom i djelima, pa su djeca
okljevala sa izvršavanjem naredbe, ali malo po malo su se primicala
kući nastojeći izbjeći ono najgore, ali glad je bila jača.
Dropčić se moga napuniti jedino ako bi to baba Pera dozvolila.
Mater Sava, iako je pomalo šepala, bila je stalno na terenu: kod
ovaca, u drvima, u polju ili ko zna gdje po poslu. Ćaća Jole je
otpočeo rano raditi na građevini kod "Tempa", "Gortana", po
obližnjim gradilištima, na pruzi, centrali Manojlovac ili zgradama
u Kninu, i na kraju se skrasio u Gospiću u GP "Lika", gdje ga
namjestio šura koji je tamo radio kao gimnazijski profesor. Kući bi
dolazio o praznicima, godišnji odmor bi djelio da obavi oranje,
kopanje kuruza i vinograda na Navolama. Ostale svakodnevne radove su
obavljali Sava i djeca.
Jole
je bio ovišeg rasta, crne kose i mrkog pogleda, od malo oštro
odsječenih rječi, koje ni pri najboljem raspoloženju nisu dobijale
na blagosti, već mu se smijao samo brk i jedan kraj usta te
zacaklile oči. Kako je izgledao tako se i kretao, oštra duga koraka
i prava pogleda. Žena mu Sava kretala se šepuckajući, zelenih
očiju i plave kose, meka osmjeha i vesela pogleda puna one ženske
blagosti što se odražava u meku i pjevnu govoru. Nije se žalila na
svekrvu iako je izvlačila deblji kraj u odnosu na Jolu, pa takva je
ženska sudbina.
Stevo
se rodio crnopurast na babu i Jolu, kovrčave kose i brzih pokreta,
ali je od matere nasljedio osmjeh i blagost te ga odmah u školi
prekrstiše u "Zec", pa su i ostala mlađa braća tako nazivani
od devoraca dodajući tom nadimku kao titulu lično ime: Jovo Zec,
Rajko Zec, Špiro Zec, Mile Zec, a Ruža je bila toga pošteđena.
Baba
Perina avlija je bila pri dnu ulice koja je prolazila između Njiva s
ljeve i Pavlinova okrajka s desne strane. Nasred avlije bila je
razgranata murva ko zna kada i od koga zasađena, a u dnu s desne
strane kuća pod ciglom, gdje se spavalo. Do nje pod pravim kutom
bila je vatrena kuća sa ognjištem, kašunom i naćvama. To je bio
dio velike kuće koja se djelila na tri porodice, ozidana ko zna kada
suvozidom i pokrivena kamenim pločama. Prvi dio kuće bio je zidom
pregrađen od drugih djelova, kao što je i avlija bila u istom
pravcu pregrađena. Sa susjednom avlijom i djelom te velike dugačke
kuće Perini su se koristili za stoku, tako su se dogovorili sa tom
odseljenom rodbinom.
Na
dnu te ulice bilo je proširenje gdje su smješteni đubrevi, kolski
ulaz u Nive i Dolove i ulaz u Stevičinu avliju. Treći južni dio
velike kuće pripadao je Stevaniji (Stevici) Stupar, udovici
partizana Save Stupara, koji pogibe pri kraju rata negdje gore u
Sloveniji. Ona osta s dvije ćeri: Marom i Ljubom, ratnom djecom.
Stevica bijaše srčana žena, zdrava i jaka, jedra tjela, vesele
prirode, sjajnih zelenih očiju i bujne svjetlosmeđe kose. Sve je
radila sa lakoćom, radilo se o kopanju, žetvi ili kućnim poslovima
i uvjek vredna i čista. Kao udovica se ravnopravno nosila sa muškima
pri dogovoru oko poslova koje su imali zajednički odraditi.
Neimaštinu je podnosila stoički, curice su bile smjerne i pomalo
usamljene, jer u zaseoku nisu imale ženskog društva svoje dobi.
Poslije osnovne škole Mara ode u Zemun kod stričeva i tamo ostade,
a Ljuba se u Kninu zaposli i udade za vodnika Radu rodom od Leskovca,
po udaji sa njim ode u Sloveniju, pa u Leskovac. Osta sama Stevanija,
dobi boračku penziju od pokojnog muža i čekaše pisma od ćeri.
Svu
djecu je beskrajno volila, što bucmastija i urednija bila su joj
slađa, štipkanju, grickanju i ljubljenju nikad kraja, pa bi je
djeca izdaleka obilazila, jer je to iskazivanje ljubavi znalo biti i
bolno, ali džabe njoj govoriti.
Kao
i ostali držala je dvadesetak ovaca, kokoši, magare, svinju,
obrađivala nešto bašče uz avliju i zemlju u Dolovima, blizu kuće.
Donji
dio njene kuće bio je za spavanje i boravak, a gornji vatrena kuća
sa ognjištem. Ispred kuće hladovinu je pružao veliki kustelić, a
pred avlijom krošnje je širilo nekoliko bajama.
Od
Ravnice put je išao pravo i poslije stotonjak metara, kod Maričine
baščice djelio se na karak koji je produžavao kroz Aničinu ulicu
u Smreke, a desno pored Ćilitove bunarine balago se spuštao ka
Maričinoj, Ćilitovoj, Curičinoj i Jokinoj kući.
Prva
na čelu je bila Maričina avlija, desno đeda Ćilita, iza koje se
ulazilo u Curičinu avliju, a na karju je bila Jokina avlija u koju
se ulazilo s istočne strane od Smreka. Ćilitova kuća je bila
odvojena samica, a Marica, Curica i Joka su djelile na jednake
djelove dugačku kuću, dugu oko pedesetak metara, svu pod pločom
bez ijednog prozora na sjevernoj strani, dok su s južne bili ulazi i
prozori. Kako je kuća bila podjeljena tako je bila i avlija, na tri
jednaka djela.
Maričin
dio kuće i avlije su bili na čelu, lastavica i ulaz u avliju, desno
u avliji jara pod ražinom, a ljevo kuća pod pločom, koja je do
pregrade suvozidom prema Curici imala ognjište, a u ostalom djelu se
spavalo. Avlija je bila dosta skučena, i velika murva uza zid je
skoro cjelu pokriala.
Baba
Marica je bila Ćilitova sestra, bila se udala dolje u Varivode, ali
je brzo pobjegla, još kao mlada, pa joj nešto poslije u laštvo
dođe Ilija "Peja" Bezbradica te izrode Kosu, Miku, Rosu, Đuru i
Dušana. Peja je bio poljar kod gazda iz Kistanja, nastrada početkom
Drugog rata u vlastitoj kući, noću ga ubiše ustanici pred ženom i
djecom. Tako Marica osta udovica sa nejači, sirotinjom, i
nezaštićena od prirodnih i ljudskih nepogoda. Držala je nešto
vunjači, kravu i magare i nešto kokoši. U Njivama i Nivici imala
je po dva dana oranja, a u Dočiću veliku bašču, nasred koje je
rasla velika razgranata trešnja s krupnim plodovima.
Marica
je bila visoka i vitka, čista i uredna žena, rano ostala bez zuba,
kretala se lako ki tica u škuroj odjeći sa uvjek blagim smješkom
na licu. Uvjek bi našla vremena, pored svih obaveza, da obiđe i
prozbori po koju rječ sa svima u zaseoku.
Ćer
Kosa se udala za Obru "Crnog" Mažibradu, Mika "Bršina" ode
u partizane pa se udade za Nikolu Šegana, milicajca u Strmici, a kad
ovaj ode u penziju, doseli se u Kistanje, kupiše ruševine kuće
ispod Placa, preko puta Veterinarske ambulante, koju obnoviše i
izrodiše dvoje djece, sina i ćer.
Rosa
se udade u Krnete u Polju za Nikolu Krnetu, Đuro se oženi sa Ljubom
Vajkarinom iz Bjelanovića-Stolića, rodi im se ćer Rosa i sin
Ilija-Ićo.
Dušan,
Duca ili Dule, je muku mučio s osnovnom školom koju ne završi na
vreme, ode na tri godine u mornaricu na razarač "Kotor", poslije
završi i osmogodišnju i srednju i višu školu, ode u miliciju u
Lovran, skide milicijsku uniformu i posta barmen u Opatiji u hotelu "Rezidenc". Nije se ženio, a kad bi kući dolazio na odmor
donosio bi svakom ponešto, šudar, kolač, bombone, cigarete i
obavezno najnoviji model radio-tranzistora.
Tako
je baba Marica "Drama" pomagala nešto u kući i oko kuće,
svarila bi puru i vareniku, nahranila kokoši i prase, ako bi ga
bilo, počistila kuću i avliju, ljeti čemunjala kuruze, pomalo
plela i prela, a Đuro, Ljuba i Duca su se brinuli o ovcama, polju,
drvima, i ostalim težim poslovima, kod sebe i za nadnicu kod drugih.
Kuće
i avlija đeda Ćilita su bile do baba Maričine, s južne strane,
popločane kamenom. Do Maričine avlije bila je nešto viša kuća s
dvije sobe, a ispod nje u produžetku vatrena kuća s ognjištem i
đedovim krevetom. Đed je ima dva sina: Iliju i Mirka, a žena mu
umre u toku Drugog rata. Stariji Ilija se priključio partizanima ka
klapac i po svršetku rata se oženio s Ružom Burzom iz Radučića.
Rodi im se sin Milan i ćer Milica. Mire je momkovao do odlaska u
vojsku na rok od dvije godine, pa se poslije oženi Marom Lalić iz
Lalića Drage. Njima se rodi Radojka, Petrovka i Radovan.
Braća
se podjeliše, pa Ile napravi novu kuću i avliju preko puta Maričine
baščice na terenu koji dobi mukte od baba Joke. Đed Ćilit ostade
u domaćinstvu sa starijim sinom.
Đed
Ćilit "Ćiko" je bio visok čovjek, starinskih brkova, s
bradavicom na vr nosa i starinskom crvenom bukovačkom kapom na
glavi. Bio je vojni invalid iz Prvog rata, u Ljubljani pri povratku s
talijanskog fronta u općem metežu ga pregazi voz te mu jedna noga
osta kraća radi čega je nosio ortopedske cipele sa debelim đonom i
štap. Na duži put je kretao jašeći postranice na osamarenom
magarcu kormilareći pritom štapom.
Ilija
i Ruža su obrađivali ono malo zemlje u Njivama, Dolovima,
Ogredinama i vinograd na Navolama, a on se uvještio i u zidarskom
zanatu pa je gradio mnogima u okolini takve poslove za nadnicu ili po
pogodbi.
Mire
i Mara su ostali poslije diobe u staroj avliji i kućama, obrađivali
svoj dio polja, a nešto kasnije Mirko krenu u građevinsko poduzeće "Gortan" graditi prugu Knin – Zadar, a nešto poslije kad se
otvori "Kistal" zaposli se u polirnici, a nakon toga u "Jadrana" kao portir. Oko ovaca bavila se Mara, Radojka se udade u Bezbradice,
Petrovka u Popoviće kod Mjerkača, a Radovan "Braco" momkovaše
radeći u "TVIK"-ovu pogonu u Kistanjama kod željezničke
stanice.
Curičina
kuća je bila srednji dio dugačke kuće koja je bila pregrađena na
sobu i vatreni dio. Da bi se ušlo u usku i dugačku avliju trebalo
je obići Ćilitovu kuću s južne strane. Tako su joj desne komšije
bili baba Marica i đed Ćilit, a s ljeve strane baba Joka. Curica se
udala za Čojana Krnetu koji se poslije Drugog rata nije vratio kući
nego ostao negdje u svjetu. Govorilo se da je živ, ali niko nije
znao gdje je, kao ni razlog zašto se nije vratio. Curica nije ništa
o tome govorila već se nosila sa svojom mukom odgajajući ćer
Mandu. Kao i ostali imala je nešto njiva, baščicu i dvadesetak
ovaca, ponekad i svinju, magare i nešto kokoši. Curica je bila
osrednje visine, okošta tjela i rano izborana lica, žilava i brza,
vesele prirode i zvonka glasa. Kćer Manda je bila visoka i mirna,
vesela i dobroćudna, kao da joj Crica nije bila mater. U laštvo joj
dođe Ilija Šuša, Vajićev sin, zvani Dile, iz Bjelanovića Drage.
Dile je bio nešto niži od Mande, prodorna glasa i neobično snažan
i neustrašiv. Kad bi prolazio svi psi bi bjesomučno lajali i kesili
zube, ali su podvijali rep i bježali na sigurno. Ukrotiti vola ili
konja za njega je bila šala, o magaretu da ne govorimo. Nekako po
rođenju prvog sina zaposli se Dile u Poljoprivrednoj zadruzi
Kistanje kao čoban u Čučevu, preseliše se tada svi u zadružnu
zgradu. Tu se brinuo o stadu zadružnih ovaca goneći ih čas po
Roli, čas po Dubravi ili Kraljuši. Čulo se njegovo ajkanje
nadaleko iako ni vukova ni čagljeva tada u kraju nije bilo. Curica
je neko vreme dolazila da obradi njive i bašču, ali poslije nekog
vremena dade bašču Ili, kuću i avliju Miri i prestade dolaziti,
zabavila se oko unučadi, ovaca i kućanstvom. Kad Zadruga prestade
gajiti ovce Dile posta transportni radnik i po cjeli dan razvozaše
robu po dućanima u Kistanjama i dalje živeći u zadružnoj kućetni
u Čučevu.
Baba
Joka, udovica sa ćerima Draginjom i Đukom stanovala je u istočnoj
trećini dugačke kuće, a s te strane bio je u ulaz u njenu avliju.
Na dnu avlije bila je pojata pod ražinom, a nasred avlije krošnju
je širila velika murva. Baba Joka je bila sitna suva starica skroz
sjede kose, nagluva, pa joj se moralo dobro vikati da bi nešto čula
i razumila. Kuću je vodila starija ćer Draginja "Draša". Baba
Joka je vodila brigu o ognjištu, kokošima i kuvanju, Đuka čuvala
dvadesetak ovaca, a Draša je radila kao čoban u Zadruzi, u
Traživucima, gdje su gajili krave u štalama. Jedne godine izgorješe
štale i krave u njima, a Drašu osudiše na tri mjeseca zatvora,
tobože da je ona kriva, dok je narod priča da su glavešine u
Zadruzi namjerno to napravile radi svojih ličnih interesa, što ona
izdrža do zadnjeg sekunda, te se poslije zaposli u GP "Dinara" u
Kninu kao građevinski radnik. Ranom zorom je ustajala i išla na
radnički voz, a naveče se kasno vraćala istim vozom. Ono nešto
polja obrađivale su same, bilo da se radilo o kopanju ili žetvi.
Đuka
je bila stalno uz ovce, kada nije poljskih radova, te je svakodnevno
odjekivala njena pjesma iz kuvina i sjedinjavala sa zvukom klepke sa
ovna predvodnika. Na taj način je razbijala monotoniju usamnjenosti,
zasićenost pletenjem i davala znak momcima gdje se cura nalazi.
Dotle je baba Joka oko kuće nadzirala kokoši, varila puru, često
se penjući na veliku grumilu ispred avlije da bi osmotrila okolinu i
načula Đukin glas.
Na
početku drugog kraka puta koji je počinjao kod Maričine baščice
ili tačno sjeverno od njenog zida bila je Aničina avlija. Avlija je
bila pravokutnog oblika s kolnim ulazom s istočne strane, visokog
suvozida dobro zagrađenog ljutom dračom, tako da su i mačke muku
mučile da bi preko njega prešle. U sjevero istočnom djelu avlije
bila je kuća pod pločom čija je istočna lastavica činila dio
avlijskog zida. Na toj lastavici bio je omanji prozor s punim drvenim
kapcima, koji se nikad nije otvarao, a s vanjske strane lastavice
ispod tog prozora bila je mala baščica trokutastog oblika u kojoj
je rasla jedna velika smokva, jorgovan i bajam grkaš, a između njih
mala je gredica zemlje za povrće. Baščica je namjerno napravljena
na tom mjestu da se ne bi moglo prisluškivati kod prozora. Vatrena
kuća sa ciglenim crvenim krovom i badžom bila je nešto niža i
nastavljala se na ovu kuću,a u produžetku je bio uz lastavicu
čvrsto ozidan i pločom pokriven sviljac. Iza tih kuća bio je po
cjeloj dužini prostor širine oko dva metra do avlijskog zida i koji
je bio u stalnoj hladovini od avlijskog zida i kuće, kojeg su
jednostavno zvali "iza kuće", a tu je rastao veliki kustelić u
čiju se krošnju uplela loza, po sredini smokva, a u samom uglu
veliki bajam. U kustelićevo deblo bila je udarena velika kovačka
alka, za koju bi preko ljetnih vrućina vezali magare.
Pročelje
avlije i ulazna vrata okrenuta su prema istoku, na zapadnom djelu
avlije u sjevernom nugliću bila je pojata ozidana suvozidom,
pokrivena ražinom, a kasnije dokrpavana grančinama smreke,
rastovine ili od bilo kojeg priručnog drveta. Mali prolaz je pojatu
odvajao od jare koja je bla u donjem, južnom djelu avlije, ispred
koje je bio ozidan pravokutni pritorak iz kojeg se ulazilo u jaru.
Jara je bila ozidana od finog kamena iz kava u Pločama pored
Manastirske ceste, sa dva velika prozora. Iako je bila pokrivena
ševarom i ražinom, po bjelini kamena i finoći gradnje vidjelo se
odmah da je bila namjenjena za ljudsko stanovanje, da je gradnja
nečim ometena i da je to privremeno stanje. Između njene lastavice
i avlijskog zida rasla je divlja murvina. Prostor iza pojate i jare
jednostavno se zavo "iza jare" i u njemu je rastao u sjevernom
djelu bajam, pri zidu pojate smokva, po sredini uz avlijski zid
grabić, a na južnoj strani iza jare navrnuta na rašeljku velika
trešnja i do nje smokva. Uz južni zid avlije od početka do
pritorka bila je suvozidom od ostatka avlije odjeljena bašča u
kojoj je u samom nuglu rastao veliki bajam. U bašči se sadilo
svašta po malo: blitva, ljutika, kapula, selen,koromač, salata, i
sve ostalo što je potrebno za pripremu i začinjanje jela, a da bude
na dohvat ruke.
Nasred
avlije rasla je bjela murva čija je hladovina ljeti štitila kuće
od vrelog sunca, a uz zid pritorka još veći murvać , čije su rese
cjelo ljeto padale po avliji. Kod debla murvaća stajalo je masivno
kameno korito iz koga su hranjena prasad, a služilo je i kao pojilo
za perad. Rana šljiva uz avlijski zid kod same kapije i koju smo
stalno gnojili rjetko je davala ploda.
Avlija
i kuće su podignute od 1920. do 1940. godine kada se pokojni
Jandrija Mažibrada s familijom postupno preseljavao iz Mažibrada,
jer je kupio Do, Gradinu, njivu u Lavanuši, njivu u Dolovima i još
neku zemlju u Ogradinama u blizini. Držao je par konja i volova,
krave i stotonjak ovaca, tridesetak koza, perad i prasad. Imao je kar
i gvozdeni plug, branu i dosta alata neophodnog boljem domaćinstvu.
Računalo se da ima zemlje oko devet dana proljetnog oranja, dvije
ograde u Gradini ,ograde i livade i starinsku kuću pod pločom u
Laškovici, gdje su nekada sve Mažibrade stanovale.
Odjelio
se od brata Save u Mažibradama poodavno, kad su mu umreli roditelji,
i druge rodbine s kojom je živio u zajedničkoj avliji. Umre naglo
pred Drugi rat, 1939.godine, od upale pluća.
Anica
i Jandrija su imali ćeri: Milicu, Savu, Mandu i Ružu i sina Marka.
Sada je to sve spalo na njenu brigu tako iznenada, ali se snašla.
Milica se udala za kovača Duju Bunčića u Rudele, Sava za Špiru
Bezbradicu u Beubradice, Manda za Marka Stupara, brata Stevičinog
muža Sajuna, u Rudele, a Ruža za Đuru Šušu u Nunić. Sina Marka
je oženila sa Ružicom Štrbac iz Mjerkača.
Milica,
Sava i Manda su se udale prije ćaćine smrti, Ruža se udala u ratu,
1944.godine, a Marko se oženio 1941.godine, početkom rata. Vjenčao
se u Manastiru Krka - Svetog Aranđela, mladu i mladoženju i kumove
slikao je talijanski kolonelo za uspomenu. Svadba se nije pravila što
zbog nedavne ćaćine smrti, što zbog rata koji je već bio tu.
Marko
je bio mezimac i kao najmlađi i kao jedini dugo čekani sin
nasljednik. Kao desetogodišnjak izgubi oko pucajući na puškaricu
oko Božića, pa je nosio stakleno oko koje su mu svake godine slali
čak iz Beča. Možda bi se oko i spasilo da nisu napadali veliki
snjegovi, pa ni Jandrusov kar s konjima ni auto Dr Tauzovića nisu
mogli do Šibenika u bolnicu. Proteza mu je dobro stajala, pa bi to
jedva, a možda i nikako, primjetili oni koji ga nisu bliže
poznavali.
Baba
Anica je bila jedrija žena srednje visine, starački pognuta, s
bjelom povezačom kojom je pokrivala slabo prosjedu kosu uredno
podjeljenu po sredini tjemena i spletenu u dvije pletenice. Lice joj
je izborala starost,težak rad i brige.U Prvom ratu pogibe joj jedini
brat, pomreše roditelji, a ona i starija sestra Janja podjeliše
nasljeđeno imanje i posvađaše se pritom do smrti. Niti su se
posjećivale niti jedna za drugu pitale ili nešto po nekom
poručivale. Od svoga djela nasljedstva pokupovaše ona i Jandrija
zemlju, ogrdade, konje i kar i dosta druge stoke. Jandrija je s
konjima i karom kirijašio za kistanjske trgovce dovozeći im robu iz
Knina, Šibenika i Skradina i tako postaše dobrostojeći u odnosu na
druge u okolini. Nosila se baba Anica starinski: suknja od domaćeg
ručno tkanog omurenog sukna, džemper od domaće vune, također
murene, tkanu pregaču u tamnijim nijansama i sadak ukrašen
bukovačkom šarom. Glavu je povezivala bjelom povezačom od lanene
tkanine, na nogama je nosila suknene crne čarape i gumene opanke. Za
ljutih vrućina suknenu suknju bi zamjenila crnim vuštanom, sadak bi
nosila sa sobom da bi ga prostrela na kamen gdje bi sjela, malo
popustila povezaču i raskopčala džemper ispod kojeg je nosila
bjelu košulju od kuštelanca, a opanke bi zamjenila trikama. Bila je
sporih pokreta i temeljita u radu, njena pređa, pletivo i kruv
ispečen pod pekom bili su nadaleko čuveni. Starost je učinila još
sporijom, a život uz brojnu unučad, koja su se skoro svake druge
godine prosipala, je nametao sve više poslova koje je istovremeno
trebalo obaviti, pa je postajala nervozna i oštra prema svima u kući
i komšijama, ali bi se brzo povratila i umiljato nasojala ispraviti
na mah počinjenu štetu. Bila je željna muške djece, pa kad su se
zaredom počeli rađati unuci od sina Marka i snaje Ruže, njenoj
sreći nigdje kraja. Ljutnja joj prema njima nije bila ljuta, oštrina
nije bila oštra, molbe i podmićivanja bajamima češće nego
zapovjedi, a maženje joj bijaše i za muškiće pretjerano. Ružu,
sna je poštivala, cjenila je njenu vrednoću i mirnoću, pa je ova
mogla smirena u polje ili ovcama, po vodu ili drva, jer je znala da
će baba Anka skuvati i dati djeci jesti, čuvati ih od vatre i vode.
Ipak, Marka je uvjek znala pretjerano štititi, kad treba i kad ne
treba, pa je Ruža uvjek izvlačila deblji kraj.
Marko, "Mariša" je bio visok koštuljav čovjek, smeđe oštre kose i visoka čela.
Kretao se bez preše, promišljao i dugo se nagoneći poduzimao bi
neki posao. Razumio se u sve seljačke poslove: oranje, kopanje, oko
vinograda, navrtanje, kosidbu, oko konja i volova, izradu i popravku
alatki, i štošta drugo, ali je bio nepoduzetan, trebalo ga je uvjek
sa strane pokretati. Samo za čitanje imao je neobičnu strast. Šta
god bi mu dopalo u ruke on bi čitao od korica do korica, ništa ne
preskačući i za sve pročitano je imao svoj komentar. Završio je u
Kistanjama osnovnu školu za Kraljevine, po ondašnjem strogom režimu
kao jedan od najboljih đaka. Kad su mu djeca krenula u školu čitao
je sve njihove knjige od bukvara i lektire do fizike i kemije. Kod
ovaca, dok bi drugi tražili koje zgodno drvo za držalicu, rogulje
ili vile, Mrako je nosio neku knjižurinu ili novine i čitao. Znao
je napamet sve pjesmice koje je davno učio u školi, a pored toga
nebrojeno junačkih narodnih pjesama o Kraljeviću Marku, Kosovu,
Stojanu Jankoviću, hajducima i vilama Ravijolama.U zimske duge
večeri, poslije večere, kod ognjišta, on bi pjevušio tako neku
narodnu pjesmu, niti recitirajući niti kao guslar guslajući, djeca
bi se umirila, a žene su prele i plele, dodajući poneki komentar na
radnju u pjesmi.
Oženio
se nabrzo poslije ćaćine smrti, 1941.godine, Drugi rat je već bio
počeo, počeli su se pojavljivati i prvi ustanici, a on se odlučio
ostati po strani, pošto su svi znali da nema oka i da nije za
vojsku. Tako ga neko vreme svi pustiše na miru. U 1943. godini rodimu
se sin Dušan, 1945. godine sin Stevan, 1946. godine sin Jandrija,
1948. godine sin Mile, a zatim 1952. godine ćer Rosa, 1956. godine ćer
Dušanka i 1961. godine sin Mirko. Kako rat nikoga ne zaobiđe tako ne
zaobiđe ni njega. Već po kapitulaciji Kraljevine po kuvinu je
prikupio nešto pušaka i "Sten" automata, metaka i bombi, što
ih odbaciše vojnici povlačeći se u rasulu od Zadra, i to sakri pa
kasnije predade partizanima, a za svaku sigurnost sebi je ostavio
jedan "Sten" automat. Kako je zasok bio na idealnoj trasi za
skrivena kretanja, danju su često dolazili Talijani iz bodljikavom
žicom ograđenih Kistanja, a noću grupice partizana tražeći hranu
ili odjeću, obično oboje. Pošto Talijani popališe neke
partizanske kuće u Mažibradama dođoše k njemu sa svojim
porodicama stric Marketa i neki drugi rođaci, pa sestra Milica sa
svojom porodicom iz Bunčića, čija je kuća bila odmah u cestu i
stalno vojskama na udaru. Sva se ta čeljad kod njega smjestila,
radila i hranila se do oslobođenja krajem 1944.godine. Iz rata izađe
sa nešto ovaca, kravom, jednim starim konjem i magaretom. I njega
mobiliziraše partizani 1944. godine, pa kad sazna neki viši
komadant da nema oko, prekori podređene, a njega posla kući da radi
pri Odboru. Spasiše ih gladi rodne godine, rodi ječam, raž, šenica
i kuruzi kao nikad prije ni poslije.
Kad
porastoše djeca nije bilo dovoljno hrane od polja i stoke, pa Marko
krenu na građevinu kod "Gortana" i "Tempa", na izgradnju
pruge Knin – Zadar, pa u Solin željezničkog čvora, Kliškog
tunela i tunela Dujmovača, a onda u Zadar na izgradnju "Vinarije".
A trebalo je djecu slati i na školovanje, pa se moralo stisnuti na
sve strane. Srećom, djeca su dobro učila.
Dok
je Marko išao s građevine na građevinu dotle je žena mu Ruža sa
djecom preuzela sve poslove oko polja i stoke, a baba Anica bi nešto
privredila po kući.
Ružica,
Ruža je bila ljepa žena, rumena lica, sjajnih smirenih očiju i
blage naravi. Vječito je bila u pokretu, uvjek nešto radeći od
rane zore do mrkle noći. I sve je stizala obaviti. Bašče su bile
obrađene, bilo je u njima kumpjera, kapule, ljutike, luka, kupusa,
blitve, koromača, salate, pomidora, štira, tucnja i drugog ljetnog
i zimskog povrća. Ispred kuće su bila dva grma rožica, a na
pervazu vatrene kuće čuvarkuća. Kako su pristizala djeca vodila ih
je u polje kad bi tamo okopavala kuruze ili žela srpom žito, pri
čemu su joj ona pomagala i usput učila, jer bi im govorila: "Ono
što uradite vi to ne muram ja, svima je tako lakše.", a ustvari
je svrha bila da djeca od malena nauče raditi i da ih ima na okupu
pod nadzorom. Pri tom im je pričala razne priče i dogodovštine iz
života i na taj način odvraćala dječju pažnju od vrućine,
bolova u leđima i ostalih tegoba posla. Veoma je sretna bila što
joj djeca dobro uče iako sama nije išla u školu. Sa žalom bi
rekla: "Njesu mi moji dali, pošla sam, pa me ćaća ispisa miteći
tamo neke glavešine." U rjetkim slobodnim trenucima znala bi uzeti
neku dječju knjigu i zamišljeno je i sjetno listala gledajući
slike ponekad zamolivši da joj djeca nešto pročitaju. Djeca,
naročito u nižim razredima, bi učila naglas i ona je slušajući
ih znala napamet skoro sve pjesmice i priče iz njihovih knjiga
govoreći im da ih odžrabri: “Nije to teško, baš je ljepo
sastavljeno.“ Uz nju su tako sva djeca naučila raditi sve
poljoprivredne poslove i oko stoke, a bogami i kućne poslove koji su
se smatrali "ženskim": gargašati, presti i prepredati vunu,
motati je u klupka ili kančela, okrpati čarape ili oprati neki
komad robe. Podrazumjevalo se da sami sebi krpe trike i opanke žicom
i jemčericama. Nastojala je da joj djeca budu čista i uredna, pa
neka su i okrpana. Djecu nije nikada tukla, rjetko bi i zavikala, ali
niko nije imao snage ne poslušati je, videći je onako neumornu i
smirenu. Držala je kokoši, nasadila bi kvočku kad bi se god koja
raskvocala, tako da je u avliji i oko nje bilo pilića svih
generacija, a povremeno bi držala i tuke iako su joj bile "metiljave", pri čemu je mislila da su nježne i osjetljive za
odgajanje bez dodatnog hranjenja. Brigu o pasu i mački, koje su
stalno držali, prenosili su na djecu. Djeca su, također, imala
dužnost da nose vareniku na u Kistanje Večerinki, Zorini, Milovidi,
Pekaruši i još nekima, kad bi pošla u školu i po povratku su
donosila prazne bocune. U posjete rodbini u Mjerkačima godinama ne
bi išla, u Kistanje rjetko i to kad bi morala, sve one sitne nabavke
bi obavljala djeca usput idući u školu. U zaseoku je bila sa svima
u dobrim odnosima, sve žene i stare i mlade su joj se povjeravale i
znala je sve što se događa, ali zauzvrat od nje niko o nikome nije
čuo ružnu rječ ili bilo šta o drugome da bi to mogao dalje
širiti. Tajnost je kod nje bila zagarantirana, pa bi mnogi znali
svojim ženama reći: "E,da si ki Ruža Marišina!" Eto, ona
takva bila je i pokretačka snaga Marišina. Kad bi on sveo svoju
računicu i rekao "ne mure se", "nema se čim", ona bi mu
smireno rekla "pomučićemo se svi, ali se mura", bilo da je
trebalo plaćati djeci školovanje ili iskopati gusternu ili
proširiti i podići kuću ili kupiti šporet, da se i on na kraju
krajeva složio, prepuštajući ideju i muku njemu u zasluge, iako su
svi znali da je ona podnjela najveći teret da do toga dođe.
I
vreme brzo prođe, djeca odlaziše poslije završene osnovne škole,
jedno za drugim, u svjet, da se vrate ispočetka preko školskih
praznika, a poslije rjeđe i sve rjeđe, a njihov život u zaseoku se
nastavi uz neznatne izmjene, čitajući sve rjeđa pisma po drugi,
treći put u dugim zimskim večerima.
A
te 1948. godine, i nešto prije i nešto poslije, tako je bilo u
zaseoku na Vlaci, koga su preplavljivali s istoka, iz kanjona Krke,
zvuci anđeoskih zvona Svetog Aranđela iz Manastira Krke, a sa
zapada cilikanje na kvarat – jedan, na dva kvarta - dva, na tri
kvarta – tri i na puni sat – onoliko koliko je sati, zvona Svetih
Ćirila i Metodija iz Kistanja, sa Raskršća.
Nema komentara:
Objavi komentar