- 16 -
A tada sam se presta na mater ljutiti, ne samo
ja nego i ostala braća i sestra Rosa. Ona je jesenas, u desetom mjesecu, rodila
drugu ćer, kojoj su dali ime Dušanka, onako odreda, kako im se svidilo. Baba
nije dala da se njeno ime ponavlja dok je ona živa: "Kad umrem, mure se
neko od praunučadi zvati po meni,a sada ne treba, još sam živa. Ako sam
zaslužila, sjetiti će se, a ako ne, nikom ništa."
Dušan je već iša u osmi razred, Stevo u peti,
Braco u četvrti, a ja u drugi razred, Rosa je imala pet godina, a sad je tu i
šesto djete, Dušanka. Doduše, Jole je ima Stevu u četvrtom, Jovicu u prvom i Ružu
od tri godine, a Sava je opet bila kuljava, to nas je malo tješilo, a Ile je ima
samo Milana u drugom razredu i Milicu od pet godina i tu je sta. Što su Đurina
Ljubera i Mirina Mara bile kuljave, nije nas čudilo, jer će roditi prvence. Naši
roditelji su držali rekord, a šta će im to, kada nas nema puna kuća? Dušan se
već brije, a Dušanka kmeči iz koljevke! Kad pitaš nešto para za kupiti koju
potrebnu sitnicu za školu, uvjek govore da nema, da nas je puno, ko će svima
nateći, a ovamo malo pa malo,novo djete. Kada smo naše nezadovoljstvo jedne
večeri povodom mršave večere izrekli, baba je štitila mater žestoko reagujući:
- "To su Božja posla, nije na vama da o
tome sudite!"
- "A jesu li Božja posla to što sad kusamo
ovu čorbu od kiselog kupusa, a ne kiseli kupus kako ga vi zovete?" - papreno će Braco.
- "Koji kiseli kupus, moga bi u ovoj
vodurini gaće prati, i još bi čorbetine ostalo." - pomažem ja Braci.
- "Ko bi ga nateka da je gusto, kako vi
oćete, nebi nam bio dovoljan ni Manastirski badanj. A pojeli bi sve posjeke u
Bukovici!" - neda se baba.
- "Eto opet, puno vas ima, sve
izjedošte, nema dovoljno ovog, nema dovoljno onog, a svake druge treće godine
novo djete!" - opet se na temu vraća Braco.
- "Svi ste gojni, napredni i zdravi, neka
vas." - brani se mater, iako ne baš uvjerljivo – "Šta joj fali, vidite
je, bucmasta, ljepa i mala. Dok se okreneš, una će narasti i biće vam drago što
imate ovako ljepu sestru." - igra se sa bebom i sad odlučnije u materinskom
zanosu odgovara na naše zajedljive prigovore.
- "Daj je amo Ružo!" - uzima baba
prepovijenu bebu i tepa joj – "Ovaj mali Božji stvor, sve su to Božja posla
i neka se rađaju dok to Un oće!"
- "Bog, Bog, jesi mi ti neki vjernik! Otkad
za sebe znam, nisam te vidio u crkvi." - podrugljivo će Braco.
- "Nemuraš lizati crkvene oltare da bi
bijo vjernik! Kad sam mugla ja sam išla, a sad sam stara i nemugu derati
Brinu. Kad tamo odem neću se više vraćati u kuću. A šta se tiče Boga, Un je svuda
oko nas i u nama, ako smo ga dostojni. Za dugih nući ja i Un vodimo duge
razgovore, za sebe i za vas, kad vas u školi ne uče da se mulite Bogu, ka šta
su prije djeca učila. Tek pošlje tije razgovora ja zaspem, Bog usliši muje
mulitve." - ode baba u staračko snjarenje.
- "Blago tebi baba, ti ćeš živiti trista
godina!" - podbode je ja.
- "Živiću ki i ostali, kolko mi je Bog
odredio, a volila bi doživiti da svi završite škole i počmete jesti svoj
kruv." - ljulja baba bebu i zamišljeno gleda u ognjište.
- "Oho, ho! Reka sam, trista godina!" - gurkam ja Bracu.
- "Biće to prije, puno prije, kad si malen
sve ti se čini veliko i dugačko, a unda se okreneš i vidiš da je kuso i
kratko. Stavi de Ružo malu spavati, zaspala je babina golubica." - lagano
poljubi bebu među oči i pruži je materi.
- 17 -
Drugo polugodište poče bez Milana. Sad sam u
školu iša sa Jovom Jolinim. On je bio prvašić i do sada je iša zamnom i Milanom
ki mali žuti pasić. Kako to već biva kod djece puno vremena treba da prođe dok
dobiješ ravnopravni status u grupi. A za taj status treba se nečim velikim
dokazati ili jednostavno biti potreban grupi, ako si takve sreće. Sad se Jovi
ukazala ta sreća, Milan se razbolio, i on je moga ići uporedo putem samnom.
Preko zime sva su djeca kašljala "iz
pete", što znači zvonko i duboko, naročito pred spavanje. Danju, po buri i
snjegu, zaneseni svojim dječjim poslovima nisu vodili računa da se mogu
prehladiti. Nema veze što se mokre čarape ili košulja osuše na tebi, što se vruć
napiješ vode ispod leda ili nešto slično, ali zato naveče kad se tjelo smiri i
opusti, pred spavanje, počme kašalj, koji trese cjelo tjelo i izaziva suze na
oči. Mater je kuvala čaj u velikom loncu, čas od šipaka, čas od kadulje, a kada
bi kašalj bio uporan, onda bi zapržila i šećer. Tako se desilo i Milanu, pa kad
nisu pomogli domaći ljekovi odvedoše ga doktoru i ovaj reče da ima
pleuritu. Mora primati inekcije i piti neke tablete, ležati u toplom i dobro se
hraniti. Nije s tim igre, lječenje će trajati dugo, a treba se stalno čuvati i
najmanje prehlade. Tako mi je objasnio, kad sam doša da vidim šta je s
njim. Ispočetka sam mu pokaziva šta smo učili u školi, da ne zaostane, a kad se
to odužilo i on izgubi volju, šta da se muči kad će morati ponavljati razred.
- "Ćaća kaže da ovo polugodište neću ići u
školu. Tako mu je doktor reka. Pa šta ću onda učiti, kad ću ponavljati
razred!" - reče on rezignirano.
- "E, jebem mu, s kim ću sad sjediti u
klupi. S kim ću ići u školu!?" - i ja se oneraspoloži.
- "Vidiš ti! Sad ću u razred dogodine ići
s Jovicom. A ti sam! Šta se tu može!?" - pomiri seMilan sa sudbinom.
Tako ja osta bez parnjaka. Sad je Jovica
polazio smnom u školu, a vraćali smo se nekad zajedno, nekad odvojeno, zavisno
od trajanja moje ili njegove nastave. Jovica je bio plavi dječak, plave kovrčave
kose i plavih očiju koje bi uprozorio u tebe, nikad mu nisi zna kad govori
istinu, a kada laže. "Laže", možda nije prava rječ, volio je on da
"zaobli" ono nešto malo istine, izbrusi joj ivice i ndogradi na tu
botu neke svoje maštarije, u koje je i on sam vjerova da je istina, a tako
nastoja i druge da uvjeri. A kad bi vidio da je ostalo sumnje,lako bi se zakleo: "Majke
mi!", kao da je to od njega neko tražio za svaku pa i nevažnu stvar. Tako
bi on izmislio da se nabuba za ručak, pojeo ovoliku komadinu kruva i neznam šta
još, a svi smo znali da takvog kruva ima samo u zadružnoj pekari koji ispeče
pekar Simo, sve sa žiškama u donjoj kori, a da mi u zaseoku šibamo mješani
raženi, ječmeni i šenični kruv, crn ki balega, a da je bjeli kruv iz pekare
samo pusta želja. Za kolače, osim uštipaka koje bi napravili za Slavu i Badnje
veče, nismo ni znali, pa je turta smatrana jednom vrstom kolača. Znao je to i
Jovo Jolin, znao je da i mi to znamo, ali mu opet nije smetalo da se pohvali
kako se najeo turte, koju je baba Pera ispekla. A znao je da i mi znamo da baba
Pera zaključava kruv, pa neka je i crn, i djeli ga koliko i kada ona oće, dobro
ga mjereći, a ne koliko se traži i može pojesti. Kad bi neko Stevi, Jovinom
starijem bratu, rekao takve Jovičine priče, on bi se nasmija:
- "Laže, sreću
mu vrag odnjo! Eto sreće da je tako!"
To Jovici nije
smetalo da poslije par dana ponovo ispriča nešto "zaobljeno". Navikli
se mi, a i on. Neka priča kad mu odgovara!
Kad se u škli
saznalo da Milan neće više dolaziti u školu, na njegovo mjesto samovoljno se
premjestio Dule kuma Obre, s Kule, i sada smo često išli zajedno Manastirskom
cestom do Orasa, vraćajući se iz škole. On bi za ljepa vremena produžio prečicom
kroz Prigredu, a ja ljevo, a kada bi bilo blato i kiša rastali bi se ranije kod
raskrsnice za Bjelanoviće i on bi produžio Manastirskom cestom, a ja
Brestovačkim putem.
Kum Dušan, Dule s
Kule, Bjelanović, bio je najmlađe djete kuma Obre i kume Bose, pa takav, ki trze,
bio je razmažen od cjele familije. Najstariji je bio Obrica, pa Sakica, pa
Slavko, onda Radojka, koja je išla sa Bracom u razred, i najzadnji Dule. Obrica
i Sakica su već bili momci, Slavko se nagađa s ćaćom đe će i šta će, a Radojka
i Dule su išli u školu.
Moj kum, parnjak,
Dule, bio je moje visine, nekad i niži, kako to kod djece u rastu biva, ali
temeljit, što će reći bucmast, mesnatih mišića, okrugle glave, dosta jak za svoju
dob i uzrast i nadasve bezbrižan, na svoju mater kumu Bosu. Učio je osrednje,
nije se radi toga puno uzbuđiva, a kada je doša sjediti kod mene, vidno je
napredova, kao što se to uvjek događalo sa djecom koja su sjedila samnom u
klupi. Na licu mjesta bi znali uz moju pomoć odgovore na sva pitanja, dizali
ruke i tako podizali svoj ugled kod učitelja ili nastavnika, što nije moga
pokvariti malo slabiji odgovor kad bi odgovarali kod table. Znali su učitelji da
ima tu moje pomoći, jer ja nikad nisam diza ruku, ali važno je da se nauči i zna,
nije bitno kako.
Dule je imao
drugu sklonost. Od starije braće je dobija crtane romane, krimiće, western romane
poznate kao X-1oo i to donosio meni, jer je zna da ja čitam sve šta mi dođe pod
ruku. Kroz te romane sa Tarzanom smo prošli džunglu, London sa Lunom-kraljem
ponoći, a Divlji zapad sa Winetuom i Old Shatterhandom i likovima iz romana Zane
Greja. Čitali smo mi i ono šta je bilo za obaveznu lektiru, ali je ovo bilo u tim
godinama slađe: zajašeš konja sa sombrerom na glavi i kreneš kroz purpurne doline
Divljeg zapada. Poslije smo čuli da je to šund literatura, zabavna lektira i
slično, da treba čitati klasike: Tolstoja, Dostojevskog, Andrića, Foknera, Mana,
Ćopića, Krležu, Matavulja i druge, i čitali smo, ali smo do njih došli kroz
"pustolovine" toga "šunda". Tako smo nas dvojica čitali sve
do kraja osmogodišnje škole, jer smo je presjedili u istoj klupi.
- 18 -
Prođe ljeto. Svi
smo se mi naučili plivati u Brestovači, idući ranije sat-dva u školu i tako se
vraćajući kasnije, tražeći razne izgovore, a preko ljeta koristeći podnevne
pauze i slobodno vreme između žetve raznih vrsta žita. Mater nam nije vjerovala,
ali smo joj pokazali kad smo se vraćali iz Perićinke sa žetve, pa nam nije
branila ići na kupanje, kad se to moglo od posla. Jeste da je voda u Brestovači
bila mutna i puna punoglavaca, ali je i za nas bilo mjesta, to nam nije ništa
smetalo.
A cjeli osmi
mjesec je bila u kući strka oko Dušana. Završio je osmi razred i treba je ići
negdje u srednju školu. Trebalo je uskladiti želje i mogućnosti. Slale su se
molbe na sve strane, tamo gdje se davala stipendija, neki su odgovarali, a
većina nije. Tako dođe odgovor od "Titova brodogradilišta" iz
Kraljevice, da se taj i taj ne prima na zanat u to vojno brodogradilište, jer
ima boljih kandidata.
Ćaća čita i ne
vjeruje, pa ponovo čita i okreće list, pa će kroz zube:
- "Jebem li
im mater banditsku, zna sam ja da će taku preporuku dati, nema za muje djete
državnog dinara, oteli za svoje tukce, a ovamo pričaju da nema problema za
najbolje đake. Idemo Dušane šutra u Šibenik, upisćemo te u Učiteljsku
školu. Tražiću stipendiju od Općine, da mi napismeno daju da nema para za
tebe, pa neka ljudi znaju kako se stipendiraju najbolji učenici."
Vratili su se
sutra popodne iz Šibenika, upisali su ga u Učiteljsku školu, razgovarali sa
direktorom, a ovaj se čudio kako Dušan nije dobio stipendiju, pa to je najbolji
učenik koji se te godine upisuje kod njih, nazva direktora doma i dogovorili
se:
- "Idi Marko
kući, ništa ne brini, plaćaćeš kad možeš stići, a ti Duško samo tako nastavi
učiti, pomoćeš sebi i nama."
Molba za
stipendiju je u Općini stajala i stajala, a pred Božić dođe odgovor na po arka
papira sa nečitljivim potpisom, gdje odgovaraju da Općina nema potrebu za
učiteljskim kadrovima, pošto ih ima dovoljno.
Ćaća si kiselo
nasmija:
- "Muraćemo
sami, pa šta Bog da, od ove bande neću ni dinara dobiti, njesam bio špiljar, a
pravi borci izginuše, pa se sad ovi kite njiovim lovorikama."
Mirko Bjelanović
se upisa u vojnu školu, tako i Marko Silov, sin Josine iz Krstača, dobiše
stipendije, iako su daleko zaostajali po uspjehu za Dušanom.
Tako Dušan ode iz
kuće, iz zaseoka, u grad, Stevo krenu u šesti, Braco u peti, a ja u treći
razred.
Ne dočeka me u
trećem razredu učitelj iz drugoga Vladimir Pogačić, svi smo odahnuli. Za
učiteljicu nam dođe Vinka Brucić, žena upravnika Doma učenika za ratnu
siročad. Ona do sada nije predavala u školi, rađala je i odgajala svoju djecu, a
sad kad su porasla, posveti se svom pozivu. Bila je to punačka dobrodušna žena,
puna strpljenja i razumjevanja za dječju narav. Sada nas je učila čitati i
pisati latinicu, jer smo prve dvije godine čitali i pisali na ćirilici. Kad smo
je pitali šta će nam dva pisma, ona se nasmija i odgovori:
- "E, moja
djeco, ima puno stvari koje su kod nas duple, pa tako i pismo. Od pamtivjeka na
ovim prostorima postojala su najmanje dva pisma. Latinica i ćirilica su ostale,
a bila je još glagoljica i to više vrsta, bosančica i da vam ne nabrajam
više. Latinicu smo nasljedili od Latina, a ćirilicu su nam kao naše pismo za naše
potrebe izmislili Sveti Ćiril i Metodije, kojima je posvećena ova naša crkva na
Raskršću. Latinica nam treba za Zapad, jer je tamo jedino pismo, a ćirilica za
Istok, koja je tamo jedino pismo. Nije problem naučiti oba pisma, pa kaže
se: "Koliko jezika govoriš tliko ljudi vrediš." Lako ćemo to mi naučiti,
pola slova već znate."
Trudili smo se
svom snagom da nam objasni da to što učimo ima svoje razloge i svrhu, da se to
koristi u svakodnevnom životu:
- "Vi se sad
pitate: zašto učimo razlomke, šta će nam to? Evo zašto: idete u dućan i kupujete
sol. Lako je kad se kupuje kilogram, trgovac i vi znate da je to dva dinara, a
koliko je potrebno dinara za kilogram i po soli? Malo se zamislite i vidite da
je to tri dinara, tako kontrolišete trgovca, a dinari se ne beru na grani,
treba se dobro pomučiti da se zarade."
- "E, pa to svi znamo. To je lako!" -
čuje se više glasova.
- "Lako je na ovom primjeru, ali nije na
drugim. Neko će od vas biti inžinjer, neko zanatlija, neko će graditi kuće, a
tamo neće biti ovakvih lakih zadataka, biće puno teže i preciznije, pa da se
napravi posao kako treba i prije se mora sve izračunati. Zamislite, gradi se brod
ili kuća, loše se izračuna, pa taman kad treba biti gotovo, brod potone ili se
kuće sruši. Puno ljudi radilo, trebaju primiti zato plaće, a ne mogu jer taj brod
ili kuća nisu prodati, već nastala šteta. Jedan čovjek koji nije znao svoj posao
ojadio toliko ljudi. Jeli vam sad jasno zašto treba matematika?" - pokušava
ona predstaviti potrebu i svrhu učenja nama naizgled nepotrebnog gradiva.
- "Pa nećemo svi biti
inžinjeri?" - reče neko.
- "Nećete ovdje ni učiti da budete
inžinjeri, ovdje ćete učiti koliko treba svakom čovjeku u životu, a kome treba
više, taj će više i učiti! Zato postoje razne srednje škole i fakulteti, zato
postoje razna zanimanja i svak uči koliko mu za njegovo zanimanje treba." -
strpljivo će ona.
I tako iz dana u dan, strpljivo i mudro nam je
na zemlju spuštala formule, koje smo do tada gledali u oblacima i koje po nama
nisu ničemu služile, već samo da nas djecu bespotrebno gnjave.
- 19 -
Ćaćina plaća je išla za Dušanovu školu. Mali
boljitak koji se bio osjetio prije toga je nesta. Stiskalo se na svemu, a radilo
se puno više. Stevu, Bracu i mene su računali kao odrasle, od nijednog posla
nije bilo poštede, od ranog jutra prije škole, pa do kasne večeri poslije škole
stalno se nešto radilo. Jedva smo stizali da napišemo domaće zadatke.
Dođe doba kopanja kuruza. Nas četvoro, mater i
nas trojica, okopašmo glavninu, utom dođe ćaća sa gradilišta "sedamnaestog
tunela". Ostaće dan dva da pomogne, da okopavanje ne okasni. Do podne
dovršišmo okopavanje na njivi ispod Lavanuše, osta nam još njiva iznad Guvna u
Ogradinama.
Ćaća povuče kao prvi u redu, prešio je da to
dovršimo prije večeri, da to isto veče on krene nazad na gradolište. Tempo je bio
za nas djecu ubitačan, nismo se imali kad uspraviti da obrišemo pot. Meni se
leđa ukočila, nisam se od bola moga ni uspraviti na kraju uvrati, a isto je
bilo sa Stevom i Bracom. Kad smo završili zadnji red, pokušam se uspraviti, a
jaka bol u leđima mi potjera suze na oči i prevalim se nemoćno na zemlju:
- "Šta radite od mene, ki da imam dvadeset
godina! Pukoše mi leđa!" - bjesno zacvilim plačući.
- "Ajde, proći će, ajde ne sjedi na mukroj
zemlji tako vruć, gotovi smo, nema više." - tješi me mater.
- "Dobro, prećera sam, ćio sam da se šutra
ne mučite." - prizna ćaća.
- "Tako će biti i žetva, i bašče i ko zna
šta ćete još izmisliti. Nismo djeca nego stoka. Bolje je magaretu nego nama. Ono
jednom dnevno ponese vučije i mirno je, a mi smo po cjeli dan pod samarom,
natovareni. "Uči" kažete, a nemamo kad učiti, druga djeca idu u kino,
igraju se, idu na kupanje, a mi: njiva, ovce, krava, sjeno, slama, lišnjak,
kozlac, đavo ga zna šta još ne!" -izlivam ja jed.
Svi šute, znaju
da je tako.
A onda će ćaća:
-"Evo, iz
ovi stopa idem u nućnu smjenu, tamo me čeka štamp i maca,do zore. Muramo
izdržati radi Dušana, možda sljedeće godine dobije stipendiju. Tad će nam svima
biti lakše." - oda nam svoju muku i nadu.
- "Ćaća, ja ću ovu godinu sigurno
pasti." - odvaži se Braco.
- "Braco, neću ti ja ništa zato, ali si
prije par minuta vidio i ču, a mislim da i osjećaš šta te čeka, pa ti kako
oćeš!" - staloženo mu odgovori ćaća.
Braco se posrami, u tom momentu bi volio da je
ćaća zavika, da ga je istuka, da je breštima. Presječe ga ćaćina mirnoća. Pokunji
se i zamlatara rukama, nezna gdje bi snjima:
- "Znam ćaća." - prošaputa.
- "Ajmo kući, na večeru." - pozva
mater, shvativši da je sve rečeno, šta se trebalo reći.
Po svršetku školske godine Dušan dođe kući na
par dana i odma se vrati u Šibenik. Reče da odlazi na radnu akciju.
- "Muga si i kod kuće kopati, ima
šta!" - nevoljko će mu ćaća.
- "Ne idem tamo kopati, ja vodim
brigadire." - reče on na način da je odluka konačna i da će je sprovesti pod
svaku cjenu.
- "Radi kako znaš, samo znaj da njesi sam,
da se svi radi tebe mučimo." - opomenu ga ćaća.
Stevo, Braco i ja smo znali šta nas čeka. Tu se
nije imalo šta promjeniti. Strmno žito, bajami, kuruzi, jagode, a u antrešelj
ovce, konj, krava, bašče, mlin, pranje vune i ko zna šta će još izmisliti. Biće
dobro ako se nađe par dana za kupanje na Krci.
Dušan te jeseni pođe u drugi razred Učiteljske
škole, Stevo u sedmi razred, Braco je ponavlja peti, a ja krenu u četvrti
razred.
Pred početak škole Dušan je doša u zelenom
brigadirskom odjelu, napisa molbu za stipendiju i preda u Općini. Priložio je
potvrdu o učešću na radnoj akciji, preporuke škole i Omladinskog komiteta iz
Šibenika i bio skoro siguran da će mu ovaj put odobriti stipendiju. Otiša je u
Šibenik bez odgovora, a to nije slutilo na dobro.
- "Ma neće dati, znam ja nji, neće dati zbog
zavisti, što je un bolji od njiove djece, što sam i ja bolji od nji. To je
prvo. Drugo, ja znam šta su za rata radili, krili se po Jasenovcu i Laškovici i
Dunjoj brini, a sad se javili ki veliki partizani i zaslužni borci. A zaslužni
ođe sada nema, uni ponajbolji su izginuli, uni šta ostaše živi u vojsci su ili
miliciji daleko odavle, ne mureš do nji doći, i ovi sad to koriste vlast da
sprovedu svju volju. Prokleti neradnici i mutivode, bili i ostali govna." -
jeda se ćaća.
- "A ti skrati jezik, ako tako kažeš u
kući ne muraš pred drugima. Neki jedva čekaju da im se dodvore i da nadodaju i
uno šta njesi reka." - upozorava ga mater.
- "Ja ih znam po imenima i nadimcima koje
su prije rata dobili, ne pada mi napamet da ih sada drukčije zovem, a ko im se
tako nesviđa, njijov problem." - tvrdoglavo će ćaća.
- "Pa saznaj adresu od Pićine i drugi,
piši im, mužda ti mugu nešto pomući." - predlaže mu mater.
Prošlo je podosta vremena dok je došla
odbijenica. Isti razlog ki i prvi put.
- "Banda, rugaju mi se! Vidićemo!" -
prokomentira ćaća.
- 20 -
Kriza se nastavila. Radi, radi i nema
boljitka. Ćaćina plaća Dušanu za školu i dom, a mi kod kuće kako znamo i
umijemo.
Kravica Zekulja davala je više varenike nego
što bi čovjek moga pomisliti. Od onako sitne krave mater bi namuzla kao od druge
dvije.
- "Jesi divlja, ali sve ti
opraštam!" - govorila bi joj mater poslije muže.
Sada sam ja nosio vareniku Zorini, Zorki
Kovačević, koja je održavala "Narodni dom", Milovidi Dubajić i
Pekaruši. Moje je bilo da u zovnicu natrpam staklene bocune sa varenikom i
poslije škole prazne ih vratim. Mater bi ih odma isprala lišćem od murvaćine i
spremila za sutra. Nedaj Bože da se razbiju, prazni ili puni.
Zora je u "Narodnom domu" bila
sve. Kod nje su bili ključi, ona je čistila, prodavala karte, cjepala ih pri
ulazu u salu, a Branko Popović, električar, je iša u kabinu i rukovao
aparatom. Ja sam ima povlasticu da ne plaćam kartu, uša bi zadnji, naša sebi
mjesto ili jednostavno sio na pod i gleda raniju predstavu. Tako sam neke
filmove gleda desetak puta. Svi su mi bili dobri, a neke sam iz kadra u kadar zna
napamet. Nisam zaništa nosio vareniku.
Milovida je stanovala na spratu u Dubajića
kući, iznad nekadašnje gostione. Na sprat se išlo drvenim žutim
stepenicama. Njena ćer Sovjetka je bila Dušanova generacija i sada je išla u
Medicinsku školu u Šibeniku. Bila je zgodna crnokosa djevojka, koja je dugo
nosila pletenice sa fjokićima, crnih živahnih očoju i graciozna hoda. Ženstven
izgled joj nije smeta da bude energična osoba koja zna šta oće. Takva joj je
bila i starija sestra Desa. Svu tu energiju su poprimile od matere, jer ćaću
nisu ni upamtile, poginu je kao partizan u Drugom ratu. Prije rata su Dubajići
držali gostionu, bavili se trgovinom, a sada je Milovida imala malešnu penziju
i bavila se šivanjem. Ona je bila rodom iz Trogira, a kao što je tada bio običaj,
poprimila je sve navike mjesta i porodice u koju se udala. Građanski odgoj nije
joj smeta da prihvata sve žene onakve kakve su, da ih savjetuje i podučava, da
ih uči kako da oblače ćeri i kritikovala ih ako napamet kupuju šarene krpice.
Jednog dana reče mi da kažem materi neka
uhvati malo vremena i dođe kod nje i ja tako prenesem. Otišla mater poslije par
dana kod nje i vratila se sva sretna:
- "Majo, neznaš zašto me zvala!?"
Baba diže pogled sa pletiva, očekujući i
odgovor.
- "Oće da bude kuma maloj Dušanki! A ja
mislila ko zna šta, toga se nebi dosjetila." - odgovori mater.
Baba se nasmija:
- "Eto ti je crni vraže, pa neka bude kad
joj je do toga stalo, dobra je una i pametna žena. Ma reci joj, kao se una mlađa
zove, Sovjetka, da njesam zaboravila na svoju košulju. Još mi je nije vratila kad
je onomad uze za neku priredbu."
- "Ajde baba, ti i košulja, velike mi
stvari!" - odmanem ja rukom.
- "Tebi nije, samo žene znaju šta to znači,
kolko puta treba iglom bocnuti, izmišljati cvjetiće i ostale ukrase, pa unda sve
izbjeljivati i sumprešati. A ja sam to kao cura radila i namjenila sebi za smrt,
da me u nju obuku i sarane. O, kolko sam ja toga imala,u oba kovčega nebi stalo,
pa daj ovoj, daj unoj, a niko ne vraća. A te stvari treba čuvati, da se zna ko
smo i šta smo." - počela baba nadugo i široko.
Samo to njezino ja nisam onda shvaća, puno
ljepše su mi bile stvari iz dućana.
Na proljeće su Milovida, Desa i Sovjetka
otišle sa materom i malom Dušankom u Manastir i tamo je krsti iguman Nikodim.
Nema komentara:
Objavi komentar