- 46 -
Maj prođe kao tren. Dan pobjede, pa Dan oslobođenja i Dan mladosti,
a imeđu njih predavanje i ispiti i eto ga, kraj školske godine. I
ove godine prošao sam odličnim, a podosta ih je iz razreda palo na
popravni. "Lude" ili "magareće" godine su
učinile svoje.
Za odlične učenike nagrada je bila ljetovanje 15 dana u Makarskoj u
kampu Ferijalnog saveza beogradske omladine.
Došao sam kući na Vlaku, u Kistanje, kad je žetva bjelog žita
bila u punom jeku. Odmah su me uključili u svakodnevni rad, kao da
se nisam nikad ni mica od kuće. Braco je završio svoju školu,
odmah se zaposlio kod stipenditora beogradske "Montaže", a
Dušan i Stevo su još bili u Vojsci. Rosa je završila šesti, a
Dušanka drugi razrred osnovne škole.
Ćaća se nije oduševio što ja idem na ljetovanje:
- "Šta ćeš tamo, vrućina ki i ođe, a voda duboka, treba je
se čuvati. Bolje bi bilo da su vam dali nešto para, nego da s vama
izvode te budalaštine."
- "Pa, to mi je nagrada, a svi ostali će ići. Jedino ja moram
biti izuzetak. Za svakog sam dobar, samo vama sam teret. Mjesto da
ste sretni i da me pohvalite, vi sve više stiskate. Nemate za
odjeću, nemate za obuću, nemate za ništa! Kvragu i ta vaša
sirotinja!" - planem od nemoći.
- "Ne branim ti ja, ajde kad te šalju, ali ja slabo mugu
pomući. Nema se dinara, plaće su nikakve, šta ja tu mugu?" -
ćaća će nešto blaže.
- "Kad sam ja u pitanju nikad se nema! Sad Dušan, Stevo i Braco
imaju svoju plaću, nisu vam na teret, pa opet nemate. Prije ste se
pravdali na njih, a ja i sada, opet, nosim njihovu odbačenu robu,
nikad za mene ništa novo nije kupljeno. Najveći trošak na mene ste
imali onih pet iljada kada sam usred zime morao kupiti ljetne gaće,
u ove dvije godine, a šta bi bilo da nemam stipendiju, sam Bog
zna!?" – izlivam ja žuč.
- "Govorim ti, plaće su nikakve, godine nerodne, suša, šta ja
tu mugu!? A svaki dan sve skuplje, samo je jeftino uno šta mi
prodajemo. Sramotne su cjene za janjce, od nji neću mući ni porez
podmiriti. Tako je to, svima nama puno toga fali, a nema se." –
sad se pravda ćaća.
- "Dobro, neka! Za mene nije bilo, nema sada, neće ni biti.
Žeću žito, vrći, vijati, čemunjati i tući kuruze, neću se
micati nigdje od kuće, utom će i škola i rješen problem." -
nađem ja rješenje.
- "Ajde de, ima još deset dana vidićemo kako ćemo to rješiti.
Nekako ćemo se snaći!" - umješa se mater.
- "Snaći, snaći, iskusio sam ja i dosad to snalaženje, ma
radite šta vas volja!" - dignem se i odem u Guvno ispod murve
da na mutapu oladim živce.
S večeri mater reče da treba otići sa njom u Laškovicu, okrenuti
i splastiti sjeno, izgoriće na suncu, otići u trinu. Vidio sam da
računa da ide ona i još neko sa njom:
- "Gdje je sjeno?" - pitam je.
- "Na Barici, ima dvije livadice. Treba ga izjutra okrenuti, a
oko podne splastiti, pa ćemo ga, kad stignemo, za par dana unjeti u
stan, nećemo ga voziti amo, nema ga ni jedan voz, tokom zime će se
tamo potrošiti, kad budu ovce zimovale i janjile se." –
razjasni ona u dahu.
- "Ja ću otići sam! Treba li ponjeti vile i grablje?" -
rekoh joj.
- "Vile su dolje u stanu, a grablje ćemo ponjeti." - preču
ona.
- "Idem sam, ponjeću ih! Ne trebaš se i ti mučiti, mogu to
sve sam napraviti!" – ponovim ja svoju volju.
- "Dobro, kako oćeš." - odusta ona kad uvidi da me ne
može razblažiti.
- 47 -
Nebo nad Prominom tek se prosjerilo kad sam se umiva na vidri kod
gusterne. Uzmem zovnicu, stavim komad kruva i bocun vode i uputim se
na jug, u Laškovicu. Kraj je poprima plavičastu boju, rosa je već
isparavala iako se sunce još nije pojavilo. Biće danas žege!
- Draga, ona Carska ili suvo korito Marice, pa Velika grumila,
Branjevine i učini mi se da začas dođoh do stanova. Ispod pervaza
uzmem veliki ključ i otključam pločanicu. Uzmem vile i krenem do
Barica, pa začas okrenem pokošenu travu i sjednem na živac oblić
uza zid Okrajka. Sunce odskočilo za tri prsta, miris pokošena sjena
širi se po cjeloj dolinici, a iz okolnih šumaraka odjekuje jutarnji
pjev ptica. Nigdje nikoga, sam sam ki vuk. Odlučim se vratiti u stan
kad me iz opijenosti tišinom trže poznati glas:
- "Boga mi, sinovac, ti si jutros vredniji od mene." -
stric Marketa je prelazio strugu.
- "Otkud ti, nikog živog nisam opazio u dolasku!?" - čisto
mi darago da nisam sam.
- "Sinoć sam ja stiga, ma sam se uspava, očito je da mi ođe u
Laškovici godi." – nasmija se i pruži mi ruku:
- "Kako si, kako je bilo u školi?"
- "Dobro sam, sa školom, ki uvjek, nema prolema." -
odgovorim pozdravljajući se.
- "A šta ja i pitam za školu, kad sam znam da ti s tim nemaš
problema. Nego mi reci, kakva je to škola? Šta ćeš biti kad
završiš?" – koračamo prema njegovu sjenu.
Objasnim mu da je to Željeznička tehnička škola i da ću biti
saobraćajno transportni tehničar i da ću vjerojatno raditi kao
otpravnik vozova na nekoj od željezničkih stanica u Dalmaciji ili
Lici. A poslije bi mogao biti šef stanice ili nešto u upravi, ako
se ukaže prilika.
- "A oćeš li mući upisati fakultet, ako bi želio studurati?"
– raspituje se on.
- "Da, ali ne svaki. Neki što je u okviru struke, saobraćajni,
ekonomski ili tako nešto slično." - pojašnjavam mu.
- "A medicinu, pravo, za apotekara?" - pita on dalje.
- "Tu bi valjalo polagati prijemni ispit iz latinskog i ne znam
još iz čega, jer to mi u tehničkim školama ne učimo, a otkud mi
i pare za studije?" – ozbiljno ću ja – "Da nisam dobio
stipendiju od željeznice ko zna da li bi mogao šta drugo, po
ćaćinim mogućnostima!?"
- "E, e, šteta! Govorio sam ja Mariši da te pošalje u
Gimnaziju i da računa na to da trebaš studirati, kad te tako knjiga
oće. No, ne posluša me! Ne mure, veli, tu je Dušan, Stevo, Braco,
a pošlje Rosa, Dušanka i Mirko, treba svima omogućiti podjednako.
Ma, ja to razumijem, ali šta vredi davati svima isto, kad isto ne
mugu postići. Doduše, svi vi dobro učite, šteta što nema
mogućnosti da vas se sve školuje, to ne bi bile bačene pare. Ali
ti si od knjige, te mu ja tako i reko: kad završi Gimnaziju, vidiće
se, ovi stariji će nešto završiti, neće ti biti na teret, možda
će se dobiti i neka stipendija, ali on se ne usudi poslušati mene."
– govori on lomeći rečenice i prevrćući vilama sjeno.
- "Šta je tu je, volio bi i ja da se moglo. Kad završim,
pokušaću nešto vanredno studirati, uz rad." – tješim i
sebe i njega.
- "Nije to ono, pravo! Ti bi bijo dobar ljekar, profesor, tebi
leži da budeš uz knjigu, nauku. A ovako ćeš raditi u struci, u
firmi, a to ti manje leži, tu su ljudi, svakodnevni sukobi i
problemi, nema tu od neke velike nauke ništa. Daj Bože da grešim,
niko ne zna šta ga u životu čeka." – nastavi on
razjašnjavati svoj stav.
- "Teško se iskopati iz sirotinje, to znaš! Ćaća se žali da
su plaće nikakve, skoro da mu se ne isplati ići na posao." -
nastavljam prevrćući njegovo sjeno.
- "To je istina, moj Sako isto govori. Kaže da će biti neke
reforme. Ali tvoj ćaća uvjek kuka, govori da je prije bilo bolje i
često se radi toga prepiremo. Ja znam da je njemu bilo bolje, ali
nije drugima, većini. Un je pa s konja na magarca i normalno je da
se s tim ne mure pomiriti. Un je bio jedinac, ćaća mu je steka
dobro imanje, nije gladova, nije puno radio, ali ta su vremena
prošla, a ni un se nije najbolje snaša. Danas djeca odlaze od kuće,
ki rakova djeca, pa se ne mure računati da će te una pod starost
uzdržavati. A i šta bi mugla ođe raditi, od polja i ovčina nema
vajde, mura se ići đe je bolje. Eto, da ste svi vi ostali s ćaćom
pocrkali bi od gladi , pa radili dan nuć, a da se to malo zemljice
podjeli, opet ništa, isto. To tvoj ćaća nije na vreme shvatio, a
sad je kasno, vi ste tu i treba vam pumoći da stanete na nuge. Ja mu
govorim: prodaj nešto zemlje, ograda, pa školuj djete, ionako će
te ograde i zemlja propasti. Prodaj, ako oće neko da još kupi,
daješ svom djetetu kruv. A un neće, drži se unoga staroga da se
zemlja ne smije prodavati, umanjivati imanje koje je nasljeđeno, ka
da ćete vi to šutra dolaziti obrađivati kad odete u svjet. Sve da
i oćete nećete mući, biće drugije prečih obaveza. Evo, pogledaj
mene, dok mugu ja ću dolaziti ođe, a poslije neće niko. Moj Boško
je u Slavoniji, Sako u Knjinju, taman će uni ostaviti svoj sigurni
posa i doći ođe čuvati ovce. O tome nema ni govora! Tako će biti
i tvom ćaći. Sve un to zna, a ništa ne poduzima, te mater mi je
još živa, una i ćaća mi Jandrus to mukom sticali, pa proklela bi
ga. A šutra će biti kasno, vi ćete se namučiti da steknete neko
zvanje, un će se namučiti da vam to omogući, a ovo će ionako
propasti, jer ga neće mući nikom prodati, a od vas ga neće niko
mući koristiti. Dupla, trostruka šteta, dupla glupost i trostruka
muka." – tumači stric svoje razgovore sa ćaćom.
- "I mi, djeca, smo mu tako govorili, gdje bi on nas poslušao.
"Zemlja je zemlja, ona se ne kupuje niti prodaje svaki dan!"
– tako kaže A đed Jandrus je bio poduzetan, tako pričaju!?"
– pitam ga.
- "Da, snalažljiv je bijo, poduzetan! Radijo je puno, ali
pametno, iako je bijo brez škole. Babinu dotu je dobro iskoristio,
tamo u Rudelama proda, ođe kupio zemlju i da se u kirijašenje i to
stalno uvećava. Ćaća ti nije po tome nalik na njega nimalo! A mura
da to tako ide ili tako vreme dunosi, ko će ga znati!? Možda ti je
ćaća baš zato takav, što nije mura voditi brigu o svemu tome, već
prima na gotovo, a đed zato što je počeo od malo, brez ćaće i
matere koji rano umreše, pa kad dobi dotu znade je pravilno
iskoristiti. Tvom đedu je Prvi rat pumoga, a ćaći Drugi rat
odmuga. Da ti babin brat ne poginu u Prvom ratu una nebi bila
dotarica, pa džabe đedova pamet, pa ubrzo dođe Drugi rat i to sve
izjede i tu ti se ćaća naša, nespreman i nenaučen, zatečen ranom
đed Jandrusovom smrću. Vidiš, nije sve ni do pameti, treba imati i
sreće, sudbine, šta li da li, da bi se išlo napred." –
domišlja se stric Marketa.
Sjeno smo isprevrtali, stadošmo na kraj uvrati, u ladovinu. Gledamo
jedva vidljive tragove međa. Pane mi na pamet da ga idem o svemu po
malo ispitivati, ko zna kad će drugi put biti prilika.
- 48 -
- "Ovo se, striče , nekad oralo, ono su bile međe?" -
pitam ga.
- "Kako ne, i ja se sjećam. Ođe se živilo, poslije smo polako
iselili gore u Mažibrade, a ovo postaše stanovi. Vidiš li tu
bunarinu, ja se sjećam da je u njemu uvjek bilo vode, i za najvećih
suša, a dubok je bijo za tri uža. Unda se redovito čistio, a sada
ga je blato dopola zatrpalo. Da, ođe se sija ječam, raž, kuruzi,
gra i znaš da je dobro rađalo. Ma, iapak su ovce i goveda bili
glavna briga i imovina. A unda su dobili, ma proširila im država,
kod Kistanja polje, bila neka podjela, reforma, pa se tamo postepeno
napraviše i proširiše i kuće. Unda je i Rit kod Manastira bio
zajedničko seosko polje, odvodnjava se i sijao se lučki kuruz i
bjeli gra i urod se djelio po dimovima. Kistanje su se više zvale
Kvartir nego li Kistanje, jer su tamo bili carski činovnici, škola
i žandari. Ima to valjda zapisano neđe u knjigama, ćesari su dobro
vodili državu." – rado objašnjava on.
- "A zna li se odakle su naši preci ovdje došli?" - pitam
ga, ne bi li šta čuo od njega, što je i on čuo od svojih
starijih.
- "Od starih niko nije spominja nikakav dolazak, uvjek su
govorili da su odavde od pamtivjeka. I ja tako mislim, pa nije se
Manastir radio u pustinji, brez ljudi. Šta će ti crkva, ako se nema
ko u njoj muliti!? A tu su i pusta Manastirska imanja, stoka, gora,
vinogradi, i to je treba neko raditi, njesu valjda to radili sami
kaluđeri!? Bilo je ratova, bježanija, ali i povratka na svoje. je to oduvjek! Vjerojatno se neko i doseljava, neko odselio, ali je
tu neko i za stalno bijo i osta. Slušaš fratre: svi govore da su
ođe bili Bunjevci, pa pred Turcima pobjegli, a nas Turci ki raju
doveli, takoreći juče. A ja jednom, u Visovcu, upitam fratra koji
je tako objašnjava, a šta ćemo sa Manastirom Krkom, Krupom,
Dragovićem, Svetim Spasom i ostalim pravoslavnim crkvama po
Dalmaciji, koji su bili prije Turaka, za koga su une građene i ko se
u njima Bogu mulio, nije mi zna odgovoriti osim da je Crkva nekad
bila ista i da su ih Rišćani prisvojili za se. Nabuba čojek
vatikansku propagandu pa jednako reve magarčina, ki da je mugla
šačica Rišćana oteti take dragulje moćnom Vatikanu, koji je
vojske i na sam Carigrad sla. Ki i muji stari, i ja sam siguran da
smo ođe od pamtivjeka, a ko bi se u ovaj jad doseljava, ako se već
mura seliti, bira bi bolje. Više vjerujem da se naši odavde njesu
mogli ili ćeli seliti na drugo, pitomije, jer su više volili svoju
slobodu i sirotinju nego biti tuđi rob ili kmet, pa i sitiji."
– raspriča se stric.
Sunce se diglo, cvrčci su počeli svoje jednolično "drži –
prži" i ja opomenem strica:
- "Oćemo li kupiti?"
- "Oćemo, nego šta ćeš ti sa svojim sjenom" – upita
on.
- "Rekli su da ga splastim, pa će ga kasnije strpati u stan."
- rekoh mu.
- "Ajmo mi vako, imam tu dvoje magaradi, pa ćemo mi to odma
oćerati u stanove. Ti pomogneš meni, ja tebi, ko će se drugi dan
vraćati, a jopet nas treba biti dvoje." – predloži on.
- "Slažem se, nema toga puno." – pristanem.
- "Ti kupi, idem ja po magarad." - reče on i ode prema
pločanicama.
Do podne smo sve skupili i ubacili u stanove.
- "A sad , sinovac, ljepo ćemo jesti i poslije popaska, kad
malo zaladi, idemo kući. Natovariću ovo nešto suvadi da magarad
nejde prazna i nugu pred nugu ćemo stići do večeri. Važno je da
je sav ovaj posa gotov." – predlaže on pokazuijući na
rastove grančine u nuglu avlije.
Nije bilo druge nego da se složim, mada bi ja to htio hitrije.
- "Ja nisam planira da ovdje ručam, ponjo sam samo malo kruva i
vode." – donosim zovnicu.
- "Ništa se ti ne sikiraj, ja sam uvjek oboružan za dan dva
više nego šta planiram ostati, radi nepredviđenog." –
izvadi on oveći komad pancete, nekoliko glavica kapule i pet kuvanih
jaja iz oveće torbe, a iz škancije, grubo otesanih cjepanica
udarenih u suvozid, dohvati pola bocuna rakije.
- "Najprije ćemo popiti malo mučenice da nam ispere tinu iz
grla, živio ti meni, sinovac." – prekrsti se i povuče jedan
oveći ždrokalj i otpunuvši nastranu pruži bocun meni.
Povučem gutalj iz bocuna, a kad mu ga povrati on ga začepi čepom
od koruna i vrati na svoju improviziranu škanciju u nugliću stana.
Ustvari, to su bila tri oveće štapa od jesenića, grubo istesana
sikirom, zabodena u debeli suvozid kuće, upletena ojačim suknenim
koncem, čiji je jedan kraj bio vezan za prlj ispod pločanog krova.
Tu je stajalo i nekoliko važića sa poklopcima u kojima je bilo soli
i nekih drugih potrepština, a oko te škancije o prlje su bili
ovješeni grmovi kadulje, ive i nekih drugih trava, od kojih je on
preko zime kuvao čaj. U ozidanom pendžeriću stajala je limena
lućerna, boca petroulja i nekolike kutije šibica. Pod pločom, na
gredi, visio je kosjer okačen o veliku kovačku brokvetinu, a do
njega mala sikirica za potkresivanje granja i odgoj stabala u
ogradama.
Nasuprot tom nugliću bilo je ognjište sa mašom i pekom, a o gredi
su visle verige. Sav taj dio stana, uz lastavicu, bio je ograđen
pleterom od vitkih grana razne vrste drveća. Po sredini, između
ognjišta i lastavice bio je krevet napravljen od neobrađenih
stupaca, što zabijenih u pod, što prečki zabijenih u zid
lastavice. Na taj drveni kostur su nabacane jasenove grane
spljoštnjne u lišnjaku, a preko njih nabacane rukoveti smilja i
prekrivene mutapom. Donugu je bio složen biljac i jastuk punjen
vunom.
- "To je moj namještaj, tu zimujem da ne bi svaku veče, po
svakakvu vremenu, pješačio kući. Najesen ću popuniti zalihe
brašnom, vinom, sa nešto suva mesa i gra, da mogu, kad je potrebno
skuvati jelo i ispeći kruv." – objasni mi kad mi uhvati
pogled na njegovu namještaju.
- "A sad ćemo jesti!" - vješo isječe pancetu na kriške
sa koričašićem, oštrim ki ustra, a zatim nareza kapulu na četri
djela, unakrst, i kruv svoj i moj na oveće kriške.
Sjedili smo na stočićima, tronošcima, njegove ručne izrade, i
jeli hranu koju je on servira na istoj takvoj sjeđi.
- "I unda, kažeš, Beograd, je velik?" - pita između
zalogaja.
- "Dašta, ogroman, kako bi ti reka, ka da je Knin od Drniša do
Strmice i od Polače do Kistanja. U centru su zgradurine, a prema
krajevima ima dosta svakakvih kuća, od vila do pottleušica,
građenih od svega i svačega. Ima sjaja, ali ima i sirotinje. Tu se
Sava uliva u Dunav, pa je voda široka, čak na mjestima ima i
nekoliko otoka, koje oni zovu ade. Kraj je brežuljkast, šumovit,
bez kamena, dosta ljep." – pokušavam mu ukratko objasniti
veličinu i izgled grada.
- "A ti, kako se snalaziš tamo?" - pita on dalje.
- "Dobro, šta se škole tiče. Na jednom mjestu su dom i škola
i sve je nanovo izrađeno. Nismo gladni, a obučeni, kako ko ima.
Doduše, nema velikih razlika, sve su to radnička i seljačka djeca,
pa se sirotinja lakše podnosi. U grad, kad idemo, onda primjetiš
razliku. Tad požališ šta si sirotinja! To ti je kao da stojiš
pred izlogom zadružnog dućana, sve što vidiš tamo treba ti, a
nemaš dinara u skašeli. Gadan je to osjećaj, zar ne?" –
velim mu, pogledavši ga, kad zasta u jelu.
- "Da, da, to je uno šta sam ja govorio s ljudima, šta sam ja
predviđa. Ide nabolje svuda, ma nejde jednako! Ođe kod nas se malo
tog boljitka primjećuje, a mladost nam ode, niko mlad ne ostaje, sa
školom ili brez škole, a to ne valja. Neko se mura i stokom i
poljem i vinogradom baviti, ne mure se sve strpati u grad, nećemo
jesti mašine, već kruv i puru, ki i dosad. A zato treba pomući
seljaku, da mu zarada bude ista ki i unima u gradu. Eto,ode neko ki i
ćaća ti u građevinu, u firmu, tamo kopa, ziđe, tegli gore nego na
polju, a ne mure od te plaće živiti u gradu, a nema se kad ni
svojom zemljom baviti, pa je ni tamo ni amo. Un propada tamo, a
familija ođe, zemlja se zapušta i svuda se gubi. Da je pameti, tvoj
ćaća bi bijo na zemlji i ima ista primanja od zarade od stoke i
polja kao i tamo na građevini. Dobro za njega i za državu. Njemu
lakše, državi jeftinije. Tada bi i pola mladi ostalo na selu, ne bi
se stvarala gradska sirotinja, a na selu propadala imanja i starčad.
Tako ti ja mislim." – uze komad pancete, umoči kapulu u so i
zagrize krišku kruva. Kad sažvaka i proguta nastavi:
- "I vidiš, ovo drugo šta ću ti reći isto mi se ne sviđa.
Puno je brate činovnika i poče se odvajati sloj bogatih na račun
raznih privilegija. Činovnici ne stvaraju ništa, a troše. Znam ja
da treba i općina i katastar i sud i matičar i poreznik i
zdravstveno, policija i vojska, ali tu je najmanje onog šta običnom
čojeku treba. Eto, ođe nama treba agronom da nas poduči, veterinar
da nam stoku lječi, geometar da trase pravi i zemlju mjeri, ali čemu
onoliko sekretarica, referenata i onije drugih šta ne znam ni šta
rade, a izgleda ni sami uni, a muraju se platiti i to dobro, bolje od
pravog radnika. A to su sve ženetine, ćeri ili rod raznih
funkcionera, oficira ili milicajaca. Imaju svekrve kod kuće, čuvaju
im djecu, a une otimaju mjesta unima kojima trebaju i koji znaju da
rade.
Drugo, ovi naši direktori, oficiri, političari, predsjednici,
sekretari, šefovi, vidi koliko ima samo imena, bolje žive nego da
su kapitalisti. Šofer ga vozi, sekretarica mu piše, mukte mu jelo,
piće i kava, mukte mu stan, privilegije za ljetovanje i zimovanje i
razna službena putovanja i šta ja znam šta još, a nikakve
odgovornosti nemaju. Firma, ako radi loše, njega tobože zamjene,
dovedu drugoga, a ovaj prvi ode na bolje i gubitke snusi država i
tako to ide u krug. Muže nastradati radi politike, a tada ga pošalju
u dobru pemziju i jopet mu dobro. To bi muralo biti drukčije. Firmu
treba voditi stručnjak, a ne političar. Kad god radnika kažnjavaju
po džepu direktora i take bi trebalo još više, a privilegije im se
muraju ukinuti. Svesti i' u isti položaj sa radnikom. Inače od toga
socijalizma ništa. Vlast je slatka, radi nje će mnogi izdati une
koji po brdima i gudurama širom zemlje izginuše za ovo šta smo
počeli stvarati, taj socijalizam." – preduši, zagrize i
zmisli se.
- "Pa, striče, dogodine će me predložiti za prijem u Savez
komunista, tako čine sa najboljim učenicima. Šta da radim?" –
pitam ga ozbiljno shvativši njegove zamjerke.
- "A šta da ti kažem? Ja njesam bio u Partiji niti ću biti.
Nemam ništa protiv nje, a kad sam van nje mugu bez stega o svemu
misliti i govoriti svojom glavom. A kad bi bio u Partiji unda bi mura
poštivati njena pravila igre, šta ja nikako ne volim. Ja volim da
proturječim i samom sebi i svakome i tako dolazim do nekog suda o
onome što vidim, čujem i razmišljam. U tome poštujem pravilo da
ne želim nikome ništa što ni sebi nebi želio, poštujem tuđe
mišljenje mada se ne slažm sa njim. Gledam stvar sa sviju strana da
bi nešto muga zaključiti i jopet volim čuti drugoga kako un to
vidi, jer se zna desiti da kod zdravih očiju ne uočiš nešto što
je toliko očigledno, pa ne kaže se u narodu zaništa da čojek i
magarac znaju više od samog čojeka ili samog magarca. Ti kažeš da
će te predložiti oni, ne guraš se sam, unda prihvati, prema sebi
imaš pravdanje da se njesi ugurava, a prema njima da su oni te sami
izabrali. Samo ti preporučujem da se ne dokazuješ kroz politiku već
kroz struku, tako ti članstvo neće smetati nego samo koristiti.
Mogu ti samo još reći da Parija nije uno šta je bila, kao što ni
komunisti uno šta su bili prije rata i u ratu. To se dešava svim
velikim pokretima na bazi ideje, na početku ima mučenika, apostola,
istinskih boraca za svoju ideju i mišljenje, a poslije se to
razvodni i često pređe u svoju suprotnost vješto spakovanu u istu
ambalažu. Pogledaj vjeru i crkvu, ispočetka to bješe vjerski i
socijalni pokret na čelu sa Isusom Hristom, sve golo i boso i gladno
kruva i pravde, pa se protiv njih okrenuše jači tadašnji popovi,
neđe i svjetovna vlast, a obično u sprezi, pa razapeše vođu da
zatru pokret i ideju, a kad kroz dugi niz godina njesu mugli to
uništiti, unda nađoše rješenje da je stave uz vlast, da budu
saradnici i da na svoju korist i korist vlastodržaca vladaju jopet
sa narodom. Sirotinji osta nada, da se raduje raju u drugom životu,
a crkvenoj birokraciji taj raj se stvori na ovom svjetu. Kolika li je
razlika između učenja i života Isusa Hrista i apostola i današnjih
popova, patrijaraha, vladika, biskupa, gvardijana i igumana i inih?
Unda je svaka pećina, svaki grm, gora ili voda bilo svetilište,
gdje su se molili ljudi, a danas su crkve okovane zlatom i srebrom,
umjetničkim djelima i snabdjevene najljepšom ranom i pićem, ka da
se bez toga ne mure Bogu moliti. Tako je i sa komunistima, ginuli su
za ideju i pravdu, a sada kad su na vlasti već osjećaju njenu slast
i nema više onih apostola komunizma, nema više une čvrstine i
morala. Za razliku od religije oni nemaju širinu i dubunu, uni ne
mugu manipulisati dušom i iskonskim stahom, uni ne nude ništa za
poslije, a zato će i kraće trajati, srušiće se sami od sebe,
izješće ih crvotočina iznutra, sebičnost i opojni otrovni miris
vlasti i njene moćt. Sada više ne govore ni oni o komunizmu kao o
ovozemaljskom raju, već o socijalizmu kao prelaznom periodu do tog
komunističkog raja, za koji ni oni ne kažu koliko će dugo trajati.
Iz svega ovoga mureš zaključiti da kud svi Turci idu ide i mali
Mujo, pa tako i ti. No, moj savjet je da ne budeš fanatik, misli
svojom glavom i radi ono što se ne krši sa tvojom svješću, pa
neka je i komunističko. Za malog čojeka, ako se muči i radi, oni
su otvorili vrata da se školuje, da radi, da djecu školuje, da
rješi problem stana i mirne starosti, a za ovo malo vremena koliko
su na vlasti to je dosta, može biti i previše. Nije sve idealno,
ali gledajući pošteno, bolje je nego šta je bilo prije rata. Daj
Bože da vako potraje!" – završi stric svoju preporuku.
- "A vidićemo šta će biti, izgleda da po ovome šta je danas,
da ću postati crveni!" – nehajno ću ja.
- "Da, crveni, i tamo su ljudi, sa istim manama i vrlinama, kao
i uni van Partije, to ne zaboravi." – prikriči stric i
podiže se sa stočića.
Pokupišmo stvari sa sjeđe, on nešto stavi u torbu, a nešto u
svoju škanciju.
- "Muremo mi polako krenuti, pala je jara, krenu je sunčanik."
-reče na avliji.
Natovarišmo magarad sa suvadi, zaključašmo stan i polako za
magaradi krenušmo iz Laškovice. Kod stigošmo do Velike grumile
bilo je više od uža sunca, a preko Drage drhtale su Kistanje na
jari što izbijaše od suve zemlje i krša, dok se Radučka glavvica
tek naslućivala kroz plavu izmaglicu.
- "Dobro je, stićemo pred zalazak, baš kako treba." –
reče stric i drenovim štapom gurnu babuljić s puta.
- 49 -
S popodnevnim vozom stigao sam u Knin, treba se čekati do večeri
kad brzi voz iz Splita prolazi za Beograd. Stara kamena stanična
zgrada odavna je postala malena za Knin, pa se govorilo da će se
rušiti i napraviti veća i nova sa peronima. Ove godine, dogodine i
tako kamena zgrada još stoji, a nove nema pa nema. Zastanem i mislim
se, desno ili ljevo? Svejedno mi je, imaam dosta vremena, mogu obići
obe strane grada, pa krenuh ljevo, bez neke posebne namjere. Od
tvrđave na Spasu hlad je pao na grad i ja nogu pred nogu idem od
izloga do izloga da mi što brže prođe vreme.Tu je izlog i
fotografa Milana Kljujića (Trivića) poznatog po cjeloj Bukovici i
šire po fotoaparatu i sportskom biciklu i maloj sportskoj platnenoj
torbici. U izlogu mu slike sa sajmova, sa svadbi, portreti za kuću,
male sličice za lične karte i uramljene slike gimnazijskih đaka i
onih iz ekonomske škole. Prepoznajem one iz Kistanja, a ne bi ih
čovjek na prvi brzi pogled ni pozna, kako ih je Milan ljepo
portretira.
Nešto niže je krčma "Putnik", pa kuglana i prodavnica
"Dinarke" sa električnim šporetima, frižiderima i radio
aparatima u izlogu. Tu,kroz uzan prolaz između zgrada, prođem do
"Dinarinog" igrališta i još nešto niže do Krke. Sjednem
na vrbov panj i i gledam nekoliko ribiča kako pecaju u tišini i
nadam se da će nešto uloviti i da zagrajaju. Voda je mirna ki ulje,
ševar tek šušne na neki iznenadni dašak vjetra, a od ribe ništa,
pa ništa. Kad mi se ujalo krenem nizvodno do mosta i okrenem nazad s
druge strane puste ulice. Pijaca sa par betonskih banaka je pusta,
oko crkve Svetog Ante ni žive duše, kao ni oko pravoslavne crkve i
na platou ispred Gimnazije. Zastanem na zidiću ispred Gimnazije sa
koje su se kočila metalna slova na ćiriličnom i latiničnom pismu,
jedno ispod drugog. Sada je zgrada pusta, ljetni raspust je, ali i
ovako prazna uliva strahopoštovanje. Produžim pored Doma JNA,
željezničkog konačišta i parka ispred Suda prema osnovnoj školi
i Općini. Na raskršću pređem na drugu stranu ulice, kod restorana
"Balkan" i pored malog parkića i zgrade IKB i gostione
"Istra" oper dođem na željezničku stanicu. Pogledam na
veliki željeznički sat i vidim da ima još dosta vremena do
beogradskog voza. Vratim se prema Bolnici i sjednem na klupu u
Borićima.Uzmem iz torbe svesku i počnem nešto šarati, ali se
nisam mogao nimalo koncentrirati, pa odustanem od pisanja.
Počeli su, dok malo zaladi, izlaziti prvi šetači i uključim se u
standardni đir, nadajući se da ću koga poznatog sresti, a kad ne
bi ništa, odem i sjednem ispred željezničke stanice i nastojah
gubiti vreme promatrajući čas vozove i putnike, čas šetače.
Konačno dođe i moj voz, poluprazan, smjestim se u kupe i stanem
zuriti kroz prozor brojeći telefonske bandere uz prugu, u prolazu,
promicanje manjih staničica, odjavnica i stražara uz prugu.
Ravnomjerno lupkanje točkova po spojevima šina me uspava, pa se
probudih tek kod Stare Pazove. Još malo i u Beogradu sam.
Od prtljage sam spakovao par majci, nešto veša, kupaće gaćice i
rezervne pantalone. Para, šta mi je najviše trebalo, nosio sam vrlo
malo, po običaju ćaća nije ima, ali radi toga nisam htio
propustiti ljetovanje. Kupaću se i spavati, samo da nisam kod kuće
da slušam svakodnevnu kuknjavu o nemanju i sirotinji, a još više
me je vukla znatiželja da vidim kako je to na moru, što se svi
odreda hvale kao da je raj u pitanju.
- "Nemuj ići u duboko, voda je voda, nije joj vjerovati, a
trebaš paziti i da ne izgoriš na suncu." - prikriči mater kad
sam polazio.
- "Nemoj se sikirati, nemaš potrebe, paziću se ja dobro."
- ubjeđujem je.
- "Nešto njesi dobe volje, ne raduješ se baš puno moru i
ljetovanju?" - čita me dok pakujem ono malo stvarčica.
- "Onako, šta da se veselim, ja tamo idem, a vi ćete se ovdje
mučiti oko žita i vinograda. Opet, ruke su mi vezane, para nema,
ovo malo je za nedaj Bože." - razlažem svoju bezvoljnost.
- "Ti sad u tim godinama, primaš srcu više nego šta treba.
Pušti ti polje i vinograd, a ni sreća nije sva u parama. Snaći
ćemo se mi, a ti se veseli malim, sitnim stvarima, čekajući veliku
sreću čojek bi cjeli svoj vjek proplaka." - potapša me po
leđima, onako nježno kako to majke znaju, na avlijskim vratima.
Po dolasku voza na Glavnu stanicu tramvajem četvorkom stigoh do
Centra, gdje zateknem već okupljeno cjelo društvo. Vođa puta je
bio profesr fizičkog Đura "Fiskultura", prozva nas i
uputi na ručak, a zapovjedi da se nađemo u četrnaest sati na
željezničkoj stanici ispred đačke blagajne. Voz polazi u petnaest
sati, trebamo ponjeti vode i nešto za jelo, dug je put.
Iz mog razreda bio je samo Petar Grek, rodom iz Pavliša u Banatu,
ostali su bili iz drugih razreda i drugih godina. Smjestili smo se u
voz i isti čas nas je oblio znoj od vrućine u vagonima, koji su se
od jutros pekli negdje na sporednim garažnim kolosjecima. Spasi nas
redovan polazak i vjetar pri vožnji što istjera zaparu i vrućinu.
Voz je bio za ferijalce Beograda i nakon malo vremena počela je
promenada mladića i djevojaka napred nazad po hodnicima vagona.
Stariji momci su tražili žensko društvo za ljetovanje, dok smo mi
mlađi gledali širom otvorenih očiju i nadali se nekoj slučajnosti
ili nenadnoj sreći. Obzirom na veliki broj studenata bile su nam
male šanse.
U žagoru, pričama i smjehu mladosti vreme je brzo odmicalo, a ja
sam Peri priča o krajevima kuda smo prolazili, dok nam se nije
prispavalo negdje u dubokoj noći. Probudio sam se poslije Perkovića,
u svanuće, a malo kasnije probudio se i Petar:
- "Za sat vremena ćeš moći viditi more." - kažem mu.
Gleda on kamenita brda i male njivice oko Suvog Dolca, Presla,
Prgometa i Labina Dalmatinskog i čudom se čudi da tu neko može
živiti i opstati:
- "Jeli ovako kod tebe u Kistanjama?" - pita me.
- "Nešto malo bolje, pitomije, nema brda, a ima i više polja i
šume. Ovo je Dalmatinska zagora, a Kistanje su u Bukovici." -
pokušavam mu objasniti.
Voz je tutnjao niz pad prema Kaštelima. Poslije tunela i usjeka puče
vidik, plavilo se more.
- "More, more!" - čili su se povici, a sa svoh prozora
vagona virile su glave mladića i djevojaka.
A tamo, ispod svih brda niz koja se spuštao voz, zelenila su se
Kaštelanska polja, plavio Kaštelanski zaljev, desno se srebrila
ispružena aerodromska pista ki ukočena zmija, a iza nje se bjelio
Trogir. Ljevo, u Solinu i Sućurcu, su se pušili dimnjaci cementara,
a iza njih se zelenio Marjan i ljevo od njega bjelio se Split. Sunce
se za prst diglo iznad Mosora i bjelom svjetlošću obasjavalo svu tu
ljepotu i daleko – daleko na rubu plavog horizonta kroz izmaglicu
su se nazirali Čiovo, Šolta i Brač.
Sadine, Kaštel Stari, Kaštel Sućurac, Solin, Split Predgrađe pa
Split i izlazimo iz voza, pa svi skupa na brod "Vladimir Nazor"
za Makarsku. Od Splita smo uspjeli vidjeti s broda samo pročelje
Dioklecijanove palače i bjeli zvonik Svetog Duje.
Brod je isplovio odmah po ukrcaju, bio je pun ki šipak. Ja i Pero
smo se smjestili na pramac na gornjoj palubi, koliko su nam pospane i
crvene oči dozvolile razgledali smo Split s mora i okolne otoke, a
onda sam zaspao otvorenih očiju. Slabo spavanje u vozu do Beograda i
nazad moralo se nadoknaditi, a ljuljuškanje broda po mirnom moru
neodoljivo je zvalo na san. Probudio sam se kad je brod manevrira u
Makarskoj luci.
A tada se kolona od petstotinjak mladića i djevojaka uputila u
ferijalni kamp na zapadnoj strani Makarske, smješten u borovoj šumi.
Naš Centar je imao tu dva velika šatora u kojima je bilo smješteno
po dvadeset gvozdenih kreveta, gdje smo se smjestili kako je ko htio.
Ja i Petar smo se smjestili do samog ulaza u drugi šator, čija su
krila bila stalno podignuta da bi se napravila promaja.
Poslije smještanja i doručka odmah smo išli na kupanje. Đura
"Fiskultura" je bio tu da provjeri kakav je ko plivač i za
svaki slučaj da nas upozori da plivamo uzduž plaže, a ne prema
debelom moru, radi sebe i njega, te upozorio da se prva dva tri dana
ne izlažemo previše suncu, da ne bi došlo do sunčanice, toplotnog
udara i opekotina. Petar i ja smo odmah uzeli flašicu maslinova ulja
i namazali tjelo, što se pokazalo dobro, jer su sutradan svi osim
nas dvojice bili crveni ki pečeni rakovi i tek tada masovno kupovali
maslinovo ulje, na čiji su se miris teško privikavali.
- "Sad mirišeš kao antički grčki junak, kako ti to može
smrditi." - zafrkavao sam Peru koji je stiskao nosnice dok bi se
mazao.
Ručak, pa popodnevni odmor ili spavanje ili kupanje, kako je ko
htio, a onda večera i ples na za to podignutom podijumu nasred
kampa. Do deset sati moglo se izlaziti u grad ili šetati uz more.
- 50 -
Naše prve komšije su bili momci i djevojke iz Čehoslovačke. Oni su
bili smješteni u male dvoležajne šatore, pa su već drugi dan, za
najveće žege, boravili u našem velikom šatoru, gdje je bilo puno
prozračnije i hladnije. Kako to već ide kod mladosti, brzo smo se
upoznali, zajedničkim trudom je nestalo jezičke prepreke i do kraja
ljetovanja smo se stalno družili kao stari drugari.
Tako smo jedne večeri odlučili da idemo u kino u ljetnoj bašti,
ali kad smo stigli karte su već bile rasprodate, pa se oveće grupa
raspala i ja sam se našao sa dvojicom momaka i tri djevojke iz
Čehoslovačke. Oni odlučiše da uzmu u točioni crnog dalmatinskog
vina, pošto smo večerali pržene srdele, pa smo se smjestili na
rubu parkića i pili to vino. Upozorio sam ih da je dalmatinsko vino
dosta jače od onog na koje su oni navikli, našto su se oni
nasmijali i obradovali:
- "Moc dobri!"
Dok su oni na češkom pretresali probleme iz svoje škole, jedno od
njih bi mi biranim rječima i sporim izgovorom prevodilo suštinu, da
i ja razumijem o čemu se radi. Tako je to bilo tokom cjele večeri,
pa i onda kad nas je vino dobro uhvatilo i kad se razumiju svi jezici
na ovom svjetu. Vratili smo se u kamp pjevajući češke pjesme i tu
noć smo čvrsto odspavali.
Narednih dana smo zajedno odlazili na plažu, iznajmljivali
sandoline, a naveče plivali i tako se zbližili kao da se godinama
poznajemo. Oni su mene naučili ponešto češki, a ja njih srpski i
zajedno smo ustanovili da tu i nema velikih razlika, da većina rječi
potiče iz istog slavenskog korjena. Takva su bila i imena: Karel,
Jara, Maja, Ruža, Eva, Milan, Vaško, Hamzo, Dušan, kao i
prezimena, veoma slična našima. Neumorno su fotografisali svuda i
na svakom mjestu, a more i vino, činilo mi se, da vole više od nas
domaćaina. Pred odlazak smo razmjenili adrese i dugo, dugo se
dopisivali.
Nisam se ni okrenu, a trebalo se vraćati. Ljetovanju je došao
kraj. Trebalo je ostaviti more, tople ljetne večeri uz muziku i ples,
gluvarenje na siki sa nogama u moru i veselo društvo u svako doba
dana. Prošao pir.
Nema komentara:
Objavi komentar