- 31 -
Rano ujutro smo bili na Perićinki. Rosu i Dušku je mater ostavila kod kuće da pomognu babi Anici oko ručka i sravne stoku, a ja ću predveče povezati snopove od onog šta se preko dana poženje i odvesti karom na Guvno. Sad je bilo najvažnije što više požeti. Tako sam ja i dvije Ruže, mater mi i Ilina, sada oštrim srpovima lako i brzo želi od rose meku šenicu i slgali je na rukoveti.
- "E, Mile, spasi me, a ja se cjelo vreme mučila, tupi srpovi, a tako Rosa i Duška!" – mater će u prekidima između zamaha srpom.
- "Pa zar ti to Mariša nije muga naoštriti prije žetve!?" – Ruža Ilina će.
- "Oće!? Danas ću, šutra ću, i tako nikad! Od zimus mu govorim i ništa, a Mile sinoć za po ure naoštri sve u kući. Ljeno brate i ne ajta, a samo njemu je teško. Kada se ja ne namučim!?" – mater se žali ne prekidajući žeti.
- "Kada li je muj bolji? Za istu stvar ga muraš deset puta muliti, još se na tebe svaki put iskolači ki da mu zube vadiš, sreće mi!" - otpunu Ruža Ilina.
- "Bar tvoj ziđe, voli to raditi, a muj kad dođe kući sav se precrevi ki da je salidž vadio tamo." - mater će u istom tonu.
- "Ziđe? To mu je izgovor, a najveća ga radnja uvati kad treba kopati kuruze ili vinograd ili orati ili žeti. A kad ja to s Milanom i Milicom obavim i njegova zidarija bude gotova. Ma svi su uni isti, sestro muja, ki da i' je isti ćaća pravio." - nastavi Ruža Ilina.
- "Bogami, ovi malađi njesu taki, gledaj Miru i Đuru, ima i' svuda, a i ostali mlađi rade i lete, na libe se nikakva posla, ki ovi naši." - doda mater.
- "Ove mlađe se ne daju, gledam ja ove dvije naše bakulje, Ljuberu i Maćeru, une zapovjedaju, a da ja nešto tako i pomislim, akamoli pokušam, mene bi muj odavno pod zemlju posla. Nit me zašto pita nit mi šta govori, samo kaže treba ovo, treba uno i gotovo. Ako mu nije po volji, naduri se, nit romuri nit govori, niti mu znaš šta misli. Bože i' sačuvaj!" – Ruža Ilina će, otirući pot ispod povezače.
- "Tvoj te bar ne natovari djecom, ka mene muj! Dušan za vojsku, a ja Mirka rađam, Bože kako me od ostale djece bila sramuta. Govorim ja mume da me vodi pobaciti i nekako prista, pa odošmo u Šibenik, a doktor me pita koliko ih imam, ja mu reko da ih imam već šest i da je najstariji za vojsku, a un ti mene gleda i smije se: "Živa ti meni bila, sve si ih bez nas rodila zdrave i lipe, pa neka tako bude i sa sedmim. Znam da su došla nova vrimena, ali ja ti kažem draga moja gospođo da nas je Bog stvorio da stvaramo porod, pa koliko on da. Ja znam da bi se ti cilog života kajala da ti to sad napravimo, a viruj mi i ja bi! Da je nekakva bolest u pitanju, e, to je drugo. Ajde ti, lipa moja, kući i rodi tog malog zdravog Srbina, ki šta si i ostale. Moja žena ima dvoje i neće više, tvojih je godina, a po izgledu je prava baba, a ti si ki curica, bez bora na licu i tilu, zdrava. Šta žena više rađa, zdravija je i lipša je. A dica su Božje blago, nimaš ih se šta stiditi. Teško ih je podići, ali daće Bog, naći će oni svoj put" Štipnu me za obraz ki djete: "Ponosi se, imaš s čime!" I eno mug Mirka, nebi ga nizašta dala, a da sam to napravila, patila bi, Boga mi, cjelog života." - raspriča se mater.
Ja se pretvorio u uvo i slušam, ukutrio i vintam da žestoko ženjem, malo podalje, ne bi li još šta čuo.
- "Sestro muja, dobro ti je doktor reka! I ja bi volila da i' je više, ma unaj muj nije ćio. Uvati se une kurvetine, ja sam mu zadnja rupa na ćurlici. A i nije me briga, imam Milana i Milicu i sva je sreća šta nemaju njegovu narav." - Ruža Ilina će.
- "Pa zar un još ide tamo!? Mislila sam da se opametio, ima djecu, ima ženu, šta će mu una, šutra će ga od djece biti sramota?" - mater se ka čudi.
- "Nije nikad ni prekida, mure biti malo na početku, kad su se rađala djeca, a poslije krenu sve po starom. Ne ‘jde jedino kad se posvađaju, bude to nakratko, pa jopet isto. Ne pušta ga kurvetina, a i un je isti ki i una. Patila sam i patila i kad sam se trgla reko sama sebi: Nek idu kvragu oboje, imam djecu i sad mi je svedno." - ravnodušno će Ruža Ilina.
- "Muj, bar kolko ja znam, bar to nije činio, a i ko im mure držati svjeću? Njesu uni zaslužili da radi nji patimo, ki da će te razumiti neko!?" - mater će suosjećajno.
- "Nije tvoj taki, kolko ja znam. A muj je upa u kandže une kurvetine poodavno i nemure se istrgnuti. A i un je ki i una, našla krpa zakrpu. Šta mu fali, ja mu kuvam, perem, odgajam djecu, vodim brigu o starom svekru Ćiki, pa mu mure biti. Samo se pitam: šta će šutra reći djeci, kako ga nije od nji sramota!? A to je njegova muka, muraće je bogme sam gutati!" - nastavlja Ruža ilina o svojoj muci.
- "Čuvaj ti sebe i djecu, bar te stari poštuje, ma šta je uno bilo zimus, una galama kod Perine kuće, kad se uno, kako kažu, Đuro napijo?" - mater prebacuje na drugu temu.
- "Blago tebi, vaša je kuća nasamu, sa strane, toga nit puno vidiš nit čuješ, a nejdeš za tim i ne raspitujuš se. I bolje ti je tako, bar si mirna. Sestro muja, ja i da oću izbjeći, ne mugu! Sve se vidi i čuje preko avlijskog zida." - zasta Ruža Ilina sa srpom i pola rukoveti u ruci, ka da vata predah.
- "Dolazila je Stevka, pa baba Pera i baba Marica, pričale su nešto sa svekrvom mi, ali ja njesam imala kad slušati, prala neku robu u vidri na avliji pa sam bila više van nego unutra, a baba Anica samo mi reče: "Daj i' kvragu, ciganska posla, šta mene staru s tim gnjave! Ničiju stranu ja neću držati, nek su dalje od muje kuće i avlije i muje familije!" A ja se njesam dalje raspitivala, samo sam čula uno veče unu dreku i svađu u Perinoj ulici." - reče mater svoje saznanje.
- "Tako i ja znam, dolazila baba Marica kod đeda Ćilita i šnjim šaporkala, a Maćera ne zatvara usta kad joj treba oružniti bivšu drugu Ljuberu. Ispada po njuj da je nešto između Ljubere i Jole bilo, baba Pera i Sava posumnjale, pa pratile Jolu i zatekle ga šnjom tamo kod Varvotkinje, pa napale Ljuberu i Dramu, a unda ti to nekako došlo do nesretnog Đure i ovaj se s Kistanja vraća oko Mučenika, biće tamo koju u muci i popijo, kada njemu puno treba, i unda kad je prolazio kraj Perine kuće valjda im reka da pušte njegovu Ljubu na miru i da je ne ogovaraju. A une, znaš ih već, brane se na sav glas da cjelo selo čuje. Njemu, jadniku, se biće i od vina smučilo, pa povraća, a unda nji dvije stale berjakati, doletiše Ljubera i Marica i odvedoše ga kući, usput se časteći najgorim rječima na sav glas. Šta je od svega istina ja ti neznam, a nit me je briga, ki ni tebe, a đed i' ki i baba Anica sve šalje kvragu i da stim ćakulama k njemu ne dolaze." - ispriča Ruža Ilina svoju verziju.
- "Bože dragi šta je to meni isprva čudno bilo. Kod nas dolje u Mjerkačima nije bilo tako. Kad sam prvu svađu čula između Stevke i Pere, čini mi se da je to bilo radi nekije kokoši, zaori se cjelo selo, te kurva una, te još veća kurva ova, pa jeba ovaj ovu, pa unaj unu, pa ukrala si ovo, a ova druga odgovara isto tako, a ja se uzrujala i pitam svekrvu babu Anicu šta je sad to, pašće krv, a una se nasmijala i reče mi: "Ne pačaj se ti u to, šutra će ti dolaziti i jedna i dtuga strana da objašnjava i traži podršku, a ti saslušaj i pravi se da njesi ništa čula i vidila i nedavaj nikakve savjete. Za par dana će jopet biti kada ništa nije bilo, a ti da si podržala jednu stranu ispala bi kriva, obe strane bi te udruženo napale ka da si ti to smutila. Tako su uni navikli, večeras jedno drugom iznesu pred cjelo selo prljavu robu, a za tri dana se sližu ki da ništa nije bilo. Ciganska posla, velim ti, kloni i' se!" I tako je bilo, baš kako je stara rekla." - nastavi mater pričati ne prestajući žeti.
- "Nije tako bilo ni kod nas u Radučiću, u Burzama, muški bi ubili Boga u ženama da podignu glas preko avlijskog zida. Kad tako nešto počme đed Ćilit mi kaže: "Skluni se ti u kuću, ma šta da kažeš bila bi gora od nji, a uno što une kažu na tvoj račun otrpi, na njiovu je sramotu. Svak zna da to nije istina, njima će se obiti o glavu izgovorene rječi, ta une i oće da te povrede." Tako i radim. I sama znaš šta je Maćera sperala kad smo se djelili, otrpila sam, a sam mi se ulizuje, oće sve ljepo sa mnom, a ja gledam svoja posla, ni vruće i ladno š njom. Tako mi je bolje, puno bilje." - pridruži se Ruža Ilina materinoj priči.
- "Đavo i' zna, kako mugu tako!? Svašta jedna na drugu nalaže, čuje se to preko cjelog kuvina, a šutra ki da nije ništa bilo. Mene su uvjek svjetovali da se radi djece i sitnica ne valja svađati i kriviti. Danas muje djete skrivi, reci mi, kazniću ga i svjetovati, šutra će tvoje, pa ćeš ti to isto napraviti, ta djeca su to. A uvjek će kokoš ili ovca zalutati, preskočiti zid, išćeraj je, niko je nije nagovorio nato." - mater će.
- "Dašta, i ja tako mislim. A une se sližu, jedna drugoj otkrivaju svoje tajne i unda jedva čekaju priliku da to razglase. Ja tako ne mugu, ko mi je prijatelj čuvam ga ki samu sebe, čak i više, a s kim ne mugu, klonim ga se, ne mrzim nikoga, ali im se ne približavam." – ženje Ruža Ilina i tako veze priču da im ide lakše posa i brže prolazi vreme.
- 32 -
Na Svetom Ćirilu i Metodiju odbi podne, mi smo već sa žetvom bili na po njive:
- "Majo, evo Rose i Duške, nose ručak, ajmo stati, pola smo poželi." - rekoh brišući čelo od snjeti.
Nji dvije se trgoše kao da ja nisam dosad bio tu:
- "Vidi nas budaletina, mi svašta pričamo, a Mile nas sluša! Rode, ti ništa njesi ču!?" – nasmija se Ruža Ilina.
- "‘I da je ču, ne boj se, neće un nikome ništa reći, taki je un." – smije se i mater.
- "Kad vidim njega i mug Milana i kako se slažu srce mi zaigra. Od kad su se rodili ma nijednom se nisu posvađali. Dojim ja Milana, a Mile gleda, a ja uzmem i dam mu drugu sisu, a uni lopovi posu i smiju se, mljeko im curi na usta, čupaju ki štenčići, a ja trpim da mi sreća šta duže traje. Sreće muje!" – raznježi se Ruža i pomiluje me po kosi.
- "Rjetkost je to, ali je istina. Nikad se nisu svadili i sve su djelili odmalena. A znaš i sama da djeca baš ne vole da djele svoj dio, a kod nji tako nije bilo." - potvrdno joj se pridruži mater.
- "Sreće materine, Bog i' dobrotom obdarijo." - obrisa Ruža Ilina povezačom oči i znoj sa čela.
Sjeli smo u lad ispod divije kruške što izraste uz među. Rosa prostre krpu i iz torbe izvadi žlice, kruv i teću sa graom i manistrom sa ovećim komadima pancete te šutke ručamo. Mravi su ubrzo osjetili miris hrane i užurbano počeše kupiti mrvice sa trpeze.
- "Dobro ste poželi, kolko je ovdje dana oranja?" – pita Rosa.
- "Dva proljetna dana, spasi nas to šta Mile naoštri sinoć srpove." - reče mater joj.
- "Pa ovo bi se onda moglo do večeri požeti." - procjenjuje Dušanka.
- "Sad nas je više, mugli bi. Šta radi mali Mirko?" - pita ih mater.
- "Eno ga, ratuje s babom!" - Duška će.
- "Ajde ti rodo dunesi vode sa špinje, ova je pri kraju i već je skoro provrela." - blago joj zapovjedi mater.
Duška uze bocun i ode po vodu na špinju kod Placa. Vrati se začas, to je tu oko trsta metara daleko. Napišmo se ledene, ki zmija, vode i Ruža Ilina usta:
- "Ajmo mi ovo završiti, da se ne vraćamo šutra." - povezaču poveza na potiljak ki Bodulica.
Sad nas je petero želo, išlo je primjetno brže, a tad se javi i sunčanik, pomilova nam oznojena tjela i doda novu živost i snagu, vrati priču i odnese umor. Oko pet popodne poželo se tri četvrtine njive.
- "Ja idem po kar i uža, danas ćemo i to zgotoviti." - kažem materi.
Ona se uspravi lagano, podbačajući bolna krsta, pogleda u sunce i reče:
- "Ajde rode, dok ti povežeš snupove, mi ćemo ovo ostalo požeti."
Odem do kuće i izvedem Bećara, stavim mu kumać i uzde i upregnem u kar pred avlijom. Kravu usput utjeram u Guvno, a ovce istjeram i Aničinom ulicom krenem ih u Smreke.
- "Nećete valjda danas biti gotovi?" - pita baba Anica držeći malog Mirka za ručicu.
- "Oćemo baba, nego šta? Ti poslije istjeraj janjce u Guvno, a Mirko će samnom, samo da utovarim uža." – kažem joj obuzet nekom čudnom energijom dok ubacujem mokru ražinu u kar.
- "Šta će vam Mirko, smetaće vam!" - buni se baba.
- "Nek se provoza, i tebi je dosadio." - uzmem maloga i namještam u kar među uža.
Taman smo krenuli kad od Bunarine izleti Milan:
- "I ja ću s vama!"
- "Uskači!" - viknem ne stajući.
Mirko sjedi na dnu kara, pridržava se za lojtru, pa oće da poskoči od sreće.
- "A, Mirkane, voziš se, jel' ljepo?" - pazi na njega Milan.
Dok smo mi stigli na Perićinku one su već žele na uvratima njive. Pošaljemo Mirka da preko strništa kroz razo ide k njima, a ja i Milan počešmo vezati snopove. Utovarimo povezane u kar i ja ih odvezem na Guvno, pa se brzo vratim za ostatak. Dok sam ja stiga one su požele i pomagale Milanu da veže snopove. Sve to utovarimo, bacimo mutapić po snopovima i popnemo Mirka, Dušku i Rosu da sjede gore i paze na njega. Srpove i torbe okačimo o stupčiće, a ja i Milan popnemo se napred na sjeđu.
- "Ajte vi, nas dvije ćemo pješke, da ispravimo leđa." - reče Ruža Ilina.
Začas smo bili na guvnu.
- "Evo,gotovo je!" - bacim zadnji snop s kara i oni ih uspravljene rasporede po guvnu. Sunce je taman zašlo, a vrhovi Velebita se zacrveniše ki krv, lagani burin s Dinare je sušio iznojene košulje. Duška je u dlančiću trala klas šenice i davala malom Mirku očišćeno zrnje da žvače, pazeći da ne zaluta koje cjelo u grlo mu. Ispregnem Bećara iz kara, okačim kumać na klin u vatrenoj kući i odvedem ga u Guvno:
- "Šutra ćemo vrći, momče!"
Lupim ga pljskom po sapima iz milošte i on ode u nuga kod krave Zekulje, gdje se ova zabavula oko nekoliko busena zelene graorice.
- 33 -
Početkom jula krenuo sam na praksu na željezničku stanicu. Javio sam se šefu stanice Aci Vučkoviću, pedesetogodišnjaku, crnih uglađenih brkova i sjajne crne kose sa tek po kojom sjedom iznad ušiju, i zlatnim zubom u gornjoj vilici.
- "Dobro mili, ja ću tebi od svega po malo pokazati, a i ostalima ću narediti šta treba!" - reče mi on kad pročita dopis škole i program prakse.
- "U stanicu kad dođeš prvo ti je da pročitaš Poslovni red stanice I dio, koji se ne mjenja dok se nešto građevinski ili tehnički ne promjeni, a onda II dio, koji se mjenja svake godine zajedno s redom vožnje. Evo ti i jedno i drugo, pročitaj to ovdje u mojoj kancelariji i upiši šta ti treba u svoj Dnevnik prakse, samo da te prije upoznam sa današnjom smjenom. Pođi de sa mnom!" - veselo i uslužno će on i mi krenušmo u Prometni ured, koji je bio prekoputa njegove kancelarije.
- " Slušaj ovamo!" - reče glasnije ulazeći u Prometni ured, gdje ustadoše dva čovjeka sa katriga, u željezničkoj uniformi, i stadoše u polustav " mirno " – "Ovo nam je vježbenik za otpravnika vozova iz "Tehnikuma" u Beogradu. Sve što pita treba mu objasniti, a što vi neznate, ja ću. Iako je završio tek prvu godinu treba ga poštivati po činu koji će imati kad završi školu. Ovo ti je kolega, otpravnik vozova, a ovo je magaziner."
- "Pantelija Krneta, Pane" - pruži mi ruku visoki omršavi čovjek u modroj kangarnoj uniformi sa žutim dugmetima na kojima je ugraviran željezniči grb, krilca sa gvozdenim vagonskim točkom u sredini, crvenim rombićima na reveru jakete i uredno svezatom modrom mašnom oko koljera svjetloplave košulje.
- "Mirko Kutlača" – sada se predstavi dugi srednjovječni čovjek u čojanom modroj uniformi sa bjelim dugmićima na kojima su bila izgravirana ista krilca i točak, ali se njegova blutza kopčala ispod grla tako da se nije vidila nikakva mašna, akamoli košulja.
- " Ti si Marišin, znam ti ja ćaću, a hvala Bogu i on mene i cjelu mi familiju, starije i mlađe." - reče mi otpravnik Pane, a Mirko magaziner doda:
- "Ko nezna Marišu u ovom kraju, čoječe Božji!?"
Sa Jovicom Tišmom se upoznam iza perona, gdje se sprema čistiti lampe na repičino ulje:
- "Ja sam skretničar, Mirko "Vunar" mi je brat, njega sigurno poznaš!?" - reče brišući masnu ruku prije rukovanja o gaćetine od grube čoje.
"Vunara" Mirka sam poznava odranije, jer sam sa materom išao tamo češljati vunu, ali nikad ne bi pozna da su on i Jovica braća. Mirko je bio krupan i gojazan, crven i uvjek potan u licu, a ovaj brat mu Jovica je bio sitan i mršav. Čojanu uniformu je raskopčao ispod grla i uhvati se čišćenja lampi:
- "Za svaki slučaj, ako nestane struje!" - objasni mi šef Aco.
Tada krenuh sa šefom Acom u obilazak skretnica. Ja krenem kolosjekom, koračajući sa šlipera na šliper, dok šef korača između kolosjeka, iako je tamo zbog grubog tucanika vrletnije i nezgodnije hodati.
- "Praviš sada veliku grešku mili, koju, sjeti se šta su te učili?" - smješi se ispod brka.
Gledam na sve strane, nigdje voza; dva vagona stoje dolje niže na krnjem kolosjeku kod magazina kod ispovarne rampe, izlazni signal je u položaju "Stoj", pa kažem:
- "Stvarno se ne mogu sjetiti, šta sam to pogrešio?" - pitam ga smeteno, neugodno mi je.
- "Vidiš li kuda ja hodam, a kuda ti!? Da polažeš stručni ispit bacili bi te bez obrazloženja, a sada zapamti jednom za svagda: ne smije se ići po kolosjeku, bio on čist kao sada ili se po njemu manevriralo pa trenutno je slobodan, znači nikada! To ti mora ući u krv, u naviku, u podsvjest, da se toga držiš i kad ne razmišljaš! Između kolosjeka zna biti vrletnije, zna biti blata, travurine, snjega, a kolosjek je uvjek čist i čovjek mahinalno krene kuda je lakše, ali ni tad ne smiješ ići kolosjekom! To je mnoge koštalo života, jer vagon klizi, ne čuje se, naoko sporo ide i čovjek se lako prevari u procjeni i ode život za glupost. A to si sigurno i u školi učio, a rječi sigurnost i bezbjednost su uvjek na prvom mjestu. Da ne filozofiram, kolosjekom se ne hoda, ide se uvjek po sredini između dva kolosjeka, preko kolosjeka se prelazi kad su dvjesta na sto siguran da možeš preći, bilo ili ne bilo vozova ili vagona. Zapamti za svagda, ne smije se i gotovo!" - poduči me on i podsjeti na ono što su govorili u školi, a ja trenutno, zbog uzbuđenja i novoga, zaboravio primjeniti. Brzo izađem iz kolosjeka posramnjen i krenem za šefom. Stigošmo začas do skretnica i izlaznih signala.
- "Idemo najprije do ulaznog signala da vidimo kako je tamo, jesu li svjetla ispravna i jeli sve kako treba." - produži on hodati pored pružnog kolosjeka.
Tamo je gorilo crveno svjetlo, "Stoj", kako je po propisu. On otključa limom zaštićeni ormarić i ukaza se tamo mala knjižica debelih korica vezana špagom kiji je na krajevima bio plombiran olovnom plombom.
- "Ovo je Dnevnik pregleda signala i tu ćemo se potpisati. Gori crveno glavno svjetlo, znači da je ispravan. Da je pregorila koja druga žarulja gorilo bi crveno pomoćno svjetlo, jer se ono automatski pali dok je na signalu nešto neispravno, a ima poseban izvor struje. Znači, ako ne radi zeleno "Slobodno", žuto "Oprezno" ili glavno crveno "Stoj", pali se pomoćno crveno svjetlo i ono znači za vozove "Stoj", a za nas i mehaničare da je nešto u kvaru, i tada se vozovi moraju uvoditi u stanicu ručnim signalima od skretničara. Ti ćeš to već učiti, a sada ćemo se ovdje potpisati da smo izvršili pregled".- upisa on u određenu rubiku datum, sat, konstataciju "ispravan" i potpiše se i pokaza mi da se i ja potpišem ispod njegovog potpisa.
Vratimo se do skretnica, pogledamo srca i jezičke, skretničke signale, a zatim izlazni signal. Tada me šef povede do skretničkog ormarića, otvori ga nekim posebnim ključem, a unutra se nalazio Skretnički dnevnik, uvezan špagom i plombiran olovnim plombama, slično kao i onaj kod ulaznog signala. Tu je stajao i induktorski telefon i on okrenu ručicu, a na vanjskom zvonu se začu resko "zrn" i reče u telefon strogo službeno:
- "Otpravniče, okreći skretnice, od broja 1 pa dalje!"
Malo zatim kod skretnice broj 1 zazuja elektromotor, teg klapnu na drugu stranu, a skretnički signal pokaza drugi smjer, a zatim se poslije novog zujanja elektromotora sve vrati u prvobitni položaj. Tako napravi i sa ostalim skretnicama.
- "Vidiš, ovako izgledaju čiste i podmazane skretnice, nema prljavštine, sjaje se i maste od ulja, a jezičak ljepo prijanja uz šinu. Na srcima nema naslaga prljavštine ili neke druge strane materije, bilo da je to kamenčić, gvožđe ili nešto drugo. Skretnička stakla su čista, nema čađi, a unutra je svjetiljka čista. Ajmo sad potpisati u Skretnički dnevnik dan, sat i konstataciju o zatečenom stanju." – pokaza mi rukom na skretnički ormarić gdje se nalazio dnevnik.
Upisa datum vreme i konstataciju "Ispravno i čisto, izlazni signal u redu", potpisa se, a zatim se i je potpišem.
Vratimo se nazad prema staničnoj zgradi, sada idući između kolosjeka uporedo i dođemo na suprotnu stranu staničnog platoa, gdje smo ponovili sve kao što smo učinili na ulaznoj strani stanice.
- "Kad ideš u pregled i inače, obilazak, obrati pažnju na stanje kolosjeka. Gledaš da nije napukla šina, prag ili tirfon ili da nema neke druge deformacije i da li je sve na staničnom platou čisto i ispravno. Sve što primjetiš pišeš u Saobraćajni dnevnik crvenom olovkom i zoveš nadležne službe telefonom, telegrafom i pismenim putem. Sve mora biti dato na dokaziv način, znači pismeno, a ovdje se usmeno ne računa, eto, samo kao priprema. Uvjek se mora znati ko, kada, kome i šta je javio, izvjestio, naredio. Usmena rječ se lako ospori, znači ne vredi." - govori mi dok smo išli prema magazinskoj rampi, nastojeći da ne kaže previše, znajući da sam tek prva godina, a ipak da mi usadi u pamet ozbiljnost i veličinu problema.
Kod magazina sve preleti iskusnim okom: vagone i rampu, naljepnice i razne sanduke i pakete, a tada uđošmo u magazin. U jednom većem djelu bilo je nekoliko raznovrsnih pošiljki: bačava, sanduka, paketa i košara, kartonskih kutija,a pred malom ostakljenom kancelarijom u jednom nugliću stajao je magazioner Mirko Kutlača u stavu "mirno" i reče glasno:
- "Izvolite šefe, spremno je za pregled!"
On mahinalno otpozdravi rukom i uđe u kancelariju. Jedna na drugoj bile su složene magazinske evidencije uvezane tvrdim plavim koricama sa štampanim naljepnicama po sredini gornjeg djela sveske. Unutra su listovi bili sa oštampanim rublikama i numerisani šrampanim brojevima. On rutinski pregleda "Knjigu otpravljanja pošiljaka" i potpisa u prvoj slobodnoj rubici crvenom olovkom, a zatim "Knjigu prispjeća pošiljaka", pregleda rutinski složene naljepnice u posebnom ormariću sa malim pretincima.
- "Zašto ovi nisu došli po ovo, pašće u ležarinu?" - upita magazinera pokazujući na jedan oveći sanduk.
- "Telegram o prispjeću je iša u roku, ko zna je li im ga poštar uručio, valjda će doći do večeras." – kaže magaziner.
- "Dobro, čekajmo, šta je ono unutra?" - pita šef.
- "Razna roba za opančare u Bezbradicama." – odgovara magaziner Kutlača.
- "Dobro je, nije pokvarljivo, doći će oni." - reče šef preko ramena na izlazu iz magazina.
Vratili smo se u šefovu kancelariju, on izvadi svoj "Bilježnik", omanju knjižicu tvrdih korica i upisuje ukratko utiske sa kontrole, a ja sam iz "Poslovnih redova željezničke stanice Kistanje" u svoj Dnevnik prakse precrtavao šemu stanice sa kolosjecima, zgradama, signalima, skretnicama i javnom česmom, a zatim opisivao svoje utiske i zapažanja. Tada mu pružim Dnevnik, on sve brzo preleti pogledom, uze crvenu olovku, upisa datum i potpisa se.
- "Dobro je, mili, kratko i jasno, to se i traži. Evo, skoro će podne, ti dođi sutra u osam sati, pa ćemo nastaviti gdje smo stali. Nemora ti praksa biti patnja, ti si ipak na raspustu, odmaraj se." - ustade on iza masivnog stola i rukova se sa mnom.
- 34 -
Sutradan sam na željezničku stanicu došao tačno u osam sati.
- "Tako i treba, od nas se traži tačnost, vreme u našem poslu puno znači. Mili, danas ću ti pokazati šta se radi u prometnom uredu. Kad završiš školu to će ti biti glavni posao, ostalo je dodato uzgred u stanicama prema obimu posla. Ajdemo mili tamo." - reče mi odmah poslije pozdrava.
Danas je otpravnik vozova bio Pero Barić, rodom iz Žitnića, mjesta na splitskoj pruzi, kao skretničar je dežurao Veselin Ležajić, iz Đevrsaka. Obojica su stanovali u željezničkoj stambenoj zgradi u donjem djelu Kistanja.
Centralno mjesto u prometnom uredu zauzimao je radni stol otpravnika vozova sa malom telefonskom centralom s ljeve strane i šemom staničnih kolosjeka, skretnica i signala na pročelju stola, na kojoj su svjetlila mala indikatorska svjetla crvene, zelene i žute boje. Na bočne vanjske stranice stola bila su šarafima pričvrćena signalna zvona, koja su zvonila svaki čas, čas kraće, čas duže, a većinom izmješano. Ljevo od otpravničkog stola, na bočnom zidu, bio je šalter za izdavanje putničkih karata, ispod šaltera je bio maleni ormarić koji je služio za ispisivanje "Bjelica", a ljevo od šaltera na zidu je na dohvat ruke visio metalni ternion, u kojem su stajale vozne karte, složene po vrsti i relacijama. Iza otpravnikovog stola, do zida, bio je veliki ormar od masivnog drveta u kojem je bila "velika zaliha karata". Sav taj namještaj je imao po dvije sigurnosne brave. U uglu je bila masivna gizana peć na drva ili ugalj, do nje čiviluk od drveta, a s druge strane ulaznih vrata na maloj vješalici visio je signalni loparić i crvena otpravnička kapa. Ispod njih, na malom uskom drvenom postolju stajale su složene signalne lampe, na unje ili baterije.
- "Ova stanica je osigurana elektrodinamičkim blokom, to znači da se sa ove komandne ploče upravlja pomoću struje sa signalima i skretnicama. Vidiš, ovdje na komandnoj ploči bloka je šema, ista koju si vidio u Poslovnom redu stanice prvi dio. Sad mi pokaži šta si zapamtio?" - kaže mi šef Aco.
- "Ovo je ulazna strana, znači od Knina. Predsignal je na hiljadu metara, ulazni signal na trista metara ispred ulazne skretnice br.1, koja služi za drugi prolazni i trći ukrštajni kolosjek, dok skretnica br.2 je za drugi i prvi kolosjek, a pored njih su izlazni signali za te kolosjeke. Ova ljeva strana je je izlazna strana, prema Zadru, skrenica br.3 veže drugi i treći kolosjek , skretnica br.4 veže prvi i drugi, dok skrenica br.5 veže prvi i krnji istovarni kolosjek. Pored njih su izlazni signali, a ispod stotinjak metara je putni prelaz i njegovi signali, sljedi glavni signal i potom predsignal za tu stranu pruge." - odgovaram mu pokazujući prstom na indikatorska mjesta na komandnoj tabli.
- "Odlično kolega, svaka čast, dobro vas uče!" – pohvali me otpravnik Pero.
- "Kažem ti ja, ništa bez Tehnikuma, tamo se školuju pravi željezničari! Jebeš ove dvogodišnjake iz Zagreba, to je samo nešto malo priučeno, a ne školovano." - složi se šef Vučković.
- "Da šefe, tako je, sjećate li se Kastva i kad smo mi bili tamo četri godine u Tehnikumu. Odmah poslije škole šibne te raditi bilo gdje od Jesenica do Đevđelije, za pola sata potpišeš Poslovni red i radiš. A ovi dvogodišnjaci iz Zagreba upoznavaju stanicu po mjesec dana i opet dršću, dršće on, dršće skretničar, dršće manevrista, mašinovođa, vlakovođa, pa i šef stanice, da se nešto ne desi. Svaka im čast što su opet otvorili Tehnikum!" - nadovezuje se razdragani Pero.
- "To ja uvjek govorim, teorija se mora imati u malom prstu, u svakom momentu znaš tada šta treba raditi, a onda je to garancija sigurnosti, pa redovitosti i urednosti saobraćaja. Dobro je da su se konačno dozvali ovi gore pameti!" - odobrava šef.
- "Nek mladi kolega ostane sa mnom, ja ću mu rado sve pokazivati." - ponudi se Pero.
- "Dobro, ja idem sređivati računovodstvo blagajni, ako šta treba zovite me." - kaže šef Aco i ode u svoju kancelariju.
- 35 -
- "Sjedi kolega na moje mjesto da dobiješ osjećaj. To ti je Saobraćajni dnevnik, ovo je Telegrafski dnevnik, sve ide po rubikama. Vidiš ovdje traženje dozvole, davanje dozvole, raspisi, analize vozova, to ti se sve vodi u Telegrafskom dnevniku, a ovdje u Saobraćajnom dnevniku broj voza, vreme signala, podaci o vrsti, težini i sastavu voza, odjave koje si dao i primio i sve ostalo što treba, samo pratiš rubike. Sad će za po sata ovaj voz iz Knina, pa ćeš viditi svu proceduru. Sjedni i pažnjivo gledaj, a ja ću ti svaku radnju objašnjavati," – govori otpravnik Pero, unosi se u dnevnike i objašnjava svaku kolonu, nastojeći biti što detaljniji, da bi mi u mozak ulio sve ono što trebam znati odjednom.
Nedugo zatim zazvoni međustanični induktorski telefon , "i" po Morzeovoj azbuci, dva kratka zvonjenja. Pero se javi sa "e", jednim kratkim zvonjenjem, pa diže slušalicu:
- "Broj 1203: Voz br.1430 primam – Barić", istovremeno upisujući to u Telegrafski dnevnuik.
A tada mi pokaza olovkom na grafikonu ispod staklene ploče na stolu:
- "Evo, to je ovaj, iz stanice Knin polazi u 09.03 sati."
Telegram dozvole već je rutinski upisao u Telegrafski dnevnik, a tada rafalno otkuca na telegrafskom aparatu to napisano.
Tačno u 09.00 sati začu se na istom telefonu tri "iii", odnosno tri puta po dva kratka zvonjenja po Morzeovoj azbuci:
- "To je signal za polazak voza br. 1430 prema kraju pruge, a prema početku bi bila tri "s" po Morze azbuci." - objasni on – "a voz ovdje kod nas stiže u 09.30 sati, znači za pola sata, kako je i predviđeno redom vožnje, a mi imamo dosta vremena da postavimo ulazne skretnice i signale. Sačekaćemo da jave odlazak iz Knina." - dalje objašnjava Pero.
U 09.05 sati opet se začuje jedno "i" po Morzeu i Pero odgovori sa "e" i ponavlja izrečeno u Kninu: "Broj 1205,voz br.1430 otišao redovito."
U 09.07 sati začu se na poslovnoj liniji zvonjava tri kratka i jedan dugi zvuk više puta i vidim kako Pero upisuje u Telegrafski dnevnik: "Broj 1206, raspis: Voz br.1430 ode R, lok. 642 112, 1/3, Q 112/14, 4 Be, 2 Ga - Rašković".
- "Ovo je analiza, sad znamo broj lokomotive, u pratnji je jedan vozovođa i tri konduktera, težina mu je 112 tona, ima 14 osovina, 4 su putnička vagona drugog razreda i dva zatvorena teretna vagona, a na karaju je potpis našeg kolege otpravnika iz Knina." – objašnjava mi otpravnik Pero.
A tad đipi sa masivne drvene katrige:
- "Sad ćemo mi tražiti dozvolu za voz od Benkovca!" - uze za ručicu međustaničnog induktorskog telefona i pozva sa jednim dugim i tri kratka zvonjenja, "b" po Morzeu, i odmah mu se javi Benkovac sa kratkim "e", kratkim zvonjenjem, a on će strogo službeno:
- "Broj 1207:Primate li voz br. 1430? - Barić."
To govori u telefon i istovremeno upisuje u Telegrafski dnevnik, kao i odgovor koji je čuo:
- "Broj 2103: Voz br. 1430 primam - Šuica."
A tada zavede broj voza u Saobraćajni dnevnik, gdje unese vreme polaska iz Knina, vreme datih signala, podatke iz analize:
- "Ostalo ćemo poslije kad voz prođe, da se nebi mrljalo!" - reče – "A sada ćemo postaviti skretnice i signale!"
Prije nego što se uputi komandnom pultu pozva me da izađemo iz prometnog ureda na kolosjeke:
- "Prije nego postavljaš signale i skretnice, odnosno praviš put vožnje vozu, treba uvjek viditi je li kolosjek slobodan. To uvjek čini, iako uređaj pokazuje da je sve u redu, znaš, on neće pokazati ako je neka npr. kmenčina posred kolosjeka, a to i sam znaš može biti opasno."
Osmotrimo ljevo i desno i vratimo se u prometni ured:
- "Sad ćemo postaviti skretnice za drugi prolazni kolosjek, i ulaz i izlaz, jer će voz samo proći, nema ukrštavanja, pa to možemo odmah napraviti sve, ali ako bi bio voz iz Benkovca, onda bi postavili samo ulazni dio od Knina. Vidio si da smo dobili dozvolu za vožnju do Benkovca, pa nema zapreke da damo odmah i izlaz." - govori i pritišće dugmad na komandnom pultu elektrodinamičkog bloka, po redu: za skretnice, te za signale, najprije ulazni pa onda izlazni dio. Na komandnoj tabli po cjeloj dužini pulta gdje je bio ucrtan drugi kolosjek zasvjetliše žute trake, a signali i predsignali sa crvenog pređoše na zeleno svjetlo. Svi ostali signali bili su crveno osvjetljeni.
U 09.28 sati poče na signalnoj tabli zvonjava i ona žuta svjetla na kolosječnom putu počeše prelaziti u crveno, tamo kuda se voz kretao. Pero uze crvenu kapu i stavi je na glavu, svjetlsive rukavice navuče na šake, a loparić stavi pod pazuh ljeve ruke i izađe na plato ispred prometnog ureda. Ja sam ga na dva koraka iza u stopu pratio.
Voz stade ispred stanične zgrade, mašinovođa lakonski pozdravi iz kabine lokomotive, vozovođa i kondukteri siđoše iz vagona. Nekoliko putnika izađe za njima i ode svojim putem. Vozovođa se dogega do Pere:
- "Dobar dan otpravniče, ima nešto pošte!" – i pruži Peri desetak plavih kuverata, a ovaj mu rutinski potpisa u neku knjižicu i pruži meni ta pisma.
Odošmo tad u Prometni ured, Pero na induktorskom međustaničnom telefonu da signal prema Benkovcu, pogleda na sat i izađe na peron. Zazviždi u malu metalnu pištaljku, kondukteri podigoše ruke i tada Pero podiže loparić visoko uvis, a mašinovođa zasvira i voz polako krenu. Pratili smo ga pogledom dok ne napusti stanicu i izlazni signal ne zacrveni. Tad prestade i zvonjava na putnom prelazu iza zadnje izlazne skretnice.
Pero, ušavši u ured, odmah pozva Benkovac i dade telegram o odlasku voza, a zatim pozva Knin i preda odjavu:
- "Broj 12.: Voz br. 1430 ovdje. - Barić"
Tada upisa podatke o vremenu dolaska i odlaska, broj odjave, vreme signala i potpisa u Saobraćajni dnevnik i posao oko ovog voza je zasad bio gotov. Čekala se samo odjava od Benkovca, još samo ta rubika je bila prazna. Na komandnoj ploči bloka sva svjetla su se vratila automatski na crveno, zabranu bilo kakve vožnje po kolosjecima, jedino se žutilo svetlo na oba predsignala, što znači "oprezno", ili stati ispred ulaza u stanicu kod ulaznog signala.
Magaziner Kutlača uze poštu i zavede je u Knjigu pošte i odmah rasporedi kome šta ide po brojevima signature.
- "Evo Marko, vidio si sve ovo, najednostavniji prolaz putničkog voza sa stajanjem na trokut, tj. dok putnici uđu i izađu, u stanici. Ima dosta piskaranja, ali to nije ništa, naučićeš da istovremeno misliš, govoriš i pišeš i stalno gledaš na sat. Ovo je mala stanica, nema puno vozova, malo je i putnika, utovara i istovara, a zamisli jedan Knin, koji ma četri pruge, dvije manevre i gdje vozovi ulaze ili izlaze iz stanice svakih desetak minuta. Doduše, tamo ima više otpravnika, telegrafista, skretničara, manevrista, ali to se sve svlada u poslu. Mora ti uvjek, u svakom trenu, biti bistara glava, moraš biti stalno priseban, a vi ćete već u školi učiti i sve naučiti, pa se radi toga sada ne treba brinuti." - raspriča se otpravnik Pero Barić.
- "Šta vi ovdje još radite, u malim stanicama?" - raspitujem se.
- "Tu su svakodnevni pregledi skretnica i signala, cjele stanice, kolosjeka i ostalih postrojnja, prodajemo putničke karte, primamo na prevoz prtljagu i espresne pošiljke, vršimo ispravke svih propisa, od Saobraćajnog pravilnika, tarifa, upustava, TTV i TS, školujemo se dva puta mjesečno, nikad brate nemaš mira, uvjek ima nešto novo ili oko saobraćaja ili transporta. Dobro je kad sve ide u redu, ali se uvjek nešto zakomplicira, npr. nestane struje ili kasne vozovi ili se upali osovina na vagonu i eto ti duplog posla i stotinu briga." - priča sveobuhvatno Pero.
- "A kakav vam je raspored radnog vremena?" - obasipljem ga ja i dalje pitanjima.
- "Otpravnici dežuraju u turnusu 12/24 – 12/48, što ti znači da ja radim danas cjeli dan, pa sutra cjelu noć, a onda sam dva dana slobodan, pa opet isto tako. Može se izdržati, no noć ti je teška, možeš se ti naspavati preko dana koliko oćeš, ali opet je noć noć. No, naviknućeš se." - nasmija se on.
Ulazi šef kod nas:
- "Kako ide Markice, jel' šta jasnije ono šta si učio u školi?" -
- "Da, sada mi je to jednostavnije nego kako sam ja zamišljao dok smo učili." - kažem.
- "E, pa zato je praksa! Može ti neko pričati priču, ali dok sam ne doživiš ne znaš zapravo šta je to. Tako je to i u životu. Nego, upiši ti to u svoj dnevnik pa ajde kući, dosta ti je za danas, ne valja odjednom u glavu strpati toga puno, treba pomalo, po redu, da se ne zamješa." - nasmija se šef .
Začas, ukratko, zapišem u Dnevnik prakse utiske, šef potpisa i ja krenu kući.
Nema komentara:
Objavi komentar