Crvena mladost (86-90)

- 86 -

Sutradan sam poslije ručka opet bio na livadama kod Bednje i susreo malu Dragicu:

- "Mirjana i tata joj su iznenada otišli u Ludbreg. Došao je kamion, utovarili su dio pokućstva, kako sam razumila vratiće se po ostalo, ali ne znam kada. Mirjana mi je na odlasku rekla da ti kažem da će se javiti. Ja nisam bila doma, vidjele smo se kad je kamion već kretao. Valjda neće dugo, moraju doći po ostalo. Sutra se ovdje vidimo, pa ću ti reći ako bude što novo."

Okrenem se i krenem prema Bednji, pa preko livada prema mjestu gdje smo Mate i ja upoznali Katicu i Baricu. Nije bilo nigdje nikoga, ni puca ni krava, pa krenem put lječilišta. Pomalo me zabrinjavala ta gužva oko Mirjaninog selenja, ali sam se nadao da će sve biti u redu kad još nisu odselili za stalno. "Javiće se već ona ovih dana, prije nego odem iz lječilišta" zaključim u mislima i spustim se niz zatravljeni breg. Tu iza žbunja, pri dnu brega, pasle su dvije kravice, a u hladovini ljeske sjedila je Marija i vezla.

Oboje se iznenadimo.

- "Nikoga nisam vidio odozgo, otkud ti ovdje?" - pitam je umjesto pozdrava pokazujući rukom na vrh brijega.

- "Krave su mi ovamo pobjegle, ili im je bolja trava ili od muha, pa se tek ovdje smiriše." - kao da se pravda reče ona.

- "Jel' ti dosadno, gdje ti je dečko?" - aludiram na Nikolu.

- "Nemam ja dečka, vezem, pa mi nije dosadno." - pravda se ona.

- "A Nikola, zar ti on nije momak?" - pitam je.

- "Ma kakvi, dosađuje mi ponekad, ali on, koliko ja znam, ima curu, Nadu." - kaže ona ne skidajući pogled s veza.

- "Tako, a ja sam mislio da vi hodate." - kažem slježući ramenima.

- "A tvoja cura, šta je sa njom?" - pita me.

- "Ja sam slobodan, znala bi ti da je imam." - kažem joj osmjehujući se.

- "Ne mislim ovdje, tamo kod kuće, u Dalmaciji." - pojasni ona.

- "Otkud ti znaš da sam ja iz Dalmacije?" - sad mi sinu da zna više o meni nego što sam očekivao.

- "Pa čuje se, kad se za nekoga raspitaš." - shvati da se odala i pocrveni.

- "Onda znaš i da nemam curu." - provociram je.

- "Nisam čula da je imaš." - potvrdi ona.

- "Slobodan ja, slobodna ti, pa šta ćemo nas dvoje sad?" - pitam je.

- "Ne znam, šta bi ti?" - pocrveni ona još više.

- "Ono što momak i cura rade, zabavljati se." - neće mi biti krivo ako odbije moj predlog, pa sam direktan i opušten.

Ona stidljivo spusti pogled na vez i ne reče ništa.

Uzmem je za ruke i kažem joj: - "Ništa neću napravit što ti ne želiš".

Ona podignu pogled prema meni dok sam je privlačio u zagrljaj. Stidljivo prihvati poljubac, a onda se oslobodi i ne bi se reklo da joj je to prvi put. Ljubila se strasno i iskusno dozvoljavajući da joj milujem grudi, te nam tako brzo prohuja popodne.

Dogovorili smo se da ćemo se naći večeras kod jezera u osam sati. Nisam baš bio siguran da će doći, ali me ona tačnošću razuvjeri. Već je bila tamo, iako sam nešto ranije došao.

Zagrlim je i poljubimo se, a ona me nakon poljupca povuče za ruku: - "Sklonimo se odavde, može neko naići."

Pustio sam da me vodi, prema mjestu koje odabere znaću dokle želi ići. A ona je išla niz stazu, pa nakon tristotinjak koraka od jezera uđošmo na neku malu čistinu od par kvadrata okruženu gustim žbunjem. Grmlje nas je dobro krilo od svakog slučajnog namjernika. Tu sjedošmo na debeli tepih od mahovine. Zrak je bio vlažan i topao, šuma je bila tamna i mirna, tek tu i tamo bjelila se kora breza na šktoj svjetlosti zvjezda.

- "Marija, Mare, dođi." - šapnem joj da ne remetim šumsku tišinu.

Zabjeli joj se niska zuba u noći i ne reče ništa dok sam je privlačio u zagrljaj. Ljubio sam joj kratkim poljupcima oči, lice i usne školjke. Podigoh joj dugu kosu s vrata i poljubim je iza uha, a ona me zagrli obema rukama oko vrata i svojim usnama potraži moje. Nabrekle tvrde sise hoće da joj pocjepaju bjelu bluzu, a ja joj zavukoh ruku oko struka i izvučem bluzu iz vešte i lagano, dugme po dugme, je rakopčam ne prestajući je ljubiti. Skidoh joj bluzu, a u prosvjetloj noći se zabjeliše čvrste krupne sise, tvrde kao tek ubrane jabuke. Ona skinu u jednom potezu moju majcu i legošmo na meku i hladnu mahovinu, neprestano, bez rječi, se sve strasnije milujući. Koža na butinama joj je bila vlažna i glatka i moja ruka lagano skilznu između njih.

- "Mmm..." - pokuša nešto reći kroz poljubac. Ne mareći za to uvučem joj ruku u minjaturne gaćice i tu se prsti upetljaše u bujni čuperak i vrelo i vlažno međunožje. Dok sam joj mrsio čuperak ona se prepusti i poče stiskati i širiti butine i sve jače i jače me stezati rukama u zagrljaju.

Podignem se na koljena i hitro joj skinu gaćice i skalam svoje hlače skupa sa gaćicama. Podignem joj oblu i tvrdu guzu i naglo prodrem u nju, ona zaječa od strasti i poče lagano njihati s bokovima i pruži ruke prema mom vratu. Spustim prsa na tvrde i nabrekle dojke, a ona vrelim dahom u uho mi izusti: "Čuvaj me." I sklopi butine oko mojih slabina. Njišući se u istom ritmu gubili smo dah, a ona tad ubrza ritam bokova i poče me grickati zubima po prsima i vratu do bola, a tada izdiže guzu od tla i glasno kriknu. I ja doživih vrhunac i hitro izvukoh muškost na njen čuperak i polijem ga sjemenom, a onda oboje klonušmo ispletenih udova i kao polumrtvi borišmo se za dah.

Leže na mene, vlažna od znoja, i poče ljubiti mjesta gdje me je maloprije u strasti ugrizla:

- "Oprosti, nisam se mogla suzdržati, sad ću ja to izlječiti." Ljevom rukom mrsim joj dugu zamršenu kosu mokru na zatiljku:

- "Ništa za to, to su ljubavni ožiljci."

Nedaleko od nas na stazi čuli su se glasovi. Prepoznao sam Jurin i Bokin glas. Utihnemo, potpuno zadržavajući dah, da ocjenim kuda idu, a kad se glasovi potpuno izgubiše ona vlažna od znoja legne na mene ljubeći mi vrat. Rukama joj šaram po oblinama, nabreklim i skliskim, sve više se uzbuđujući. Kad se moja muškost ukruti ona se podiže, uze je rukom i uvede u sebe. Lagano, lagano je podizala tjelo milujući me po prsima, dok sam joj ja gnječio sise šireći prste da mi zbog njenog njihanja ne iskliznu. Tada ona ubza, zabaci glavu, a ja je prihvatim za struk obema rukama. Dostigla je vrhunac uz promukli krik čvrsto mi stiskajući podlaktice, a ja je naglim trzajem sklonim sa sebe i vatreni mlaz sjemena poprska je po butini.

Bez rjrči smo lovili vazduh. Njena ruka je opušteno visila preko moga trbuha, dok nam je noćni vjetrić sušio znoj sa tjela.

- "Barica mi je pričala o tebi." - reče iznenada.

- "Kaj?" - šokiran sam.

- "Rekla je da si joj simpatičan i da bi te rado zgrabila da nije upala u ozbiljnu vezu." - nastavi ona.

- "Koliko je ta njena veza ozbiljna kad tako priča." - vraćam se iz šoka.

- "Bude se venčala, sad je zaručena, već odavno." - pojašnjava ona.

- "Jeli još što pričala?" - znatiželjan sam.

- "Samo toliko, da si joj simpatičan, rado bi te imala, bilo nas je više, tak se zezali, a to je kod mene pobudilo znatiželju i nastojala sam te prva zgrabiti. Zakaj bi te drugoj dala?" - mazi se ona.

- "Oho, tako vi o meni, kao da sam zajec." - nasmijem se, jer sam shvatio da Barica ništa nije o nama odala, a da o Mirjani iz Maruševca ona nezna baš ništa.

- "Da, sad si ti moj zajec, ulovila sam te." - poljubi me.

Ustanemo i lagano se oblačimo. Ona obuče bjelu bluzicu prvu, dok su joj se noge i guza bjelile na mjesečini što probijaše tu i tamo kroz visoke krošnje. Istog trena, kao iz praćke, mi skoči muškost, pa joj priđem otraga tražeći joj sise ispod već obučene bluzice. Osjećem kako joj bubre bradavice, a onda kako širi noge, te se naslanja na stablo. Prodrem u nju silovito do kraja, cjelo tjelo joj se zatrese i mišići zategnuše, a glavu okrenu napola k meni.

- "Joooj." - zahropta nedugo zatim, a ja izbacih sjeme niz njene butine i pridržim se za nju, naslonivši bradu na njeno rame.

Bez rječi nastavišmo oblačenje, zagrlim je oko struka i izađemo na stazu. Popravim joj kosu izbacivši jedan listić iz nje, a ona me pregleda sa svih strana i na kraju obrisa dlanom oznojeno čelo.

- "Sad moram ići, bu me doma špotali." - prvda se bojeći se da opet ne dođe do provale strasti.

Ispratim je do ruba livade i ona makdamskom cestom začas uđe u sjene kuća. U paviljonu se istuširam i uvučem u krevet. Vlado Gabrić me pogleda iz kreveta preko knjige koju je čitao ne govoreći ništa. I ja pokušah čitati, jedva sastavih dva retka, a oči mi se skupiše, kapci kao da su od olova, i osjetih kako mi se knjiga spusti na grudi.

Samo sam kroz polusan još uspio čuti Vladu kako govori dok mi sklanja knjigu i stavlja je na kantunal:

- "Blago tebi mladosti, sad ćeš cilu noć spavati ki top, a ja ću prevrtati nebo i zemlju u mislima cilu noć, okrećući se ki janjac na ražnju u ovom nesritnom krevetu."

- 87 -

Čekajući glas od Mirjane ja sam se tješio svaku veče sa Marijom, a onda i tome dođe kraj. Sutradan dobijam otpusnicu i odmah putujem kući na Vlaku, u Bukovicu, a odatle odmah u školu u Beograd.

Kao po inerciji tog dana prije puta krenuo sam poslije ručka na livade uz Bednju. Razmišljam, šta je to šta me vuče ka Mirjani, kao da Marija ili Barica nisu zgodne i ljepe i u svemu su mi udovoljavale i prepustile se do pune intimnosti. Dobro, Barica ili ja Barici sam bio samo inat ili hir, trenutna slabost, ali to nije tako kod Marije, bar koliko ja sad znam. Stalno mi lebdi Mirjanin lik ispred očiju, njeno nježno lice sa pitomim smješkom i očima punim neke duboke sjete. Shvatam da je to to, ona mi je više govorila pogledom, dodirom, uzdahom ili bojom glasa nego rječima, ona me voli. Njena je duša srodna mojoj, pa svaki drhtaj u njoj prenosi se na mene, kao drhtaj žice na gitari na istu žicu druge gitare izazvano rezonancom. To mene vuče njoj, kao i nju meni. Glupo je ispalo što nismo izmjenili adrese, a sada je muka kako je naći. Ni male Dragice nije bilo na livadi. "Dobro, pisaću joj na Maruševac, a ako ne bude odgovora, Anton Makar će je potražiti u Ludbregu i dati joj moju adresu." - javi mi se spasonosna slamka u mislima, a cjelim tjelom mi prođe drhtaj i tuga mi prekri dušu: "Kako bi bilo ljepo da smo se rastali kako smo planirali?"

Idući taj zadnji dan na satanak sa Marijom tu večer sam osjećao grižu savjesti. Na Mirjanu mislim i tjelesno je varam, Mariju ljubim, a duševno je varam. Pa što ja to radim, ko i kakav sam to ja?

Marija mi nije dala odgovor, moju sjetu je shvatila onako kako joj je odgovaralo, da je to radi našeg rastanka. I tu veče je dala sve, i dušu i tjelo i strast i tugu sa krupnim suzama na ljepom licu. 

- "Javi se, da znam gdje si i kako si." - projeca.

- "Nemoj Marija unositi tugu tamo gdje joj mjesta nema. Mladi smo, javit ću ti se, ko zna što život nosi. Nadajmo se da nosi ono što želimo i unapred se veselimo tome." - govorim joj što mi prvo pada na pamet, ljubim je i ispraćam do prvih kuća sela i pratim kako nestaje u sjeni drvoreda.

Preko Mjeseca pređe oblak i zatvori poglavlje mog života u Banjskim Dvorima. Ostala je samo sutrašnja papirologija, no to se ne računa.

- 88 -

Voz je grabio prema Zagrebu, umjesto pejzaža pred očima mi je bila slika sa oproštaja iz Banjskih Dvora. Svi mladići i cure su me ispratili na autobus koji je iz Klenovnika išao za Varždin. Izljubili smo se i popili piće koje sam juče kupio za ovu priliku, takav je bio običaj ko zna otkad ustanovljen. Uz obavezno: "Javiću se!" - uskočio sam u autobus i kroz prašinu što je autobus podiže ugledam toranj Banjskih Dvora na Dvorcu, i ruke mojih sapatnika kako mašu na pozdrav. "Zbogom" pomislim i sjednem na sjedište i nastavim se truckati gledajući polja i livade sa zrelim kuruzima i pokojom kravicom na štriku uz međe.

U Zagrebu sam ubrzo ušao u voz za Split i prespavao skoro cjeli put, do Gračaca. Zora se budila i sa Zrmanje ugledam Bukovicu kako se plavi u izmaglici. Udahnem duboko dobro znani zrak i učini mi se da sam posta lagan ki perce i da mogu poletjeti.

Kod kuće je bilo sve po starom kao i kad sam odlazio. Izgledalo je da je tu vreme stalo i da se ništa ne mjenja i da će tako vječno okamenjeno stajati. Ali nije bilo tako. Ja idem u četvrti razred, znači dogodine ću diplomirati, Rosa pohađa osmi razred, Duška četvrti, Stevo se oženio, Braco radi, pa će u vojsku, a Dušan radi u Kninu. Mirko će još ovu godinu jurcati po Vlaci, ćaća će zidati nove zgrade po Kninu, a mater će ki i dosad muku mučiti sa stokom, poljem i vinogradom. Baba Anica će produžiti rok željene smrti dok se Dušan ne oženi ili dok ne dođe neko praunuče.

Spakovao sam svoje stvari u zeleni kufer, opranu robu ću sutra, pa ću sutra popodnevnim vozom za Beograd.

Ćaća se ljutio što nisam koji dan ranije doša, a ne sve ovako na prešu, a mater je oprala i stavila sušiti nekoliko komada robe koju ću sutra ponjeti. A oboje su vascjeli dan ponavljali da vodim računa o zdravlju, da se čuvam prehlada, da dobro jedem, a ja sam strpljivo odgovara da hoću, da se ne brinu i tako to već dosadno ponavljanje.

Sa Milanom sam naveče prošeta do Pištavaca, malo smo sjedili i pričali, on meni o Priobrženju, sajmu, kako je sve isto, ja njemu o Banjskim Dvorima i kako je bilo tamo, a kad se začuše Manastirska večernja zvona i ugodna jeka četri Brine utihnu, krenušmo nazad kućama.

Sutradan sam prepisao Stevinu adresu u Bariču, prethodno pročitavši sva njegova pisma kući, Bracina također, ubacio još nekoliko preostalih stvarčica u kufer i poslije ručka krenuo na voz u Kistanje. U Kninu sam potražio Dušana, pa smo u restoran "Balkan" otišli na večeru, a tada na korzo. Tu smo sreli ujaka Dušana i ujnu Miru, malo proćaskali s njima, najviše o njihovu poslu u Bolnici, pa krenuli na željezničku stanicu. Usput mi Dušan nabaci da bi on moga postati Predsjednik kotarskog Komiteta omladine za Dalmaciju i da će vjerojatno preći iz Knina u Split.

- 89 -

Poslije pet mjeseci odsustva Beograd mi se učini još ljepši i draži. Ni Ciganske mahale, ni neuredna skladišta puna otpada, ni izđikali korov uz prugu ne umanji moje oduševljenje pri dolasku na Glavnu željezničku stanicu. Učini mi se da je sve išlo na bolje, bogatije i sjajnije, pa mi se još više učiniše besmislenija ćaćina razmišljanja da iz Beograda i njegovih rezidencija i vila svo zlo dolazi:

- "Izgleda da se vrag naspava, pa oprezno vuče svoje konce. Najprije središe Rankovića, pa unda dođe Deklaracija o jeziku iz Zagreba, a unda odgovor iz Beograda i kao sad će sve biti u redu, a muja luda glava misli da je tek počelo. Ako je Ranković radio to šta mu pripisuju unda je trebalo da ide i da se gore kazni, ali to nije razlog da treba kuću krčmiti na djelove, odnjeće je đavo, srušiće se. Ako smo jedna država unda treba da jedan zakon važi za sve, a ne da o toj istoj problematici svaka republika svoj zakon ima, različit od saveznog. Lopov je lopov i u Mariboru i u Skoplju i u Zagrebu i u Beogradu, pa zašto se sudi svakom po posebnom zakonu, a ne jugoslavenskom, pa da dobije istu osudu, a ovako ispada da onog u Mariboru nagrađuju u odnosu na onoga u Beogradu. Meni se čini da je Ranković otiša zato što je narod počeo pjevati o njemu pjesme, da se Titu to ne sviđa, a ono što mu pripisuju mogu slobodno i sebi, činili su to zajednički. A tako će biti svakom srpskom funkcioneru koji digne malo glavu, dok se istovremeno u Zagrebu bune na jezik, te nije srpski, nije srpskohrvatski ili obrnuto, nego samo hrvatski. Dobro, neka bude hrvatski, ali kojim onda jezikom Srbi u Hrvatskoj govore, da neće biti hrvatskim? Ne vidim da tako nešto u Zagrebu spominju, da se po Hrvatskoj treba ravnopravno koristiti ćirilica, da izlaze novine na ćirilici. A oba smo konstitutivna i suverena naroda, samo po njima je neko više, a neko nikako. Ono što je bilo četrdeset četvrte i pete ode sa Radom Žigićem i Opačićem i nikome ništa, gurnuše ih u informbiraše da sakriju prave razloge. Malo po malo, mic po mic, nesta ćirilice, o srpskom pravu na konstitutivnost i suverenost i onome šta nose se ne govori i ne sprovodi, a ako slučajno laneš odma rušiš državu, ravnopravnost naroda, bratstvo i jedinstvo. Ako neće da se jezik zove skovanim imenom srpskohrvatski, gdje Srbi gube, a oni dobijaju, unda neka ljepo kažu i naprave da to i nama Srbima u Hrvatskoj kao ravnopravnu narodu pripada. E, ali tako ne mure! A Vuk im stvorio jezik ki i Srbima, ne treba nam prevodilac, pa što isto razdvajati na umjetni način? Ja i kum Josina iz Krstača se dobro razumijemo, ako će ga un zvati hrvatskim neka ga zove, ali ni meni ne treba prečiti da ga zovem srpskim. Ako će un pisati latinicom ne treba meni braniti da pišem ćirilicom. Ali ja smatram da se tu nešto drugo krije, priče o jeziku su samo proba, ispitivanje terena, a šutra će se postaviti ozbiljnije pitanje. A kad bi upitali une ispod Spomenika na Raskršću drugi bi odgovor dobili zašto su se uni borili i ostavili svoju mladost i rasuli kosti od Grčke do Austrije: "Za Jugoslaviju, federaciju naroda, a ne Republika, za federaciju ljudi, a ne teritorija sa granicama tobože privremenog ili administrativnog karaktera. Čojek ma koje nacionalnosti na teritoriji Jugoslavije se treba jednako tretirati, imati jednaka prava i obaveze, jednako državi davati i od nje jednako uzimati". Od toga se daleko otišlo i ide sve dalje, a to nije dobro, kad se diraju temelji to vodi razbijanju cjele kuće, a ne jedinstvenoj cjelini."

- "Ali ćaća, to je čista centralizacija, onaj iz Beograda ne može znati kao ti kakvo je stanje u Kistanjama?" - proturječim mu.

- "A ovo ti je bolje: ministar u Beogradu, pa još šest odnosno osam po Republikama i Pokrajinama? Meni je lakše jednog platiti i duplo nego svih osam. Tako sve puta osam, ko to mure naplaćati, a tako je i s papirima, za svaku stvar devet propisa, a sve mure biti u jednom jednakom za sve i gotovo. Ja za trećinu plate manje nusim tragač od unog u Sloveniji, a jopet za trećinu više od unog u Makedoniji, a istu muku mučimo, jednako nas leđe bole! Niko mi ne mure objasniti da je to pravedno u istoj državi, ta njesmo toliko daleko jedan od drugog da su nam troškovi toliko različiti. Ako nije dobro rukovodstvo poduzeća nađi bolje, ali radnika treba plaćati isto, tim više što je cjena kruva, soli, mesa, zeleni, duvana i svega ostalog ista svuda. To mi liči na zadruge iz pedesetih, ko je u upravi ili komitetu za njega je veća kaciola, a za ostale ako dotekne. Izgleda da Slovenci imaju najveću kaciolu pa uvjek više grabe. A tako ti je i u "Rvatskoj", kod nas još ne misle uvoditi struju, asfaltirati ceste, dovoditi vodu, a cjela Promina je asfaltirana, doveli im vodu i struju. Interesantno, đe god su Srbi u većini tamo je zaostalo, a đe su Hrvati uvjek se nađe para. Poslije toliko godina od Drugog rata ne mure se više reći da je to slučajno." - neda se razuvjeriti.

- Pa, kralj Aleksndar je počeo tako, nije uspio, a knez Pavle je počeo svoje, pa ispade još gore." - spomenem mu bolnu tačku.

- "Kralj Aleksandar je mislio dobro, zbog toga ga i ubiše. On oprosti Hrvatima i Slovencima zločine iz Prvog rata što ih počiniše kao Austrougarska vojska po Srbiji računajući da će oni odgovoriti istom mjerom, pa zdušno graditi zajedničku južnoslavensku državu, što njima na čelu sa Radićima, a poslije Mačekom nije bilo ni na kraj pameti. Da bi udobrovoljio Vatikan i Katoličku crkvu postarao se da Stepinca postave za kardinala, a ovi kad svoje dobiše umjesto da tu dobru volju poštuju počeše tražiti još više, pa i život mu uzeše. A nesretni knez Pavle napravi veću Hrvatsku banovinu nego što je ijedan Hrvat moga i sanjati, dade im čak i Dubrovnik koji hrvatski nikada nije bio i koji ima srpsko zaleđe, o Bosni da i ne govorim. A to je zato što onih Srba iz Kraljevine Srbije za nas ovdje, preko Drine, Save i Dunava, nimalo nije briga, većina običnog svjeta tamo i nezna za nas, a beogradska nazovi pamet, čast izuzetcima, gleda samo svoj šićar i misli da van Beograda su samo budaletine. To je vidio i Pribičević i zgadilo mu se, pa se ovdje radije dogovara sa Hrvatima nego li sa beogradskom čaršijom. Ta čaršija nikada nije znala iskoristiti Rječki i Zadarski sporazum iz 1903.godine i na osnovu njih graditi državu i odnose među ova dva naroda. To neznanje je klerikalno nacionalističko šovinistički pokret u Hrvata znao iskoristiti, pa smo u Drugom ratu dobili NDH i genocid na nad Srbima. Komunisti su poslije spominjali samo velikosrpsku buržoaziju, kao da buržoazije u Sloveniji, Hrvatskoj i BiH nije bilo, pa se kao ravnoteža spominje velikosrpski nacionalizam i kad ga ima i kad ga nema da bi se umanjio slovenski i hrvatski kao stalno postojeći, čas tinjajući čas otvoreno šovinistički. I zato odleti Ranković, koji sa srpskim nacionalizmom nema blage veze, ali su ga kao viđenijeg Srbina sklonili na vreme, jer nisu sigurni kako bi reagirao na Deklaraciju ili Cestnu aferu, a znali su da bi mu Srbi kao narod dali podršku, dok su o njemu počeli pjevati pjesme. Volio bi da grešim, ali pamtim šta se govorilo za Kraljevine, a ovo danas sve više liči na to, počinje ovako, a đe će se završiti sam Bog zna." - zaključi on.

- "Druga su sad vremena, drugi odnosi, gleda se više na klasno nego na sve ostalo, nema šanse da se to ponovi." - nedam se ja ubjediti.

- "Hitleru je trebalo ni deset godina da od razrušene zemlje stvori moćnu vojnu silu, vidiš kako to ide brzo, da dođe do zla, vremena jesu drukčija ali i krvavija kad bi došlo do rata. Prije je vojnik bio ličnost, ima moral, poštivao je neprijatelja, jer mu je vidio oči u borbi, a sada ga tuče s velike daljine i što su veće žrtve i razaranja veća im je pobjeda. Baci atomsku bombu, spali cjeli grad i sve živo u njemu od čojeka do mrava, poravna sve sa zemljom, i to se veliča i slavi kao velika pobjeda. Jadni Bože, na šta smo spali!" - rezignirano će on.

Ko zna o čemu bi on još da ja nisam odusta, imao sam ja preča posla koja nisu išla tako naširoko i nadugačko, a sve mi je govorilo da dok je Tita i Partije da neće biti zla, može nam biti samo bolje.

Voz uđe u stanicu i ja odoh na četvorku. Centar u Čelarevoj 14. učini mi se ljepši nego što je bio prije tri godine kad sam tu prvi put nogom kročio. A tada mi sinu kroz mozak da ni ja nisam isti. Pjega po licu mi je nestalo, a crvenkasti preliv kose je izbljedio i sada je bila svjetložuta i mekša, a crte lica su postale čvršće i pogled prodorniji. Gledam se u ogledalu u staroj prošlogodišnjoj sobi i čekam da završi prvi dan nastave i da dođu cimeri. Eto, i ja sam zakasnio u školu što do sada nije bio slučaj.

Počeo sam i pušiti. Nije još prešlo u naviku, ali sam sve češće posezao za cigaretom. Ja, zakleti protiv pušenja, pređoh u tabor pristalica pušenja. Baš zamišljam reakciju cimera koje sam tjera iz sobe kad bi zapalili.

Oko jedanaest sati dođe društvo, pozdravljanju nikad kraja, a prvi dan nastave su dobili samo raspored časova. Odem u kabinet kod razrednog starješine profesora Zovića i zateknem ga sa profesoricom Mososov iz engleskog i ruskog jezika i profesoricom Hadži-Babić iz geografije.

- "Vidi, vidi, je li ovo onaj naš Marko? Otpalo pačje perje i rodio se labud." - smije se profesorica Mososov.

Ponude me da sjednem i da im natenane ispričam kako je sa zdravljem i šta sam sve vreme radio.

Sažeto ispričam kako je bilo i gdje sam bio, a profesorica Hadži-Babić se oduševi:

- "Tako je, neću više ići na more, idem lepo na planinu i gde je najmanje ljudi i gužve. To je pravi odmor, a ne ići iz ovog beogradskog košmara u još gori na moru radi malo sunca i slane vode".

Sa razrednim odem do do direktora Lušića i prenesem mu pozdrave od doktora Ofnera iz Šibenika.

- "Hvala, vidili smo se ljetos u Rogoznici, spominja je nekoga maloga, to si bio ti".

- "Sad je na meni red da ispunim obećanje iz maja, nisam na to zaboravio." - podsjetim ga.

- "Ne sumnjam da hoćeš, važno je da ti se zdravlje saniralo." - pozdravi se on.

Profesor Zović zahvali na pismu i izvini se što nije odgovorio.

- "Niste ni trebali, moja obaveza je bila da se javim i hvala Vam na svemu." - rekoh iz duše.

- "Dobro je da si tu, ti si mi desna ruka, da izađem na kraj sa ovim mangupima. I njima si puno nedostajao, govoli su: on bi ovako, on bi onako, čudo jedno kako ih uspevaš voditi." - priznava mi on nekakve zasluge.

- "Možda sam ja samo malo stariji od njih, ne po godinama već po životnom iskustvu i radnim navikama, pa mi to daje nekakav autoritet, ništa više." - promišljam ja.

- "Šta je da je, valjda je to, neko se jednostavno rodi kao vođa, uglavnom meni to veoma pomaže." - nasmija se on.

- 90 -

Naveče smo išli u grad, kako bi mi nazivali Centar: Terazije, Knez Mihajlovu i okolinu, po običaju pješke, uhodanim rutama; 27. marta, Tašmajdan, Skupština i Trg Marksa i Engelsa, pa ćemo usput viditi gdje ćemo završiti. Dok je društvo išlo s Terazija prema Knez Mihajlovoj rekoh Stevi Milivojeviću "Kiklopu" da ću ih sustići tamo ili neka me čekaju kod kina "Jadran", imam nekog posla, brzo ću ga obaviti. Kad sam bio siguran da su se udaljili uđem u "Kasinu" da pogledam je li Elena radi.

I u predvorju i u sali je bilo puno svjeta, što ga osvjetljavaše žuta neonska svjetla, dok je vazduh bio ispunjen izmješan mirisima raznih gotovih jela, a žagor je zaglušivao uši.

Gledam konobare i konobarice za pultom, pogled mi ide od jedne do druge glave, nijedna nije Elenina. Pokušam opet obrnutim redom, nema je i već htjedoh okrenuti se i poći van kad se otvoriše dvokrilna kuhinjska vrata i pojavi se poznata crnokosa glava. Bila je to Elena. Probijam se kroz gužvu u njenom pravcu i preko pulta dajem joj znak rukom. Ona zasta iznenađena, gleda me jedan tren, a onda joj se usne raširiše u osmjeh, a oči zacakliše. Pokaza mi rukom na kraj pulta i sama tamo krenu brzim korakom.

- "Hvala ti Bože, konačno si došao!" - nagnu se preko niske drvene ograde,zagrli me i poljubi.

- "Zdravo, kako si?" -upitam je nakon pozdravnog poljupca.

- "Vidiš, radim večeras do deset." - osmjehuje se razdragano - "Otkud ti ovde?"

- "Došao sam da ti se javim, društvo mi ide u bioskop u "Jadrana". Kad si slobodana?" - pitam je.

- "Sutra je subota, radim pre podne, do dva, popodne sam slobodna, kada i gde ćemo se naći?" - pita.

- "Slobodan sam, bez obaveza, subotu i nedjelju, cjeli dan, ti reci." - predlažem joj.

- "Onda je najbolje da dođeš ovde ispred u dva. I ja sam slobodna popodne i nedelju celi dan." - osmjehne se mazno.

- "Dogovoreno, sutra u dva te čekam ovdje ispred "Kasine". - potvrdim u detalje.

- "Jedva čekam, a sada moram ići, velika je večeras gužva." - poljubi me i već poče galamiti na kolegice.

Drugove sam našao u Knez MIhajlovoj, napravili smo đir do Kalemegdana i nazad, pa otišli u bioskop "Jadran".

Film skoro da nisam ni gledao. Moje misli su bile sa Elenom. Nije to ona Elena iz Interne "A" klinike, bljeda i melanholična, zabrinuta i u punoj neizvjesnosti, otužna pogleda i krhka tjela. Sada je to crnka bujne kose, veslela sjajna pogleda i čigrastih kretnji, puna životne radosti. Činila mi se još ljepša i zgodnija, a šta joj se dešava u duši to ću sutra znati.

Veselo društvo je krenulo iz bioskopa u toploj septembarskoj noći put Centra. Nisu to više bili dječji nestašluci puni dodira u nedostatku rječi ili adekvatnih izraza, već mladi momci koji su vesele šale i doskočice iskazivali uz tek poneku grimansu da pojačaju izgovoreni dojam. Od svega ih je najviše zanimalo gdje sam se morao izgubiti, a ja sam se pravdao kako sam znao i umio, očito neuvjerljivo, ali sam ostao pri svome, pa su me poslije par pokušaja ostavili na miru.

Priče o ljetu, praksi i praznicima produžile su se do kasno u noć, naravno uz cigarete. U sobi su sad trojica pušila, a trojica još nisu počeli. Kad je Stevo vidio da iz džepa izvlačim nišku "Drinu", vrati svoju "Moravu" u džep i reče:

- "Sve ti vrag odnjo, ko bi reka da ćeš ti propušiti. Otrov, uništava zdravlje, bavite se sportom, šta sve nisi govorio, a gle sada, ništa manje nego "Drina", najskuplje cigarete. Samo tako nastavi, imaću se od koga grebati, od tih neću kašljati."

- "Možeš večeras, ali ipak stavljaj ćike u cjev od kreveta, biće i posnih dana." - pokažem mu na plastični čep na dvospratnom krevetu, kojeg bi izvadili i unutra ubacivali opuške, zlu ne trebalo, kad nestane para. Sutradan san se upicanio i poslije ručka izgubio. Stevi sam rekao tek toliko da ne diže paniku, ako se do kasna ne vratim.

- "Ma šta kažeš, imaš sigurno neku?" - zapreti prstom.

- "Zasad toliko, šta će biti i kako će ispasti, sutra ću ti reći." - namignem mu.

- "Dobro, reću da si otiša kod brata. Držim ti fige." - kimnu glavom i mlatnu me ručerdom po ramenu.

Sastali smo se u dva pred "Kasinom". Elena je izašla nasmijana u laganoj plavoj suknji i bjeloj bluzi, tapirane kose u polupunđu i lagano našminkana, crne oči su joj igrale dok me je ljubila za pozdrav. Uze me za ruku uplićući prste u moje:

- "Idemo kod mene, trebam se presvući. Nije daleko, stanujem tu u blizini, u Banović Strahinje."

- "Važi, pođimo." - pristanem, a ona me sad uhvati ispod ruke.

Išli smo preko Trga Republike, pa Francuskom i stigošmo u Strahinjića Bana ulicu pričajući o nevažnim stvarima, tek toliko da razgovor ne stane i nastane neugodni muk. Odlagali smo izlive nježnosti do zgodnijeg mjesta i trenutka gdje neće biti svjedoka. 

- "Sačekaću te ovdje?" - rekoh kad stigošmo do njenog broja.

- "Ideš sa mnom, baba gazdarica je otputovala na selo, sama sam do ponedeljka." - nasmješi se bojažljivo - "Za namjernike si mi rođak, brat od strica iz Zagreba."

Ušli smo u stan i ona objesi torbicu na čiviluk u mračnom hodničiću ne paleći svjetlo. A tada se okrenu kao mačka i objesi mi se oko vrata i poljubišmo se dugo i strasno.

- "Ljubavi moja, koliko puta sam te sanjala, zamišljala i brojala dane kad ćeš više da dođeš". - prošaputa kad odvoji usne, uze me za ruku i povede u svoju malu sobu. Bila je to djevojačka sobica oskudno namještena, kakve obično izdavaju podstanarima. Krevet od masivnog drveta, starinski dvokrilni ormar, dvije drvene stolice, mali niski kantunal sa ogledalom, sve lakirano u orahovu boju, na podu parket što škripaše pri hodu, dvije uske tepih staze izbljedilih boja, a mali prozor je gledao na dvorište. Elena je tu hladnu sobu pokušala utopliti sa nekoliko vezenih miljea na ormariću i stolicama, vezenim prekrivačem kreveta i nekoliko različitih vazica na simsu prozora i niskom ormariću. Umjesto slika na zidovima su bili posteri sa prirodom iz nekog zidnog kalendara, pažljivo pričvršćeni čiodama. Na unutarnjoj strani vrata visila je rukom tkana ženska torbica, karakterističnih šara iz njenog rodnog kraja.

- "Ovo je mojih četri zida, moj stan, moj zatvor, kako hoćeš". - tugaljivo se nasmješi i zaokruži pokretom ruke po sobici, kao da se srami.

- "A gdje kuvaš, ako zatreba?" - upitam je dok razgledavam šare na torbici.

- "Kod gazdarice u kuhinji, mada retko, jer se hranim u "Kasini". Nije mi loša gazdarica, mada joj uvjek moraš povlađivati, kada treba i kada se sa njom ne slažeš. Spasi me to što što vikendom uglavnom ode na selo, tu negdje kod Mladenovca, kod rodbine." - sjede ona na krevet povlačeći mi ruku da sjednem uz nju.

Poljubim je, pa joj gledam u dubinu crnih zjenica i milujem joj uvojak iza uva:

- "Kako si ljepa! Onda, u bolnici duša ti je bila ljepa, a tjelo mršavo, sada i duša i tjelo ti blistaju. Kako si sa zdravljem, koliko vidim po izgledu, sve je u redu?" - odlažem ono što neizbježno dolazi, neka dođe spontano.

- "Dobro je. Pre desetak dana sam bila na drugoj kontroli, svi nalazi su odlični. Izašla sam iz bolnice odmah posle tebe, pa sam otišla kući u Makedoniju, skoro mesec dana sam bila, a tada sam počela raditi. Sećaš se, pisala sam ti?" - skrati ona priču.

- "I kod mene je sve u redu. Ovo mi je zadnja godina škole, dogodine u ovo doba ću raditi ili studirati, vidiću kako će ispasti." - kažem joj svoje planove.

- "Znaš šta, vidi mene budale, idem skuvati kafu, sva sam se spetljala, hoćeš li?" - skoči se i pođe u kuhinju.

- "Donesi i pepeljaru, molim te, ako se ovdje smije pušiti?" - zamolim je.

- "Sme, sad ću ja!" - izađe i ostavi otvorena vrata i odmah se vrati s pepeljarom - "Sad će i kafa!2 - i vrati se u kuhinju.

Dok sam pušio razmišljam o tome šta će se desiti. Da li je to pošteno prema njoj? Zar joj i ovako težak život treba zagorčavati, zaljubljena je ,ko zna šta od mene očekuje, možda ozbiljnu vezu, jer su neke žene u stanju cjeli život podrediti ljubavi. A opet, zna sve o meni, istinu pravu, istih smo godina, ona radi, ja još idem u školu, možda ću studirati, a ako počmem raditi biće to daleko od Beograda. Ipak ćemo o tome razgovarati, ne bi želio da ispadne da sam je iskoristio i lagao. Pa šta bude!

Ona uđe s tacnom na kojoj se pušio lončić kafe, a pored njega je stajala boca "Rubinova" vinjaka i dvije male likerske čašice. Prinesem drvenu stolcu krevetu i ona stavi tacnu na nju. Sjede do mene na krevet i nali kafu u šalice, a vinjak u čašice. Uzmemo piće i držeći ga u visini usta gledamo se u oči:

- "Za našu ljubav!" - nazdravim.

- "Za našu ljubav, dušom i telom!" - kaže ona, kucnemo se i ispijemo do dna.

A tada me zagrli obema rukama i ljubi dugo i strasno. Osjećao sam joj tvrdoći sisa na prsima.

Upalimo cigarete, pušimo i pijemo kafu:

- "Elena, šta će sa nama biti?" - odvažim se i pitam je direktno.

Pogleda me crnim, sad zamišljenim, očima:

- "Ne znam, samo znam da te volim, puno, iskreno! O budućnosti nisam razmišljala. Ako je tačno ono što si mi pisao, onda sam srećna. Ja od tebe ne tražim ništa više od toga."

- "Naravno da je tačno! To su rječi iz moje duše, iz razgovora sa samim sobom, za koje jedina ti znaš. Možda je to što sam napisao samo potočić prema rjeci osjećaja koja su mi u srci i duši za tebe. Budi sigurna, moja ljubav je iskrena i velika, a šta nam budućnost nosi prepustimo njoj." - izli mi se navala osjećaja.

- "Hvala ti ljubavi..." - zagrli me i poljubi mrseći mi kosu.

Uzmem je za struk i nježno privučem sebi. Njene bradavice su mi bole prsa. Ispružišmo se po krevetu ne prestajući se milovati i ljubiti. Ona mi uvuče ruku ispod majce i miluje mi prsa.

Pridignem se dok ona leži na leđima i otkopčavam joj bjelu bluzu, dugme po dugme. Gleda me raširenihm zamagljenim očima i poluotvorenim usnama, ne opire se dok je pridižem i skidam joj bluzu i otraga otkopčavam suknju. Šutimo sve vreme gledajući se u dubinu zenica i čujemo naše uzbuđeno disanje. Ona se namješta kako bi mi olakšala da je razgolitim. Kad je ostala samo u malim svilenim gaćicama povuče kraj posteljine i pokri se bjelim čaršafom do pupka ne sakrivajući nabrekle sise sa krupnim tamnim bradavicama.

Skidam se polako bez srama dok me ona gleda ne trepćući. Muškost mi je nabrekla do bola, a kad legoh pokraj nje ona poče skidati gaćice.

- "Ne, ja ću." - prošapćem i ustanem na koljena, obuhvatim joj šakama oblu guzu i lagano skinu gaćice sa glatke kao svila kože. Crni bujni čuperak sa sjajio kao gavranovo perje, a trbuh joj se lagano grčio. Stavim muškost na vlažni ulaz i držeći je rukama ispod guze malo je podignem i uz njenu pomoć ona kliznu do kraja u nju.

- "Dođi." - promuklo šapnu pružajući ruke prema mom licu i ja se opružim po njenom zgrčenom tjelu. Prsa mi dočekaše tvrde sise, a usta njene usne meke i slatke kao dvije kriške naranče. Butinama mi je grčevito obuhvatila slabine, a guzom je u usklađenom ritmu sa mnom dočekivala udare moga tjela i prodiranje muškosti.

A tada naglo se zgrči, zagreba noktima po mojim plećkama i promuklo kriknu:

- "Samo nastavi tako, duboko, polako." -izbaci u dahu.

Nastavih dok ne osjetih opet grčenje njenog tjela i jaki stisak ruku i nogu oko moga tjela, ubrzah ritam, na se usitno zatrese, meni se zamagli pred očima dok iz mošnica krenu bolno slatki mlaz sjemena, i oboje uz promukli krik doživišmo vrhunac. Tjela nam se opustiše kao probušeni baloni, još sam bio u njoj i osjaćao sam kako mi stiska muškost kao da hoće da isisa sve sjeme iz mene.

Dok smo došli do daha sjednem sav mokar od znoja na rub kreveta, a ona me zagrli s leđa isto tako znojna, ljubi me u vrat i šapuće:

- "Volim te, volim te, jesam li ti bila dobra?"

- "Slađa od najslađeg grožđa." - okrenem se k njoj i poljubim je u rascjetane usne.

Sjedimo goli, pripijenih butina, jedno uz drugo na rubu kreveta i pušimo. Ona uze moju prevrnutu šalicu od kafe i gleda u osušeni talog:

- "Ti ćeš se dići visoko, visoko, gledaj ovog orla i dugo, dugo ploviti na nebu, a onda ćeš ili pasti ili sleteti, gledaj kako se ovde naglo prekida linija leta, a to će stanje potrajati, doduše kraće nego let, pa ćeš opet naglo uzeteti i u visinama ti se gubi trag, gledaj kako linija leta nestaje ovde na rubu šalice. Ali si, ipak, napravio krug, u visinama ti je početak i kraj, na ponos si se rodio, ponosno ćeš i odleteti." - pogleda me ozbiljnim pogledom u oči uvjerena u svoje gatanje.

- "Ljubavi, Elena, ja u to ne vjerujem, ne trudi se." - nasmijem se.

- "Čekaj, ne verujem puno ni ja, ali ću ipak pročitati do kraja. To me baka naučila, koja je meni na takvu tvrdnju odgovarala da dok postoji život postoji i sudbina. Vidiš, u tvojoj šolji nema nikakva bilja, samo seme, vidiš li grožđe, bademe, orase, žito, jabuke, evo i šljiva?" - nastavi ona.

- "Šta ti to sad znači, ja ništa ne razaznajem?" - pitam je.

- "A šta radiš sa semenom? Siješ ga, daješ ga drugima za hranu ili setvu, pomažeš drugima rado ne ostavljajući skoro ništa sebi, jer bi onda bilo i bilja ovde. Znači da si duševan i dobar." - nagnu se i poljubi me.

- "A ljubav, kad sve vidiš?" - smijem se.

- "Ovo je moja ruža, ovaj cvet ovde, vidiš kako je velika i lepa, a u budućnosti" - pogleda u drugi kraj šalice - "ima puno žena, putovanja, evo ti i porodice, oženićeš se kasno, evo pogedaj znak ovde na trećini šalice ili života. Ima tu i dece, sad nešto poželi i pritisni na dnu prstom." - uze mi kažiprst desne ruke i pritisnu ga u talog.

- "Neka mi ova ljubav traje." - poželih u mislima i zaokružim prstom u talogu, pa ga poližem.

- "Ispuniće ti se, pogledaj ovaj pravilni krug, ma šta da si poželo." - opet mi poljubi usne.

- "A tvoja šolja ?" - pripitam - "Šta tebi tvoja kaže?"

- "Sebi se ne sme gledati. Ako ti hoćeš gledaj." - pruži mi šalicu.

- "Ja o tome ništa ne znam, bilje ne." - otklonim joj ruku sa šoljom.

- " Čekaj me tren, odmah se vraćam." - ode gola golcata iz sobe. Vrati se noseći mokri peškir i briše mi tjelo, kao malom djetetu, od glave do pete, istovremeno me ljubeći gdje stigne.

- "Mogao sam to sam, istuširati se." - bunim se, mada mi prija.

- "Ne oduzimaj mi zadovoljstvo, ja to volim." - pljesnu me šakicom po guzi.

- "A ti, zašto mi nisi dozvolila da te izbrišem?" - odvratim joj istom mjerom i razmažem nekoliko kapi vode što su joj drhtale na orošenoj koži.

- "Ja sam žensko, dužnost mi je da ti ugodim, ustvari mi je to milo, da si sretan dok si sa mnom." - pomazi me po trbuhu.

- "Istočljačka filozofija življenja, sada su muškarci i žene po svemu ravnopravni." - kažem joj.

- "Ostavi to, žensko je žensko, muškarac je muškarac, uloge su poodavno podeljene, a ja volim da usrećim čim mogu svoju ljubav, svojim telom, svojom pažnjom, svojom nežnošću. Ako si pravi muškarac ti ćeš to ceniti i još više me voleti. Na pruženu ljubav se može odgovoriti samo ljubavlju, ostalo su gluposti koje skrivaju, prikrivaju njen nedostatak. Meni je punija duša od tvog poljupca nakon moga milovanja nego da mi daš celo blago Beograda. Tako ja vidim to, ljubavi moja." - pruži mi usne na poljubac.

Veče je odavno palo na grad. Elena priđe prozoru i provjeri grilju, a tada upali malo svjetlo pored kreveta:

- "Ovako je romantičnije."

- "Hoćemo li izaći van, u grad?" - pitam je.

- "Ako želiš, ja bi radije ostala kad već gazdarice nema, ko zna kad ćemo imati opet ovakav komfor. Pripremiću večeru, imamo vina, pa ćemo svo ovo vreme potrošiti na nas, zar ne ljubavi?" - predlaže ona i odrječe glavom zatvorenih očiju i nasmješenih usana.

- "Sve si ovo juče iplanirala, zar ne?" - smijem se.

- "Da, kad sam videla da gazdarica odlazi i da neće celi vikend biti ovde. Hoću te samo za sebe, neću da te devojke ni pogledom kradu na ulici. Zarobila sam te, znaš!" - gurnu me na krevet i leže na mene.

Gola mlada tjela su padala u sve veću strast. Usne su se ljubile, a ruke milovale sve djelove tjela. Njezine grudi otvrdnuše i moja muškost se ukruti, svaki dodir ruke je nanosio slatku jezu. Ona me zakorači, uze muškost i uvede u vruću i vlažnu šumu, pa poče njihati laganim pokretima guze i butina, uzimati koliko joj treba, dok sam joj gnječio od znoja glatke i nabrekle sise i štipkao šiljate tamne bradavice. A iz nje je grijalo južnjačko sunce, dok su joj krupne kaplje znoja kao grašak od vrata klizile niz tjelo i kvasile moj trbuh.

Ostali smo u toj podstanarskoj sobici cjelu noć i sutrašnji dan. Ljubili smo se, volili smo se, jeli, kupali i pili kavadarac. Najmanje smo spavali, to smo ostavili za naredne dane. Ispratila me je do vrata stana, dugo se opraštajući poljupcem.

Već je bio mrkli mrak kad sam se iskrao kao lopov i krenuo kroz sjene u Centar. U sobi sam zatekao družinu koja je mislila da sam bio kod brata u Bariču. Stevo me pogleda i prošaputa:

- "Sve ti vrag odnjo, proziran si ki papir, sve je isisala iz tebe, svaku žuntu."

- "Neka je, nije mi ža." - odgovorih šapatom s prstom preko usta.

Dok su oni prepričavali dogodovštine sa ferija ja sam uz upanjeno svjetlo zaspao i van običaja zahrkao. Osjetio sam još samo kako me Stevo okreće na stranu:

- "Vidi ga šta pila, neću noćas ni trepnuti. Sve mu vrag odnjo!"