Žuto djetinjstvo (71-72)

- 71 -

Na Svetom Ćirilu je tuklo osam sati kad smo bili na Ravnici. Iša sam korak dva iza ćaće s ljeve strane. On je još pušio cigaretu, što ju je zapalio u avliji, poslije doručka, i duboko uvlačio dim, drža ga u sebi i poslije korak dva ispušta ga žestoko kroz nos i usta. Desnom nogom zape za neki babulj, zabasrlja i pregrize dim koji je ispušta, pa kiselo zakašlja:

- "Eto ti mu... đavle sreću!" - reče ljutito, neznam da li na kamen ili duvan ili životu.

Nešto je bio ljut, vidilo mu se na kiselom licu, ki da je ježa proguta.

Gledam ga ispod oka i ćutim. Visok, mršav i žilav, potamnio od sunca i bure, ispod francuzice visoko izborano čelo, jagodice iskočile, a nos strši, oko ušiju prošarala kosa, ispod duga vrata na blago povijenim leđima iskočile lopatice. Utega se kajišem pa ošire gaćetine napravile faldu na mjestu gdje nije predviđeno, a nogavice okračale zbog ovećih zakrpa na koljenima, te sežu do iznad članaka. Na nogama bjele kalce i trike usjajanih i otvrdlih kajiša sa vidljivim znacima krpačine ovećim brojem jamčarica. "Ostario, a tek su mu četrdeset dvije godine," - pomislih i sjetih se da ga već godinama nisam ču da pjeva ni kad popije koju na slavama i oko Božića.

Idemo tako po škaljevitoj putini i ćutimo.

- "Ti pazi tamo šta radiš, sa svakim ljepo, svađe izbjegavaj, tuču pogotovu. Nekad je pametnije otrpiti nego raspaliti vatru, to ne donusi nikom dobro. Tuđe poštuj, nikom se ne nameći, ali nemuj biti povodljiv. Ima svakaki ljudi i naravi, neko ti se čini dobar i prijatelj, obeća ovo i uno, a kad dođe do stani pani, izvuče ti put ispod nugu i ispadneš ti kriv i za sebe i za njega. Misli svojom glavom, što ne želiš da ti neko čini, ne čini ni ti drugima, tako je najbolje." – očepi on monolog poslije Ćubanove kuće.

- "Oću, tako je ćaća." - velim, samo da mi se čuje glas. To se ionako u kući stalno ponavljalo, kad bi se držale pridike djeci.

- "I još nešto, tamo đe ideš je veliki grad, ima svega i svačega, a ti nemaš para da to kupiš. Ne zaleći se, samo uno šta ti je nužno uzmi, a nemuj da upaneš u neku bandu i da kradete. Treba imati na umu da je to nečija muka, a od kradenog se ne živi. Lopove niko nevoli. Mala krađa, milicija te unese u svoj spisak i doživotno si obilježen. I kad njesi kriv, bićeš, jednom lopov, uvjek lopov, tako uni gledaju. I jedi sve šta svare, nema volim ovo, nevolim uno, sve je to rana, a zdravlje ulazi kroz usta, a uno je najvažnije." - nastavlja on do Placa i zašuti kad izađošmo na cestu.

Njemu su se javljali svi ljudi i žene što ih sretašmo ili oni ispred kuća što su se zatekli. Išli smo bez zastajanja, pravo u Maleševića kuću, gdje je bio dućan "Borova", u onoj istoj "Pećini" gdje sam iša u peti razred.

Rajko Ležajić, trgovac, staja je na vratima dućana.

- "Dobar dan Rajko! Imaš li šta dobro za maloga?" - pozdravlja se ćaća.

- "Dobar dan, ima Marko, kako ne, a đe će mumak?" - maknu se on s vrata i pusti nas unutra i ode iza tezge i poče vaditi iz škancija razne kutije, pokazujući modele cipela.

- "A koji broj nusiš, momče?" - pita me.

- "Neznam, to su mi prve cipele." - velim mu.

On se nagnu preko banka i pogleda mi u stopala:

- "Četrdeset dva ili tri, probaćemo kad odaberete model." - reče on stručno.

- "Ja bi Rajko da ti njemu daš nešto čvrsto i da nije puno skupo. Tamo su duge zime, Beograd je to, a mladost je to, brzo satare obuću." - mršti se ćaća na ponuđene modele špicarica koje su tada bile u modi.

- "Ima Marko, evo pogledaj." - izvadi on nekoliko kutija na tezgu i skinu s njih poklopce.

Bile su to polucokule, sa debelim gumenim đonom i šivenim rubom, koje su u mojim očima izgledale ogromne i aslaste u odnosu na elegantne šimike koje su nosili Dušan, Stevo i Braco.

Ćaća uze jedne iz kutije, kucnu zglavcima po đonu:

- "A šta sad rade, više kartona nego kože, a koliko su ti ove?" - upita.

- "Njesu skupe, a kad se stave pločice, mogu dugo potrajati. Dvije iljade, ma mrvicu manje." - reče Rajko.

- "Uh, majku mu, ki da su od zlata, dajde da prova ove!" - reče ćaća kiselo.

- "A muj Marko, tako je to, evo vidiš li ove, une su duplo skuplje." - pokazuje on na one šimike što su se meni sviđale.

Dodade mi cipelu i ja probam. Ćaća se sagnu i pipa gdje su mi prsti:

- "Ustanide, jel’ đe tuku?" - pita me.

Meni je bilo svejedno, zna sam da ne vredi ništa govoriti:

- "Ne žuljaju, dobra je veličina." - kazah bezvoljno.

On se opet sagnu. Popipa prste:

- "Daj ti Rajko za jedan broj veće, prsti su mu knap, žuljaće ga, a un još raste, pa će se postole odma raspasti." – odluči on.

Proba sam i veći broj, on opipa i kad se uvjeri da ima dosta lufta reče Rajku:

- "E, ove su bolje. Kad obuje debele čarape taman su mu."

Pogledam nogu u cipeli u velikom kosom ogledalu. Gaće do članaka, pa tanka nožica i ispod dolje ogromni brod. Sjetim se Čaplinovih filmova i krv mi jurnu u glavu i obli mi lice rumenilom:

- "Pa kako ću u ovome gaziiti po Beogradu? Model je više za lovce ili građevince nego za običan svjet. Bože sramote!" - mislim u sebi, a kažem ćaći:

- "Zašto moramo kupiti ovdje, veći je izbor u Beogradu, mogu sam kupiti tamo."

- "Isto što imaju ođe, to prodaju i u Beogradu. Tako je po našim dućanima." - kaže Rajko, bojeći se da će mu izmaći prodaja, briga njega za moje mišljenje.

- "Ma da, un bi kupio nešto što nebi trajalo ni mjesec dana, ne znaju uni kako je teško doći do dinara, muj Rajko. Zamutaj ti ove!" - ne osvrće se ćaća na moj predlog.

Uzeo sam kutijetinu pod mišku dok je ćaća broja novac i plaća trgovcu. Ima sam osjećaj da nosim baulu đeda Ćilita, koju je on donio iz Austrougarske mornarice.

- "Ajde ti sad kući, neću ni ja dugo." - reče mi kad smo bili pred dućanom.

Požurim kući ,onako u vatri, duboko nezadovoljan. Bacim kutiju pored kofera, skoro da su bili iste veličine.

- "Jeste li kupili, da vidim?" - uđe zamnom mater, po licu mi je vidila koliko je sati.

- "Bolje da nismo, zna sam šta će biti!" - cvrknem resko.

Ona otvori kutiju, uze cipelu u ruku i razgleda je, okrećući je na sve strane:

- "A jesu li skupe?" - pita blago.

- "Najjeftinije, znaš ti već njega!" - kažem joj.

- A biće dobre do zime, kad pane snjeg." - blago će ona, a po licu joj vidim da ni ona nije zadovoljna.

- "Mogao mi je dati pare, sam bi, s Bracom, kupio u Beogradu, sigurno za iste novce ima i ljepših." - kažem joj.

- "Valjda će te šta ti je da Dušan izdržati do zime, pa kad pane snjeg nusi ove." - tješi me ona.

- "Daj Bože, samo ove je on već izdera na radnoj akciji, neće još dugo." - računam na najnepovoljniju varijantu.

- "Dobro, vidićemo poslije." - reče i skreće temu:

- "Jesi li sve spremio šta trebaš nusiti?"

Izvadim cipele iz kutije i ubacim ih u kofer, stavim jedan modri džemper šta mi je da Braco, šuškavac dva broja veći šta mi je da Stevo, nešto čarapa, košuljicu, majce i veš, a mater mi doda i vunene čarape i nekakvu polovnu Stevini jaketu, stavih i zdravstvenu knjižicu i svjedodžbe, i gotovo. Cipele su zauzele više od pola kofera, a trećina ga osta prazna.

- "Evo, sve je tu, ostalo je na meni, nema ništa više." - pokažem joj.

- "Kad ima mjesta staviću još bajama, smukava i nešto za jelo. A šta mureš, teško je svakome na početku." - ona će smirenim glasom.

- 72 -

Oko četri sata popodne uzeh zeleni kofer i oprostih se od ukućana. Izađoše zamnom ispred avlije, samo baba osta u kući. Ona me izljubi i prekrsti u kući i dugo je nešto šaputala smoj sebi u bradu.

- "Pa piši češće, reci to Stevi i Braci, nemuj se dugo zadržavati!" - prikriči ćaća i dade mi nešto sitnine da mi se nađe na putu.

Pružim korak da ne okasnim na voz iako sam dosta rano krenu. Kad zamakoh iza krivine kod Zorkina okrajka malo usporim, da mi se smiri dah, šta od žurbe, a još više od uzbuđenja. Prekrstim se tri puta, šapnem: "Pomozi Bože." I krenem laganim korakom, gledajući svaki kamen, svako drvo i grm, nastojeći zapamtiti svaki detalj, bio sam svjestan da ih od sada neću gledati često i uhvati me neka gnjila tuga, ona što se ljepi za dno duše i ostavlja trag dok si živ. Kad prođoh kroz Tornice i izbi kod Ćubanove kuće prosu se žuta sunčeva svjetlost po Vlačinama. Sve ono sivilo škalja, sjekavca vinogradara, kupine i drače sada se caklilo zlaćanom žutom bojom, kao i Borje i Šušnji i krš dokle mi je pogled dosezao. Samo su se bjelili vrhovi Velebita i plavile južne padine ličkih brda u blagoj izmaglici.

Da skratim put do željezničke stanice pođem prečicom kroz Martiće i dođem začas tamo. Do voza je bilo skoro još pola sata, pa sjednem na podzidak kod javne špinje i gledam srebrene trake šina i pratim njihov trag dok se ne spoje u daljini. A tada se sjetih razgovora sa materom poslije kupanja.

- "Vidi, kosa ti nije više nako crvenkasta, sad je svjetložuta. I pjege ti se skoro ne vide, i one će zamalo nestati." - čudila se ona.

Gledam se u malo ogledalo pred kojim se ćaća brija, okačeno na zidu kuće ljevo od ulaznih vrata, pa zagledam se i pokušavam napraviti razdjeljak na glavi velikim drvenim češljem. Kosa bježi i vraća se na staro mjesto, ja je kvasim, pa se ona začas snjepi od vlage, ali dok se osuši, opet isto. Odustajem i zagledam lice, stvarno je manje pjega, a i svjetlije su, pa se izdaljega i ne primjećuju. To mi godi, pa ću materi:

- "Nikako da ukrotim kosu, šta da radim?"

- "Ništa, da je sljepiš orasovim uljem, to nećeš, a ti je tako malo rukom, pa kad se malo zamasti, biće poslušnija i mekša. I ljepše ti je da je tako malo razbarušena." - smije se ona.

Obrija sam se ćaćinom mašinicom, dezificira rakijom, pa ću materi nervozno:

- "Sad ću smrditi na rakiju!"

- "Ma oćeš, to će začas ispartii! Šta ti je, njesi mlada. Kakav si, taki si, njesi ni gori ni bolji od drugije, ne glaeda se čeljade samo po izgledu, pa i duša, i narav, ima svoju ljepotu. Ima čisto ružnih ljudi i žena dok ne progovore. A kad progovore ljepši su od onih koji su na prvi pogled ljepi, koji znaju često biti tada ružniji, ljepši su dok ćute. A sva muja djeca su ljepa i napredana, svako na svoj način, samo šta omršavite kad izrastete. Eto, i ti da si koji kil deblji, bio bi ljepši." - smiruje me ona dok krpi zakrpe na ćaćinim gaćama.

- "Šta će mi debljina, kad sam bio mali bio sam bucmast, pa su me svi zafrkavali." - kažem joj.

- "Svi ste vi bili bucmasti dok sam vas dojila, poslije omršavite, ne puno, ali koje kilo više nebi vam smetalo." - opet će ona po svome.

Kad sam se obuka pokažem se:

- "Evo, sve je ovo jadno, ali šta mogu? Nikada nemate para!" - okrećem se oko sebe.

- "Eto, pravi labudić, šta ti fali? Jeste da roba učini čojeka ljepšim, ali jopet ti kažem, ne svakoga. Sve ima svoju mjeru. A tebi ništa ne fali, njesi po ničemu gori od drugih. Ima i veće bjede i sirotinje od nas. Drži do sebe, pa bila na tebi sve zakrpa do zakrpe, ni u robi nije sve, kako ti već rekoh." - zadovoljna je ona.

Voz dokliza u stanicu i prekinu mi sjećanja. Popnem se u vagon drvenjak i voz odmah krenu. Stanem uz otvoren prozor i gledam crvene krovove kistanjskih kuća i bjeli zvonik Svetih Ćirila i Matodija u sredini njih, a onda začas sve nesta kad voz uđe u usjek, samo se vidila crvena bukovačka zemlja između krupnih stjena lomljenih stotinama mina, na čijem vrhu se njihala drača i visile zmijolike grane kupine.

A kad voz prođe usjek već su bile Voševačke vlake i mala polja ograđena debelim suvozidinama. A dalje, na rubu pogleda, tamnile su se Smreke, a posred ljih vidila se ćuba Velikog rastića i đed Ćilitova orasa.

Sjednem i brojim klaparanje na sastavcima šina, bez misli dođoh u Knin.

Odem u Komitet kod Dušana pa skupa s njim u njegovu podstanarsku sobu tu odmah u blizini. Tu su spavali on i Milan Bunčić, brat od tetke.

- "Onda, putuješ! Jesi li sve spremio, šta imaš?" - pita me Dušan.

- "Pa, jesam, koliko se moglo." - kažem skrušeno.

- "Čekaj, probaj ovo odjelo." - otvori on ormar i izvadi svoje staro odjelo. Ono je za moj pojam bilo u dobrom stanju. Probam ga, za dva broja je veće, ali šta se može.

- "Biće dobro, izrast ćeš ti brzo! Na proljeće će ti biti taman." - gleda me Dušan i tješi me.

- "Spakujmo ga u kofer, kad nema bolje." - reče on i zagleda u prazno, valjda se sjetio svojih odlazaka i problema kada je kreta u srednju školu.

- "Nema veze, navika sam na takvu odjeću, neću tamo imati vremena za izlaske." - tješim se.

Pogleda i cipele, reče kao za sebe:

- "A ćaća!" - i doda:

- "Imam još nešto posla, budi tu, čitaj nešto, brzo ću se vratiti."

Čitao sam i listao razne novine, knjige i brošure, poče padati i marak i već se zabrinem šta je sa Dušanom, pa počeh hodati po sobi tamo amo, a onda začuh glasove i u sobu banuše Dušan i Milan.

- "Evo nas, ima još vremena do voza! Jesi li gladan?" - pita me Dušan.

- "Ma kakvi, jeo sam kod kuće, a sad mi se baš ništa ne jede." - kažem mu.

- "Znam ja taj osjećaj, neće mu se jesti sedam dana, dok se ne adaptira," - veli Milan.

Oni su se brijali i sređivali za izlazak, pa skupa krenušmo na željezničku stanicu. Ulične svjetiljke su obasjavale parkić oko Općine i uređenu živicu u sredini tratoara. Momci i djevojke i mlađi bračni parovi su lagano šetali i javljali se njima, pa uz manje zastoje dođošmo do stanice. Voz za vozom je tutnjao prema sjeveru, za Ljubljanu, Zagreb, Minhen, pa dođe i moj voz za Beograd.

- "Ima mjesta, pa sretno, piši kad se smjestiš!" - reče mi Dušan dok smo se pozdravljali.

- "Sretno burazeru!" - reče i Milan.

Brzo sam našao mjesto, bacio kofer na prtljažnik i pojavio se na prozoru. Pojavi se otpravnik vozova sa crvenom kapom i signalnom lampom, a zakasnjeli brko sa dva oveće kofera, zapuvan i znojan, upita ga:

- "Jeli ovo za Beograd?"

- "Jeste čiča, ulazi, krećemo!" - odgovori otpravnik.

Zatim podiže lampu sa zelenim svjetlom prema lokomotivi i zazvižda prodorno. Lokomotiva "Kenedijka" odgovori sirenom, nasta škripa gvožđa i voz krenu.

Dušan i Milan mahnuše rukom, ja im isto odgovorih, pa sjedoh, prethodno zatvorivši prozor.

Voz protutnja ispod mosta i krenu u noć dok je u kupeu žmirkalo žućkasto svjetlo. Ustanem i pritisnem šalter, žuto svjetlo nesta, a kupe obasja mlječno bjela neonska svjetlost.

Žuto djetinjstvo ode u nepovrat, preseli se u sjećanja i uspomene.

- Kraj treće knjige -