- 16 -
Tih dana napada veliki snjeg. Parno grijanje je radilo punom snagom, ali je van bila prava ciča zima. Košava je, onako slabo obučene, probijala do kosti dok bi pretrčali onih stotinjak metara do Škole ili Restorana. Nije mi preostalo ništa drugo nego da oblačim ono Dušanovo odjelo i cipele koje mi je ćaća izabrao. Sreća u nesreći je bila ta da su oduže pantalone dobrano pokrivale cipele, iako sam ih podigao skroz ispod rebara i dobro zatega kajišem. Sve to je pokrivala jaketa kad bi je zakopča, a rukavice mi nisu ni trebale, pošto su mi šake pokrivali oduži rukavi od jakete. Sam sebi sam ličio na Čarli Čaplina, kad bi se ugleda u odrazu velikih stakala u predvorju Restorana. Tješilo me je to, što sam primjetio, da su i drugi iz ormara izvukli odjeću koja im nije bila baš po mjeri ili po volji, kako se uzme. Šta će se, nužda je bila jača od mode, nije bilo druge. Rjetkost je bila da je neko bio obučen kako je trebalo, po mjeri i posljednjoj modi.
Pišem ja kući, ćaći, da su mi pod hitno potrebne gaće, da su mi one Bracine poderane i da su dobro i trajale, a da sada nosim Dušanovo odjelo i nemam se ušta presvući. Dugo sam čekao na odgovor, pa kad ga dobi shvati da ćaća piše studiozno o svemu i svačemu, a o gaćama i parama ništa.
Istog časa odgovorim njegovim stilom. Drago mi je da su svi dobro, osim prehlada djece, ali mi nije drago da niste zapazili da ja pišem o gaćama, pa sada o ničemu drugom neću pisati, da vam ne bi opet promaklo. Do sada nisam ništa tražio, a treba mi što šta, a vi se ne bi sjetili dok vam se ne zaberjače. Opremili me za svjet i grad, nema šta! Tako ja izli žuč.
Mogao sam zamisliti ćaću kako čita pismo i kroz zube odsjeca:
- "Ki da pare rastu na grabiću, ko će mi i' dati!?" – i mater:
- "Pa ne mureš djete poslati u svjet i puštiti ga golo i boso, bar un dobro uči, a šta bi da nije tako, da ti je propalica i neradnik ki uni iz Gostione!?"
A on pali cigaretu, pa duboko otpuše:
- "Otkud da i' stvorim, plaće nikakve, sve poskupilo, nema za ovo, nema za uno, šta im željeznica neda uniforme, ki drugim svojim radnicima, kažu besplatno školovanje, a ja sve plaćam."
A maja, pletući kalce naspram lućerne zastane s pletivom:
- "Ti si zaboravio da je otiša go, da smo mu obećali da ćemo mu poslije nešto poslati, da se obuče. Važno ti je da ti nije na očima, pa unda smatraš da je sve u redu, da mu ništa ne treba. Ako ćemo pravo, ni Stevo, ni Braco, a ni un, nisu te puno koštali. Muramo i mi nešto, ne mure baš sve država. A šta bi bilo da mu plaćamo ranu i spavanje!?"
On gori ćiku:
- "Ki da je meni lako, satra se, a ništa koristi!?
Ona nastavlja plesti:
- "Đavolu je lako, ma se mura, nemoj sad otezati, da mu nije nužda ne bi ni tražio, dobro da nije dosad."
I tako meni stiže pet iljada dinara za gaće, pred Novu godinu.
- "A šta ću sa ovim?" - pomislim i kažem Stevi Milivojeviću da pođe sa mnom popodne ne bi li uspjeli nešto naći za te pare. On se složi, ali posumnja da ćemo uspjeti nešto naći. Krenemo odmah poslije ručka kroz razgaženi snjeg iz Čelareve, preko Cvijićeva bulevara i Takovske do Robne kuće "Beograd". Pogledamo, sve je skuplje, ma kakve bile. Krenemo prema Slaviji Maršala Tita ulicom, gledamo od izloga do izloga, sedam, osam, deset, nigdje gaća za pet hiljada. U jednom dućančiću, u sporednoj uličici tamo iza Slavije, upita nas dobroćudna prodavačica:
- "A deco, kažite mi kolko imate para?"
- "Pet hiljada, ni dinara više." - kažem ja snuždeno.
- "Otiđite u ovu trgovinu, preko puta, to vam je tu u onoj maloj uličici iza ugla. Recite onom čoveku da sam vas ja poslala, neka nešto nađe, i napisa neku ceduljicu. Odemo mi tamo i damo proćelavu srednjovječnu prodavcu ceduljicu i kažemo ko nas je poslao, on nas odmjeri od glave do pete, kimnu glavom i zamače u magazinčić iza pulta.
- "Evo momče, imam samo ovako nešto. Sve ostalo je preko pet iljada. Ostalo mi par komada od ljetos!" – proba on odmah veličinu gaća prema meni.
Bile su to bjele ljetne gaće, klasičnog kroja, sa manžetnama na dnu nogavica, od neke mješavine, za broj dva veće, daleko od predstave kakvu sam ja zamišlja, ali šta je tu je, pogledam Stevu i odmah znam da i on misli šta i ja.
- "Ništa drugo, druga boja, bar?" - pitam.
- "Niti druge boje, niti drugog broja! A i ove su malo skuplje, ali šta ću od vas, i ja sam take muke mučio. Bolje ih je tebi dati nego da gnjiju u magazinu." - dobrodušno će on.
Nema mi druge, dam pet hiljada i on spakova gaće.Vidim da na računu piše 5.147,00 dinara, pogledam ga, a on će:
- "Firma časti, pisaću da su bile oštećene! Snaću se već na inventuri, a tebi neka je sa srećom, brzo će i proljeće, neće onda biti ni velike, izrašćeš ti taj santimetar dva do tada."
Zahvalimo se i odemo.
- "Jeba li ih dragi Bog, isti li su! Uvjek manje nego šta treba ili u najboljem slučaju knap. Taki je i moj!" - govori Stevo na račun ćaća.
- "A šta da ti pričam, on misli da za ove pare mogu kupiti i kaput, pravi se da nezna kakve su cjene. To me više ljuti nego sva neimaština." - sikćem ja gazeći bljuzgavicu.
- "A zamisli moju budalinu, bio u Americi, kod strica, legalno, moga i ostati tamo. Vratio se ovamo kao stara momčina i oženio se. Kaže da mu je ovdje slađa pura nego tamo kolači. Znaš da mu pomalo i vjerujem, tamo je treba podmetnuti grbaču i rintati, a ovdje se izležava kod ovčina. Jadna mater obradi ono nešto baščica i dočića, a da nije strica i da ne pošalje ponešto, crkli bi po ćaći od gladi." - otvori se Stevo.
Tako ja dobi gaće, je da su bjele, je da su ljetne, je da su za broj veće, ali i tako je bilo dobro, odavno nisam nosio novi komad odjeće kupljen baš za mene i to me nekako ispuni zadovoljstvom, koje potra sve ostale mane.
- 17 -
A približavala se Nova 1964. godina. Grad se kitio trakama i lampionima, Centar naročito, a ja sam u društvu iz kninskog kraja izračuna da se ne može ići kući, neka je prevoz besplatan. Dva dana na putu, dolazak ujutro, odlazak uveče, ne vredi se toliko patiti u prepunim vozovima, stojeći u hodniku po cjelu noć.
Stevo Milivojević mi reče da je od kuće isprosio nešto para i da mora popodne ići kupiti cipele, neke, kakve takve.
- "Nevolja je u tom šta ja imam nožurinu, broj 47, kupujem šta god nađem te veličine." – unapred se on izjada.
- "Broj 47!? Jebate Bog, đe su ti tolike izrasle?" - začudim se.
Kad ga gledaš onako sa strane ne bi se tome nadao. Bio je koščat i visok, duga lica i valovite smeđe kose, pokreta širokih zamaha. "Srđa Zalopeđa" rečem mu jednom na satu fiskulture kad sam mu vidio krupne koščine povezane tetivama i žiletinama, kojima ne bi falilo koje kilo mesa, a on me pogleda s visine velikim očima u kojima zaiskri munja i šapnu žestoko:
- "Sreću ti vrag odnjo, jesi li lud, ovi jedva čekaju da mi nađu ime, bar ti i Meštrović mi ne trebate biti kumovi!"
Ja se nasmješim, stavim prst na usta, a sad sam bio siguran da ga je neko prije mene poistovjetio sa Meštrovićevim kipom, čiju smo sliku imali u čitankama u osmogodišnjoj školi.
Toga popodneva Stevi u kupovini cipela se priključi oveće društvo. Ne kupuje se svaki dan tako nešto. Zvonko Vorgučić, Dragoljub Jovanović, Pera Demić, Miloš Samardžija, Lazo Kesar, Boban Stefanović, Petar Trbojević i još nas nekoliko krenušmo u taj pohod. Stevo je između nas stršio ki rastić samac među grančinama kokare.
U prvom dućanu ništa, šta smo i pretpostavili kad smo na izlogu vidili izložene moderne šimike. Dođemo u Robnu kuću na Terazijama i kad prodavačice vidješe oveće društvo požuriše se da naprave i takav promet, ali kad čuše o čemu se radi i njih uhvati neko čudno veselje i prevelika uslužnost. Prevrnule su cjeli magazin i nađoše najveći broj, neke skijaške cipele broj 46.
- "Ajde probaj, da vidimo, možda je to ta veličina, a ne 47!?" – reče jedna prosjeda strina.
Stevo se nećka:
- "A šta ću provati, siguran sam da je broj 47!"
- "Probaj Stevo, za svaki slučaj, ajde probaj!" - nagovaramo ga mi.
Proba Stevo, ali peta neće da uđe i gotovo.
- "U, jebate, koji dječji grobići!" - zuri Boban u cipele i puste kopče na njima.
- "Nema dečače većih, probaj na drugom mestu, stvarno ti treba 47, ako ne i veće." - ne može se suzdržati od napada smija prosjeda strina.
Stevo bi rado odusta od svega, da one cipeletine na njemu nisu pukle sa strane, po cjeloj dužini i da u njih ne ulazi bljuzgavica kao na šahtu pokraj tratoara.
Knez Mihajlova, pa nazad u Maršala Tita, nema prodavaonice u koju nismo ušli. Tek u zadnjoj, u kojoj smo izvodili predstavu, posavjetava nas tunjavi prodavač, da odemo u "Borova":
- "Ako oni nemaju, nemoj više ni tražiti, snađi se kako znaš, kod postolara."
U "Borovo" uđe prvi Vorgučić, uze Stevu za ruku, kao da vodi djete i pita:
- "Imate li za ovoga maloga cipelice, ništa manje od 47 nas ne interesuje."
- "Dođi bato, naći će tetka nešto za tebe! Pusti ove gube, od tebe će biti prava ljudina, a guba ostaje guba doveka." - brani Stevu starija prodavačica, shvatajući igru.
Sa dna polce izvuče dvije kutije, otvori ih i reče:
- "Nemaš baš puno izbora, a za taj broj se ne možeš ni nadati."
Izabraše jedne i Stevo proba. Prodavačica se sagnu i pipa gdje su mu prsti:
- "Dobre su, uzmi to, čvršće su od ovih drugih!"
Stevo obu i drugu cipelu, napravi nekoliko škriavih koraka, plati, a Vorgučiću utrapi stare:
- "Baci ovo u kantu!"
Ovaj se zaljulja, tobože teške mu:
- "Vidi, vidi, prave kiklopske!"
- "Steva Kiklop!" - oduševi se Boban.
Krštenje je bilo obavljeno, radi cipela Stevo Milivojević iz Polače, ispod Dinare, kod Knina, dobi nadimak "Kiklop", no bolje ga je bilo izgovoriti malo izdaljega, nikad nisi bio siguran hoće li te Stevina ruka ščepati, jer i od njegova milovanja su te trnci prelazili od pete do glave.
- 18-
A za Novu godinu u Centru osta otprilike isto društvo kao i za prethodni praznk 29. Novembar – Dan Republike. Hrane smo imali pun ogromni frižider, kuvarica nam je pokazala gdje i kako je možemo podgrijati, ako želimo, dala nam ključe i zahvalila šta ne mora dolaziti preko praznika. Dok su drugi užurbano spremali torbe i trčali na vozove mi smo poslije ručka blaženo zaspali. Kad sam se probudio u ušima mi zapuca od blažene tišine. Okupam se, obrijem i vratim u sobu, gdje se društvo od ljenosti rastezalo.
- "Đe se ti spremaš, ideš neđe na doček?" - čudom me gledaju u sobi.
- "K vragu ću, kakav doček, nisam je ni do sada dočekivao, pa mi ništa nije bilo." - odmanem rukom.
- "Ajmo večeras u grad, da vidimo kako to izgleda, prošetaćemo Centrom, imamo vremena kolko oćemo!" - predloži Branko Vukovojac.
- "Važi, nemamo šta izgubiti. Vremena imamo na pretek, e, da je tako sa parama." - složim se.
Poslije večere krenemo, kao i uvjek, preko Cvijićeve pa sa 27. marta ulicom prema Centru. Ceste i tratoari su donekle bili očišćeni od snjega, što ljudskom rukom, što po volji Božjoj u vidu toplijeg vremena. Sa nagomilanih hrpa snjega po travi i uz sporedne ulaze u zgrade curila je voda i oticala u kanalizacijske šahte. U zraku se osjeća miris uglja i kiseli vonj smeća prognjilog u snjegu. Žućkasta svjetlost ulične rasvjete jedva se probijala kroz izmaglicu i osvjetljavala ogoljene drvorede. Po ničem se nije moglo slutiti da je večeras doček Nove 1964. godine sve dok nismo kroz Tašmajdanski park stigli do Bulevara Revolucije, gdje je osvjetljenje, počev od Pravnig fakulteta pa prema Domu sindikata bilo jače, tramvajski stupovi okićeni zastavicama, a izlozi po trgovinama papirnatim pahuljama i šarenim konfetima. Stigli smo i do Slavije, tu je već bila gužva, ljudi su žurili kućama poslije zatvaranja radnji, gužvali se u već proređenim tramvajima, ljutiti tjerajući Cigančad koja je istovremeno prosila i prodavala petarde i prskalice i usput džeparila. Ispred kina "Lika" na brzinu sklepani ciganski orkestar je svirao sve i svašta sa onim instrumentima šta je ima na raspolaganju, poderani bubanj, gitara sa četri žice, trubom izašlom iz svih mogućih ratova i straom harmonikom dugmetraom, kojoj je odavno otpao lak, a crvena boja mjeha odavno prešla u neku smeđu varijantu. Od svega otužnog na njima vesele su im bile jedino sjajne crne oči i bjeli zubi, kroz koje su izvirali zvuci neke melodije iz daleke postojbine i još dalje, dalje iz načina života i vječitog optimizma, pa kud puklo da puklo. Škrabica ispred orkestra bila je skoro prazna, a po malobrojnoj publici koja se, onako nakrivo sa strane okupljala, reklo bi se da se neće ni napuniti do sudnjeg dana.
- "Ajmo odavde, ovo je za plakanje!" - reče Pero Trbojević.
Bez rječi krenušmo Maršala Tita ulicom, gegajući se kao gusani, tjerajući pokretom ruke nasrtljive kudrave Cigančiće, koji su nudili konfete, prskalice, čestitke, ili nuduli da otpjevaju neku pjesmicu, stofu dvije, ili refren, po želji, onako usput, na licu mjesta.
- "Ajde onu "Pogledajde mala moja..." - kaže im Branko Vukovojac ne zastajući.
- "Neznam čiko tu, čiko čekaj, a sad ću ja onu "Đelem, đelem..." – snalažljivo odgovara Ciganče i već zinu da proda ono šta ima, prateći nas u stopu.
- "Ne trudi se, neću tu!" - otjera ga Branko požurivši za nama - "Tvoja duša ne more razumiti moju tugu."
Na Terazijama ista slika, izlozi sa umjetnim snjegom, pokojom borovom grančicom, zastavicama na električnim stubovima, ljudima i ženama koji žure kući i pokojom grupicom, kao mi, koja nezna šta će sa sobom. U Knez Mihajlovoj Ciganske klape su bile kvalitetnije po opremi i odjeći, a i po pjevačkim sposobnostima, a prodavači konfeta , čestitki i prskalica bili su organiovaniji i skuplji, a izlozi dućana ispred kojih su ordinirali bili su bogato i jače osvjetljeni. Napravišmo okret na kraju ulice, tamo ispred Kalemegdana, i vratimo se drugom stranom ulice nazad, jer tamo na Kalemegdanu nije bilo žive duše. Dođemo do bioskopa "Kosmaj" i vidimo da će za pet minuta početi prikazivanje filma "Prohujalo sa vihorom". Zastanemo:
- "Oćemo li gledati ovo?" - upita Pero Trbojević.
Prebojišmo koliko imamo para, malo je falilo.
- "Dajte to šta imate, imam zadnje četri karte!" - priđe tapkaroš i pruži karte. Ne brojeći novac strpa ga u džep i nasmija se:
- "Srećna vam Nova godina!"
- "Također, i tebi!" - dobi odgovor i požurimo u salu.
Namjestimo se u prvi red, skoro ispod platna, na kojem su već bile prikazivane reklame i ono obavezno "Zabranjeno pušenje". Poslije žurnala "Filmskih novosti" premjestimo se na stepenike između redova, kuda je bio i izlaz iz kina, a to nam je bilo lakše nego držati glavu uvis u prvom redu, štono kažu "kupiti čaure u usta".
U sali je bila svečana tišina, ni škripa stolica se nije čula tokom prikazivanja filma iako je film bio oduži, koji se prikazivao u dva djela običnim danima. Samo je jedna starija gospođa, tu pored nas, nepresano brisala oči i šmrkala nos bjelom maramicom. Da li radi sudbine junaka u filmu ili radi neke svoje boli u ovoj novogodišnjoj noći samo je ona znala.
Film se završi, publika je izlazila tiho i bez uobičajene gužve, svak sa svojim mislima i tugom u duši. Nas četvorica šutke krenušmo pored Doma sindikata i Skupštine niz Takovsku. Nigdje žive duše, tek tamo kroz pokoji osvjetljeni prozor sa plavkastim svjetlom televizora čula se muzika, narodna kola iz svih krajeva domovine.
- "Pa sretna vam Nova godina!" - razbijem otužnu atmosferu, dok smo prolazili Cvijićevom.
- "Da, ponoć je prošla, sretna Nova godina!" - trgnu se i Branko Vukovojac.
- "Takođe, bar smo gledali dobar film." - promuklo će Pero Trbojević.
- "Zamišlja sam da je to u Beogradu mnogo bolje, a vidi, ko bi reka da je novogodišnja noć, pustinja brate, gore nego na selu." – raširi Stevo Milivojević svoje divovske ručerde i okrene se sav oko svoje osi.
Ulazeći u Čelarevu zapuhnu nas vjetar sa Dunava mirisom smradnog dima od uglja, kiselkasim ogavnim vonjom od trulog smeća, koje se isparavalo ispod otopljnjna snjega i slatkastim mirisom keksa iz fabrike kolača "Soko".
- "Fuj, šta ne zamrzne da ne smrdi ovo smeće, povraća mi se od njega!" - pljunu na stranu Branko Vukovojac.
- "Ajmo u kuhinju nešto jesti, baš sam ogladnio." - kaže prostrani Stevo.
- "E, jesi Kiklop, pravi Kiklop!" - nasmija se Pero Trbojević i za svaki slučaj se odmače.
Iz kuhinje uzmemo jela po izboru, a ja iz špajza, pod kaputom da neko ne naiđe i vidi, dvije litre "Navipovog crnog", pa sve to donesošmo u sobu, postavimo na trpezu, a na "Suprahon" gramofon stavišmo ploču Silvane Armenulić, na tenane jedemo i još više pijemo.
- "Vako je bolje, živila Nova godina!" - raspoštolji se Stevo i zaurlika sa Silvanom.
- "Stevo, nemoj molim te, probi nam uši, revi kad dođeš u Dalmaciju, svoju Polaču ispod Dinare." - reče mu Branko Vukovojac i iskapi čašu, te poče meraklijski igrati uz muziku.
- "A ti trapaj sa međedinama, kad dođeš na Plitvička jezera, ne sramoti ođe tako ljepi kraj." - povuče ga Stevo na kauč.
- "Pij, jedi i ćuti, da mi uz Silvanu duša plače." - zaplete jezikom Pero Trbojević.
I tako, u zoru nas svlada vino i noć. Dok su nam se oči sklapale preko Dunava se zabjelilo nebo.
- 19 -
Do polugodišta je ostalo malo vremena. Padale su zadnje ocjene. Do kasno u noć gorila su svjetla po sobama, đaci su stizali šta im je je pobjeglo iz gradiva ili se borili da poprave slabe ocjene. Nikom se kući nije išlo, a da ga tamo čeka školska obavjet roditeljima, radi koje će im oni držati beskrajna predavanja o životu, sirotinji i teškom radu.
Ja sam sa učenjem bio gotov, moje ocjene su se znale, pa sam sada čitao romane koje sam uzimao iz bogate školske biblioteke, praveći tako naučnu tišinu s ostalim cimerima. Svaki čas je u sobu ulazio neko iz drugih soba i tražio da mu nešto pojasnim, šta mi nije bilo teško, ali je dekoncentriralo moje cimere, koji na kraju zapretiše da će me izbaciti iz sobe skupa sa mojim posjetiocima. Sve se završavalo na tome da su i oni slušali objašnjenja kad sam im ponudio da oni to rade umjesto mene.
Mujo se nakupio najviše slabih ocjena, Tepšić Ljuban i Pantelić Bogdan su bili odmah iza njega, Preradović Dušan i Perasić Drago, Klimović Božidar i Jovanović Dragoljub su se izvukli sa po jednom slabom ocjenom. Razredni Zović ih je upozorio da iskoriste praznike na polugođu i odmah po dolasku poprave slabe ocjene, a drugima da se ne opuštaju, praznici će začas proći, a drugo polugodište je duže i puno teže, dolazi i proljeće, a to je najteže doba za učenje, naroćito za naš uzrast.
Podjelili su nam P-3 karte za voz i petnaestog januara smo svi, neko kroz jutro, neko uveče, krenuli kućama. Braco je navratio kod mene, saznao za ocjene, rekao da pozdravim sve kod kuće, a on će ostati raditi preko praznika, jer je tako u njihovu poduzeću koje im daje stipendiju.
Dalmatinci su išli skupa na voz. Smjestili smo se u dva kupea i čavrljali o školi, o gradu, o selu, tek tako da prođe vreme i svi zaspali već do Vinkovaca. U Novskoj je voz preuzela "Kenedijka", probudišmo se od njene sirene i neko sano reče:
- "E sad ćemo prema jugu, našem suncu!"
Začavrljašmo narednih pola sata, dremuckajući, isprekidanim rječima, pa opet zaspemo. Probudi me neka lakoća, cjelo tjelo mi je kao lebdilo u zraku, pogledam kroz prljavi zamagljeni prozor i ugledam kamenu staničnu zgradu. "Lička kaldrma" pisalo je ćirilicom i latinicom na njenom pročelju iznad glavnog ulaza. Ustanem i izađem na hodnik, otvorim prozor, a svježi planinski vazduh me u sekundi umi, a hladnoća i uzbuđenje prožeše me do srsi.
- "Evo kamena, nismo više daleko!" - viknem uzbuđeno.
Za tren oka svi su bili na prozoru.
- "Ja lebdim, sva težina pade s mene!" - proteže se Miloš Olujić iz Benkovca.
- "Jebeš kraj đe kamena nema, ni od psine se ne mureš obraniti!" – kaže Pero Mlinar, Milošev komšija.
- "Uhhh, šta sam se zaželio bure sa Dinare!" - otpunu Stevo Milivojević.
- "Za svaki slučaj reci joj da ne silazi s Polače, sada trebaju cvjetavati bajami." - nasmija se Drago Graovac iz Ravnih Kotara.
I tako do Knina više nije bilo spavanja. I dizelka je nekako veselo tutnjala niz pad, grabeći kroz usjeke i pokoji tunel, dok je sunce obasjavalo tamnozelenu borovinu i gole krošnje bukava po brdima. Već je odjutrilo kad smo stigli u Knin i prešli u "Bukovački kaubojac" s drvenim klupama. "Đakovićka" ciknu i uskoro krenu i mi niz kanjon Krke, kroz osamnaest tunela, začas stigošmo do "Nadvožnjaka".
- "Oj Kistanje, valaj ste na bregu,
U vama se sokolovi legu..." - zapjevuši potiho, kroz zube, Miloš Olujić, a prihvatiše Drago i Petar.
- "Evo tebe Marko, u Kistanje tvoje!" – lupi me ručerdom Miloš po ramenima jednako pjevušeći.
- 20 -
Voz dočekaše otpravnik Pane Krneta i dva koraka iza njega šef stanice Aco Vučković. Siđem iz vagona sa svojim zelenim kuferom i mahnuvši rukom društvu u vozu na prozoru vagona, krenem prekim putem kroz Martiće kući.
Sunce je obasjavalo sivi krš, svjetlost je igrala po golom grabovom granju, a meni je srce dolazilo u grlo, čisto me gušilo. Iskašljem se i udahnem zrak punim plućima, jednom pa drugi put kao da sam dugo ronio, zamagli mi se malko pred očima, te tako opijen užurbano zakoračam napred. Svaki grm, svaki kamen, zidina, sve je bilo na svom mjestu, ništa se nije promjenilo za ovo vreme. Kako sam ostavio tako sam i našao, kao da ovdje vreme ne prolazi.
Vreme je bilo burno i sunčano. Danju bi bura jenjavala, a sunce mamilo bajame da procvjetaju.
- "Odnjeće im vrag sreću i ove godine, samo šta njesu cvjetli, a ko je vidio da cvjetaju za Bogojavljenje!?" - reče naveče ćaća dok je mota cigaretu u "Galeb" papir.
Do sada, od jutros, me nisu ništa pitali, osim onog uobičajenog prilikom pozdravljanja, reda radi: "Kako si?", a sada su očekivali da ja pričam o školi, o Braci, o Stevi, o Beogradu cjelu veče. Tu smo svi oko ognjišta: baba Anica, mater, ćaća, Rosa, Duška i mali Mirko. On švrlja okolo, od jednog do drugog, umiljava se i raduje svakom milovanju, nikad mu dosta. Hoće da je stalno u centru pažnje.
- "Pa je li tamo ledeno, kakvo je bilo vreme kad si odlazio?" - pita mater krpeći ćaćine gaće. Na koljenima zašiva poveliku zakrpu, o koju se otima mali Mirko, dok mu ona, bez ljutnje sklanja ručuce, i pazeći da ga ne ubode iglom, nastavlja dalje krpati.
Muk je probijen tako, sad će se ići u detalje.
- "Pa, poslije Dana Republike pada je snjeg četri dana, neprekidno dan i noć i puva je ledeni vjetar, zovu ga košava. U zgradi nam nije ledeno, ima centralno grijanje, radijatori griju stalno, samo kad je van malo toplije smanje nešto temparaturu. A vani je ledeno, ispod nule, ali mi nismo nikud izlazili, samo pretrčimo pedesetak metara iz Doma u Školu ili u Restoran. Svaki dan prijepodne škola, pa ručak, učenje, večera, do spavanja gledamo televiziju ili imamo neke slobodne aktivnosti, i onda u deset na spavanje. Subotom čistimo sobe, žicamo parket, mjenjamo posteljinu, kupamo se, a nedjeljom prije podne idemo negdje, kad je ljepo vreme, gdje odrede, muzeje ili razgledati grad, a popodne smo slobodni, ko ima para ide u kino ili nešto slično, a većina nas ostaje, zabavljajući se naročito sad preko zime po dvoranama u Centru. Ukratko, to bi bilo to." - otpočmem ja priču.
- "A kakva vam je rana? Ima li je dovoljno?" - pita ćaća.
- "Dobra je i dovoljno je. Imamo i voće i čokoladu, kolače poslije ručka. Pasulj odnosno gra, kupus, makarone, rižot, đuveč, krompira svih vrsta, pečeno ili prženo meso, kobasice, piletina, punjene paprike ili sarme, mjenja se svaki dan jelovnik. Kruha imamo koliko oćemo. Ko hoće i može ima i repete." - izdiktiram jelovnik, pošto i on zna šta su menze.
- "Pa zašto si tako mršav, i bljed? Trebaš više jesti, tražiti repete!" - ćaća će.
- "Tamo je klima drukčija, dosta je magle, a malo sunca, a mi smo, kako sam već reka dosta u zatvorenom. Jedem kolko mogu, nikad nisam gladan." - pravdam se.
- "Pa nije mršav, nije deblji ni oša, un raste, a uvjek je bio bjel." - brani me mater.
- "Neznam šta je to, kod kuće bi vuka pojeli, a kad se vrate jedu ki mačad! Tito im svima stisne štumak!" – on će zajedljivo, ubacujući politiku.
- "Ajde i ti! Šta s tim ima Tito? Treba mu svjeću paliti ki svecu kad umre, bar je opismenio i školova ovu mladost, da nije sljepa kod zdravije očiju. A šta bi ti da su ti nji četri sada kod kuće? Puste ti Podvornice da i' prerane!? Muli Boga da ovako potraje, za nas male ljude i sirotinju ovo je dobro, dobro, Boga mi." – mater povisi glas,zastavši u krpačini.
- "To jest', priznam! Ma ne bi smijo dozvoliti da se ovi na položajima djele od naroda. Običan činovnik ima dva puta veću plaću od nas radnika, a sjedi u toplom i prevrće papirine." - tjera svoju pravdu ćaća.
- "Ajde, ni vi njeste sveci! Pođi od sebe, kad god vam pane napamet idete na bolovanje, a Boga mi, ne pretrgošte se ni na poslu. I dok bolujete primate plaću, i doktora mukte imate, i cjela familija ljekove i doktora. A Boga mi, nije prije bilo tako!" – nastavlja i mater po svome.
- "Dašta, nije, nije, imaš pravo Ružo! Sjećam se stare Jankuše i Jankovića. Završe mu kopači uru prije zalaska, stari Janković im kaže neka odmore do večere, a ona stara kuja neda, već: "Neka škripaju vratima, ako nema ništa drugo, dan se mora odraditi!", i šta će stari, pošalje ih u đardin da kupe lišće i uređuju staze. A i Pokojniku, ako bi se nešto razbilo u karu, a muralo je po ovoj jadnoj i nikakvoj cesturini, odbijali su od nadnice, bez pardona. A un mi je priča da su štetu naplaćivali od osiguranja i da im je tu štetu djelom priznava i prodavač. Za istu su stvar tri puta dobijali pare, pa kako se neće obogatiti." - javi se i baba Anica spustivši u pregaču kalce koje je krpala suknenim koncem.
- "Ne kažem ja da nije bolje, nego da nije jednako, ima ih dosta šta ništa ne rade, a primaju dobru plaću. To ne valja. Prije rata u Kistanjama je bilo dva činovnika, a sad ih je triput više, u općini u Kninu da ne govorim, pa u socijalnom, pa u Sudu, pa po Sindikatu, Partiji, bankama, vrag zna đe ih sve nema, a za najobičniju potvrdu treba ići na deset mjesta i izgubiti najmanje sedam dana. Eto, u Ambulanti je upravnik ili kako se već zove njiov rukovodilac bolničar Jandrija Martić, zato šta je borac i un kumanduje doktorima. A tako je svuda. To ne valja. Za sve se pitaju političari, partijci, a to nebi smjelo, neka uni vode politiku, a struku prepušte doktorima, veterinarima, inžinjerima, agronomima, učiteljima i drugim znalcima." – ćaća će po svome.
- "Ajde muj Marko, vlast je slast! Ko god se je dočepa misli da je najpametniji. I grabi za sebe i za svoje, tako je bilo i tako će biti, to se neda ispraviti, pa se ja i ne čudim ni ovima." – smireno će preko konca baba Anica.
- "Ma pušti djete da priča, vrag odnjo i politiku, ko će krivu Drinu ispraviti? Kakvi su ljudi tamo, kako se oblače i kao žive, pričaj ti rode?" - skreće mater na prvu temu.
- "Ki u gradu, vidila si u Kninu, Šibeniku, samo šta je Beograd puno, puno veći, ne možeš svuda pješke, treba ići tramvajem ili autobusom, daleko je. Recimo, s kraja na kraj je ki od Radučića do Đevrsaka, pa od Knina do Ervenika, to je onaj uži, gradski dio, a još šira je okolina, pa ljudi idu na posao po sat i više vremena i mjenjaju autobuse ili tramvaje. I preši se, skoro trči, uvjek neka žurba. Ljudi su od svakud, iz cjele Jugoslavije, čuješ govor od makedonskog do slovenskog, pa mađarski, ciganski, šiptarski, prava mješavina svega i svačega. Centar grada je čist i uređen, a okolina i predgrađa, bogme nisu, dosta je zapušteno i prljavo. Gradi se puno, nove zgrade stalno niču i to vrlo brzo. U dućanima ima svega, a skupo je sve osim hrane. Ima dosta mladosti, studenata i učenika iz svih krajeva, ki i u mojoj školi. Eto, tako je to." – ne znam šta bi im više reka.
- "A profesori, jesu li strogi?" - usudi se upitati Rosa.
- "Pa, i nisu! Traži se znanje, mora se učiti i znati, a sve su to straiji, ozbiljni ljudi. Nema gledanja kroz prste, kao kod nas u Kistanjama za rođačku ili službeničku djecu." – odgovorim joj još ogorčen svojim iskustvom iz osmog razreda.
- "Ajmo mi ljegati, šutra ćemo sjeći drva u Gradini, pa prekošutra dovesti. Jesi li ti Marko spremio sikire i kosjeraču, te kosjer? Nemamo šta ložiti, drvnjak je prazan, bremena mi slumiše leđa." – kaže mater i odloži zakrpane gaćetine.
- "Jesam, ma brže li izgoriše, ki da su slama!?" - jetko prigovara ćaća.
Mater Rosi raspusti pletenice, a ova Duški. Obe su se žacale pri rasplitanju.
- "Šta im to ne ošišaš, tako se samo muče?" - kažem materi.
- "Šteta je ovako ljepe kose." - odgovara mater i velikim drvenim češljem otpetljava duge smeđe vlasi.
- "Ja joj stalno govorim, a ona neda! Pola njih u razredu ima kratku kosu." - žali se Rosa.
- "Šuti mala, za žensko je ljepša duga kosa, a ovako sa pletenicama jača bude. Neću da pod starost budeš ćelava ki Prca Vela." – ne da se nagovoriti mater – "Vidiš li babu, i sad ima dobru kosu."
- "A šta ću vam ja, vidite, neda!" - rečem sestrama.
Nema komentara:
Objavi komentar