- 26 -
Sutradan je ćaća reza vinograd, a ja i mater smo otpetljavali povezane krake loze iz žice i slagali ih na jednu gomilu pored vinograda. Potraja to cjeli dan. Vraćajući se predveče kući ćaća gleda u nebo i glasno razmišlja:
- "Rano je otoplilo, ko zna na šta će ovo izaći. Izvuče pup, a možda i list, pa ako zaladi oko Mučenika, sve će mraz spaliti. Zalud unda sva muka."
- "Svašta mure biti, ali je dan već duži. Ako šta i bude mraza neće puno naškoditi. Brez štete ne mure biti, daj Bože da je što manja." - uzda se mater.
Onda je trebalo u Dolu i Gradini ozidati na nekoliko mjesta srušene zidove za jesenjeg povodnja, a ostalih dana sam cjepa drva i rasjeca granje na drvnjaku, da bi materi koliko toliko olakša, jer je ćaća smatra da to nije njegov nego materin posao. Njegovo je da doturi do avlije.
- "Šta ih crvaš, presjeće ga vatra na ognjištu." - bilo je njegovo mišljenje kad je vidio da ja nasitno presjecam.
Na Svetog Savu odemo ja i Milan Ilin popodne na Kistanje, čisto da vidimo oće li biti svjeta, jer je ranijih godina zna biti veći sajam, ali nismo zatekli puno naroda. Uglavnom su došli momci i cure što su sada negdje na školovanju po gradovima, ispozdravljamo se, razmjenimo adrese sa obećanjima da ćemo se dopisivati i vratimo se predveče kući. Tako napraviše i ostali.
- "Pa i Dule s Kule je u Beogradu, neznam na kojem zanatu, tamo je kod brata Obrice." – kaže mi u povratku Milan.
- "Ima ih dosta iz ovog kraja tamo, samo šta je Beograd velik, a svak nađe svoje društvo i ima svoje obaveze, pa rjetko koga sretneš. Tako se to s vremenom razvodni, otuđi, šta li, vrag ćega znati." - kažem mu ja.
- "Moji planiraju da ja idem u Gimnaziju u Knin dogodine." - izleti Milanu.
- "Odlično, ako ti to želiš, zašto ne?" – drago je meni.
- "U ovom trenu ni sam ne znam šta želim, ali ići ću, pa ću viditi kako je. Malo ću, dok je ljepše vreme putovati vozom, a ostalo vreme biću kod ujaka Jove u Kninu." - složi se on ravnodušno.
- "Šta ima novo ovdje u Kistanjama?" - pitam ga.
- "Vrag će biti, uvjek isto. "Kistal" nešto radi, Zadruga ki do sada, Kino isto, tako i Škola, Ambulanta i nema više. Kad vi odete još je gore, prava pravcata pustinja. Više sada volim otići do Brine i Pištavaca nego na Kistanje." - slježe ramenima Milan.
- "Ja odlazim sutra popodne, brzo mi ovo prođe." - kažem.
- "Volio bi da nije ni bilo praznika, brže mi prođe dan kad je škola." - veli Milan.
- "Ajmo ća, u krpe, vidimo se sutra." - krenem kući.
- "Laku noć, vidimo se, oćemo." - ode i on.
Milan i ja smo se rodili iste godine, ja nešto prije, od kada smo prohodali bili smo stalno skupa, igrali se, gradili kućare i baščice, bili smo istog rasta i nikada nismo došli u sukob ni radi čega. Kao i sva djeca na braću bi bio ljubomoran kad bi ona nešto dobila a ja ne ili kad mi se činilo da sam lošije proša, a ona su kao mlađem znala i zapovjedati, a sa Milanom toga nije bilo. Iako je on poslije bolesti u prvom razredu išao u školsku generaciju iza moje, naše druženje nije prestalo niti se za mvicu smanjilo, već je ostalo isto. Mogli smo satima sjediti bez rječi, ali smo znali šta onaj drugi misli i osjeća. Kako se kaže: "Poznavali smo se u dušu". Naše tajne su bile zajedničke i prije bi nas oderali nego što bi jedan drugog izda. Tako je i ostalo, ja sam sad zna da će Milan krenuti u Gimnaziju da udovolji roditeljima, ali da je njemu bliže neki zanat, jer uvjek voli nešto popravljati, graditi, baviti se nekim konkretnim stvarima nego li nekim apstraktnim teorijama iz knjiga. Bio je vrlo dobar učenik, iz knjiga je učio ono što ga interesira, a ostalo tek toliko da nema problema u školi. Pošto je bio jedinac, ako se ne računa mlađa sestra Milica, računao je da njemu nije potrebno da se udaljava iz Kistanja, da kuću, okućnicu, nešto njiva i vinograd mjenja za četri zida u gradu, a da će on, baveći se nekim zanatom usput obrađivati na moderniji način to imanje, pa je već počeo oko kuće navrtati rašeljke na trešnje, saditi razno voće i njegujući ga na svoj način izazvao sumnjivo ćaćino vrćenje glavom ili sljeganje ramenima u stilu: "...žali Bože truda i oprosti neznalici". On je već sada s obema nogama čvrsto urasta u rodni kraj, nastojeći da nešto novo tamo donese i primjeni, a ne da odlazi za tim novim u tuđinu i da napusti svu komociju koju sada ima, jer mu i nije bila neka velika nužda ka nama ostalima. S vremenom će doći asfalt, struja i voda, o čemu se već naveliko pričalo, pa šta će mu onda grad i vječita trka u njemu, kad ovdje može imati sve, pa i više nego u gradu. Otuda je proizlazila i njegova ravnodušnost prema Gimnaziji i nakon nje studijama.
- 27 -
U Beograd smo došli prepanuli od sunca.
- "Vi Dalmatinci kao da ste bili na letovanju, vidi ih kako su samo preplanuli." - čudili su nam se kontinentalci.
Ovaj put smo se okupili oko naših dalmatinskih specijaliteta. Donjeli smo pršuta, đevenica, rakije loze i vina, bajama i suvih smokava, pancete i pečenice, skute, uštipaka i slanih srdela.
- "Bože, kako ovo lepo miriše na more!" - kaže Boban Stefanović otresajući krupnu so sa srdela.
- "Vi tamo celo vreme na suncu, a mi se ovde gušimo u magli i štrapamo po bljuzgi sve praznike." - žali se Mita Cenić iz Perleza.
A onda su krenule priče do kasno u noć, gdje je ko bio i šta je radio. Neko o curama, neko o lovu, neko o skijanju, neko o plesnjacima, a šta je od svega toga bila istina, a šta mašta, nikoga nije puno interesiralo, važno je da se uklopilo u radnju. U školi su nas, odmorne i čile, profesori dočekali sa novim predavanjima, nije bilo ni dana adaptacije, tako da život krenu već poznatom kolotečinom: jutarnja gimnastika, doručak, škola, ručak, učenje, večera, slobodne aktivnosti i spavanje. Tako danas, tako sutra, dan za danom i počeše prva ispitivanja u drugom polgodištu.
A dođe i proljeće!
Uzburkala se krv u žilama, ušao neki nemir u dušu, knjiga je postala ogavna i dosadna, a večeri blage i pune mirisa što ih vjetrić nanosiše sa širokih polja Banata, ovamo preko Dunava. Poslije večere momci nisu odlazili kao dosad u sobe, već sjedili u Centru na klupama, u grupicama špartali okolnim ulicama i odlazili do željezničke stanice Dunav, ispraćali đačke vozove, ili do "Braće Stamenković", muvali se preko Tašmajdana do centra grada i Takovskom ulicom vraćali nazad u zadnji čas. Moja manufaktura ljubavnih pisama radila je punom parom, a zbog povećanih potreba moralo se isto pismo slati na više adresa, ta ionako su išla u razne krajeve i raznim curama, nije postojala mogućnost da se te djevojke međusobno poznavaju.
Na moju sreću približavao se "Dan željezničara", 15 april, pa su desetak dana ranije već počele pripreme za proslavu. Iz raznih krajeva će doći delegacije u ovaj novi Centar, pa je odlučeno da prvu godinu srednjoškolaca pošalju na trodnevni izlet u Sarajevo, u tamošnju željezničku šolu u Vogošći. Tako će ovdje moći smjestiti pristigle goste.
Tako smo se svi spremali za put, jer će to biti izlet zabavno – radnog programa. U naše sobe će se smjestiti gosti koji dolaze na centralnu proslavu "Dana željezničara" u Centru. Sobe smo uredili, očistili, stavili novu posteljinu i naveče krenuli na voz na Glavnu željezničku stanicu, gdje smo se smjestili u za nas posebno sastavljeni voz za Sarajevo, gdje stigošmo u rano jutro.
Kolege iz škole u Vogošći su nam bili domaćini i vodiči.
Tek tu smo vidili šta je pravo proljeće. Mlada zelena trava, cvjetne livade i zeleni bregovi, brda i planine smijale su se na proljetnom suncu.
U pratnji profesora kroz jutro smo obilazili željezničke stanice u gradu i na Alipašinom mostu, a nakon toga smo u grupama išli gradom i obišli Zemaljski muzej, Baščaršiju, Džamiju, Principov most, a drugi dan smo išli na Ilidžu i Vrela Bosne. Večeri smo provodili u Vogošći, šetajući mjestom i oko škole. A škola i dom su bili smješteni u nekoj zgradi na osami, vjerojatno izgrađenoj za doba Austrougarske, okruženoj travanatim livadama i niskim šumarcima. A onda smo narednog dana posjetili stadion "Željezničara" i "Koševo" i nakon toga se vratili u voz i krenuli nazad u Beograd.
U tim letećim ekskurzijama, gdje je velika masa ljudi, malo se toga vidi, još manje čuje i sve se pretvori u trku, pogled tamo, pogled onamo, idemo dalje, ovo je to, ovo je ono, pa se sve zbrka u glavi i u sjećanju ostaju tek poneki upečatljivi djelići slike iz nevezane radnje, pa na kraju se nezna gdje je početak, a gdje kraj.
Od svega me se najviše dojmila Ilidža sa Vrelima Bosne, zelenilo i uređeni parkovi, voda koja ključa na sve strane i bjeli labudovi koji ponosno plove po malim jezercima, ignorišući sve oko sebe, te mirnoća i dobrodušnost zanatlija sa Baščaršije, koji ne prekidajući svoj rad veselo odgovaraju na naša beskrajna pitanja. Ostade žal što nismo duže mogli ostati u Zemaljskom muzeju, toj ljepoj građevini punoj istorijskog mira i šapata o "tamnom vilajetu", kakva je bila i ostala Bosna. A na Principovu mostu je teško u toj gomili bilo dočarati kako srce kuca i koje su se misli rojile u glavi tog odvažnog mladića, što se odreče mladosti i života za slobodu svoje Bosne.
- 28 -
Približavao se 1 maj, "Praznik rada", kada će se održati parada ispred Savezne skupštine, koju će doći da promatra sa glavne bine i drug Tito sa svojim vojnim i političkim vodstvom zemlje. Preporučeno nam je da odemo tamo, ali da vodimo računa da će biti velika gužva. Pošto će većina učenika otići za praznike kući, nas nekolicina izdaljega mogli smo raditi šta nam bude po volji. Ali prije toga roditeljima učenika koji su nakupili slabe ocjene poslane su ozbiljne obavjesti da nešto poduzmu, pa ako mogu da i dođu u Centar i vide šta se sa njihovim djetetom događa.
Narednih dana viđali smo roditelje od tih nekih učenika kako razgovaraju sa razrednim starješinom Zovićem i direktorom Lušićem, a kasnije su djecu odvodili u grad i ona su se pokunjena vraćala na spavanje u Dom.
Roditelji Tepšić Ljubana iz Varaždina su došli svojim autom i to "tristaćem". Već nam je ranije Ljuban govorio da mu je otac bio borac i predsjednik općine, da imaju kuću u Varaždinu i da živi s njim i maćehom, jer mu je mama dok je bio mali umrla. Maćeha ga je obožavala, jer nije mogla imati svoje djece, dok je za oca govorio da je strog i pravedan. On se do sada provlačio, ali je naglo popustio poslije polugodišta. Niko nije znao razlog tomu, tim više što ni u čemu nije oskudjevao, moglo bi se reći da mu je garderoba bila kicoška, mada ne po posljednjoj modi. Drugi dan njihove posjete pozva me razredni Zović da dođem u njegov kabinet i tamo zatekoh Ljubana i njegove roditelje, s kojima me upoznaše.
- "Sad ću vas pozdraviti, a vi sa Markom razgovarajte." – pozdravi se razredni sa njima i ode.
Ljuban je bio miran i ponašao se kao ravan partner majci i ocu:
- "Oni hoće da razgovaraju s tobom, pa sam zamolio da te pozovu."
- "Tu sam, ako šta mogu pomoći." – kažem im.
- "Znamo da imaš svojih obaveza, čak i više nego drugi učenici, ali te molimo da pomogneš Ljubanu, ne bi li nekako popravio slabe ocjene, bar da padne na popravni, lakše bi bilo, ne bi mu godina propala uzalud." - poče mu otac odmah konkretno.
- "On ne shvaća šta znači izgubiti godinu." – uključi mu se majka nježnim pogledom milujući Ljubana.
- "On je i dosad mogao tražiti pomoć, koliko stignem ja pomažem svima, jel' tako Ljubane?" - rekom im ja.
- "Trebao je tražiti, to mu i mi kažemo. A sad predlažemo da ga ti propitaš i da vodiš brigu da on nauči šta treba, mi ćrmo platiti časove koliko ti kažeš." - kaže mu otac.
- "Da, trebaš sjesti sa njim, da on to nauči, lako je za novac, važno je da on pređe, ako padne na popravni i to je dobro, preko ljeta možeš doći k nama u Varaždin i biti tamo dok on ne spremi ispite." – govori mu mater s molećivim pogledom.
- "Puno vi tražite od mene. Prvo, ja neću raditi za nikakav novac, svojim drugovima pomažem zato šta mi je to zadovoljstvo, drago mi je viditi kad im proradi "kliker", pa onda nastave sami. Drugo,to ne ovisi o meni nego o Ljubanu, on mora učiti i naučiti, a ja ću mu sve što mu je nejasno detaljno razjasniti u svako doba dana i noći, a treće, koliko mu treba to on sam mora znati. Ne možete od mene očekivati da mu ja komandujem, pa da tako i pokušam nema koristi. Jer on može sjediti i gledati u knjigu, a mislima biti ko zna gdje. Tako ja gledam stvari." - govorim im.
- "Ljuban nam je obećao da će se potruditi, jel' tako Ljubane?" - pita ga mater.
- "Dobro mama, čula si već!" - odsječe joj Ljuban.
- "Dobro Mrako kaže. Ti Ljubane moraš zapeti, on je tu i na raspolaganju ti je. Sve ovisi o tebi. A tebi Marko hvala unapred, moraš doći kod nas u Varaždin, bićeš nam drag gost, pa kako god ovo ispalo." - otac će.
- "E, svakako, svakako, moraš doći u Varaždin kod nas, Ljuban će s tobom obići sav kraj, čvrsto mi obećaj." - majka će držeći me nježno za ruku.
- "Dobro, kad budem u taj kraj dolazio sigurno ću vam se javiti, to i Ljuban zna." - obećaam ne definišući vreme.
Pozdravimo se, oni otputovaše donekle umireni, a ja i Ljuban smo tokom narednih dana pokušali nešto napraviti. Meni nije bilo teško, ali Ljuban i pored sveg truda nije napredovao. Poslije nekih desetak dana reče mi:
- "Ne vredi da mučim sebe, a još više tebe. Ja jednostavno nemam volje za ovu školu, nisam glup, mogu naučiti, ali bolje da ne idem dalje i gubim vreme. Pao bi jedne od narednih godina, a tako bi izgubio još više vremena. Oni to znaju, ali su htjeli pošto poto da završim četvorogodišnju školu, pa da idem na fakultet, imam mogućnosti. Nisam htio u gimnaziju, pa su me ubacili u ovu tehničku, nadajući se da ću s vremenom promjeniti mišljenje. Sad sam konačno odlučio, idem na zanat, pokušao sam da im udovoljim, ali jednostavno ne mogu."
Šetao je i gestikulira rukama.
- "Pa zašto im to nisi odmah rekao?" - pitam ga.
- "Jesam, ali su me danima gnjavili i nagovarali. Obećao sm im da ću pokušati, pokušao sam i sad je gotovo. Ti nemaš izbora, a da si na mom mjestu i ti bi birao ono šta želiš i tražio onu struku koja ti čini zadovoljstvo. A njima ne ide u glavu da ja hoću zanat, a ne fakultet. Pored svih hvalospjeva radu, svi od njega bježe, a naročito ova malograđanština kojoj pripadaju moji roitelji i njihovo društvo. Do juče su bili seljaci, pozavršavali nekoliko brzopoteznih kurseva i sad glume gospodu i pate od velikih akademskih titula." – ljuti se on na stanje u kojem se nalazi.
- "Pa, roditelji su ti skromni, nisam primjetio da tomu teže." - rekoh mu.
- "Trebao bi prije viditi gdje su se rodili i odrasli. Jedino šta u njima vredi je ono što su donjeli sa sela, a sve ovo šta je nadograđeno je jad i bjeda, plitko, umjetno i klimoglavo. Šake kao lopate, pune žuljeva iz mladosti, sada prekrivaju bjelim rukavicama, na seljačka pleća koja su vukla džakove i balvane, navlače smokinge i frakove, a široka stopala koja su u razvoju bila više bosa nego obuvena, uvlače u šimike i cotaju po parketima salona, jedu kao pilići, a kod kuće tuku po špeku i luku, poslije prijema. Moj se stari povuka u penziju, ali ga još takvi obilaze i zovu. Smuči mi se od njihova prenemaganja. A ja ću lijepo završiti zanat i otvoriti privatnu radnju, biću svoj gazda, a možda ću se pridružiti rođaku u Austriji. On ima tamo svoju malu firmu." - završava Ljuban svoju ispovjest i namjere.
- "Pa neka ti je sa srećom, važno je da ti to žliš, a imaš mogućnosti da ostvariš." - rekoh mu zatečen njegovom rječitošću i iskrenošću.
- "Ali ćeš navratiti kod mene kad dođeš u Varaždin, bilo kada, obećaješ li?" - pruži mi ruku.
- "Hoću, ovo je naša tajna, zar ne?" - prihvatam ruku.
- "Da, neka zasad bude tajna." - potvrdi on.
Osjetišmo obojica olakšanje i dugo smo bez rječi sjedili i uprazno gledali. Kad se upališe večernja svjetla na platou Centra, ustanem i zagrlim ga preko ramena, pozivajući ga:
- "Odluka je pala, idemo na večeru."
- "Da, idemo na večeru." - nasmija se on.
Tako Ljuban Tepšić bez obaveza provede maj u Beogradu i po završetku nastave ode da se ne vrati. A ode i Mujo iz Cazina i Klimović Božidar iz Obrenovca i Pantelić Boban iz Beograda.
- 29 -
Maj mjesec je crveni mjesec. Grad se okiti uoči Prvog maja svim mogućim zastavama i one se vijore do kraja mjeseca. Zastave Jugoslavije, Srbije, Partijske, Omladinske, ostalih Republika i razne druge vijore se po svim stubovima: tramvajskim, električnim, jarbolima na zgradama ili ispred njih, pa tek puste parole koje veličaju rad, socijalizam, radni narod, svjetla budućnost, a izljepljene su svuda gdje ima mjesta, i šaraju grad bojama u kojima dominira crvena boja.
A narod voli praznike, neko radi odmora, drugi radi dobre zarade, treći da rade šta ih volja, neki opet da se vesele, a svi da žderu, piju i daju oduška duši od svakodnevnice. Kad već postoji volja onda nije teško naljepiti razloge i ideju radi kojih se praznuje. I svi će reći da je tako. "Rad je stvorio čovjeka" stoji parola i svi će u vatru staviti ruku u vatru da je to istina, pa kako onda ne slaviti rad i veseliti se unjegovu čast. Tada se ne misli na ono svakodnevno ustajanje u ranu zoru, grbačenje po cjeli dan, bolove u mišićima i leđima, gutanje prašine i vrelih gasova u ogromnim fabrikama, masne trliše, šuplje čizme, nesnosne vrućine ili hladnoću i zatezanje kajiša da se preživi od prvog do prvog u mjesecu, od plaće do plaće. To se zaboravi i ide se na paradu u čast veličanstava zvanog "Rad". Na hiljade ljudi korača Bulevarom Revolucije sa barjacima u rukama, po šesnaest u redu, "kao pod špag", pa ispred Skupštine, gdje pogledom pozdravljaju Maršala i svitu, pa produže Trgom Marksa i Engelsa na Terazije, poslije kojih se gube u okolnim uličicama, ostavljaju barjake, skidaju pozajmljenu im odoru: uniforme, odjela i makete, i u grupama završavaju na slavlju po radničkim menzama da slave duboko u noć. A sutradan umorni i mamurni lupaju se po čelu, izležavaju se dokasno i navečer nastavljaju opet isto. Tako praznici prođu, a sutradan na poslu hvata se ispuštena nit svakodnevnice i dalje ide po starom do Dana pobjede 9.maja, pa tad sljedi 15.maj kad je ta pobjeda stigla u u naše prostore, a onda je tu štafeta i Dan mladosti i Rođendan druga Tita 25.maja kada je veliki slet na stadionu JNA. Maršal nas pozdravi, zahvali nam se, otvori nam vidike i kaže ono šta želimo čuti i nama je ljepo, pa mi smo ustvari već u raju.
Ja i moji drugovi smo u svemu tome učestvovali sa ostalim Beograđanima svim srecem. A kako i ne bi, djevojke su bile raspoložene i opijene od slavlja, prijatne i vesele, nisu se pravile važne i gledale na nas s visoka, trebalo je to koristiti i praviti poznanstva, mjenjati adrese i zakazivati rendese. Malo je takvih poznanstava imalo trajniji karakter, ali dok traje bilo je ljepo držati se za ruke, šetati kroz ocvjetale parkove i čekati prvi sumrak da se razmjeni prvi stidljivi poljubac, a onda dugo dogovaranje za sljedeći susret i veselo trčkaranje nazad u Dom, gdje te čeka znatiželjno društvo: šta je bilo, kako je bilo, i upijalo kao žedna zemlja kišu sve one maštarije ili bolje reći benigne laži koje bi se ispričale.
Časovi nastave u tim razmacima između praznika bili su dosadni i dugi, ispitivalo se na svakom od njih, ponavljalo ili vježbalo. Jedino fizičko nije bilo dosadno, Đura Fiskultura bi nas izveo na igralište i tobože ispitivao za konačnu ocjenu. Tako je na jednom od časova organizirao takmičenje u sprintu. Trčali smo od gol linije s jedne do gol linije s druge strane igrališta, a on je mjerio na štoperici posrignute rezultate. Teren od šljake mi je odgovarao, bio je sličan šljunkovitom terenu iz Kistanja, pa sam prvog parnjaka s lakoćom pobjedio. Mnoge je to iznenadilo, em sam srednje visine, em su računali da kao knjiški moljac nemam interesa za laku atrletiku, a navijače sam dobio tek kad sam ušao u finale sa Ratkom Kovačićem. On je bio za glavu viši od mene i krakat, a odrasta je u istom podneblju ki i ja, jer je rođen u Bribiru, kod Crikvenice. Đura se strogo drža pravila, dobro je znao da u sprintu i mala sitnica puno znači. Trka je bila prava, obojica smo dali sve od sebe. Ratko je pobjedio, spasili ga dugi kraci. To se i očekivalo, ali sam lovorike pobrao ja, jer niko nije očekivao da sam tako dobar sprinter.
- "Kovačiću, zahvali svojoj visini, ali nisam siguran da bi Marka pobjedio u svakoj trci i na pravoj stazi. On ima bolji start od tebe, izleti kao metak, a tebi to fali. Uvježbavaj to malo, mogao bi ići u koji klub na treninge, imaš visinu, dug korak i smisla za to." - reče mu profesor Đura.
- "Vjeruj mi, da smo trčali još deset metara, nisam siguran da bi pobjedio, čini mi se da nikada u životu nisam ovako brzo trča. Profesore, koje je bilo vrijeme?" - pita Ratko.
- "Dvanaest sekundi, to je dobro, bez treninga, a možda je i staza malo kraća, ali je zato loša i hrapava. Obojica bi trebali trenirati sprint, imate predispozicije za to, trčite cjelim tjelom, a ne kao ovi gradski trutovi samo s nogama." – smije se profesor Đura.
Ali ko će trenirati, u to doba mi smo imali prečih obaveza i tako je trenutno oduševljenje prešlo u zaborav, a kasnije se to nije moglo nadoknaditi.
- 30 -
Do kraja školske godine ostalo je još par dana, pisale su se svjedodžbe i obavjesti za roditelje i stipenditora, a mi smo pakovali stvari i čekali P-3 karte za odlazak na ljetne ferije. I dođe i taj dan, s prvim turistima se ukrcašmo na voz i krenušmo kući.
- "Gde ćete vi momci letovati?" - pita nas punačka gospođa iz ugla kupea.
- "U Dalmaciji!" - probubnja Stevo.
- "I mi idemo u Hvar, hoćete li i vi možda tamo?" - pogledom pokaže na porodicu, muža i dvije kćerke, možda naših godina.
- "A ne, mi ćemo u Knin." - smijulji se Stevo ispod brčića.
- "Zar i tamo ima mora?" - pita ona nesigurno.
- "Kako ne, sa Triglava se vidi sve do Italije za ljepa vremena." - podrugljivo će Stevo.
Kod kuće na Vlaci su me željno iščekivali. Žetva strmenog žita je bila u punom jeku, a jedan srp više značio je puno. Polovinu polja već su požele mater, Rosa i Duška, ostale su još Podvornice ispod Mažibrada i Perićinka, sve pod šenicom. Ćaća je radio u Kninu kod šibenske "Izgradnje", doletio bi predveče da poveže snopove, svaki drugi dan, a sada kad sam ja došao nije se mora tako mučiti. Podvornice smo poželi za dva dana, povezao sam snopove raskvašenom ražinom i dovezao ih karom u Guvno. Sutra ćemo žeti Perićinku, a i tu se ima žeti puna dva dana. Komšije su svoje već požele i ovrle, pa mater pozva Ružu Ilinu da joj pomogne, što ova rado prista.
Srpovi su bili tupi do zla boga, te naveče uzmem trojangulu i dobro ih naoštrim. Nađoh je zarđalu zabijenu u zid vatrene kuće, uzmem petroulja i očisim rđu, a srpove operem od zaljepljene zemlje, impregrirane sokom slatkovine i snjeti. Po običaju trojangula nije imala nikakvu dršku, uzmem sikiricu i na drvenjaku nađem odgovarajuću grabovu granu, odsječem parče i ušicama sikirice nabijem šiljati kraj trojangule u to drvo. Oštrenje je moglo početi, brzo i puno lakše nego bez drške. Na panjini ispod murve bridom trojangule krenem između zubaca na srpu, jednog, drugog, trćeg, dok ih sve ne naoštri, a tada kovačkom brusinom navučem oštricu.
- "Evo ih, gotovo!" - kažem materi koja izađe iz vatrene kuće, od ognjišta, gdje je varila varenku, brišući oznojeno lice povezačom.
- "Već gotovo, a koliko sam puta rekla ćaći, a un tu diga dreku i predstavi da je to posa od deset dana, ta trebalo i' je tobože poslati Duji još zimus, a ja i cure se šnjima namučišmo ovi dana, ne režu već kidaju i čupaju. Zna mu Bog Stvorac, sve mu je postalo teško, ne ajta ni za šta i vječito kuka." – požali se ona.
- "Daj mi te nožine, da i njih naošrtrim, kad sam već počeo, i sikire ću ti naoštriti." - prekinem je.
Ona donese sve to i ostavi do mene.
- "Ih, kakvi su, ni guzci ne bi mogli štete napraviti." - pređem palcom preko one strane koja bi trebala biti oštrica.
- "Zna ga Stvorac, jedino ti i Stevo o tome vodite računa, a ćaća, Dušan i Braco, ili im je teško ili neznaju ili neće." - kaže ona kudeći i hvaleći gledajući kako brzo turpijam.
- "Zbilja, piše li Stevo, meni se nije nikako javlja?" - pitam je.
- "Iša je u Vojsku, tamo je neđe na Bugarskoj granici, kako se uno mjesto zvaše, pomozi mi..." – nedovrši rečenicu pokušavajući se prisjetiti.
- "Zaječar, Pirot, Negotin..." - počmem nabrajati.
- "To, Negotin, tamo mu je neđe karaula. Znaš njega, napiše dvije rječi, da je dobro i da je kod njega sve u redu, i to je sve. A i Dušan će, izgleda najesen, u Vojsku, govori u Zadar, u tu nekakvu školu rezervni oficira. Bar će biti blizu." - reče mi mater novosti.
- "Braco mi je nešto spominja za Stevu, ali nije ni on znao da je otišao, a Dušanu, znači, izlazi mandat u Omladini?" - pitam.
- "‘Est, zato i ide u Vojsku, ne znam đe će poslije raditi." - veli ona.
- "Evo, sve sam ti naoštrio, noževe, sikire, kosjeraču, kosjer. Pazi sad, ošto je ki zmija, nemoj se porezati!" - upozorim je sklanjajući sve na svoje mjesto.
- "Eto vidiš, ti začas, a ćaći treba kovač, pa nema prave turpije ni brusa, a koliko sam se namučila, sve tupo ki ćuskija, nemuš ništa prerezati ni presjeći." - zadovoljna je što se neće više tako mučiti.
- "Treba ih nositi kovaču kad zadeblja oštrica, ali povremeno se mogu prevući brusom i turpijom, bolje ti je i to nego se s tupim mučiti. Ne bi ni Duja svaki put ih raskiva i kalio." – objasnim joj.
Nema komentara:
Objavi komentar