Žuto djetinjstvo (31-35)

- 31 -

A kad se jednom litica počme odronjavati onda je to teško zaustaviti na po strane. Treba je pustiti da se otkotrlja do dna, nastojeći da te ne povuče za sobom, i najbolje je skoloniti joj se s puta.

Sada je Mirina i Marina avlija bila odvojena od babe Maričine avlije običnom suvozidinom koju niko nije ograđiva dračom. Ta zidina je služila da se zna šta je čije, da nebi prešlo prase na tuđe korito ili ovca se naveče zamješala u tuđe stado, a za kokoši se nije puno marilo. Preskoči zid pjevac ili kokoš, sačeka se do predveče kada idu na leglo, uvati se i prebaci u avliju onoga čija je i gotova stvar. Možda bi to bilo i sada, ali Ljubera i Maćera su imale nesređene račune još iz Drage. Svi su očekivali da će to pitanje izaći na dnevni red, samo se treba naći povod.

A kad se čeljade po ljetnoj žezi peče cjeli dan u polju ili vinogradu, pa ga kod kuće dočekaju cvrkljiva dječica, pa treba prije noći pomusti i istjerati ovce na kuvin, pa naraniti skričavu prasad,pa još ovo i ono, i dovoljna je iskrica da zapali uzavrelu krv, a ona onda proključa i istopi živce.

Tako je bilo to popodne, oko popaska.

Sjede đed Ćiko i baba Marica, brat i sestra rođeni, ispred avlije u ladu bajama, koji je bio njihovih godina, naslonjeni na zid Iline bašče. Đed Ćiko pružio zdravu dužu nogu, a kraću sa ortopedskom cokulom skupio, te preko krila pružio lakirani štap sa gumenom stopicom i igra se prstima po njemu i ljuljuškajući ga ki malo djete zdravom desnom rukom. U ljevoj sakatoj šaci drži zapaljenu cigaretu "Dravu",a kroz opuštene ajdučke brkove polako pušta plavkasti dim.

Baba Marica sjedi na povaljenom kamenom pragu od neke stare kuće, koji je sada tu položen da bi služio ki sjeđa, dok za pravu namjenu ne zatreba. Ona je ki uvjek, sva u crnom, osim bjele povezače joj na glavi, i gricka jednim jedinim gornjim sjekutićem koricu preške čije su se mrvice kupile u krilu na njenoj traveži.

Ja i Milan, desetak metara dalje, krpimo gumu na njegovoj bicikli, vukući je kroz limeni kajin pun vode, istovremeno slušajući Ducu što priča o svojem službovanju u Mornarici. On je staja uspravno, u novoj robi, dva koraka ispred matere i ujaka, a dok je priča,okreta se prema Braci i Stevi, Stevi Jolinom i ostalima koji su tu sjedili na nekim nižim kamenčinama, koja su bačena uza zid bašče, i klipicama prpali po suvoj zemlji ispred sebe.

Sjena od velikog kustelića je počela pokrivati đubar desetak metara dalje od nas,a iz pritoraka su se čule klepke ovaca, koje su domaćini istjerali iz pojata ili sjenica da se izbalegaju prije muže.

Ducinu priču prekinu panično kokodakanje kokoši iz Mirine avlije, ki da je lisica naživo čupa, a tren zatim "tup" u Maričinoj avliji i Maćerina vika:

- "Đavo ti sreću odnjo i onoj čija si! Vidi šta mi napravi od žita! Ja svoje zatvorila da ga osušim, kad već nemugu na svom guvnu, a ova kurva, ki i gazdarica joj, sve mi razbaca i posra!"

- "Đuro, Đuro! Vidi šta napravi ova kurvetina, naučila ona odavno daviti, pa sad poče i muje kokoši! Satana ne mure bez krvi i smrti!" - zavrišta Ljubera.

- "Šta je Maro?" - izleti Mire iz kuće.

- "Šta je Ljubo, šta se dereš?" - izleti i Đuro iz svoje kuće.

Ljuberu zaboli što joj Maćera udavi kokoš, Maćeru zaboli što joj ova spomenu davljenje koje su joj neki zli jezici pripisivali za neke blizance-mulad koje je tobože rodila kao cura sa Ljuberinim bratom Jovom Stolićem, kad Marijašica, mater mu, nije dala nikako da se uzmu.

- "Bože me sačuvaj, šta je ovo ?" - probljedi baba Marica.

- "Daj i kvragu, svoj smrad donješe amo!" - promrmlja đed Ćilit.

- "Odlično, sad ćemo imati besplatno kazalište, samo gledajte, slušajte i uživajte! Baš sam se poželio, nekako mi ovi dana postalo dosadno." - smije se Duca i zadovoljno trlja dlanove dajući nam znak da ostanemo na mjestima ki da se ništa ne događa.

- "Šta daviti, kurvo ki što ti je i mater, nema grma u kuvinu koji ti nije izbo guzičinu! Ko god ti se obrati njesi ga odbila, nego se i nudila! Nije ni čudo, pored tako jetičavog čojeka! A Mire, šta ti čekaš, kupi ovo žito i nusi na guvno, imamo mi tamo svoj dio i na njemu ćemo ga sušiti, nema više po redu, nek svak suši na svom djelu!" - na sav glas će Maćera.

- "Jebem ti Neđelju, neću ni ja biti zadnji! Kako ko poženje, tako neka i suši!" - izleti Mire iz avlije i stade kod struge od Njivice, koja bi tu skoro ograđena novom dračom ljuticom.

Tražeći rješenje kako da odgradi strugu od ljutine lupi nogom u široki suvozid nebi li ga srušio, a kad se on ne pomjeri,već noga zaboli, a Mara već iza njega stoji sa vrećom na leđima, čeka i pjeni, on golim rukama poče čupati ljutu draču odozgo, jer od smetenosti i ljutine nije moga sam odvaliti veliku kamenčinu kojom je drača na struzi bila pritisnuta.

- "Ma šta radiš budalašu, ta vidiš li da je pola polja nepožnjeveno!" - primiče mu se Đuro.

- "Bolje ti je da čuvaš unu svoju kurvu, da je ne tovari svak đe stigne, nego šta čuvaš strugu!" - arlauče Maćera zaprćena vrećom žita.

- "Makni se Đuro, niko me neće sprečiti!" - vrišti Mire krvavih podlaktica i kida li kida draču.

- "Sad ću ja tebe natovariti bakuljo, kad ti čojek ne mure stati na kraj! Đuro, gorni tu badaletinu od struge!" - zapjeni i Ljubera.

- "Gledajte sada! Prvi čin je gotov, sad počinje drugi, pa će poslije biti treći i kraj." - smije se Duca i daje znake da budemo mirni i strpljivi.

- "Dule, Dušane, pobiće se, osakatiti jedno drugo, rastavi ih!" - cvili baba Marica.

- "A, ne, ne, neće im ništa biti, sami počeli , sami će i završiti, a ako se malo izgrebu, to će duže biti mirniji, neboj se ti Marice!" - odlučno joj daje znak da se ne mješa.

Đuro odgurnu Miru, ovaj se zatetura krvavih ruku:

- "Đe je kosjer, majku ti jebem, sad ću ti ja pokazati!" - zapaprišti se Mire nekontrolirano i krenu da će u avliju, ali zasta kad viđe da su se Ljubera i Maćera zgrabile, pale na koljena u prašinu u koju se isu žito iz vreće, i jedna drugu čupa za kosu i pletenice.

Đuro sta iza Ljubere, mlati rukama, nezna kako bi joj pomoga, a Mire s druge strane stoji iza Maćere, zblanut, van sebe.

- "Nema ništa ljepše gledati od ženske tuče, to je parodija na sve ratove i rješavanje problema silom i fizičkom snagom." – mirno gleda Dule koprcanje golih butina po prašini.

A Ljubera i Maćera stisle jedna drugu za kosu, ne popušta ni jedna, sikću, stenju i valjaju se po prašini. Zadigli im se vuštani, sjevaju bjele jedre butine, spadaju trike sa stopala, a opet ni jedna ne popušta.

- "Dobro je Maro, pokazala si joj!" - zabrinuto zaječa Mire kad dođe sebi i kad ga počeše peći rane od drače po podlakticama.

- "Dobro Ljubo, dosta, dobila je svoje!" - viče i Đuro.

Odnekud dotrčaše i djeca, Mirine Radojka i Petrovka i Đurini Rosa i Ićo i počeše vrištati:

- "Majo, majo, ajme nama!"

To kada ih prenu, pustiše jedna drugu, digoše se iz prašine sa bičevima kose svoje protivnice u rukama:

- "Evo ti na, vidi, pogledaj se!" - baci punu šaku kose Ljubera Maćeri u lice – "Zaljepi, da ti se ne vidi ćela!"

- "Evo ti na, vidi, nećeš imati šta češljati!" - viče Maćera.

Prvi par koraka povukoše se natraške, a zatim sa djecom što im se vješaše o vuštane osvrnuše jedna prema drugoj:

- "Bar ćeš imati kokoš za večeru! E, neka!" - podruguje se Maćera.

- "A tvoje će imati šta večerati! Pušti ih tu na prosuto žito, nako su kost i koža!" - odgovara Ljubera istom mjerom.

Zamakoše u avlije, čula se još po koja nerazumljiva rječ, što na račun protivnika, što da se smire djeca.

- "Vidiš Marice, sad će biti mirni godinu dana. Jed je iscurio, treba novi okršaj očekivati u ovo doba dogodine." - smije se Duca i tapše je po ramenu - Jel’ tako ujače?" - okrenu se đedu Ćiki.

- "Brat na brata!? Kod ovije kuća bilo je mirno dok ne dođoše ove dvije bakulje!" - smireno će đed.

- "E, da su stara vremena, sada bi ih ljudi prebili! Plazile bi une ki zmije po zemlji dok im kosti ne prirastu!" - sa sjetom se sjeća baba Marica dobrih običaja.

- "A vidiš li ovih naših jadnika, mjesto da slome lopatu na njima uni s njima u boj idu. Jadno je vreme u kojem ženska pamet vlada!" - slaže se s njom đed Ćiko.

- "A momci, kakva je bila predstava? Kakvo kazalište, kakvo kino, ovo je pravo! Sad mi se ne odlazi u kino, pokvariće mi ove gušte." - okrenu se Duca razdragano k nama.

- "Rugaj se ti Dule, tako će i tebi šutra biti, kad se oženiš!" - opominje ga ujak đed Ćiko.

- "Neću se ja ženiti ujače! A, ne i ne!" - vrti odrečno glavom Duca.

- "Da nećeš, tako svi kažu!" - mater će mu.

- "Neću Marice, pa da ovo trpim! Bože me sačuvaj!" - odlučno će on.

Klepke zazveknuše ispred avlija, mi se podigošmo i krenušmo kućama. Trebalo je nešto i raditi.

- 32 -

Kad sam jutros ovce dogna u avliju dočeka me mater i pomože mi da ih utjeramo u pritorak, a zatim ih poče musti. Krenuh u kuću, a ona će:

- "Polako, nemuj lupati i vikati, doša je Dušan i spava."

- "Kad je doša?" - pitam. Nisam ga vidio od drugog mjeseca, a nije ni pisa često.

- "Jutros, taman kad ste vi ošli." - žari joj se lice.

Stevo i Braco su otišli u Laškovicu da pokose livade na Barici, a ja sam iša čuvati ovce u Karlov krš.

Uđem u mračnu kuću, mater nije otvarala jutros drvene kapke na prozorima, tiho odrežem komad kruva i uzmem tećicu kiselog mljeka, a kad mi se oči privikoše na tamu ugledah Dušana kako spava na velikom krevetu. Onako obučen, u zelenu brigadirsku košulju i kratke gaće, leži na leđima i spava tvrdim snom.

Izađem i sjednem pod murvu, grizem krišku kruva i smočim s mljekom, zamišljeno žvačući, kad mi se privuče vučko i gleda me u oči, kao da će reći: "Daj i meni, i ja sam gladan!" Polovim krišku i stavim do nogu. Vučko sjede: "Klap, klap" i nesta za tren kruva. Opet me tada gleda u oči.

- "Nije pošteno! Da sam ti pola, ne mogu više." - kažem mu, a on tada leže do mojih nogu i nasloni njušku na moja stopala i zatvori oči.

- "Đe su Rosa i Duška?" - pitam mater.

- "Tamo su neđe sa djecom, neka ih, da Dušan mure spavati. I baba je dolje kod đeda Ćilita, pazi na nji." - sjede do mene i stavi lonac sa pomuženom varenikom pored sebe.

- "Šta kaže Dušan?" - pitam je.

- "Putova je cjelu nuć, nešto pojede i zaspa. Njesam ga kad imala ni pitati." - smijulji se ona.

- "Drago ti je da je doša, a?" - gurnem je ramenom u rame.

- "Dašta,kojoj materi nije drago da vidi svoje djete!? - brani se ona.

- "Oćeš li se i meni tako radovati, i Stevi i Braci?" - zadirkujem je ja.

- "Da vas stotinu imam, svi ste mi dragi, jednako." - uozbilji se ona.

- "A đe će sad Stevo, završio je osmi?" - krećem i ja u drugom pravcu, znam da neće priznati da joj je neko djete draže od drugoga, a i ljuti se na takve naše prigovore, to se nama djeci samo čini.

- "Govorio je ujak Dušan da će mu nešto pokušati učiniti u Beogradu, treba se ovije dana javiti, čudi me što ne stiže pismo." - brine se ona.

- "A šta radi ujak Dušan tamo?" - interesiram se za detalje.

- "Studira medicinu, za doktora, već je četri godine tamo." - kaže mater.

- "Oh, šta će on moći pomoći, pa on je student!" - ne nadam se ja – "Teško će biti, a šta ako ne uspije nešto naći?" - baš me brine Stevina sudbina, još više poslije ovog saznanja.

- "Vidićemo kad dođe ćaća, teško će mu se mući plaćati neko drugo školovanje, ako ne dobije stipendiju." - brine se i mater - "Ajme, šta ja stojim, trebam svariti vareniku!" - diže se, uze lonac iode u vatrenu kuću.

- "Učio, ne učio, isto ti se piše! Možeš biti sto puta najbolji u školi, u općini,u cjeloj zemlji, ništa ti ne vredi ako nemaš para. Šta će Stevo raditi ako se ne upiše? Ostati ovdje i cjeli život se mučiti ki sužanj i opet biti sirotinja. Nigdje fabrike, nigdje poduzeća gdje bi se moga zaposliti, jedino negdje na građevini, pa na teren daleko od kuće, što zaradiš to i potrošiš za hranu i spavanje, uvjek go ki miš. Jadni Bože!" - razmišljam nepovezano, prenu me materin glas:

- "Ajde srećo, doćeraj vode, nema je nego jedna čaka." - molećivo će mater znajući da sam usta u zoru i da sam pospan.

- "Dobro, daj vučije! I Bećara ću povesti." - sjetim se da ga nije jutros ima ko voditi na pojilo.

Dok je ona iznosila vučije ja dovedem magaricu, koja je bila privezana za kustelić iza kuće,nasamarim je, pa skupa natovarimo vučije. Uzmem ular i uđem kod Bećara, potapšem ga po sapima da se okrene, te ga zaularim.Kao da zna gdje ćemo on veselo frknu i krenu zamnom.

- "Neka ti đed Jakov ili neko od njegovih pomugne." - posavjetova mater.

Uzmem neku ojaču štapinu i bacim je na samar među vučije:

- "Ako nikog ne bude ispred kuće, sam ću!"

Mater shvati da će mi štap poslužiti za podbačanje i ne reče ništa.

Potjeram magaricu i povedem Bećara. On me gura glavom u leđa.

- "Neću jašiti, vidiš li ovo čudo od magareta, idemo pješke." - kažem mu i pomilujem ga po bjeloj pjegi na čelu.

Magarica je po uobičajenom tovaru znala svoj put. Koračala je polako po prasšnjavom putu pored nekadašnje Zorkine kuće, pa Tumine jare, onda kraj Nikoletinove kuće i sad već preko Vlačina ka Placu, gdje je uz cestu bila Špinja. Za Drugog rata na Vlačinama Talijani posjekoše boriće za ogrev i sada su se počele kopititi smreke, tu i tamo, inače je to bio ravan teren obrasta bjelušikom i pun pločastog škalja, siv i go.

Špinju su napravili za Austrougarske monarhije. Kada se radila centrala Manajlovac ustanovilo se da sa bukovačke strane, baš ispod vodopada Manajlovac, ima zasebno, jako vrelo i tu montiraše turbine i pumpe za vodu i sprovedoše je gizanim vodovodnim cjevima odatle, preko Rudela, do Kistanja. Vrelo je bilo toliko jako da je voda pokretala turbine, a ove pumpe, i još je ostajalo dvije trećine vode, koja je nakon pokretanja mlinova u dvije vodenice slobodno oticala u Krku. Kad se zgotovi centrala dovedoše u Kistanje i struju. Javne špinje su postavili u Rudelama kod Bunčića kuća, na početku Kistanja kod Placa, kod Šeganova magazina za gornji dio Kistanja, na raskršću za centralni dio i kod Nikićeve kuće za donji dio Kistanja. Ova špinja kod Placa je pored betonskog stuba imala i oveće betonsko korito, gdje se pojila stoka i po tome se razlikovala od ostalih.

Kasnije se ustanovilo da ta voda na vrelu Miljacka teče podzemno iz Zrmanje, koja je zračnom linijom na tom mjestu najbliža Krci. A iznad te podzemne vodene žile Rimljani su imali akvadukt kojim su dovodili vodu sa vrela Zrmanje u grad Burnum, gdje se danas nalazi polje Šupljaja. Ostaci toga akvadukta i danas se vide u djelovima, zarasli u kršu u kokaru od grabovine, drače, smreke i kupinetine.

Nalijem vučije i začepim ih drvenim čepovima, privedem magaricu i privežem je za alku na koritu da se ne izmiče,natovarim jednu vučiju na samar i tada je podbočim onom štapinom i na brzinu nabacim na drugu stranu samara drugu vučiju i dobro pritegnem praćke užem. Mogu nazad, Bećar se već napio iz korita i sada čekajući pere zube.

Iz kuće izađe Milica Nikičina i viče mi preko ceste:

- "Mile. šta njesi zva, šta se mučiš sam?"

- "Mislio sam da ručate, nisam ćio smetati!" - odgovorih, a ustvari bilo mi je neugodno da ih stalno molim, jer sam znao da dnevno natovare ko zna koliko vučija na tuđu magarad, jer su uglavnom djecu slali po vodu.

- "Nema veze, u po dana, u po nući, zovi rode, nemuj se sam mučiti!" - prikriči ona i zamače u avliju.

Magarica krenu poznatim putem nazad, a ja Bećara prskam vodom da se rashladi, a on se namješta, očito mu prija, kad se kod mene zaustavi poštar Tode. Iša je iz Rudela biciklom, sav usapunan u razdrljenoj plavoj poštarskoj uniformi. Obrisa znoj sa čela ispod šapke i upita:

- "Jesi li ti Marišin?"

- "Jesam!"

- "Sam Bog te posla, evo ti za ćaću jedno pismo, preporučeno je, pa ćeš mi potpisati. Inače bi po ovoj žezi mura tamo po unoj gadnoj putini." - reče na dušak, sa olakšanjem.

Izvadi iz velike poštanske torbe pismo i tvrdo ukoričenu knjižicu, da mi tintanu olovku i ja se u nju potpišem gdje mi on pokaza prstom.

- "Iz Beograda je, nemuj izgubiti!" - reče, zajaše biciklu bjelu od prašine i ode put Kistanja.

Uzeh ular i povedo bećara i kad smo zamakli iza nugla Placa, onako u hodu, otvorim pismo i pročitam ga. Ujak Dušan javlja da je za Stevu naša školu, dom i stipendiju i da mu trebaju poslati Svjedodžbu i Izvod iz knjige rođenih, a da će on to uz molbu predati gdje treba.

Stavim pismo u njedra i zajašem Bećara, pa galopom začas stignemo magaricu koja je već bila kod Nikoletinove kuće. sad smo morali ići korakom, a ja sam jedva čeka da novost kažem maji, da se jadnica više ne sekira. Ona bi sve dala da joj se djeca školuju:

- "Bolje je da ste daleko, pisaćete, doćete, nego da muke ovake mučite ki mi ođe."

A ćaća bi:

- "A šta se tu mure, tako se mura!" - i prepušta sve slučaju.

Uletim u avliju prije magarice i Bećara:

- "Majo,majo, ima novosti!"

Ona izleti iz vatrene kuće sva opoćena i crvena u licu od jare s ognjišta i ozari se kad u mojoj uzdignutoj ruci ugleda pismo.

- "Od ujaka Dušana, ode Stevo u Beograd!" – klikćem ja.

- "Fala ti Bože, đe ču i neču, fala ti Sveti Aranđele, ajme, kako sam se bojala!" - prizna svojupotajnu muku i ćaćinu predanost sudbini.

- "Šta je to, majo?" - javi se Dušan s vrata kuće, umivajući se rukama na suvo i popravljajući zamršenu vranu kosu.

- "Pismo za Stevinu školu! Čekaj, donjeću kajin da se umiješ i razbudiš!" - skoči ona ki curica i već nosi bjeli limeni kajin od aluminija, pun vode,iz vučija koje sam ja maloprije dsa špinje doćera.

- "Čekaj, sad ću ti dunjeti čisti šugaman, ovim su se dječina trala." - odleti ponovo u kuću i za tren se vrati s čistim novim šugamanom i stoji dva koraka ispred Dušana, ki mlada prvo jutro kod svekra.

Dušan se polako umiva, trlja oči i pere vrat, bez preše mokrim rukama namješta pramenove zamršene ki ugalj crne kose i na kraju se umilostivi uzeti od nje šugaman i poče brisati lice.

Gledam ga sa strane, iz lada murve. Izrasta je u odrasla momka, crna mu brada izrasla od dva tri dana nebrijanja, što ga čini starijim i ozbiljnijim nego što je po godinama. Kroz otkopčanu zelenu brigadirsku bluzu izbile mu crne malje s prsa, a po listovima nogu i butinama šuma crnih kovrčavih dalaka na osunčanoj koži. Kratke zelene brigadirske gaće i crne lagane cipele kao da je juče obuka, nigdje traga od habanja i prašine s gradilišta. Na prsima s ljeve strane udarnička značka iznad ljevog džepića na bluzi, na kojem je pisalo ORA "Demir kapija" i neke trakice koje su simbolizirale dvije trake autoputa "Bratstvo-jedinstvo".

- "Ovo je to pismo?" - pruži ruku materi istovremeno joj dajući šugaman.

- "Evo ga, čitaj naglas!" - pruži mu mater pismo, a kad vidi njegovu namjeru da će sjesti na kamenu ploču ispod murve, zaustavi ga:

- "Čekaj rode, ne na goli kamen, isprljaćeš se."

Začas nađe i stavi neki mutapić, previvši ga na četvrt i Dušan tad sjede.

Čita je naglas ujakovo pismo i na kraju objasni materi:

- "Treba poslati ujaku Svjedodžbu osmog razreda i Izvod iz knjige rođenih, a molbu će on napisati i to sve predati u školu i poduzeće. To je Škola učenika u privredi "Janko Lisjak" u Beogradu i učit će za montera centralnog grijanja, to je zanat, a stipendiju će mu dati poduzeće "Montaža", isto iz Beograda. Poslije tri godine škole radit će u tom poduzeću, znači posao mu je osiguran. Također, stanovat će u domu učenika od te škole."

- "To je dobro ispalo!?" - lagano će mater.

- "A jeste, kad ne može bolje." - Dušan će ravnodušno.

- "Ne razumijem, šta će raditi kad završi?" - pita mater.

- "Znaš, u velikim gradovima drugačije se griju nego mi. Tamo postoje velike zgrade koje u podrumima imaju velike kotlove koji se lože na ugljen, a od tih kotlova kroz zidove zgrade i stanova idu cjevi kroz koje prolazi vruća voda ili para i posebnim pećicama zagrijavaju stanove. Eto, to će raditi, montiraće kotlove, cjevi, radijatore i sve drugo što uz to ide. Sreća je to što će raditi u gradovima, pošto toga po selima nema. Ako mu se hoće, može dalje učiti, to se sad može bez odlaska na predavanja, raditi i učiti, pa postati tehničar, pa i inžinjer." - sada je Dušan detaljniji.

- "Bar Stevo voli majstorisati! To je sreća!" - sada se ja javim.

- "O, to si ti Miško! Vidi ga šta je narasta! Nisi više buco." - okrene se Dušan meni kao da me tek sad primjetio:

- "Kako je u školi?" - doda.

- "Odličan je! Stalno vuče sa sobom neke knjižurine." - maja odgovori umjesto mene.

- "Bravo! Ti si sad završio peti?" - pita on.

- "Aha!" - potvrdim.

- "Šta ti se najviše sviđa od predmeta?" - interesuje ga.

- "Pa, zasad sve, sve me interesuje. Jedino ne volim pjevati." - odam se.

On se nasmija:

- "To je mana ovog kraja. Nema muzičku tradiciju. Gusle su zaboravljene, diple tek po koji ima i zna svirati, a pjesme su jednosložne i služe više kao pripomoć u kolu, a ne kao posebna kategorija. Ono ojkanje se pjeva jedno dva puta godišnje, na slavama, kad se stariji podnapiju, a mlađi ni to ne znaju. Novo sporo dolazi, a staro se zaboravlja. Pod hitno bi trebalo osnovati kulturno-umjetničko društvo, dok se stariji još sjećaju pjesama i običaja. Isto tako bi trebalo sačuvati stare narodne nošnje, tare, gargaše, preslice, vretena, alat i namještaj, vodenice i starinske kuće. Sve će to u budućnosti vrediti zlata!" - raspriča se on.

- Sve ja to znam raditi. Tkati, presti, prepredati, gargašati, vesti, muriti, plesti, a kad Rosu pokušam naučiti ona se belji, kaže da ima učiti, crtati i pisati. Šta ih bar u školi ne uče tome, kad im ne daju vremena da uče kod kuće!?" - pridruži mu se mater.

- "A uče nešto. Samo informativno! To su zanati, to treba učiti zapravo, a ne ovako, reda radi." - kažem ja.

- "Tako je, kad se tehnologija i način života mjenja, to je sad postala skoro umjetnost i tako bi to trebalo tretirati, a tko će to ovim našim juncima objasniti." - bespomoćno će Dušan.

- "Kod nas još lućerna, vučijama idemo po vodu, putevi su bili bolji za starih Rimljana i nikome ništa. A vidi Prominu, sva svjetli! Govori se da će im i ceste asfaltirati. Ovdje kad prođe Mile Cvjetan svojim "Jamsom" digne prašinu tako da se ona ne slegne na Staroj Straži, a on je već u Đevrskama. Prugu Knin-Zadar nikad zgotoviti, ki da je Skadar na Bojani." - revoltirano ću ja.

- "Kad prominci imaju sposobne ljude u Zagrebu, gdje se odlučuje, a ovi naši pokriju se ušima i zube ne bijele, boje se za svoje položaje. Da se ne bi zamjerali oni ćute, sebe su osigurali, a kad ih pitaju kako je u kraju, kažu da je sve dobro, mirno, pa to je partizanski kraj, on se već dokazao da je za današnjicu. Iz drugih krajeva traže, dosađuju, dokazuju i govore da će izbiti problemi ako se ništa ne poduzme, napravi, a naše tapšu po ramenima i smiju im se iza leđa. A nama vodovod izgradila Austrougarska, centrala nam pred kućom i teško im je postaviti malo stubova i žice da se to razvede po selima. Ono malo para šta dobiju utroše na krpačinu starudije po Kninu, a mladost im ide u Beograd, Zagreb, i tko zna gdje, da se nikad ne bi vratila ovamo. Umjesto da se ovdje napravi neka tvornica, zaposli tako mladost i živne kraj oni ga guraju u još veću zaostalost nego šta je bio. Treba izabrati nove ljude koji imaju viziju i znanje, a pun ih je Zagreb i Beograd, pa da to pokrenu. Ovi sadašnji su neznalice i nesposobni, gledaju samo sebe i svoju fotelju, a ne vide dalje od nosa." - izli jed i Dušan.

- "Ajme Dušane, ćuti, da te ko ne čuje! Ukinuli bi ti stipendiju i ko zna šta još napakovali." - prestrašeno će mater.

- "Ako misle da ću im ja ići za učitelja u kakvu vukojebinu grdno se varaju. Neka tamo šalju svoju polupismenu djecu!" - ljutito će on.

- "Najprije ti završi, pa radi šta oćeš, a dotle se strpi i gledaj šta ćeš i kućeš." - savjetuje ga mater.

- "Ma, ne boj se ti, završiću ja to, to ja samo ovdje kažem, nisam lud da im to kažem javno u lice, znam šta bi mi se desilo. Ne možeš glavom kroz zid." - umiruje on mater.

Dođoše baba Anica, a za njom Rosa i mala Duška veselo trkarajući uđoše u avliju. Kad Rosa ugleda Dušana pocrveni, a mala Duška se zakloni iza nje.

- "Šta se stidite, ovo je naš Dušan, dođite amo!" - zove ih mater.

Dušan nježno povuče Rosu za pletenice i ovlaš je štipne za obraščić:

- "Kako si mali prvašiću?"

- "Dobro, prošla sam odličnim!" - još više se zacrveni.

Mala Duška protrča ispred nas do matere i sakri se u njen vuštan. Povremeno bi provirila dva sjajna krupna oka na okruglom bucmastom licu i ponovose sakrila u falde materina vuštana.

- "Ajmo ručati, svi smo gladni." - reče mater i povede Dušku u kuću.

- 33 -

Za ručak je mater pripremila pjevčića, koji je u jatu bio višak, pa se stalno tuka da bi izborio svoj položaj među starijim i jačim i tako pravio nemir u avliji.

- "Strada buntovnik!" - nasmijem se ja.

- "E, baš mi dodja!" - potvrdi mater da prikrije pravi razlog, ali kako me je pogledala, znao sam da je pročitala moje namjere i dade mi do znanja da ne idem tim putem.

Zaćuta sam i nastavio srkati juhu iz limenog pijata sa limenom žlicom, dok je mala Duška zvonila sa svojom malom plavom tećicom. Nedavno, poslije prodaje janjaca, mater je otišla u zadružni dućan i kupila aluminijske pijate, žlice i pinjure i nekoliko teća raznih boja i veličina. Dotadašnje drvene zdjele, žlice, čake i bukare oprala je pržinom i spremila u vatrenu kuću:

- "Neka stoje, zlu ne trebalo, za nešto će već poslužiti."

- "Sad imaš više posla oko pranja." - rekla joj je baba, ali začudo i ona je mislila da su vremena drvenih žlica i zdjela prošla.

- "Neka, ono jedenje iz zdjeletina išlo mi je na živce otkad znam za se. Ima svakakvih ljudi i boleština, a uni skupa jedu iz istog suda sa zdravima. Vidila sam ja i fine drvene pijate, muglo se jelo i na njima svakom posebno služiti, ali ne, ko će to? Tu su ženetine krive, tobože troši se puno vode na pranje, a voda daleko. To je po meni ljenost i neajtanje." – kazala je dok je pržinom ribala bjeli lim i zagledala da li su joj sudovi dovoljno sjajni.

Tada je odala namjeru da će nagovarati ćaću da kopa gusternu:

- "Ima nas puno, vode nikad dovoljno, po tri puta treba ići na Špinju za čeljad, a treba i stoku bar dva puta nadan pojiti ili na Krci ili na Špinji. Brestovača se zavalila, niko je ne čisti niti popravlja. S jeseni i zimi nekako, ali u proljeće i ljeto se ubi Bože."

A ćaća, po običaju:

- "Ko će to, treba puno novaca i nije to lako kako se misli. Treba eksploziv, pa ciment, pa građa, pa napraviti guvno za vodu, a ja sam to ne mugu."

- "Imaš tamo poznanike na pruzi, pogodi se s njima, a ja ću s djecom pripomući. Eksploziv traži od poduzeća, imaju ga uni kolko oćeš." - neda se mater – "Kad mure Ile sam, muremo i mi."

- "Lako je Ili, đed Ćiko ima veću pemziju nego li ja plaču, a uno i nije neka gusterna već oveća kamenica." - ćaća će po svome.

- "Šta je da je, ne mura Ruža na Špinju." - mater se drži svoga.

I tako je taj problem osta visiti u zraku. Uglavnom je prvi dana ostalo na ćaćinom :

- "Vidićemo."

A mi smo čekali vikend, kad on dolazi s gradilišta i tada će se nešto više znati.

- 34 -

Poslije ručka Dušan uze neku knjižurinu i leže u ladovinu ispod murve u Guvnu. Dok je u svojim torbama prevrta tražeći knjigu nađe neke novine i pruži ih meni:

- "Evo ti čitaj, samo nemoj da ih izgubiš ili isparaš!"

Uzmem novine. "Plavi vijesnik", list za omladinu i počmem prelistavati, da vidim čega ima i nađem na tri članka sa slikama, koje je Dušan obilježio sa strane. Ispd tih članaka pisalo je njegovo ime. To su bili kratki članci o zanimljivostima u Dalmaciji, a jedan je govorio o zaboravljenim rimskim spomenicima u dvorištu Stare škole, koji su još za Austrougarske iskopani u Šupljaji, nekadašnjem rimskom Burnumu. Sada stoje zarasli u travu i niko o tome ne vodi brigu, pa se izlaže ideja da ih treba postaviti na vidljivo mjesto u neki arheološki muzej ili još bolje, napraviti mali mješoviti muzej u Kistanjama, u kojem bi bili takvi eksponati, pa narodne nošnje, oružje i alati, a koji bi koristio djeci i namjernicima koji dolaze u taj kraj. Iznad teksta je bila i slika spomenika zaraslih u travu u dvorištu Stare škole.

Čitam ispod članka "Duško Mažibrada" i zamišljam koliko će ljudi pročitati to ime i kako je ljepo da te ljudi po nečem poznaju. Sigurno će mi u školi reći kako mi brat piše u "Plavom vijesniku", neki će zaviditi, nekima će biti drago, kao da su oni tome pridonjeli, a neki će se praviti kao da to nije ništa naročito i nije vredno pažnje. A meni je bilo drago toliko da sam ta tri članka čita cjelo popodne kod ovaca, koje sam čuva u kuvinu poslije popaska, i zamišlja kako ću i ja nekada, kad odrastem, pisati velike knjige, koje će čitati puno ljudi i tako ući u vječnost. A da li je važno ime ili djelo? Ima djela kojima se ne znaju tvorci, a vječna su, narodna, kako kažu, a neko je ipak posija klicu i djelo je bilo toliko veliko da se na autora nije ni mislilo, pa poslije i zaboravilo. Ima i obrnuto, autor je poznatiji od svog djela. A koliko je tek onih čija se imena i djela znaju, ali nisu pogodili vreme, bili su puno ispred ili iza svog vremena,dok ih neko ne otkrije ili za vjeke vjekova ostaju neotkriveni. Ko će sve te puste knjige pročitati? Toga nema! Potrebno je, dakle, stvoriti djelo u pravo vreme i na pravi način upoznati njude s njim, pa ako uspije. Ni iz svake sjemenke ne izađe biljka, ni iz svakog cvjeta ne nastane plod, pa ni svaka napisana knjiga ne mora biti veliko djelo, vječno. Uostalom,sve je prolazno, u vječnoj mjeni,ponovljivo u drugim oblicima, drugim vremenima, drugim mjestima, ako toga uopće ima, možda se sve to nama pričinjava.

Uveliko je pao mrak kad se ja trgoh iz "filozofitanja" i na brzinu potjerah ovce kući.

- "Šta si tako okasnio?" - pita mater – "Davno se smrklo."

- "Tako, ljepa je veče." - rekoh.

Stevio i Braco su sjedili na grumili kod bajama i nešto šaporkali sa Stevom Jolinim, Rosa je bila u kući sa materom koja se spremala za mužu ovaca, a Duška se krivila, jer su je tjerali na spavanje. Vratim "Plavi vijesnik" u Dušanove stvari, a on je sa Ducom otiša na Kistanje, i uzmem malu Dušku u naručje i iznesem pred kuću:

- "Vidiš li onu zvjezdu?"

- "Aha. Vidim." - protepa ona kroz jecaje koji su joj potresali cjelo tjelo.

- "Ono je tvoja zvjezda. Vidiš li kako se samo tebi smije?" - zavaravam je.

- "Samo moja i ničija više!?" - još joj se u glasu osjeća ljutnja.

- "Samo tvoja! One druge su drugih ljudi. Svako ima svoju zvjezdu, ali tvoja je najljepša, najsjajnija i samo tebi trepće." - nosam je ispred kuće.

Ona gleda, gleda u zvjezdu i glavica joj klonu na moje rame.

- "Oćeš li spavati i sanjati svoju zvjezdu ?" - tiho je pitam.

- "Aha, hoću." - sanjivo izreče i zaspa.

Odnesem je leći, a ona se raširi na krevetu namještajući kovrčavu glavicu i lagano,lagano zastenja, osjećajući da je napuštam, ali san je bio jači.

Pridružim se klapcima kod bajama.

- "Vidiš li ovdje nekog Beograđenina?" - zafrkava Braco Stevu.

- "Znam, vidim ga kako od danas postaje ništa manje nego Beograđanin!" - iskrivim malo govor kako sam čuo da govore beogradski đaci i studenti iz ovog kraja.

- "Braco, ko će ovdje izdržati još dvije godine?" - žali se stevo Jolin.

- "Da niste pali u petom, sad bi bila jedna godina." - podsjećća ih Stevo.

- "Jebeš ludu glavu, ne spominji." - odmanu rukom Braco.

Stevo ustane, protegne se i zajauka:

- "Joooj,svi me mišići bole, ruke i noge. Em ti Laškovicu i sjeno!"

- "Bole i mene, ali da skoro idem u Beograd kao ti, podnio bi duplo." - zavidi mu Braco.

- "Uhu, Beograd!" - Stevo skoči uvis oduševljeno pored svih bolova i otrča prema kući.

- "Ovaj je poludio!Blago njemu! Ajmo spavati Lale!" - reče Braco Stevi Jolinom.

I raziđošmo se, svak sa svojim mislima.

- 35 -

Ćaća je doša sa gradilišta pred podne. Sada je opet radio na pruzi u Radučkoj brini, uređivali su donji stroj i utvrđivali nasipe i usjeke i betonirali tunele. Govore da bi ove godine moga doći voz do Kistanja, pa bi postepeno otvarali prugu, do Benkovca, a onada do Zadra. Izgradnja se otegla ki gladna godina. Ništa to nije sigurno.I dosada se govorilo tako:"ove godine", pa "dogodine", ali su svi rokovi prošli i tu smo gdje smo.

Donio je veliku kartonsku kutiju i u papir od cementnih vreća umatanih nekoliko štampova raznih dužina.

- "Vidite djeco! Ovo je eksploziv, a ovo su kapisle i korda." - pozva nas kad je otvorio veliku kutuiju – "Da se niko nije usudio ovome prići, a kamoli da dira rukama! Sa ovim se nije igrati, od vas ni sjena nebi ostala! Znači, jasno!?"

Pogledom je kružio po nama da se uvjeri da li smo shvatili zabranu.

- "Ove štampove i žice, isto!" – odmota papir i pokaza na čelične štampove sa sjajnim sječivom na vrhu.

- "Šta će ti sve ovo?" - upita Stevo pipajući kaljenu oštricu štampa.

Sjedili smo u ladovini pod murvom ispred kuće i svi zagledali u tamno žute ćikete, zlatno sjajne kapisle i crne smotke korde.

- "Kopaćemo gusternu! Pogodio sam sa ljudima. Doće u poneđeljak dva čojeka iz Vujasinovića, Vujo i Ile, i početi kopati. Vidićete kako se to radi, a muraćete i pumoći, kad vam uni kažu." - reče odlučno i ponosno pogleda mater.

- "Fala ti Bože, da se rješim Špinje." - prekrsti se ona.

- "A gdje će kopati, ne bi trebala biti daleko od kuće?" - umješa se Dušan.

- "Ođe sam mislio!" - ustane i ode do zida bašče pri dnu avlije i pokaza rukom.

- "Znači, te bašče neće više biti?" - upitam.

- "Da,tu će biti gusterna široka pet metara, pa onda će biti ploča, šest sa šest,a ostatak bašče do avlijskog zida blago ukošeno guvno. To će trebati nasipati sa unim kamenom što se iskopa. Duboka će biti pet metara, mure biti i više, kad vidimo kakav će biti teren. Ako bude mješovit, kamen i zemlja, muraćemo je obzidati. Najbolje bi bilo, da se posreći, da bude kamen, lakše se kopa, a ne treba obzidati, nego samo betonirati.A i voda je tad prava,ljeti ladna, a zimi mlaka." - objašnjava nam je pokazujući rukama gdje će šta biti.

- "Pa koliko će im dana trebati za kopanje, šta računaš?" -pita mater.

- "Deset do petnajst dana, sve bi trebalo biti gotovo. Uni, ču sam, dobro rade, ali sve zavisi od terena. Ručaće ođe kod nas, da ne dangube, jer im je daleko ići kući. Ljeto je, kako ih volja za spavanje. Nekad će spavati ođe, a nekad će ići kući. Tako su rekli. Ne traže ništa posebno, običnu ranu. Eksploziv su mi dali u poduzeću, a majstori su mi napravili štampove od škartiranih i popucalih od mašinske bušilice. Oni će dunjeti svoje mace, lopate i čekiće. Eto, to je sve." - završi on.

Kad smo se vratili u ladovinu mater će:

- "Evo ti pismo, Stevo bi treba u Beograd."

Svi ćutimo dok on čita.

- "Stevo, šta ti kažeš " - odloži pročitano pismo.

- "A šta ću, idem." - odgovori Stevo slegnuvši ramenima.

- "Ja sam razgovara sa svojima u poduzeću. Kažu da bi jednu godinu muga raditi samnom, pa bi te drugu godinu poslali u školu za zidara, tesara ili mašinistu. Toga im fali. Kažu da ne mugu poslati za tehničara, da toga ima na Birou." - iznese on drugu ponudu.

- "Ma neću, bolje mi je ovo. Bar ću raditi u zatvorenom i po gradovima. A tamo bi bio stalno negdje na terenu, u divljini." - odlučno će Stevo.

- "Dobro, i ja se slažem. Otiđi kod matičara i izvadi Krštenicu, pa sa Svjedodžbom pošanji ujaku." - pruži mu ujakovo pismo.

- "Šta ti kažeš Dušane?" - okrenu se ćaća njemu.

- "Pa, mi smo već govorili o tome. Mislim da mu je ovo u Beogradu bolje. Ima stipendiju, dom i po završetku osigurano zaposlenje. Može dalje učiti za kvalifikaciju, a može vanredno završiti tehničku školu, pa kasnije višu ili fakultet uz rad. Sve zavisi od njega, a do toga ima vremena." - objasni on šanse za budućnost.

- "Šta kod tebe ima nuvo u Šibeniku, u školi?" - sada ga upita direktno za njegove planove.

- "Ništa posebno. Škola kao uvjek, borim se, malo radim u Omladinskoj i tako, baš ništa posebno." - nastoji Dušan biti što kraći i kao uvjek pomalo tajanstven.

- "Dušan piše za novune, baš je njepo napisa." - mene kao da đavo povuče za jezik.

- "Ma kakve nuvine? Šta to pišeš" - zainteresira se ćaća.

- "To su omladinske novine, male zanimljivosti, plate koji dinar." - Dušan se nađe u nezgodnoj situaciji.

- "Imaš li te nuvine, da vidim? - sad se ćaća zainteresira još više.

Donese mu Dušan "Plavi vijesnik" i otvori stranu gdje su mu objavljeni članci. Ćaća pažljivo čita, pregleda ostale strane i sklopi novine, pa pogleda naslovnu stranu.

- "Dobro si napisa, ma muraš se čuvati! Ovo naoko nema veze s politikom, a uni sve mugu pretvoriti u politiku. Kad ovo vide ovi naši njima će prvo zasmetati što si ti to napisa, a ne neko iz njiove šocije, pa će unda reći: "Vidiš, ovaj mali nama djeli lekcije, kada mi to neznamo! A zna se čiji je un, pa nije ni čudo da tako misli. Mi mu dali stipendiju, a un: da ne vodimo brigu o tume! "Zato, pamet u glavu, dalje od nji, uni jedan drugog čuvaju kad ih neko sa strane dira!" - upozorava ga ćaća.

- "Sad sam u Predsjedništvu Općinskog komiteta omladine u Šibeniku, ništa mi ne mogu, a uskoro ću biti i član Saveza komunista." - štiti se Dušan.

- "Nije to nikakva zaštita, padale su i veće glave! Znaš ko je bio Đilas, pa đe je sad? Pa koliko ih je završilo na Golom otoku. Dovoljno je bilo upreti prstom u nekoga, pa ajde robijaj. Eno ih nekoliko samnom na gradilištu, sve bili prvoborci i partijaši, veliki vojni i milicijski činovi, pa sad rade najgore poslove, gore od unih koji su bili četnici, ustaše ili domobrani. A šef mi kaže: "Muram im takve poslove davati, inače meni ode glava, a srce me boli kad vidim da crni ustaša manjeg znanja od njih im je sad brigadir ili poslovođa. "Razgovara ja sa jednim od njih dok smo palili mine, tada se svi ostali sklone, pa smo mugli slobodno govoriti, inače nebi un ni progovorio, jer cjelo vreme ćuti. Pitam ga:

- "Šta ti zgreši Bogu, pa te tako kazniše?"

- "Ništa, Marko brate, ništa! Sad me ove mine raznjele ako lažem! U tri rječi ću ti reći. Ne stoj, slušaj i pali mine! Dođoše noću udbaši, digoše iz kreveta i onako u gaćama odvedoše u samicu. Neznam poslije koliko dana, jopet nući, počeše ispitivati: ti si taj i taj, govorio si tako i tako, imamo svjedoke, priznaj, nema ti druge. Izdrža sam sve muke, a kakve, neću ti pričati, čojek ih ne mure ni zamisliti, ali nisam ništa prizna, a sam sebe nisam ćio lagati. Kako sam osta živ ni sam neznam. Ti koji su me prijavili iz domobrana su prešli u partizane četrdeset i četvrte i sada su na visokim položajima, a da sam ja osta na slobodi oni to nikad nebi postigli. Trebalo me je skloniti s puta i to su na taj način napravili. Ajde, gotovo je, bježomo u zaklon!" - ispriča mi un" - dovrši ćaća.

- "Pa jel’ ti još priča?" - pitam ga za više detalja.

- "Ma kakvi! Klonili su se svakoga i ćutali. Tri rječi ne bi dnevno rekli. A ljudi iz njegovog kraja su to isto što i on ispričali. Kažu, bijo prvoborac, partijaš, narodni čojek, svakome je pumaga, koliko je muga. Nije se ačio, osta skroman i vredan i to ga zadesi. Njegovi mu konkurenti namjestili i gotovo. Kažem ja, uno šta je valjalo od ti partijaca izginulo je do četrdeset treće. Lako je bilo poslije krenuti u partizane kad si zna koja će strana pobjediti. Ehe, lako je uvatiti zalet niz buru!" - doda ćaća.

- "Ajte vi i priče, vreme je ručku!" - pozva nas mater.

- "Pa to je bilo za vreme IB-a, opredjelili se pojedinci za Staljina, a naši su izabrali svoj put, radi toga su takvi stradali." - uključi se Dušan.

- "Svi komunisti su do četrdeset osme bili za Staljina, kolko je mladosti za rata poginulo sa Staljinovim imenom na ustima, a sad preko nući pitaju neuke ljude za koga su, Tita ili Staljina? Pa za nji obojicu, bar su ih tako učili tokom i poslije rata. A sad preko nući, neki tamo u vukojebini, đe nema ni struje, ni vode, ni nuvina, ni pošte, ni radija, trebaju izabrati između nji dvojice, a nemaju pojma o čemu se radi, zašto su se svadili, u čemu je problem? Da su ih pitali prije godinu dana to isto, pa kad bi rekli da su za Tita, loše bi se proveli. Optužili bi ih za nacionalizam ili neznam šta, jer je komunizam svjetski pokret radnih ljudi i tu nema mjesta državama, naciji, popovima i vjeri, pa iz svega toga isključiti drugove Staljina, Lenjina, Marksa, Engelsa ili ih rangirati na lošije i bolje bilo bi svetogrđe. Neka je Tito naš, njima je jednak kao njiov učenik i sljedbenik. To to je to! Ja njesm komunista, nemam ništa protiv njih, podržaću sve uno šta koristi narodu, sirotinji, radnicima, ali ne treba sljepo vjerovati nikome, pa ni ovima. Dok ti se vlast umješa u ideju, nastaje borba za položaje u vlasti, pri čemu se ideja koristi kao oružje protiv konkurenata. To neće mimoići ni ove. Ti si Dušane sam, nemaš nikoga ni gore ni dolje da ti štiti leđa, zato se čuvaj pulitike. Učio si u povjesti da su se braći i očevima skidale glave da bi se sjelo na njiov presto, kako unda nebi unome ko ti nije ništa u rodu." - preduši ćaća.

- "Marko, ti i pulitika! Nebi do šutra, ajmo ručati, oladi se jelo!" - malo žešće upozori mater.

- "Dobro, ajmo!" - diže se on i pođošmo svi u kuću da obavimo ručak.