Crvena mladost (11-15)

- 11 -

Uskoro počeše prvi ispiti i ocjene. Bio sam zadovoljan, moje su bile odlične. U njima se ogledalo i znanje iz osmogodišnje škole u Kistanjama, a u odnosu na druge učenike vidio sam da je moje donjeto znanje daleko veće od njihovog. Ima više vrsta odlikaša i obično ih zovu "bubalicama", "knjiškim moljcima", "štreberima" ili nešto slično, pa ih drugari iz razreda izbjegavaju ili ih ne uključuju u neke nepodopštine za koje znaju da oni neće u tome učestvovati, što sa mnom nije bio slučaj. Radio sam sve što rade i drugi, igrao kad i oni, sudjelovao u nestašlucima, učio kad i koliko i oni, i zato nisu mogli ni morali da me tako titulraju. Za sve je postalo normalno da ja znam i da dobijem peticu, kao što je to bilo da neko od njih dobije dvojku ili trojku, a kad im je trebalo uvjek sam bio spreman da pomognem, bilo da se radi o pojašnjenju nečega nejasnog ili da se rješi domaći iz matematike ili da se od mene jednostavno prepiše neki domaći rad u stisci vremena. Onaj koji je sjedio pored mene u klupi znatno bi napredovao u ocjenama, jer bi školski rad mogao od mene prepisati, a kad se neko ispituje čuo bi uvjek tačan odgovor od mene prije nego šta odgovori profesoru. Zato je bilo nadmetanje ko će sjediti u mojoj klupi ili blizini. Na zahtjev razrednog često bi sjedio kod mene neko od slabijih učenika, koji bi upali u krizu i počeli ređati slabe ocjene.

Oko Pere Demića se formirala omanja grupica frajerčića. Kružila je priča da je Pera bio u popravnom domu zbog nekih gluposti, a on sam o tome nije pričao, niti se tim hvalio. Bio je to zgodan momčić, intelgentan i hladnokrvan, koji je dobro poznavao ulicu i neke mote iz tog repertoara i onako usput ih pokazivao, što je nekima iz provincije bilo toliko "gradski" i "frajerski" i na svaki način su ga nastojali oponašati, pa su ga u stopu pratili kao mušice, ako bi im to on dozvolio. A on bi često znao odlutati sam u grad, gdje je bio i šta je radio ne bi pričao, a njegovi obožavaoci bi sami izmislili koje je avanture doživio: "bio je kod svoje bande iz popravnog" ili "išao je kod svoje mačke" ili nešto slično. A on bi priča viceve. Ozbiljna lica, kudrave smeđe kose, kao da neće, on je viceve sipa iz rukava i nikad ih nije ponavlja. Učio je kako kad. Kad bi mu zagustilo malo bi se potrudio i začas bi bio vrlo dobar učenik, a onda bi popustio i pao na niske grane, pa opet napravio uzlet i tako prolazio. Tipični kampanjac. K njemu su naginjali Vorgučić Vinko i Dragoljub Jovanović, po banatskom osnovu, a naročito Mujo iz Cazina. Dok su Zvonko i Dragoljub ga znali pratiti i ispravljati svoje slabe ocjene Mujo nije bio takvih mogućnosti, mislio je da će biti bolje priznat u grupi ako bude "malo frajerskiji" od ostalih. On tako potonu bespovratno i morade otići iz škole.

Ratko Kovačić iz Bribira kod Crikvenice, visok mladić, djete iz malog primorskog mjesta, znao je svirati gitaru i interesovao se za engleski jezik. Trećakov Milan iz Kikinde, propali đak Mašinske škole iz Valjeva, iako nešto stariji od njega, oduševljavao se Ratkovom muzikom, pa su obojica, kad god bi stigli, učili svirati tada popularne šlagere od "Silueta", "Crvenih koralja", "Bitlsa", "Šedousa", pa im se iz dvogodišnje škole priključi Ljuba "Bubnjar" i Rus "Zaječarac", basist. Uskoro im Centar kupi električne "Jolana" gitare i pojačala, pa su oni u slobodno vreme vježbali u sali za fiskulturu, a koja je bila projektovana i za kino i pozorišne predstave. Time se počeo oduševljavati i Boban Stefanović, donio čak i gitaru od kuće, znao je odsvirati i par akorda ili početak neke pjesmice, ali se nije uspio ubaciti u sastav ni kao rezerva. Tada su VIS-ovi po nekoj modi i pravilu imali četri člana i Bobanovo skromno znanje sviranja gitare nije bilo dovoljno da postane član sastava. Doduše, ni ostali članovi VIS-a nisu bili bolji muzičari od Bobana, ali su oko sebe stvorili famu kao da jesu. Poslije izvjesnog vremena i svakodnevnog dežuranja i promatranja proba VIS-a Boban je izgubio nadu i volju za gitaru i spremio je u ormar. Ponekad bi se je sjetio, udarao poznate akorde za svoju dušu, čak nešto i otpjevao mumlajući na nekom čudnom engleskom, a onda me značajno upitao:

- "Šta kažeš Žule?"

- "Odlično je, samo svraj!" - smijem se.

- "Ti me zajebavaš, zar nisi primjetio da sam sto puta profula?" - ozbiljno će on.

- "Ja jedva osjetim razliku između gornjeg i donjeg DO." - kažem mu.

- "Stvarno!? Hvala Bogu da i tebi nešto ne ide ." - čudi se Boban.

- "Da, osjećam je, dira me, volim sve vrste muzike od narodne do simfonija, ali nemam talenta za reprodukciju ni glasom ni rukama. Prije bi konstruira svemirski brod nego naučio svirati jednu melodiju na gitari. Tako je to." - kažem mu.

- "Kako moj ćale svira gitaru! Ja nemam pojma! A kako bi mi sad dobro došlo!" - žali se on.

- "Nije ni sad kasno, sviraj za svoju dušu, nemoj to shvatiti kao obavezu, pa ćeš se jednog dana začuditi kako si napredovao." - predložim mu.

- "Imaš pravo, neću biti kompozitor, a kod "mački" će dobro doći." - složi se on.

A Vlado Tomaš je što se muzike tiče odabrao drugi put. On se uključio u limeni orkestar. Odabrao je činele. Pošao sam jednom s njim, da mu činim društvo, da vidim kako vježbaju, uzeo jednu B trubu, pušem a ono ništa. Reče mi on da trebam znati namjestiti usne i tako to, ali nije vredilo. Stari muzičar, koji je bio dirigent i učitelj, odabrao je članove orkestra, koji su od ranije već znali nešto svirati, i sad ih je uvježbavao svirati himnu "Hej Slaveni", jer je to trebalo pripremiti do Dana Republike kao promociju orkestra, a ako stigne naučiće i još ponešto.

- "Idem ja odavde, nisam ja Vlado za to, a i pukoše mi uši." - kažem mu i izletim sa probe ostavljajući iza sebe revanje magaraca, kukurikanje pjevaca, i skrčanje prasadi i "tras" Vladinih činela.

- "Ovo će biti za Nobelovu nagradu, ako uspiju odsvirati himnu za 29. Novembar." - pomislim u sebi.

A prevario sam se! Za 29. Novembar - Dan Republike prijepodne je bila matineja- priredba i prije svega na pozornicu je izašla pleh muzika i solidno odsvirala himnu, dok se podizala zastava. Najviše su mi se svidile Vladine činele, koje je on onako srčano spajao. Poslije govora o važnosti Dana Republike i nekoliko recitacija na binu su stupili BIS "DIZELI" i odsvirali nekoliko kompozicija koje su tada bile u modi. Ratko je solirao, Milan tjerao ritam, Rus bas gitaru, a Ljuba je nemilosrdno derao bubnjeve. Normalono je da su se šepurili kao paunovi, a ostali su im bili pomalo zavidni. Oni se neće moći braniti od "mačaka", jer se planiraju plesne večeri petkom naveče, tu u našoj sali.

- 12 -

A kad su "mačke" u pitanju, tu je bilo svega i svačega. Uglavnom su svi imali svoje djevojke koje ih čekaju tamo kod kuće iako su takva pisma slabo stizala. To je bilo lako ustanoviti, jer su ta pisma bila posebne vrste, duguljasta, svjetloroza kao djevojački ten ili svjetloplava kao jutarnje nebo, sa ljepim kaligrafskim rukopisom. Ispočetka je svak svoju "ljubav" ljubomorno čuvao za sebe, a onda malo po malo saznavalo se ime te "ljubavi", pa gdje je, šta radi ili u koju školu ide, kako izgleda i jeli već što bilo, dok svi nismo znali sve, pa su se na kraju pisma čitala zajednički, kao što su prvi hrišćani čitali poslanice apostola Pavla. Mora se priznati, tu su u prednosti bili dječaci iz sjevernijih ravničarskih krajeva i iz gradskih sredina. Pera Demić je primao takva pisma, neka bi dao na zajedničko čitanje, a bogami neka ne. Na ta "zajednička" odgovaralo je brzo i kratko, a na ona "tajna" sam, brižljivo i dugo pišući ljepim rukopisom do duboko u noć. Vlado Tomaš je sva svoja čitao javno, a bila su na više strana, bila su pravi romani. Milan Trećakov i Ratko Kovačić, kao muzičari, brzo su upoznali neke Beograđanke i predveče smo ih mogli viditi ili "slučajno" sresti u zajedničkoj šetnji nedaleko Centra. Lučić Ivan je redovno primao pisma od svoje Julije, Mađarice, iz rodnog mjesta, neka je čito javno, a neka ne, o čemu je sam donosio odluku.

Tako jednom Vlado Tomaš primi nekoliko pisama od više djevojaka sa raznih strana i trebalo je na njih odgovoriti, a za to je trebalo utrošiti podosta vremena. Zamoli me, da ja na neka odgovorim.

- "Pa, kako to misliš, niti znam ko je, niti kakva je, ni kako izgleda, ama čovječe ništa ne znam o njoj, šta ti je čovječe!? A nije nam isti ni rukopis, prepoznaće da ti nisi pisao!" - branim se ja .

- "Rukopis nam je sličan, a na kraju ćemo dodati neku frazu u vezi toga, bio sam nekako indisponiran ili slično, pa je sve rješeno." - smije se on i daje mi nekoliko pisama koja je ta djevojaka do sada pisala, uratko mi opisujući kako izgleda i u koju školu ide i još mi priloži uz svako njeno pismo koncept odgovora koje je ona do sada dobila. Toliko je navaljivao i vidim, odlučio da mu budem neka vrsta ličnog sekretara. Nema mi druge, uzmem ona pisama i dobro ih proučim zamišljajući djevojku, onako kako mi je on opisao da izgleda, u nekoj idiličnoj atmosferi i nekako sklepam koncept odgovora na zadnje pismo. Tu mi je dobro došlo prisjećanje na stihove Laze Kostića, Alekse Šantića, Milana Rakića, Jovana Dučića, Branka Radičevića, Vojislava Ilića i ostale romantičarske i simbolističke pjesničke elite, te koristeći njihove stihove sklopim slične milozvučne fraze kao:

- "U ovu poznu jesen, dok magla prekriva Banatska polja preko Dunava, nazirući jedva Pančevački most, sjedim u osami na balkonu svoje sobe i ništa ne vidim i ne čujem oko sebe. A kako i bi, kad mi pred očima lebdi tvoj lik, tvoje nježno plave oči i prekrasne plave vitice kose, što su mladalački nemirne ispale ispod baršunastog šeširića, a u ušima mi odzvanja mili tvoj smjeh i šapat, dok smo se ljubili u parkiću ispred željezničke stanice na rastanku..."

"Oprosti mi na rukopisu, toliko me obuzela čežnja za tobom, za poljupcima tvojim, sav drhtim u tom ludilu, da ni ruke ne mogu da kontrolišem."

Kad sam bio gotov s pismom dam ga Vladi, a on čita li čita, pa ponovo, pa uze svoju neku svesku i prepisuje pojedine rečenice ili njihove djelove.

- "A šta će ti to, imaš sve u ovom konceptu, ako ti zatreba!?" - pitam ga u čudu.

- "Ovo je fantastično, ovo je odlično, sa malim prepravkama ići će na sve adrese, samo moram zapisivati kojima sam to slao, da ne pošaljem isto dva puta. Obećaj mi da ćeš mi još pomagati, sad će svi navaliti na tebe da im sastavljaš pisma, brzo će se to pročuti. Ja sam prvi, to je moja ideja, imam pravo na prednost. Obećaj, važi!?" - usplahirio se Vlado sav sretan i oduševljen.

- "Ajde kvragu, dobro, obećavam. Počelo mi je biti zabavno!" - smijem se i drago mi je da sam pogodio i čak nadmašio njegova očekivanja.

- "Za ovo će biti pičke, sad na ferijama, a onda posebno častim!" - poskoči on.

A tada uze koncept pisma što mu ga dado maločas i ode od sobe do sobe i naglas čita "kako je to dobro napisano". Narednih dana, pa ubuduće, svi su dolazili kod mene da im pišem ljubavna pisma djevojkama, tako da sam bio u toku, šta se ljubavnih muka mojih drugova tiče, pratio kako se te ljubavi produbljuju ili gasnu, kako kod koga. A ni djevojke nisu bile ljene, da su uložile toliko truda u obaveznu školsku lektiru, sve bi imale peticu iz srpskog. Izgleda da im je bio draži ljubavni opus svakog pjesnika nego li neko poznatije djelo istih tih pjesnika, a koje se uvrštavalo u obaveznu lektiru. Taj svjet od uzdaha i leptira, oblaka svih mogućih vrsta, potočića, rjeka i vodopada, gavrana, slavuja, ševa, štiglića, livada i brežuljaka, a o cvjeću da ne se ne govori razumije se samo u tim godinama i shvata ozbiljno. I kad i kod koga to nestane i izgubi onaj fini drhtaj dok se čita, može se reći: zbogom mladosti, dobar dan živote.

- 13 -

Nekako pred praznik Dana Republike - 29 Novembar dođe mi Braco, kojeg već duže vremena nije bilo, da se raspita hoću li ići kući za praznike. Prvog mjeseca mog boravka u Centru, u oktobru, dolazio je skoro svakog vikenda, a sada se izgovori kako imaju ići na praksu podaleko, tamo na kraju Beograda i da ne može stići, a mora opet zapeti da uči, tako da mu ne ostaje baš puno slobodnog vremena.

- "Ma, nema veze, vodi računa o školi, meni je dobro, imamo ovdje i TV i kino, slobodnog vremena je malo, a da ga i imam, šta ću u gradu bez dinara." - kažem mu.

Pitam ga još šta je sa Stevom, on niti mi je dolazio niti se ikako javlja.

- "Znaš njega, počeo je raditi jesenas ovdje, pa prije mjesec dana, otprilike, otišao je na teren u Prištinu. Samo jednom mi se javio kratkim pismom, dokle će tamo ostati, ne znam ništa o tome ne piše." – reče on bezvoljno,nisam ga takvog do sada navikao viditi.

- "Šta ti je, nisi dobre volje, da nisi bolestan?" - upitam ga kad vidim da ne mjenja raspoloženje.

- "Brine me, " - zasta – "evo ovo!" – pruži mi neko pismo.

Uzeh pismo,otraga nečitak potpis bez adrese, ali po žigu vidjeh da je iz Kistanja. Čitam pismo. Svo je u stihovima, onakvim kako cure pjevaju kod ovaca u Bukovici:

- "Moj dragane, moja grudo leda,

Od srca se otkinuti ne daš..."

- i tako pune četri strane, o čežnji, ljubavi, radosti, bolu, čekanju i Bog te pita o čemu ne sve ne.

Dobijem napad smijanja, a on se uprozori, gledam ga kroz suzne oči, oću mu nešto reći, ali smijanje ne da.

- "Koji ti je vrag, šta tu ima smješno?" – on se naoblači.

- "Pa ovako nešto sam čitao u Đurinoj zadaći, ima ih tamo koliko oćeš. Siguran sam da je iz nje prepisala." - povratim se ja.

- "Ali ona već peti put piše!" - tmurno će on – "Ne znam šta ću, da li da odgovorim ili ne?"

- "Pa koja je to , po potpisu ne vidim?" - pitam ga.

- "Pa zar ne vidiš, piše tu!" - pokaže on prstom pri kraju pisma.

Pogledam malo bolje i stvarno, u sklopu stiha je bilo ubačeno i ime, ali malim slovima "Ljuba", pa kako se to rimovalo nisam ni shvatio da je to lično ime već uobičajeni pridjev, često navođen u takvim pjesmama.

- "Koja "Ljuba", znam ih dvije ili tri, tvojih godina?" - hoću da mi potvrdi slutnju.

- "Pa, ona "naša"!" - izleti mu, sa zadrškom.

- "Ajde, Boga ti, vidi ti nje, pa zašto ti piše, sigurno ima razlog!?" - sad ga tjeram na poledicu.

- "Vraća se ja ljetos s Kistanja, ono kad sam bio tamo pred Priobrženje, preko Dolova, i sretnem je ispred njene avlije. Ona me pozva u kuću i kad saznam da je sama, što mi ona bez pitanja dade do znanja, navalim, ne baš puno, i desilo se. Eto, sad mi peti put piše iako joj nikako dosad nisam odgovara, pa neznam bili i sad, da joj kažem da mi više ne piše ili da ne odgovaram nikako?" - ispriča i pita me.

- "Pa to je Ljuba, a znam koja, ne odgovaraj, dosadiće joj, a uvjek možeš reći da nisi primio pismo. Šta god da joj odgovoriš ona će pisati još više. A da te utješim, i ja sam je kod ovaca drpa, kad si ti prošle godine bio ovdje u školi. Znaš kako to ide. Dug dan, nas dvoje sami, čuvamo ovce po kuvinu, i šta ćemo drugo kad se smrači, ona ne može plesti, ja ne mogu čitati, nego se drpati." - smijem se ja.

I on se konačno nasmija:

- "Nek ide k vragu!" - iscjepa pismo na sitne komadiće i baci sve u koš pored klupe na kojoj smo sjedili.

- "A ja se boja da će ona sad sve razglasiti, reće materi, pa eto ti cirkusa!" - čeka na moje mišljenje.

- "Pa nek kaže, baš te briga! Ćutaće ona, a i mater joj, ako joj kaže. Bila prigoda, desilo se i kad bi se na osnovu toga pravili planovi unapred bi se znalo da su propali. Njoj više odgovara da se za to nezna nego tebi. Ne boj se ti toga, neće biti ništa. Samo ne odgovaraj na pisma." - kažem mu ja odlučno – "Pa kud puklo da puklo".

- "Pravo kažeš, a cjelu me jesen to muči. Moga sam odma s tobom razgovarati, mene budale." - smije se,laknulo mu.

A tad mu rekoh da neću ići kući za praznik. Došao bi ujutro, a morao se vratiti isti dan uveče. Ne vredi radi toga ići i da sam već kući tako pisao. Reče da neće ni on, isti slučaj, a on bi još morao platiti kartu, što ja kao željeznički stipendist ne moram.

- "Dođi kod mene u Dom preko praznika, ako nemaš druge planove, gledaćemo TV, neće biti gužve, svi ovi iz bližih mjesta idu kući, ostaje nas nekoliko Dalmatinaca i Ličana." - nagovaram ga.

- "Vidiću šta će moje društvo. Svakako ću navratiti." - ode on, onaj stari, opet nasmijan. Na rastanku mi zahvalno, onako uzgred, stisnu mišicu, bez rječi.

- 14 -

Za praznike opusti Centar. Osta nas desetak Dalmatinaca i Ličana. Uzmemo gramofon iz razreda, koji nam je pomagao da svladamo lekcije iz njemačkog jezika, i brdo ploča iz radiostanice, te sve donesemo u sobu, gdje je treštao po cjeli dan, čas narodnu, čas zabavnu muziku. Ujutro dođe jedna od pomoćnih kuvarica, i na naš predlog svari nam ručak za dva dana, da sutra ne bi morala dolaziti, što ona rado prihvati. U veliki frižider ostavi ona brdo šnicli, ćufti, pohovanog mesa, mljeka, mesnih narezaka, pašteta i raznih salama, kisele krastavce i paprike, mješanu srpsku salatu, pokaza nam gdje je voće, čokolade i keksi su bili tu, te nam reče da ne peremo suđe, već da ga ostavimo u ogromnom sudoperu, to će poslije mašina oprati. Ostavi nam i ključeve od kuhinje, a već su kod mene bili i oni od Škole, Doma i ostalih ulaza. Koliko ih je bilo i Sveti Petar bi mi pozavidio.

Poslije doručka vratimo se na spavanje, sada uz muziku s neke longplejke, i probudimo se kasno popodne. Bože divote, protezali bi se od ljenosti dok nas glad ne otjera u kuhinju, a tada je jeo ko je šta htio. Poslije smo igrali stolni tenis i do kasno gledali televiziju. Kao prokleti, većina nas se budila već u šest sati, kao i ostalih dana.

- "O Bože, šta je ovo, Bog ti da, đavo ti neda! Da me je neko probudio ubio bi ga, ali sam sam se probudio, pa se živ pojedoh. Niko mi ne brani spavati, a ja se budim kao da danima nisam priželjkivao nešto ovako, da mogu ujutro spavati do mile volje." – žali se Stevo Milivojević umjesto svih nas.

Nikome nije padalo napamet da ide u grad, em šta je sve bilo pusto i zatvoreno, em šta niko nije ima prebijenog dinara u džepu. Vreme je bilo prohladno, vedro i većina naroda se preselila na selo da kolje prasad, da ždere i opija se, a na povratku da dovuče prepune torbe, košare, vreće i kace zimnice, koje su im pripremili roditelji. To je bila suština vjesti, kad se prevede na narodni sa hibridnog jezika spikera i urednika na TV.

Vratimo se mi s ručka u sobe, slušamo muziku s ploča, čas ovo, čas ono, pa nam se na kraju Stevo požali:

- "Evo ima Šumadinaca,ima Cigana, ima Vlaha, ima Vranjanaca, Užičana, Lala, Slavonaca, Zagoraca, slovenske polke, bodulskih pjesama, meksičkih, talijanskih i španskih, od ovih hipika i rokera, Šuberta i Betovena, kako se kaže klasike, i da dalje ne nabrajam, a nijedne iz naše Bukovice, Like, Bosanske Krajine, Kninske krajine, kao da se kod nas ne pjeva niti kolo igra. A na Radio Zagrebu sam sluša naše pjesme, priče i kola. Ovi ovdje misle da tamo nema srpskog življa odvajkada, a ono šta su pjesme i kola da je previše "seljački", primitivno i da je na sramotu. A, šta bi sad volio da čujem naše ojkanje i topotanje njemog kola."

- "Ti bi onu:

Oj Ličani jabuke vam gorke,

Dalmatinci ljube vam đevojke!" - nasmijem se.

- "I tu i onu:

"Pogledaj de mala moja,

sa prozora jeli zora..." i zašto ne:

Vuk magarca na plot nagunio... i orzanje i ostalo." – uozbilji se Stevo.

- "Pravo da ti kažem, imaš ti pravo. Eto, Gotovac je komponira "Eru s onog svjeta", na bazi naše muzike i običaja, ali je to pripisano hrvatskom muzičkom blagu." - prisjetim se učenja iz muzičkog odgoja.

- "Jeste li gledali na TV "Linđo" Dubrovački, pa to su sve igre kod nas na sajmovima, samo bez onih instrumenata, a ostalo je sve isto." - uključi se Pero Mlinar od Benkovca.

- "Pa one "klape" bodulske, stalno ih viđaš na TV, tako i kod nas pjevaju, samo to niko ne snima i ne zna, isto je, jedan zakontava, a drugi se priključuju u pratnju. Sad da neko kaže da je to kod nas izvorno, ma kakvi, niko ti nebi vjerova, rekli bi da imitiramo Bodule. Srbi, pa da pjevaju "klapski", Bože moj, nazvali bi te Bodulom." - javi se Stevo.

- "Tako je to, ovdje vode malo računa o nama tamo, većina i ne zna da tamo ima Srba, a kamoli u kojim krajevima žive, a kako će znati o svemu ostalom. S druge strane Hrvati uporno forsiraju tezu da smo tamo naseljeni od Turaka, u šesnajstom ili sedamnaestom vjeku. Samo nikako da objasne otkud tamo pravoslavni srpski manastiri i nekadašnje pravoslavne, a sada katoličke crkve po dalmatinskim gradovima, neosporno starije po dokumentima." – sjetim se priča igumana Nikodima.

- "Znaš, neki su mene već pitali šta si po narodnosti. Kad sam im reka da si Srbin, skoro da mi nisu vjerovali. Mislili su da si Hrvat. Ja sam Stevo Milivojević, pa su odma shvatili da sam Srbin radi imena i onog – "-ić", ali za tebe nisam siguran da u to moje vjeruju. Kad sam im reka da ima Hrvata i katolika sa prezimenom na " -ić", koliko oćeš, sa imenima Petar, Andrija, Ivan, Marko, Josip, Dušan, Pavao, Nikola itd, sad sumnjaju i za mene. Eto, kolliko ovi ovdje o nama i našim krajevima znaju." – uozbiljio se Stevo.

- "A šta bi rekli da im kažemo da je u Šibeniku sjedište dalmatinske episkopije i da tamo sjedi vladika, najstariji pravoslavni starješina na ovim prostorima? - smijem se ja.

- "Ti se zajebavaš, a meni je to krivo, trebalo bi se to i ovdje znati, u narodu, a ne samo pojedinci koji se tom strukom bave." - ne da se raspoložiti Stevo.

- "Jedna je država, bolje da se ne zna ko je ko i da se ne sudi o čovjeku po tome. Nek se sudi po njemu samom, njegovu karakteru, znanju, radu, zar je nacionalnost važna?" - protivim se.

- "Kad bi tako svi mislili, i tako se ponašali, ti bi bio u pravu. Ali nažalost, gleda se i to, samo ne javno. Postoje kvote, prioriteti, zastupljenost, a po ovom ključu ide i u politici i u Partiji, i zapošljavanje, vidićeš ti to. Eto, u Kninu gdje je više od devedeset posto Srba, potpresjednik i predsjednik općine uvjek su druge nacionalnosti, iako za Partiju to ne bi trebalo biti bitno, trebalo bi po onome šta se javno govori da to budu dvojica najsposobnijih za ta mjesta, pa ako su obojica Slovenci, neka budu, iako ih je svega dvojica u Kninu. Puno toga mi neznamo, čini se meni!" - izduši Stevo, odmanuvši ručerdom.

- "Manite se tih stvari, još će nam priljepiti nešto!" - oprezno će Mlinar.

- "Tako, glasno razmišljamo, ostaje među nama. Stići će i odgovori u svoje vreme." - i ja skrećem sa tog terena.

- "Ko bi rekao da mi živimo u Beogradu? Ovdje smo izolovani, gdje god želiš izaći treba para, a mi bez filera. Da lunjamo ulicama ka psine, ne isplati se. Jebem ti pare, jebem ti sirotinju, ko da su te užetom svezali!" - javi se Petar Trbojević.

- "Treba tražiti cure, to je najbolje." - predloži Branko Novković.

- "Em, cure, a šta ja govorim! Ona predloži da odemo u kino, na ples ili negdje slično, ne misliš valjda da će ti ona platiti, a gdje je tvoje kavaljerstvo, u šupljom džepu. A vidi nam garderobe!? Da jednog pristojno obučemo ne bi mogli od svega onoga šta nas deset ima. Ni kamenjarka neće da te pogleda, vidi odma da si go ka pištolj!" - brecnu se Trbojević.

- "Piši pisma, gradi kule u zraku, ništa ti drugo ne preostaje" - bockam ja Peru.

- "Jebeš to prenemaganje, ja bi nešto konkretno da ščepam, da osjetim meso pod rukama!" - zaškriputa zubima Trbojević.

- "Lud si ki sudac!" - lupi ga po ramenu Stevo svojom kiklopskom ručerdom – "A ko od nas nebi?"

- "Dosta mlaćenja prazne slame, ajmo na večeru!" – presječem nadolazeće bakovanje - "Poslije ćemo viditi šta ćemo!"

Družina se diže i sjurca niz stepenice i počeše se momci po platou jurcati ki mladi jarci. Kad smo večerali, slučajno u jednom nugliću špajze, dok sam gasio svjetla, ugledam desetak boca crnog vina. Pozovem Stevu i pokažem mu. Po dvije boce stavimo ispod jaketa i odnesemo kradom u sobu. A tada smo pili i pjevali, malo i plesali, te na kraju ošamućeni zaspali. Tako prođe i taj Dan Republike 1963. godine.

- 15 -

Povrati se kompletno društvo sljedećeg dana, kako ko stiže, vozom. Oni iz daljega dođoše prvim jutarnjim vozovima, truckajući se cjelu noć, masni i pospani, a oni iz bližih mjesta dođoše predveče, krenuvši od kuće poslije bogatog ručka, sa torbama punih kobasica, slanine, kuvanih jaja i trajnih kolača.

Pred spavanje, taj dan, nije se strogo gledalo na gašenje svjetla, a povratnici iznesoše na zajedničku trpezu sve šta su donjeli od kuće. Bilo je tu svakakvih specijaliteta od Zelenog Zagorja pa preko Slavonije, Srema, Bačke i Banata do Negotinske krajine. Kobasice, čvarci, kuleni, sirevi svih mogućih vrsta, pohovani bataci i šnicle, svinjsko i janjeće pečenje, šunke i pršuti, suve šljive, jabuke i kruške, orasi i neizbježne kisele paprike i krastavci, mješane srpske salate i naravno ljuti feferoni. Ni kapula ni luk nisu bili zaboravljeni.

Uz šalu, zafrkanciju i "masne priče" sve je tu veče bilo pojedeno, a za naredne večeri ostavljene su iscrpne priče o dogodovštinama, koje su se desile, što je večeras samo nagovješeteno. Na sred trpeze ostalo je samo nešto od Mite Cenića iz Perleza desetak centimetara debele slanine bez ijednog retka krtine.

- "Ta šta si ovo doneo Lalo debela?" - zapjevuši po lalinski Pera Demić kljuckajući Mitu šakom po glavi – "Ta ko ovo može jesti?"

- "Ehe, he, pa neka je, ta poješće se pomalo uz lukac , i te kako! Ta vidiš li kako je zdravo dobra, vidi kako se beli i sjaji. Svinjče je imalo više od trista kila." - neda se zbuniti Mita.

- "Uh, bre, kad je vidim dođe mi da sve povratim, vidi kako se beli i masti!" - stuži se Boban – "Nosi to odatle, da ne gledam."

Mita uze novine i omota komadinu slanine i stavi je na balkon "...da je mraz grize."

- "A gde je Buhanec?" - zapita Makar Anton iz Ludbrega.

- "Ostao je da spava, kaže da je puno umoran, da jedva gleda." - objasni Vukoja Ante, njegov cimer.

- "O mamicu li mu Zagorsku! Donio je pun kufer hrane, neće da djeli s nama, zato mu se spava!" – sjeti se Ivica Galić, sin pregledača kola iz Virovitice.

- "Znate što, sutra naveče će taj kufer biti ovde. Ja ću ga doneti, a ti Šimek i Ljubane sklonite, kako znate, Buhaneca na desetak minuta iz sobe, dok ja iznesem kufer." – predloži Makar, štrkljast momak uvjek spreman na šalu.

- "O, neće nas Zagorac, onaj "kumek" brukati! Nego kaj, vrag mu mater jebal!" – oduševi se Ivan Šimek iz Varaždina.

I tako to bi. Njegovi zemljaci Zagorci Šimek i Tepšić ga zadržaše sutradan poslije večere dok Makar obavi operaciju "rekviviranja" kufera, a poslije ga dovedoše u našu sobu gdje se društvo častilo zagorskim specijalitetima. Sve što je bilo van odjeće, pocrveni na njemu, a niz tek pupale malje ispod nosa orosi mu znoj.

- "Tak ti treba, poganec jedan! Ovak bi nas izdal i kad bu nešto zagustilo, kaj ne?" - govori mu Ivica Galić daveći se ovećom štruklom.

Vlado Buhanec se malo pribra, zbunjeno dohvati mali suvi kolačić i snishodljivo odgovori:

- "Štel sam da podelim, ma mi se spal."

- "Niko ti nije branio spavati, ma si ovo trebal poslati društvu, budući da znaš, nema soliranja i odvajanja. Jesi li kompa, zemlak!?" - prekori ga Varaždinac Tepšić.

I kako to već biva među mladosti, razgovor ode na drugu stranu, a Vlado Buhanec, ni iko drugi, nije više pokušavao da se djeli od društva i zajedničkih akcija. Ako nije sudjelovao neko, nije o tome ništa ni znao, a kamoli cinkario.