Crvena mladost (41-45)

- 41 -

U Beogradu, Zdravka Čelara 14., dočekalo me staro društvo. Prvih dana vladala je uobičajena strka oko smještaja, bonova, knjiga i sveski, a onda se ustali stari ritam od jutra do večeri: ustajanje, doručak, nastava, ručak, učenje, večera, slobodne aktivnosti i spavanje.

Dani su bili sunčani i topli, pa se bilo teško navići poslije ferija sjediti u zatvorenom, čega su bili svjesni naši profesori, pa su oni iz stručnih predmeta nas izvodili na željezničke stanice Beograd-Dunav, Beograd-Donji Grad ili na Glavnu stanicu. Preko vikenda su pravljeni stručno zabavni izleti posebnim vozom u Niš, Kraljevo, Kragujevac, Suboticu, Novi Sad i još neka druga mjesta ili gradove. Tamo bi obišli željezničke stanice i čvorove, ložionice i kolne radionice, a poslije muzeje, spomenike i druge znamenitosti tih mjesta poznate iz istorije ili kulture, najznačajnije za taj grad ili kraj.

Tako je moje 2-f odeljenje jednog vikenda otputovalo u Novi Sad za vreme jesenjskog poljoprivrednog sajma. Vodio nas je naš razredni profesor Zović, pa nismo obilazili stanice, pošto se on kao profesor stranih jezika razumio manje od nas, već smo poslije sajma Futoškom ulicom došli u centar, vidili Maticu srpsku, Katedralu i Sabornu crkvu, Gradsku kuću i Banovinu, Zmaj Jovinu ulicu i kroz Dunavsku i park otišli na Petrovoradinsku tvrđavu i odatle, poslije obilaska šančeva i skromnog muzeja, krenuli na željezničku stanicu u Petrovoradinu i vratili se, mrtvi umorni, u Beograd.

"Srpska Atina" mi se na prvi pogled svidila. Sve je djelovalo mirno i dostojanstveno, život se odvija bez buke, trke i zbrke, ulice su bile pune zelenila, a parkovi osuti cvjećem. Gledajući panoramu sa Petrovpradinske tvrđave činilo mi se da gledam neku razglednicu, a ne živi i stvarni grad, a iza leđa Fruška Gora sa svojim blagim brežuljcima ličila je na slike iz dječijih slikovnica kojima su ilustrovali Andersenove bajke. Dunav ispod Tvrđave je bio modriji i bistriji nego ispod Pančevačkog mosta u Beogradu. Postade mi tada jasno zašto se baš tu rodi srpski romantizam, takva okolina je bila nepresušni izvor za sanjare, pjesnike i slikare.

Drugih večeri obilazili smo beogradska pozorišta. Prekinuta je praksa iz prve godine, kada smo odlazili kolektivno, pa smo sada išli samostalno ili u manjim grupama. Jedna grupica bi išla u Operu, druga u Jugoslavensko dramsko, treća na Terazije, četvrta u Atelje 212, peta na Crveni Krst, šesta u Narodno pozorište i tako naizmjenično, u krug, tokom cjele godine.

Uprava škole je uvidila jedan veliki problem. Pošto smo svi mi učenici, manje više, bili iz radničkih ili seljačkih porodica, naša je odjeća bila skromna, bolje reći sirotinjska. Donješe odluku da nam svima sašiju civilna odjela, iako su neki zagovarali da nam daju željezničke kangar plave uniforme. Prema rasporedu smo išli u neku malu fabriku odjeće kod Vukova spomenika, gdje nam uzeše mjere, pa smo uskoro dobili tamnosiva odjela od kulskog štofa, koja smo nosili u svečanim prilikama, o praznicima ili na neke priredbe, kao i na dočeke stranih državnika, koji su u to vreme svaki čas dolazili u državne posjete zemlji, Beogradu i Maršalu.

Nekako istovremeno u Centru je organizirana plesna škola, sa glavnom i nekoliko pomoćnih učiteljica plesa, koje su nas naučile osnovne klasične plesove: valcer, tango, sving, rumbu, sambu, polku, a usput nas uputile i druge modernije plesove: tvist i sve ostale koje su se u to vreme začinjali, opstajali ili začas, poslije malo vremena, bili zaboravljeni.

Tako je naše opće obrazovanje išlo paralelno sa stručnim u školi.

Kad su počeli hladniji dani u našoj višenamjenskoj dvorani, gdje smo preko dana izvodili fiskulturu, petkom naveče su se prikazivali filmovi, a subotom se održavao ples. Kako smo mi bili "muška" škola, djevojke su dolazile iz Učiteljske škole, susjednog PTT Centra i drugih škola gdje su djevojke bile u većini. Ovdje nije bilo tuča ili nekih drugih neugodnosti kao po gradskim plesnjacima, pa je sala bila svaki put dupke puna.

Svirali su naši "Dizeli" melodije koje su bile u trendu, pa niko nije žalio za Domom omladine ili Kalemegdanom, gdje su se okupljali "tatini sinovi", šminkeri i tek isfolirani džet set.

Nedjeljom popodne smo odlazili na stadione, većinom na OFK-a, koji nam je bio u komšiluku, a pošto smo bili grlati navijači puštali su nas besplatno. Za OKK "Beograd", Koraća "Žućka" i ekipu smo navijali sa naših balkona, nije bilo potrebe da zauzimamo ono malo mjesta u ciglenoj kutiji, pošto nam je to bio najbliži komšiluk, a naša grla zvonka i oči bistre, da se čulo kao i da smo uz sam teren.

Nama iz Bukovice i Kninske krajine posebno je bilo drago vidjeti Šekija, Dragoslava Šekularca, koji je stanovao u istoj ulici nekoliko brojeva niže od našeg Centra. Sa svojim Folksvagenom- bubom, ispred ulaza u kojem je stanovao, bio je to sasvim običan mlad čovjek, koji bi znao sa nama razmjeniti par rečenica, a čudno mu je bilo da cjela Bukovica i Kninsko podinarje navija za "Crvenu zvjezdu", skoro da je bio siguran da kao Dalmatinci navijamo listom za "Hajduka".

- "Navijamo mi i za "Ajduka", ali je on na drugom mjestu,"Crvena zvjezda" je broj jedan." – kaže Stevo Milivojević.

Ništa mu nije bilo jasno.

- "To je zato što svi Boduli navijaju za "Hajduka", pa onda za "Dinamo", ostali Hrvati navijaju za "Dinamo", pa "Hajduka" ili neki drugi njihov klub, i mi zato navijamo za "Crvenu zvjezdu", pa za "Ajduka", jer tamo igraju naši Nadoveza, Vukčević, Bošković, a prije njih je igra i Beara." - pokušava mu protumačiti neko.

- "A kad igraju "Hajduk" i "Zvezda"? – smije se on.

- "Normalno, za "Zvezdu"!" – jednoglasno ćemo mi, nešto radi ulagivanja, nešto radi stanja u duši.

- "A tako!? Komšijska posla, inat!" – smije se on.

- "Možda, ko zna, može se pronaći neki od Bunjevaca da navija za "Partizan", ali da navija za "Zvezdu", e, toga nismo sreli. Da oni nisu tako isključivi, mi sigurno ne bi bili, jer mi kao Dalmatinci navijamo i za "Ajduka", a od njih nema nikoga za "Zvezdu", tako je to." - objašnjavo mu naš stav.

- "Pa sve je to igra, mi igrači smo prijatelji, iako igramo za različite klubove, deco draga." - spušta nas on na zemlju.

- "Znamo mi to, jeste igra, jeste sport, ali se svi vesele pobjedi "svoji", niko se ne veseli porazu, a "Zvezda" najčešće pobjeđuje. Nešto tu ima i više od igre. Kad se sve spoji, bolje je navijati za svoga." – nekako pokušavamo zajednički razjasniti, ali smo svjesni da nismo ni sami sebi razjasnili, a drago nam je, oduševljeni smo da on uopće s nama priča.

- 42 -

Nekako se, bez posebnog razloga, uobičajilo da skitamo do Univerziteta "Braća Stamenković", oko kina "Drina" i željezničke stanice Dunav. Neke od djevojaka iz Učiteljske škole putovale su na nastavavu iz Pančeva, a upoznali smo ih na plesu kod nas u Centru. Dok su čekale voz poslije nastave za povratak kući mi smo im pravili društvo i tako se rodilo grupno prijateljstvo klape djevojaka i našeg razreda. Niko tu nije bio momak nekoj od njih, već smo jednostavno bili drugari, a niti je sastav društva svaki dan bio isti, već onako slučajan, kako se zadesi.

Marica Vujačić je bila vođa te klape djevojaka. Živila je sa porodicom u Pančevu, otac joj je bio oficir u JNA, a imala je i dvije mlađe sestre. Okošta, srednje visine, blagih sanjarskih očiju i malo povijenog, ipak ljepog, nosa, ravne smeđe kose i sasvim obično obučena, bez nekih đinđa ili sitnih modnih detalja, u školsku plavu kecelju ili neku jednostavnu civilnu odjeću, nije svojom pojavom odavala nikakvog vođu, niti je ona htjela da to bude. Njena blagost, mirnoća, spremnost da svakog sasluša i da mu pomogne isturila je na tako mjesto da je se o svemu pita i očekuje njeno mišljenje i savjet o svemu. A ona je te svoje savjete i stavove davala na način da ne izgledaju nametnuti, kao isključivi, već ih je dobro argumentirala kao razložne, pa kako te volja. I uglavnom je uvjek bila u pravu. S vremenom je upoznala probleme svih nas, mišljenja i narav i kao starija sestra nastojala da pomogne s čim je god raspolagala: savjetom, prenoseći poruke ili jednostavno strpljivo puštajući da se ispriča muka i da je tako svede na realni nivo, gdje se uvjek lakše nađe rješenje.

Tako smo nekoliko puta preko vikenda odlazili u Pančevo, gdje su nas Marica, Slavica i druge iz društva upoznale sa bezbroj djevojaka i mladića na korzou, te sa znamenitostima Pančeva, načinom života mladosti i svim ostalim šta nas je interesovalo.

Malo po malo, neprimnjetno su prolazili dani, Begrad se uvlačio pod kožu, počeli smo svi govoriti ekavicom i poprimati neke tipične mote beogradske mladosti.

Za zimske praznike sam otišao kući u Kistanje i tu zatekao sve onako kako sam i ostavio. Dušan i Stevo su bili u vojsci, a Braco je ostao u Beogradu raditi, kao i do sada. Milan mi se požalio da mu Gimnazija ne ide dobro, kad putuje vozom nema vremena za učenje, a kad je kod ujaka Jove Burze u Kninu nelagodno se osjeća, ipak je to tuđa kuća, a kriterij profesora na ispitima je strašan. Izvadi mi udžbenik iz latinskog i pokaza:

- "Sve ovo bi treba znati napamet i to ne po redu, nego jednostavno rečeno, znati govoriti i pisati latinski."

- "Tera est stella. Omnia omeo mecum porto. Historia est magistra vitae. Repetition est mater studiorum." – pokušavam pravilno pročitati listajući knjigu i kažem mu:

- "Meni će uvjek biti žao što nisam išao u Gimnaziju, a naročito što neću učiti latinski, bez znanja tog jezika nijedna nauka nije kompletna."

- "To je istina, ali ja više volim neki zanat, nije to za mene, a prova sam radi roditelja, mislio sam da ću s vremenom i ja promjeniti mišljenje, ali sam sad svjestan da sam izgubio godinu, dogodine ću na zanat, vidiću koji." - kaže on zrelo i odlučno.

- "Ti najbolje znaš šta želiš, tako i postupi. Nemoj da te to cjeli život muči, a čini mi se i da bi tvoji rado volili da ostaneš, ki jedinac, blizu kuće." - posavjetujem ga.

- "Planiram se upisati za automehaničara, malo raditi u Kninu da dobro ispečem zanat, a onda ću raditi ođe, bići sam svoj gazda." – iznosi on svoj plan.

- "To ti je odlično, oziđi garažu i prikupljaj pomalo alat, valjda će uskoro i u naš zaseok doći struja, voda i asfalt, bolje ti je da si ovdje nego u centu Kistanja. A auta je svaki dan sve više, imaćeš posla i zarade koliko te volja. Ali zato budi dobar majstor, samo takvi opstaju, to i sam znaš." – sviđa mi se njegov plan.

- "O, zato se ne bojim, ja to volim raditi!" - potvrđuje Milan.

- 43 -

S prvim cvjetovima na bajamu grkašu krenuo sam nazad u Beograd, u školu. Ostavio sam dalmatinsko proljeće da bi došao u duboku zimu, okovanu maglom i smogom, hrpama prljavog starog snjega pored tratoara, smradom od izgaranja uglja i kiselim vonjom trulog smeća ispod hrpa otapajućeg snjega. A onda je krenulo sve po starom, jedino se razboli Klimović Božidar iz Obrenovca i završi u bolnici. Dugo ga nije bilo, a kad se vratio blijed i mršav, šepajući, saznali smo da će morati prekinuti školovanje. Zbog neke upale u peti i operacije doživotno će šepuckati, ne može radi toga biti prva zdravstvena grupa, i to ti je tako. Ispratili smo ga na odlasku s mukom suzdržavajući suze i dugo smo niz ulicu gledali kako odšepusa u pratnji oca vozovođe u modrom željezničkom čojanom šinjelu s zlatnom dugmadi.

Zima se odužila, magluština ne dozvoljavaše suncu da se ni na tren probije i u družinu uđe neki nemir. Neki počeše u "Braći Stamenković" trenirati boks, karate i druge borbene vještine, drugi se propušiše, a govorilo se za neke da su počeli krasti po smouslugama i kioscima, a svaki čas bi zbog neke sitnice izbila svađa po sobama i počeše se kod dosta njih nizati slabe ocjene. Kao predsjedniku razredne zajednice svaki čas se neko žalio: te ne mogu od ovoga učiti, ovaj neće da čisti sobu, ovaj zakasnio iz grada, ovaj odluta negdje za vikend i nije prnoćio u Domu i ne znamo šta da radimo jer se još nije vratio, i kap po kap preli se čaša. Na prvom razrednom času ustanem i svečano izjavim da ne želim više biti predsjednik razredne zajednice, da me ne pitaju za razloge jer ih i sami znaju, pa neka biraju koga hoće, meni je dosta.

U razredu nasta tišina, grobni muk, svi pognuli glave i gledaju predase i to dugo potraja. A tada se javi razredni starješina profesor Zović:

- "Ja čekam da vi to sami rešite. Znam toga dosta, ali bi voleo da to čujem od vas. Marko je u pravu, previše ste mu toga na leđa natovarili, da bi on to mogao sve sam izneti."

Poče meškoljenje po klupama, a onda ustade Stevo Milivojević, sav crven u licu od uzbuđenja:

- "Sam sam sebi kriv, u par dana sam dobio tri slabe, uhvatila me panika, ne znam šta ću. A Marko mi je poodavno rekao: "Stevo, činiš gluposti, nisu te ovamo poslali radi toga što činiš, već da završiš školu. Ili želiš opet na Dinaru da čuvaš ovce po cjelo ljeto, sam s vukovima?" A ja sam ga poslao kvragu, ne znam šta mi je bilo. A sad Vas, razredni, molim da me premjestite kod njega u sobu, to je jedini način da popravim ocjene i izvučem se do kraja godine."

Sjedne i duboku srknu zrak i obrisa krupne kaplje znoja s čela.

- "I ja bi kod Marka u sobu, tamo jedino vlada red, jedino ću tako i ja popraviti slabe ocjene. Nije Marko ništa kriv, mi boljeg predsjenika ne možemo imati, a što se nama ponekad ne sviđa kad nam kaže istinu, to je kod nas problem. A trebali bi mu biti itekako zahvalni." - javi se i Pero Trbojević izgovarajući sve na dušak.

Sad su se počeli i ostali javljati, led je bio probijen. I svi su iznosili svoje viđenje i predloge, no niko nije prihvaćao moju ostavku.

- "Petre Demiću, od tebe nismo ništa čuli, a ja mislim da imaš i ti nešto reći!" – javi se raredni Zović.

- "Da, trebao sam reći Marku da ću biti odsutan, da se ne digne tolika uzbuna. Bio sam kod jedne cure, nisam planirao da ostanem, tako je ispalo. Drago mi je da nisu prijavili miliciji da me traži iako su po pravilu morali. Neće se više ponoviti, obećavam, a vi me kaznite za ovaj put kako treba." – smušeno će Pero, pokajnički mlartarajući rukama i slježući ramenima.

- "Moram vam svima nešto reći, to ste smetnuli s uma. Marko je dete, momak, kao i vi, ima svoje probleme i želje, kao i vi ostali. Nikad vas nije cinkario, a to i sami znate, ne očekuje od vas zahvalnost, on je takav, daje sve od sebe za dobrobit sviju, to mu ispunjava dušu. Ne pravi se gospodar, ne želi ni da bude neki vođa, ne traži od vas ništa radi sebe već radi vas samih. To treba poštovati, bar je toliko zaslužio. I ja sam kriv, trebao sam mu više pomoći, previše sam svojih obaveza prebacio na njega. Ja mu se izvinjavam radi toga." – reče razredni Zović.

- "Ja u svoje ime i ume svih nas: Žule, oprosti, ali ti moraš i dalje biti naš predsednik!" – javi se Boban Stefanović.

Grop mi se digao u grlo, a niz lice mi potekuše dvije vruće suze:

- "Kako vi kažete." – jedva uspjeh izgovoriti.

A tad je napravljen novi raspored sjedenja u razredu i boravku po sobama. Do mene u prvoj klupi je sada sjedio Stevo Milivojević, a do njega Petar Trbojević. I u sobu sa mnom su smještena njih dvojica, a druge spontano formirane grupice su razbijene razmještajem po sobama. Nije trebalo dugo vremena da se poprave slabe ocjene i uspostavi normalni red.

Razredni starješina bi skoknu češće predveče da vidi kako stvari stoje, a Stevo Milivojević je dokazao svojim kiklopskim rastom da boks, karate i druge borilačke vještine se ne mogu svladati za mjesec dana. Jednostavno bi svojim ručerdama protivnika uhvatio gdje stigne, podigao od zemlje da se koprca u vazduhu i puštao ga tek onda kad bi ovome dogustilo do suza.

- 44 -

Tog martovskog popodneva iznenadi me posjeta ujaka Dušana i njegovog kolege sa studija medicine. Dan je bio oblačan i mračan, magla se spustila do zemlje i ljepila za crni vlažni asfalt i mrtve travnjake. Ojužilo je, i iz gomila snjega s ruba tratoara curila je voda u šahte uz rub kolovoza. Tek kad smo izašli iz Centra na Čelarevu ulicu upitam ih za razlog posjete.

- "Onako, da vidimo gdje i kako živiš. Po ovome šta vidimo nije vam smještaj loš, a kako ti ide u školi?" – ujak Dušan će blagim promuklim glasom. Bjelo lice, bjele ruke, mekoća u glasu i smirenost u govoru i kretnjama, kratka i direktna pitanja odavala su medicinara.

- "Dobro je, kao i uvjek!" - kažem.

- "Znači, odličan!" - nasmješi se i reče kolegi:

- "Od malih nogu voli knjigu, čudo jedno. Sjećem se kad je jednom kao mali bio kod nas u Mjerkačima, doveli ga da sadi kuruze, još nije pošao u školu, a ispretura sve moje knjige iz gimnazije. Baba Boja mu kaže: "To je od ujaka Dušana, ljutiće se!", a on njoj da neće, jer on pazi knjige bolje nego ogledalo i sve će on, kako treba, složiti da ja ne primjetim. Morala ga je tjerati van da se igra, po cjeli dan bi bio u stanju da prevrće knjižurine."

- "Biće da je to porodična žica!?" - pita ga kolega.

- "Ćaća mu voli knjigu, po materinj strani je isto. Ne svi podjednako, ali se može reći da sa obe strane ima predispozicije." - kaže ujak.

- "I vidiš, tako djete poslati u željezničku školu, umjesto da je dobio stipendiju da uči šta ga volja? To kod nas ne valja! Talenti se prepuštaju sudbini, sreći, a o prosječnima i lošima se više vodi računa. A talentima samo treba dati mogućnost da ga razviju, nemaš nikakvih drugih briga, dok je kod nas obrnuto. O lošem učeniku svi vode računa i na kraju, u životu, bolje prođu. Eto,on kad završi u firmi će imati isti tretman kao i onaj koji se jedva provukao. Isto je i sa nama, ti već znaš da će ovi Beograđani odmah dobiti specijalizacije, a ja i ti ćemo negdje u vukojebini morati vraćati stipendije, pa ako ikada dobijemo priliku za specijalizaciju, biće to poslije duže vremena. A za par tih godina nauka ode, a ja i ti od tamo je ne možemo pratiti. Čast izuzecima, ali ja većini svojih kolega iz moje generacije, "aristokracije" naročito, ne bi dozvolio da mi daju ni injekciju, taman posla da me lječe." - raspriča mu se kolega.

Laganim koracima išli smo ulicom 27. matra, presjekli Bulevar revolucije i spustili se prema Slaviji. Krenušmo uz Maršala Tita prema Terazijama.

- "Stani, ajmo sjesti ovdje u "Poleta".- predloži ujak.

- "Da osjetimo miris naše Dalmacije!" – nasmija mu se kolega.

- "Ubija me ova magla, još malo pa je s njom gotovo." - kaže ujak.

- "Gotove studije?" - pitam.

- "Da, još jedan ispit i idemo raditi, stažirati godinu dana." - reče ujak.

- "Pa, čestitam gospodo doktori!" - veselo ću ja.

- "Vidi, vidi, postadošmo gospoda!" - šali se ujakov kolega.

- "Častimo onda, girice i vino, jel' tako?" - pita nas ujak.

- "Da, još mi nisu dosadile. A sto puta su me spasile! Eto zemljače, ako u Domu nešto od hrane ne valja dođeš ovdje na frigane girice, a ovdje u "Poleta" je najeftinije za naše džepove. Porcija friganih girica i čaša crnog vina, to smo nas dvojica često trošili, a "Polet" nam je bio skoro druga menza." - odaje studentske tajne ujakov prijatelj.

- "Pišu li ti od kuće, ima li šta tamo novoga?" - okreće temu ujak Dušan.

- "Pišu, sve je po starom, nikakvih novosti nema." – ukratko prepričam sadržaj zadnjeg pisma.

- "Znači," - zastade on – " ti ne znaš da je Otac Nikodim umro?" - dovrši ujak.

- "Iguman Nikodim!? Prvi glasi od tebe!" - zinem iznenađeno - "Kada?"

- "Tu skoro, ubio se iz lovačke puške." - doda ujak.

- "Bože dragi, ubio se, ko bi se tome nada!? Pa on je kaluđer, zar to nije smrtni greh?" - ote mi se uzdah nevjerice.

- "Jeste, jeste, iz lovačke puške! Kažu da je bolova od raka i kad je za to sazna i počela ga hvatati nemoć, otiša iza Manastira i presudio sam sebi. Nije moga podnjeti muke, bolje bi bilo reći poniženje u nemoći, i tako odlučio." - smireno će ujak.

- "Žao mi ga je, ki da mi je nešto u rodu. A još mi je žalije što je na taj način završio njegov život. Bože, smiluj mu se, duši njegovoj." - iskreno mi se ote.

- "A kome nije žao, pamte ga generacije i generacije, nema ga kome nije pomogao, a i nisu bila baš vremena da se slobodno i otvoreno moglo pomagati, bez opasnosti po vlastiti život. Za Drugoga rata kroz Manastir su prošli i četnici i Talijani i partizani i Švabe, svi tražili i otimali. Kažu da mu niko u Crkvu nije ušao s oružjem! Pokazao bi krst na grudima, prstom upro u pušku ili pištolj i pokaza da da se ostavi ispred vrata, a on je uvjek išao napred da ih uvjeri da u Božjoj kući nema neprijatelja. Popa Đujića i njegovu kamarilu je otjera od Manastirske trpeze, a poslije su ga, kažu na Igumanov nagovor, i Talijani otjerali u Knin, jer se vidilo da narod neće s njime, a da su partizani poštivali Nikodimovu volju da se ne kriju po Manastiru, već okolo, gdje im se donosila hrana. Lokalni vlastodršci odmah poslije rata htjedoše ga optužiti za saradnju sa okupatorom, ali im više vlast nisu dale, nego ga čak i odlikovale Ordenom zasluga za narod. A i zaslužio je, mnogo je izbjeglica i sirotinje za rata Manastir pomogao." - raspriča se ujak, da objasni nešto detaljnije kolegi i tada diže čašu:

- "Za pokoj duše našeg Igumana Nikodima!"

Šutke smo izlili par kapi vina na pod:

- "Počivao u miru!" - rekoh i otpih gutalj.

Sjedili smo i pričali i o drugim stvarima i događajima, a onda se uputišmo svak na svoju stranu. Cjelim putem sam se prisjeća Oca Nikodima, nikako mi nije išlo u glavu da ga više nema i dugih razgovora na Lukama sa njime. "A ni Manastir bez njega neće biti isti!" – prostruja mi kroz tjelo leden drhtaj i kao da nešto odnese iz duše u nebesa sa sobom.

- 45 -

Monotoniju svakodnevnice prekinu Dan željezničara, 15. aprila, kada nismo imali nastavu, već svečanu akademiju kroz jutro, svečani praznični ručak u podne, sportska takmičenja tokom cjelog dana, a cjelo veče slobodno. I vreme se proljepša, maglice bijaše izjutra rano, a preko cjelog dana sunce je vabilo listiće i cvjetove iz nabreklih pupova drvoreda i ukrasnog bilja po parkovima. Beograd poče mirišati po proljeću, a u našim tjelima krv poče ključati i poticati čežnju u duši za nekom milom i ljepom djevojkom. Stihovi su mi se rojili u glavi, nešto zapisah, većinu odnese zaborav ili koje pismo djevojkama od prijatelja, koji su me opsjedali da im svakodnevno sastavljam pisma.

Od toga me spasi poziv Omladinskog komiteta u Centru za učešće na prvomajskoj paradi. Svi mi izdaljega, koji za praznike nisu putovali kući, kolektivno smo se prijavili za učešće. Šteta je ne iskoristititu tu šansu, kad se već pruža, a tako ćemo moći izbliza viditi sve šta se na paradi i oko nje dešava. Dva dana prije Prvog maja okupili smo se na platou Centra i po nas je došao autobus te nas odvezao na Novi Beograd, gdje smo se priključili đacima iz ostalih beogradskih škola. Poredali su nas u ešalone po šesnaest u redu i preko megafona izdavali upute i komande, kako koračati i kako se ponašati. Stupali smo tako napred, zastajali, slušali komande instruktora, a kad je glavni koreograf bio zadovoljan, pokrcaše nas u autobuse i vratiše nazad.

- "Neće nas ovakve voditi na paradu " – upita Pero Trbojević vođu grupe aludirajući na raznoliku i sirotinjsku odjeću.

- "Ne, dobićete odjeću i zastave na sam dan parade." - odgovori ovaj službeno i važno – "Vi se okupajte, obrijte se, ostalo je moja briga."

- "Bože, na šta će ovo ispasti ako bude kao na probi, bruka i sramota." - plaši se unapred Branko Vukovojac.

- "Šta te briga, čini ono šta ti se kaže, a ostalo je njihova briga. Ja hoću da izbliza vidim Tita, kad sam već u Beogradu." – ne brine se omalešni Milan Borić.

Dođe Prvi maj, dođe to jutro. Donjeli su nam odjeću već u sedam sati i mi smo se obukli. Ja sam dobio bjele patike, bjele pantalone i svjetloplavu košulju kratkih rukava, sve po mjeri. Ostali isto ili nešto slično tako, pa smo krenuli do polovine ulice 27. marta, gdje su nas rasporedili na naše mjesto u koloni. Jedan momčić u bjelim patikama, bjelim pantalonama i svjetloplavoj košulji, do njega jedna djevojčica u svjetloplavoj veštici, bjeloj bluzi, i tako naizmjenično do kraja reda. Naša grupa je predstavljala ferijalce, ispred nas su bili izviđači u svjetlozelenim uniformama, ispred njih pitomci u svojim svečanim uniformama, a iza nas brigadiri sa radnih akcija. Momci su nosili na vitkim kopljima zastave svih omladinskih i pionirskih udruženja, a djevojke bukete raznobojnog cvjeća.

Bio sam između dvije Beograđanke, gimnazijalke, smeđih kika zavezanih crvenim fjokovima. Ljeva mi pomaže zavezati zastavu na koplje, a desna se buni:

- "Ne može Lalo, on je moj pratioc, ja sam mu s desne strane."

- "A ja sam mu bliže srcu, zar ne?" – gleda me sa svojim krupnim smeđim očima kao u srne.

- "Bože, šta me mučiš, ili daješ previše ili ništa!?" - smjem se ja tražeći pomoć s neba.

- "Žule, trba li ti pomoć?" - javlja se iza mene Boban Stefanović.

- "Ti na svoje mesto, crni!" - zgrabiše ga njegove pratilje i povukoše korak nazad u red.

- "Izaću sam na kraj, obe su mi drage, jednu ću odvesti u Dalmaciju, a druga će mi biti ovdje, jel tako?" - krećem u šaljivi potunapad.

- "Dalmatinac, nedam ti ga Ceco, boriću se do smrti za njega! Lepi moj beli galebiću, tvoja sam i nikome te ne dam, ni na tren." – Lala mi namješta razdjeljak.

Pade komanda da se poravnamo i spremimo za pokret, svi zamukošmo, šala prestade. Iz razglasa su tutnjali marševi, koje začas nadglasa glas iz obližnjeg megafona:

- "Pokret, leva, desna, jedan, dva,…" i mi krenušmo ukorak i desnim krilom se kolona uključi na Bulevar Revolucije. Poslije pedesetak koraka počeše iz razglasa omladinske pjesme, a kad čelo naše kolone izbi kod Pošte, zattnji iz zvučnika:

- "Druže Tito ljubičice bela

Tebe voli omladina cela

I sa njome Pioniri mali.",

A tada, nakon pjesme, spiker:

- "Dolazi najveća ljubav Druga Tita: djeca, pioniri i omladina, da pokažu šta oni znaju, šta oni rade! Oni su naša ljubav, naša budućnost …"

- "Ti si moja ljubav Lalo," - govorim glasno ne okrećući lice i pazeći na barjak – "a ti si moja budućnost Ceco!"

One se ukočile i drže korak, a tada se začu komanda "Pozdrav" i sva lica se istovremeno okrenuše ka bini ispred Skupštine, i ja ugledam Maršala i Jovanku, kako nam nasmijani mašu rukama u bjelim rukavicama. Iza i oko njih generali, admirali, uglađeni civili, svi sa bezbroj odlikovanja na prsima. Sve to potraja dok prođeš desetak koraka i lica opet vratišmo u normalni položaj i duboko udahnušmo zrak, kojeg instiktivno nismo uzimali dok smo koračali ispred bine. Znali smo, glavno je prošlo.

- "Ubiću te!" - poluglasno muklo će Lala.

- "I ja!" - priključi joj se Ceca.

- "Tišina, snima nas televizija!" - produžim koračati ozbiljna lica prema Domu sindikata.

Poslije prolaska Terazija odvedoše nas u neku sporednu uličicu gdje smo ostavili zastave i raspustiše nas. Naša klapa se okupi i onako u neurednu buljuku, po grupicama od tri – četri, ulicom 29. novembra se spusti na Palilulu i Cvijićevom dođošmo u naš Centar.

- "Žule, jesi li se išta dogovorio sa onim devojkama?" - pita me Boban.

- "Ja gledam i slušam i pitam se: šta su li se zaljubile u ovog žutog vraga, a meni nijedna da kaže "be"." - žali se Stevo Milivojević.

- "Šta ću dogovoriti, mi smo dva svjeta. Kad bi me vidile bez ove odore ne bi me ni prepoznale, akamoli udostojile pogleda." – kažem im surovu istinu.

- "Ali, ti si se dobro pokazao, svaka čast." - zamišljeno će Milan Borić.

- "Da, to su beogradske šminkerice, gimnazijalke, iz kruga dvojke, van njihovog staleža ne zarezuju nikog." – zaključi Boban Stefanović, Beograđanin sa Karaburme, svjestan da je bliži nama nego toj eliti.

- "Ma nije baš tako, moj rođak stanuje na Bulevaru, oficirčina visoka čina, ima dvije kćeri, pa kad god dođem u posjetu ljepo me dočekaju." - pobuni se Branko Vukovojac.

- "U kući, da, a koliko su te puta izvele naveče sa svojim društvom? Koliko su te puta kao bliskog rođaka, brata od strica, posjetile ovdje u Centru? Kad dođu ljeti u Liku, na Vrhovine, kod tvojih, na sir, janjetinu i šnjivu, sve im je ljepo i tada obećavaju brda i doline, a ovdje te jedva poznaju. Imam i ja strica na Novom Beogradu, bio sam jednom i nikada više. Visoki budža, veliki gospodin, nema vremena, nezgodan trenutak itd., a kad dođe u Liku ja ispadam kriv što kod njega nisam navraća. Neka glumi pred drugima velikog gospodina, ali ja znam kuću u kojoj se rodio, sad u njoj držimo krave, a znam i koje je škole završio, sve neki kursići za odabrane kadrove. Jebeš taku gospodu i taku rodbinu!" - provali iz Pere Trbojevića.

- "Ti su najgori što skoče iz opanaka u cipele, radi nekih zasluga, neznanje pokrivaju nabusitošću i tobože modernim odjevanjem, a ne znaju koliko su šuplji. Znate da je moj ćaća bio u Americi, tamo rmbačio i đavo ga vrati nazad u Polaču, oženi se u četrdesetoj, ali bar zna nešto engleski pričati. Došli tako neki stranci u Polaču, a naši funkcioneri se našli u čudu, ćaća sjedi ispred oštarije i smije se našim budalama, neće da im pomogne, nek se malo peku na muci, a ovi došli ga onda preklinjati da im pomogne i prevede šta govore. A ćaća se nećka, kaže im da je on bio samo obični radnik u fabrici auta, a onda se sjtiše stranci oko njega, osjetili da on zna engleski i on im na kraju morade pomoći. Bili su to neki planinari, Englezi, Amerikanci i Francuzi, išli na Dinaru. Kad ovi odoše, ćaći počeše naši glavonje pretiti što se nije odmah skočio i pomoga, ali umukoše kad im ćaća zapreti da će se obratiti baš ovim strancima, jer ne pušta država svakom da se vere po Dinari, te da oni sigurno imaju visoke veze. A takvih funkcionera je pun Beograd. Drže mjesta, a nemaju ništa od znanja, već samo golu vlast." – slaže se Stevo Milivojević sa Petrom.

- "Njihova djeca će se školovati, imaju sve privilegije roditeljskom zaslugom, pa će poslije zauzeti dobro plaćena rukovodeća mjesta i položaje." – iz prikrajka se umješa Milan Borić.

- "To hoće sigurno, ali je za njih kriterij u školama blaži, sve sami odlikaši, a mi djeca znamo da te ocjene nisu plod znanja, već zasluge roditelja. Tako je bar u mojoj školi bilo, a siguran sam i kod vas." – procjedi Pero kroz zube.

- "Svi mi to znamo, samo ništa ne možemo. Bar u našoj školi toga nema, ne ide se bogatima na željeznicu, oni će nas dočekati kao direktori i šefovi. Ajmo mi ovo skinuti, ljepo je bilo dok je trajalo, a sad u naše krpe." - prekinem jadikovke dok pakiram paradnu odjeću.

Naveče smo gledali televiziju i vidili sami sebe kako marširamo ispred bine.

- "Bog te mazo' što odlično izgledam, sam se sebi divim! Ma jesam li ono bio ja?" – oduševljava se Stevo Milivojević.

- "Tvoju kiklopsku pojavu ništa ne može maskirati, bar meni!" - gricka ga Pero Trbojević.

- "Zar odmah moraš zezati!? Šta me ne pustiš par minuta da uživam u sreći!" - obrecnu se Stevo na njega.

- "Bojim se da ne dobiješ krila, pa odletiš, bolje ti je da se držiš svoje pećine i ovaca, i ne nadaš se Odiseju." - smije se Pero.

Sutradan naveče smo išli u kino "Odeon" da gledamo "Od sada do vječnosti". Kroz jutro su Stevo i Branko kupili karte, jer je bila velika gužva oko karata i tapkaroši su odlično zarađivali. U holu, dok smo čekali ulazak u salu Boban mi se nagnu blizu uha:

- "Žule, eno onih tvojih s parade, gledaju u tebe, tamo su ispred ogledala."

Lagano se poluokrenem u mjestu i pogled mi se sudari sa Lalinim i Cecinim. Da su me prepoznale oda ih skoro neprimjetni smješak, a tada okrenuše pogled i nastaviše priču sa svojim društvom. Po odjeći, štiklama i šminki, frizuri i ponašanju bilo je jasno da je to društvo iz više beogradske klase ili su se bar tako umjetno prikazivali.

- "Šta sam ti rekao, mi smo dva svjeta." - kažem Bobanu.

- "Da, da, dobro kažeš, dva svjeta, njima je i Karaburma selendra." - složi se Boban.

Ostalima iz društva nismo ništa rekli, shvatiće to i oni jednog dana.