- 21 -
Rano sutradan smo krenuli ćaća, mater i ja u Gradinu. Zakalali smo ovce, Bećara i kravu, uzeli sikire, kosjer i kosjeraču i krenuli polako ulicom između Dola s ljeve i Njivica s desne strane, koju su stariji zvali Nanijinom, a malađi Aničinom ulicom. Nešto mi fali, okrećem se, napred gledam, ali se ne mogu sjetiti. Kod Male baščice mater me pita:
- "Šta ti je, šta se obazireš?"
- "Osjećem da nešto fali, a ne mogu se sjetiti šta." - kažem joj.
- "Vučko, njega nema, krepa je." - pogodi ćaća moje misli.
- "Pa da, Vučko, šta mu je bilo?" - lupim se dlanom po čelu.
- "A šta, strost, pa na nuge, nije muga više odati, vuka se jadnik, pa sam reka Pani Lugaru da ga ubije iz puške da se ne muči." - kaže ćaća.
- "Baš mi ga ža, bio je dobar pas!" - proleti mi kroz tjelo lagani drhtaj.
- "Dašta! Reka sam tetku Duji da mi ostavi štene kad mu se kuja ošteni na proljeće, dobra je to i pametna sorta." – opet će ćaća, naoko bezdušno, no glas mu podeblja.
Zašutišmo, svak sa svojim mislima i osjećajima.
U ulici, duboko među suvim lišćem i golim kracima kupine, modre se plave oči ljubičica. Na Duje Ružičinom rastiću kod Splavine drhti smeđe lišće, burica sa Dinare niz tlo umiva lice, naše i cjelog kraja. Ispred ovaca crna žutokljuna kosovica proleti ulicu i nesta među gustim granama smreke.
- "Ne govorite ništa, ima li išta novog ovdje?" - prokašljem se.
- "A šta će biti, Mara Mirina rodila sina, ime mu dali Radovan, a zovu ga Braco." - mater će.
- "Dolazi li Dušan?" - opet ću ja.
- "Rjetko, ki da je preko svjeta, zadnji put je bijo za Svetog Jandriju, brže otiša nego doša." - nezadovoljno će ćaća.
- "Pa takav mu je posa, kaže, nema kad." - brani ga mater.
- "Politika, nije to nikakav posa, bolje bi mu bilo da to iskoristi i nađe sebi dobro mjesto za rad van politike. U politici danas jesi a šutra njesi na položaju, a svakom se mureš zamjeriti na tom položaju, unima gore i unima dolje." - mudruje ćaća.
- "Možda i hoće, ta on je samo Predsjednik omladine u Općini, tek mu je dvadeset godina." - kažem ja.
- "Govori nam da će nešto vanredno studirati, bogme ja njesam zapamtio kako se to zove ni šta se poslije radi, samo znam da se i štim mlati prazna slama." - reče ćaća.
- "Sigurno nešto iz društvenih nauka, nije on za prirodne nauke, nezna on ni sikiru naoštriti. Možda filozofija, filologija, pravo, političke nauke ili sociologija?" - nagađam.
- "E, to zadnje, ta socijologija, šta je to znaš li ti?" - pita ćaća.
- "To je nauka o društvu, društvenim odnosima i zakonitostima, nije to lak fakultet, dosta je opširna struka." - kažem onoliko koliko znam.
- "Pa šta radi kad to završi?" - opet će ćaća.
- "Sociolog, predaje u srednjim školama, fakultetima, radi u raznim društvenim institutima, u velikim poduzećima, novinama, općini, kotaru, imaju širok izbor radnih mjesta." - pokušavam im protumačiti.
- "Sve je to jopet politika i u službi politike, tako ja mislim, a po meni se bolje nje kloniti." - nezadovoljno će ćaća.
Ja oćuta, mater isto, a ćaća prihvati stanje.
- 22 -
Stigošmo do struge, potrčim napred i bacim s nje grančine, prethodno maknuvši oveću kamenčinu s kojom su bile pritisnute. Bećar prvi prođe, za njim krava Zekulja, a onda se nastaviše ovce. Kad uđoše poslije nji mater i ćaća nabacim grančine na strugu i pritisnem onom kamenčinom, a onad preskočim zid preko nogostupa.
Iznad proplanka obraslog bjelušinom ćaća stade i baci sikire na zemlju:
- "Ođe ćemo, sreda, da se napravi prolaz prema Nuvoj Gradini. Tu je nekad i bio prolaz, stari kolski put, a sada se jedva mureš provući. Ostavićemo mlade uspravne rastiće, po koji jesenić, klenić, rašeljku i drenić, a ostalo redom sječemo. Ako bude neki ljepi grabić samac, ostavi ga, ako drugom drvetu ne smeta."
Uze tad veliku sikiru, zagazi nogom prizemne grane i iz dva puta presječe grabić:
- "A, Duja kovaču, svaka čast, dobro si je naoštrio."
Mater izvuče drvo i kosjeračom mu odsjeca grane, pa deblo baci na jednu, a grane na drugu stranu.
Manjom sikirom počeh i ja sjeći.
- "Mile, pazi da se ne izgrebeš! Prosjeci put do debla, pa unda sjeci deblo. Vražija je ova kokara, zna opaliti po licu. A ti muraš nazad u grad." - upozorava me ćaća.
- "Polako ti, srećo, doće sada brzo i tetak Marko, dok na cesti zatrpa par rupa, pa će ovo brzo ići." - govori mi mater.
- "Radi li on sada stalno ki cestar?" - pitam ih.
- "Jest, konačno se smilovaše i primiše ga za stalno, danas će, šutra će, pa evo tek sada. Dionica mu je od Nadvožnjaka do Kistanja, voše, rupetine na cesti, tući muće, čistiti propuste, ima se tu šta raditi svaki dan. Vredan je un i cesta mu dobro izgleda, fale ga ljudi." - govori ćaća.
- "Pravi je un čojek, uvjek je dobre volje i previše vredan. Unako smiren i raspoložen svakom je drag. Blago tetki Mandi šnjim, da je ostala s unim prvim ljenčinom ko zna bili dosad ostala živa." - hvali tetka mater.
- "Pa šta je bilo sa njom? Zar se ona dvaput udavala?" - pitam ih ne prestajući sjeći.
- "E, tu mi se ćaća prevario! Bijo neki, tu u Rudelama, jedinac, dobro mu imanje ćaća steka, a un nikakav, neradnik. Ćaća mi je to sve zna, ali je računa, trgnuće se kad se oženi i kad preuzme od svog ćaće voditi domaćinstvo, ali nije bilo tako. Krenu un i tetka ti Manda u polje raditi, una kopa, a un u ladovinu, pod grm uz među, nešto je ka marotan, samo da dođe sebi, a ustvari rče li rče ki vo. Tako do ručka, a poslije nađe neki drugi razlog, i tako stalno. Tako ona jadnica sama u polju, sama u vinogradu, a un gospodin, izležava se đe stigne. Požali se una svekru i svekrvi, a uni drvlje i kamenje na nju, ka ona je kriva šta je un taki. Onda una uvati prvu priliku, uzme svoj đerdan i uno malo robice i vrati se sa kovčegom kući i kaže svojima:
- "Radije me ubijte, ja se tamo ne vraćam!"
Đed ti Jandrija pobjesnijo, đe će una njega sramotiti pred ljudima, neka ide kuda zna, a baba ti Anica ispita je ženski potanko o svemu i ubjedi đeda Jandrusa da popušti. Nije prošlo dugo, dođe Marko Stupar sa svojima i odvede tetku ti Mandu, ne treba njemu dota, ništa. I tako una se uda za njega. A šta je bila ljepa, nije bilo ljepše cure u kraju, neka mi je sestra." - ispriča ćaća.
- "Rekla mi je da joj tetak Marko ili njegovi nikad njesu spomenuli tu prvu udaju, un je pazi ki suzu na dlanu. A ima i zašta. Una je od vaše race najljepša i najsmirenija. A zna šiti, zna tkati, zna plesti i vesti, o drugim ovim poslovima da ne govorim. Tetka Milica je krupna, troma i milostiva, Sava je suva, brza i oćna, a bogme i oštra ki ustra, seja Ruža je jadnica dobra, pametna, ali je svlada sirotinja, nije ni najboljeg zdravlja, uda se daleko u Nunić, Đuto tetak je dobar, ma šta ti to vredi kad si Bogu iza leđa, a tamo je kod nji, Bože sačuvaj, sve ljuta sirotinja, ni polja, ni vode, ni trave, a ničeg nema preuba dovoljno." - priča mater dok kosjeračom kreše grančine.
- "A kaki sam ja kad si o svima mujima izredala?" - nasmija se ćaća.
- "Razmažen, eto kaki si!" - i ona se nasmija.
- "Pravo kažeš Ružo, dobar vam dan!" -smije se tetak Marko prilazeći nam – "Đed Jandrus prevrnu nebo i zemlju da dobije sina nasljednika i un mu se rodi najmlađi. Nije mu bilo dosta da ga ćaća i mater maze i paze, već to radiše i četri starije sestre, i tako maza osta maza, unda i danas."
- "U to vi, a đe sam ja to pošteđen?" - uozbilji se ćaća.
- "U Bukovici, ovoj sirotinji, nema pošteđenog, od magarca i pasa pa do čojeka! Ali i sam znaš da ni u karu ni u plugu nije isto biti dešnjak ili ljevak." - osmijulji se tetak Marko ćaći, pa se okrenu meni i pruži ruku:
- "A kako si ti mumčino, kako je u Beogradu, viđaš li une muje, Jovu i Milana i sestre im. Ti znaš da su uni u Zemunu?"
- "Znam, ma Zemun je prilično daleko od mene, a ja sam tamo još novi i ne poznajem dobro grad, veliko je to, a imam i dosta obaveza u školi, nedaju nam baš ni skitati." – pravdam se ja.
- "Znam, znam, tako i uni pišu, važno je da škola ide dobro, da se ovog zla ođe rješite." - poče on odmah sjeći sreda.
Ja ostavim sikiru i počmem izvlačiti drva iz krša, do matere, pa zajedno sa njom kresati granje, tako sve do ručka. Jelo su donjele Rosa i Duška, lončinu kisela kupusa i suvog mesa i slanine, dvolitraš vina i cjeli kruv ispod peke. Mater gustom smrekovom granom očisti zgodnu kamenu ploču, te se namjestišmo oko take trpeze i svi zajedno iz lonca jedemo, ćuteći dok ne mine prva glad.
- "A kad ovo zovu Gradina, jeli tu bio neki grad, tvrđava ili nešto tako?" - pitam ih ja.
- "Pa tu na početku Nove Gradine imaju velike grumile, vide se i neki temelji od kuća i bašča. I drveće je visoko, vidi se da ga je odgajalo i potkresivalo. A sad je sve zaraslo, u kupinu i kokaru. Pita sam ja popove i činovnike prije Drugog rata, njesu ni uni znali reći nešto konkretno, osim toga da taki mjesta ima s obe strane Krke. Ova Gradina, pa Kula s Ćemerom, pa tamo kod Čučeva, s une strane Krke ima Nečmen, nasuprot Čučevu, a nasuprot Kule vide se na Bunjevačkoj brini meke zidine. Između Čučeva i Nečmena izgleda da je bio i neki tvrdi, kameni must, to se vidi na obali i u plićaku rjeke, velike okresane kamenčine s obe strane vode. Ima toga dosta po kraju, da Šupljaju ne spominjem, ma niko nije istraživa. Đavo i' zna, neko gradio, bili ratovi pa se rušilo, pa jopet gradilo, i tako do danas. Samo po imenima mureš znati da je tu nešto bilo, a Krka s Brinom je bila dobra granica, s ovije mjesta se mure nadaleko viditi, pa se muglo lako i čuvati." - priča ćaća između zalogaja.
- "Pa da, gore od Šupljaje, preko Mukrog Polja, prema izvoru Zrmanje, vide se ostaci u kršu nekog kolnog puta, vodovoda, šta li, kažu da je tuda za Rimljane bijo vodovod u Šupljaju. A i pored ove ceste, šta je tu danas, baš sam zagleda, vide se ostaci stare trase, naročito u krivinama. Kažu da je to bilo izgrađeno prije iljadu godina, a ovu cestu da je proširio i napravijo unaj Francuz Marmont po trasi stare. Pa da, i unda su ljudi živili i radili, ki i danas." - dodaje tetak Marko.
- "Gradilo se, dođe rat, poruši se, pa se ponovo obnovi, unda se to obrađeno kamenje razvlači za kuće ili nešto drugo na drugom mjestu, tako se staro ugasi, s vremenom zaboravi, a ostane samo ime. Tako je svuda, po ovom nesretnom kraju." - završava s pričom ćaća.
Slušao bi ja još, ma njima se nije pričalo.
Po ručku smo nastavili sječu do pred zalazak. Sutra ćemo voziti, biće četri voza, tri za nas, a jedan za tetka Marka.
- "Bože, ljepa li dana, ko bi reka da je sredina zime!?" - veli tetak Marko.
- "Bojim se da nas ne pokosi oko Mučenika, još je dugo do proljeća." - veli ćaća.
- "Šta Bog da, biće, ne vredi se radi toga sikirati." - pomirljivo će mater.
- 23 -
- "Mile, otiđide po Ljubana kod Sakića. Treba voziti drva." – probudi me u ranu zoru mater.
Tek se sjerilo.
- "Ajme, kud ću ranije, još je mrak!" - pobunim se ja, sanjivo se protežući na krevetini.
- "Trebaš stići prije nego ga oćeraju u ogradu, daj da završimo ovo s drvima, danima se mučim nuseći bremena, satra se živa." – molećivim glasom će ona, namještajući mi raščupanu kosu od spavanja.
Skočim se iz kreveta, navučem robu, pljusnem lice u kajinu i krenem prekim putem, preskačući zid Guvna, pa Ogradina i trkom doletim do Splavine. Tu usporim, poskakujući uvis i šireći ruke među vitkim stablima, a tada oštrim korakom dođem u Sakiće.
Taman su poustajali. Baba Dmitra je puvala da raspali vatru na ognjištu, a đed Obrad je ljeva čašicu rakije u bićerin, da mu odmrzne kosti, krijući od babe da mu je to druga ili treća.
- "Dobro vam jutro,baba i đede, đe je Ile?" - ulazim ja u zadimljenu vatrenicu.
- "Uđi rode, sad će un." - pokaza mi suznije očiju od dima baba Dmitra na stočić.
- "Vozimo danas neka drva iz Gradine, juče smo nasjekli." – kažem im, prije nego pitaju.
- "Oćeš rakije Mile, piješ li po koju?" - pita đed Obrad da opravda manjak u bocunu.
- "A,ne pijem đede,neću,hvala." - odmanem rukom.
- "I nemuj rode, đavo je odnjo, nikom to ne koristi!" - zapjevuši baba Dmitra.
- "Koristi baba, samo treba znati stati, naći mjeru. Evo, ja ujutro da se ugriju gnjati popijem bićerin i gotovo. A kad bi do uveče stuka litrenjak, e to ne vanja." - tarliša ruke dlan o dlan đed Obrad s nekoliko kapi što ostaše na dnu bićerina, kojeg na brzinu prethodno sasu u grlo.
- " E, kad je tako, daj i meni jedan!" - baba će Dmitra.
- "O Milanče, suvezniče muj, stiže ti iz škole na odor, pa te odma upregli, nema kod Mariše milosti!" - eto ti Ile na vrata.
Ustanem sa stoca:
- "Zdravo Ile, đe je Ljuban, vozimo drva iz Gradine."
- "Ajmo, da mu nabacim komać." - odmah se on okrene i krenemo u pojatu.
- "Ajmo zavrtane, protegni danas nuge, dosta je bilo ljenčarenja, ih kad je bilo oranje." - odvezuje Ile ular od soje na jaslama i tapše Ljubana po vratu.
- "Napoj de ga Mile, dok ja dunesem kumać!" - pruži mi ular i ja izvedem konja na avliju do korita.
Ile mu nabaci komać, sveza štrange preko vrata, zauzda ga i reče:
- "Evo ga Mile, uzmi vagir za svaki slučaj."
- 24 -
Držeći uzdu povedem Ljubana, zelenka, istim putem nazad. Dok sam zamaka u šumu uzjašem ga i natjeram da kaska, neka se malo ugrije. Začas sam bio pred avlijom i odmah upregnu Ljubana , kao ljevaka, u kar.
Ćaća izvede Bećara, on zarza kad ugleda Ljubana, a ovaj mu odgovori. Na kar ubacišmo sikire i uža i odma krenušmo. Ja sam stojećki tjera konje samo redinama, za škurijom nije bilo potrebe, a ćaća i mater su sjedili na poprečnoj strani, namjestivši se preko niskih lojtri.
Kod Škvančeve krčevine preko puta nam promače neka žena i kao krijući se zamače u gustiš u pravcu Kule.
- "Sreću joj vrag odnjo, kuće ranije!? - prekrsti se ćaća.
- "Pušti jadnicu, samo una zna svoje muke." - prekori ga mater.
- "Đavo joj je, vinta da izvuče penziju, vidićeš kako će unda biti dobro!" - neda se ćaća.
- "Ma, ko je ova žena?" - prekinem ih ja.
- "Vasilija, iz Čučeva, pokojnog Vaskana žena, razbolila se jadnica, pa lunja po kuvinu." - mater me svojim odgovorom još više zbuni.
- "Pa šta ne bude kod kuće, kud će ovako rano?" - pitam, sada još znatiželjniji.
- "Izmislila ućuna da joj se pokojni Vaskan prikazuje, da joj neda mira ni danju ni nući, pa stalno trči Manastiru da joj iguman Nikodim čata, oćera dušu pokojnika. Vodili su je po doktorima, išli s šnjom i u Šibenik kod specijalista, i šta će šnjom kad joj nije ništa, vratili je kući, inači bi je zadržali u "žutoj kući" broj 13. To su je ovi naši "prvoborci" nagovorili, da dobije boračku penziju po mužu i kad se to sredi odma će una ozdraviti, kažem vam ja." - objasni po svom ćaća.
Stigli smo do zida Gradine i sad smo srušili zid da napravimo kolovez kako bi s karom mogli ući u ogradu.
- "To ti tako tumačiš, a ne bi bilo čudo da se unaj nesretnik povampiri, bijo je đavo i za života, dosta je zla nanio da bi mu duša mirovala." - poveže mater mistiku i stvarnost.
- "To, da je bio poganac, bijo je, ma od tih priviđanja nema ništa, to ti je radi penzije, vjeruj ti meni. Iguman mi neki dan reče da mu je dosadila, da je napravijo sve šta je tražila, eto, da je se rješi, ali una ponuvo traži još više, jer se pojavljuje više nego prije. Ni un joj ne vjeruje ništa, kaže da je jasno da izmišlja. A i un jadnik se razbolio, samo mu je una još trebala." - kaže ćaća.
- "Iguman Nikodim bolestan! Šta mu je?" - pitam.
- "Nije dobro, sav se osušio, lažu ga, izgleda da je rak, nema mu spasa, neće dugo dok su mu poslali ispomuć, neke mlade kaluđere." - kaziva ćaća.
- "A taj Vasina, šta je on Bogu zgrešio da mu duša nema mira?" - prebacujem ja na ono prvo.
- "Un je poginu u Drugom ratu u partizanima, neđe tamo daleko, ni za kosti mu se nezna. Un je jedan od unih prvih koji su krenuli u šumu, tije šta su čistili kraj od "izdajnika", kao šta je bijo pokojni Peja, Rodeška i drugi. Takav je bijo i Sajun, Stevkin muž, a i još neki što su živi, ma se o tome ništa ne govori. Teško je to objasniti, kad dođe rat ki da u ljude uđe vrag. Tako i u njega ki da je vražina ušla. Dovoljno je bilo da u nekog posumnjaju, taj ne dočeka zoru. Sada una, udovica njegova, traži penziju na osnovu toga šta je žena palog borca, pa izvodi ovaj cirkus, a sve u dogovoru s njegovim pajdašima." - ukratko će ćaća.
Uvezli smo kar u ogradu kod nasječenih drva i sad tovarimo nas dvojica debla. Ja i mater donesemo, a ćaća ih štiva da jednako rasporedi teret.
- "Bez obzira na to, ne znači da joj se ne pričinja. Ko zna jeli i saranjen ki čojek! Pop mu sigurno nije čata na grobu. A da nešto ima, sigurno ima, sjećaš li se unog kamenja odma poslije rata, što je padalo po krnetskim kućama, ođe u zaseoku, i nikad niko nije objasnijo šta je to bilo." – javi se mater.
- "A to je drugo, rekli su da je to bila neka meteorska kiša, prašina od unije zvjezda padalica." - kaže ćaća neuvjerljivo.
- "Boga mi lažu, samim svojim očima smo vidili to kamenje, imalo je na sebi zemlje i isto je bilo ki ovo, da sad uzmeš i baciš neđe. Sama Curica je govorila da je neke krupnije babulje poznala, da su iz kršića ispod njiovih kuća." – mater će, dodajući ćaći na kar oveću grančinu da učvrsti debele trupce.
- "Tako su rekli, mada ni je ne vjerujem u tu priču." - složi se ćaća.
- "Sjećam se ki danas da je. Bilo ljeto, prvo poslije rata, nama omrklo magare neđe dolje u Prigredi, pa ja i ćaća krenemo da ga tražimo, bilo je unda vukova, da ga ne zadave. Prođemo kraj Maričine i Ćilitove kuće, a meni se učini ki da se neki piljčić skotrlja niz Ćilitov krov, od vatrene mu kuće. Pomisli u sebi, mure biti miš ili neka nućna tica. Nismo odmakli ni trista metara u Njivice, kad se javi Curica iz svoje avlije:
- "Ako si muško šta se ne javiš da te vidimo, reci šta oćeš!"
Jel' tako Marko, mi pomislili da se neki mumci šale, Curica sama, Mika Bršina cura, Draša cura, Đuja cura, Manda Curičina i Rosa Maričina curetci, a ljeto je , mjesečina, ko je na nešto drugo muga i pomisliti. Kad smo se vraćali i gunili magare kući, istim putem, zateknemo sve budne: Ćilita, Miru i mater mu, Maricu i djecu joj, Curicu i Mandu joj, babu Joku s Drašom i Đujom, ne znaju šta će. Malo vremena prođe, a niz krov se skotrlja piljčić, sad s jedne sad s druge kuće. U zoru, kod prvih pjevaca prestalo, pa su računali da se neko praćkom izdaljine baca piljcima i straši, zafrkava se, na sve tako nešto se pomišljalo. A unda drugu noć isto, počme s večeri pa do zore. Prijave uni ujutro miliciji i una dođe, stajala tu dan nuć, a počelo sve krupnije kamenje, mjesto piljčića babulji, sada danju i nući bez prestanka i tako trajalo sedam dana. Sedmi dan je padalo tako veliko, ki umetač, razbije ploču na krovu ki da je od cakla, strese čađ s prlja i greda, te pane u kuću, a milicija svuda okolo, prestraćeni milicajci ki i mi, ne znaju šta bi. A kamenje koje padaše bijaše isto ki ovo na zemlji svuda oko nas, ki da si ga uzo sa zemlje i bacijo, s donje strane zemljavo, a s gornje sivo. Poslije se pričalo da je to osveta duša pokojnog Peje i Rodeške, koji ni krivi ni dužni, nevini, stradaše." – prekrsti se mater i doda:
- "Daj im Bože Svemogući raj nebeski."
- "A je li to padalo na naše kuće, i Jolinu i Stevičinu?" - pitam ja.
- "Nije, samo na krnetske, Ćilitovu, Maričinu, Curičinu i Jokinu, tu grupu kuća, avlija i pojata, taj krug veličine pedesetak metara." - kaže ćaća.
- "I milicija ništa nije mogla, ništa nije našla?" - čudim se ja.
- "A šta će, patrolirali okolo, tražili, kupili uno kamenje i nusili sa sobom, bili su došli i neki iz grada, vrag i' zna ko su, i ništa nam njesu mugli objasniti." – kaže ćaća.
- "Pa jel' se moglo viditi odakle dolazi to kamenje?" - hoću da dođem do nekog razjašnjenja.
- "Ma kakvi, ko da dođe s neba! Sjedi tako na krovu Ćilitove kuće jedan Vasica,nez naš ga ti, umro je, iz Mažibrada i popravlja razbijenu pločetinu, a uno tres, kod nuge mu pade babuljčina i razbi drugu. On se slandra od stra i reče:
- "Ovo su đavolska posla, neću ja ovo popravljati ni za suvo zlato. Vi ste Bogu nešto dužni!"
Čudno je to, baciš škrilju pa vidiš kako leti kroz zrak, a ođe ga nisi muga viditi neg kad tresne. Sedmi dan, prestade iznenada, i više se nije tako nešto dešavalo. I niko nikada nije zvanično objasnijo ili objavio šta se to i zašto dešavalo, iako su tu bili cjelo vreme državni ljudi." - završi ćaća.
- "Pa kako su spavali, je li to kamenje često padalo?" - opet ću ja.
- "Kako će spavati, nikako, išli su kod nas, a ljeto je bilo pa se muglo i na guvno. Kako često,nekad na po sata, nekad na sat, nekad jedno za drugim, nije bilo pravila. Svi smo pretrnuli od stra, džabe milicija, kad ni njima nije bilo bolje nego nama, bojali se i uni." - dovršava kazivanje ćaća, a i kar je bio natovaren.
- "Ja i danas vjerujem da je to bilo neko prokletstvo, neke duše su se svetile, neko se iz tih kuća gadno ogrešio, ili iz tog roda, a kada i kako, sam Bog zna?" - ne da se pokolebati mater u svom uvjerenju.
A ja sam sazna nešto više detalja, objašnjenje nije stiglo ni do današnjeg dana.
- 25 -
Potjerašmo konje i kar krenu ostavljaljjući duboki trag od kola na zemlji. Išli smo polako, iako su konji s lakoćom vukli, da se nebi šta slomilo na karu dok ne dođemo na tvrdi put.
Poslije istovara drva i marende krenušmo opet i utom pristiže i tetak Marko Stupar sa posla na cesti, pa natovarišmo i za njega jedan voz i onda ja i on polako krenemo u Rudele. Ja ću vratiti konje i kar kad se drva istovare.
Tetka Manda otvori veliku kapiju i kar ućerašmo u avliju. Desno je bila vatrena kuća, a ljevo niz kuća, što pod ciglom, što pod pločom.
Srednje visine, u bjeloj povezači, pedesetih godina, u crnom vuštanu i modroj bluzi, isto takoj traveži, u vunenim omurenim čarapama i gumašima, tetka Manda je po odjeći ličila na sve ostale žene iz tog kraja. Ali, ljepo bjelo lice bez bora, tople oči i smiren pogled, lagane mirne kretnje i tihi govor odavali su na prvi pogled smirenu i dobrodušnu ženu sa nečim "gospodskim" u sebi:
- "A ti mangupe, nikako te nama kod tetke! Njesi bio ođe ima pet-šest godina, vidi ga šta je izrasta!?" - prekorava me nježno i ljubi u obraze.
- "Ajde tetka, pušti mumka na miru, un traži cure, nema un kad tetketine obilaziti." - sa osmjehom će dobroćudni tetak.
- "Ka i uni muji, prije odu nego dođu, uvjek im je neka preša." - požali se tetka Manda.
Bacamo drva iz kara na drvljak u nuglu avlije.
- "Eto, vidiš tetka da nemam vremena, sad moram u Sakiće vratiti konja,pa kući sa karaom. I već će biti marak!" - smijem se ja.
- "Ima i drugih dana, sad si na praznicima! Nije ti to opravdanje." - govori mi tetka.
- "Nađe Mariša uvjek neki posao." - smijem se i dalje.
- "Neka, neka, samo vi tako! A ko vam šta mure." - miri se tetka sa zbiljom.
A ja sa praznim karom požurim u Sakiće. Ispregnem Ljubana, lancem zategnem vagu tako da Bećar može sam vući kar i u zalazak stignem kući.
- "Baba, pozdravlja te tetka Manda!" - reknem babi.
- "Zaboravila una da joj je mater živa, šta ne dođe, šta ima pozdravljati." - sad baba Anica poče istu priču, kao i tetka maloprije meni.
Objesim kumaću na klin u vatrenoj kući, Bećara istrljam i iščegijam, pa mu naspem zobi u zobnicu i stavim na glavu, začas on to pozoba, a tad ga uvedem u štalu i svežem ularom za jasle. On tresnu zadovoljno cjelim tjelom i navali na sjeno.
Izađem pred kuću, bura se javlja sa Dinare i tjera mutapiće oblaka prema moru, gdje se nebo rumeni ki lice djecvojačko.
- "I sutra će biti ljep dan," - pomislim - "ko bi reka da je Bogojavljenje?"
Nema komentara:
Objavi komentar