Žuto djetinjstvo (46-50)

- 46 -

Od špinje kod Šeganovog magazina vodila je omanja uličica prema Klanici, a dalje se nastavljala kao putina između njiva prema Brestovači. Odma iza Šeganovog magazina bila je Velina kuća, pa Daničina kuća, koje su bile izgrađene kao i ostale gradske kuće prizemnice, što znači sa ostavljenim prozorima i vratima prema ulici, a unutar se nalazilo omanje poploćano dvorište sa pokojom smokvom, šipkom ili murvom u nuglovima radi ladovine i ujedno neke korisi od svojh plodova. U Velinoj avlijici bila je mala radiona, jer je on bio limar dok je bio mlađi,a i sada bi ponekom nešto popravio i zaletova, ali nove stvari nije izrađiva. On se preziva Kovačević, govorili su da je rodom od Ervenika. Sin mu je u poratnim godinama otiša u grad i rjetko je dolazio u posjet roditeljima. Dok su stariji poznavali Velu kao limara mi djeca smo znali više za njegovu novu dužnost. On je održava i navija sat na zvoniku Svetog Ćirila i Metodija. Svako jutro oko sedam sati Vele je iša u crkvu, otvara vrata i penja se na zvonik da navije sat, a po tom satu se ravna cjeli kraj, jer su se zvona čula nadaleko. Rjetkost je bila da se sat pokvari, u cjelom kraju je tada nešto bilo prazno, nešto je falilo, kao da je to nešto što svakodnevno gledamo, a ne primjećujemo, niti nam koristi niti nam šteti, odjednom nestalo, pa tek tad vidimo koliko nam je bilo sastavni dio življenja. A to se moglo desiti iz jedina dva razloga: ili je nešto puklo pa Vele čeka da dođe taj naručeni dio autobusom iz Šibenika ili je Vele otiša u ribolov na Krku pa se usput zadrža sa ocem Nikodimom na večernjim dugim razgovorima uz dobro Manastirsko vino. Od ranog proljeća do kasne jeseni Vele bi najmanje dva puta nedjeljno iša na pecanje na Krku. U svoju torbu natrpa bi kruva i neštosmuka, udice, klješta, naočare i rezervni najlon sa obaveznim dvolitrašem vina, a na rame bi prebacio dvije tri trstike i krenu put Krke. Nije mu se žurilo, ta ostaće cjeli dan. Kad bi stiga na svoje mjesto, ispod brestića na dnu Manastirske luke, dvolitraš bi priveza špagom i spustio u ladnu vodu, prošeta gore dolje od mjesta za pecanje uz vodu i ispod ploča našao nekoliko rakova, onoliko koliko mu treba za mamac, zabacio udice u vodu, sio u ladovinu i čeka, polagano motajući i pušeći cigaru. Tako bi on do zalaska, pa onda polako uz Brinu kući. Ako bi nešto ulovio, dobro, ako ne, opet dobro, uglavnom je dvolitraš bio prazan, a on okupan i čist ki beba. Ako bi slučaj nanio igumana Nikodima, koji je isto bio strastven lovac, pa su se po toj strasti dobro razumjevali, dalje je ovisilo o dobu dana. Ako je taj susret bio do podne, nema te sile koja bi Velu odvukla od trstika, ali ako bi se taj susret desio popodne kad se dvolitrašu dobrano proziralo dno, onda bi započeti razgovor završio u Gornjoj kužini Manastira i sigurno bi se moglo računati da sat na zvoniku Svetog Ćirila i Metodija neće biti navijen i da će cjeli kraj privremeno zaglumiti i orjentirati se prema suncu kao u praistorijska vremena. Ne valja grešiti dušu, nije se to često dešavalo, možda jednom mjesečno, ako je i toliko.

Do njegove kuće živila je baba Danica sa ćeri Zorom, starom curom, koju su radi krupna tjela svi zvali Zorina, a druga ćer Milena bila je udata za Gavrila Kozlicu, u kućicu prekoputa njihove, djelila ih je samo Đokina njiva, koju kasnije kupiše opančari Bezbradice. Zorina je bila stvarni šef Narodnog doma ili bivše Sokolane, bez obzira ko je bio formalni upravnik. Ona je kod sebe držala ključe, čistila, namještala katrige i pozornicu za priredbe ili kino platno za prikazivanje filmova, prodavala i cjepala na ulazu karte. Bez karte se nije moglo ući u dvoranu i gotovo! To je pravilo vredilo dok ne završi žurnal, a poslije bi Zora otvorila u dvorištu izlazna vrata i moglo se ući kradomice, samo se moralo voditi računa da nas nije baš puno i da sjedamo na pod ispred prvog reda ili sa strane u nekom nugliću. O pravljenju nereda za vreme predstave nije se smjelo ni pomišljati, taj bi zauvjek posta persona non grata, bez obzira koliko karata je moga kupiti, a kako je i mogao kad ih je Zora prodavala i tako udarila embargo. Kad joj je trebala pomoć Zora nije imala problema, sva djeca su joj rado pomagala, bilo u Narodnom domu ili u velikoj bašči kod Kozličine kuće, gdje je gajila povrće i prodavala ga na Pijaci na Raskršću ili češće, nosila ga direktno na kuću stalnim mušterijama. Kao prve komšije sa Velom su često bile na ratnoj nozi, Zorina u svoje i materino ime, iako su bili neki rod, jer su se i one prezivale Kovačević. No, to im niko nije zamjera, em su komšije, em su rod, a to je po javnom moralu dozvoljeno u krugu rodbine.

Iza Zorkone kuće, u istom redu, bila je Boduličina kućica. Za razliku od prethodne dvije, ova je bila malešna, zidana u suvozid od pločasta kamena i popločana krova, sa avlijom od suvozida zagrađenom debelim naviljcima ljute drače. Do ulice na kući nije bilo ni vrata ni prozora, samo na avliji mala drvena vratašca od puntižele sa masivnom kovački izrađenom bravetinom, pa se činilo da su, iako debele i masivne, one daske tu da nose bravu, a ne da zatvaraju ulaz u avliju. Odma iza avlijskog zida bila je šahta od Klanice, pa betonska zgrada od Klanice, napušena odma poslije izgradnje, kja je sada služila za obavljanje velike ili male nužde namjernika. Dalje su bile njive izrovane za Drugog rata od talijnskih bagera, koji su tu vadili šoder za svoje bunkere i osmatračnice. Te jametine ostaše neporavnate, pa se njive zapreložiše.

Preko puta Boduličine kućice bila je Velina bašča dobro obzidana i ograđena dračom, a unutra je Vele sadio blitvu, kupus, kapulu salatu, kumpjere, sve za svoje potrebe, ali je bilo tu i smokava, šljiva i jedna dunja uza sami zid bašče. U tu omanju tvrđavu se moglo ući samo kroz puna drvena vratašca, ako si ima onu veliku ključinu kakvi su bili potrebni za stare kovački izvađene brave.

Kroz tu uličicu išli smo u školu svakodnevno, osim ako neka nužda nije navela da se koristi okolni put kod Bršinine kuće, a to je moglo biti blato na Perićinki ili zazidane i dračom ljuticom zagrađene struge.

U toj maloj kućici "kamen odozdo, kamen odozgo, kamen sa strane" živila je Bodulica sa sinom mulcom Goranom, koji je bio godinu dana mlađi od mene, a iša je u isti razred sa Jolinim Jovicom i Ilinim Milanom.

Bodulica, po tom imenu su je svi poznavali i tako je zvali, a malo ih je znalo da je njeno pravo ime Luca, bila je rodom iz Šibenika i po njenom ponašanju se odma vidilo da je gradsko djete, ne baš iz neke bogataške porodice, ali svakako iz one u kojoj se nije koristila motika za preživljavanje. Govorilo se da je imala ljubavnu vezu sa nekim uglednim gospodinom, sada drugom, iz Šibenika, da se ta veza nije mogla ozakoniti iako je ostala u drugom stanju, te su je sklonili iz Šibenika u Kistanje, gdje rodi sina Gorana. Pošto je ona formalno bila cura, a rodila djete kojem se nije zna ćaća, ono je po rođenju odma prozvano, kako je to običaj, mule. Tako je mali Goran prije dobio nadimak nego rođeno ime.

Bodulicu su zaposlili da čisti i održava Ambulantu, a dodatno je zarađivala perući i čisteći po gradskim kućama, i smjestili su je u ovu kućicu sa strane. Tako je imala svoj mir, svoj život i svoju muku u ovoj ljutom dračom ograđenoj avliji. Drača je bila tu da obrani mladu ženu od slučajnih nasrtljivaca, jer Bodulica nije bila, što se fizičkog izgleda tiče, za baciti, iako je živila i ponašala se povučeno i skromno i nije davala povoda za tako nešto, da joj se silom provaljuje u avliju.

Gorana, sudbinom od rođenja obilježenim tako uvredljivim nadimkom, držala je čistog i urednog, kao kakvog malog princa. Njegova najveća nevolja je bio taj status s kojim se nikako nije moga pomiriti, jer su ga na to gradska djeca stalno podsjećala, pa je često tučama mora braniti svoj ugled, a da bi nadomjestio ono što su mu gradska djeca umanjivala, on se prema nama, djeci iz seoske okoline, pokušava ponašati nadmeno i s visine.

Idemo mi tako u školu, a Goran bane pred nas:

- "Ovo je moja ulica, ovuda ne možete proći!" - podboči se rukama i nadme prsa.

Odma nam je bilo jasno da mu je mater kod kuće kad se tako prsi pred nama, kao zaštita.

- "Gorane, makni se, ulica je zato da se tuda prolazi!" - kažem mu ja glasno da mu je i mater mogla čuti.

- "Reći ćemo u školi šta radiš, makni se." - kažu mu Jovica i Milan – "Zakasnićemo u školu!"

- "Dobro, samo ovaj put i da vas nisam više vidio." - povuče se on dostojanstveno što nam eto djeli milost i otrči u avliju po knjige, jer je i on mora u školu.

- "Njega treba isprašiti, oćemo li?" - predlaže Jovica.

- "Nego šta, ali kad mu mater nije tu kod kuće." - složim se i ja.

Kad je nastava završila nas trojica se požurimo ispred Gorana, usput se uvjerimo da je Bodulica u Ambulanti u velikom poslu, pa stanemo iza zida Boduličine avlije i čekamo Gorana. Nismo dugo čekali, ovaj put nije čeka u Ambulanti da mu mater završi čišćenje pa da idu skupa kući, već je na svoju nesreću upa direktno u našu zasjedu. Dok je tražio ključinu da otvori vrata mi ga opkolimo tako da nije ima kamo pobjeći.

- "Ti ono reče da mi ne smijemo ovuda prolaziti, jel` tako?" - pitam ga.

Gledamo kako zvjernja kuda i kako bi moga pobjeći, ali kad shvati da mu ne treba ni pokušavati, bez obzira što je bio fizički dosta jak i visok ka i mi, odluči se na pomirljivu taktiku:

- "Ma, ja sam se samo šalio, ko vam brani."

- "Ti si nam zabranio, to smo dobro čuli!" - kažem ja.

- "Jeste, ti si zabranio, tako je!" - kažu jednoglasno Jovica i Milan.

- "Možeta kad oćete, kažem vam, samo sam se šalio, kunem se majkom!" - utanjio Goran glasić.

- "Dobro, ovaj put ti opraštamo, zakleo si se, inače će biti batina, jel` jasno!?" - zapretim mu.

- "Dobro, neću više." - oduši on sa olakšanjem.

Prošlo je nekoliko dana i Goran zaboravi na datu rječ i zakletvu. Kad smo se vraćali iz škole i prošli vrata njegove avlije, nismo odmakli ni dvadesetak koraka, a on nas poče gađati škriljama. Brzo se sklonišmo iza zida, zgrabišmo par škrilja i na komandu "Sad paljba" počešmo ga sva trojica istovremeno gađati plotunom. On se skloni u avlijska vrata i izbjegnu škrilje, ali ga drugi plotun uhvati u momentu dok nam je pokušava odgovoriti i čušmo ga kako zajauče i zalupi avlijska vrata.

Izašli smo iz zaklona znajući da se neće više usuditi.

- "Majku mu jebem mulačku, vidiš ti!Bolje bi bilo da smo ga onda natovarili." - veli Jovica.

- "Ima vremena, dobiće on svoje, ovo večeras je samo početak." - kažem ja ono šta smo sva trojica mislila i znala.

Sutradan smo ranije izašli iz škole. Učitelji i nastavnici su imali nekakav sastanak. Ispod oka smo pratili Goranovo kretanje, pa kad smo spazili da je otiša kod matere u Ambulantu, znali smo da danas neće biti obračuna, te krenušmo kući.

- "Jeste li vidili, mater mu Bunjevačku! Zna da ćemo ga sačekati pa se boji. Otiša kod matere!" - veli Milan.

- "Znate šta!? Ajmo viditi šta ima u kući! Sad ni on ni mater mu do večeras neće doći." - sinu Jovici ideja kad smo stigli do Boduličine kuće.

- "Zar ne vidiš kako je zagrađeno, živi ćemo se izderati!" - gleda Milan u naviljke dračre ljutice na avlijskom zidu.

Prođemo okolo da napipamo najslabiji dio i popnemo se na grumilu skoro do vr zida, tamo gdje su Talijani nabacali otkop.

- "Ovdje će biti lakše, dajte torbe!" - kažem im i stavim jednu do druge sve tri torbe na draču i nekako sa grumile preko takve zaštite uskočiomo u avliju.

Kuća nije bila zaključana i imala je pored ulaznih vrata jedan mali prozorčić sa griljama. Unutrašnjost joj je bila podjeljena na dva djela, jedan dio je bio kužina sa šporetom na drva i malom svjetloplavom kredenčicom u kojoj je stajalo nekoliko čaša i ćikara i nekoliko limenih važića od litar i litar i po od UNRA konzervi. Drugi dio bio je sobica sa dva krevetića i starim ormarićem za robu, a između njih neki stari ali čisti tapetić na gnjilenom podu. Sve skromno i jadno, ali čisto i uredno.

- "Ima li ovdje išta jesti? - obazire se Jovica i dođe do kredence, te otvara ladice i krila od pregradica u donjem djelu. Osim nekoliko lončića i tećica, nekoliko pijata, žlica i pinjura ngdje ništa. Tek u jednoj ladici pola štruce kruva iz zadružne pekare.

- "Nemoj kruv, ta vidiš da neće imati šta za večeru!" - prikričim Jovici kad vidim kako je iskolačio očima nanj.

Drma Jovica važiće i zasta:

- "Čekaj, šta je ovo!?" - proba bjele kristale – "Cukar!" - poče ga prstima trpati u usta, ali kako su mu kristali migoljili između prstiju, on nagnu važićem i zasu se. Bjeli kristali mu kliznuše u usta i zaljepiše se oko nosa i pobjegoše niz vrat, a Jovica mljacka li mljacka.

- "Oćete li vi!" - ponudi nas kad presta da dođe do daha.

- "Neću, ostavi to, ajmo ća!" - kažem im i krenem, a Milan se uputi zamnom.

Jovo se još jednom zasu, ostavi važić na mjesto i požuri za nama. Stiže nas na grumili, pa se sva trojica ki mačke brzo izvukošmo ispod zida i poslije šuljkanja od skoro tristotinjak metara niže izađošmo na put.

- "Jebeš ga, ljuta sirotinja, nemaju ništa!" - kažem im.

- "A ja sam mislio da ima bar nekih kolača, keksa, a ono ništa, jebi ga!" - briše Jovica brkove od zaljepljenog cukra.

- "Bože, baš ništa, golo i pusto, gore nego kod nas!" - veli Milan.

- "Sad mi ga je baš ža, još mu se rugaju da je mulac!" - dodam.

- "Nećemo ga tući, dosta mu je ono što je škriljama dobio, jel` tako?" - javlja se Milan sa predlogom.

- "Dosta mu je, neće on više ništa nama!" - sada sam bio siguran.

Goran nas je izbjegava kad je god moga, ali jednom, kako se to u životu namjesti pored sva opreza, nije moga izbjeći susret.

- "Dobro ste me onda zviznuli, bilo mi je petnajst dana modro." - pravda se daju ći do znanja da mu je dosta napetosti.

- "Sam si tražio Gorane, pa si i dobio!" - kažem mu pomirljivo.

- "I mater je vikala na mene!Rekla je: "Šta ih izazivaš, bar oni ti ništa ne čine, čak ti se ne rugaju ki ovi drugi. Bolje ti je da budeš dobar s njima." - oda se on.

- "U redu Gorane! Nećemo ti se nikad rugati, kao ni dosad." - složišmo se mi.

Prolazilo je vreme, mi smo odrastali i sa Goranom više nikad nije bilo problema. Čak je tražio našu zaštitu kad mu je trebalo i dobijao je, sve zbog one prazne kuće sa jednim prozorčićem u dvorištu, gnjilenim podom i prazne kredenčice sa važićem šećera i pola štruce kruva u škanciji.

- 47 -

Dođe kraj školske godine. Braco baci torbu kad smo stigli kući i reče mi:

- "Evo ti knjige, meni su baš dosadile!"

- "Ne moraš ih kidati, znaš da će meni trebati!" - ljutnem se, jer sam zna da će biti krpačine ki i do sada, kuda su prošle dobro da je list na listu osta. Uzme on knjigu i počme učiti, a onda mu tu u sobici ništa ne ulazi u glavu, pa izađe pred avliju i sjedne ispod velikog bajama i počme učiti naglas, i tu mu je nesretno mjesto, pa se popne na vr bajama i počme čitati derući se iz sve snage:

- "Brzina svjetlosti iznosi tristahiljada metara u jednoj sekundi. Krećući se tom brzinom čovjek bi stigao na Mjesec prije nego ja do Joline kuće, a do Sunca prije nego ja i Lale do Kistanja, jel tako Lale!?"

A Stevo Jolin, ki zapeta puška, odgovara bi iz svoje avlije:

- "Nego šta, koji smo mi puževi!"

To je bio znak da je za taj dan učenje gotovo, da se treba kretati u nešto drugo. Ista muka ki Bracu mučila je i Stevu jolinog, pa su tako lako dolazili do istog zaključka.

Da mu knjiga nebi smetala kod silaska sa bajama Braco bi je spustio odozgo da provjeri kako djeluju Njutnovi zakoni o gravitaciji i slobodnom padu koje je tada učio iz fizike.

Tako sam ja dobija knjige kojima je trebalo više ljepila, bar duplo, nego onom majstoru u štampariji kad ih je kao nove uveziva. Nisam radi toga bio baš osobito sretan, ali nisam ima kud i boja sam se da će biti i gore ako budem puno prigovara.

Braco i Stevo Jolin završiše sedmi razred dobrim, a ja i Rosa smo i dalje bili odlikaši. Milan Ilin, Jovo Jolin, Rajko Jolin, Milica Ilina su bili vrlo dobri, a Ljuba Stevičina dobra kao i razredni joj drugari Braco i Stevo. Rosa Đurina i Ruža Jolina, kao i sitniši, bile su odlikašice. Kako se vidi, naš zaseok je u nauci dobro napredova.

Kuruze smo okopali još dok smo išli na nastavu, pa smo navalili na žetvu bjelog žita i to brzo sredili. Ovrli smo, izvijali i unjeli žito u kašune, dok je ćaća radio u Kninu kod "Dinare", gradili su neke stambene zgrade, pa je vikendom dolazio kući na preobuku. Dušan je završio četvrti razred Učiteljske i javio da odlazi na Autoput "Bratstvo-jedinstvo" za komadanta naselja tamo negdje kod Demir kapije i da će tamo ostati cjelo ljeto. Stevo je završio prvi razred Škole učenika u privredi "Janko Lisjak" u Beogradu i pisao je da ostaje raditi preko ljeta, možda će kasnije doći na nekoliko dana oko Pribrženja. Ja i Braco smo omladili vinograd, poprskali ga galicom i sada smo od većih poslova bili slobodni. Sastali bi se već oko jedanaest sati Braco, stevo Jolin, ja, Milan ilin i Jovica jolin i išli na kupanje na Krku. Ispočetka smo se kupali između Gornje i Donje bašče kod Manastira, skakali u dubanac s vrba i u pauzama brali i jeli rane šljive iz Manastirskih bašča. Dolazio bi u šetnji iguman Nikodim, malo s nama popriča da čuje šta ima "gore" novo i savjetova nas da se ne prežderavamo šljivama, jer su još zelene i mogu nam nauditi drobu.

- "I nemojte lomiti grane, trebaće vam i dogodine." - nasmješio bi se odlazeći.

Našu graju čuli bi Sakica, Slavko i Dule kuma Obre s Kule i dolazili bi da se pridruže. S njima bi došla i sestra im Rada, koja je išla sa Bracom i Stevom Jolinim u isti razred. Ona je bila skladno građena cura i kao jedina u društvu imala sve privilegije. Plivala je dobro ki mi pa smo se prema njoj kao i ona prema nama ponašali rođački, ta bila nam je kuma.

Jedne nedjelje s druge strane Krke, na Bunjevačkoj luci, pojaviše se momčići našeg uzrasta iz Bogatića, Popovića i drugih zaselaka uz Krku s prominske strane. Kupali su se, pa poslije počeli igrati nogomet na djelu luke koja se kosila. Sakica predloži:

- "Oćemo li igrati nogomet snjima?"

- "Zašto ne, ako oni hoće!" - složišmo se.

On usta i viknu im preko vode:

- "Ej, Pobratimi, oćete li igrati s nama!?"

- "Može, dođite!" - javi se jedan od njih.

Svi preplivamo Krku i dođemo do njih. Poslije otkosa nikla je mlada trava i dogovorimo se da igramo bosi. Bolje i tako nego da jedan drugoga izgrebemo žičetinom s trika. Igraćemo kao Bukovica protiv Promine, samo je kod nas Rada morala biti golman, da bi svi mogli igrati, da bi ekipe brojale isti broj igrača.

- "Ništa se ne bojte, ona igra dobro ki i mi, ne morate se obazirati na to što je ona cura." - uvjeri ih Sakica, kad su oni sumnjičavo procjenjivali snage.

- "A dobro, kako oćete!" - složiše se oni.

Igrali smo tako, ne znajući koliko je ko dobar, ali se ubrzo vidilo da smo puno bolji od njih i u strategiji i u tehnici. Igralo se do pet golova i utakmica nije dugo trajala, nismo se pošteno ni oznojili.

- "Ajmo dalje," - predloži Ante Čilaš- "nismo ni počeli, do deset."

I to je brzo završilo.

- "Čekajte, rasporedimo se drukčije, ovako nije interesantno, izjednačimo ekipe."- predloži Sakica.

- "Šta je, zar ne igrate u školi?" - pita ih Braco.

- "Idemo svi u školu u Oklaj, prilično nam je daleko za pješačiti, pa se nema kad posli škole. A i nastavnik fiskulture je više u gostioni nego u školi. Čuli smo mi da je vaša škola najbolja u kraju, pa ovaj naš nastavnik nas i ne vodi na takmičelja, zna da bi se obrukali. A kod kuće, znate: ovce, vinograd, polje i eto ti, nima se kad." - reče Frane Škarica.

- "Da radi catara kao nekad mi bi dolazili u Kistanje, bliže su nam nego Oklaj ili Drniš, a ovako se ne može, pa sidi tu di si." - priključi mu se Ivan iz Popovića.

Prije je preko Krke prevozila Manastirska catara, jedan od mmanastirskih slugu bio je zadužen za nju i za čamac, a sada kad nije bilo u Manastiru stalnih slugu, cataru i čamac nije niko održava niti je prevozio narod. Krka je bila granica općina i dok su Kistanje i Oklaj bili općina o tome se i vodilo nešto računa, a sada kad su općine u kninu i Drnišu na to se zaboravilo. Jedino bi za Priobrženje i Svetog Aranđela iguman Nikodim naša nekog dobrovoljca da prevozi ljude koji bi dolazili Manastiru.

Poslije smo se drukčije rasporedili, pomješavši bolje i slabije, da budemo podjednaki i kad smo se umorili, pričali bi i kupali se.

- "Ostaje li ko kod vas poslije škole, osmog razreda?" - pita Slavko Prominjane.

- "Ma kakvi, dok se završi škola u Oklaju idu svi dalje. Neko u Šibenik, neko u Split, neko u Zagreb. Opusti kraj, nema mladosti, a nema se di ni zaposliti. U Zadruzi radi nešto ljudi, a drugo nema ništa. Od stoke i polja se ne more živiti." - veli Frane.

- "Sve isto ki kod nas." - potvrdi Slavko.

To cjelo ljeto tako smo proveli zajedno, igrali nogomet i kupali se. Promina, koja je do tada izgledala daleko i nepoznato, posta nam bliža i poznata ki naš kraj. Imali su i oni smrike i Laškovice, ograde i dočiće, vlake i ravnice, ki i mi. A do kruva su dolazili radeći iste poslove ki i mi. Uvidih da smo isti po svemu, samo što su nji zvali Bunjevci, a nas Rišćani.

- "Rano moja, tamo đava, ovdi vrag!" - rekla bi strina Kata, žena Steve Mažibrade-Šukića, koju su udali iz Škarica u Promini u Mažibrade u Bukovici.

- 48 -

Dušan i Stevo su došli pred Priobrženje, bili tu za sajam i otišli dva dana nakon toga. Ćaća se vratio na gradilište u Knin, a ja, Braco i Rosa smo počeli peipreme za školu.

Braco, Stevo Jolin i Ljuba Stevičina kretali su u osmi razred, ja u sedmi, Milan Ilin i Jovo Jolin u šesti, Rosa Marišina i Mika Ilina u treći, a Rosa Maričina i Ruža jolina bile su prvašići, dok su Ićo Đurin, Rada Mirina, Duška Marišina švagale oko kuća, a Petrovka Mirina i Mile Jolin bili na materinoj sisi, te mali Špiro Jolin prpa po avliji pod nadzorom nešto starijeg brata Rajka.

Poslije kiša što padaše oko Velike Gospojine prestaše žestoke vrućine i poče lišće žutiti na drveću. Preko dana još je bilo toplo, ali se noću moralo pokrivati.

Posla nas mater poslije ručka da sa Luke dotjeramo kravu i Bećara, koji su tamo bili već desetak dana na ispaši skupa sa ostalim komšijskim i manastirskim kravama. Kod Manastira su u krdu goveda držali i jednog baka, a krave su počele voditi, pa su ih pustili da se druže, znajući da će krave ostati steone .Kad bi Đuru upitali viđa li stoku na Luci, a on je prije nekog vremena počeo raditi za Manastir, reka bi:

- "A kvragu će, trave i lišća imaju za jesti, ledeno im nije, voda im je tu, njesu žedne, đuvegija je tu, jebu se po cjeli dan, eto sreće da je i meni tako."

Tako, tog popodneva uputimo se Braco,ja i Stevo Jolin, a za nama krenu Lajka i Vučko. Dok smo izašli iz ulice Lajka i Vučko krenu ispred nas i mimo običaja nisu odletili u krš da traže zečeve, nego se počeše igrati ki da su štenad. Stevo Jolin zastade:

- "Gledajte šta rade, ja mislim da će joj Vučko ovo popodne sprašiti, eto babi Peri na proljeće štenčića!"

- "Blago Vučku, i ja bi nekoj sprašio da mi je sad pri ruci!" - veli Braco keljeći se.

- "Ne pitaj, Boga mi i ja bi!" - složi se Stevo.

Spuštišmo se niz Javornički put trkom, ne zastajući kod Javornika, nego tek na Luci gdje popadašmo na travu. Vučko i Lajka stadoše nedaleko od nas, stalno se njuškajući i grickajući. Okolu su bile krave i nedakleko od njih Bećar. Ustanem i zovnem Bećara, a on prestade pasti i dokaska do mene tiho ržući. Pomilujem ga po glavi i pregledam cjeloga. Sapi su mu bile pune, sit je,a griva i rep zamršeni, sa pokojim pužićem od pitome đetoline među dlakom. Dlaka mu se sjajila, ali je bila neuredna i zanjepljena na mjestima prašinom, vjerojatno od valjanja.

- "A, nebi ti škodilo kupanje i češagijanje?" - ispravljam mu zamršenu grivu. On me gleda svojim velikim očima i stupa desnom prednjom nogom.

- "Dobro, de, sutra ću donjeti češagiju, pa ćemo te okupati i upicaniti!" - kažem mu i pljesnem ga blago po njušci – "Ajde,uživaj, na odmoru si."

- "Kako sutra, zar mater nije rekla da ih večeras dotjeramo?" - pita Braco iz ležećeg položaja.

- "Digni se i vidi, pa ćeš znati zašto." - kažem mu.

On i Stevo se itovremeno podigoše:

- "Oho, ho, Bog te tvoj!" - poskočiše u mjestu - "Šiljka li je, šiljka!"

Manastarski bak skočio na Zekulju i opasa je.

- "E, Braco, ne može ona kući večeras, trebaće se to ponoviti do sutra. Šta je sigurno, sigurno je!" - veli Stevo praveći ozbiljnu stručnjačku facu.

- "Da vidimo šta je s tvojom?" - upita Braco.

- "Oće je vrag gledati, dobiće ona svoje, ako već nije, neka je tu, šta joj fali?" - nasmija se sad Stevo.

- "Ajmo ća, šta ćemo sad?" - veli Braco.

- "Idemo se okupati, dolje na šoder." - predložim ja – "Bar ćemo čisti doći u školu."

- "Pa, ajmo!" - složiše se i oni.

- "Mora vas Krka malo oladiti, puno ste se upalili, strašno ste zagorili, davate na prčevinu, ki jarci!" - smijem im se ja.

- "E, ti nisi, samo si ukutrio!" - Braco će.

- "A ko nebi, svud okolo jebačina, a mi sušimo!" - pravdam se.

- "Bogami si u pravu, ja taman pomislim na nešto deseto, a ono Lajka i Vučko se spremaju na jebačinu, pa sad krave, bježmo brzo u Krku, dok mi nisu popucale gaćice!" - potrča Stevo niz Luku.

Vučko i Lajka složno potrčaše za nama, protrčaše napred do struge i tu nas sčekaše, ne prstajući se maziti.

- "Znate šta, ajmo oprati Vučka i Lajku prije jebačine, moraju biti čisti!" - zafrkava se Braco.

Priđemo uz Krku gdje je voda potkopala obalu i gdje odma počinje dubanac i tobože nešto gledamo i pokazujemo prstima u ševar. Vučko i Lajka se prestaše igrati, prisjetiše se malo svoje dužnosti prema gospodarima,i odmah priđoše na naš poziv:

- "Vučko, Lajka, dođite,držite tamo!"

Čim nam priđoše iznenada ih gurnemo u vodu. Iznenađeni počeše gledati gdje im je bliže islivati, jer se tu nisu mogli popeti na obalu, pa im vikanjem i pokazivanjem rukom pokažem:

- "Plivajte tamo, ajde Vučko, Lajka!"

Oni otplivaše u tom smjeru i poslije pedesetak metara nizvodno izađoše na obalu, otresoše vodu s dlake i projuriše mimo nas ki zvjezde,preletiše dužinom Luke, pa isto tako nazad prema nama,pa opet gore dolje uz i niz Luku, a onda se vratiše i zastaše na bezbjednoj daljini od nas.Opet se tu počeše grickati i njuškati.

Zovemo ih da priđu, ali im tako nešto ne pada na pamet. Smijemo se:

- "Nebi sad prišli da im nudiš pečeno janje!" - govori zacenjen od smija Braco.

Pređemo strugu i izađemo na šoder. Voda se bistrila, a bjelo kamenje na dnu lagano ljuljalo.

- "Ajmo se prije napiti!" - veli Stevo.

Legnemo potrbuške i pijemo ustima, voda bistra ki nebo.

- "Uh, šta je slatka, ko zna đe ćemo je dogodine u ovo doba piti? A Lale?" - javi se Braco.

- "Ovdje nećemo, bar nas dvojica! A sam vrag zna šta će biti s nama, ispašće nešto!" - zamisli se Stevo.

Skinemo se do gola i skočimo u vodu. Prva leden začas prođe i tjelo se naviknu na hladnoću. Dugo smo ronili i plivali, šutke, kao da smo znali da nam je to zadnji put. Ko zna kada i da li će se ikada ovi trenuci ponoviti!

- "Čekajte, sad sapunjanje!" - viknem im kad su htjeli sjesti.

- "Imaš sapun, bravo!" - viknu Bracu kad ugleda komad sapuna za veš kod mene.

- "Mile, spasio si stvar, sav smrdim na prčetinu, sad sam se ćio pjeskom ribati." - smije se Stevo.

Nasapunamo jedan drugoga od glave do pete i onako s pjenom skočimo u vodu, pa ponovo,dok nismo potrošili sav sapun.

- "Lakši sam bar dav kila!" - govori Braco dok smo se oblačili.

Taman smo se dvoumili da li ćemo nazad na Luku da beremo divlje jabuke ili u Gornju bašču da mlatimo orase kad se pojavi Đuro:

- "O mudonje, đe se vi spremate, kad se tako picanite?"

- "Baš se mislimo, pičke nema, pa tražimo šta bi drugo radili!" - vragolasto će Braco.

- "Znam ja da bi vam una bila sad najslađa, ne sikirajte se, na nus će vam izaći, nego jeste li vidili stoku?" - kelji se Đuro.

- "Aha, sve je na broju i jebu se! Čak i Vučko i Lajka se spremaju na to! Zbilja, đe nestaše oni?" - okrene se Stevo, pogledom tražeći pase.

- "Otišli su uni, imaju važnija posla, inače bi sad na mene lajali. Ajte samnom u Manastir, pa ćemo večeras zajedno kući."- pozva nas Đuro.

- "Ajmo, nemamo šta drugo raditi. A ko je sve tamo?" - pita Braco.

- "Ko će biti? Iguman, Vajka i ja. Ovi što su bili za sajam su otišli, a Sako i Ćitre odoše kući da vide mater. Da im Iguman nešto para, pa joj odnjeli jadnici." - priča nam Đuro dok smo laganom šetnjom išli prema Manastiru.

- "Imaju li oni, Sakica i Ćitre-Ilija išta osim te kućice i stare matere?" - pitam Đuru.

- "Imaju nešto zemlje i par ovaca, tim im se mater bavi, a rodbina uzore. Šta će jadnici kad su zaostali, da nije Manastira davno bi krepali od gladi. Ođe spavaju i jedu, ponešto privrede kad ih je volja, nešto odnesu materi kad ih Iguman pošalje. Sako je miran, čuva ovce kako ga uputiš, ali ja muram paziti da su sve na broju, a Ilija-Ćitre se zna uzjoguniti, pa se po cjeli dan samo svađa. Doduše, i zafrkavaju ga, narod je bezdušan, a unda se on nanjuti i još više unati. Ko s njim ljepo, unda nema problema. Pošaljem ga u bašču ili da nešto drugo uradi i sluša me, a ako dobro ne napravi ja popravim i ne vičem i Boga mi drugi put un napravi dobro. A da zavičem psova bi da cjela Brina ječi. Šta će čojek od nji, Bog ih kaznio kad ih je takve rodio, a najmanje su uni krivi zato. Ko zna ko im je od predaka nešto strašno zgrešio?" - kaziva nam Đuro.

Taman smo stigli do groblja, a voda tamo još zimus odnjela zidove, onako soreni stoje i kroz te otvore se vide grobovi sa nakrivljenim krstovima i zarasli u travu.

- "Vidi groblja, skroz ga zapustili!" - velim im.

- "O, da, poručiva iguman ovima u Mjesnoj zajednici da pošalju ljude da to oziđu, a uni ništa. "Neka ziđe pop, nako je dokon!" -rugaju se budaletine. Kada im tu ne leže đedovi i babe, pa ćaće i matere nekoma. Zato imaju osigurane pare, a jednostavno neće, ki da to nije njiova briga. Dok se prije Manastir o tome stara uvjek je bilo čisto i uredno, a vidi sada. A šta da pričam, sreća da uni tamo što leže ne mugu galamiti i žaliti se." - pokaže Đuro rukom preko groblja.

Svi mi smo do sada bili oko Manastira bezbroj puta, ulazili smo u crkvu, sjedilikod vodoskoka, bili ispod trijemova, ali nismo išli na spratove. Kao i uvjek opi nas vječita tišina i duboki mir. Svaki kamen, stub, vrata,prozor,čak i bršljan šta se penje uz vitki bjeli zvonik kao da nam je slao neku poruku, pričao svoju priču. Krenušmo tiho za Đurom uz skaline na gornji sprat, u Gornju kužinu.

- "Vajka, đe si?"- pozva on tiho, a glas mu se razli po svim trijemovima.

- "Evo me Đuro." - izađe ona iz jedne sobe i zatvori za sobom masivna izrezbarena vrata – "Odnjela sam igumanu kavu u Biblioteku, a ko su ti ovi mumci?" - upita ga, smješeći se ozarenim licem.

- "Ovo su Braco i Mile Marišin i stevo Jolin. E, Vajka, Vajka, pa sad su ti puna sela mladosti, živi nam bili, ali ti ne izlaziš gore, pa neznaš. Kod mene na Vlaci ima ih dvadesetak sviju uzrasta." - predstavi nasĐuro.

- "A šta ću ja gore, muja dva su u svjetu, ponekad mi pišu, a ja sam ođe našla svoj mir! Nego, dođite djeco, momci muji, strina Vajka častiće vas kolačima." - pokaže nam rukom da je sljedimo u trpezariju.

Sjedošmo uz rub velikog masivnog stola na isto tako masivne stolice, a ona donese košarice sa mješanim domaćim keksićima, koje mi stidljivo uzešmo grickati.

- "Sve da ste to pojeli! Znam ja da vam matere ne mugu spremati kolače, niti imaju od čega. To sam ja pravila da se nađe kad neko naiđe. Imam, hvala Bogu, vremena, napraviću ja druge." - nutka nas ona.

Dok smo mi jeli kolače i gledali slike svetaca na zidovima trpezarije Đuro je pijucka žutinu iz rebraste vinske čaše.

- "Ja umoran od trke za sajma. Bilo je puno svjeta, pa je one izdaleka trebalo smjestiti i naraniti, a tu je bio doša i vladika iz Šibenika i dosta kaluđera iz Krupe, Beograda, Zagreba, Karlovca, šta ja znam otkud sve. Nisu svi mugli stati ođe u trpezariju, pa smo murali za mlađe po godinama i činu spremati i u donjoj kužini. Sad kad se to razišlo osjetio sam umor." - priča nam Đuro i bori se da ne zakunja.

- "Bili smo mi tu veče ovdje, stvarno je bilo puno naroda iz cjele Bukovice, Like, ali i iz gradova, vidili smo dosta gradski obučenih ljudi i žena, i cura." - potvrdi Braco.

- "Este li bili u crkvi." - pita Vajka.

- "Ma kakvi, nije se moglo prići, pa računamo, nećemo se gurati, neka uđu oni izdaljega, a mi smo tu, moremo kad hoćemo." - veli Stevo Jolin.

- "Ajde Vajka, imaju uni preča posla od večernje, pitaj: jesu li upoznali koju curetinu?" - nasmija se Đuro.

- "E, Đuro, Đuro, uvjek ti svoje, treba se i Boga nekad sjetiti!" - prekorava ga Vajka.

- "Ćuti Vajka, ne straši momke Bogom! On ne traži da ga se boji, ljubav je njegovo jedino oružje. A ljubav u njihovu uzrastu je prava i čista." - iznenadi nas Igumanov glas sa vrata trpezarije.

Mi se instiktivno okrenušmo i ustašmo sa katriga, a on nastavi:

- "Đuro, vi se ovdje raspričali, a mene starca zaboravili. Šta mi ne dovedošte goste u Biblioteku?"

- "Oče, ćio sam, ma ukrade ih Vajka. Časti i` kolačima." - opravda se Đuro.

- "Dođite mi momci u Biblioteku, da vam nešto pokažem. Đuro, draži su mi oni gosti, ako ih uopšte možemo tako tretirati, jer su oni prije domaćini nego gosti, nego svi oni koji su prethodnih dana bili. Ti dođu jednom godišnje, odu i zaborave, a ja momke svaki dan slušam u Brini i Smrekama, kad se šetam. Radi njih i ovakvih je ovaj Manastir ovdje. Njihovi preci, đedovi i očevi, pa sad i oni čuvaju ovovu svetinju za sve ljude na svjetu, šta će crkva bez ljudi." - raspriča se iguman Nikodim idući ispod trijema ispred nas u Biblioteku.

- "Slabi su uni vjernici Oče, u školu muraju svaki dan, ostalo vreme rade, a škola sadašnja drukčije uči, odgovaraju i` od Boga i vjere." - Đuro će.

- "Pusti ti to, važno je da mogu ići u školu! Ona im daje najbolji alat: pismo i knjige. To šta ih uče da nema Boga, da je religija opijum za narod, da je komunizam jedini pravi put, neka uče. Ne znači da će se to sjeme primiti! Ja sam krstio i Jandriju i Stevana i Milu, oni su primili svetu tajnu krštenja. Oni su vjernici, možda bolji od tebe i mene, jer nisu imali kad zgrešiti. Nije bolji vjernik onaj koji svaki dan liže oltar od onog koji se drži Božijih zapovjesti, a rjeđe ide u crkvu. Kad čuju zvona Svetog Arhanđela ja sam siguran da pomisle na Boga, a to je Bogu dovoljno. Kad im je teško pomisle: "Bože pomozi", a šta ćeš više. Vjera ne treba da smeta svakodnevnom životu, da je neka nametnuta obaveza, već treba da je u tebi, da je nosiš sa sobom sa radošću i da ti bude oslonac u teškim trenucima i radost u radosti. Ne treba prešiti, u životu sve dođe na svoje u pravo doba. A ja se raspriča, nego pogledajte vi ovo." - pokaza nam u uglu Biblioteke zbirku starog oružja.

Bile su tu stare puške, kubure,sablje i noževi, svi ukrašenih kundaka i drški srmenim, srebrenim ili zlatnim vezom.

- "Većina ovog je iz doba serdara Janković Stojana i Smiljanić 
Ilije. Ima tu negdje popis čije je šta bilo, uglavnom od ljudi iz ovoga kraja, koji su s njim prognali Turke iz ovih krajeva. Dato je kao zavjetni dar Manastiru na čuvanje. A ovo tamo, to je zarobljeno, trofejno, od turskih velikaša. Ima toga još po Manastiru, od Riznice do kelija." - objašnjava Iguman.

Odmače se od oružja i pokaza širokim pokretom ruke po policama Biblioteke:

- "Vidite li ove knjige, to je najbolje oružje, a ima ih od pergamene, papirusa i papira, štampanih i rukom pisanih i prepisivanih. Ima ih na hebrejskom, aramejskom, arapskom, jermenskom, koptskom,latinskom, ruskom,starogrčkom i novogrčkom jeziku, a da o staroslavenskom jeziku i pismu ne govorim. Isto tako su sva moguća pisma zastupljena od hebrejskog, arapskog, grčkog, jermenskog, latinskog, gotice, glagoljice svih vrsta pa do ćirilice. Vidite ovu na papirusu, donjeli je na poklon iz Aleksandrije od patrijarha – pape Aleksandrijskog. Pa ovu Bibliju na aramejskom od pergamenta iz Jerusalima, poklon od tamošnjeg patrijaraha. Sve je to staro, od današnjeg dana preko iljadu godina. Dosta od njih su unikati,a od nekih možda ima dvije tri na svjetu." - uzima ih nježno i kao djete miluje.

Kao opčinjeni gledali smo tolike knjige i krasno ispisana slova sa ukrasnim sličicama, što je trebalo danima slovo po slovo pisati i oslikavati.

- "A tamo ima rukopisa ovdašnjih kaluđera, igumana, ahimandrita i vladike Kraljevića, Zelića, Končarevića i mnogih drugih. A koliko je toga još propalo, pa pokradeno za ratova i nemira. Kolika je to šteta ne može se ni procjeniti!" - nastoji nam Iguman što više toga pokazati.

- "A ovo su vam dragocjenosti. Pogledajte ove krstove, pehare, brojanice, svjećnjake, ikonice optočene zlatom, srebrom i dragim kamenjem. To su zavjetni darovi bogatih vjernika i umjetnika." - pokaže nam staklene vitrine iz kojih su se caklile oči dragog kamenja, žuti odsjaj zlata i bjeli zraci srebra.

- "Pogledajte, ovako su vam se preci oblačili! Ovo je momačka, ovo curska, ovo oženjenih i udatih,a ovo svakodnevna nošnja. Sve se to rukom radilo, od početka do kraja, seljačkim rukama na tari, preslici i vretenu." - odvede nas do drugog ugla gdje su stajale narodne nošnje.

- "Eto momci moji, kad vam bude šta trebalo znati o ovome,dođite u svako doba, dobrodošli ste, pomoći ću koliko mogu. Ta ovo i postoji zato da se ljudi uče, da drže do svoga, inače nema svrhu." - završi vidno umoran kazivanje iguman Nikodim.

Stajali smo njemo, okruženi tim neprocjenjivim blagom, ne znajući šta bi prije pitali.

- "Oče, pa zna li se tačno kad je ovaj Manastir sagrađen?" - pade mi prvo pitanje na pamet.

- "Po meni, ne zna! Kažu da je ovakav, manje više, tamo od hiljadu trista pedesete godine, da ga je obnovila tada Jelena Šubićka, žena Mladena Šubića Bribirskog, sestra cara Dušana. Oni su u to doba vladali cjelom Dalmacijom. A drugi izvori spominju da je iznad ulaza u crkvu stajala drvena ploča na kojoj je bilo zapisano da je ovdje boravio apostol Pavle oko pedesete godine nove ere, kad je putovao sa Istoka u Rim i da je taj znak nestao u doba provale Turaka u ova područja. Da li je neko sklonio u Zadar, gdje su ovdašnji kaluđeri pobjegli i tamo neko vreme boravili, pa se zagubila, ili je uništena od Turaka, e to se nezna. Kad se ima u vidu da je u vreme putovanja apostola Pavla Burnum, današnja Šupljaja, bio u punom cvatu, da je tuda prolazio rimski put od Burnuma za Skradin, Zadar i Salonu i lokacija ovog mjesta, onda je vjerojatno da je tu bila bar neka hrišćanska bogomolja, jer je manastir sagrađen na prirodno nastaloj pećini. Možda je ta pećina bila stanište prvih hrišćana, jer u ono vreme oni nisu bili baš omiljeni, čak su progonjeni. Tako ja mislim, a šta je istina možda će se znati jednog dana." - objasni nam Iguman.

- "A ta današnja Šupljaja, rimski Burnum, znači, bio je grad, a današnje Kistanje nisu postojale?" - upita Braco.

- "Pa da, Burnum je rimski grad- logor u to vreme, u kojem je boravila XI legija, znači puno vojnika i njihovih porodica, a razorili su ga Avari 639. godine, baš u vreme kad su Slaveni ovamo doseljavali.Tako kaže zvanična nauka. Vjerojatno tada nije bilo nikakva naselja na mjestu Kistanja, jer je Burnum tu desetak kilometara daleko. Zna se da je postojao Bribir, Skradin, Zadar, Šibenik, Togir, Salona i još neka mjesta po Dalmaciji, a tu je po svoj prilici bila neka stražarska stanica, da čuva put od razbojnika. I uz Krku su bile vojničke stražarske kule, eto tu gore na Kuli, pa kod Čučeva, na Gradini s ove strane,a također i preko kanjona sa suprotne strane. Puno je toga šta ja neznam, a malo je ko to i istraživa. Ali računam da je među tim vojnicima i onima šta ih prate bilo hrišćana i da im je ovo mjesto bilo zgodno za bogomolju i tajnu molitvu. Malo sa strane od puta, vrelo je tu, pećina je tu, luke su tu, a stoku su gojili ki i mi danas." - protumači nam svoje Iguman.

- "O mumci muji, mi se zapričašmo, a evo brzo će mrak, treba ići raditi." - trgnu nas Đuro, gledajući kroz prozor prema Baščama.

Sjena je pala do po Bunjvačke brine, a sa ove naše strane zelenika je pocrnjela od mraka. Krka se posrebrila od odsjaja svjetla sa Bunjevačke brine i plava neba.

- "Ajmo ća, brzo mi prođe ovo popodne. Bar ću slatko zaspati, ispriča sam se puno. Pa dođite me opet ovako zabaviti, hoćete li momci?" - upita nas Iguman.

- "Nastojaćemo Oče, baš je bilo interesantno." - potvrdišmo mi.

- "Oče, ja ću odzvoniti, pa ću s njima kući. Sve je u redu, šutra rano sam ođe!" - obrati mu se Đuro.

- "Ajde Đuro! Pozdravite roditelje i babe." - isprati nas Iguman.

Đuro se s nama spusti niz kamene skalinei reče:

- "Ajte vi polako, stići ću vas ja, samo da odzvonim."

Popešmo se do Vrela i napišmo se vode. Odjednom se javiše, dubokim glasom,velika manastirska zvona i ispuniše kanjon svojom bajnom jekom. Malo zatim ču se odgovor od Bunjevačke brine, pa Donje brine, a onda od Čučevske brine i sve se stopi u jednu uzvišenu melodiju.

Đuro dođe, a zvona su još pjevala.

- "Ajmo mumci na našu Vlaku, tamo ima više ovozemaljskog života. Nek Iguman i mrtvi naši preci spavaju u miru." - krenu Đuro prvi, a mi za njim, uz brdo.

- "Nema grma ni drače zelene,

Đe si mala spavala brez mene!" - zakonta Đuro, kad smo stigli do Garaže, na po strane, a nas trojica uskočišmo, i četri glasa ispuniše Brinu.

- 48 -

Polovinom oktobra mater rodi petog sina, Mirka, sad nas je bilo sedmero. Pet sinova i dvije ćeri. Svi u kući su bili mrzovoljni. Mi, djeca, iz raznih razloga: odrasliji su se sramili, a mlađi bili ljubomoni. Porodice s puno djece su izašle iz mode, rodi se jedno dvoje i kraj. A nas sedmero, Dušan završava Učiteljsku školu, osmnajst mu godina, a Mirko kmeči u pelenama. Još jedino u zaseoku Jole ima šestero djece, a ostali po dvoje. Jedino je baba Anica sretna, ki da joj se rodilo prvo unuče:

- "Šta je, šta ste se smrkli, ovo je Božji dar, neka mi je on živ i zdrav, sreća babina, biće ovo mumak i po! Daj Bože da poživim do njegove ženidbe!" - ljulja ona koljevku u kojoj smo se svi odljuljali.

- "Oho, koliko ti misliš živiti, trista godina! Najprije si govorila da mi dušan završi školu, pa da završi Stevo, pa da Braco dođe do kruva, pa malo pomalo pomičeš do Mirkove ženidbe. U najboljem slučaju to je još dvadesetak godina." - bockam je ja u računicu.

- "Šta tebe briga, smijem želiti, a Bog će odrediti!" - okosi se ona ljutito – "Svi li ste mudrovi dok se rodite! Škola, umjesto da vas uči pravim stvarima, uči vas raznim budalaštinama. I Božje zapovjedi kažu da starije treba poštivati za svoje dobro, a to vas ne uče, inače nebi tako budalaka!"

Bi mi ža babe, pa se ispravi:

- "Šalio sam se baba, šta se ljutiš odma!"

- "Kako se neću ljutiti kad svi mislite naopako! Djecu treba rađati do dobi koju je Bog odredio, a vas sramota svojega rođenog brata. Šta je on kriv, sunce babino, samo gledi i plete rukicama." - znala je sve o čemu se radi.

- "Baba, druga su vremena, niko više ne rađa toliko djece. Što god tražimo, odgovor je: nema se. Nema za knjige, nema za gaće, nema za košulju, nema za kino, nema za školu. Od čega bi nas sedmoro živilo kad odrastemo. Ćaća ne može, a on je jedinac, od zemlje i stoke živiti, već mora raditi,a od čega bi mi kad se to podjeli na sedam djelova. O tome se radi." - pokušava joj objasniti Braco našu računicu.

- "Ako mislite da ćete dobro živiti malo radeći grdno se varate. Muraćete raditi od jutra do šutra, završili vi školu ili ne završili. Tako vam je to u životu, ma đe bili i šta radili. Nema kruva bez mutike, tako se kaže, a to znači bez rada. Šta to prije shvatite, to će vam u životu biti lakše. Nije Pokojnik ima svu ovu zemlju kad se oženio, nego je polako stica radeći dan nuć, pa ćete tako i vi. Nije tu prepreka broj djece. Tako vam ja kažem, a vi ćete doći do toga." - neda baba da joj mi svojom računicom uzdrmamo mišljenje životom sticano.

Mater je šutila, pustila je da se sa babom nadmudrujemo, znajući da će vreme i Mirkovo bezubo smijanje i gakanje učiniti svoje i da će baba izaći na kraj sa našim prigovorima, koji su se više odnosili na nju i ćaću nego na babu.

Tako je i bilo. Duški je Mirko posta velika igračka, Rosa se učila povijanju djeteta, a mi smo ga naveče puštali da se do iznemoglosti igra na našim koljenima. Postade svima mala maza, kome je dopušteno sve, od ujedanja do dosta bolnog čupanja kose.

- 49 -

Nas sedmaše smjestili su na sprat u novoizgrađeni dio škole. Sve je tu bilo novo: klupe, katrige, tabla i katedra i staklene vitrine na unutrašnjem zidu učionice. Do nas su bili osmaši. Za razrednika određen nam je profesor Slobodan Rađen, a sada nam je njemački predavala profesorica Ljeposava Cbjetković-Pojka. Za matematiku smo dobili novog nastavnika, Milana Grbića, novi nastavnik je bio i iz geografije Milan Bezbradica-Marela, a za domaćinstvo i nauku o čovjeku i higijeni došla je Veselka, rodom iz Rudela, koja se ubrzo udala za nastavnika Milana Grbića. Kemiju nam je predava nastavnik Mirko Berić, a muzički njegova žena Fila Berić. On je bio rodom od Đevrsaka, a ona je bila Bodulka. Srpski nam je i dalje predava Grulović Nikola-Grule. Razrednik nam je predava fiziku,likovni i historiju. Nova učionica i dosta novih predavača bacili su nas u veliku neizvjesnost, tim više što su nam razbili kompaktnost grupe raspoređivanjem učenika iz područne škole u Grulovićima u naš razred.

Prvi sat održa nam je razrednik Rađen i cjelo vreme utrošio nato da nas upozori da čuvamo namještaj i učionicu, da će se svaka šteta nadoknaditi iz džepa naših roditelja, a mi dobiti ukore, da nismo više mali pioniri već od ove jeseni ulazimo u Savez omladine i da ćemo svojim radovima iz likovnog i domaćinstva napuniti vitrine i ukrasiti hodnik. Za predsjednika razreda izabrali su mene, a redari su određivani abecednim redom. Od sada ćemo dobijati nekoliko primjeraka "Prosvjete", časopisa srpskog kulturnog društva, svi ćemo ih pročitati, a nakon toga arhivirati u razredu. Moja je dužnost bila da o tome vodim brigu.

Za profesoricu Pojku smo znali da je stroga, pa su joj se sva djeca sklanjala s puta, gdje god bi je sreli. Ona je bila i direktorica škole i znalo se da je njena posljednja. Dok je krenula iz Zbornice svi bi već bili na svojim mjestima, redar ih nije treba moliti da zauzmu mjesta i da se smire, svi su to dobrovoljno napravili i ukipili se.

- "Guten Tag Kinder! Aufstehen bitte!" - reče s vrata.

Baci Dnevnik na katedru:

- "Wir lehren heute Erste Lektion!Sitzt ihr, bitte!"

Ono šta smo učili iz njemačkog kod nastavnice Katice nije bilo dovoljno da je razumijemo, pa nasta komešanje u razredu. Ona ponovi:

- "Sitzt ihr, bitte!"

Više po instiktu nego po razumjevanju nekoliko nas sjede, a ostali za nama.

Ona uze udžbenik i otvori ga na početku:

- "Wir lehren heute Erste Lektion!"

U ušima mi je od uzbuđenja zujalo, ali sam shvatio kroz maglu da će se učiti prva lekcija, pa otvorim knjigu na tom mjestu.

Ne čekajući ona poče čitati i tada većina shvati i poče je pratiti u knjizi. Kad je bila gotova otvori Dnevnik i poče prozivati, svak bi pročitao par rečenica, pa nastavlja drugi koga bi prozvala gdje je on stao.

Tada prepriča sadržaj lekcije na njemačkom i zada domaći rad: čitati, prepričati usmeno i pismeno, u rječnik upisati nove rječi i ponoviti gradivo iz petog i šestog razreda.

Pogleda na sat, sklopi Dnevnik i pođe prema vratima:

- "Aufwiedersehen Kinder!"

- "Jadna nam majka! Ja je pod milim bogom ništa nisam razumio niti znam šta treba raditi! Sve se mislim trebam li ja još ići u školu!" - javi se Dude Malešević.

- "Velike ti njive, pa ćeš kopati! Kud ćeš? Igrati karte u Gostioni!" - dobaci mu Branko Panin.

- "A, Mrkane, šta ti kažeš? Šta ćemo nas dvojica? Ja za rogulje, pa sjeći draču i kupinu, a ti u Jasenovac mrkati ovce!?" - pita Mirko Lalić-Baba Jovana Krnetu.

U drugoj prilici ovaj bi skočio mu za oči, pa kud puklo,a sad je staja i blenu u knjigu:

- "Đavo će ga znati, čekaj da vidimo ostalo. Šta će biti, čini mi se da je ovo tek početak nevolja!" - odgovori Jovo kao da ga je Baba oslovio krsnim imenom, a mi ostali se začudišmo tolikoj mirnoći. Svi se sjećamo da je za Dudom trčao cjeli sat vremena oko škole da ga smelje kad je ovaj ispriča da su ga uhvatili čobani kako opći sa ovcom, pa ga isti tren prozvašmo Mrkanom. Na prvi nadimak Konj ili Parip tek se bio navika, pa sad novi nadimak Mrkan nije mogao podnjeti, a naročito razlog zbog kojeg ga je dobio. Niko ga izbliza nije smio tako zvati, pa ni Baba, koji je važio za najačeg u razredu. Umjesto da se nasmiju, kad vidiše Jovinu zabrinutost, zabrinuše se i ostali:

- "Ajde, šta vam je? Kad su toliki mogli naučiti prije nas, moći ćemo i mi!" - javim se ja – "Ponovite Katičine rječi, pa ćemo nešto natucati!"

- "Za svaki slučaj ti napiši tri verzije prepričavanja, da imamo svi!" - javi se kum Dule s Kule.

To malo popravi raspoloženje, ali ne otkloni brigu.

Novi šok dođe sa matematikom. Novi nastavnk poče odmah predavati algebru i iracionalne brojeve, sve neki m i n ili h, y, z, te ako zamislimo ovo, pa ono,dobijemo ovako i onako apstraktno rješenje.

Marela nam iz geografije obeća da niko neće proći njegov predmet ako bar nezna gdje se koja država nalazi na karti svjeta i njen glavni grad, broj stanovnika, najveću rjeku, jezero, planinu i osnovnu privrednu djelatnost. Kao uvod u to trebamo skupljati sve slike i članke iz novina o neangažiranim zemljama, kojih je naš drug Tito sa predsjednicima Naserom i Nehruon predvodnik, pa ćemo napraviti o njima postere u hodniku.

- "Da bi znali fiziku trebate dobro znati matematiku, inače kako ćete rješavati zadatke iz fizike?" - reče nam rađen i nabroja šta ćemo učiti ove godine: mehaniku, dinamiku, sile, Njutnove, Arhimedove, Da Vinčijeve, Galilejeve, Kopernikove, Keplerove i ko zna čije ne zakone i teoreme.

- "Iz kemije ove ćemo godine učiti o neorganskoj materiji, znači molekule, atome, elektrone, neutrone, protone, valencije, atomske težine i mase, Mendeljajev sistem elemenata, a zatim metale, nemetale ,kiseline, lužine, okside, sulfate i sulfde, plinove, tekućine i još dosta toga. Ne bojte se, sve to može stati u vašu glavicu, pa ćemo mi to doljevati svaki dan malo po malo, dok je napunimo." - nasmija se nastavnik Berić, gledajući u naša sleđena lica.

Za likovni trebamo do sljedećeg sata napraviti akvarel po slobodnom izboru.

Drugarica Veselka nam poruči da je red da nešto saznamo o ljudskom rodu i vrsti, pošto smo do sada učili o biljkama i životinjama. Pored anatomije čovjeka učićemo i o zdravom načinu življenja po maksimi "U zdravu tjelu je zdrav duh" i u sklopu toga o bontonu odnosno ponašanju u svakoj prilici, da se ne obrukamo nepotrebno kada dođemo u nove sredine i mjesta. A iz predmeta domaćinstvo naučićemo raditi svakodnevne sitnice, da za svaki kvar ili popravku ne zovemo majstora.

Nastavnik Grulović iz srpskog nije se bavio uvodom već ispredava Vladimira Nazora, a za domaći zada analizu pjesme "Cvrčak" i da naučimo napamet "Majku pravoslavnu", te za lektiru treba pročitati "Veli Jožu" i "Medvjeda Brunda", napraviti potom sastav o tim djelima. Dade mi i tri primjerka "Prosvjete" da ih podjelim i da ih trebamo svi po redu pročitati, a nakon toga vratiti njemu.

Iz škole smo izašli ošamućeni.

- "Pričali su da je sedmi težak, ali ovako što nisam očekiva. Ko će sve ovo stići?" - žali se kum Dule kad smo išli kući.

- "Stićemo, kad su drugi moćemo i mi. Zar nisu Obrica, Sakica, Rada, Duša, Stevo, Braco i drugi sve to prošli? Nisu oni bolji od nas, moćemo i mi!" - optimistički mu kažem.

- "Imaš pravo, kako drugi tako i mi! To oni na početku plaše, svaki kaže da je njegov predmet najvažniji i najteži, a ne misle da su nama teški svi." - zabaci on torbu na leđa i poče skakutati.

Kad sam doša kući Braco je bio već stiga i smijući se upita:

- "Prpa, a!? Kad sam ja govorio, ti kažeš da je to lako biti sedmaš, šta sad kažeš!?

- "E, kad si ti preša i ja ću, briga me šta oni pričaju." - nedam mu gušta.