- 51 -
Za Dan Republike spremala se priredba. Nastavnik Marela je bio zadužen
da režira neku dramu koja će se premjerno izvesti na taj dan. Odabra
je glumce za nosioce uloga između osmaša i sedmaša i tako smo
Braco, Stevo Jolin i ja postali glumci. Braco i Stevo su glumili neke
omladinske funkcionere, skojevce, a ja sam bio čista radnička klasa,
glumio sam nekog sindikalnog aktivisu, vođu grupe radnika. Nisam ima
bogzna šta govoriti, ali pojava moga lika i moje grupe bila je
ključna za razrješenje čvora koji su zapleli Braco i Stevo Jolin i
ostali likovi sat vremena prije toga. Bio je to nekakav komad bez
imena autora, a mi smo uloge učili sa šapilografski umnoženih
primjeraka, pošto je radi uštede papira naslovna i zadnje stranice
imao samo orginal kod Marele. Kako se radilo o radničkoj klasi
kostimi nam nisu bili potrebni, rječ glumaca je bila sasvim
dovoljna, ta radnička klasa oblači ono šta ima. Za svaki slučaj ja
sam ima radnički modri trliš, koji mi je brat Stevo ostavio i koji
sam nosio svakodnevno, pa mi se nije bilo teško uživiti u ulogu.
Priredba se održavala u Narodnom domu, pa je učitelj tu vršio i
probe, nije se htio izložiti riziku da uvježbava u školi i izazove
šok kod glumaca radi promjene ambijenta. Narodni dom je bio
višenamjenski, ista sala je služila za prikazivanje filmova kad bi
se pozornica pokrila bjelim platnom i za davanje priredbi kao šta je
ova za Dan Republike. Tu su također organizirane konferencije
Socijalističkog saveza i saveza komunista i izložbe fotografija iz
Drugog rata povodom Dana borca. Ma šta da se održavalo, u predvorju
su po zidovima visile ogromne fotografije Gari Kupera, Lane
Tarner, Merlin Monro, Marlon Branda i ostalih velikana filmske
umjetnosti. Na sredini najvećeg zida bila je velika slika kanjona
Krke sa Manastirom Svetog Aranđela, pogled s Kule, u tehnici ulja na
platnu, poklon rodnom mjestu od slikara Lalića, koji je živio
negdje u svjetu i povremeno navraća u Kistanje.
Probe su se održavale kasno uveče, jer je Marela znao da mi imamo
kod kuće obaveza preko glave, pošto je i sam bio seosko djete, čak
je za Drugog rata čuvao kod babe Anice ovce i dobro zna njenu narav.
- "A kako mi baba Anica, jel’ još mrzovoljna?" - pita
mene i Bracu, kad smo prvi put došli na probu.
- "Eno je grinta, ostarila, pa joj sve smeta." - smije se
Braco i odmahuje rukom.
- "Taka je ona uvjek bila, reka bi dušu će ti iščupati, a
nakon pet sekundi kuću si joj moga zapaliti, nebi se ljutila." - kaže
nastavnik.
- "Pa kako je Vas dopalo da kod nje čuvate ovce?" - pitam
ga.
- "Glad Marko, Mile i moj ćaća i tetak ti Špiro završili u
partizane, a ja klapčić, nisam jak bio da kopam i orem, a tetka ti
Sava kaže meni: "Vodim ja tebe kod babe Anice, tama bar nećeš
biti gladan, privredi nešto šta te zaduže. A kod naših kuća je
opasno, mogu svaki čas banuti Talijani, svašta mure ispasti. "Dok
joj nisam upozna narav mislio sam da će me živog pojesti, a poslije
mi bilo ljepo. Ja stalno pjevam, a ona: "Šta pjevaš, čemu se
veseliš!?", a ja: "Baba, kad pjevam, manje sam gladan!" a
ona: "Eno ti pure i varenike, pa jedi.", a onda kad se
najedem još više pjevam, a ona se nasmija: "E, pa pjevaj kad ti
je Bog da!" A meni bilo ljepo, puno dječurlije, sit, a ovce, pa
uvjek nas je bilo puno čobana, to je bila igra." - sjeća se
nastavnik Marela, pjevušeći dok priča.
A tada bi se razmaha po pozornici, svaki čas popravlja
izgovor, pokrete,vraća da se ponavlja bezbroj puta, dok nebi bilo
kako je on zamislio. Njegovu viku niko nije uzima ozbiljno, ali ga se
ipak slušalo, a svoju veselu narav i živost prenosio je na sve nas,
cjelu ekipu.
Predstava za djecu prijepodne je bila ujedno i pretpremjera, a
premjera je bila uveče. Marela je natjera sve osmaše i sedmaše da
za domaći rad naslikaju plakate, a tada zadužio Dudu Maleševića i
društvo da ih izljepe po mjestu.
Uveče je sala bila dupkom puna. U prvim redovima su se razmjestili
općinski funkcioneri, pa zatim srednji činovnici i trgovci iz
Zadruge, a otraga narod i preostali ostaci "prijeratne
buržoazije", koja je u svoje vreme gledala prave predstave po
većim gradovima u svečanim toaletama. Sad su tu da ih želja mine,
mada od onoga na šta su oni bili navikli nije bilo ničega
sličnoga. Zapravo, sve je bilo izokrenuto, začelje je prešlo na
čelo kolone, sudbina je komandovala: "Naljevo krug!", i
kolona je krenula negdje u daleku izmaglicu.
Iza pozornice Marela nas je umiriva:
- "Ne obraćajte pažnju na pibliku, vi radite svoje, ja ću biti
šaptač, nećete tekst zaboraviti."
Poslije nekoliko recitacija i školskog hora došao je red na nas.
Usred potpune tišine i zamračene sale odjekiva je glas glumaca i
tonuo među drvenim katrigama koje, začudo, nisu škripale. Svi smo
iza kulisa pratili radnju napeti kao strune, bojeći se mnoštva
svjetlih očiju što zure na osvjetljenu pozornicu, ali čim bi
začuli šapat i vidjeli bucmasto Marelino lice u šaptaonici treme
bi nestalo. Kako je početak dobro krenuo sve više smo dobijali
samopouzdanje i sigurnost. Kako se približava trenutak izlaska mene i
moje radničke klase na pozornicu, još jednom smo se pogledali bez
rječi i uvjerili da je sve kako je planirano, kimnuo sma glavom i
izađošmo na svjetla pozornice. Pod reflektorima moj radnički trliš
posta svjetlomodar, ki novi,a na ljevoj strani jaketice zabjeli se
natpis "MONTAŽA" BEOGRAD,za tren me to zbuni, ali ne toliko
da ne izgovorim onih par rečenica teksta, kako ih je tebalo reći,i
da kretnjom pokažem na masu radnika koji su se tiskali iza mene. A
tada krenu "Internacionala" sa gramofona i zavjesa se poče
lagano spuštati.
Urnebesni pljesak iz sale i poneki povik nas ushitiše, počeli smo
od sreće lebdjeti na bini, a onda se iz šaptaonice izvuče bucmasti
Marela sav oznojem, ki da je kopa vinograd, poreda nas i dade znak da
se zavjesa digne, pa nas tada dočeka još veći aplauz, i tako
nekoliko puta. Našoj sreći nema kraja, a Marela skakućući okolo
viče:
- "Bravo, znao sam ja da vi to možete, samo vas treba
aktivirati, okupiti i voditi!"
Iza zavjese se pojaviše Pojka i Rađen, te nekoliko
općinara, čestitaše Mareli:
- "Bravo kolega Milane, mogli smo slobodno izvesti i nešto
ozbiljnije, ova djeca to mogu. Bravo djeco, bili ste odlični!"
- "Rekao sam ja direktorice da oni to mogu, mogu sve šta zaželiš
kad je u pitanju govor, recitacije, recital, drama, komedija, sve osim
muzike. To je ovdje zapušteno, i pjesma i instrumenti i igra, kod kuće
i u školi. Ja bi se usudio s njima izvesti Šekspira,
Čehova, Steriju, Ćopića, Krležu, ali nebi ništa gdje ima
muzike. Treba "Bukovicu" aktivirati, pa bi i taj muzički
dio krenu." - ushićeno će Marela.
- "Čuješ predsjedniče šta treba, aktivirati "Bukovicu"
i to ne zahtjeva puno para. Bolje da nam je mladost u "Bukovici"
nego da sjedi i muva se po Raskršću i gostionama." - okrenu se
Pojka nekom općinaru.
- "Dobro Pojka, slažem se, naći će se nešto para, a djeca su
stvarno dobra. Marela, daćemo ti zadružni kamion, pa održite ovu
priredbu i okolo, u Nuniću, Erveniku, Ivoševcima, i tako. Jesi li ćuo
direktore?" - okreće se on direktoru Zadruge.
- "Nek se samo jave, nema problema!" - dodvorljivo će ovaj.
Publika se razilazila u grupicama, a općinari i ostale zavnice odoše
u Gostionu da nastave proslavu. Marela zasta još samo da kaže:
- "Vidimo se poslije praznika, neće me ovaj put prevariti,
spremite se da s predstavom gostujemo po Bukovici."
Nas trojica s Vlake krenušmo kući ćuteći, a kad zađošmo iza
Šeganovog magazina Stevo Jolin će:
- "Majku im lopovsku, sad oni krkaju pečenje i loču vino, ka’da
nama nije praznik!"
- "Gladan sam ki pas, a oni ni keksića!" - potvrdi mu Braco.
Dođošmo do Veline bašče, a tamo iza ljute drače na zidu, pale po
zidu žute dunje, koje je Vele ostavio da uzore. Pogledašmo se, pa
bacimo pogled napred – iza i za tren se prebacimo u mrak iza bočnog
zida. Ja i Braco lagano podižemo odozdo draču, poklopnica pade na
meku zemlju u bašču i ne napravi neku buku, a Stevo Jolin se provuče
kroz otvor između drače i zida i uskoči u bašču. Čuli smo kako
se zaskače i savija grane, a onda poče prebacivati dunje ki buće
preko zida, koje smo ja i Braco kupili u njedra i džepove, pazeći
da niko ne naiđe.
- "Gotovo!" - šapatom se javi Stevo.
Podigošmo nas dvojica opet draču i pomogošmo Stevi da izađe, a
zatim pored zidića sagnuti se žurno prešno udaljimo od "opasnog"
mjesta.
Kad smo zamakli podalje izađemo na ulicu i tek kod Brestovače
počešmo jesti dunje.
- "Malo su otvrde, ma nisu loše!" - davi se Stevo.
- "Dobro žvači, nemoj gutati komade." - davi se i Braco.
- "Nebi bile mekše ni za Svetog Savu." - davim se i ja.
Dunje, ki dunje,tvrde, pa nam nisu dale da razgovaramo. Kad smo vidili
da ih nećemo pojesti prije nego stignemo do kuća, zastanemo kod
Ilinog vinograda da ih na miru dovršimo. Kad je prošla prva glad,
usporišmo s jelom i javi se Stevo:
- "Nije mi jasno zašto ih je Vele do sada drža, šta ih nije
pobra?"
- "Biće čeka da dobro uzore, ovo je neka kasna vrsta." -
nagađa Braco.
- "Sad ima jednu brigu manje!" - nasmija se ja.
- "Ža mi ga je, ali galad je jača!" - kaže između
zalogaja Stevo.
- "Da nije ovih dunja mi bi gladni legli. Naši su svi dosad
pospali." - rekoh.
- "E, Boga ti, toga se nisam ni sjetio! Ko bi do sutra gladan
izdrža! Hvala ti Vele!" - sjeti se i Stevo.
Do Dolova su dunje bile pojedene, a naši drobovi puni. Zaseok je
spava u mraku, a od živih stvorova samo se ču lavež Lajke, Banjare
i Vučka. Pošto su nas poznavali, nisu se mnogo trudili, samo su se
javili da znaju za nas i da vredno čuvaju Zaseok.
- 52 -
Poslije praznika smo zadružnim kamionom obišli Nunić, Ervenik i
Ivoševce. Tamo nije bilo pravih pozornica ni narodnih domova, pa smo
prdstavu davali u učionicama. Iako smo bili izmješani, glumci i
publika, djeca su bila oduševljena, zavidno nam govoreći:
- "Blago vama, vi imate kino i pozornicu, a mi ništa, samo
zadružni dućan i ovu malu školu."
Gledjući iz kamiona sivi krš, golo drveće i od jesenjeg oranja
pocrnjele njive, svismo se u povratku pitali:
- "Pa zar i od našeg siromaštva ima veće!?"
Odgovor nam se vidio na licima. Koliko nam je bilo drago da se
pokažemo kao glumci i kulturniji, još veća je bila sjeta od
čeznutljivih pogleda djece pri odlasku, kao da su govorili:
- "Blago vama, vi odlazite iz ove bjede, a mi smo tu zauvjek,
gladni, pocjepani i bez nade."
A mi smo, djeca, počeli često postavljati pitanja u školi i kod
kuće:
- "Zašto se poslije Drugog rata u Kistanjama i cjeloj Bukovici
nije napravilo ništa osim spomen kosturnice poginulim u ratu na
Rskršću u Kistanjama, spomen ploče streljanim od Talijana u
Devorovoj dolini i još par spomen ploča o formiranju partizanskih
odreda po kraju? Niti ima željeznice, pruga nikako da se
zgotovi, ceste se ne asfaltiraju, struja i vodovod postoje tamo gdje
su dovedeni još za Austrougarske, fabrika ni na pomolu, srednje
škole daleko, pa zašto ste išli u partizane, zašto ste se borili?"
U školi bi odgovarali da država još obnavlja porušeno, da treba
podići industriju, da treba biti strpljiv, sve će se izgraditi kad
dođe na red i sve u tom smislu, ne krepaj magarče dok trava ne
nikne.
Kod kuće, u Zaseoku, su govorili da smo mi na začelju i da ćemo se
načekati i za struju i za vodu i za asfalt, jer nema nikoga da se
zalaže za nas i naš kraj.
- "Pogledaj Pruminu nući, sva svjetli, asfaltirane im ceste,
Knjinj-Drniš-Šibenik, od Drniša do Roškog Slapa asfalt, a u
Bukovici ga nema ni metar. Naši mudonje neznaju beknuti, briga
nji, uni dobili stanove po Knjinju, Zagrebu i Beogradu, a ođe dođu
samo kad su izbori, tobože da dobiju podršku u bazi, a sami sebe
namještaju. Ono što dobiju para za Bukovicu potroše u Knjinju,
tobože tamo otvaraju radna mjesta, a kako ćeš u Knjinj doći nije
i’ briga." - govori ćaća.
- "Ima tu i pulitike Marko! Vidiš li ti da u partizanskim
krajevima se malo toga gradi, računa se: "Ovi su naši od
početka," - a da bi pridobili krajeve đe su bili ustaše i
domobrani - "muramo im pokazati da smo mi bili u pravu i da se
narod nama okrene." Čujem ja da tako to tumače, a sve mi se
čini da je to i istina." - kaže Ile.
Čini se da su takva pitanja i mišljenja dolazila i do gore, pa se
proču da će ovog ljeta pruga od Knina do Kistanja biti gotova, a da
će u Kistanjama u bivšem Šeganovom magazinu početi raditi fabrika
metalnog namještaja, za početak sa pedesetak radnika, pa će se
širiti postupno.
Vidili smo da nekoliko radnika "Komunalca" iz Knina poče
zidati, krečiti i popravljati krov, farbati prozorske okvire i
vrata, ali je to išlo nekako sporo, kao da se namjerno
oteže. Istovremeno se čuo pisak lokomotive, koji je iz dana u dan
bio sve bliže, dok nam đaci iz Krneta u Polju, koji su bili najbliže
budućoj željezničkoj stanici, ne javiše da se dim parnjače vidi
odmah iznad ceste za Macure i da se polažu stanični
kolosjeci. Sutradan smo s profesorom Rađenom, koji je tad predava i
fiziku, otišli kolektivno na željezničku stanicu i vidjeli
radove. Tamo je odavno bio gotov stanični plato za tri kolosjeka, sa
sjeverne strane je bila omanja kamena zgrada za koju nam rekoše da
to neće biti zgrada željezničke stanice već za radnike održavanja
pruge,a da će stanica biti po sredini između ulazne i izlazne
skretnice, tamo gdje su sad naliveni temelji, a južnije od nje
stotinjak metara biće magazin sa rampom za pošiljke. To nam je
objašnjava jedan željezničar sa zelenim širitama na modroj
uniformi, plave kose i plavih brkova, kojeg su ostali radnici zvali
"Gospodaru" ili "Staljine", valjda radi
brkova. Dok nam je on objašnjavao o šinama, pragovima, tirfonima i
čavlima, skretnicama, tucaniku, grusu i čemu sve to služi, začuo
se pisak parnjače, lupanje klipova i tandrkanje tendera i vagona, a
prema Ivoševcima je kuljao čas bjeli, čas sivi dim, koji se sve
bliže približavao.
- "Sad se pazite djeco, stanite sa strane, dalje od kolosjeka, i
gledajte, sa vozom se nije igrati, a ja se moram pobrinuti za
radnike." - reče nam Staljin i pokaže rukom gdje trebamo
stajati.
Većina nas dotada nije vidila voz, osim u slikama u udžbeniku
fizike ili čitanci, a sada se iz usjeka pojaviše niski plato vagoni
sa stupcima, kao na karu povezani lancima, natovareni šinama i
pragovima, koje je gurala mala crna lokomotiva, pušući i stenjući,
iz koje j e para pod pritiskom šištala na sve strane, čas jače,
čas slabije, a iz dimnjaka joj kuljao dim u naviljcima. Jedino šta
je na njoj bilo svjetlo to su bili reflektori i ogromne poluge i
klipovi sa strana sa kojih se caklila mašinska mast, te oči i zubi
mašinovođe i ložača. Kad nas mašinovođa ugleda pored Staljina
povuče neku odeblju žičetinu i u zrak, prav ki strela, sunu uvis
stub bjelog dima, a zatim se začu "ihi, ihiiii, hi",a malo
zatim lokomotiva lakše, stenjući stade kod nas, i dalje dahćući
ki pas poslije duge trke za zecom.
- "Šta je Staljine, vrbuješ djecu za prugaše!? Ne vjerujte mu
djeco ništa, tu vam ne fali kramp, pinjurice i tirfonka i pečenje
na suncu, a smrzavanje zimi. Za taj posa nije vam potrebna škola već
mišice i kičma. Učite za mašinovođu, ovo je pravo, putuješ danju
i noću i vidiš svjeta." - viče mašinovođa da nadjača buku
lokomotive, silazeći niz gvozdene rešetkaste stepenice,
pridržavajući se jednom rukom za sjajnu mesinganu ručku.
- "Pa da imaju tvoju garavu njušku i da stalno nose stupu po
džepovima. Est, čist si mi i mirisan, nebi te Krka za tri dana
oprala, majstore Stevo." - govori mu Staljin pružajući mu ruku.
- "Šta ćeš s ovim, đe ćemo ovo istresti?" - pita ga
majstor Stevo.
-"Evo dolazi desetina, pa idite prema Đevrskama, tamo ostavi
vagone da ih istovare, a ti možeš nazad u Knin."- reče mu
Staljin.
-"A marenda, šta si spremio?"- smije se Stevo.
- "Znaš da je u Kistanjama jeftina i najbolja janjetina, a "sok"
se žuti ki zlato! Dok se vratiš s pruge čeka te sve toplo i
spremljeno, ništa ne brini. Ajde, pokažide djeci načas
lokomotivu." - nagovara ga Staljin.
- "Dođite djeco! Učili ste o parnom stroju, ovo je lokomotiva,
pokretni parni stroj. Vidite ovo, to je tender đe stoji voda i ugalj,
a ovo napred je kota, a ispod njega ložište đe ovaj čovjek loži
ugalj. U kotlu se voda pretvara u paru, a pošto je to zatvoreno,
stvara se pritisak, te ta para ide u ove cilindre, tu prenosi
pritisak na klipove, a ove pouge pretvaraju tu silu u kružnu i tako
se pokreću točkovi. Tu su još: generator koji stvara struju za
osvjetljenje, parni cilindar za kočenje lokomotive i vagona,
sigurnosni ventili da nas đavo ne odnese u vazduh i to je to, prosto
ka pasulj. Ko se odluči učiti za mašinovođu mora izučiti zanat,
pa raditi neko vreme u ložioni na održavanju i popravci lokomotiva,
a onda polagati posebni ispit za mašinovođu, da bi moga voziti po
pruzi. Treba se puno raditi i učiti, ali se sve to da svladati, toga
se ne treba bojati. Eto, to vam je dovoljno, zasad!" - pope se on
na lokomotivu i kad mu Staljin da znak da može krenuti crvenom
zastavicom, on unutra povuče neke poluge i lokomotiva zastenja, sunu
joj iz dimnjaka oblak bjelog dima, a poluge sa strane se počeše
lagano kretati u raznim pravcima. Crveni polumjesec na najvećim
točkovima krenu napred i nasta škripa i tutnjanje vagona na kojima
su zasjeli pružni radnici.
- "Ajd’ zdravo!" - viknu majstor Stevo i povuče žičetinu,
a pištaljka zahihota "Ih, hiiii, ih" što odjeknu cjelim
krajem.
Zasmrdi ugalj, a po nama popadaše crne čestice čađi, dok je voz
polako odmica prema Đevrskama.
- "Eto, sigurno vam je sad jasnije u vezi parnog stroja. Ništa tu
nema komplicirano, prosto da ne može biti prostije." - javi se
profesor Rađen i dade nam znak da krenemo nazad u školu. A od
Staljina smo saznali da se prvi voz i otvaranje pruge do Kistanja
planira za ljeto ove godine kad se dovrši stanična zgrada, a da će
se tako puštanje produžiti po dionicama do Benkovca, pa na kraju do
Zadra.
- 53 -
Tog proljeća u Kistanje dođoše čudni ljudi, još čudnije
obučeni, sa čudnim kamionima i čudnom opremom.Ubrzo saznašmo da
se snima neki film o kaubojima i Indijancima, da su glavni glumci
stranci, a statisti naši ljudi, pa su se neki momci iz Kistanja i
okoline prijavili da zarade koji dinar, jer se dobro plaćalo.Ko je
ima konja moga ga je dovesti i tako još više zaraditi.U samom
mjestu se nije ništa snimalo, već tamo oko Zečeva i Varivoda i na
Roškom slapu.Uskoro smo saznali da se snima više filmova o Winetou
i Old Schaterhendu, junacima Divljeg Zapada iz romana Karla
Maja.Nakon nekoliko dana viđali smo Pjer Brisa, francuskog glumca
koji je tumačio lik Vinetua, i Leks Barkera, američkog glumca koji
je u filmu bio Old Saterhend, kako dolaze sa snimanja u kostimima, a
naveče kako se dosađuju po mjestu, praćeni znatiželjnim pogledima
odraslih i djece.Tu je bilo i zgodnih Indijanki u kožnoj odjeći i
kaubojskih cura u dugačkim veštama i čizmama, koje su nam bile
poznate iz kaubojskih filmova.Interesovanje s početka spalo je nakon
par dana, pa se moglo vidjeti filmske zvjezde kako dokone na
betonskim bancima ispod lipa na Pijaci, ispred crkve Svetih Ćirila i
Metodija,dok drugi dio ekipe snima masovne scene po Varivodjskoj
vlaci ili oko stare turske kule na Zečevu.Od toga doba kistanjski
frajeri koji su držali do sebe pičeli su nositi rabatinke i košulje
od teksas platna i široke kaijiše sa sjajnim metalnim rabatinima i
normalan hod pretvarali u geganje ili čak šepuckanje na jednu
nogu.Kum Dule i ja smo se pitali kako li će to izgledati bukovačke
vlake kao prerije, a mali rastovi šumarci kao prastare američke
šume na filmu,koje se nikako nisu mogle uklopiti u slike iz naše
mašte dok smo te romane doslovno gutali u jednom dahu.Valjalo je
čekati, ako išts,bar ćemo se dobro smijati, kad budemo gledali
filmove.
- 54 -
Tog proljeća je trebalo održati i godišnju skupštinu Saveza
omladine i to bi nabrzinu napravljeno. Sastaše se osmaši i sedmaši
poslije nastave i prethodni predsjednik podnese godišnji izvještaj
o radu u par rečenica, koje nisu govorile ništa, a mogle su se
tumačiti kao da je rad omladine plodonosan u svim sferama društvenog
života i da je preporodio čitav kraj. Nakon toga smo razreješili po
automatizmu prethodno predsjedništvo i izabrali novo. Moja generacija
je tako zvanično uključena u rad Saveza omladine, a prestala da
bude u pionirima. Mene su izabrali za novog predsjednika, a ja pojma
nisam ima ko je to odredio i šta ja trebam raditi. Samo su mi rekli
da je pečet u tajništvu škole i da tajnik vodi neophodnu
omladinsku administraciju. Tu se govorilo i o proslavi Dana mladosti,
a ove godine će kroz Kistanje proći i glavna štafeta, te treba
poduzeti sve, da lokalne štafete sa krajnjim ciljem u Kistanjama
dođu na vreme prije prolaska glavne štafete. Povodom toga održaće
se takmičenje škola iz ovog djela Bukovice u nogometu, a na Rskršću
narodni miting, gdje će biti pročitana pozdravna poruka Maršalu,
drugu Titu, od naroda i omladine i pionira iz ovog kraja. Skoro da me
zabolila glava od pustih obaveza, ali kad sam ču da će u
organizitranju svega toga učestvovati općinski oragani Saveza
komunista, Socijalističkog saveza, Omladine i Pionira, shvatio sam da
mogu mirno spavati, jer mene neće niko ništa ni pitati, a ako šta
narede, onda ću znati šta mi je činiti.
Profesor Rađen je bio zadužen za uigravanje nogometnog tima, pošto
je i on igra, kako je po propozicijama bilo dogovoreno. Formirani su A
i B tim, koji su svaki dan odigravali trening utakmicu između
sebe. Nastavnik Grbić je bio zadužen za ženske ekipe i sa njima je
uigravao igre graničara i odbojke. Susreti A i B fudbalskih ekipa su
bili oštri, borilo se do posljednjeg daha, a Rađen koji je sudio,
stalno je vika da vodimo računa da se neko ne povredi i često
prekida igru da nam pokaže taktičke varijante, koje se moraju
uigrati, ako mislimo osvojiti prvo mjesto na turniru. Rano ujutro na
Dan mladosti stigla je štafeta koju smo dočekali i preuzeli od
Đevrščana dolje ispod Mjerkača i iz ruke u ruku predavali jedan
drugom do bine koju su napravili nekoliko dana ranije na
Raskršću. Lokalne štafete su stigle rano ujutro, pa su se poruke iz
njih čitale po redu,dok je glavnu, zajedničku poruku, pročitao
neki od mlađih lidera iz Saveza komunista, našto je masa
zapljeskala, a štafetu su omladina i pioniri istrčali do Borja,
odakle su je autima odvezli do ispod Knina i tamo je prihvatila
njihova mladost.
Nama je bio važniji nogomet. Kao i do sada igrale su ekipe iz Nunića,
Ivoševaca, Ervenika, Bjevčenasela, Bratiškovaca, Đevrsaka i
Kistanja. Odmah se primjetilo da se igra moderniji nogomet i da je
timska igra važnija od sposobnosti i spretnosti pojedinaca.
- "Sve će biti dobro, ako ne budete puno petljali, primi loptu i
odmah upošljavaj slobodnog igrača, nema driblanja jednog za
drugim. Jasno!" - zapretio je Rađen.
U prvom timu našli smo se Braco, Stevo Jolin i ja. Stevo Jolin je bio
poznat kao dobar tehničar i igrao je ljevu spojku, Braco je bio desna
spojka, krasio ga je dobar i precuzan udarac na gol, a ja sam igra
centarhalfa. Rađen je igra centrafora, a branio je Dude Malešević. Kum
Dule s Kule je igra desnog beka, a Mirko Lalić Baba ljevog
beka. Voševčani su imali dobru ekipu, a nosilac igre im je bio jedan
mladi nastavnik, te je Branko panin dobio zadatak flastera, da mu
onemogući gradnju igre.
Publike je bilo dosta, pored učenika iz svih ovih škola tu su došli
i stariji, koji su bili na mitingu, a još im je bilo rano da se
vraćaju kući na ručak. Mjesto kopački, koje su bile daleki
san, igralo se u patikama od "Borova", a dresovi su bili
školski šorcevi, bjele gaćice i crvena majca, za fiskulturu. Niko u
Kistanjama i šire u tom kraju nije htio drugu boju ni nositi, jer su
svi navijali za "Crvenu zvjezdu", ali ovaj put su Voševčani
morali nositi bjele atlet majce, jer nije dolazilo u pitanje naše
prvenstvo na boju dresa. Zato je publika odma počela skandirati
"Crvena zvjezda" kad smo mi bili u pitanju, a "Hajduk"
kad su navijali za Voševčane. To se moglo podnjeti, jer svima nam je
rezervni klub kao navijačima bio "Hajduk", kao svakom
Dalmatincu.
Utakmica je počela žustro, obe ekipe su već bile zagrijane, a iz
predhodnih utakmica se vidjelo kako igra koji igrači cjela ekipa. Mi
smo poveli polovinom prvog poluvremena. Umjeso da uposlim krilo vidio
sam u djeliću sekunde da je Rađen otkriven i uputio mu loptu,
suprotno od onoga što su očekivali igrači protivničke odbrane i
on je hitro reagovao i dao gol u suprotni ugao od mjesta gdje je
staja golman. "Zvjezda" se zaorilo u publici, ali se
Voševčani nisu smeli, krenuli su na sve ili ništa. U jednom
trenutku Branku Paninom je pobjega onaj mladi nastavnik, vješto
prebacio loptu preko mene do slobodnog slobodnog prostora između
bekova, u koji je utrčao ki strela jedan vižljasti momčić i
zahvatio loptu punim volej udarcem. Dude Malešević nije moga
ništa, osim da otrese prašinu s gaća i pljune u ćošak branke.
Na poluvremenu Rađen je reka da je dobro bilo, samo da tako
nastavimo, neće oni izdržati, naša je pobjeda. Onaj kiks je sreća za
njih, a ne izrađena akcija, treba nastaviti davati jači tempo, ni
na kraj pameti da nam padne stati i braniti se.
Napadali smo odmah po početku drugog poluvremena. Pokušaji preko
krila nikako da se realizuju. Jedan dugonja je glavom u skoku
presjecao svaki centaršut. Presječem jedno njihovo dodavanje i
lagano krenem napred, dajući znak krilima da se otkrivaju prema
kornerskoj liniji, što razvuče protivničke bekove i osta razređen
prostor ispred mene, a Rađen se otkri prema ljevo i povuče zasobom
svog čuvara, koji je očekiva situaciju ki kod prvog gola. Braco se
otvori kao spojka s vanjske strane, a njegov čuvar namjesti se da mu
presječe put prema golu, tako da nasta još veći otvor ispred
mene. Umjesto da dodam loptu krilu kako su svi očekivali, napravim
fintu i kao munja uletim kroz slobodan otvor. Golman se kasno dosjetio
i samo je zapliva nasumice po tlu, dok je lopta iznad njega uletila
poluvisoko po sredini branke. "Zvjezda", "Bravo", "Kistanje"
zaori se iz publike, a moji suigrači počeše skakati ki jarci na
mene.
- "Ovaj put si zajeba i naše i njihove, ali je dobro ispalo,
nemoj tako više." - reče Rađen – "Sad smo na kraju, i
dalje naša igra, po dogovoru."
Ovaj put se Voševčani nisu snašli, Stevo Jolin primi duguloptu uz
ljevu aut liniju, driblingom izbaci iz igre desnog beka i centrira
Braci na nogu. Ovaj volejom slomi prste golmanu i na kraju bi rezultat
tri naprama jedan za nas.
- "Bravo momco s Vlake, vredite više od cjelih Kistanja. Momci s
Vlake vole pičke mlake." - grli nas Branko Panin i lomi nam
rebra dižući nas uvis jednog po jednog.
Voševčani čestitaše, faulova skoro da nije ni bilo, a mladi
nastavnik dođe i reče:
- "Bolji ste, nema šta. Ali ovaj "žuti" nas skroz
potopi. Neda proći, a lopte djeli ki rukom i šta je najvažnije igra
galavom, ne po šemi, nikad neznaš šta će uraditi s
loptom. Čestitam ti "žuti", svaka čast!"
- "Ova je generacija izvrsna, najbolja koju smo dosad imali. Ali
šta vredi, najesen osmaši odoše širom svjeta, a da mogu ostati
mogli bi napraviti pravi tim. Ima i kod vas i u drugim ekipama dobrih
igrača, pa bi "Bukovica" mogla harati po Dalmaciji, a da
je malo para, i dalje." - kaže mu Rađen.
- "To i ja mislim, ali ćemo morati poraditi na tome, da proradi
FK "Bukovica", sad će momci iz Knina kad prođe voz moći
dolaziti da ovdje igraju." - veli mladi nastavnik.
- "Dobro kažeš, moramo i nekakvo igralište napraviti, ovo bi
bilo malo za takmičenje u višoj ligi." - veli mu Rađen.
- "Ondje gore, na Vlačinama, iznad Placa, imate prostora koliko
hoćete, malo okrčiti, pa poslije samo poravnati bagerom, da počupa
bjelušiku i biće to dosta." - predlaže mladi nastavnik.
- "To ćemo i napraviti!" - odluči Rađen.
Nakon nekoliko dana Rađen je sa par nas učenika premjerio i
iskolčio teren na Vlačinama, a sva djeca iz škole su oko tri dana
krčili od škalja teren, te je odnekut doša i bager s grtalicom i
izravna teren. Sve veće utakmice su se od tada igrale na tom
igralištu, a školsko je služilo kao pomoćni teren i za
fiskulturu.
- 55 -
Za Dan ustanka u SR Hrvatskoj, 27. jula,zvanično se otvarala pruga
Knin – Kistanje. Tog dana, ujutro, će doći svečani voz sa gostima
iz Republike, kotara i općine i održaće se veliki narodni
miting. Pozvano je i staro i maldo da učestvuje na svečanom dočeku
voza. Par dana prije cjelo mjesto je iskićeno velikim i malim
zastavama SFR Jugoslafvije i Sr Hrvatske i crvenim zastavama SKJ, a
ispisane su i parole velikim štampanim latiničnim slovima, oko
Spomenika pokošena je trava, a Vasilj je dobio pomoć da očisti
ulice od Placa do Grgine kuće i od Stojanove kuće, pa sve do
staničnog platoa, na kojem je izgrađena drvena bina za govornike na
mitingu. Rano ujutro su položeni vjenci na Spomenik na Raskršću i u
Devorovoj dolini bez neke posebne cermonije i govorancije, a nakon
toga svi su se uputilina željezničku stanicu. Na Raskršću su
ostali samo barba Žvane i još nekoliko stalnih dokonjaka, starije
dobi, koji su radije otišli u Gostionu na bićerin i kartanje. U
prolazu neki od mulaca pozva barba Žvanu da ide na miting, a on se
izvuče izgovorom:
- "Daleko je to za mene, slab sam ti ja na nugama, ja ću se
zabavljati čitajući ove parole, a to će mi uzeti sve vreme do
ručka, jer ne čitam najbolje latinicu. Šteta je što nema baš ni
jedne na ćirilici, lakše bi mi bilo."
Niko nijednu njegovu nije uzima zaozbiljno, pošto su računali da je
on što od starosti, što od prirode ili Boga odavno otiša na
kvasinu, iako su znali da je stari momak u velikom gradu bio cjenjeni
visoki državni činovnik.
- "Falaj, ki da smo u Širokom bregu, a ne u Kistanjama, sve
latinica i niđe srpskog barjaka, a ja sam ga u Drugom ratu cjelo
vreme nusio u partizanima." - javi se Bećo i povuče barba Žvanu
prema Gostioni ne čekajući odgovor.
Za Beću se znalo da je u Drugom ratu s partizanima pregazio cjelu
Jugoslaviju uzduž i popreko, većinom u kaznenom bataljonu, zbog
preke i žestoke naravi i oštra jezika i jogunaste pameti, i svak
sečudio kako je osta živ, a on ni ranjen nije bio. Po demobilizaciji
se vratio u svoju kamenu potleušicu, baveći se onim čim se i prije
rata bavio, obrađivanjem ono malo njiva i držeći nešto vunjači i
kokošiju. Naravno i magare:
- "A s kim bi se inače pametno napriča, falaj!?" - reka bi
on.
O ratu nije ništa priča, ni dobro ni loše, a na svoj sadašnji
status se nije žalio, niti je tražio neku pomoć ili ne daj Bože
priznanje. Jedina promjena koja se mogla primjetiti bila je ta što je
magarcu persira ki najvećem gospodinu, a zašto, to niko nije zna,
niti ga je smio pitati. Na kraju su se svi složili da je to
vjerojatno zato što mu je tokom rata magarac nosio mitraljez i druge
potrepštine po partizanskim vrletnim stazama, a i sada mu je bio
desna ruka, kako za rad tako i za razgovor. Gdje je sve bio moglo se
saznati kad bi mu izletilo ime nekog mjesta, kao i sada, a koje su
samo školarci znali učeći geografiju.
Dječurlija ubrza prema stanici smijući se njihovim glupostima, a
tamo je u grupicama kuljala masa naroda,jer se govorkalo da bi na
miting moga doći i sam drug Tito, ali da se to ne daje u javnost
radi sigurnosti Maršala.
- "Ma oće šutra, šta će on u ovoj vukojebini, po ovoj žegi,
nije on lud!" - javi se neki Voševčanin sa ajdučkim brkovima i
kozjim kožunom na jednom ramenu, od jutros ugrijan po kojim
ždrokljem loze iz boce, čiji je grljak virio iz dubokog džepa na
ovješenom kožunu.
- "A šta nebi!? Ovaj kraj je da puno partizana, jesi li maloprije
vidio imena izginulih na Spomeniku, a živi je triput više." -
kontrira mu mršavi dugonja u sivoj jaketi čiji su rukavi pokrivali
koščate ruke nešto do ispod lakata.
- "A ja sam gleda u Knjinju u savezu boraca neku knjižurinu đe
piše da drugi krajevi imaju više od našeg. Eto, ima više drniški
kraj, pa Dalmatinska zagora, pa Sinjana, pa Hrvatsko zagorje, eto ti
na!" - veli mu brkonja.
- "Kako i’ ja u ratu ne srete, đe su unda bili, a znaš dobro
da sam stiga do Trsta, đe nas zateče fašistička kapitulacija. Sad
su svi partizani, kad treba dobiti penziju! Em ti sunce žeženo,
dobro kaže Simo Dubajić, da je svako magare u Bukovici zaslužilo
boračku penšiju, kad vidi ko je sve bio partizan." - paprišti
se dugonja.
- "Zbilja, šta je s njim? Ne viđe ga ja odjutros, a baš sam
mirita." - upita potiho brko.
- "Vidio ga ja nekidan, proša kroz Korlate, pa unako s nugu pita
me za zdravlje, a ja reko da je nako kako me vidi, a un će mi da je
danas malo živi i da smo svi nikakvi, da su ponajbolji izginuli ili
sklonjeni, niko i’ ništa više ne pita, a da un sa ovim koji su na
vlasti ne želi imati ništa i da neće učestvovati u njiovim
cirkuskim predstavama, kakva je i ova danas." - nagnu se prema
brkonji dugajlija.
- "Bogami, pravo veli, baš ćemo viditi ko će danas žvaliti s
govornice!" - reče brko potiho, okrenuše se oba oko sebe i
izgubiše u masi koja se već okupila na oširokom staničnom platou.
Iz zvučnika na električnim stubovima treštale su partizanske
pjesme i marševi, koji su nadglasavali žamor mase, te se moralo
vikati da bi te prvi komšija čuo, a kad nebi čuo iz dva puta
govornik bi odustaja i tako zamre razgovor, te se masa njihala ljevo
desno, kako se premještala s umorne na odmorniju nogu. Kako se
čekanje oduži, stariji izlaziše iz mase i posjedaše na zidić od
Martićkih njiva i brisaše oznojeno čelo i vratne pršljene.
Konačno se začu pisak parnjače, a zati se iznad usjeka pojavi
bjeli dim i začu kloparanje lokomotive i vagona. Voz je ulazio u
stanicu sa dvije zastave koje su virile sa strana lokomotive, a treća
je bila privezana na čelu ispod željezničkog grba. Prvi vagon do
lokomotive je bio veliki četvoroosovinac, a ostali su bili drvenjaci
kao oni s kojima su tu skoro snimali film o Divljem zapadu i Vinetou.
Do velikog vagona dotrčaše preko tucanika domaćini i čekaju dok
dva milicionera otvaraju vrata, a iz drvenjaka prokulja masa
Radučićana i Voševčana, većinom omladine i dječurlije, da se
provozaju kad je već mukte.
Stajaća masa se uskomeša pod pritiskom pridošlica, dok su se
lokalni, općinski i republički funkcioneri i uglednici penjali na
binu. Bjele košulje i crvene mašne, siva lagana ljetna odjela i
zadrigale proćelave glave napuniše binu, a ispred nje se naguraše
oni koji su smatrali da trebaju biti viđeni i uočeni od glavešina
i koji odmah počeše pljeskati, mada niko nije znao čemu. Narod se
razočara kad sazna i vidje da je najveći glavešina po rangu
narodni poslanik naše općine u Saboru i da to neće biti nešto
istorijsko, kao su očekivali i umišljali. Kad poslanik priđe
mikrofonu, značajno se nakašlja, poče:
- "Narode Bukovice! Mi smo...",
a taj narod poče između sebe s početka šaputati, a kasnije i
žamoriti, te govornik odusta od priče o Markovim konacima i na
brzinu okonča govor čestitkama u ime ovoga i onoga i sa par
uobičajenih parola, te završi naprečac govor vidno dekocentriran.
Jedina žena na bini bila je stari partizanski borac Mara Štrbac iz
Čučeva, koju su inače svi poznavali po nadimku Mara Kesa. Stara
cura, sitna i mršava tjela, ali zvonka unjkava glasa i oštra
jezika, odluči se da kaže koju i poče govor parolom:
-"Živijo drug Tito!"
-"Živijo!" - odazva se masa iz sveg glasa, a to Maralj
iskoristi i poče dalje:
- "Ova sloboda, ovaj socijalizam, ovaj napredak bijo je san sviju
nas boraca dok smo se krvavo tukli s neprijateljem izvana i iznutra,
dok smo se rvali šnjim iz bitke u bitku, na čelu sa Komunističkom
partijom i našim dragim Maršalom, drugom Titom..."
- "Živijo naš Maršal, drug Tito!" - prodera se neko iz
mase, koji je odmah shvatio kud taj govor vodi, a ona srčano
odgovori, sva u zanosu zajapurena:
- "Živijooo!"
Kad Mara zausti, opet se javi neki glas iz mase:
- "Živijo drug Ranković!"
Mara nema kud:
- "Živijooo!"
Pa tako kad god Mara zausti počeše se iz mase izvikivati pozdravne
parole uglednim vođama države i Partije, dok na kraju neki glas sve
ne nadjača:
- "Živila Mara Kesa!"
- "Živila!" - po inerciji ruknu masa, do sada najače,
kako to i pripada domaćem čeljadetu, a nakon toga poče dugotrajno
aplaudiranje koje završi sa skandiranjem.
Pažljiviji posmatrači su primjetili da je poslanik da znak da se
pusti muzika i zvučnici zatreskaše: "Po šumama i gorama...",
a narod se poče razilaziti, ko u voz, ko prema Raskršću.
I vreme je bilo, baš je bilo pripeklo.
Nema komentara:
Objavi komentar