- 71 -
- "Krv nije voda, svoj svoje pozna!" - u mislima mi odjekuju njene rječi i razmišljam koliko bliske rodbine imam, a pola ih nisam vidio u životu. Sa materine strane, sa ćaćine strane, svaka familija s puno djece, razna godišta, svuda su po svjetu, drugo su koljeno, pa se ne poznajemo, a šta je tek sa trećim i četvrtim koljenom, i još dalje. Ima ih po cjeloj Bukovici, bar su tu rođeni, a razišli se ki rakova djeca po cjeloj Jugoslaviji od Jesenica do Đevđelije, od Subotice do sinjeg mora. Tada se odlučim da ću se o tome više raspitati dok je baba još živa, a ona to zna bolje i šire i od ćaće i matere.
Tih dana ona mi je pričala i pričala, kad sam je o tim rodbinskim vezama pitao, pa sam na kraju shvatio, da je to priča bez kraja, trebalo bi knjiga i knjiga o tome napisati:
- "Baba, bolje i lakše bi mi bilo da kažeš đe i s kim nismo u rodu, nego s kim jesmo. Po ovome tvome ispada da u Bukovici nema sela ili zaseoka đe nam nije neki rod, a o kumstvima i ostalim običajnim vezama da ne pričam." - kažem joj.
- "Šta ćeš, tako je to, kad ja pamtim i znam ovako nepismena, mogli bi i vi, samo ne ajtate za tim. Ne daj Bože, još ćete se rodom oženiti." - ljuti se ona.
- "Nećemo baba, krv nije voda, prepoznaće se da smo rod." - tješim je ja smijući se njenom grintanju.
- "A valjda Bog vodi i o tome računa, po vama ja ne znam šta mure ispasti." - odmanu ona staračkom rukom.
- 72 -
Spakujem ono malo garderobe u svoj zeleni kofer, uzmem ljekove i popodne krenem vozom u Knin, pa sačekam noćni voz za Zagreb. Rano ujutro sa Glavnog kolodvora u Zagrebu uhvatim voz za Varaždin. Razdanilo se, pa gledam krajolik i ljude po željezničkim stanicama, pojavljuju se na glavama muškaraca zagorski zeleni škrlaci, i stalno se čuje "kaj". U vagon ulaze ljudi i žene, a od onoga šta govore pola razumijem, a pola naslućujm.
Sa novcem sam bio na tankoj uzici, razlozi uvjek isti, nema se. Nisam kod kuće ništa reka, a i da jesam bilo bi isto.
Raspitujem se kod željezničara za autobus i oni me detaljno uputiše kamo treba, a kondukter u autobusu mi reče gdje trebam sići i kuda treba pješice ići do Banjskih Dvora. Trebalo je ići oko pola kilometra pješke po prašnjavom makdamskom putu.
Nešto prije jedanaest stigao sam na glavnu kapiju klimatskog lječilišta, odakle su se vidile zgrade, koje su od ceste bile ograđene pletenom žicom. Zgrade su bile rasute po šumovitom bregu, neke su bile starog stila gradnje, još iz doba Austo-Ugarske monarhije, a neke nove, kao da su u centru nekog gradića. Poslije obavljene administracije u prijemnom odjeljenju uputiše me u mali paviljon na kraju zaravni na vrhu brega. U prizemlju, u malom apartmanu, bio je smješten bračni par bolesnika od TBC-a, a na spratu su bile četri sobe sa po tri ili četri ležaja, gdje u jednu smjestiše i mene.
- "Ovo je gospodski paviljon, u Dvorcu su mangupi, a u Novom paviljonu je mješavina ženskadije i muških, dok je dolje prema cesti menza i dvorana za biljar i druge sobne sportove, a ona posebna zgradica su stanovi za doktora i medicinske sestre." - odmah mi objasni moj cimer Vlado Gabrić iz Splita, gdje je radio na željeznici kao kolski službenik, čovjek četrdesetih godina i gospodskih manira.
Tu još zatekoh Stipu Matića iz Šibenika, koji je tamo radio na željeznici kao manevrista i Matu Golema, Splićanina, meštra u škveru, poznije dobi.
Odmah me povedoše na ručak i kako to biva, kao novajliju svi su me mjerkali od glave do pete i raspitivali se ko sam, odakle sam stiga i od čega sam bio bolestan.
Izgledalo je, po onomu šta sam ja vidio, da sam ja najmlađi, iako je bilo dosta mlađih djevojaka i momaka. Ipak je većina bila starije životne dobi, kako žena tako i muškaraca.
Moji cimeri su me upoznali sa dnevnim rasporedom: poslije doručka je bila vizita, a u podne ručak, oko pet popodne užina i od sedam do osam uveče večera. Sve ostalo vreme si mogao raditi šta te volja, šetati po okolnim šumama i livadama, sjediti i čitati pokraj malog jezera ili između naših paviljona, a ako je trebalo otići van lječilišta trebalo se javiti dežurnoj sestri da se zna gdje si. U deset naveče trebalo je biti spavanje, ali se toga malo ko držao, a oni koji su bili van lječilišta morali su se do tada vratiti, jer se kapija zaključavala i puštao sa lanca pas čuvar, vučjak, koji je bio prilično opasan.
Između paviljona su bile šetnice, oko njih dosta masivnih drvenih klupa, kakve viđamo po parkovima u gradovima, a kod Dvorca i Novog paviljona bila je oveće travnata poljana sa ukrasnim i njegovanim cvjećem.
Poslije ručka su moji cimeri, pa i ja sa njima, odspavali, a nakon užine poveli su me u šetnju i upoznavanje terena i pacijenata koje bi usput sretali.
Uz cestu, koja iz Varaždina ide prema Klenovniku i slovenskoj granici, najbliža sela su bila Ladanje Gornje i Ladanje Donje, a iza njih Voća Gornja i Voća Donja, pa Maruševac, gdje je nekada bio ugnjenokop. Sa suprotne strane bio je dvorac Opeka i mjestašce Vinica, kao administrativni centar tog kraja,koji je bio brežuljkast, većma pod šumom i livadama, a među bregima bilo je i nešto polja zasijanog kukuruzom, naročito oko male rječice Bednje, a na blažim padinama bilo je nešto malo vinograda sa trsovima uvezanim uz visoko kolje.
Seoske male kuće bile su okružene malom avlijom sa drvenim plotovima u kojoj je raslo raznovrsno cvjeće, a otraga su bili mali drveni kokošinjci i štalice. Sa radioaparata, koji bi stajali na prozorskom okviru, treštala je tada popularna meksička muzika ili zagorske popevke sa lokalnih radiostanica. U centru sela bio je obavezni vatrogasni dom, gdje su vatrogasci preko vikenda organizirali svoje vježbe, a naveče ples uz muziku vatrogasnog orkestra, nekada pleh, a nekad od tradicionalnih, a uglavnom mješovitih instrumenata i izvođača.
- "Lipo je ovdi, samo mi smeta ovo blato i smrad đubriva. Kako to nikako da rješe!?" - grinta meštar Mate.
- "A kako će, kad svako popodne pada kiša, pa nakvasi i đubrovi se cjede niz strminu. Za napravit kako triba više bi koštalo nego cilo imanje." - mudruje Stipe.
- "I to je, ma većina nji radi u varaždinskim tvornicama i tamo u gradu dobijaju stanove ili prave kuće, a ovdi ostala starčad i sad priko lita dođu im dica.
-"Niko ništa ne ulaže i ne popravlja, traje dok traje, ki svuda." - pojašnjava Vlado.
- "A i kad dođu preko vikenda navale po cvičeku, naveče vatrogasci ples, a nediljom nazad u grad i tako to ide. Ićemo Mile na ples, ima cura kolko oćeš, lipe se na nas nove. Moraju jadnice, kad su ovi njihovi domaći mokriji od tapuna." - objašnjava mi Stipe kao stari iskusni momak lupkajući me šaketinom po ramenu.
Šetamo niz blage padine kroz gustu mješanu šumu preme Bednji. Sve vrste drveća kao strele streme prema nebu i suncu, a po tlu razrasta debeli sloj mahovine i paprati. Vršci drveća, visoko gore iznad naših glava, lagano podrhtavaju na vjetru koji se ne osjeća pri tlu, a bezbroj tica vodi svoje žestoke rasprave. Šuma naglo prestaje i puca vidik na livade oko Bednje, a tamo po njima pasu debele kravice, sve dvije po dvije, a nasred livade skupile se cure i posjedale po travi.
- "Eno ih Mile, preko dana čuvaju krave, a naveče će na ples kod vatrogasaca. Ima ih svih vela, radnice u "Varteksu", učenice srednjih škola, curetaka iz osnovne. Ne možeš pogrešiti, zovu se Barica, Štefica, Katica, Janica, Anica, Mirjana, Marija ili Ivana. Ritko drukčije! Ne triba se puno udvarati, samo izdvoji onu koja ti se sviđa i napravi dogovor bez stra. Ako ti nećeš, ona će, nisu one ki Dalmatinke tvrde, ove su slobodnije nego muški." - uči me Stipe.
- "Ajde kvragu manitašu, šta kvariš momka!? Još će doslovno shvatiti, pa se obrukati." - kori ga Vlado.
- "To je tako, svaki sedam dana more mjenjati! Ne želim da pokvari imidž Dalmatinaca, mora kumicama pokazati!" - neda se Stipe.
Bilo je vreme za večeru, pa se vraćamo nazad, bez žurbe, šetnjom. Poslije večere izađemo na čistinu ispred Dvorca, gdje su se u grupicama okupili skoro svi stanari, a ja i Stipe se priključimo mlađariji. Upoznam se sada sa svima, a oni mi kroz šalu obećaše da će me uskoro "oženiti".
- "Prva cura koja dođe tvoja je! Boka i Jura su par, Nikola i Nada, Mladen i Zorka, Stevo i Barica, Toni i Mirjana. Ovi oženjeni imaju svoje partnerice, druže se po potrebi, a Stipe operiše po okolini, ima svoje kumice. Tako ti je to ovdje!" - objašnjava mi Drago, "hipnotizer", koji je bio smješten u Dvorcu.
- 73 -
Sutadan u naš "gospodski" paviljon doša je novi gost, Mate iz Zagreba. Kao novi pridružio se meni, iako je bio pet-šest godina stariji i bio oženjen i već imao malu ćerkicu. Rodom je bio negdje iz Bosne, od Banja Luke, a u Zagrebu je radio u ZET-u kao vozač tramvaja. Završio je gimnaziju i htio studirati, ali ga život uputi na drugu stranu. Bio je srednje visine, grgurave kratke kose sa visokim zaliscima, ojače tjelesne građe i vječito nasmijan i dobrodušan i u stalnom pokretu. Gledajući ga onako rumena i jaka rekoh mu:
- "Ko bi reka da si i ti bolestan!?"
- "Nebi niko, ali kaže rentgen!" - nasmija se on - "Proljetos dobi gripu i to se oduži, pa ustanoviše da imam upalu porebrice i evo, sad sam ovdje na oporavku. Bio sam žut kao limun, sreća moja šta ima ljekova,antibiotika, pa sam sad dobro." - sjeti se nevolja.
- "Znači, isto kao ja! Tako je i sa mnom bilo." - pojasnim mu da ne bi se dalje raspitivao.
- "Dobar si i ti! Zdravo izgledaš, a vodićemo šta će nam doktor ovdje reći." - malo se ka zamisli.
- "Kažu da je petkom glavna vizita, tada se određuje terapija za iduću nedjelju, saznaćemo šta misli doktor, on je specijalista pulmolog, kažu da je čuven stručnjak." - obavjestim ga o onome šta sam načuo.
Doktor Krešić, koji je bio upravnik lječilišta, bio je stariji gospodin, hrom, pa se pomagao štapom pri hodu i kažu da je prebolio TBC, te su ga smatrali vrhunskim stručnjakom za plućne bolesti, i povremeno je odlazio u Zagreb i držao predavanja na Medicinskom fakultetu, je vršio glavnu vizitu. Tu je stanovao sa ženom u posebnoj zgradici, gdje je bila i ambulanta i nekoliko garsonjerica za medicinske sestre i jednog medicinskog brata. Pošto u lječilištu nije bilo akutnih bolesnika ili nepokretnih drugog osoblja nije bilo osim njih i nekoliko čistačica, kuvarica i čuvara iz okolnih sela.
Tog petka je išao doktor od pacjenta do pacjenta i svakome prepisivao terapiju ne gledajući u kartone koje je nosio medicinski tehničar, brat Branko, a u poseban notesić upisivala medicinska sestra, Brankova žena. Meni reče da ne trebam piti više nikakve ljekove već samo šetati, dobro jesti i ne naprezati se i paziti se prehlada.
- "Sve šta se spremi moraš pojesti, pa ako treba i na silu. Hrana i zrak su ti najbolji lijek, a ovdje imaš i jedno i drugo, koristi to, samo nemoj sjediti na zemlji, ovdje je ona uvjek pomalo vlažna, pa i u ova ljetna doba. Nije ti ovo Dalmacija gdje je suvlja od kamena." - nasmija se i štipnu me za obraz.
Tako je bilo sa većinom pacijenata u našem paviljonu koji su bili smješteni na spratu, dok su Toni i Mirjana iz prizemlja bili stari TBC bolesnici i na posebnoj njezi tokom cjele godine, samo bi otišli na "godišnji odmor" u septembru da vide djecu i razbiju bolničku svakodnevnicu.
Ja i Mate bi poslije doručka, kad smo se pobliže upoznali u ovih prvih par dana sa ostalim pacjentima i načinom života u lječilištu, išli u šetnju po okolini. Poslije ručka, također, do večere, a onda bi izašli na poljanu kod Dvorca i proboravili tamo veče u društvu do spavanja. TV se gledala ili igrao biljar, stolni tenis, šah, domino, karte ili pleslo uz ploče u posebnoj zgradi samo kad bi padala kiša, što je u ova ljetna doba nije bila rjetkost. Skoro svaki drugi dan bi popodne naišao oblak, prosuo par kapi kiše, pa bi se opet izvedrilo i cjeli kraj bi mirisao na ozon i šumu.
Najprije smo obišli okolinu lječilišta, pa smo krenuli u Ladanju Donju i Ladanju Gornju, zatim u Voću Gornju i Donju. Narednog dana smo obišli dvorac Opeku i malo mjestašce Vinicu. Dvorac Opeka je bio u jadnom stanju. Izdaleka ljep i ponosni dvorac, okružen ogromnim parkom i pravilnim drvoredima, pretvarao se u zapuštenu poluruševinu bez vrata i prozora, a cvjetnjak i park su bili obrasli u korov do ramena.
- "Šteta, koja šteta," - kaže Mate - "šta ovo ovako propada, a takvih dvoraca u Zagorju je puno i skoro su svi u ovako jadnom stanju, a mogli bi biti elitni hoteli ili neke škole ili lječilišta. Ovako ništa, ne znamo svoje bogastvo iskoristiti."
Mali gradić Vinica imao je u centru nekoliko dućana razne namjene, nekoliko krčmica, milicijsku stanicu, nešto zanatlija, pa se nismo puno zadržavali već napravili krug po centru i vratili se laganom šetnjom po makadamskoj cesti u Banjske Dvore.
- 74 -
U Maruševac smo otiši sljedećeg dana, idući putem preko bregova iznad sela, na mjestima izbjegavajući lokvice i blato, ili gazeći preko livada kroz rosnu travu. Izvana smo razgledali dvorac i zapuštene zgrade nekadašnjeg rudnika uglja koji je bio u fazi zatvaranja. Otužna slika koju pružaju stvari što umiru otjera nas odatle, pa zastadošmo nasred malog raskršća da se dogovorimo kojim putem ćemo nazad. Dok smo se dvoumili naiđe u tom trenu jedna djevojka, obučena u lagani smeđi kostim, s visokim štiklama na vitkim nogama i sa elegantnom ženskom kožnom torbicom u ruci. Duga smeđa kosa joj je bila spuštena niz ramena, učvršćena šnalom i fjokom u obliku crvene ruže iste nijanse kao i karmin na usnama. Mučila se idući sa visokim štiklama po neravnom zemljanom putu, a Mate me lagano i diskretno gurnu rukom u leđa.
- "Dobar dan, izvinite gospođice, jeste li domaći?" - upitam je kad nam se približi.
- "Da, šta želite?" - nasmješi se ljubazno, zacakliše joj se zjenice i pokaza niska biserno bjelih zuba.
- "Došli smo u Maruševac, ovuda preko brega, ne bi se htjeli vratiti istim putem, ima li neki drugi put prema Banjskim Dvorima?" - pokažem rukom na pravac kojim smo došli.
- "Pođite sa mnom, idem u istom pravcu do stajališta autobusa, pa produžite cestom kroz sela i vidjet ćete gdje se put odvaja lijevo za Banjske Dvore." - reče nam stalno se vragolasto smješeći.
Razmaknemo se nas dvojica i ona između nas pažljivo korača niz blagu padinu po džombavom putu nabadajući štiklama.
- "Uzmite me pod ruku, nezgodno je u tome hodati po ovakvom putu." - ponudim se podižući ruku.
- "O, baš vam hvala, ili ću slomiti štiklu ili nogu, pogrešila sam, nisam mislila da će biti ovako nezgodno." - prihvati me pod ruku.
- "Ja sam Mile, a ovo je moj prijatelj Mate." - predstavim se.
- "Drago mi je, ja sam Mirjana, šta ćete vi u Banjskim Dvorima?" - pita ona.
- "Na oporavku smo tamo." - nasmješim se - "Od ljubavnih jada srce nam je slomljeno."
Svi u kraju i šire su znali čemu služe Banjski Dvori, pa je rjetko tko i pitao zašto si došao tamo.
- "Izvinite, nisam tako mislila, ne djelujete mi kao bolesni da bi vam tebao oporavak." - zbuni se i porumeni ona.
- "Ništa nije opasno, što je bilo prošlo je, samo promjena klime." - objasnim.
- "Po govoru bi rekao da Vi niste Zagorka?" - prebaci Mate na drugu temu.
- "Ne, nisam, Podravka sam, tu mi je tata radio kao rudarski tehničar, najesen ćemo otići odavde." - pojasni ona.
Stigošmo do stajališta autobusa koji upravo pristizaše iz pravca Klenovnika. Ona dobaci preko ramena ulazeći u autobus:
- "Dođite na ples u subotu, kod vatrogasaca!"
Ispratimo pogledom autobus, pa krenemo makdamskom cestom kroz sela. Susrećemo starice što na uzicama vode krave iz jutarnje paše. Mate šuti, šutim i ja, izbjegavamo lokvice na cesti. A oda će Mate:
- "Kaj si nori, vrag te jebal?"
- "Zašto, šta sam napravio?" - čudim se.
- "Treba si joj zakazati rendes, oće te, propustio si priliku." - veli on.
- "Nisam, vidićemo se na plesu u subotu, tad ću pokušati rješiti problem." - nadam se ja.
- "Rizikuješ, možda neće ona doći na ples?" - izrazi on sumnju.
- "Hoće, sama se ponudila, bolje je i tako nego s neba u rebra." - optimista sam.
- "A, dobro, vidjetćemo!" - zakreće glavom Mate - "Zgodna je, šteta bi bilo to propustiti."
- "Činićeš mi društvo u subotu ?" - pitam ga.
- "Nego šta, možda ima tako dobru prijateljicu." - nasmija se on.
- "A žena ti, na to si zaboravio!" - sad ga peckam.
- "Ona je daleko, nema sa ovim veze, pa na odmoru sam." - brani se on šeretski namigujući.
- "Ništa o ovome ne pričaj dečkima. Vidićemo šta će biti!" - upozorim ga.
- "Ja i zemlja!" - potvrdi dogovor stavljajući prst preko usta.
- 75 -
Poslije ručka nigdje nismo išli. Spremala se kiša, a za danas smo napravili predviđenu kilometražu. Na putu u paviljion iz restorana pozvaše nas Toni i Mirjana na kavu u svoj apartman. Saznali su da je Mate iz Zagreba, pa su htjeli od njega čuti šta ima novo u gradu, gdje oni nisu bili već par mjeseci. Kroz usputni razgovor ustanoviše da stanuju svi na Trešnjevci, pa su i poznavali neke iste ljude. Ne mješajući se u razgovor razgledao sam njihov apartman, koji je bio namješten kao stančić, sa puno onih nepotrebnih sitnica, a naročito police sa knjigama. Bilo je tu svega, od klasika do X-romana i crtića.
- "Ti voliš čitati, zar ne?" - upita me Toni.
- "Da, sve što mi stigne pod ruku." - potvrdim.
- "Ja sam i Mirjana sve to pročitali, neke i više puta, ako hoćeš čitati posudit ćemo ti." - nudi mi nesigurno otezajući.
- "Hoću, hvala vam, samo se dvoumim šta bi. Zabavno ili klasiku." - razmišljam naglas.
- "Imaš sabrana djela Tolstoja, Dostojevskog, Šolohova, Mana, Remarka, Zane Greja, Karl Maja, Andrića, Krležu i pojedinačno svašta po malo, te se odluči." - nabraja mi Mirjana.
- "Kad sam već na nekom odmoru uzeću Karl Maja, neke sam mu knjige već pročitao, a kad je tu sve, pročitaću i ostale. Ne moram razmišljati kao kad čitam klasike." - odlučim se trenutačno.
- "Pametno, mozak na pašu, samo nek prolazi vreme." - nasmija se Toni.
Shvatio sam istog trena zašto tako misli.
Toni i Mirjana su se razbolili u mladosti od TBC-a, u bolnici su se i upoznali i oženili. Djeca su im kod Tonijevih roditelja, a oni su većinu vremena provodili po lječilištima. Oboje su imali hiruške intervencije na plućima, a došle su i druge bolesti. Nekako su se navikli na nevolje i pazili jedno na drugo, a često tješili druge i pokazivali im svojim primjerom kako se treba nositi sa bolešću. Toni je bio precizni mehaničar po struci, pa je tu svoju vještinu iz zanata prebacio na umjetnost i izrađiva razne minjature iz drveta, kamena i stakla ili ih crtao na keramici, platnu ili staklu, dok je Mirjana čineći mu društvo vezla goblene ili kukičala čipke, plela džempere i veste, košulje i bluze. Bili su velemajstori u svom hobiju, pa su nešto od toga i prodavali po narudžbi poznatog kupca. Tako su dopunjavali svoje skromne invalidske penzije iako im je bilo tek četrdesetak godina. No, niko ih nikada nije vidio tužne ili bezvoljne, radovali su se životu i tu radost prenosili na druge.
Čitao sam brzo, skoro svaki drugi dan sam kod njih dolazio po novu knjigu. Mirjana se začudi mom tempu čitanja, pa me ukori:
- "Lakše malo, uživaj u tome!"
- "Vuče me radnja, siže, a čitati o Vinetou i društvu je isto kao putovati po Divljem zapadu. Pošto oni uglavnom putuju konjima i ja tako čitam, konjskom brzinom." - pravdam se ja smijući se.
- "Tako sam i ja, pa mi je prigovarala, a ona se unosila u opise pejzaža, cvjeća, nošnji, kao žensko je zainteresirana za te detalje, dok mi muškarci se unosimo u fabulu i težimo za raspletom." - pravda me Toni.
- "Nemoj zapustiti šetnje na račun čitanja, imaš vremena i za jedno i za drugo." - upozorava me ona.
- "Čitam popodne kad je kiša i naveče, poslije večere, dok cimeri igraju karte." - objasnim im.
Za par dana ispratio sam Vinetoua i Old Šaterhenda, pa počeo čitati romane Zane Greja, kad sam već na tom terenu, a tada se vreme proljepšalo, pa je čitanje išlo sporije, više vremena smo Mate i ja provodili u šetnjama po okolini.
Nema komentara:
Objavi komentar