Žuto djetinjstvo (66-70)

- 66 -

Ćaća dođe vikendom, a o mojoj školi ništa ne govori. Pita bi, a računam da bi on rekao ako ima nešto novo. Prođoše i dva vikenda, pa ja ne izdrža:

- "Šta je sa mojom školom, niko ništa ne govori, a ne znam da li se potom išta radi?"

- "Da sam Svjedodžbu i Izvod Dušanu, un reče da će poslati đe treba i postarati se, ali ga zadnje vreme ne mugu uvatiti, uvjek je neđe na putu i sastančenju, valjda će se javiti ovi dana. Ako od toga ne bude ništa ići ćeš u Knjinj u Gimnaziju." - mrzovoljno i ukratko će on.

Gimnazija mi je bila želja, potajna želja, ali ćaćine mogućnosti su mi sad bile očite, pa to nisam javno iskazivao. Da vidim šta će od toga Dušanovog ispasti, iako ne znam o čemu se radi, pa ću se onda odlučiti.

Pred Priobrženje, na par dana, dođoše iz Beograda Stevo i Braco. Stevo je završio svoju školu i sad počinje raditi u "Montaži" za punu plaću, a Braco će u drugi razred. Dođe i Dušan, onako u prolazu, i reče da ću možda moći ići u Beograd u Željezničku tehničku školu i da mi ŽTP Knin možda da stipendiju, te da očekujem od njih obavjest ovih dana. Po završetku škole bi bio saobraćajni tehničar i odmah bi se zaposlio na željeznici. Pita me šta ja o tome mislim.

- "Ako bi išao u Gimnaziju moram putovati vozom svaki dan, a poslije bi treba studirati. Ko će dati pare za to, a Rosa će taman završiti osmi razred. Dobro, idem u Beograd, ako to uspije." - odlučim se silom prilika, a izgleda da je i ćaći i Dušanu laknulo. Ćaći, što ću imati stipendiju, a Dušanu, što ću biti podalje od Knina, jer ako tu ostanem bio bi mu na teret, a poznavajući ćaćinu narav, znao je da bi mu ovaj prepustio sve brige oko mene, naša bi on već načina i razloga.

Sada mi je trebalo nešto odjeće, obuće, veša, svejedno išao u Beograd ili u Knin. Ovo šta imam može nekako do Kistanja, ali dalje ići u tome ne dolazi nikako u obzir. To im rekoh, iako su to oni i sami znali, ali nisu problemu davali podjednaku težinu kao ja.

Od Steve sam dobio zeleni kofer i jednu polovnu majcu, od Brace gaće koje su njemu okračale i jednu iznošenu košuljicu, a Dušan mi reče da će viditi šta bi se kod njega moglo naći, pa će mi donjeti sljedeći put kad dođe. Ćaća reče da ćemo za koji dan ići u Kistanje i kupiti mi cipele, tamo poslije Priobrženja. Sve to šta dobih stavih u kofer, a njemu to ne pokri ni dno, pa sam se pitao šta će mi uopće kofer, ako ću to obući, a ostatak mi može stati u džepove.

Išli smo na sajam, sada je u odnosu na prijašnje godine bilo puno više naroda, dolazili su vozom iz Like, sa Tromeđe, iz Knina i Kosova, pa čak i iz Petrova polja. Tamo se diplilo, tamo guslalo, na Raskršću igrala kola svih vrsta, pa su jedna drugom smetala, ali sve na opće veselje se počinjalo i prestajalo. Karovi su od ranije zauzeli mjesta u ladovini ispod kustelića i murava uz cestu, te se točilo žuto i crno vino i rakija, prodavali čantruni, sladoled i lizalice i bomboni i šareni slatki štapići svih vrsta, a na kamenim tezgama oko Gusterne prodavale su se đinđe, igle i konci, metražna roba i gotove skrojene gaće i jakete. Svi dućani i gostione su bili otvoreni, a na sve strane se širio miris pečene janjetine i čulo promuklo nadmudrivanje. Babe i đedovi su sjedili uz kamene zidiće, ispred kuća, dok su matere i tetke šetale sa ćerima i gurkale ih u slabine ili mišice da se uhvate u kolo. A najveće kolo, zna se, vodio je Đuro s Vlake, a do njega njegova Ljuba, kada su momak i cura, a ne roditelji dvoje djece. Svaki čas se neki momak ili cura vata u kolo ili se oko njega tiskao, da bi čuo od Đure nove pjesme, koje će se pjevati do sljedećeg Priobrženja i dulje, a koje mladost treba znati, bez toga se ne može na sjelo.

Dušan je sreo neke svoje omladince, te se negdje izgubiše, ta šta će njima ovo seljačenje, a Braco, Stevo i Stevo Jolin su se držali skupa i sretali znance iz školskih klupa, a ja i Milan Ilin i brat mu od ujaka Milan Burza, iz Radučića, prošpartašmo uzduž i popreko, zdraveći se sa poznatima. Meni se uja i ja se odvojim i vratim kući. Svučem ono nešto bolje robe sa sebe i akcijaške cipele koje dobi od Dušana i uhvatim se redovnog posla.

Bećara i kravu istjeram u Do, magare pustim u kuvin, dok je mater muzla ovce.

- "Srećo, ajde, molim te, šnjima polako iznad Manastirske njive, pa ih, kad se smrkne, kreni Krčkim putem prema Krci, žedne su, same će sići. Vruće je, pojede ih muva, a nućas će im biti tamo ladnije, a une će se šutra same vratiti kraj Česme i ispod Gradine, amo gore." - veli ona, perući ruke u aluminijskom kajinu.

- "Dobro majo, oću!" - rekoh poslušno.

- "A što se ti tako rano vrati sa sajma?" - ona će.

- "A šta ću tamo, bio, vidio, tako." - slegnuh ramenima, ne znajući ni sam pravi razlog.

- "Dobro je, proći će." - pomilova me ovlaš po licu.

- 67 -

Zakalam ovce iznad Dola i uputim prema Manastirskoj njivi, a ja krenem napred da ih dočekam tamo. Sjednem na zid od Njivice (i tako smo zvali Manastrirsku njivu) i promatram vrane što od Velebita lete amo ka Brini, dok se oko bjelih velebitskih litica hvatala i uvis dizala prozračna bjelkasta izmaglica. Zrak je još trepta od vrućine i činilo se da se lička brda ljuljaju kao ogromni morski talasi, te će za koji čas potopiti cjelu Bukovicu. A onda zadrhta klenov krilati plod i sitni list pucaljike, tu uza zid u mojoj blizini,zaigra lišće na vrhu Velikog rastića, pa me po licu umi sunčanik, što se probi kroz drveće i odnese mi iz tjela obamrlost od vreline. Vučko se podiže i poče njuškati po okolnim grmovima, a ja s a novom voljom se ispravim na zidu i pogledam iznad vrhova drveća. Vjetrić je sada lagano, nježno, češljao vrhove krošnji, a daleko preko Brine su se bjelile osunčane kućice u Promini, od Miljevaca na jugu, pa Popovića, Bogatića, Škarica do Oklaja na sjeveru. Pri dnu Promine Razvođe je ličilo na pčelinje saće.

Skočom sa zida i krenem ovce ka Pištavcima, pa se uputim tamo i sjednem na još tople litice, dok me je Vučko pratio izdalje na stotinjak metara, lomeći suvad u grmovima smreke i grabovine. Sjena je pala do po Bunjevačke brine, i otamo se čula svađa tica oko legla, dok je riba iz Krke svaki čas iskakala posrebrivši zelenu pvršinu vode te isti čas bućnula nazad praveći krugove što se širiše po kao ulje mirnoj vodi, dok se ne izgube u ševaru.

Uši su mi pucale od tišine, a duša topila u smiraju dana.

A onda se uli u tu tišinu bronzani zvuk Manastirskih zvona, odbi od Bunjevačke brine, stopi sa odjekom od Čučevske i Donje brine te se osjećah kao da se kupam u toj muzici. Srce mi zaigra od miline.

A tada se razli rumen nad Bukovačkim brdima, odjek zvona se istopi, mrak pade na Brinu i sve na tren utiša. Iznad Dinare i Promine počeše namigivati bljede zvjezde.

Ovce se primakoše liticama i trzad priđe po navici solilima i poče lizati kamene ploče, a kad se uvjeri da nema soli poče se roškati i tucati glavama, skačući gore dolje po litici, nastojeći da sruše ono šta se popelo u centar i neda se pomaći, vješto braneći svoj položaj.

Od Česme se čula nečija klepka i ženski glas što ajka tjerajući ovce. Krenem ovce na Krčki put i nedam im, bacajući škrilje, da se rasprše po Brini. Na sastavku Krčkog i Čučevskog puta, nešto ispod Česme, stada se spojiše i zajedno odjuriše nizastranu prema zovu mirisa vode s Krke.

- "Zdravo Marija! I tebe danas kaznili, pa umjesto na sajam ti ovcama." - kažem joj kad sam priša bliže, na razmak za pozdrav.

- "Moglo bi se tako reći, ma mi nije krivo. Bila sam tamo i vratila se ranije, nevolim onu gužvu," - nasmija se ona.

- "Nije ti dragi doša, to će biti! Radi toga se tebi nije stajalo na sajmu?" - šalim se.

- "Nemam ja momka, a neću ga ni tražiti na sajmu." - smješi se ona.

Ona je bila starija dvije godine od mene, poslije škole našli su joj posao u Kninu i sada je tamo radila u Tvornici vijaka. Znali smo se iz škole, onako po viđenju, a poznavao sam joj i braću i sestre i roditelje, kao što se svi poznavaju u kraju. Još kao djeca sretali bi se u kuvinu kod ovaca u Kraljuši ,Dubravi i Roli, ili kao sada u Brini. Ti susreti su bili neplanirani i slučajni, kao što je do toga došlo i sada. Otkako je počela raditi nije dolazila ovcama, nego ovako, preko ljeta, kad su bili godišnji odmori. Odavno je odsjekla pletenice i sada je imala kratku kosu i oblačila se po gradski.

- "Pa da, naćeš ti njega u Kninu, bićeš gopođa i zauvjek se rješiti ovaca." - velim joj u istom tonu.

- "Vidićemo, ko zna šta će biti, a šta je stobom?" - okreće ona temu.

- "Izgleda da ću u Beograd, čekam papire, ovih dana trenbaju stići." - kažem.

- "Blago tebi, sve u svemu i Knin je veliko selo, za sedam dana sve upoznaš." - vajka se ona.

- "Ma samo da nisi ovdje, trčiš od jutra do sutra, a nemaš nikakve koristi. A nema ni mladosti! Dok se završi škola svi odoše. Da je bar ovako kao preko ljeta, kad se vrate đaci i studenti i ostali mladi na godišnji? Ostalih doba je pusto, kao da su svi u zatvoru." - kažem joj.

- "U Kninu je nešto bolje, imaju kino svaki dan, organizira se i ples, naveče bude i korzo. Nije Bog zna šta, ali je bolje nego u ovoj pustoši." - veli ona.

- "Evo nas do vode!" - kažem joj, iznenađen baš kao i ona, kao smo prije stigli.

- "Meni rekli da ih krenem, nisam ni planirala sići dolje." - nasmija se ona.

- "Zapričali se mi, nema veze, nigdje nam se ne žuri, jel tako?" - pitam je.

- "Pravo kažeš, kad nismo na sajmu, neka nas ovdje." - složi se ona.

Ovce su se napile i sad brste po luminama, vjetrić mreška površinu vode i ljuljuška ševar. Sjednem na kamen uz vodu i spustim noge da se kvase.

- "Kako je Krka topla, baš je ljepo." - brčkam nogama.

Ona sjede do mene i učini isto.

- "Pravo kažeš, baš je ugodno." - čujem je kako tiho kaže i osjećam joj dodir toplog tjela.

Zašutimo, ja neznam šta da je pitam ili da nešto kažem, a ona isto ćuti i gleda uz vodu.

Zagrlim je preko ramena, a ona se ne protivi, stisne se uz mene još jače. Gledam je u lice mutnim pogledom i desnom rukom polako joj dodirnem bradu, a ona se usporeno okrenu prema meni, duboko dišući. Same od sebe usne nam se spojiše u poljubac, kratko, stidljivo, pa duže i strasnije. U magnovenju mi ruka kliznu u njena njedra, a ona svoju prebaci preko moga vrata i duboko uzdahnu kad joj moja ruka poče milovati nabrekle sise.

U zanosu se lagano spuštošmo na meku, vlažnu od rose, travu i ja joj počeh otkopčavati bluzu. Uze mi ruku i vodi od šuštine do šuštine, a u zagasitim očima joj se ogledaju zvjezde. Dvije bjele nabrekle dojke su se podizale od dubokih uzdaha i ja ih počeh naizmjenično ljubiti i milovati. Dok sam joj opet ljubio usne ruka mi kliznu prema njenim butinama sa kojih je veštica skliznula i otkrila rajsku bjelinu. Ona ovlaš stisnu butine i pokuša nešto reći promuklim glasom, a na moj jači pritisak ruke, butine se razdvojiše i ruka potonu u vlažnu toplinu.

Sve je ličilo na san. Našli smo se goli i opijeni na zelenom mekom tepihu pored vode, u svjetu u kojem niko nije postojao osim nas i naših tjela i tišine koju je paralo naše strasno dahtanje i preslatki udari vrelih grčeva, koji su nam iz temelja potresali bića.

- "O Bože!" - klonuh na travu uz njen hropac.

Ljubim joj oči, nos, obraze i rascvjetale usne i brišem joj jezikom oznjeno čelo, ispružim se na leđa, a ona stavi svoju glavu na moje srce i ljubi mi vrat dok joj nježno mrsim crnu vlažnu kosu na zatiljku.

Šutimo, nek sreća što duže traje, bojimo se da bi je zvuk rječi mogao razbiti ki caklo.

Bez rječi se podižemo i onako goli ulazimo u vodu, peremo jedno drugo i opet se ljubimo, a tada u strasti spuštamo na vlažnu travu i opet vodimo ljubav, duže i strasnije nego prvi put, želimo da vreme stane, da smo spojeni vječno.

Ovce su već bile kod Česme, na po Brine,kad smo došli sebi, a zora je budila Brinu oko nas. Obukošmo se i rekoh joj na uvo, šapatom, bojeći se, kao da nas neko može sa strane čuti:

- "Jel ti bilo ljepo?"

- "Aha, nikad ovo neću zaboraviti." - šapnu i ona.

- "Znaš, ovo mi je prvi put!" - priznam.

- "I meni, drago mi je, i ti ćeš se mene uvjek sjećati." - poli me vrelim dahom usana.

- "Šta ćeš reći kod kuće kad dođeš?" - pitam je.

- "Svi će spavati, sinoć su sigurno pili, a materi ću reći da su ovce bile nemirne, nijesu htjele uza stranu, zna tako biti." - nasmije se ona - "A tvoji?"

- "Ma, i oni će spavati, a ja ću leći na Guvno, bilo mi vruće." - nađoh i ja izgovor.

Držeći se za ruke stigošmo do odvojka puta. Stanemo. Zagrlim je i poljubim.

- "Naša tajna?" - kaže ona.

- "Samo naša, a gdje ćeš sutra?" - potvrđujem i pitam.

- "Moram u Knin, na posao." -kaže ona.

- "Znači, ovo nam je prvi i zadnji put?" - velim s nevjericom.

- "Da, udaću se u oktobru!" - oda se.

- "Pa, zašto onda?" - zaustim, a ona mi stavi prst na usne.

- "Ne pitaj, bilo nam je ljepo i sad zbogom." - poljubi me, naglo se okrenu i ode uza stranu prema Čučevu.

Stajao sam i zbunjeno gledao za njom, a ona se okrenu prije zavijutka puta, mahnu rukom, te zamače iza grmova zelenike.

Sad mi tek ništa nije bilo jasno. Dok sam se lomio na tvrdoj postelji od slame na Guvnu, tražeći odgovor i objašnjenje, pjevali su prvi pjevci, san nikako nije dolazio na oči, a jedna zvjezda padalica razli se na prosvjetljenom nebu.

- 68 -

Stevo i Braco odoše nazad u Beograd, Stevo da radi u "Montaži", a Braco da ide u drugi razred zanatske škole. Rosa će za koji dan poći u peti ratred, a Dušanka u prvi razred osnovne škole, dok Mirko postaje maza sviju u kući.

Odjednom kuća osta kao prazna, svi se raziđoše, samo ja čekam, neznam šta će biti samnom. Pa već bi i ja trebao nekud krenuti, dan dva da se smjestim i eto, počinje škola, a ja ni cipele nisam kupio. Sve nekako, ali obuti, osim iskidanih i žicom iskrpljenih trika, ništa nemam.

Sve šta radim, radim mehanički, bezvoljo, samo da mi prođe vreme, dok mi misli lutaju čas na školu, čas na Mariju.

- "A šta, ako ostane trudna, šta bi to odjeknulo po kraju, svi bi pričali o tome, šta bi bilo sa njom i sa mnom?" - razmišljam i ponovo nađem knjigu Nauka o čovjeku i higijeni, pročitam ono nešto malo što je bilo o toj temi, ali mi to ništa ne objasni, pa počmem tražiti nešto o začeću po Dušanovim knjigama. Tamo je o tome bilo dosta opširnije objašnjeno, ali me nije do kraja umirilo. Neznam kad joj je bila menstruacija, pa ne mogu ništa izračunati, a mi se bogme nismo čuvali. Uzdam se u to, da je to ona znala i tješim se da će sve ostati tajna.

- "Nek bude, pa šta bude!" - hrabrim se i lomim u sebi.

Već je prošlo desetak dana septembra, a ja ništa neznam o svojoj školi. Ako mislim dalje ići u Gimnaziju, pa i tamo sam zakasnio, ko će stići gradivo, a ja sam uvjek početak predavanja uvažavao. A sa kninskom gimnazijom nije se šaliti, svak zna da je teško završiti, a ko je završi postane cjenjen čovjek u kraju, pa i dalje.

- "Majo, ja bi sutra otiša u Knin, da vidim šta je to sa mojom školom. Vreme ide, po ćaći i Dušanu ja neću nigdje otići." - kažem joj odlučno, i duboko zabrinut.

- "A, zna i’ Stvorac! Vidim i ja da je nešto zapelo! Otiđi šutra i odi u ŽTP, pa ako nema ništa, otiđi u Gimnaziju i predaj tamo dokumenta. Nema se šta čekati." - slaže se ona.

Sutra izjutra se operem u vidri, pokušam napraviti razdjeljak u kosi, obučem se i hitro krenem da stignem na voz. Mater mi je dala taman toliko dinara da mogu uzeti povratnu kartu.

- "A štaću ako treba nešto platiti oko škole?" - gledam u novce.

- "Javi se ćaći na gradilište, vidićeš đe je most, tamo grade neku zgradu, ili Dušanu u Općini, raspitaj se, naćeš ga u Komitetu. Ja bi dala, ali nemam ni pare više kod sebe, to mi je ostalo od prodatih jaja, onije šta sam nekidan prodala." - pravda se ona, mada sam i ja znao da ćaća sav novac drži kod sebe i s njim raspolaže.

Skupim se u ramenima i krenem. Do sada sam u Kninu bio samo jedanput. Išli smo na Omladinsku općinsku godišnju konferenciju. Doša po nekoliko nas omladinaca učenika i nastavnika Grbića autobus, pa smo pokupili usput nekoliko mladića i cura iz Nunića, Bjevčena sela i Ervenika. Otslušali smo nekoliko referata, među kojima je bio i Dušanov, i krenuli na podnevni voz, da se vratimo kući na ručak. Tamo su nam isplatili neke dnevnice, taman da kupimo kartu za povratak vozom, ali je nastavnik Grbić kupio od svojih novaca svima, a od nas nije htio uzeti ono malo sitnine, ta trebaće nam. Dušan mi se javio u prolazu, iznenađen šta me vidi tu, a kasnije je otišao sa grupom gradski obučenih mladića, koji mi baš nisu ličili na omladince, a ja nisam ni pokuša da ga tražim, trbalo je stići na voz. Kad sam doša popodne kući pita me mater kako je bilo i jesam li vidio Dušana, ja joj ispričam a tenane, a ona doda:

- "Un ki da se nas stidi, ne valja mu to, rekla sam mu to ja!"

- "Pa nije ima kad, to je konferencija, a on je predsjednik, svi ga za nešto pitaju." - branim ga.

- "Muga je izdvojiti minut vremena i pitati kako je kod nas, nije ga bilo pola godine, a muga je doći skoro svaki dan, njesmo preko svjeta. Ne valja mu to, prema svakom je bolji nego prema svojima." - jadi se ona.

Znao sam i ja da je tako, uvjek je bio svoj u svom svjetu, ali sam sam sebi pravda da je on stariji, da se kreće u svom društvu gdje se govori o stvarima koje nisu za mene, niti me o tome imaju šta pitati niti slušati.

Sad je voz jurio vučen "Đakovićkom". Stade u Vujasinovićima, na stajalištu, uđoše đaci Gimnazije i Ekonomske škole iz Knina, tako isto i u Radučiću, a onda uđe u kanjon Krke. Tu tunel, Krka, Tunel, Krka i tako osamnaest puta do Knina. Svi putnici izađoše ispred omanje stare kamene stanične zgrade i ja pođoh u Općinu. Nađem Općinski komitet omladine i pitam za Dušana. Malo zatim on se pojavi, a ja mu rekoh za razlog dolaska.

- "Sačekaj, ja sam mislio da su ti već poslali potrebane papire." - govori ozbiljan, služben, uzimajući telefon i okrećući brojčanik.

- "Zlatko, šta je sa onom školom, mali je kod mene, kaže da ništa dosad nije dobio, šta se dešava!?" - oštrim tonom govori u telefon, a malo zatim okrenu se meni:

- "Otiđi u ŽTP-e, to ti je na Preparandiji, vidićeš staru zgradu na osami s lijeve strane i traži na portirnici Zlatka Marića. Reče mi da moraš u Zagreb na liječnički pregled, a škola će nešto kasnije početi, ne moraš se brinuti, biće sve u redu." – i pomilova me po kosi.

- "Dobro, idem odmah, javiću se poslije ćaći." - ustanem.

- "U redu, znaš li gdje radi?" - upita.

- "Znam otprilike, rekla mi je mater." - velim mu.

Krenem preko mosta iznad nekoliko željezničkih kolosjeka i prolazim pored nekog skladišta građevinskog materijala. Desno od mene mnoštvo kolosjeka i željezničkih oronulih zgrada raznih vrsta, čuje se lupanje vagona i skrika male parnjače. Nešto malo kasnije prolazim pored metalne ograde i velikih hala "TVIK"-a. Sjetih se Marije, vjerojatno sada radi. Na porti upitam za Zlatka Marića i odem na sprat, kako su me uputili.

- "A to si ti momče! Taman smo mislili slati na poštu, ali je ispalo dobro šta di došao. Evo ti karta za voz i uputnica za zdravstveni pregled u Zagrebu, pa kad dobijemo od njih rezultate pregleda poslaćemo te u Beograd u školu. Škola ove godine nešto kasnije počinje sa nastavom, seli se iz Zemuna u Beograd, samo radi toga." - objašnjava mi on pružajući plavu kovertu.

- "A šta rade na pregledu?" - raspitujem se.

- "Uobičajeno, krv, mokraću, oči, uši, pluća. Javi se tamo u Dom zdravlja željezničara, to ti je odmah do Glavnog kolodvora, preko puta hotela "Esplanade". Moraš biti prva zdravstvena grupa, inače ništa od ove škole. Jesi li ima sa zdravljem problema?" - objašnjava i pita me.

- "Ne, nisam." - kažem.

- "Onda će biti u redu! A šta je tebi Duško?" - ustde on iza stola.

- "Brat, stariji brat." - kažem mu.

- "Vidi, ti skroz plav, a on crn, ko bi to rekao!?" - nasmija se i pruži mi ruku na pozdrav.

- "Vratim se do mosta i nađem ćaćino gradilište. Pitam za ćaću po imenu i jedan od radnika mi pokaže rukom na grupu radnika umazanih malterom:

- "Tamo ti je un! Pazi da te nešto ne ubode, svuda ima brokvetina!"

Pređem preko razbacanih armaturnih mreža i raznih fosni, komada cigle i gredica i ugledam ćaću. Opazi i on mene i manu mi rukom.

- "Evo, ođe ja radim. Vidiš li kolika je ova pločetina! Dolje ispod su temelji, a sad počinjemo liti nusače i spratne ploče, pa će se poslije zidovi zidati ciglom između nji." - pokazuje on rukom po gradilištu.

A tamo su radnici po grupama nešto radili i dovikivali se. Nije im se prešilo. Malo rade, pa zastanu, smiju se i viču, a onda namještaju debele željezne žičetine, vežu ih tankom žicom, dok drugi zavaruju, trći nekim ogromnim klještima pridržavaju i savijaju, dok treća grupa od dbelih fosni pravi neke velike sandučine, polažu ih vodoravno i okomito i povezuju velikim brokvama.

- "To su ti tesari i armrači. Oni prave kostur za stupove, pa će se u nji ulivati armirani beton. Dok uni ne zgotove mi vršimo pripreme za mješanje betona. Tako ti to ide." - objašnjava mi ćaća, nekako s ponosom.

Ja mu rekoh šta je bilo, nisam ima radi polaska voza vremena za njegovo otezanje, i da sutra naveče trebam ići na pregled u Zagreb i kako bi trebalo dalje biti.

- "‘Esi li vidio Dušana?" - pita me.

- "On zna, a ja idem sad na voz kući." - velim.

- "Evo ti nešto para za put. Valjda će biti sve u redu." - pruži mi nešto novca. - "Jel’ dosta?"

- "Ma, jeste, imam besplatnu kartu, dali mi u ŽTP-u." - rekoh mu.

- "Unda, dobro, vidićemo se kad se vratiš iz Zagreba, kod kuće." - zaključi on prateći me s gradilišta.

- 69 -

Sutradan naveče krenem u Zagreb. U Kninu sam presjeo na brzi voz iz Splita za Zagreb. Nađem mjesto u drugom razredu, voz je bio poluprazan, a i ono malo putnika je već spavalo.

Dođe kondukter i ja mu pružim zelenu ceduljicu.

On pogleda, polako pročita podatke ispisane na njoj i nasmija se:

- "O, P-3, koja si ti to velika zvjerka?"

- "Idem na pregled za školu." - velim bojažljivo, nije mi bilo jasno šta je mislio.

- "U koju, ima ih više?" - sjede on domene u kupe.

- "U Beograd, u željezničku tehničku." - rekoh ono šta znam.

- "A, Tehnikum, pa kakav si đak, ko ti radi na željeznici?" - kao čudi se on.

- "Odličan sam đak, a na željeznici nemam nikoga." - sad se ja čudim njegovu pitanju.

- "Tamo ne primaju baš svakoga! Mora mu neko od roditelja raditi na željeznici i mora biti super odlikaš. Škola je dosta teška, ali sve je za ljude. Vjerojatno je neko od željezničarske djece otpao ili nije proša na zdravstvenom pregledu ili je dosta po ocjenama slabiji od tebe!? Slušaj, sad ti lipo zaspi, ako moreš, ispruži se slobodno ovdi priko sidala, da budeš za pregled svjež i odmoran. Kad dođemo u Zagreb, lipo se umi, prošetaj malo i onda idi na pregled. Ajde kolega, ja ću pripaziti na kupe, vidimo se na Glavnom kolodvoru." - izmješa on sva moguća narječja, usta, zategnu kožnu torbu i potapša me po ramenu.

Voz je tutnjao kroz mrak. Tamo u daljini vidila bi se svjetla, daleko ki zvjezde, pa se začas izgube u noći. Ispružim se na sjedalo i pokušavam zaspati. Neće san na oči, nebi da ih šiješ, samo mi se misli roje i bodu ki ose. Voz stane, začuje se kroz noć nekoliko uzvika, zatim sirena "Kenedijke" i opet ravnomjerno klaparanje gvozdenih točkova.

U praskozorje voz stiže na Glavni kolodvor u Zagreb. Čujem, dok vagoni lagno klize šinama, glas iz zvučnika:

- "Brzi vlak "Balkan taures" iz Splita za Ostende ulazi na drugi peron, treći kolosjek. Ponavljam, brzi vlak "Balkan taures" iz Splita za Ostende ulazi na drugi peron, treći kolosjek!"

Uz gvozdenu škripu kompozicija stade i ja sa ostalim putnicima siđem na prohladni peron. Kondukter mi priđe i pokaza gdje ću se umiti i gdje je Dom zdravlja:

- "Oni počinju raditi u sedam sati. Imaš sat vremena, nemoj ništa jesti ni piti radi krvi i mokraće, a imaš tu ispred park Zrinjevac, prošeći polako jedan krug i onda idi u Dom i javi se tamo. Za povratak imaš naveče dva vlaka, onaj preko Like ide ranije, a preko Bosne kasnije, pa biraj, skoro jednako stižu. Biće sve u redu, samo mirno." - savjetuje me on. Umijem se na javnoj špinji pored smeđe zgrade Glavnog kolodvora, obrišem šudarićem oči i pređem preko tramvajskih šina u susret spomeniku. Priđem i vidim da je to kralj Tomislav na konju od bronze, kao na slici u udžbeniku povjesti. Oko mene su žurili ljudi i ženetamo amo, tramvaji su dolazili i odlazili svaki čas uz zvonjavu zvonca i škripu gvožđa. Uši su mi lovile kratke rečenice prolaznika i pozna sam govor iz Krležinih balada i romana. Šetao sam nogu pred nogu ispod velikih platana, prešao kroz park pun raznobona cvjeća u uredno složenim alejama i vratio se sa suprotne strane, te lagano uputio u Dom zdravlja. Bilo je deset minuta do sedam na satu njihalici u velikom holu pored portirnice. Pokažem uputnicu portiru u željezničkoj uniformi i on mi pokaza šalter gdje se trebam javiti, te pridružim grupici ljudi koji su tamo već čekali.

Odmah poslije sedam sati me prozvaše:

- "Mužibrada!?"

- "Mažibrada." - ponovim sa ispravkom, a sestra se nasmija i reče:

- "Ambulanta br. 3."

I tako počeše pregledi iz ambulante u ambulantu, od specijaliste dospecijaliste: srce, pluća, pritisak, oči, uši, krv, mokraća, visina i težina, a na kraju me vratiše na šalter gdje sam bio na samom pčetku.

- "Uzmite ove papire i idite u Medulićevu ulicu, tamo će Vam snimiti pluća, pa kad to obavite slobodni ste. Rezultate ćemo poslati u Knin i o tome će Vas oni obavjestiti." - službeno mi persira sestra.

Pređem ponovo tramvajske šine i na velikom panou sa planom grada potražim ulicu i krenem u tom smjeru. Učini mi se dalje nego što je to izgledalo na planu grada, ali sam išao dalje. Skrenem ljevo negdje na po dužine parka, iza hotela "Splendid", i idem ravno, pa mi se poslije učini da sam ipak zalutao.

- "Gospodine, molim vas, gdje je Medulićeva ulica?" - osmjelim se i pitam prosjeda čovjeka u poznim srednjim godinama u svjetlim ljetnim gaćama i sportskoj košulji, sa naočarima debelih stakala na vrh nosa.

- "O, Medulićeva, tu je, idem i ja u tom smeru, budem Vam pokazal." - prijatno se osmije.

Idemo uporedo nekoliko koraka, a on će da bi prekinu šutnju:

- "A kaj Vi trebate tamo?"

- "Zdravstveni pregled." - kažem mu.

- "Niste valjda bolesni, tak mlad!?" - izmjeri me pogledom.

- "Ne, radi škole." - kažem.

- "Oprostite, koje?" - pita.

- "Željezničke tehničke."- odsjecam ja nepovjerljivo.

- "A, da, to je bolje, a znate li ko je bio Medulić Andrija, Meldela Andrea, ili Andrea Schiavone?" - pita me on, onako usput.

- "Neznam o njemu puno. Slikar iz Zadra, pa poslije Venecije, iz 16.stoljeća. Slike i bakrorezi, biblijski motivi." - sjećam se da sam negdje pročitao.

- "A odakle ste Vi, oprostite što pitam ?" - sad me čudno pogleda.

- "Iz Kistanja, Bukovica, Sjeverna Dalmacija." - odgovorim skrušeno.

- "Po godinama, rekao bi da ste tamo završili osnovnu školu?" - dalje on propitkuje i ne čekajući moj odgovor – "O Meduliću to ne zna ni 99% Zagrebčana, a vi iz provincje znate. Osnove kulture, svaka čast. A mi takve šaljemo na željeznicu, a prosjek u gimnazije. To ne bu dobro, to ne valja!" - više za sebe priča, nego meni.

- "Tu smo gospon, mladi gospon!" - živnu pogledom i pokaže na zgradu, te pruži ruku:

- "Imali ste dobre učitelje, svaka čast im, to ne čujem često od mladih, na ulici."

Krenem ka staroj oronuloj zgradi i čujem iza sebe:

- "Gospodine, hm, Kistanje, hm, e moj beli Zagreb grad!"

Okrenuh se instiktivno i on mi mahnu rukom.

Poslije rengenskih snimanja krenuo sam nasumice i izbijem pred Hrvatsko narodno kazalište. Polako sam iša pješčanim stazicama između aleja cvjeća i zastade ispred Meštrovićevog "Zdenca života". Dugo i polako sam iša okolo u krug razgledajući bronzane figure, upijajući položaj tjela i izraz lica, te nastojao spojiti to u jednu misao, jednu poruku stvaraoca. Ali na kraju shvatih da je to priča, priča o životnom krugu, od rođenja do smrti, koja se davno zasnovala tamo na našem dalmatinskom kršu, u dugim danima kod ovaca, na sjevernoistočnim rubovima kistanjske visoravni.

- 70 -

Prošao sam Cvjetnim trgom, čuo govor Dorica i Magdica iz Šenoinih priča i romana i krenuo niz Ilicu ljevom stranom, zagledajući više zgrade nego izloge, sve do niskih malih kuća, a nakon toga se vratih suprotnom stranom, i nogu pred nogu, do Trga Republike okićenog reklamama raznih firmi na krovovima visokih kuća. Ljudi i žene, naročito mladi, špartali su uzduž i popreko Trga, ulazili i izlazili u tramvaje i žurili, skoro trčali. Kuda, zašto, e to nisam moga dokučiti. Vraćao sam se sa Trga prema Glavnom klodvoru s druge strane zrinjevačkog parka ispod ogromnih platana, ne žureći nikamo, ne kupujući ništa, čitajući nazive trgovina i raznih ustanova. Tu su bile neke zgrade Milicije, prođem kroz neku poprečnu pustu uličicu, pa izbijem na paralelni pravac. To je bila Petrinjska ulica i sjetim se da sam negdje čitao da su u tim zgradama žandari zatvarali komuniste, a kasnije ustaše opet komuniste, Židove i Srbe. Vjerojatno su i sada tamo neki zatvorenici, dok se tu mota toliko milicionera. "Znači, vlasti se mjenjaju, a zgrade služe istoj namjeni. Tu u centru grada, a zašto ih nisu preadaptirali za neke druge namjene?" - razmišljam dok prolazim pored te sumorne pomrčine. A tada mi pade napamet da nigdje nisam vidio ćirilični natpis. Kako to, u školi su nas učili da su oba pisma ravnopravna, da je svejedno kojim ćeš pismom pisati, a do sada sam samo na željezničkim vagonima i ponekim stanicama vidio pored latinice i ćirilicu, a u cjelom gradu Zagrebu sve je na latinici. A u gradu sam kod prolaznika čuo samo ekavski izgovor. U tim mislima dođem do Glavnog kolodvora, u sumrak, a do plaska voza je bilo još dosta vremena. Sjednem u čekaonicu da odmorim noge i prelistavam "Vjesnik". A prethodna razmišljanja me nisu još napuštala. Do mene je sjedila grupica Zagoraca, koje sam jedva napola razumio, ali sam shvatio da oni govore ekavicom. "Pa da", sjetim se "Balada" od Krleže," -to je to, kajkavica ima ekavski izgovor!" Ali zašto nigdje nema ćirilice, ako su oba pisma ravnopravna u cjeloj državi, ako ih djeca uče u školi, ako se jezik zove srpskohrvatski ili hrvatskosrpski, nema razloga da to ne bude ili je to prepušteno na volju kako ko oće? Nisam mogao domisliti odgovor, a javi se i galad te potisnu tu lingvističku znatiželju. Izađem iz čekaonice i na uglu Branimirove ulice kupim kruv i malo salame i odlučim da ću to u vozu jesti. Dug je put.

Odem na peron i odlučim da idem ranijim vozom, koji polazi za pola sata. Šetajući gore dolje po peronu konačno začujem glas iz razglasa:

- "Brzi vlak za Splt preko Karlovca, Vrhovina, Gospića i Knina polazi u 20 sati i 35 minuta. Vlak je postavljen na drugom peronu, trećem kolosjeku."

Dok je spikerica ponavljala ja sam ulazio u vlak prethodno provjerivši natpise na vagonima. Vlak je bio poluprazan i smjestim se u praznom kupeu drugog razreda.

Kondukter me probudio ispred Karlovca, pogleda moju zelenu kartu, nasmješio se i rekao:

- "Samo spavaj, žao mi je što sam te budio, ali posao je posao. Laku noć."

A ja sam se sad razbudio, uzeh kruv i salamu, malo pojedoh i glad me pusti, te nastavih da zurim kroz prozor u crnu noć. Slabo se moglo šta viditi i pokušah opet zaspati, ali se nije moglo. Misli su letile od utisaka o Zagrebu: izlozima, ljudima, a najviše o pregledu. A šta ako ustanove da ne pripadam u prvu zdravstvenu grupu? Kud ću onda? Pođem li u Gimnaziju u Kninu okasniću dvadesetak dana, a to je veliki zaostatak u startu, teško će to biti nadoknaditi. Dali će se to moći stići, ako se iz Kistanja odlazi rano ujutro, a vraća kasno, kad će se moći učiti?

Dosadi mi bezbroj brižnih pitanja i krenem čitati "Vjesnik" pri slabom žuškastom svjetlu u kupeu. U stanicama, gdje bi vlak stao, ulazila bi dva tri čovjeka, tako i izašlo, pa bi kroz crne šume vlak nastavio kloparati režući metalnim zvukom isonsku tišinu.

U ranu zoru vlak stiže u Knin. Pređem u drvenu garnituru lokalca za Kistanje i odma zaspem. Probudila me škripa kočnica u usjeku ispred kistanjske stanice. Ruke i lice mi je bilo masno od neke čudne masnoće te se umijem na špinji i krenem preko Martića kući. Sunce mi je tuklo u umorne i neispavane oči i sve se žutilo ispred mene, i put, i kamenje, i trava, i drveće , kao da je kraj preliven žeženim zlatom.

Mater me upita kako je bilo, a ja pospan i ljut rekoh zajedljivo:

- "Neznam, ništa mi nisu rekli! Znaće se za par dana, dobiću pismenu obavjest. Sve je kilavo počelo, ko zna kako će se završiti!? Ako mi ovakav bude svaki početak u životu bogme ću se napatiti!"

- "Ma biće dobro, ajde se ti naspavaj. Jesi li išta io?" - pogleda me nježnim materinskim očima i pomilova šakom po kosi.

Treći dan otada krenem na Kistanje da odnesem vareniku i usput pogledam na Pošti ima li šta zamene. Na po puta sretoh Todu poštara, on sjaši s bicikle i obradova se:

- "Evo pismo, preporučeno, baš za tebe!

Potpišem mu u blokčić i on se okrenu s bicikle:

- "Muram u Voševce, za lada, ajd zdravo."

Otvorim plavu kuvertu, uz rješenje o prijemu u Željezničku tehničku školu i o stipendiji stajala je i zelena P-3 karat za jedan smjer: Kistanje-Beograd. Trebam krenuti sutra naveče. Produžim u Kistanje, razdjelim vareniku i svratim na Poštu da pošaljem Braci telegram, da me sačeka na željezničkoj stanici u Beogradu, taj i taj dan. Vratim se kući i kažem materi:

- "Konačno, sutra naveče idem u Beograd, primljen sam!"

- "Eto vidiš, rekla sam ti da će biti dobro i sve u redu. Ćaća će večeras doći,pa sutra kupi cipele. Treba javiti Braci ili Stevi da te dočekaju tamo." - drago je materi više nego meni.

- "Posla sam Braci telegram." - kažem joj.

- "Dobro si napravio, sada smo i to rješili." - osmija se ona.

- "Kako ćeš ti sada sama?" - pitam je.

- "Pumoće mi Rosa i Duška, memuj na to misliti, ti se staraj za sebe i uči, ođe će biti sve u redu." - odlučno će ona.

To popodne istjeram ovce iz jare, a mater će mi sa avlije perući robu u vidri:

- "Ne muraš ti, nek ide Rosa."

- "Neka, ja ću još danas, imaće i ona kad." - kažem joj.

- "A, kako oćeš, jesi li sve spremio za put, treba li ti još šta oprati?" - pita ona.

- "Sve mi je u kuferu, ne treba ništa više i nema šta više." - i krenem ovce, niz Aničinu ulicu, u Smreke. Ja i Vučko, sve gledamo i zagledamo kao da to nismo dosad vidili bezbroj puta: i draču, i grabićke, i kupinicu, i smreke i kamenje, a pred zalazak nađošmo se kod Pištavaca. Zamalo se tu stvori i Milan, njegove ovce su bile tu u blizini. Sjedimo i gledamo Krku, Manastir, Luke i Brine koje su počele ruditi.

- "Ideš sutra?" - kaže Milan.

- "Aha,konačno se i to rješi." - kažem mu, a i on se bio zabrinuo, bio je u toku.

- "Da ja ne pade u prvom razredu, sad bi i ja iša." - kaže on.

- "Nisi ti kriv šta si se razbolio. Tako je moralo biti." - velim mu.

- "Sumnjam da bi mene tako daleko pustili. Ja ću sigurno dogodine u Knin." - govori mi on.

- "Ko zna đe je bolje, tamo ili amo  Tek smo na početku." - razmišljam glasno.

- "Svuda je bolje nego ođe. Nema vode, nema struje, nema puta, nema tvornice, vukojebna i gotovo." I on glasno razmišlja.

- "Pisaću ti kako je tamo." - kažem mu.

- "To obavezno, javi se." - prikriči on.

Šutimo i gledamo kanjon kako tone u san.

- "Akmo ća!" - rečem i oprostim se od Krke i Manastira u duši, bez rječi. Kad smo odmakli stotinjak metara od Brine javiše se zvona, zvona svetog Aranđela.

- "Kako ih je ljepo čuti!" - veli Milan.

- "Najljepša muzika na svjetu, ovaku nećemo niđe čuti." – složim se.

Stanemo i slušamo, a kad se izgubi i zadnji odjek u kanjonu, krenušmo kući, polako tjerajući stada.

- "Javi se prije nego pođeš!" - reče mi on.

- "Oću, sigurno!" - obećah.