- 61 -
Opterećen od jutra do mraka nisam ni osjetio kako vreme prolazi i da
je polugodište već tu. Jedino sam primjetio da me više ne
tretiraju kao djete, da samnom razgovaraju ki sa odraslim i da mi
daju poslove koje su do sada odrasli radili. Kad je bilo oranje,
ranije bi uglavnom tjera konje, drža bi plug samo tamo gdje je
zemlja bila debela, a sada smo se ravnopravno smjenjivali, ja i
suveznik Ile Sakić. Prije bi rekli, kad je nešto bilo teško ili je
trebalo puno vještine: "Čekaj mali, ja ću!", a sada to
nije niko ni pokušava. Kad je to tako počelo ni sam neznam, ali
odjednom shvatih da sam odrasta i da me kao takvog i drugi vide.
Šta je, tu je, idemo dalje!
Po Novoj godini Dušan pređe u Knin za Sekretara Općinskog komiteta
omladine i tako se rješi učiteljevanja u Zečevu, a Stevo i Braco
dođoše na par dana iz Beograda. Između mene i njih sada se fizički
izgled nekako poveća. Ja plav, sada sam bio crnji od njih, nji
izbjelio gradski način života, u zatvorenom, apetit im se smanjio,
jeli su nevoljko i bez osjećaja gladi, tek radi reda, pa kad bi
rekli da ne mogu više ćaća bi diga glavu, zakrenu je prema nebu, i
kratko prokomentarisa:
- "Bogme vam Tito zatega kajiš! Kako ćete tako živiti, slabo
jesti, a po cjeli dan raditi!?"
Mater ih je nutkala međuobrocima, ljepše im spremala, rezala pršut
i davala ugrušana jaja, pa poslije par dana kad bi im se svika drob
morali su ići nazad. Natrpala bi im u torbe pancete, pečenice,
đevenice, kapule i par boca crnog vina, a oni su se bunili, te to
njima ne treba i dovoljno im je ono što imaju u menzi.
- "Kako dovoljno, pa što ste tako bljedi i mršavi, u vašim
godinama se mure u svako doba jesti i jopet si uvjek gladan. Jačate,
pa tjelo traži ranu!" - govorila bi ona i trpala u torbu hranu
koja se neće kvariti, ne bi li im koliko toliko koristila.
A ćaća je kuka kako se zaništa muči na građevini, više potroši
nego zaradi i donese kući. Opazila je mater da mu se ujalo, da bi on
rado prekinu posa, pa se unapred spremila da ga spreči u toj
namjeri:
- "Dušan ti više nije teret, a vidiš li da se uni tamo muče i
gladuju, bez dinara u gradu, a Mile završava osmi. Treba se na to
misliti! Neka plaću i potrošiš, ostaje ti to dječjeg doplatka, da
imamo za nuždu dinar u kući. Od ovog polja i stoke nema puno
koristi, taman da ne pokrepamo od gladi, a ako janjaca šta prodamo,
podmirićemo porez i pašarinu. A dinar treba svaki dan, za nešto,
tako je danas vreme."
- "Kada je njemu tamo lako, treba se i un odmoriti." - baba
bi iz prikrajka bila na ćaćinoj strani.
- "Nije lako ni meni, ni Mili, ni Rosi, svi se mučimo, tako se
mura!" požali se i mater, što je bilo rjetkost čuti.
- "Đavo odnjo i škole, da nije nji sad bi djeca privređivala,
pa bi svima bilo lakše." - uprla baba u svoje i ne popušta.
- "Majo, prošla su ta vremena, da su ostali ođe svi bi
krepavali od gladi, goli i bosi, pa bi se oženili i izdjelili i šta
unda? A pored toga bili bi sljepi kod zdraviji očiju." Ne
popušta ni mater.
- "Pa, i prije su ljudi živili, ništa im nije bilo. Sad ja ovo
ništa ne razumijem." - preda se baba.
- "Lako ti je majo razumiti! Sve janjce šta prodamo damo za
porez, a prije bi za to jedno janje bilo dovoljno. Sad idu sva djeca u
školu, a prije onoga ko je muga platiti, sad svi idu mukte kod
doktora, a prije su bogme ljudi i umirali, nije se mugla platiti
bolnica. Znači, da to neko mura platiti za sve, a to je država,a
država jopet da dobije pare za to, podigne porez i nema tu neke
mudrosti. Na to mi nije krivo. Krivo mi je šta se muraju plaćati
pusti činovnici, koji ništa ne rade, a imaju dobre plaće. Prije je
to radilo sve dva tri čojeka, a sada ih ima deset puta više. Pa
svaki traži neki papir, šalje jedan drugome i sve se to plaća, a
prije bi to sredio jedan čojek. To ne valja, brate! Treba platiti
učitelja, doktora, milicajca, veterinara, matičara, agronoma, suca i
još ponekog, a ostali nam, brate, ne trebaju. Više unije ženskinja
uđe u općinu nego radnika u Tvornicu vijaka, gledam to svako jutro,
a bolje su plaćene nego radnici. To ne valja, to će nam doći glave,
ti činovnici, kad tad." - objašnjava ćaća babi, a i nama
ostalima.
Tako, od ćaćine namjere nije bilo zasad ništa, samo je češće iša
na bolovanje. Iskoristi to da poreže vinograd, a ja i mater skinušmo
i otpetljašmo porezanu lozu sa žice i kosjeračom je isjeckašmo na
sitne komadiće, pa samlješmo u vodenici na Miljacki kod mlinara
Peše.
- "Dobro će uštediti mekinja za prasad i kokoši. Sad su une
skuplje od bjelog brašna." - objasni mi mater sav trud.
A sad je trebalo okopati vinograd. Izvezli smo đubar do vinograda u
karu sa samim Bećarom, a poslije smo badiljima i drvenim škipovima
nosili do panja. Nakon toga smo gvozdenim pinjuricama razbacali đubar,
a poslije sam ja sam uprega Bećara na plug za vinograd , koji je već
naučio taj posa, i sve lagano preora.
Taman, kad sam naveče završava oranje, eto ti matere i ćaće.
- "Odlično je, ni kopači ne bi bolje!" - veli mater, sretna
šta je posao oko vinograda za sada gotov.
Ćaća prošeta pogledom po oranju, nogom razbi po koju grudvu
zemlje, pa se vrati i zaključi:
- "Sad bi ga trebalo mutikom između panjeva, tamo đe plug nije
muga dovatiti."
- "Ma šta je tebi, dobro je vako, tako svi rade. Bolje je
češće vako proći plugom, brže je, dok se trava ne osjemeni,
nego ručno kopati. A i nema ko!" - zadovoljna je mater.
- "A dobro, šta je tu je, samo će trebati na vreme birati
zaperke, đubar će ih dosta išćerati:" - ne može ćaća da ne
nađe zamjerku.
- "A nego šta ćemo, odsad u njemu svaki dan ima posla, nego, kad
ti stigneš ukopaj ove povijuše, prije nego listaju." - napomenu
mater.
- "To ću šutra, sad je veče." - pogleda on u sunce, kojeg
je bilo još bar za sat vremena.
- "Pa, nema ih puno, na pet šest mjesta, šta ćeš čekati,
šutra nas čekaju bašče." - uze mater motiku i krenu između
panja.
Dok sam ja istjera zadnji red i isprega Bećara i oni su bili
gotovi. Gribačem sam očistio ralo, starom travom obrisa ljepljivu
sitnu prašinu i podmaza ralo i točkić na plugu, pa ga opet zakačio
za štrange i polako smo krenuli kući. Sunce je upravo zalazilo, tamo
u Karinskom moru.
Poslije večere sam se uhvatio učenja, do kasno u noć.
Bašče, pa oranje kuruza, pa u vinogradu biranje zaperaka, povijanje
loze i polivanje i mlađenje, a onda se počeše bjeniti janjci, leći
pilići i tako se trčalo po cjeli dan, za učenje je bilo nešto
vremena samo naveče, na račun sna.
Kraj školske godine se bližio, počela su ispitivanja za završne
ocjene. Svi su se trudili da dobiju dobre ocjene, pa se razred nekako
puno uozbiljio. Izostajale su uobičajene šale i nestašluci, na
malim odmorima čulo se samo šuškanje zadaća i listanje knjiga, a
veliki odmor služio je da se nešto propušteno na brzinu nauči.
Na svakom satu se ispitivalo, a niko nije zna šta će biti pitan,
uvjek se neko preznojava, neko drhta, neko vrpoljio, a neko ukočio u
klupi ki svjeća ne čujući i ne videći ništa oko sebe.
- 62 -
Iz likovnog smo dobili zadatak da nešto napravimo ili naslikamo po
slobodnoj volji koristeći sve ono znanje šta smo do sada naučili u
školi.
Idući kući iz škole sa kumom Dulom razgovarali smo o tome i šta
bi bilo dobro napraviti. Razišli smo se, a ništa nismo
smislili. Naveče, tokom učenja zape mi pogled na naki stari broj
"Poleta" koji je tu Dušan ostavio i dok sam ga mehanički
lista opazim neku malu vinjetu koju su odštampali da popune prazan
prostor ispod nekog članka. Prikazivala je ushićenje muške i ženske
figure sa skoro vertikalno uzdignutim rukama i nagnutim glavama
unazad sa pogledom u nebo.
- "To je to, napraviću od gipsa." - sinu mi ideja.
Sutradan sam izlio ploču i postolje i prstima modelira mušku i
žensku figuru sa uzdignutim rukama i onako vlažne dotjerao
nožićem. Sada sam se mislio kako da tome dam naziv. Kad mi je prišla
mater da vidi oko čega sam se zabavio, pogleda i reče:
- "To ti je ljepo, pazi da ti ne pukne."
- "Na što te podsjeća?" - pitam je.
- "Igru, kolo, veselje neko, šta ti ja znam?" - zamisli se
ona.
- "Radost, tako ću je nazvati!" - sinu mi.
- "E, pa mure, nešto se vesele!" - složi se ona.
U školu sam rad donio u kutiji od kartona izbjegavajući bliske
susrete i stavio ga na klupu, pa ga oprezno izvadio iz kutije. Svi su
se skupili i potvrdno kimali glavama:
- "Šteta šta je od gipsa!?" - reče kum Dule uime svih.
- "Napravio bi ja i od kamena, ali zato treba vremena, sad je
kasno." - složim se ja.
Prvi sat je bio srpski i baš mene poče Grule ispitivati. Gramatiku
pređošmo brzo, a iz lektire se on uhvati Krležine "Barake V
b". Dao sam svoju analizu, a on je insistira na detaljima,
simbolici, vremenu radnje, stanju u tadašnjem društvu, psihološkom
profilu ličnosti i šta je svemu tome razlog. Odgovara sam glatko i
bez puno razmišljanja, jer sam iz jedne Dušanove knjige iz
Učiteljske škole pročitao nekoliko književnih kritika o Krleži i
njegovim djelima, među kojima je govorilo i o "Baraci Vb".
To se odužilo i cjeli razred se počeo meškoljiti, em me ispituje
cjeli sat, em su pitanja tako neuobičajena, jer ni sam on tako nije
opširno predava, em se neprestano mrštio. Kad se začulo zvono on se
trže pa će onako namršteno:
- "Šteta šta je kraj sata, ali dobro je, ocjeniću te u
zbornici." - i zgrabi Dnevnik i pogureno u žurbi ode.
- "Ovo je za deset, profesore!" - viču za njim drugovi.
Profesor Rđen uđe uskoro u razred i primjeti moj rad.
- "O, to je odlično Marko!" - baci Dnevnik na katedru i
krenu prema mojoj klupi na sredinu razreda.
Mara Krneta, koja je sjedila ispred mene, instiktivno se okrenu
cjelim tjelom i laktom zakači kipić.On se slomi na više djelova i
prosu po klupi.
- "Kozo! Sad bi te izbacio kroz prozor!" - dreknu Rađen samo
kako je on zna kad se naljuti, a Mara pocrveni i zaplače.
- "Šta ćeš sad?" - upita me.
- "Ima gipsa, sad ću ja to časkom popraviti." - kupim
djelove u kutiju.
- "Dušane, šta čekaš, pomozi mu!" - reče on kumu Duli.
A ovaj jedva dočeka i mi odošmo na šufit škole, zamjesišmo gips
i izljepišmo djelove, sačekamo da se malo stvrdne i osuši i
bekicom obradimo neravnine. Ništa se nije poznavalo, bio je isti kao
i prije.
Uđemo u razred noseći kipić, a Rađen nam da znak rukom da ga
stavimo na katedru:
- "Nebi preživio još jedno lomljenje!"
Obiđe katedru sa svih strana, neprestano gledajući kip, uze ga u
ruke i podignu iznad sebe, pa pogleda ispisani naziv i ime autora.
- "Tako sam i mislio!" - vrati kip na katedru i upita:
- "Kako bi ga vi nazvali?"
Neko reče "Momak i djevojka", neko "Mladost",
neko "Skojevci", neko "Kolo", neko"Veselje",
a neko uzviknu "Radost".
- "To je! Svi ste donekle u pravu. Eto zašto je ovo dobar rad,
zašto se zove umjetnost. Svako umjetničko djelo nam šalje nekakvu
poruku. Ovdje je prikazana radost, odmah ste shvatili poruku. U tom je
razlika između umjetnosti, nečega šta vredi, od onoga što to
nije. Nema poruke, nema umjetnosti. Lijepo napravljeno djelo bez poruke
nije umjetnost, to je zanatski rad." - poče on svoju tiradu, ali
ga prekinu školsko zvono.
- "Ovo nosimo u Zbornicu, tamo će stajati u vitrini, da ga neko
ne razbije." - pozva mene i kuma Dulu da ga nosimo za njim. A on
je ispred nas rastjerivao učenike kao da nosimo Zavjetni kovčeg.
- 63 -
Odzvoni i posljednje školsko zvono za moju generaciju 1962/63.
godine u Osnovnoj školi "Jovo Martić" Kistanje. Prije toga
smo se dogovorili da ćemo za tri dana dobiti Svjedodžbe, a poslije
toga imaćemo oproštajni ručak sa svim profesorima i
nastavnicima. Za organizaciju svega toga bio je zadužen Dude i još
neke cure iz mjesta, iz blizine, da pomognu škloskoj kuvarici.
Trećeg dana dobili smo Svjedodžbe uz prigodni govor direktorice
Pojke i razrednika Rađena, koji su nam poželili sve najbolje u
novim sredinama i školama, uzdajući se daćemo dobro iskoristiti
znanje koje smo u ovoj školi stekli. A stekli smo ga mnogo u šta
ćemo se uvjeriti kad dođemo u nove srednje škole, gdje ćemo
odskakati u znanju u odnosu na učenike iz drugih osmogodišnjih
škola. Zato nas mole da im ne zamjerimo što su bili strogi, sve je
to bilo za naše dobro. Pošto je stanje takvo da svi odlazimo širom
Jugoslavije, ponjećemo poznato ime ove škole, o kojoj se
zna već sada kao rasadniku dobrih učenika, kasnije vrednih ljudi i
stručnjaka. Ovo je siromašan kraj i danas-sutra kad budete mogli
pomozite da se razvije i nikada se ne otuđite od njega. To nam je
jedino zaduženje, jedina obaveza, koja se traži od nas.
Pohvale i nagrade nisu u ovoj školi djeljene, da se hvaljeni ne
gorde, a drugi ne ponizuju. Činjenica da se proša razred bilo kojim
uspjehom već je bila pohvala, a neznanje se kažnjavalo gubitkom i
ponavljanjem godine. Mi, učenici, sami smo znali ko je bolji, ko
lošiji, šta kome leži, ko je zašto talentiran, pa to nije trebalo
i formalno isticati.
Svjedodžbe su podjeljene i svak je tek sad znao svoje
ocjene. Pogledam svoju i na prvi mah se prenerazim, iz srpskog i
fizike imao sam ocjenu vrlo dobar.
Gledam ponovo, a gorčina mi se iz želuca diže u grlo:
- "Zašto!? Da imam iz muzičkog ne bi mi bilo krivo, nemam
vokalne sposobnosti, ali srpski i fizika, pa cjelu godinu sam bio
odličan, zašto sad vrlo dobar?"
- "Mogu li da vidim Marko?" - probudi me Lazo Macura iz
razmišljanja.
Pružim mu Svjedodžbu, šutke.
- "Šta, ma čekaj, šta je ovo!?" - gleda u papir i pita se -
"Pa ko onda ima petice?"
Začas se skupiše i ostali oko nas.
- "Marko ima četri iz srpskog i fizike!?" - kaže Lazo i
dodaje Svjedodžbu drugima, koji ne vjeruju, ali pogledaju, vrte
glavom, i dodaju drugom.
- "Mater mu jebem ćoravu! Svi smo od Marka prepisivali, svima nam
je objašnjava, i srpski i fiziku, a i ostale predmete! Ali zašto
Rađen, ako je Grule kivan?" - naglas će Branko Panin.
- "Ma, baš te briga, neće ti smetati!" - tješi me kum
Dule.
- "To je namjerno napravljeno da bi Dušanka Reljić bila
najbolja, a zna se ko je njen ćaća." - kaže Dude Malešević.
- "Šta te briga, mi znamo ko je najbolji u generaciji, ovo nema
veze sa znanjem." - oda Mirko Lalić "Baba".
Uzmem Svjedodžbu, smotam je i stavim u džep:
- "Šta je, tu je, ne može se promjeniti, neka im bude!"
Progutam grop u grlu i nasmijem se:
- "Hoćemo li proslaviti!"
Svi krenemo u drugu učionicu gdje su bili složeni stolovi sa
serviranom zakuskom, sokovima i vinom.
Stajali smo u grupicama po sali i čekali dok se nastavnici
pojave. Žagorilo se na svakom mjestu o ocjenama i o planovima, ali
niko nije moga zasigurno reći gdje će završiti i koju će školu
upisati. Većini se želja neće ispuniti, uzeće ono šta im se
ponudi, pa će se morati pomiriti s tim, bolje išta nego ostati tu
na selu.
Dođoše i nastavnici, pa se počeše svi razmještati iza dugačkih
spojenih stolova. Priđe mi nastavnik Grbić i reče da na početku
kažem par rječi u ime razreda i predam poklon direktorici
Pojci, odnosno školi.
- "Da, znam, tako smo se dogovorili. Sve će biti u redu." -
kažem mu bezvoljno.
Za poklon su odabrali moj gipsani kip "Radost", na kojem
sam upisao "VIII-1062/63.generacija", spakovali ga kako
treba za tu priliku i sad je stajao na malom stoliću u jednom nuglu
sale.
Kad se svi razmjestše, ustranem i začas nasta muk. Svi pogledi su
počivali na meni:
- "Dužnost mi je kao predsjedniku ove razredne zajednice, osmog
razreda generacije 1962/63. godine, da u ime svih nas
četrdesetčetvoro, devetnaest učenica i dvadesetpet učenika i
naših profesora i nastavnika, a sada već djevojaka i mladića,
zahvalim svim nastavnicima i profesorima na čelu sa direktoricom
Pojkom što su nas toliko godina trpili, što su nam toliko godina iz
dana u dan strpljivo prenosili znanje i što su nam pokazali put u
budućnost i kako se njime treba kretati. Razići ćemo se sada kao
rakova djeca na sve strane svjeta, vjerojatno se neki od nas do kraja
života nećemo sresti, ali svi ćemo u srcu nositi našu
Bukovicu, našu Dalmaciju, naše Kistanje i uspomene iz Osnovne škole
"Jovo Martić". A dok je uspomena, uvjek ćemo biti na
okupu, pa zato ne treba tugovati.
U ime svih nas, drugarice Pojka, primite ovaj dar, dar koji se zove
"Radost".
Uzmem kipić sa stolića i stavim na stol ispred direktorice. Ona ga
pažljivo odmota, a ruke mladića i djevojke na kipu lebdiše prema
njenom licu.
- "Vidila sam ga i poželjela sam da ga ponesem kući, da me
podsjeća na svu divnu djecu koja su prošla kroz ovu školu, sinove
i kćeri ovog krša, kad ne budem više predavala. Ali sam shvatila da
bi to bilo sebično, da se to ne smije zatvoriti u četri zida samo
za moje oči, već da treba stajati na vidnom mjestu u ovoj
školi, neka podsjeća na vašu divnu generaciju i služi narednim
generacijama koje dolaze za uzor. Eto, opet iz mene poče govoriti
pedagog. Zato ću se, da ne odletim u struku, zahvaliti u ime svih
nastavnika i profesora i poželjeti vam svima sreću u životu. Samo
bi vas zamolila, vrata ove škole su vam uvjek otvorena, dođite i
posjetite nas. Svaki vaš uspjeh je i naš i pričinjavaće nam
radost. Sretni bili!" - završi ona naglo, a bistra suza zasja
joj na staračkom licu.
Obrisa suzu, nasmija se i podiže čašu vina.
Do jela skoro da nikom nije bilo, što radi ustručavanja, uzbuđenja
ili predstojećeg rastanka, ili prvine običaja. Svak je uzeo malo,
reda radi, dok ne dođe kuvarica Joka i naredi:
- "Sve da ste pojeli, zašto sam se mučila, ni mrvicu nećete
vratiti nazad!"
Atmosfera se poboljša, malo po malo žagor se pojača i javi se
smjeh. Neko je pustio muziku sa gramofonskih ploča, te nastavnik
Grbić otvori ples sa Veselkom, nastavnicom iz domaćinstava, za koje
se govorilo da će se uskoro vjenčati. Tada većina usta iza stolova
i grupira se, neko je plesao, neko šalio, a negdje se pričalo o
upisu u srednje škole. Nastavnik Grulović se odmah izgubio poslije
protokolarnog djela, A profesor Rađen je bio upečatljivo
neraspoložen.
Društvo se ubrzo, polako i neprimjetno, poče osipati i ja i kum
Dule odlučišmo da odemo. Niko se nije posebno oprašta, kao da tu
nismo posljednji put.
Sustiže nas Lazo Macura i reče:
- "Baš sam mu reka, nisam moga otrpiti nepravdu!"
- "Kome, šta si reka!?" - upitah ga.
- "Onom ćoravom Gruli! Odmah mi je bilo jasno šta hoće, onda kad
te gnjavio cjeli sat, nebi li te ulovio da nešto neznaš. Rekao sam
mu da ga treba biti sramota, samo radi one pjesme iz sedmog razreda,
jedinom učeniku iz ove škole kojem je nešto objavljeno trebao je
odmah dati odličan, a on daje četri, a onoj Reljićki pet, jer se
nada da će mu njen ćaća dati podršku kad se bude birao direktor
škole, šta bi on želio biti. A tako misli i Rađen! A neće postati
direktori, džaba im je pripremati teren, Marela će biti izabran, kad
ode Pojka, možda i ranije." - nadušak će Lazo.
- "Otkud ti to znaš, vidi vraga, nisam nato ni mislio." -
začudim se.
- "Jedan moj rođak mi je nešto o tome pričao, on radi u
Općini, pa je čuo da se o tome priča u kuloarima." - objasni
on.
- "Baš je govno, i ovaj drugi, preko ulizivanja do položaja,
nema veze šta strada onaj koji je tu najmanje kriv." - kaže kum
Dule.
- "Blago nama naivnima, ta mi tek počinjemo saznavati, a šta se
radi među tim činovnicima, tek ćemo vidjeti. Kako kaže moj rođak,
tamo se ne biraju sredstva da bi se zajašilo na položaj." -
uzbđeno će Lazo.
- "Sreća naša da smo još đaci!" - kažem mu.
- "Vidićeš ko će dobiti stipendiju od Općine, ja i ti nećemo
sigurno. To je već određeno, samo se čeka pravi moment da se
objavi." - u istom tonu će Lazo.
- "Šta da ti kažem, da mi je pravo, nije, ali ne mogu tu ništa
učiniti." - slegnem nemoćno ramenima.
- "Znam, jebi ga, tako je to, nemamo partijski pedigre, čak
kontra, vidićemo se." - oprosti se Lazo.
- "Bože, u kakvu to gungulu upadamo, a kume?" - kažem ja
Duli.
- "Ja ću u Beograd, kod Obrice, na neki zanatić, tako se
planira, a šta će biti, vidićemo!?" - kaže on.
- "Ja nemam pojma gdje ću!" - rekoh – "Čućemo se i
viditi na Krci!"
Idući od Orasa kroz Prigredu kući osjetih olakšanje što se sve
završilo, gorčinu kako se završilo i neizvjesnost šta će dalje
samnom biti.
- 64 -
1. Krneta Jovan, – "Parip", "Mrkan";
2. Lalić Sava;
3. Krneta Nikola, - "Crni";
4. Macura Mile, - "Miš";
5. Bjelanović Dušan, -"kum Dule";
6. Macura Lazar;
7. Bezbradica Obrad;
8. Macura Miroslav;
9. Mažibrada Marko-Mile;
10. Perić Ilija;
11. Malešević Dušan, - "Dude";
12. Lalić Mirko, - "Baba";
13. Bezbradica Rajko, - "Jež";
14. Macura Nikola;
15. Grulović Mile, - "Bauer";
16. Štrbac Jovan, - "Buva";
17. Štrbac Ranko;
18. Mažibrada Branko, - "Branko Panin";
19. Lalić Čedo, - "Jelaš";
2o. Martić Jovo;
21. Bjeljac Sava;
22. Popović Mirko, - "Pop";
23. Macura Sava;
24. Kovačević Drinko;
25. Kalođera Frane;
1. Reljić Dušanka;
2. Bezbradica Nada;
3. Popović Živka;
4. Mažibrada Milica; - "Mika Obrina"
5. Bezbradica Zora;
6. Reljić Dara;
7. Bjeljac Ružica;
8. Macura Mara;
9. Macura Vukica;
10. Grulović Dušanka;
11. Bjelanović Milica; – "Mika Miškova";
12. Krneta Mara;- "Mara Ljubanova";
13. Lalić Dušanka;
14. Perić Marija;
15. Bezbradica Dušanka;
16. Mirčeta Steva;
17. Bezbradica Mara;
18. Pekić Milena;
19. Bezbradica Nada;
Berić Fila, nastavnica muzičkog, kuvarica Jeka, Veselka Grbić,
nastavnica domaćinstva i nauke o čovjeku i higijeni.
Slikao Milan Trivić, iz Mokrog Polja, profesionalni fotograf,
nemirni duh, i kroničar svega i svačega iz Bukovice i kninske
okolice i ko zna još čega i koga.
- 65 -
Tog ljeta za mene nije bilo odmora. Na Dušana se nije računalo, on
je ima posao i plaću u Kninu, a samo njegova dobra volja bila je ta
koja je odlučivala da li će ponekad navratiti kući. To se dešavalo
rjetko i na kratko, u prolazu, tek toliko da se vidimo, da se mater i
baba usplahire oko njega, nutkajući ga ovim i onim, te čudeći se
što ne ostaje na malo duže ili da bar prenoći. Nikako nisu shvaćale
da on već živi u posebnom svjetu, koje one ne mogu ni dokučiti, a
kamoli da razumiju zašto se on od njihove iskrene i bezgranične
ljubavui stidi i sakriva. Znale su one da on do Placa ima jednu, a
poslije tamo drugu narav, ali same sebi to nisu priznavale.
Braco i Stevo će ostati u Beogradu da rade u "Montaži"
pošto im završi nastava, doći će na par dana pred Priobraženje,
a ćaća kad bi doša sa gradilišta iz Knina žalio se na umor, malu
plaću i velike troškove, kako se ne može na dvije strane, grinta
kako se vinograd najbolje ne održava, kako je slabo žito i kako su
mršavi janjci. A ja i mater smo znali da on to izokola navija da
prekine posa na gradilištu, ali se nije usuđiva to direktno reći,
jer bi mu se mater usprotivila, govoreći da je bolje i tako, jer
imamo bar besplatno zdravstveno osiguranje i nešto dječjeg doplatka
i da treba misliti na penziju, ta od čega će pod starost živiti,
kad ne budu mogli orati i kopati, a djeca nisu sa njima, nego se tamo
u svjetu bore za svoj život. Također je znala da on i prestane
raditi u poduzeću, nebi uzeo srp u ruke da ženje strminu, da neće
čupati grašinu ili raditi oko bašča ili musti kravu i ovce, ona
bi to i dalje sama radila.
- "Šta je stariji sve se više vraća na stare običaje, nekakve
muške i ženske poslove, kada ne vidi da se sve mjenja. Bogme, tako
drugi muški ne rade, već pumažu svojim ženama, kao da ne vidi
koliko se ja i vi djeco mučite. Nemuj ti sine biti taki, uvjek pomuzi
svojoj ženi, šutra kad se oženiš, najlakši je unaj posa koji se
obavi zajednički." - tako bi mi govorila dok smo želi strmno
žito.
Bilo mi je ža matere te se nisam bunio ni kad bi me budila u ranu
zoru, ni kad bi mi govorila da treba napraviti ovo ili ono. Obavio bi
i ono šta nebi rekla, samo da joj koliko toliko olakšam, ali opet
ona nije stajala, uvjek bi nešto našla da radi.
- "Majo, nisi ni ti od čelika, trebaš i ti znati stati. Šta bi
se desilo da se razboliš od iscrpljenosti? Treba posa rasporediti,
raditi ono šta se može, a ne zapasati nadugačko i naširoko i
uvjek tako biti u trci. Često kažeš da treba zasvirati ,ali i za pas
zadjenuti, ali ne primjenjuješ to na sebe. Dojiš Mirka, u zoru
ustaješ, preko dana ni sekunda ne odmoriš, naveče zadnja ležeš,
srce ti zalupa od iscrpljenosti, slabo jedeš, vidiš li sebe kako si
mršava i kao su ti otužne oči, stani, uspori malo, razbolićeš
se." - govorim joj dok vršemo i vijemo žito.
- "Kako ti to sve vidiš, srećo muja! Ne boj se ti, ja sam tako
navikla, a zbilja bi volila da sam malo deblja. Eno ki Stevica, ali
šta jela da jela, meni se ne prima, a kako popodne da ležem kad me
čeka sto poslova i ne daju mi snu na oči. Ćela bi da što više
prištedimo, ćaća mura vraćati dugove, ljudi pitaju pare, ne mugu
više da čekaju." - reče mi birkajući pljevu iz kose.
- "Kakve dugove, pa kad i zašto se zadužio?" - začudim
se, jer to nisam zna, niti su ikada o tome pradamnom govorili.
- "Trebalo je Dušanu plaćati školu, sjećaš se da nije odma
dobio stipendiju, pa nešto se zadužio kad je radio gusternu, pa
nešto kad su Stevo i Braco pošli u školu i tako, nakupilo se. Sad
ljudi traže da se vrati, mura se, dugo su i čekali." -
objašnjava mi ona stanje.
- "Pa kolika je njemu plata? Dušan je poslije prima stipendiju,
Stevo i Braco primaju isto neku stipendiju, a ja ne vidim da im on
šalje, na mene i Rosu i na kuću isto nevidim da se nešto troši,
osim za koju vreću brašna, a opet dugovi!?" - nije mi ništa
jasno.
-"A zar ja znam kolika mu je! Znam koliko mi da, a to je jadno,
jedva za so. Djeci ne šalje! Vidim druge ljude da obnavljaju kuće,
kupuju šporete ili neke druge stvari u kuću, a kod njega ni makac
napred. Ovamo kad priča, te ja u poduzeću imam dobru kvalifikaciju,
dobro sam plaćen, a ja mu te plaće nevidim. Meni se čini da je to
zato šta leti svaki čas na bolovanje, pa mu se puno odbije, pa mu
odbiju za menzu i spavanje, pa popuši i Boga. A zna un biti komodan
za sebe. Kažem mu ja da na posa putuje vozom, ki šta rade i drugi
ljudi, koji rade u Knjinju, a un odma digne glas: "Ja to ne mugu,
velik je to zame teret!" Šta ja znam, nekako je nesnalažljiv,
neoćan, dok se drugi okrenu na ušci igle njemu treba Manastirsko
guvno. Da drugi imaju njegovo znanje bili bi ministri, a un to nezna
iskoristiti. To mu je mana. A i baba ga suzbija. Kad ga ja uspijem nešto
nagovoriti, una odma skoči: "Šta će ti to!?", "Velik
je to teret, nećeš ti to mući, trba se čuvati!", "Kad
smo bez toga mugli dosad, muremo i dalje!", i tako ga suzbije, a
un je posluša ki malo djete, jer i njemu tako odgovara." -
povjerava mi ona svoju muku.
- "Pa kako to da poslije rata nije uspio da nađe neki posa, eto
u Općini ili Zadruzi, on je bar završio osnovnu školu, a svi šta
i danas rade nisu znali ni pisati?" - pitam je.
- "E, kako!? Prvo, un nije bio borac s puškom, tek nešto malo u 44-toj godini radi tog nesretnog oka, a drugo, ovi šta su
zasjeli namještali su svoje, čuvali jedan drugom leđa i veličali
svoje zasluge, a uni pravi borci su izginuli ili se njesu amo, u ovu
bjedu, ni vraćali, da se njima obrati za pumoć ili su se pravili
nevješti, a uno što smo pumagali u rani i stoci se zaboravilo, ki i
uno šta je tokom cjelog rata bila puna naša kuća pogorjelaca i
izbjeglica. A unda su smatrali da je un kulak, te da je za kralja, da
je veliki Srbin, šta mu sve njesu prišivali, samo da bi ga ocrnili i
da mu nebi dali predase. A i un je taki da im se nije ćio
ulizivati, kaže: "Uni kod mug ćaće kopali da se pošteno
najedu, a sad se pušu sa boračkim stažom iz Laškovice i
Jasenovca. Izgubili spisak koliko sam ovaca i koza i vreća žita da,
a sad da ih ja mulim, e Bogme neću, pa svi mi pocrkali. "Tu je u
pravu, ali džaba ti pravo kad si te ni krivom ni dužnom slomi o
leđa. Tu ga baba Anica podržava, stalno ga štiteći ki mazu, a un
neće da svati da su babina vremena prošla i da se treba
prilagođavati sadašnjem stanju. Eto, to ti je tako!" - priča mi
ona.
- "Pa on nije ovako loš, samo je stalno mrzovoljan, zašto to?" - koristim priliku da što više doznam, kad se već otvorila.
- "To ti je kad se rodiš i odgojiš ki maza! Odmalena mu je sve
udovoljavano i štitilo ga se od svega. Vidiš, tetke njesu take, une
nisu mažene i sve une kažu da je meni teško šnjim i njegovom
mrzovoljnom naravi. A to je i po raci! Taka je i baba ti Anica,
grintava, prva joj je rječ "ne murem", "ne dam",
viče, kritikuje, prigovara, a unda se povuče i sve bi napravila i
dala. Tako i un: najšprije "neću", "nedam", "nemurem",
a poslije to sve napravi ili da. Sto puta sam mu rekla da mu to ne
valja, bolje je da ne kaže ništa ili da odgodi odgovor, nego da
čojeka presječe, jer mu je poslije teško to ispraviti, zamjeri se
brez razloga na prvom koraku, pa poslije ispravlja, ali to je u raci,
to se teško da ispraviti. A, što se mura priznati, nije nasilan,
nikad me nije udario, čak ni pokuša, što su prije, a bogme i sad
drugi redovno činili, tukli žene bila kriva ili ne, samo da iskale
svoju silu. Zato mu svaka čast, nije se po tom na druge ugleda!" -
osmija se ona.
- "Tući žene, pa zašto ako nije nizašta kriva!?" - čudim
se.-"Kakav je to običaj!?"
- "Kakav!? Vražji! Sreća da se poslije ovog rata taj običaj
izgubio, naročito kod mlađih ljudi, a i stariji su ostarili, pa se
babe nedaju više tući. Doduše, nije to bilo u svakoj kući,
familiji, ali da je to ko i napravio, nebi mu niko zamjerio, ni muško
ni žensko. Muški bi na taj način dokazivali da se njiova sluša, da
su gazde u kući, a žene da se izjednače u nevolji, kao: "Kad
sam ja dobila, neka je i una, nije ništa bolja od mene!" Gluposti!
U mujoj kući, u Mjerkačima, ćaća je bio strog, ali nije
tuka, koliko sam čula tako je bilo i kod babe Anice. Pokojni ti đed
Jandrija, kažu, bio je strog, ali i vredan, nije se štedio, pa je
tražio da se njegova sluša, ali nije tuka. Toga je manje ođe oko
Kistanja, ali malo podalje, ja mislim da i danas se toga drže, mada
manje. Vremena se mjenjaju, a djeca rastu, školuju se, pa ne daju." -
govori mi ona dok vučemo vreće žita u kašune.
I tako ja i ona, iz dana u dan, cjelo ljeto u polju, u vinogradu, na
guvnu, oko kuće, na svakodnevnim poslovima. Rosa je muku mučila sa
ovcama, a Duška oko malog Mirka, koji je poče švagati oko kuće. Baba
bi spurila puru, a mater, kad bi stigla oko podne, zamješala je
mješajom, pa dodala kiselo mljeko i to je bio ručak. Iz dana u dan. A
za večeru, varenika i pura, ponekad i crni od mješanog žita kruv.
- "I ovako sam žut, a od ove svakodnevne pure postaću još
žući." - rekoh ja materi kad smo s Bećarom ovrli žito i nama
i babi Marici i Miri i suveznicima Sakićima. - "Svuda isto, za
ručak pura i kiselo mljeko, a za večeru varenika."
A usred ljeta sam promuka od vike na konje dok sam ih tjera oko
stožera.
- "Nije to ništa, proći će!" - kaže mater i svari jedno
veče šipurkov čaj.
I promuklost prođe!
Nema komentara:
Objavi komentar