Crvena mladost (91-95)

- 91 -

Predstavnici ŽTP-a Zagreb su održali svoje obećanje iz prošle godine. Centrom se kao munja proširila vjest da se vrši isplata novca po ostvarenom uspjehu u školi. Meni, kao odličnom učeniku, isplaćeno je šestdeset hiljada dinara, pet hiljada po kalendarskom mjesecu.

Novac je lako potrošiti, naročito kad dođe iznenada i bez nekog naročitog razloga, jer sam zanao da bi moj uspjeh bio isti i da nije bilo te stimulacije, ali mi je ipak bilo drago da neko o tome vodi računa. A sada sam bio u položaju da razmišljam na šta ga trebam utrošiti. Potreba je bilo puno, a cifra je bila limitirana.

Kažem društvu u sobi:

- "Idem naveče u grad, dok je novac na okupu kupiću nešto od odjeće, ako odlažem nestaće ga začas, a neću znati ni gdje ni zašto sam ga utrošio. Ko će sa mnom?"

Javiše se svi, pa krenemo u centar grada poslije večere.

Obišli smo robnu kuću "Beograd" na Terazijama, pa krenemo prema Modnoj kući u Knez Mihajlovoj ulici i okolnim trgovinama.

Ispred ulaza u Modnu kuću priđe nam neki nepoznati momak u rabatinkama i košulji od teksas platna, što je tada bilo moderno nositi i ponudi nam takvo nešto što on nosi da kupimo. Zbog cjene koji reče niko nije pristao, bilo je za nas preskupo, iako je bilo iz Trsta. Rekoh mu da ću radije kupiti odjelo.

- "Odlično, imam tri metra štofa, italijanski moderni dezen, ništa nije skuplji od našeg." - pokaza on rukom da pođemo za njim u prolaz između zgrada.

Nismo se bojali prevare, dvojica prođu ispred njega, a dvojica iza, dok smo Stevo i ja pregledali platno koje on rastvori i pred nama izmjeri krojačkim metrom.

Sitno karirani dezen nosio je na modrikastu nijansu i upitam Stevu šta on misli. On stvavi platno prema mom livu i kimnu glavom:

- "Boja ti odgovara, a od čega je sam Bog zna."

- "Mješavina, ne gužva se, evo." - kaže prodavač i zgužva na jednom kraju - "I moderno je."

- "Dobro zemljače, koliko tražiš?" - pitam ga.

- "Četrdeset, ne mogu manje." - kaže on - "A odakle ste, po govoru vidim da bi mogli biti zemljaci."

- "Kninska krajina, a ti?" - kažemo.

- "Od Mostara, Hercegovac, iz kamaena kao i vi." - nasmija se on.

- "Trideset mogu dati, ako odgovara sklopili smo posa." - kažem mu - "Trebam kupiti fudru i ostalo, a i krojača moram platiti, a za sve neće biti dosta ako ti više dam, šta će mi onda štof."

Misli se, misli, pa izbaci:

- "Dobro, evo. Ovdje ću izgubiti zaradu, zapravo biću na svome, a ima Beograđana, nekog od njih ću malo ošišati pa nadoknaditi. 'Em ti zemljake, zakleo sam se da neću trgovati sa zemljacima, uvjek me napusti poslovni duh i dam po nabavnoj cjeni, nemam srca guliti sirotinju iz kamena, kad im je kao i meni." - priča on dok pruža kesu sa štofom i uzima novac.

- "To stalno radiš ili uzgred?" - pitamo ga.

- "Ma vraga, studiram, apsolvent sam na pravu, a ovako se samofinanciram. Imam stipendiju za Studom, a ovo je za džeparac. Po godine još, pa gotovo, dotle ću završiti, a onda tražiti posao." - govori dok izlazimo iz volta.

Još sam kupio cipele, pačji kljun je tada bio u modi, odgovarajuću kravatu i komplet čarapa jarkih boja, kakve je tada mladost nosila. U povratku sam navratio kod krojača, uzeo mi je mjere i odredio cjenu od deset hiljada dinara sa njegovom postavom i dugmadima, te platih unapred.

Drugovi su pošli mojim primjerom i kupili šta su smatrali da im je najnuužnije. Svi smo ostavili ponešto novca za svakodnevne potrebe i spremili u ormare. Nakon nekoliko dana kad sam trebao poći po gotovo odjelo kod krojača ustanovim da mog novca u ormaru nema. Svi pohitaju u svoje ormare, njihov novac je bio tu, pa prevrćemo po mom ormaru, izbacimo sve stvari, ali novcu ni traga.

Stajali smo kao pokisle kokoši, to se još nije desilo ni u sobi ni u razredu. Nije nas bolilo toliko radi novca, radilo se o pet hiljada dinara, već o gubitku povjerenja koje smo do tada imali jedan u drugoga, ta sve smo zajednički djelili. Komu je trebalo da sruši to, pokida i uništi?

Tada je počela istraga. Vraćen je film unazad i ustanovili smo da su Zvonimir Vorgučić i Dragoljub Jovanović bili odsutni sa nastave u petak nekoliko časova, a preko vikenda tobože išli kući u Vršac odnosno Banatske Karlovce.

- "Niko nije mogao nego oni. Uvjek smo svi zajedno ili u razredu ili po sobama, a ključ od njihove sobe može lako otvoriti našu. U petak nisu bili na zadnjim časovima, a zatim se izgubili preko vikenda. To je to." - kaže Stevo, a ostali se složiše.

- "Šta ćeš sad poduzeti?" - pita me Branko Milovanović.

- "Ništa, ne mogu dokazati da su oni, iako sam siguran da jesu. Neka im je na čast, pokazali su se drugovi!" - ozlojeđeno procjedim rječi kroz zube.

- "Ako nećeš ti, oću ja, pička im materina lopovska!" - ljuti se Branko Vukovojac.

- "Ne treba, ako se digne uzbuna ibaciće ih iz škole, a to ne bi želio, da ih imam na savjesti, ovo je maturska godina, upropastio bi im život, a to nije vredno pet hiljada dinara." - odlučno kažem.

- "Pa jste, ali ćemo im dati do znanja, da znamo da su oni, pizda im materina." - razjareno će Stevo.

Kad mi je tih dana Braco došao uposjet dao mi je nešto para kad sam mu ispričao šta se desilo, a on se spremao za vojsku. Ja odoh po odjelo kod krojača i sada sam opet imao skromni džeparac, a Zvonko i Dragoljub su me stalno izbjegavali sresti nasamo, a društvo im je dalo do znanja da su odbačeni i držalo ih po strani. Dragoljub je te godine pao na polugodištu i upropastio skoro četri godine života i škole, a Zvonko se provukao, izgubivši se iz sjećanja sviju nas pri međusbnim kontaktima.

- 92 -

To subotnje popodne, oko pet sati, navratio je u dom razdedni starješina profesor Vladimir Zović. Obišao je sobe i sa svima ponešto popričao i bio zadovoljan onim šta je vidio. Dobro smo održavali sobe i vodili računa o higijeni.

Kad je odlazio ispratio sam ga na njegov diskretni poziv do njegovog bjelog "fiće".

- "Jesi li šta planirao večeras?" - upita me .

- "Ništa posebno, možda bioskop ili skitnja po korzu." - kažem.

- "Imam kartu za premjeru "Dantona" u Jugoslovenskom dramskom, hoćeš li poći umesto mene?" - znao je da kad god mogu idem u pozorište.

- "Hoću, zašto ne, baš Vam hvala?" - oduševljeno ću ja.

- "Do tebe će sjediti levo jedna mlada dama, a desno stariji bračni par. Ništa ne govori dok te ne pitaju, a ako te pitaju za mene reci da sam na sastanku Komiteta koji je vanredno hitno zakazan, pa si dobio kartu od mene." - govori on smijući se.

- "Jasno mi je! Biće sve u redu." - nasmijem se i ja. Uzmen kartu i pođem u Dom.

- "Reći ćeš mi kako je bilo u ponedeljak." - dobaci on.

- "Hoću do detalja!" - kažem odlazeći.

Umjesto da uđe u "fiću" razredni je krenuo prema biblioteci. Tamo je bibliotekarka Stana, rasna crnka, kojoj uskoro završava radno vreme. I nije prošlo puno vremena, pošli su oboje u "fiću". "To je taj sastanak Komiteta!" - pomislim u sebi i nasmješim se ne govoreći ništa društvu.

Obukao sam novo odjelo, stavio kravatu i obuo nove cipele ne govoreći društvu ništa.

- "Kad se vraćaš?" - pita Stevo, očito je mislio da ću zanoćiti kod Elene.

- "A ne, nije to! Vratiću se do ponoći, kulturno uzdizanje po partijskom zadatku." - kažem mu.

- "Sve ti vrag odnjo, stalno nešto muvaš, tajnovit si posta ki kaluđer, draži si mi prije bio." - lupi me šaketinom po leđima.

- "Kako mi stoji, je li za džet set?" - pitam ga kad sam se spremio.

- "Cmok !" - kaže Branko uz odgovarajuću grimansu.

- "Od ružnog pačeta posta labud, ko kaže da odjelo ne čini čovjeka !?" - zaključi Stevo.

I ranije sam bio u Jugoslavenskom dramskom pozorištu, ali je ovaj put sve bilo svečano i po osvjetljenju i po toaletama dama i gospode. Lakirane frizure dama presijavale su se na jakom neonskom svjetlu, kao i njihove svečane haljine i lakirane cipelice. Smokinzi, leptir kravate i crne cipele na gospodi i nehajni pokreti udova hinili su neku veličinu, tek bi pažljivom posmatraču sa strane, kao što sam bio ja, palo u oči da su im šake nekako velike, a prsti jaki i kratki, da su im cipele tjesne, iako su poveći broj, pa su uz kiseli osmjeh mjenjali nogu oslonca, a pokreti bili puni nekakvih krutih sječenih trzaja. Na damama je bilo previše zlata, izgleda da se cjenila masivnost, a ne ukus, a osjetljiviji nos bi rekao da je tu previše pomada i parfema, što je teškim činilo vazduh u holu.

Na znak zvona ušao sam u salu i sjeo u četvrti red po sredini partera, a ubrzo je došla jedna plavuša kose smotane u punđu u pariškomodroj haljini prilično dubokog dekoltea. Na dugom vratu joj je sijao zlatni lančić sa plavim sjajnom prvjeskom koji je bacao zrake iz razdjeljka grudi, a na ljevoj strani blistavo se presijavao broš iz istog kompleta. Ruke su joj bile u rukavicama do pola mišica. Iza nje je išao prosjedi gospodin u crnom smokingu sa leptir kravatom bez nekakvih posebnih detalja po odjeći, a iza njega, ovlaš ga držeći za ruku, ukusno obučena gospođa, na kojoj se nije ništa posebno isticalo sem blagih plavih očiju, iako je imala i lančić oko vrata i broš, rukavice i mali crnu žensku torbicu od lakirane kože.
Sve troje je zastalo i gledalo u mene iznenađenim očima, a zatim pogledaše jedno u drugo začuđenim pogledima. Ustao sam da gospodin i gospođa prođu, dok je djevojka sjela ljevo do mene.

Predstava je počela, lica su škrto osvjetljavala svjetla s pozornice i činila svakoga ljepšim nego što je u stvarnosti. O Dantonu, Robespjeru i kompaniji znao sam nešto više nego što piše u udžbenicima istorije, pa me interesiralo samo ono na što režiser daje akcent, a sve se svelo na to da revolucija jede svoje tvorce iliti djecu, što je neminovnost, jer niko nije tvorac svoje sudbine.

Na pauzi između činova izašao sam u hol ne obraćajući pažnju na svoje susjede, kao zainteresirano čitajući prospekt predstave, a ustvari ispod oka gledajući ovaj prenemažući kič od novokomponovane elite. "Gde si bre, bato, Ben Akiba? Imao bi šta i danas pisati!" - smijem se u mislima. Također primjećujem gestikulacije susjeda iz partera, očito je da se stari prosjedi gospodin opire željama dama, ali ipak popusti i krenu prema meni:

- "Izvinite mladi gospodine na mojoj znatiželji, ali moram vas pitati otkud Vam karta za pozorište kad je kupljena za drugu osobu?"

- "Ako mislimo na istu osobu onda sam je dobio od nje." - kažem hladno.

- "Bez poruke i objašnjenja?" - začudi se.

- "Samo da kažem ako me susjedi pitaju da je na vanrednom sastanku Komiteta." - nastavih u istom tonu.

- "Eh, Vlado, Vladimire! Hvala mladi gospodine." zahvali se i ode damama i nešto im objašnjava uz gestikulacju rukama. Na lice mlade dame kao da pade sjena, a starija napravi grimansu kao da je u oči ujela kapula. Prihvati mladu damu pod ruku, pa joj nešto utješno govori, a ova samo tužno odobrava kimanjem glave.

Do kraja predstave smo sjedili kao voštane figure, ne brinući se na koju stranu će odletiti sa giljotine Dantonova glava.

U ponedjeljak sam slikovito ispričao razrednom Zoviću šta se i kako zbivalo, a on se slatko smijao:

- "Namještaju mi ženidbu, a meni se baš ne žuri, ima vremena. Ono su mi otac i mama i neka djevojka koju sam trebao upoznati."

- "Nije loša ona plavuša, zgodana je kao slika." - kažem.

- "Baš tako, hladna kao slika, a meni treba od krvi i mesa. Zlo mi je od onog foliranja. Nemoj reći da ti se svidelo ono šta si tamo video!?" - zagleda se u mene.

- "Ma kakvi, kao da su svi od voska. Previše je idealno da bi mi se svidilo, ljepo je kao umjetno cvjeće, ali nema mirisa, akomoli zujanja pčela." - smijem se.

- "Odlično, veštačko cveće bez pčela! A koliko je tamo pameti, još su ulili i vodu u vaze, pa se ista usmrdila. Oprosti što sam te izložio torturi." - uozbilji se.

- "Dobro je da sam vidio svojim očoma, lakše mi je shvatiti kad sam iskusim." - rekoh mu.

Otada sam izbjegavao takav tip predstava, bilo da se radilo o pozorištu ili filmu. Shvatio sam da se tada predstava odigrava u holu, parteru i galerijama, a ne na pozornici gdje se znoje glumci, oni su samo maska i nužno zlo, da bi se prikrio pravi razlog okupljanja.

- 93 -

Prošlo je skoro mjesec dana od početka škole, a nisam otišao kod Steve u Barič, niti sam se javljao kući, vreme mi nekako proleti kao tren, pa sam odlučio da odem u nedjelju i upoznam se sa nevjestom. Elena je radila u nezgodnim smjenama, uglavnom popodne do kasno, pa sam s te strane bio slobodan.

Autobusom "Laste" sa stanice preko puta Pošte 2 krenuo sam oko deset sati i ubrzo, poslije "Sajmišta", on krenu izlokanom cestom uz Savu. Kao i kod ostalih ulaza u Beograd i ovdje je bio prljavi haos od otpada, drvenih i kartonskih kućica, ponekih neuređenih skladišta, nakrivljenih žičanih ograda i zapuštena obala Save obrasla vrbama. S druge strane ceste korov do ramena uz sam rub ceste i nešto obrađene zemlje bez uređenog plodoreda, pa se negdje crnila oranica, negdje bilo strnište, a negdje posivjnjla nepokupljena kuruzova slama. Čitam na cestovnim znakovima: Ostružnica, malo zatim Umka, a onda velika krivina, gdje autobus uspori da ga se moglo pratiti korakom, i tad cesta uđe u malu bagremovu šumu. Desno je tekla Sava, vrbe se spuštale do vode, a ljevo čas šumoviti čas otravljeni brežuljci. Na tabli pročitam Barič i spremim se sići, ali me kondukter opomenu:

- "Ne ovdje "Kod rampe" nego na sledećoj stanici "Kolonija."

Siđem tako na sljedećoj stanici. Tu je trgovina u niskoj zgradi iza koje je bilo nekoliko stambenih zgrada od dva sprata, jedna ista drugoj, samo što su im ulazi bili okrenuti na različite strane. Isticala se samo jedna oveća zgrada na sprat sa crvenim krovom, a iza svega toga je bio otravljeni brežuljak.

Desno od ceste bio je red kojekakvih kuća sa baščama i dvorištima ograđenim drvenim plotom, a malo dalje veliki zid od betonskih bloketa preko kojih su se vidile stative i prečka od branke, bilo je to nogometno igralište.

Dok sam tako stajao nekoliko trenutaka da se orjentišem iz prolaza između dva dvorišta pojavi se Stevo:

- "Gde si bre burazeru, celo jutro te čekamo!?"

Pozdravimo se i on me povede kroz prolaz i poslije tridesetak metara otvori drvena vrata od trošnih letava na plotu od posivjelih dasaka i reče:

- "Ovde sam ja."

U zemljanom, sad već suvom travom zatavljenom, dvorištu stajala je mala niska zemljana kućica sa dva ulaza, od kojih je svaki vodio u polovinu kućice. Ispred kućice je rastao već ostarjeli bagrem, a u jednom kraju dvorišta na dva oveća koca bio je razapet konopac na kojem se sušilo nekoliko komada odjeće.

Pred kućom me dočeka plavuša duge kose sa par pjegica na nosu i obrazima koje su joj ljepoti davale onu simpatičnost koja ljude odmah zbliži.

- "Ljubinka." - pruži mi ruku i rođački se poljubišmo tri puta u obraze.

Tu je bio i njen brat Ljubivoje, kojeg su svi zvali "Bato", mojih godina, čika Aca, otac joj i majka Cveta, koja je znatno bila mlađa po izgledu od čika Ace.

Stevo i Ljubinka su stanovali u ljevoj polovini kuće, koja je ustvari bila jedna oveća soba i služila je za sve namjene, od kuhanja i boravka do spavanja. Tako je bilo i sa namještajem, krevet prekriven prekrivačem, mali stolić i stolice, šporet i ostale sitnice koje daju toplinu domu, a zemljani pod od nabijene ilovače bio je prekriven tepih stazama.

Poslije slatkog poslužiše me kavom i vinjakom uz koje razmjenišmo prve informacije o zdravlju, školi i ostalim formalnim sitnicama, kako to već biva u tim prilikama.

Pokazali su mi slike sa vjenčanja, usput pričajući kako su se upoznali, kad je Stevo došao tu stanovati kao podstanar, kako su malo hodali, a zatim kako je Stevo isprosio, nenadno, ali odlučno i eto ih sada tu kao mladi bračni par. Stevo radi u "Prvoj iskri" na održavanju kao poslovođa, planira se usavršavati u struci vanredno učeći i polažući ispite, a Ljubinka je polazila medicinsku školu, razbolila se od meningitisa i prekinula školovanje, pa poslije završila večernju za daktilografa i sekretaricu, pa će se i ona nasojati zaposliti, tu u "Prvoj iskri". Stevi su obećali stan, a kako se to rješava, nadaju se da bi ga mogli dobiti za godinu dana, a dotle će stanovati ovdje. Bato ide u drugi razred Škole učenika u privredi u Obrenovcu, za alatničara, pa će i on završiti u jednom od pogona "Prve iskre". Čika Aca je penzioner, ima boračku penziju, a sa karom i konjem nešto još privredi i tako se preživljava. A priča on da mu je otac imao prije Drugog rata gostionicu na Obrenovačkom putu, da se dok je bio mladić mangupira, pio, kocka i ženio nekoliko puta što zakonski što na divlje. Došao rat, otišao u partizane, a poslije rata nestalo gostione, roditelji pomrli, a on sa nešto malo zemlje, ovom kućicom i snalaženjem osnova porodicu oženivši se Cvetom i smirio se kad su došla djeca. Držali su nešto kokoši u kokošinjcu sklepanom od daščina, vodu su imali na česmi ispred kuće u dvorištu, a zahod, onaj vanjski, u uglu dvorišta, također sklepan od dasaka.

Kako sam moga iz svega zaključiti živili su kao svaka radnička proleterska familija, kojih je takvih u to vreme bilo bezbroj, rastežući i natežući male plaće da pokriju najnužnije životne potrebe.

Stevo je po običaju bio šutljiv, kratko odgovarao na pitanja ili sa dvije tri rječi nešto prokomentarisao, ali je to nadoknađivala Ljubinka slikovitim govorom i živahnim pokretima. Oni su bili zadovoljni ovako kako im je i nadali se boljem u skoroj budućnosti. Ljutili su se na ćaću i mater u Bukovici, kako još ne dolaze i sporo otpisuju na njihova pisma, ali im ja tu nisam mogao ništa pomoći.

Ostao sam do predvečer kad su me ispratili na autobus, iznudivši mi obećanje da ću češće dolaziti, jer od Stevine rodbine u ovim krajevima od mene niko bliži nema, pošto je Braco otišao u vojsku.

Vraćajući se ošamućen od vinjaka i piva razmišljao sam kako je stvarnost drukčija od onoga sna što ga sanjamo o budućem životu dok smo u školi. "Pa tako nešto i mene čeka, odljepiću se od jedne, seoske sirotinje, da bi postao druga, gradska, džaba mi škola i odličan uspjeh i sav trud. Mala plaća, bez stana, bez hrane, na nekoj željezničkoj stanici Bogu iza leđa, sa polupismenim saradnicima i onima ispod i onima iznad moga ranga u organizacionoj hijerarhiji poduzeća. U takvoj sredini pogubiće se ono šta sam naučio i po prirodi stvari postaću kao i ostali, prosjek, bez ambicija i želje da se otrgnem matici, prepuštajujći joj da me takva nosi." A tada se pojaviše svjetla Beograda i u meni se stvori inat: "Završiću fakultet bez obzira kako! Ako ne budem mogao redovno onda ću vanredno uz rad, bilo koji, kako mi ispadne zgodno."

- 94 -

U školi sam krenuo na "prvu loptu", tim više što sam morao nadoknaditi onaj zaostatak od dva i po mjeseca iz treće godine. Zato sam u par dana ponovio gradivo iz cjele treće godine, povezao po suštini i već krajem septembra apsolutno vladao gradivom da sam ga kolegama mogao predavati kao i profesori. I kolege i profesori su očekivali da ću malo ispočetka šepuckati, ipak dva i po mjeseca predavanja nije malo, pa je njihovo iznenađenje tim bilo veće. Razredni, profesor Zović, me je cjeli sat ispitivao njemački jezik, sve gradivo od prve do četvrete godine, pa da provjeri i više, zađemo u gramatiku, o čemu moje kolege nisu imale skoro pojma, pa nisu ni znali o čemu nas dvojica pričamo. Kad me na kraju upita odakle znam tako dobro gramatiku njemačkog jezika priznam mu da sam od starijeg brata uzeo "Kleine deutsche grammatik" koja je bila cjela napisana na njemačkom i da je takoreći znam napamet. On sad shvati o čemu se radi i prizna da bi sa ovim odgovorom položio ispit na fakultetu i poslije toga me do kraja godine nije više ispitivao.

Slično je bilo i iz ostalih predmeta, pa su me ocjenjivali preko pismenog ili demonstracija vježbi poslije njihova predavanja.

Radi uvježbavanja đaka tada otvoriše Đačku putničku blagajnu na Glavnoj željezničkoj stanici i noć uoči praznika 29. Novembra prema rasporedu dežurstva pripade dežurstvo Dani Kokotoviću i meni. Pomoćnik šefa stanice preda nam blagajnu na smjeni u devetnaest sati prethodno napravivši dnevni zaključak blagajne sa kolegama iz dnevne smjene, poželi nam "Laku noć" i ostavi nas same.

Dane proviri ispod zavjesice na šalteru:

- "Majko moja, šta je ovo, pun je vestibil naroda, a ispred naše blagajne red je velik kao i kod ostalih, ko će to izdržati."

- "Samo polako, ovako ćemo: ja ću biti na šalteru i primati narudžbe, a ti mi dodaješ karte iz terniona, ja ih žigošem i naplaćujem, a ti ćeš pisati bjelice kako ja diktiram. Nemoj da te hvata panika, tu neka stoje tarifa i daljinar između nas, a novce slaži po apoenima u pregradak. Ja sam ovo već radio u Kninu za ovakvih gužvi, nije to ništa strašno." - smirujem ga, jer mi je pričao da je on to radio samo na maloj stanici gdje nema gužvi, u Perušiću.

Otvorimo šalter i poče posao. Danu prođe početnička trema, pa smo radili kao uštimani orkestar. Gužva je bila sve do dva sata po ponoći, kada odoše svi noćni vozovi i nasta malo zatišje.

- "Dane, uzmi papir i olovku i napravićemo obračun, da vidimo gdje smo." - kažem mu.

- "Zašto, pravićemo ujutro sa pomoćnikom?" - čudi se on.

- "Pa da on zgrabi višak, a nama šipak!" - velim mu.

- "Otkud znaš da ima višak, ja se bojim manjka, sigurno smo negdje zajebali u ovoj gužvi." - skeptičan je on.

- "Samo ti piši!" - diktiram mu ja broj prodatih karata po relacijama i cjene, pa onda zbrojišmo bjelice usput kontrolišući jesmo li ih ispravno ispisali i izračunali i tada to sve izmnožimo i dobijemo ukupni iznos, koliko bi trebalo biti dinara u kasi.

Dane složi novčanice po apoenima, popišemo ih i dobijemo ukupni iznos. Bio je višak od trinaest i nešto hiljada dinara.

- "Jeli moguće, sigurno smo se negdje zeznuli!?" - sumnjičavo vrti glavom Dane.

- "Nismo, bilo je desetak Slovenaca, uzeli su vikend karte za Ljubljanu i tu nam je ostalo oko pet šest hiljada dinara, nisu htjeli uzeti kusur. Sjećaš se da je onaj rekao da popijemo pivo za praznik. Vidio je da smo đačka blagajna, a kusur je bio veći od šesto dinara. Slično je bilo na svim dugim relacijama, a ove stare pare nam je podvalila ona Ciganka što je putovala za Požarevac. Nego, evo ti pet hiljada, meni isto toliko i šuti o ovome pred pomoćnikom jer će i tad biti viška, zna i on da ne može biti na nuli." - predložim mu.

- "Ti se svega sjećaš, tako ćemo, slažem se, a šta će biti ako se iskaže manjak ?" - strpa Dane pare u džep nekako nevoljko.

- "Nikom ni rječi, imali smo sreću što je praznična gužva, zato ovoliko para, a siguran sam da nismo pogrešili, ne boj se manjka." - opominjem ga.

Gužva je opet počela oko četri ujutro i neprekidno smo radili do sedam sati, a tada dođe pomoćnik šefa stanice i napravišmo zaključak blagajne.

- "Momci, dobro ste radili, imate promet kao i druge blagajne i višak od tri i po hiljade, što ne bi smelo biti, ali što je tu je. Evo vama za tramvaj," - pruži nam po po hiljadarku, a jednu stavi sebi u džep - "a ostalo ćemo prikazati kao višak. Odlično ste obavili posao."

Potpisašmo knjige obračuna i bili smo slobodni.

Idući na tramvaj četvorku Dane reče: - "Dobro si postupio kad smo napravili prethodni obračun, sada bi bili za pet hiljada tanji i još bi galamio na nas, a pare bi uzeo sebi, svaka čast." - lupi se pljeskom po džepu.

- "Zar nisi primjetio da sam pisao višak kod svake prodate karte ako bi ga bilo, a nismo nikoga tjerali ili varali da nam ostane, sami su putnici častili." - smijem se.

- "Pa kada, u onoj gužvi?" - čudi se on.

- "Kakva gužva, uvjek ti je samo jedan ispred šaltera i o njemu vodiš računa. Ostali moraju čekati. Ne smije te zbuniti gužva, onda si najeba, pravićeš greške, putnici će se buniti, a ti ćeš se još više zbuniti i eto ti manjka, samo mirno i hladnokrvno i onda je dobro." - poučavam ga.

- "Pa, gdje si ti to naučio, u Kninu?" - pita me.

- "Najviše tamo, na praksi, a ostalo iz knjiga, kao i ti," - nasmijem se i tapšem ga po plećima - "a ako znaš dobro teoriju, ne gubiš vreme na čitanju upustava."

- 95 -

Pred Dan republike primljen sam u Savez komunista, a člansku kartu meni i još nekolicini su uručili na svečanoj akademiji povodom praznika. Ni meni ni drugovima to nije bilo čudno, to je išlo po nekoj inerciji da se najbolji đaci na predlog školskog kolektiva primaju u Partiju. To članstvo nije tražilo neke posebne obaveze ili aktivnosti, ispalo je čak da su mi smanjene, jer sam se tih dana rješio funkcije predsjednika omladine pošto je izabrano novo rukovodstvo od đaka iz treće godine. Kao đak ni članarinu nisam plaćao, jedino se od mene očekivalo da učim kao i do sada, što nisam ni smatrao nekom obavezom.

Kroz cjelo školovanje, naročito iz društvenih predmeta, provlačila se crvena komunistička nit, pa sam imao malo predznanje o tome, ali sam, da bi pomnije sagledao bit komunističkog pokreta, poče čitati neke brošure koje su bile namjenjene novim članovima SK. Kao i sve brošure takvog tipa, napisane su afirmativno, pa čak i propagandistički, o komunistima njihovim vođama i ideolozima, operativcima, a naravno sve crno o otpadnicima, disidentima i izdajnicima. To me nije zadovoljilo, pa sam krenuo ka izvorima: "Komunističkom manifestu", Prvoj i Drugoj internacionali i njihovim dokumentima, odlukama i smjernicama, dotakao sam i neka djela Karla Marksa, Engelsa, Roze Luksemburg, Lenjina i naših autora: Moše Pijade, Kidriča, Svetozara Markovića, Dimitrija Tucovića, Edvarda Kardelja, te Program SKJ. To je bilo toliko obimno i nejasno da mi je na kraju bila veća zbrka u glavi nego kad sam krenuo čitati. Zato ponovo uzmem Manifest, čitam ga i razmišljam o tim osnovnim postavkama. 


Tu nije bilo ničega što svaki čovjek moga porjekla ne bi mogao prihvatiti. Rad, solidarnost, pravda, jednakost, razvoj, napredak, istina i druge kategorije bile su skoro identične i usklađene sa moralnim načelima svakog društva, pa i sa osnovnim načelima svih glavnih religija. Odmah sam uočio da te definicije ne obuhvaćaju cjelinu ljudskog bića i njegovog svakodnevnog fizičkog i duhovnog života. Duhovni život je prebačen u sferu nauke, koja je to trebala u budućnosti da prouči i razjasni, jer on proilazi iz fizičkog bića, a do tada je religija opijum za narod koji prizlazi iz ljudskog neznanja. Nije se postavljala teza da je duhovni život uzajamno vezan sa fizičkim postojanjem i radnjama kako pojedinca tako i društva. Uočio sam i odstupanja od izvornih postavki kod najnovijih dokumenata i drugačije tumačenje istih pojava, a djelovanje komunista prije osvajanja vlasti i onih na vlast bila su bitno različita, pa tako i tumačenja izvornih komunističkih ideja. Očito je bilo da dok se osvoji vlast dolazi do raslojavanja i u samom pokretu, da institucionaliziranje ideje izaziva raspad na klase i u samom pokretu, a to se pravda dalekim ciljem i prelaznim periodom, koji se zove socijalizam i koji može dosta dugo trajati, dok se ne razviju proizvodne snage koje će omogućiti komunističko blagostanje pojedinca i cjelog društva. Tako su na to ukazivali još Marks, Engels i Lenjin, a meni se činilo da je slast vlasti za vrhušku u pokretu bila jača od odanosti idejama pokreta. Slično se dešavalo kao i kod buržoaskog pokreta ili bilo kojeg religioznog pokreta. Ni hrišćanstvo koje imamo danas nije onakvo kakvo je bilo u vreme Isusa Hrista i apostola, već se i ono raslojilo na klase u pokretu, te srećemo zlatom i svim privilegijama okovanu vrhušku i samu sirotinju na dnu iskreno oadanu učenju Isusa Hrista. Opijum vlasti ni njih nije mimoišao, bolje reći, iskorištene su poluge vlasti da se takvo institucionalno stanje održi što duže, da se ne bi uvukla crvotočina u sam pokret i izjela ga iznutra.

Shvaćajući da je sve prolazno, da sve ima početak i kraj, a između tih odrednica se ovozemanjski život kreće po različitim krivuljama, kako pojedinca tako i društvene zajednice, nije mi bila neprihvatljiva materijalistička i komunistička postavka da bi rad kao stvaralačka kategorija trebao biti mjera vrednovanja među pojedincima i društvenim zajednicama. Rad, kao takvu kategoriju, prihvataju i komunizam i religije, pa po tom osnovu ne dolazi do sukoba među njima, već po načinu raspodjele radom stvorenog i tu je komunistički pokret bio napredniji od religije zastupajući u većoj mjeri princip solidarnosti među ljudima postavljajući ih u stratu na istu polaznu crtu, dok su religijske institucije i kapitalistička ideologija prihvatale da pojedinac i po funkciji i po nasljeđu može biti povlašteniji. Ako je Bog dao život, nikom nije dao zemlju, novac ili fabrike, akamoli društveni privilegovani status, samo svojim radom može pojedinac steći ugled i status u zajednici.

I tako sam postao komunista ne samo formalno već i stvarno, usvajajući u dubini svog bića osnovne postavke i ideje toga pokreta, svjestan da će se svakog trena trebati boriti za čistoću osnovnih izvornih ideja, kao što se ratar bori protiv troskota na svom polju. A da je tu bilo dosta magle i utopije, normalno je, šta bi bio život bez snova.