Crvena mladost (81-85)

- 81 -

Poslije doručka uputim se na autobus za Varaždin. Nedjelja je, malo je putnika, tek nekoliko "kumica" i "kumeka" koji djeci u gradu u velikim košarama i vrećama nose živinu i povrće za hranu sljedeće nedjelje.

U Varaždinu, na autobusnoj stanici, ugledam odmah Ljubana među nekoliko ljudi i žena, koji su dočekivali putnike.

- "Joj, da nisi mogao doći, mama bi crkla. Još od ranog jutra čisti, sprema i viče na nas, kao da će Maršal doći!" - smije se on idući pored mene, vodeći me u pravcu kuće.

Brzo smo stigli, nije bilo daleko, možda nekih petnaestak minuta hoda. Mama briše ruke o pregaču i grli me:

- "Izvini dušo, sve moram sama. A ove dvojice nije briga. Sjedi, sjedi ovdje, lepše je nego u kući."

Sjedimo ispod odrine za pletenim stolom od rakite na istim takvim stolicama i pijemo iz malih kristalnih bićerina prepečenicu, šljivovicu, koju je stari donio od svojih iz Bosne.

- "Prepečenica je, vidi kako se žuti, kao zlato je, a čini ti se da piješ sirup, zar ne?" - hvali otac rakiju i nutka me na još jednu turu.

Rekoh da sam doručkovao i da nisam gladan, da nisam baš pristalica pića, a tada mi Ljuban pokaza kuću i naročito svoje carstvo: radionicu.

Ljepo urađene drvene police sa pregracima raznih veličina bile su popunjene raznim djelovima od raznih mašina i alatljika, a s druge strane na isto takvim policama bili su poredani alati. Uz srednji zid, ispod trokrilnog prozora, bio je dugi drveni masivni radni stol sa ladicama sa strane i tapaciranom stolicom na okretanje. Jedna stolna lampa na polugama za prilagođavanje položaja svetla bila je pričvršćena na bok stola, a na samom stolu stajalo je nekoliko povećala i lupa poređanih po veličini, da uvjek budu pri ruci.

- "Eto, to je to, tu najviše boravim, radim i učim, zabavljam se i odmaram." - pokaže Ljuban polukružnim pokretom ruke po prostoriji.

- "Ljepo ti je, i dobro si opremljen za jednog učenika, bar koliko se ja razumijem." - kažem mu.

- "O, to nije ništa, obećao mi je rođak iz Austrije da će pomalo donositi modernije instrumente i alate, tek će onda biti pravo." - objašnjava mi.

A tada me povede u šetnju, do ručka, na Varaždinsko groblje.

- "Znaš, Varaždinsko groblje je kao park, lijepo uređen park, uostalom vidićeš, nisam morbidan što te vodim tamo." - objasni mi.

I stvarno je tako. Uopće se nema osjećaj da si na groblju, već u parku. Ljepi nadgrobni spomenici okruženi raznovrsnim zelenilom i cvjećem poredani su u aleje između kojih su bjele pječane staze, a sve to obrubljeno pravilnim i održavanim drvoredima. Na sve strane grmovi raznovrsnih ruža i drugog cvjeća, a na prikladnim mjestima svježe obojene u zeleno drvene klupe. Spomenici na grobovima su čisti i sjajni, odišu nekom jednostavnom ljepotom i uklapaju se u okolinu kao da su izrasli, a ne da ih je ljudska ruka napravila.

- "Baš je divno, ko bi rekao da je ovo groblje, prije liči na đardin ili botaničku baštu." - oduševljen sam.

- "Varaždinci se ovim grobljem najviše ponose i to sam ti prvo odlučio pokazati." - objasni mi Ljuban - "Planirao sam da poslije ručka odemo do Čakovca, usput ćemo navratiti do Vlade Buhaneca u Nedelišću. Nije to daleko, odmah preko Drave. ći ćemo biciklima, pa smo tamo začas. Kad si već tu, da vidiš što više toga."

- "Slažem se, zna li Buhanec?" - potvrđujem plan i raspitujem se.

- "Zna, vidio sam ga prije dva dana. Bit' će kod kuće." - potvrdi on.

Mama se potrudila da ručak bude na visokom nivou. Stol, u dvorištu ispod odrine, je bio prekriven preljepim stolnjakom s bogatom čipkom i ručnim vezom, salvete napravljene od istog materijala i po istom uzorku stajale su uz porculanske tanjire i hromovani pribor za jelo, a po sredini poređane su bile porculanske posude za juhu, pečenje i prilog uz glavno jelo, a u kristalnoj činiji zelenila se slata. U kristalnom bokalu žutilo se vino, a čase su bile iz istog kompleta sa jednakim uzorkom ukrasnog brušenja.

- "Mama, pa što je ovo?" - gleda je Ljuban - "Pa Marko je moj drug, a ne japanski ambasador, što će ti ove formalnosti!?"

- "Nek' je drug, i treba da se osjeća kao u svojoj kući, a ja poštujem svoga gosta i zaslužio je to, znaš ti." - neda se smesti ona.

Otac se snješi ispod brka i ne mješa se.

- "Nek joj bude, nema često priliku da se ovako razmaše, da pokaže svoje servise i stolnjake, pa sad hoće da sve bude fini glanc." - šapće mi Ljuban dok se ona odmače u kuhinju.

- "Pustite je, kad joj je to zadovoljstvo, nećemo ga kvariti." - smješi se otac.

Baš smo bili fini sva trojica, predjelo, juha, jelo, desert, baš kako je domaćica želila, diskretno smo joj djelili komlimente i pridržavali se bon tona za stolom, a ona je sjala od sreće.

- "Ja hoću da Marko po nekom detalju nas pamti, a vas dvojicu da podsjetim kako se treba ponašati za stolom, čini mi se da ste na to pomalo zaboravili." - oda nam se ona.

- "Dobro, mama, sad ćemo nas dvojica kod Vlade Buhaneca." - uzvrtio se Ljuban na stolici.

- "Ljubane, budite pažljivi, sad ima Mađara i Čeha što idu na more autima, nemojte izvoditi gluposti s biciklima." - brižno nas opominje.

- "Dobro, mama, oni su odrasli, neće oni ludovati." - brani nas otac.

Iz garaže smo uzeli bicikle i krenuli kroz centar. Ljuban je vozio čas ispred čas pored mene i objašnjavao mi šta je šta kako bi nailazili. Uskoro smo prešli most na Dravi, gdje je na okolnim obalama bilo dosta kupača, pa se uputili za Nedelišće.

Vladimira Buhaneca smo zatekli kod kuće, a on odmah zgrabi bicikl i krenu sa nama put Čakovca.

- "Vlado, stanite malo, popijte sok, jedite, nek Marko vidi gdje živiš, pa onada idite." - viče za njim mater mu.

- "Kad se vratimo!" - odmahnu on rukom.

Provezli smo kroz centar grada, sada je Vlado bio vodič, došli do tvrđave u čijoj blizini su bili bazeni puni kupača, pa smo napravili laganom vožnjom krug i vratili se u Nedelišće.

Kao u svim ravničarskim selima i ovdje je raspored bio isti. Lastavice kuća sa dva trokrilna prozora prema ulici, manja dvorišna vrata za pješake, zid od opeka i veliki kolni ulaz, kapija, sa drvenim krilima. Dvorište je prostrano,nasuprot stambene kuće sa trijemom stajala je gospodarska zgrada, podjeljena na djelove prema namjeni. Nasred dvorišta bio je bunar sa krunom i vinćom, a prema gospodarskoj zgradi bilo je nekoliko korita za pojenje stoke i živine.

Sjedili smo pod trijemom, a Vladina mama, žena srednjih godina, servirala nam je pržene kobasice i mješanu salatu za užinu. Mladolika lica i vesele naravi, zapitkovala nas je da li smo se nagledali cura na bazenima ili možda čak i odabrali, a Vlado je crvenio i ušutkivao je, dok smo se ja i Ljuban grohotom smijali Vladinoj nelagodi i prihvaćali njenu šalu, pričajući da ima dobrih, puno dobrih i bujnih ljepotica.

- "Vidiš Vlado, kako su oni slobodni, budi isti takav, ne moraš se za sve crveniti, ta neće te cure pojesti." - govori mu ona, a on još više crveni i stidljivo i zbunjeno se osmjehuje.

Oprostimo se da ja ne bi zakasnio na autobus i začas smo bili u Varaždinu, kod Ljubanove kuće.

- "Bilo mi je ljepo i na svemu Vam hvala, moram sada ići." - opraštam se od mame.

- "Sad nemaš opravdanja, znaš gdje smo, kad god možeš posjeti nas, biće nam puno drago." - opominje me ona.

Ljuban je išao sa mnom do autobusa i ponovio mamin poziv na svoj način.

- "Najbolje je da ništa ne obećavam i ništa ne dogovaram, kad ispadne prilika, doći ću." - kažem mu.

- "Tako je najbolje, javi se ponekad iz Beograda, da znam šta ima novo." - podsjeće me - "A i sam si vidio, ti si za moju mamu idealan, ne znam zašto te toliko voli."

- "Mame ki mame, pusti to, a javiću se, obećevam" - uskočim u autobus.

Sunce se spuštalo za brege kad sam ulazio u Banjske Dvore.

- 82 -

Za večerom mi Mate reče da odemo skupa do jezera gdje će se on sastati sa Katicom, pa da sam čujem poruku od Barice, ako je ima.

Spustimo se niz breg ispod "gospodskog paviljona" i na po puta, kroz drveće, ugledamo Katicu kako sama sjedi na klupi. U rukama je držala grančicu ljeske koju je mahinalno prevrtala, a gledala je negdje u daljinu preko jezera, prema zalasku. Okrenuta leđima od nas, nije nas primjetila, a vjerojatno zanijeta vlastitim mislima nije nam ni čula korake. Mate zastade i okrenu se meni što sam se uskom stazicom spušta iza njega:

- "Pogledaj, ova se zatreskala, Boga mi! Ne bi želio da joj nanesem bol, morat ću joj večeras još jednom objasniti da ne očekuje od mene nešto ozbiljnije, pa ako treba i prestati se viđati, da ne ode predaleko." - tiho mi reče.

- "Radi kako znaš, ne bi joj treba davati lažne nade, puno će patiti." - bi mi je žao.

On kimnu glavom i bučnije se spuštamo uskim putićem između paprati i šiblja.

- "Katica se okrenu tek kad smo bili od nje daleko nekoliko koraka.

- "Dobra veče Kato!" - glumi veselost Mate i ovlaš je poljubi u usne.

- "Dobra veče obojici." - i ona živnu.

Sjednema na klupu pored nje, Mate s desne , a ja s ljeve strane. Katica je bila obučena u prazničko ruho, plava suknja i bjela bluzica sa sitnim vezom oko koleta, duga joj kosa ukrašena ukrasnim trakicama, a lice lagano, jedva primjetno našminkano. Nježni miris pomade širio se oko nje.

- "Pa, kak si kaj?" - upita me stavivši svoju šaku preko moje.

- "Dobro, bio sam u Varaždinu kod prijatelja, pa sam malo umoran." - kažem joj.

- "A ti, kaj si delala danas?" - pita je Mate.

- "Nikaj, jutros sam išla u crkvu, posle doma nešto delala, sitnice, pa sam pošla vamo." - ispriča ona kako je provela dan.

- "A jesi li vidila Baricu?" - pitam je vidjevši da se usteže da mi kaže.

- "Da, jutros, a popodne je otišla u Varaždin, noćas radi. Ma, rekla je da ti kažem da ne bude više dolazila, pomirila se s dečkom. No, poslala ti je ovo." - oteže ona i pruži mi ceduljicu presavijenu na četvoro.

Otvorim ceduljicu i pročitam:

- "Bilo mi je lepo s tobom. Oprosti što je ovako ispalo. Ne ljuti se na mene. Šaljem ti poljubac. Bara."

Iscjepam ceduljicu na sitne komadiće i bacim u jezerce, gledam kako kao lagano plove, natapaju se i lagano tonu u vodu.

- "Dobro, tako mora biti. Reci joj da se ne ljutim." - kažem tugaljivo Katici.

- "Ima ona tog dečka već dugo, bili su se radi nečega posvađali, nisu se viđali skoro celo leto, a sad je došlo do pomirenja. Vratila se stara ljubav, a ona od njega očekuje nešto više od zabave. Shvaćaš li?" - pokušava ona objasniti šta se dešava.

- "U redu je Kato, shvaćam, mada mi je malo žao. Reci joj tako, a sad ću vas napustiti. Ćao." - krenem uz padinu prema "gospodskom paviljonu".

Obučem pidžamu, uzmem knjigu i počmem čitati. Slova i reci mi bježe ispred očiju, ne hvatam nit rečenice, a pred očima mi se pojavljuju vrhovi drveća i treptanje zvjezda negdje daleko iznad njih, a na grudima osjećam topli Baričin dah iz one noći.

U melanholičnom sanjarenju me prekinu cimer Vlado Gabrić, koji se vratio iz šetnje:

- "O, već si lega, čitaš !?" - začuđeno me pita.

- "Danas sam se naskita po Varaždinu, pa mi baš ovaj mir odgovara." - kažem mu, odloživši knjigu.

- "Izgleda da nećeš dugo mirovati, evo ti!" - pruži mi usko roze pismo - "Dala mi kuvarica."

Na kuverti je bilo moje ime ispisano sitnim ženskim rukopisom, lagano ga otvorim po ljepljenom spoju. Pisala je Mirjana da se vratila i da će sutra popodne sa društvom biti kod Bednje i da me željno očekuje. Šalje mi bezbroj poljubaca sa obaveznim na karaju: "Voli te tvoja Mirjana."

Melanholija zbog Barice nesta isti čas i sada sam mogao normalno putovati s junacima Zane Greja i osjećati miris iz purpurnih dolina Divljeg zapada.

- 83 -

Poslije doručka i vizite pisao sam Braci u Čačak gdje je sad radio, kući, Stevi u Braič, Dušanu u Knin i svom razrednom starješini profesoru Vladimiru Zoviću u Humsku ulicu u Beogradu. Naglasio sam u svim pismima da mi ne trebaju odgovarati, jer ću krajem augusta otići odavde kući, pa u školu u Beogradu, iako je bio početak augusta. Obrazložio sam to jednoličnim životom ovdje u Banjskim Dvorima i da se neće ništa novo događati o čemu bi im mogao pisati.

Eleni sam napisao sladunjavo ljubavno pismo o velikoj usamljenosti koju kratim čitanjem knjiga i šetnjama po šumi lječilišta, kao i o neprestanim snovima o našem skorašnjem susretu. To je bio ujedno i odgovor na isto tako pismo koje sam dobio od nje prije neki dan, u kojem je javljala da se iz Makedonije od roditelja vratila u Beograd i da je počela raditi u "Kasini", sada u stalnom radnom odnosu.

Ostatak vremena do ručka provodio sam u čitanju romana Zane Greja, pa sam vratio knjigu Toniju i Mirjani, koji se nisu mogli načuditi da sam i taj komplet romana pročitao za tako kratko vreme. Sada sam uzeo "Tihi Don" od Šolohova, ocjenjujući da ću ga pročitati do kraja mjeseca, jer ću to morati malo sporije čitati i pamtiti nešto iz tog kapitalnog djela ruske književnosti, a sve povezivati za istorijska događanja iz tog vremenskog perioda. 

Poslije ručka Mate i ja smo krenuli u uobičajenu šetnju do livada pored Bednje, gdje je trebala biti Mirjana.

- "Ti se lječiš po sistemu "klin se klinom izbija". Ode Barica, eto Mirjane i tuzi nema mjesta!?" - zafrkava me on.

- "Pa i sam znaš kako se sve događa, ništa ja to nisam isplanirao. Sad ispada dobro što je Barica sama otišla, šta bi ja sa njih dvije u isto vreme, jednoj bi morao otkazati, a to bi sigurno bila Barica, jer je ona starija, već radi, misli na udaju, a tako nešto ne može računati sa mnom. Neka joj je sa srećom, a Mirjana je moj par, ide još u školu, nije joj do ozbiljnih veza za sada i možemo se zabavljati bez obaveza, kao ti i Katica." - obrazložim mu svoju trenutnu pozicju.

- "Znaš, rekao sam Katici da od naše ozbiljnije veze nema ništa. Nisam joj rekao da sam oženjen, već da najesen idem na fakultet, a da će studiranje potrajati i da ću studirati izvanredno uz rad." - oda mi dio svog razgovora s Katicom.

- "Kako je to primila, čini mi se da se ona nadala nečemu, ipak je u godinama za udaju, a sigurno bi rado odavde otišla u grad Zagreb." - potičem ga da kaže do kraja.

- "Iznenađujuće dobro! Kaže da nije od mene ni očekivala da budemo u trajnoj vezi, jer je bila svjesna da ću ja kao i ostali ubrzo otići, a razdaljina i vreme učine svoje. Dok sam tu zabavljaćemo se, a poslije šta kome Bog da! Pao mi je kamen sa srca, mučila me savjest, jer se ona ipak, negdje u dnu duše, nadala, da bi moglo nešto trajnije biti između nas. Sad oboje znamo na čemu smo, imamo čist račun." - zgotovi on priču.

- "Eno ih !" - pokažem Mati rukom grupu djevojaka na livadi, okolo su pasle krave, a nedaleko je bio i nečiji konj i kar. Na stotinjk metara od grupe, u hladovini od trske pokraj Bednje spavao je neki čovjek.

- "Šta je to, Boga ti? Izgleda da se dobro zabavljaju." - pita se glasno Mate nadnoseći dlan nad oči da bolje vidi.

Tek kad smo prišli na desetak metara razaberemo da su se puce okupile oko ciganke i da im ona gata iz dlana. Puce su cikale kad bi stara Ciganka rekla šta povoljno, a čulo se dugo "aaa..." kad bi bilo nešto što se nije poklapalo sa njihovim potajnim željama. Tada bi Ciganka brzom reakcijom u po rečenice prekidala nepovoljno proricanje i vraćala se na sretno ispunjenje želja.

Nas dvojica smo stajali malo po strani grupe dok Ciganka ne završi gatanje jednoj od djevojaka, a onad se smjestimo, ja do Mirjane, koja mi napravi mjesto, a Mate se ugura do mene.

- "Daj dlan bato, baba će ti gatati, svu istinu ću ti reći, bez greške." - navali Ciganka bojeći se da ja i Mate ne odemo, a za puce je bila sigurna da će tu biti do zalaska.

- "Daj, daj da čujemo!" - zagrajaše sa svih strana na mene, a Mirjana mi uze ruku i pruži Ciganki.

Uze Ciganka šaku i gleda li u dlan, gleda, pa onda u moje lice, pa u nebo, pa opet u dlan i poslije duge pauze poče:

- "Živećeš osamdeset jednu godinu! Dve devojke čeznu za tobom, ali im ti ne poklanjaš pažnju. 

Imaš kurvarske plave oči, ali nisi kurvar, sretna će ona biti kojoj podariš ljubav!" - pogleda u Mirjanu, pa mene u oči - "Daj banku, pa ćemo dalje."

Izvadim iz džepa deset dinara i dam joj, a ona nastavi:

- "Mlada, lepa devojka je sada zaljubljena u tebe, a i ti joj pružaš iskrenu ljubav, može ti verovati, jer si pošten čovek! Ovih dana oboma će se desiti nešto lepo, oboma, što ćete pamtiti celi život i uvek ćete se toga rado sećati. Daj još jednu banku bato, pa ću ti još toga reći!" - pruži Ciganka ruku.

- "Dosta mi je i ovo, neću." - trgnem dlan - "Ne volim baš sve unapred znati!"

Ubrzo se približi zalazak, vrhovi bregova se zarumeniše. Ustanem i pružim ruku Mirjani, ona se skoči hitro pomažući se mojom rukom Krenemo prema Bednji, a onda putićem između kukruza prema obližnjem rubu šume, gdje nađošmo malu čistinu prekrivenu debelim sagom mahovine i sjednemo.

- "Ima li istine u onome što kaže Ciganka?" - smješeći se pita me ona.

Poljubim je, pa kažem:

- "Vjerojatno ima, sam Bog to zna."

- "A koje su to dve koje čeznu za tobom?" - mazi se ona.

- "Teško ti to mogu reći kad im ne poklanjam pažnju, znači da su to neke za koje ja ne znam. Nisam ih još uočio svojim "plavim kurvarskim očima." - oponašam Ciganku.

- "A imaš li djevojku, iskreno?" - tiho će Mirjana.

- "Imam, tebe!" - sigurno ću ja.

- "Pa, tek smo se upoznali, kako možeš biti tako siguran." - ona se trže.

- "Zar nisi!? Cjelo moje biće govori da jesi, osjećem se kao da se godinama poznajemo, zar nije tako kod tebe?" - gledam je u oči držeći joj lice u dlanovima.

- "To me najviše zbunjuje. Isto osjećam, slobodna sam i opuštena s tobom kao da se poznajemo odavno, kao da naša veza traje dugo, dugo vremena. A kad nisam s tobom, malo po malo, svaki čas mislim, mislim na tebe i stalno te želim kraj sebe..." - zagli me i ljubi, dugo taj poljubac traje.

Milujem joj grudi, čvrste i nabrekle. Skinem svoju majcu i prosterem po mahovini, a ona svoju bluzu i grleći se legnemo po njima. Ljubim joj sise, čas jednu čas drugu, a ona mi mrsi kosu. Otkopčam joj šorc i uvučem ruku u međunožje. Ona instiktivno stisnu butine, pa popusti na moj jači pritisak i prepusti se milovanju. Bila je vlažna i vruća. Lagono joj skidam šorc i gaćice, ona se podiže da mi olakša i poluotvorenih usta, teško dišući, gleda kroz granje u rumeno večernje nebo.

Začas sam, u magnovenju, i sebe razgolitio i naša se tjela spoje. Ona lagano kriknu i zadrhta, a tada, u strasti, poče se njihati u ritmu moga tjela. Odjednom, u grču, stisnu me nogama oko slabina, a rukama preko leđa, kao da želi da sav uđem u nju, ispreidano zadrhta i poluglasno zavripta. Bili smo na vrhuncu, istovremeno nam se tjela opustiše, oblivena znojem.

- "Volim te Mirjana." - šapnem joj na uvo, a rukom joj milujem oznojeni trbuh i svileni čuperak.

- "Ljubavi moja, tvoja sam sada dušom i tjelom." - ljubi mi oči.

- "Zašto mi nisi rekla da si djevica?" - pitam je između sitnih poljubaca, neprestano joj milujući tjelo.

- "Bojala sam se da me nećeš htjeti uzeti, a ja sam bila spremna i sigurna da će mi biti lepo s tobom. Ti si tako nježan i obazriv, znala sam da će mi ovako biti lepo. Hvala ti što mi pružaš takvu sreću." - kratkim poljupcima mi prelazi po licu.

- "Sad si postala žena, uvjek ćemo se sjećati, dok smo živi, ovog dana i naše ljubavi." - kažem joj.

- "Rado ću se sjećati ovog dana i naše ljubavi, ti si postao od sada dio moga bića, ljubavi moja." - miluje mi prsa.

Desnom ruku uzmem njenu ljevu i vučem je lagano prema mojoj muškosti. Ona se stidljivo opire:

- "Nemoj, sram me je."

- "Između nas ne treba biti stida, kako ja tebe milujem, trebaš i ti mene." - ohrabrujem je dok je ljubim oko uva.

Ona zatvara oči i miluje me po dlakama i muškosti. Oboje se uzbuđujemo, a ona prošaputa:

- "Ja sam tako nevješta, uzmi me."

I ponovo se naša tjela spajaju, polako i nježno, ona njihanjem bokova prati ritam mog tjela, a onda ubrzavamo i na vrhuncu se na ša tjela zgrčiše i uz glasan uzvik oboje, kao gromom pogođena, se opustiše i miruju jedno preko drugog.

Već se počeo hvatati mrak kad smo se oblačili. Ja sam oblačio nju, a ona mene, neprestano se ljubeći i milujući po cjelom tjelu. Namjestili smo joj zamršenu kosu koliko se to moglo prstima, otresli se od mahovine i lišća, te zagrljeni, tjelo uz tjelo, krenuli prema livadi, zastajući svakih nekoliko koraka radi dugog poljupca, dok nismo izbili na čistinu. 

Tamo je gorila vatrica i obasjavala još veće društvo od onog popodne. Djevojke su se zafrkavale sa Matom i ostalim mladićima iz lječilišta i pržile kukuruz ubran na obližnjoj njivi, a na drugoj vatrici, par koraka dalje, Ciganka je kuvala večeru za svoju brojnu familiju, koja se vratila iz ophoda po selima.

- "Gdje vam je riba? Čekajući vašu ribu mi smo ogladnili pa navalili na kukuruz, a sad vidim da smo dobro napravili." - prduhitri Mate pitajući nas neugodna raspitivanja ostalih gdje smo bili i šta smo radili.

- "Ostavili smo starom Franji, za njega će biti dosta, a za sve nas premalo. Upecali smo svega dva klenčića, nije bilo vreme za ribolov." - podržim Matinu namjeru.

Tu smo s društvom sjedili i zabavljali se, čas pjevajući pjesme, čas pričajući šale, dok se nije dobro smračilo. A tada, cure koje su čuvale krave, skupiše ih u stado i krenuše kući put sela, a Mirjana, koja nije imala šta čuvati, pomožući maloj Dragici, koja joj je služila i kao opravdanje, krenu s njima.

Ispratim je dio puta, išli smo na začelju grupe, do odvojka za Banjske Dvore, tu se zagrlimo i strasno poljubimo. Mala Dragica je gledala na suprotnu stranu.

- "Laku noć ljubavi." - šapćem joj.

- "Laku noć, muškarcu moj, ljubavi moja." - ne pušta mi ruku.

- "Sanjaj me." - istrgnem nježno ruku i napravim korak u svom pravcu.

Ona se trgnu, stignu do male Dragice, i obe potrčaše da stignu društvo. Kad ga pristigoše, okrenu se, zamaha visoko podignutom rukom , na pozdrav. Gledao sam za njom sve dok se grupa nije izgubila u mraku.

Mate je stajao desetak metara dalje i čekao, a sad se javi:

- "Ajde, za danas je gotovo. Ima još dana."

Stignem do njega:

- "Da, ima još dana, tek je počelo."

- "Vidim da je sve bilo kako treba, čitam ti u očima." - nasmija se.

- "Da, bilo je ljepo i nezaboravno, samo da potraje." - kažem mu škrto.

Na bregu su se svjetlili prozori lječilišta, a daleko, daleko na visokom nebu su treptale zvjezde, veselo, kao da su znale za moju sreću.

- 84 -

Do polovine augusta sam se viđao sa Mirjanom skoro svaki dan popodne, a Mate nam je držao stražu, a njoj mala Dragica, dok bi navečer on izlazio sa Katicom i ja bi mu po potrebi bio pomoćna ruka. Za naše pute u lječilištu nisu ništa znali, pa su nas neprestano zapitkivali kuda se to skitamo, što smo mi pravdali, lažući u šali, planinarskim sklonostima po raznim šetačkim rutama. Nisu nam vjerovali, ali smo u odgovorima bili dosta ubjedljivi, pa su s vremenom prestali zapitkivati.

A tada je Mate morao nazad kući, njegovo vreme lječenja je prošlo, mogao je opet na posao. Kako mi je ispričao, sa Katicom je rastanak bio tužan, ali su oboje znali da će tako završiti, pa se nekako s tim pomiriše. Pratili smo ga to veče u Ladanju Donju na autobus: Mladen, Stevo, Nikola, Jura, Drago i njihove cure, naravno i ja sam.

Dok smo primjetili autobus da dolazi opraštali smo se uz uobičajene fraze u takvim prilikama i on uskoči u autobus, dok je na druga vrata silazila Barica.

Autobus ode dižući prašinu sa makdama, a svi se okrenuše prema Barici kao jedinom putniku koji je izišao iz autobusa. Ona mi priđe, vidjevši da sam se ukočio od iznenađenja, poljubi me i uze pod ruku:

- "Zdravo, otprati me kući."

- "Oho, Mile, lopužo jedna, vidi, vidi, kakvim se on ljepoticama druži. Platićeš nam to!" - zagrajaše dečki, dok im njihove cure zatežu kajase.

Ne osvrćući se na povike nas dvoje krenemo napred. Barica je bila u gradskoj odjeći, našminkana, u štiklama i sa novom frizurom.

- "Tako si ljepa!" - ote mi se.

- "Hvala, jesi li me prebolio?" - nasmija se ona.

- "Rana je zarasla, ali ožiljak je tu!" - pritisnem šakom srce.

- "Dobro je, svi mi imamo takve ožiljke, neće ti od toga ništa biti." - još se smije ona.

- "Kako si, kako tvoja ljubav?" - pitam je.

- "Sve je u redu, radim, a veza je bolje, jer smo neke stvari raščistili i dogovorili. Primio si poruku od mene, Katica ti je dala?" - pita me.

- "Da, razumio sam sve, ali mi je onu večer bilo teško. Nisam se tome nadao." - kažem joj. 

- "Drag si ti dečko, da mi se nisi sviđao ne bi s tobom bila intimna, ali život je nešto drugo. Ja sam nešto starija od tebe, ti još dugo nećeš želiti osnivati porodicu, a ja sam na pragu da to učinim i ne želim propustiti priliku. Kako će mi biti sam Bog zna, ali se nadam da će biti dobro. To sigurno razumiješ?" - ozbiljno će ona.

- "Bez brige Barice, od mene nećeš imati ni malo neugodnosti, naša tajna je naša i tako ostaje, dajem ti rječ." - ozbiljno ću i ja.

- "Vjerujem ti, inače ti ne bi društvo onako reagovalo. Hvala ti na diskreciji." - stisnu mi blago mišicu.

Ispred svoje kuće povuče me u vežu, prebaci mi obe ruke oko vrata i strasno me poljubi:

- "Zbogom, slabosti moja."

- "Doviđenja u sjećanjima." - odgovorim joj tiho, pomilujem blago po licu i dodam:

- "Neka te sreća prati."

Stisnu mi šaku i uđe u dvorište, ne okrećući se zamače iza leje ruža.

Sačekam društvo koje je pucalo od znatiželje.

- "To je djevojka moga druga iz Varaždina, onog koji je dolazio jednog vikenda kod mene i kod kojeg sam ja išao u posjet, sjećate se." - slagah im.

Boka uze maramicu i obrisa mi karmin sa kraja usana, šapćući:

- "Da banda ne vidi." - i glasno doda:

- "Nek ti bude, pravi si kavalir, kad tako kažeš!"

Nekako su se primirili, ali i dalje gledajući me vrtili bi glavom dajući mi do znanja da nisu baš povjerovali u ono šta sam im rekao.

- 85 -

Tog dana Mirjanu nisam zatekao na uobičajenom mjestu. Puce mi rekoše da nije došla ni mala Dragica, pa pretpostavljaju da je nešto hitno i nenadno ispalo, jer ništa nije nagovještavala. Vjerojatno će mi sutra moći reći šta je bilo, ako se same ne pojave. Vratim se kod jezera razmišljajućio o čemu bi se moglo raditi, ali nisam bio uznemiren, ta ne bi tako bez glasa otišla, vjerojatno je nešto u vezi selidbe iz Maruševca u Ludbreg. Uostalom, znaću sutra. Kod jezera su bili Toni i njegova Mirjana. Ona je sjedila na klupi i vezla, a Toni je na neki improvizirani štašić lovio ribu. Sjednem na klupu do Mirjane i pitam Tonija:

- "Zar tu ima ribe?"

- "Ima par komada, već sam ih ulovljavao, pa ih pustim nazad, mali su to komadi." - reče on izvlačeći udicu.

- "To je, znači, samo trening?" - dodam, da teče razgovor.

- "Da, gubljenje vremena, samo da nisam u sobi." - potvrdi on.

- "Ma, pusti ga, jučer me na smrt preplašio!" - uključi se Mirjana.

- "Šta se dogodilo, reci!?" - gledam u njeno blago i smreno lice.

- "Išao dečko isto kao i danas na jezero, pa požurio uzbrdo kao da će mu nešto pobjeći! Izgubio dah, pa pao u nesvjest. Sreća da sam ja nešto ranije bila krenula ovamo i našla ga na putu bez svjesti i povratila ga masažom i umjetnim disanjem. Sto puta sam mu rekla da ne može više nego korak po korak, inače će nastradati, a on dok osjeti da je malo bolje zaboravi na to." - ispriča ona.

- "Teško je to prihvatiti, osjećam da sam pun snage, a poslije desetak metara uspona nesvjestica. Kvragu i ovakav život!" - deprimirano će Toni.

- "Danas je nešto depresivan, radi mene mu je žao što se to dogodilo." - reče ona tiše, a onda glasno doda: "Nećemo opet o tome Toni, ti znaš da nemaš jedno plućno krilo, da ti je srce oštećeno i da se prema tome moraš ravnati. Kao tehničar po struci znaš da motor ne može raditi sa dva cilindra isto kao sa četri. Moraš se paziti radi sebe, radi mene i radi naše djece, uvjek imaj na umu da nisi sam."

- "Dobro maco, dobro, znam, biću pažljiv ubuduće, samo se nemoj brinuti." - ostavi on štap zaboden u zemlju i sjede kraj nas na klupu: "A što ti danas samuješ?"

- "Ispalo tako, neplanirano, ma nije važno, naskitao sam se sa Matom prethodnih dana, pa je došlo vreme predaha, da malo i samujem. Još desetak dana, pa ću kući i u školu." - rekoh s brda s dola.

- "U tvojim godinama smo se i nas dvoje razbolili, ali od TBC-a. Nije bilo ljekova, Bože muke, promjenili su sto metoda, a na kraju operacija, nije bilo druge. Kasnije dođe streptomicin, stanje se smiri, ali posljedice su tu, ostaše. Moraš sve lagano. Lagano, a svaki put nemeš živaca. Nije lako!" - priča Toni, gledajući negdje u daljinu preko jezera.

- "Ja sam ipak sretna, upoznala sam tebe, zavolila te, rodila dvoje djece, srce mi je puno. Tako je to, negdje gubiš negdje dobijaš, a ja znam da sam više dobila, i ti Toni. Dobro ti znaš koliko je njih u našim godinama mladosti i nešto kasnije napustilo ovaj svijet. Nisu imali sreće kao ja i ti, sve je to u Božjim rukama, tako treba prihvatiti život i organizirati ga." - priča Mirjana u vez.

- "Ljubavi, što bi ja bez tvoje snage!?" - zagrli je Tonii i poljubi u usta.

- "Što ti je, stid me Mile." - otima se ona.

- "Ljubavi se ne treba stiditi, nju treba hvaliti, slaviti, dizati joj spomenike i isticati je svugdje i u svako doba dana i noći. Zlo djeluje brže, kratko i bolno, ali opet ne može uništiti tiho djelovanje i građenje ljubavi. Treba samo da je iskrena i prava iz dubine duše i bića." - ushiti se Toni.

- "Opet trčiš uzbrdo Toni, tiho i lagano djeluj kao ljubav, ljubavi moja." - miluje mu Mirjana plave kovrčave uvojke kose.

- "Bolje da idem, samo vam smetam." - krenem se da ustanem s klupe.

- "O, Mile, Bože, ne! Ostani, zanemarili smo te, izvini. Ovo je naša iskrenost pred tobom, treba nam svjedok, da to netko vidi, da potvrdi ono što nas dvoje odavno znamo. Samo tvoje prisustvo je svjedok, a naše ponašanje savjet, da kad voliš voli punim srcem, cjelom dušom, samo tako možeš znati da i tebe drugi vole. Ljubav je davanje, odricanje, a ne obrnuto. Samo tako se može osjetiti vlastita veličina i vrijednost." - zadržava me rukom Mirjana.

- "Kad bi svi ljudi na svjetu bili kao vas dvoje, na ovom svjetu nebi bilo nesretnih." - kažem im.

- "Mi smo popili čašu žuči, pa sad znamo šta je slast meda. Trebalo bi da uđe u ljudsku svjest da cjeni slast meda bez prethodnog pijenja žuči, ali izgleda da to baš ne ide, što ne znači da tome ne treba težiti i za to se boriti. Ljubav je nježna biljka, treba je svakodnevno pažljivo njegovati." - smireno će Mirjana. 

- "Treba težiti idealnom iako je svakom poznato da se to ne može postići, bar u današnje doba, što ne znači da se nekada neće moći. Eto, prije dvadesetak godina niko nije računa da se može ići u svemir, a danas to skoro rutinski rade. Sve je relativno, parafrazirajmo Anštajna." - pomalo i ja počeh filozofirati da okrenem temu.

Prekinu nas u filozofiranju dolazak Marije:

- "Dobra večer, odmarate se?"

- "Dobra večer Marija, sjedni sa nama, ako ne žuriš?" - napravi joj mjesta Toni.

- "Jel' se vas dvoje poznajete?" - upta me Mirjana.

- "Iz viđenja, Mile." - pružim Mariji ruku.

- "Marija," - prihvati mi ona ruku - "vidjela sam ga i čula ponešto o njemu."

- "Čula o meni!? Zar si se raspitivala." - nasmješim se.

- "Ma ne, tako, ovdje su te dečki i puce spominjali jednom prilikom kad si prolazio." - pocrveni ona.

Marija je bila iz Ladanje Donje, tu je oko lječilišta čuvala krave, a mater joj je radila kao spremačica u Banjskim Dvorima, pa je ponekad i njoj pomagala. Bila je mojih godina, srednje visine, kestenjaste duge kose, živahnih smeđih očiju i hitrih pokreta. Nadala se nekakvom zaposlenju tu u lječilištu ili kao druge cure iz sela u Varaždinu, pa je nisu ni slali u srednju školu, a vjerojatno ni ona to nije želila ili njeni nisu mogli, pa je tako ostalo. Oblačila se kao i druge cure po gradsku, mada se nije šminkala i pravila fenirane frizure kao one zaposlene u gradu. Oko nje se motao, udvara joj potajno, Nikola iz Daruvara, kad bi se posvađao sa Nadom ili joj izmakao od nadzora, pa mu drugi dečki nisu kvarili račune odavajući ga Nadi.

Ubrzo on stiže, pa se nas troje, ja, Toni i Mirjana, uputišmo na večeru, a njih dvoje ostaše kod jezera.

- "Vidićemo je li Nada na večeri ili je možda za vikend negdje otputovala, kad Nikola ovako šara." - reče Toni.

- "Pusti ih, nek rješavaju svoje probleme sami, nismo mi ništa čuli ni vidjeli, zar ne Mile?" - prekinu ga Mirjana.

- "Tako je, ni čuli ni vidili." - nasmijem se.

Nada je bila na večeri, pa smo bez rječi zaključili da je '"ratno stanje" između Nikole i Nade nastupilo po ko zna koji put, na šta smo već navikli, jer se to često ponavljalo.

A ja sam te večeri čitao "Tihi Don" i rano zaspao na iznenađenje svih cimera.