- 6 -
Poslije ručka ja i Boban dobili smo novog, trećeg,cimera. Bio je to Alavanja Branko, moj zemljak od Benkovca.
- "Šta kažeš Žule, ovo je da se usereš, pa kako ćemo završiti ovu školu?" - Boban će, dobro prestrašen.
- "Sve je za ljude, čekaj da vidimo kakvi su udžbenici, predmeti i profesori.Ne sudi prije nego oprobaš." - kažem mu, a okrenem se Branku:
- "Jel' tako zemljače?"
- "Ma da, to oni samo straše!" - smireno će Branko:- "Moja Dara iz Ravnih Kotara,meni dala šta je obećala!" - nastavi on pjevušiti u po glasa, pa me pogleda i nasmije se, a ja odgovorim istom mjerom:
- "Sve je lakše od mutike rode,
ladovina brez kruva i vode."
- "Vi ste oba blesavi, kome je sada do pevanja!" - zinu u nas Boban mjereći nas od glave do pete.
- "Lakše je pročitati knjigu pet puta sit, ovako u ovim uvjetima, nego jedan jedini dan kopati kuruze na zvizdanu,na puri i kiselu mljeku. Ima od škole puno gorih stvari, šta se treba bojati, nismo glupi da to ne naučimo, šta treba unapred drhtati!" - sad će ozbiljno Branko.
- "Uzmeš knjigu i kažeš sam sebi:lako je to, jednostavno je to, nema tu ništa šta ne mogu shvatiti, to je nepodnošljiva lakoća učenja.Ako unapred vidiš crno i teško tako će i ispasti. Gledaj na stvari s vedrije strane!" - kazah i ja Bobanu ponesen Brankovom vedrinom.
- "Mogli bi mi večeras u kino poslije večere, šta velite?" - predloži Branko.
- "Slažem se!" - kažemo ja i Boban u jedan glas.
I tu veče uputimo se u kino.Kao stari Beograđanin Boban će biti vodič nama provincijalcima.Idemo na neparnu projekciju od sedam sati da se na vreme vratimo u Dom. Odgovaralo nam je kino "2o.oktobar", prikaziva se neki akcioni film.
Krenuli smo, onako u buljuku,onaj koji je nešto pričao bio je u centru tako da su ga svi mogli čuti, a ovaj put to je bio Boban.Kao "domaćin" on se predstavio kao veliki poznavalac terena i prečica i mi ostali smo ga poslušno sljedili, raširivši sve četvore provincijalske oči, nastojeći zapamtiti imena i izgled ulica, zgrada u njima ili imena nakih karakterističnih ustanova, radi orjentacije u povratku i za buduće kretanje. Meni, izgleda i ostalima,strane svjeta su se izmješale, kao da su promjenile mjesta.Sve mi je bilo naopako u geografskim dimenzijama. Iako sam znao da je Beograd smješten na ušću Save u Dunav, znači južno od Save i Dunava, da su Novi Beograd i Zemun na sremskoj strani, znači sjeverno od Save i zapadno od Dunava, da je Pančevo sjeveroistočno od Dunava i Beograda, kompas u glavi se nije promjenio, sve mi je izgledalo supotno i tako je zadugo trajalo.Za orjentaciju se trebalo osloniti radi toga na poznatije ulice, parkove i zgrade-ustanove.
Iz ulice Zdravka Čelara presjekli smo Cvijićevu, pa Dalmatinskom i pored Vatrogasnog doma izbili na Tašmajdan park, pa kod Svetog Marka nastavili Bulevarom revolucije i prešli Takovsku kod Pošte, pa ispred Savezne skupštine došli na Trg Marksa i Engelsa ispred Doma sindikata.Tu je Boban zastao kao lovački pas kad izgubi trag i reče:
- "Ovde ima više bioskopa, pitaću gde je "20 oktobar."
Upita prvu gospođu srednjih godina i ona nam spremno objasni, odmjerivši nas od glave do pete, keljeći se kao da je ugledala vučiće sišle s planine.
Boban pocrveni, dal' zato što smo shvatili da se njegova Karaburma ovdje u Centru tretira kao Kulen Vakuf ili zato što ga gospođa nije odjelila od ostatka vučjeg čopora, koji ničim nije moga sakriti svoje porjeklo? Možda radi oboje, ali ga niko zato nije pitao, pa je crvenila začas nestalo u sumraku.
Pređemo Terazije i pored hotela "Moskva",nešto ispod, nađemo bioskop.Bilo je karata, pa smo izbjegli tapkaroše i dodatne troškove.
Vratili smo se poslije predstave skoro istim putem.Prvi led je probijen, razbijena je magija svjetala velegrada direktno u centru.Predstava u snovima o velegradu stvorena na osnovu slika i knjiga je skroz popucala.Grad je bio daleko prozaičniji, daleko siromašniji, kad mu je skinut onaj blještavi magijski oreol, koji se zna stvoriti u mašti.Hodajući pješke vide se one stvari, one sitnice, koje umanjuju sveukupnu ljepotu sa slika.Par zgaženih pikavaca ispred Savezne skupštine poružni grandioznu ljepotu same zgrade i igru konja vranih ispred nje. Džabe ti je ljepota fontane na Trgu Marksa i Engelsa, ako tu na kamenim pločama sjedi otrcana Ciganka sa čoporom musave i kuštrave djece, koja se neumorno zaleću sa onim :"Daj banku, gladan sam."
A mi smo se kroz Beograd stalno kretali pješke, bez obzira koja je udaljenost bila u pitanju.Prvi razlog je bio: upoznati grad što bolje, a drugi: da se ono malo novca ne troši na luksuz kao šta je gradski prevoz.
I uvjek smo se kretali u grupi tako da nije padalo napamet uličnim beogradskom "bandicama" da nas napadaju. A tomu nas je naučilo iskustvo Tome Radusina. Odskitao Tomo nedaleko od našeg Centra da kupi neke sitnice, opazila ga grupica uličnih frajerčića i htjela ga uhvatiti u stupicu i očitati mu lekciju tko je gazda na Paliluli.Na njegovu sreću opazio to jedan od učenika Centra i podigao uzbunu.Hitno je opkoljen kvart i oko grupice se stisnuo obruč.Tomo se izvukao,ali beogradski mangupčići nisu. Otada je važilo pravilo da se ne diraju "fenjeraši" ma gdje bili u gradu, jer se gadno svete, a inače se nismo mješali u sukobe uličnih lokalnih grupa, one su se mogle međusobno sukobljavati koliko ih volja.
- 7 -
Predavanja su počela odmah poslije par uvodnih rečenica koje bi profesor rekao o sebi i predmetu.Nosioc stručnih predmeta je bio predmet "Željeznički saobraćaj" kojeg nam je predavao profesor Stojić po udžbeniku profesora Mike Đurića, dugogodišnjeg profesora ove škole, a koji nas čeka na trećoj i četvrtoj godini škole. Profesor Stojić, visok, krupan, proćelav čovjek, potkresanih prošaranih bujnih brkova ispod kojih su se bjelili krupni zubi, bio je temeljit profesor, kao što je bio i stamena figura.
- "Vi odmah na početku morate shvatiti i to vam se mora pod kožu uvući, da nemate pravo na grešku u vašem budućem poslu. Odluke ćete donositi za par sekundi i ta odluka mora biti prava, jasna i brza.Inače zlo koje može nastati ne može se mjeriti parama, u pitanju su ljudski životi nedužnih, a i vas samih. Znači,sve što se uči iz ovog predmeta ne mora samo da se zna, već i da se zna i brzo primjenjuje .Ne može ili jedno ili drugo, nego skupa, znanje i brzina. Izraz "sigurnost" i "betbjednost" ćete čuti miljardu puta u toku ove četri godine, a jedina radna mjesta koja se mogu porediti s vašim su kapetan broda i konrolor leta aviona.Radi toga vi snosite najveću odgovornost za učinjeno, jer sve se informacije slivaju kod vas, a vi donosite na osnovu njih odluke i naredbe i za njih u potpunosti odgovarate. Procedura se zna, nje se morate slepo pridržavati, jer je ona osmišljena i u praksi dotjerana i potvrđena i svako odstupanje od nje je izlaganje velikom riziku.A rizika ne sme biti! Zato otpravnik vozova nosi crvenu kapu, signalni loparić ili lampu sa belim i zelenim svetlom, jer to nije samo čovek, radnik, već i signalni znak. Učićemo polako i precizno, ne samo da uđe u glavu, već i u tjelo ,a pozitivnu ocjenu će dobiti samo oni koji znaju bez dvoumljenja, a to znači da imaju brzinu reakcije.A sad idemo ispočetka!" - to on reče pa nastavi o tome šta je sabraćaj, vrste, značenje i sve ono šta se nalazi u uvodnim predavanjima, od postanka svjeta do danas.
Predmet "Veze",kako smo ga skraćeno zvali, predavap je profesor Ljubiša Matić, prosjedi čovjek vesele i blage naravi, sklon šali i beskrajnom strpljenju.Bivši igrač OFK "Beograda" i sada se s lakoćom kretao krivim nogometaškim hodom, a s lakoćom je vladao Morzeovom abecedom i raznim tipovima aparata, strpljivo ispravljajući kod svakog od nas tehniku kucanja, položaj šake, ruke i tjela.
Profesor inženjer Vesić, iz Vlajkovićeve, stara beogradska gospodska loza, je predavao o sredstvima veze: o signalima, vrstama i tehničkim rješenjima; isto tako o mehaničkm, elektro mehaničkim i elektronskim blok sistemima i rukovanju s njima; šeme, sigurnosna osiguranja i sve ostalo šta uz to ide; o Morze aparatima, Helovim dalekopisačima, teleprinterima; LB i CB centralama i raznim vrstama telefonskih aparata. Šeme, principi rada, djelovi, održavanje,diagnoziranje i otklanjanje kvarova.Kao veliki specijalista i znalac sve te komplicirane sprave je svojim načinom izlaganja pretvarao u jednostavne dječje igračke, da je bilo teško ne razumiti sve to šta objašnjava. A usput, da nam predmet ne ispadne monoton i suvoparan,pričao je po koju sitnicu o Beogradu, nekad i sad,beogradskom mentalitetu i običajima, pojedinim događajima i ličnostima. I stalno, zimi – ljeti je bio u odjelu sa mašnom, klasičnog kroja, kako je sam rekao "…modu je ostavljao malograđanštini…"
Prevoz putnika i tarifni sistem u putničkom saobraćaju predavao je profesor Slavić, crnomanjasti, glatko zalizani čovjek, srednje visine, oštra i sjajna pogleda i podrugljiva cinična osmjeha. Ko bi ga sreo na ulici, po izgledu bi ga prije svrstao u mafijaško ili kockarsko bratstvo, nego li u pedagogiju i profesore. Zato su ga đaci odranije zvali "Kriminalac", vjerojatno zato šta ih je podsjećao na likove iz filmova u kojima je glavna zvjezda bio Kegni i družina.
Prevoz robe i tarfni sistem u teretnom saobraćaju i transportu je predavao profesor Vukosavljević "Vuk", visok, blago pognut i proćelav čovjek, kojem je čuperak sa ćele stalno klizao na čelo i on ga uporno vraća nazad. Na neku našu đačku glupost bi se nasmijao s pola usta, odamahnu rukom i nastavlja da do tančina objašnjava sve o magazinima, paletama, mjerama, tarifnim stavovima, vrstama robe, tarifnim kilometrima, domaćim i međunarodnim tovarnim listovima, sporazumima i naravno tražio da to sve znamo bez greške primjeniti.
Profesor,građevinski inženjer, Sekulić je predavao o prugama i pružnim postrojenjima.Trase, nagibi, usjeci,zasjeci, tuneli, podvožnjaci i nadvožnjaci, propusti, mostovi i vijadukti, skretnice i šine, tirfoni, čavli, pragovi, tucanik i grus, stanične zgrade, skretničarske i blok kućice, rampe, putni prelazi i puno toga šta čovjek i ne primjećuje na pruzi i oko nje, akamoli da zna čemu to služi i zašto je baš tako i na tom mjestu napravljeno. Nacrti, mjere,standardi, proračuni, upotreba i održavanje, sve je to bilo obuhvaćeno. Već u godinama i prosjed kao ovca ovaj građevinac poslije dugogdišnjeg rada na terenu, vratio se u svoje studentske dane i s ljubavlju i strpljenjem prenosio teoriju i prelivao svoje veliko znanje u naše zbunjene glavice.
Vuču vozova je predavao profesor Kabanica, mašinski inženjer, kojem je u mladosti izgorilo lice dok je bio ložač na parnjači prilikom neke ženjezničke nesreće. Visok, vitak i okretan, bez obzira na crvene ožiljke, bio je drag i simpatičan.O lokomotivama, istoriji razvoja, konstrrukcijama, vrstama, principu i načinu rada, prednostima i manama, sve je iznosio s lakoćom i detaljno. Sve one komplikovane šeme i tehnički nacrti začas se pretvoriše u obični bukvar, a po njima smo se snalazili vješto kao što čine ribice u vodi. I ne samo to, iz škole smo odlazili u ložione i dizel depoe, penjali se po lokomotivama i upravljali njima na lokalnim kolosjecima. Isto tako, o vagonima, vrstama i namjenama, tehničkim karakteristikama, obrtnim postoljima,opremi i njenoj svrsi i namjeni profesor Kabanica je detaljno poučavao.I sve nas je zainteresirao i naučio. Svaka ona oznaka na lokomotivi i vagonima, koje znaju putnici od dosade čitati čekajući polazak voza, nama je govorila o toj lokomotivi i vagonu posebnu priču, što taj putnik ni u snu ne može zamisliti.
Upotreba kola je bio predmet profesora Delića, kršnog Ličanina, koju je lako shvatiti. "Sve vam na vagonu piše, a ja ću vas naučiti čitati." I tako poče on o serijama, podserijama, RIV-u i RIC-u, prekretnim težinama, Božićevim, Orlikon i Westinghausovim kočionim sistemima, tarama, bruto i neto težinama. Pošto vagoni nisu igračke da se sa njima igramo, potrebno je znati u svakom momentu gdje su, a da bi to znali postoje efikasne evidencije i metodi, centri odakle se daju rasporedi za utovar robe da bi se ista prevezla i tako zaradio novac za poslovanje preduzeća. Što je manje praznih vagona, to je ženjeznici bolje, to nam je osnovno pravilo koje trebamo znati.
Profesor Ranko nam je predavao Računovodstvo. "Usavršenijeg i sigurnijeg računovodstva od željezničkog nema. Ne gajite iluzije da se može uzeti koji dinar iz bilo koje blagajne, a da se za desetak minuta to ne opazi. Ne samo to, ustanovi se i greška u obračunu na tovarnom listu, prodatoj putničkoj karti ili bilo kojem drugom novčanom dokumentu. I za slučajne, formalne greške, dobijaćete kontrolne primjedbe, a za računske i kazne, da se zna da neko nad novcem danonoćno bdije. Mnogi su pokušali da prevare, došli ljudi u iskušenje, ali nije dugo trajala njihova zabluda, shvatili su to u zatvoru." Reče on na početku. I tako mi, od blagajne do blagajne, od obrasca do obrasca, išli smo polako i precizno, bez brisanja i precrtavanja, i na kraju se zatvorio krug: putnička blagajna, robna blagajna, prtljažna blagajna, doplatna blagajna, stanična blagajna, kontrole prihoda u Beogradu, Zagrebu i Ljubljani, Služba društvenog knjigovodstva, banke. Profesor Ranko bi išao od jednog do drugog,"dobro, dobro" kimao glavom, a onda kaže: "Brojka mora biti usred kockice, ljepše upisuj te brojeve, lakše ti je zbrojiti, nema žurbe." i ide dalje do drugoga, pa na kraju kad dođe do katedre on kaže: "Dobro ste počeli, ma još ćemo to jednom, ne pišite ništa dok niste sigurni, radije pitajte, dokument mora biti uredan i ispravan!" i onda ponovo, sve dok kod svih ne bude kako treba i kako je on zamislio.
Sve te profesore iz struke krasilo je ogromno iskustvo u teoriji i praksi. Ništa nije ostajalo nejasno, trebalo je samo pitati, a oni su bili u stanju po sto puta istu stvar objašnjavati, dok god na našim licima ne bi vidili da nam je jasno. Vežući teoriju i praksu često su nas izvodili na Glavnu željezničku i Dunav stanicu ili Donji grad stanicu, da sliku iz knjiga ili sa table zamjenimo stvarnim opipljivim izgledom onoga o čemu su nam predavali. A većina njih je počela nekad, možda i u gorim uslovima, kao i mi danas, imala sad porodicu i djecu i znala šta imamo, šta želimo i šta možemo. Nije im bio cilj samo naučiti nego i odgojiti, napraviti pravog stručnjaka i čovjeka. A bilo tu još nešto, što smo mi tada samo naslućivali, nešto što željezničare čini posebnim, karakterističnim u odnosu na druge struke, a to je solidarnost i puno povjerenje jednog u drugog, bez obzira da li se poznaju ili ne, važno je da su isto, željezničari. Obilaskom stanica odmah smo uočili da ti ljudi trpeljivo podnose naše prisustvo i od srca nam žele pokazati sve šta nas interesira, bez obzira koliko to bilo teško i komplicirano, dajući nam do znanja da im nismo teret već radost. "Gorak nam je hleb sinko, ali ga zajednički, u društvu, lakše gutamo, pa tu gorčinu i ne osetimo." - reče nam jedan skretničar na stanici u Donjem gradu.
- 8 -
Od općih predmeta imali smo predmete iz srpskog jezika, njemačkog jezika, hemije, matematike, geografije, sociologije, predvojničke obuke i fizičkog odgoja.
Srpski jezik je predavao profesor Kalinović,suvi sjedi gospodin u kafenom odjelu, pun onog žara i energije koju nenadno dobiju ljudi pred penziju. Držao se programa i nije pravio izlete van zacrtanog, a nasljedio ga je profesor Đulić, mlađi srednjovječni crnomanjasti čovjek, razbarušene prosjede kose ,iz čijeg smo udžbenika i učili. Predavanja su mu bila interesantna kolko i udžbenik napisan prema njegovu vlastitu planu i izboru, a taj je znatno odstupa od standardnih udžbenika za srednje škole. Izrazito su bili zastupljeni pjesnici Aleksa Šantić,Milan Rakić,Jovan Dučić,Vojislav Ilić,Đura Jakšić i Laza Kostić. Volio je ljepo izražavanje, ljep stil i čist jezik i govor i stalno nam je pod nos gurao Dučića, koji je po njemu od srpskog jezika stvorio svjetski jezik, koji po ničemu ne zaostaje za engleskim i francuskim jezikom. Poticao nas je da pišemo i redovno dolazimo na Literarni kružok gdje je sa užitkom prikazivao širinu i dubinu poznavanja srpskog jezika i književnosti.
Hemiju nam je predavallja profesorica Maoduš, zgodna mlađa plavuša, raspuštenica, pa je bila predmet čeznutljivih pogleda svih učenika, čega je i ona bila svjesna. No, to joj nije smetalo da nam razjasni hemijske procese, tako da smo s lakoćom na tabli izvodili ogromne formule masti i glicerina ili razvrstavali hemijske elemente po Mendeljajevu sistemu.
Profesor Aca Sekulić je matematiku predavao prve dvije godine, polako, temeljito i sigurno. Kada je ustanovio koliko ko zna iz osnovne škole, ponovio je to i ujednačio nam znanje, a tada počeo sa novim lekcijama i gradivom. "Matematika je takav predmet, nema preskakanja, sve vam je u jednom nizu i ako nešto preskočiš, onda nastavak postaje nejasan, nepoznat i težak. Zato se ne može učiti trigonometrija, ako ne znaš razlomke i osnove geometrije. I zapamtite, matematika se ne uči napamet, ona se mora razumeti, a razumećete je ako se sustavno vežbaju zadaci." - govorio bi on blagim glasom, smijuljeći se ljepim crnim odnjegovanim brcima. Na trećoj i četvrtoj godini nasljedila ga je profesorica Rada, sitna crnka, ravne crne kao gavran kose, sa crnim maljama na nausnici. Vrsna matematičarka i stroga profesorica, spremna sto puta objasniti, ali na ispitu nikako popustiti, moralo se znati i gotovo.
Geografiju je predavala profesorica Desanka Hadži-Babić, bucmasta srednjovječna žena ljepog baršunastog tena, blage naravi i sizifovskog strpljenja. Po završetku škole znali smo sva mjesta na prugama Jugoslavenskih ženjeznica, gdje vz staje, bez obzira da li je to stanica, stajalište ili cestovni prelaz.Svaki učenik znao je nacrtati mrežu željezničkih pruga i ekonomske, klimatske i geografske karakteristike kraja kroz koji pruga prolazi.To je postigla na način da su sami učenici, pošto smo bili iz svih krajeva zemlje, crtali prugu sa službenim mjestima i opisivali kraj kroz koji prolazi i na taj način govorili o svom užem zavičaju. A zna se, o svome najljepše i detaljno.Tako je iznošeno više podataka nego šta ih ima u Encikolopediji geografije ili bilo kojem udžbeniku.
Sociologiju je predavao profeseor Simeunović, sitni mršavi starčić, rođeni Beograđanin. Niko od nas učenika nije ga vidio ni u jednoj prilici nasmijana, a predavanja mu nikada nisu bila dovršena.Ova opširna nauka po njemu se svela na par osnovnih pojmova: narod, nacija,država,vlast, izbori,društvo, društveno uređenje, vrste društvenog uređenja: prvobitna zajednica, robovlasničko, feudalno, kapitalističko, nešto o imperijalizmu i socijalizmu, komunizmu i na kraju se nikad nije znalo sa kojom će definicijom biti zadovoljan, onom od prije par dana ili je neku novu smislio dok učenik odgovara.
Predvojničku obuku nam je predavao profesor Brana "Puška". Visok, elegantan čovjek, sjajne valovite sjede kose, spreman uvjek na šalu, pozat je postao po izrazima: "Sedi drvo na drvo!" ili u težim slučajevima:"Prava si cepanica! "Teorijski smo sve znali o oružju, djelovima i namjena, o vojnim formacijama, ali su interesantnija bila njegova predavanja o bitkama Aleksandra Velikog, Julija Cezara, Napoleona, te o bitkama iz Prvog svjetskog i Drugog svjetskog rata, što nije spadalo u program predmeta. A on nas je vodio i u Bubanj Potok na gađanje bojevom municijom, a prije ulaska na strelište pokaže drugo lice i kratko i jasno zapovjedi:
- "Iza ovih vrata će se čuti samo moj glas! Radićete samo ono šta ja komandujem! Ko bude ima problema odložiće pušku ispred sebe na zemlju i diće ruku! Jasno!!"
Fizički odgoj je sprovodio Đura "Fiskultura", debeljuškasti bivši vaterpolista "Juga" i "Partizana". S početka je snimio stanje i mogućnosti pojedinaca, pa prema tome nas podsticao da se učlanjujemo u klubove i tamo treniramo.U Centru smo imali dvoranu sa fiskulturnim spravama, sve novo, konj sa hvatanjkama,švedski sto,vratila,prečke i razboje,konope i strunjače, pa smo za zimskih dana uglavnom radili dvoranske vježbe, a za ljepih dana igrali smo košarku, rukomet i odbojku na malom igralištu uz dvoranu ili nogomet i atletske discipline na obližnjem igralištu od šljake "Palilulca". Najbolji od nas u pojedinim sportovima su svrstavani u ekipe za razna takmičenja, koja su često održavana na svim mogućim nivoima i u raznim ligama. Također, u našoj dvorani su održavana i takmičenja u rvanju i mačevanju, gdje su dolazile veličine u tim disciplinama: Stevan Horvat i Nenadić, odnosno mačevaoci Savić i gospođica Jeftimijades.
Predmet Njemački jezik je predavao naš razredni starešina profesor Vladimir Zović, bivši prvotimac "Partizana" i diplomac Bečkog univerziteta. Nemalo se iznenadio kad je vidio koliko poznajem njemački jezik i gramatiku, a kad je saznao da glatko pišem i čitam goticu izveo me pred tablu i diktirao, a ja sam pisao kao da je u pitanju ćirilica ili latinica, našao se u čudu, a onda nađe neki tekst među svojim knjigama na gotici i kad sam ga pročitao, reče:
- "Šteta za tebe, ovaj program koji mi učimo predviđen je za početnike, a ti bi sada trebao ići dalje, na složenije tekstove i konverzaciju. Nastojaću da ti pomognem, da se ne opustiš, i ne nazaduješ, a to se zna desiti kad se od đaka ne traži više nego šta on zna. Čitaj i prevodi novine, ja ću ti dati neke njemačke časopise. Svaka čast tvojim nastavnicima u osmogodišnjoj školi, ovde toliko ne uče ni gimnazijalci."
Direktor Centra, Juraj Lušić, uglađeni visoki čovjek, iako u godinama, kretao se uspravno i elegantno kao mladić u besprekorno ispeglanom odjelu, bjeloj košulji i mašni. Uskoro sam saznao da je rodom iz Šibenske Rogoznice, da je prije radio u Zajednici JŽ, bio prvoborac u Drugom ratu, da je inicirao i izgradio u rodnoj Rogoznici željezničko odmaralište u koje su rado išli željezničari iz unutrašnjosti, zbog netaknute prirode, čistog mora i mirne idile malog ribarskog mjesta.
Tada još nije bila izgrađena Jadranska magistrala, pa se putovalo do Šibenika vozom, a odatle brodićem u Rogoznicu. Neki od mojih drugova su već tamo bili s roditeljima željezničarima i o tome odmaralištu pričali bajke. Odmah mi pade napamet kako niko od bukovačkih prvoboraca i sadašnjih funkcionera po Zagrebu i Beogradu nije ništa poduzeo i organizirao da se nešto izgradi u svom zavičaju kao što napravi direktor Juraj Lušić u svom mjestu i zbog toga sam mu se baš divio. Onaj kraj od Šibenika do Trogira, dok nije bila izgrađena Jadranska magistrala, bio je zatvoren i zapušten, ljuta sirotinja, gdje se preživljavalo od malo ribe, nešto baščica i par grla stoke, smokava i grožđa, te vina. I Juraj je to mogao jednostavno zaboraviti živeći u gradu, ali nije, već je ukazao svojim seljanima da im je izlaz u turizmu i na vreme im izgradio objekat u kome se mogu učiti i privikavati, nije se stidio svojih korjena ni porjekla.
- 9 -
Taman smo se navikli na svakodnevnu kolotečinu: dom, škola,uhodane obaveze, kad se po Centru proširi vjest da će pored stipendije i roditelji morati plaćati dio troškova školovanja. Većinu nas prošli su trnci od muke, znajući da od kuće ne treba tražiti novac, jer ga jednostavno nemaju, a to znači odustajanje od školovanja. Branko Alavanja poče se raspitivati, onako poduzetan, kod uprave i sazna da tu ima neke istine, ali da još ništa nije definitivno odlučeno. Kažem mu,vidno zabrinut:
- "Onda Branko, čekajmo, ne vredi nagliti. Ako sad pišem kući, znam šta će mi ćaća odgovoriti. Po njemu se mogu isti čas pakovati i vratiti nazad, ali je to za mene najgore moguće rješenje, nisam nigdje prispio, a pravo da ti kažem, ne da mi se guliti grbaču onako kako ćaća zapovjeda."
- "Na istom sam ki ti!Od kuće mi ni dinara ne mogu slati, jedino mi se mota ideja u glavi da odem kod brata u Njemačku i tamo arbatujem, bar ću biti plaćen, bolje mi je to nego da kod kuće prosipljem iz šupljeg u prazno." – slegnu on ramenima, onako neodlučno.
Konačno rješenje nikako da se kaže, pa odem do razrednog Zovića i kažem mu o čemu se radi, a on sa mnom pođe do direktora Lušića. Nađošmo pomoćnika Pejaka i on potvrdi da sredstva koja su predviđena za Centar neće biti dovoljna i da se to pitanje sada raspravlja u službama Zajednice JŽ, pa ako se ne odobre dodatna sredstva, da će učenici morati snositi dio troškova.
- "Ja takav ugovor nisam potpisao, a koliko mi je poznato, ni ostali stipendisti učenici. Da mi je ćaća imao 5ooo,oo dinara mjesečno za školovanje ja ovamo nikad ne bi došao, vjerojatno bi išao u neku gimnaziju, a sada se sve radi na našu štetu. Većina će se morati vratiti kući i tako izgubiti godinu škole i života." - rekoh ogorčeno.
- " U pravu si mladiću, ja to neću dozvoliti! Problem postoji, ali s tim učenici nemaju ništa, niti ću dozvoliti da oni snose posljedice. Ako se ne uvaži moje, ja neću biti direktor ovog Centra. Željeli su najbolje učenike, dobro školovane stručnjake, izgradili ovaj Centar, a sada neki hoće da se sve to ruinira. Neće moći, bar dok ja rukovodim ovim Centrom. Zato mladiću, vi samo učite, a ovo će se rješiti. Je li ovo tvoj Vladimire?" - s bočnih vrata se javi direktor Lušić.
- "Da, direktore, Marko Mažibrada, ŽTP Knin." - odgovori razredni.
- "O, moj Dalmatinac, iz kojeg si mjesta zemljače?" - upita me on.
- "Iz Kistanja ." - rekoh.
- "A, mladi Bukovčanac, bravo, tako treba, dobri i pošteni su tamo ljudi, sirotonja, ali pametni, pošteni i vredni. Čuo si, samo vi učite, ja znam da vi nemate odakle plaćati i boriću se za vas i za Centar.Tako reci kolegama. I nemoj me obrukati, bori se da budeš najbolji. Jesmo li Dalmatinci ili nismo!?" - omekša problem direktor.
- "Dobro je pripremljen, bar iz njemačkog jezika, sad više zna nego gimnazijalac. On goticu čita i piše kao ćirilicu, na diktiranje." – pohvali me profesor Zović.
- "Pa da, i prije rata Kistanjska škola je važila kao najbolja niža gimnazija, ima tradiciju i ljudi je čuvaju, a rat im odnese dosta vrsnih intelektualaca u partizanima, sve sami doktori i profesori u cvjetu mladosti i intelektualne snage." – zamisli se direktor Lušić.
- "Sad mi je lakše, tako ću prenjeti ostalima." - kažem im i uputim se iz kancelarija ostavljajući njih trojicu da dalje razglabaju o problemima školskog sistema, te dođoh u Dom.
Tamo su me željno očekivali.Ukratko im objasnim o čemu se radi, šta je problem i šta je direktor rekao.
- "To znači da nema još konačnog odgovora?" - reče Branko.
- "Da, tako ispada. Ali vjerujem direktoru, da će se izboriti za nas, a tako piše i u našim ugovorima, da ŽTP snosi troškove školovanja i smještaja u Centru, a da smo mi dužni da četri godine radimo kod njih po svršetku škole. Ja neću ništa poduzimati, neću kući ništa pisati i smatram da je problem rješen. Mogu me samo silom istjerati, para od mene i mojih neće dobiti, jer ih nema. A vi kako hoćete." - završim priču.
- "Tako ćemo i mi!" - složi se većina.
Naveče mi priđe Branko:
- "Marko, cjelo popodne se mučim. Dobio sam od brata iz Njemačke odgovor na pismo i on mi piše da pošaljem sve kvragu i dođem k njemu kad sredim lična dokumenta. I ja sam prelomio, napuštam ovo i odlazim u Njemačku. Ovo ođe ništa nije sigurno, a tamo se dobro zarađuje. Sutra ću uzeti dokumenta i odlazim. Šta prije to bolje."
-'Pravo da ti kažem, ža mi je šta odlaziš, a ne usuđujem se reći ni da ni ne, to mora biti samo tvoja odluka. Kako god odlučiš želim ti sreću." - kažem mu gledajući negdje u daljinu, a vidim lice prerano sazrela djeteta.
Sutradan Beanko Alavanja uze dokumenta, kratko se pozdravi s nama, baci mladost iza leđa kao izgorjelu šibicu i ode kao odrastao čovjek u život, pa kako mu Bog da, a razredni starešina, profesor Zović precrta prvi list Dnevnika.
- 10 -
Poslije izvjesnog vremena, kako to već biva, učenici se počeše okupljati u manje neformalne grupice. Zajedničke sklonosti, sličan način mišljenja, isti motiv interesovanja, porjeklo i mentalitet iz istog kraja, nasljeđe sredine u kojoj su odrasli ili trnutni hir, bili su razlozi tomu i veličina tih grupica nije bila ista, uvjek je bilo preletača iz ovog ili onog razloga, a to niko nije sprečavao, niti se zbog toga komu zamjeralo. U svemu tome ja sam bio u neutralnom položaju, niti se formirala grupa oko mene, niti sam ja težio nekoj od njih. Ako sam se negdje trenutno zatekao, to nije značilo da sutra neću biti u nekoj drugoj ili prekosutra u nekoj trećoj grupi. Crta individualnosti se u meni odavno formirala, pa me čas činila usamljenikom, a čas stožerom oko kojeg su se sve grupice okupljale. Po već ustaljenoj navici kad je učenje bilo u pitanju startao sam od početka. Uvodne lekcije sam smatrao neobično važnim i na bazi njih sam procjenjivao smjer kretanja u predmetu, lučio važno od manje važnog i nastojao ostvariti tako zamišljen plan,a prema njemu rasporediti vreme koje je trebalo utrošiti za to.
- "Kojeg đavola tu više tražiš? Ja sam pročita pet puta, skoro ga znam napamet i ne znam šta bi se oko toga više bavio?" – pita me jednom Stevo Milivojević, čudeći se šta stalno listam uvod, pa nešto tražim u njemu, na početku, a onda upoređujem u sredini knjige ili pri kraju udžbenika.
- "Napamet, šta će ti to?Ja tražim ono "šta je autor htio reći", a nebubam nikad napamet. Napamet je najlakše naučiti, a još lakše zaboraviti." - smijem se njegovim isprozorenim očima.
- "Ma vraga je lako, nije ovo pjesmica koja se rimuje." - neda se Stevo.
-Nije pjesmica ni drama, pa ipak glumci nauče tekst napamet." - nedam se ni ja.
- "Provaj i ti, pa ćeš viditi koliko ti treba muke da to nabubaš." - inati se Stevo.
- " Uzmi knjigu koju oćeš, reci šta i daj mi pet minuta po jednoj strani, vidićeš!" - predložim mu.
- " ‘Oćeš vraga, ajmo se okladiti!" - uspali se on.
- "U principu se ne kladim, ali daj knjigu, pa ću ti pokazati." - zaintačim se.
On uze udžbenik iz saobraćaja i otvori ga negdje po sredini i kaže:
- "Evo ođe, rode, strana 127." - krenu na dalmatinski govor – " Da vidimo!"
U sobi nasta tajac, Vlado Tomaš uze sat i štopuje vreme:
- "Sad." - reče, a nakon pet minuta objavi:
- "Gotovo!"
Dam knjigu Stevi šutke, a kad se on namjesti da prati, otpočmem govoriti tekst koji sam maloprije, za onih pet minuta, pročitao. Svi su gledali u Stevinu facu.
- "Jeba te Bog, ni slova nije prekočio! Da mi je ovo neko reka ne bi vjerova! Ma ni slova! Blago tebi, pa kako to moreš!?" - baci on knjigu na krevet.
- "Nemam pojma, očima čitam tekst, ustvari uzimam sliku, pa onda to jednostavno pročitam." - pokušavam objasniti.
- "Pa, lako je ondda tebi naučiti, pogledaš i "štrec" i gotovo." - reče Vlado.
- "Je' vraga, slika kako brzo dođe tako i ode, nestane i zaboravi se. Nekada to može koristiti, ali za znanje nije presudno.Za znanje moram razumiti i uhvatiti konce, pa onda to izreći svojim rječima, isto kao i ti." - kažem mu.
- "A matematika, brojevi, možeš li i njih tako pamtiti?" - pitaVlado.
- "Svedno mi, rječi, brojevi, slike, crteži, melodija, note. Evo, sad nebi mogao izreći onaj tekst, slika je nestala." – objašnjavam im - "Guzica se mora ugrijati, samo se tako stiče znanje, nema druge!"
- "Svejedno, volio bi da i ja mogu tako "slikati" ".- reče Vlado.
Nema komentara:
Objavi komentar