- 66 -
Stevo je došao iznenada, treći dan po praznicima u posjetu. Izbrijan, u novom odjelu, mašni i cipelama djelovao je starije i ozbiljnije nego što bi trebao biti po godinama: - "Izvini, nisam mogao ranije doći, ima sam gužvu oko svadbe, Braco mi reče da znaš za moju ženidbu." - kaže odmah po pozdravu.
- "Od njega sam sazna da se ženiš kad je nekidan bio ovdje, pa kako je prošlo?" - pitam ga.
- "Dobro, bila je to mala svadba, nismo pravili cirkus od toga." - škrto će on.
- "Pa što tako iznenada, je li tko od naših bio?" - moram izvlačiti od njega.
- "Bio je Braco, odozdo nije niko doša. Ja sam im pisa, nemam još odgovora, a na svadbi se nije niko pojavio." - škrto će on.
- "Sve je to zateklo, treba si ranije javiti, znaš ti kako je dolje, možda si treba i otići i lično ih obavjestiti i razgovarati sa njima. A sada, šta je tu je." - blago ga prekorih.
- "Nada sam se da će bar Dušan doći, on je bez neki drugi obaveza." - snuždeno kaže.
- "Ko zna đe je on, vjerojatno je neđe sa svojim političarima završio na provod za praznike, to oni unapred planiraju. Opet nagađam, ne znam, ni meni se nije odavno javio." - pokušavam razjasniti stvari.
- "Ja nisam moga drukčije, ostalih dana radim, a godišnji nisam moga dobiti, još nemam navršenih šest mjeseci staža u "Prvoj iskri". Eto, upozna sam curu, nemam šta čekati, ne mislim studirati, a ovdje mi nije loš posa, šef sam održavanja. Nadam se, kako su obećali, da ću brzo dobiti stan." - ukratko navodi svoje razloge.
- "Ma, nemam ja ništa protiv, to je tvoja odluka i plan, malo mi je neobično, prvi put se neko u našoj familiji ženi. Ma, biće sve u redu, sve će sjesti na svoje mjesto." - bacam na veseliju stranu.
- "Kako si ti, kad ćeš izaći iz bolnice?" - upita me.
- "Ne znam tačno, vidiće se ovih dana. A inače, sad mi je dobro." - skraćujem priču.
- "Kad izađeš dođi kod mene i Ljubinke u Barič, vozi "Lasta" svakih petnaest minuta sa željezničke stanice, tamo prekoputa od glavnog ulaza. Evo ti adresa." - pruži mi papirić.
- "Ne obećajem ništa, ja još neznam kad ću izići, a u školi me čeka puno učenja, zaosta sam dosta u gradivu, trebam to nekako nadoknaditi. Uglavnom, ako budem moga ja ću doći ili ću ti javiti kakvo je stanje. Dogovoreno!?" - neodlučno kažem mu.
- "Treba li ti para?" - vadi on novčanik.
- "Ne, nemoj, dao mi je Braco, ima si ti puno troškova." - otklanjam mu ruku sa novcem.
- "Dobro, idem, onda ćemo se čuti?" - potvrđuje dogovor.
- "Kako sam reka, a đe je Braco?" - pitam.
- "Išao je na teren, sad u Kragujevac, pozdravlja te." - kaže pružajući ruku na pozdrav.
- "Pozdravi nevjestu i drži se dobro! Sad si oženjen čovjek!" - nasmijem se.
On se nasmješi i ode. Gledam ga kako odlazi niz hodnik i nešto me štrecnu u duši, kako godine brzo prolaze!? Čini mi se da smo juče želi na Perićinki, a već danas je Stevo oženjen i daleko od djetinjstva i rodnog kraja.
- 67 -
Na velikoj viziti profesor dr. Stanoje Stefanović naredi da se naprave sve kontrole, pa će odlučiti kada ću biti otpušten iz bolnice. Izvrši se rentgensko snimanje pluća, analizu krvni i mokraće, izmjeri kapacitet pluća i sada sam čeka kraj procedure.
Ujutro, 11. maja 1966. godine, na moj rođendan, uputiše me u računovodstvo bolnice da se srede papiri oko lječenja, jer mi se zdravstvena knjižica negdje zagubila u onoj strci. Ulazim unutra i zatičem tri činovnice i kažem im ko me poslao i zašto sam došao. Najstarija od njih uze moje generalije i upita me:
- "Sine, koja si godina ?"
- "Treća, gospođo." - odgovorih.
- "Onda si ti dobar dečko, kojim uspehom prolaziš?" - pita me dalje dok ispunjava neke formulare.
- "Do sada sam bio odličan, vidićemo kako će ići dalje." - odgovaram joj.
- "Vidite kolegice pravog momka! To je jedna od najtežih škola u Beogradu, ko to završi stvarno je dobar stručnjak, a i mora biti, jer su im mnogi životi u rukama. Evo, potpiši ovde sine, pa sretno i sa zdravljem i sa školom." - pruži mi na potpis neke formulare.
Vratim se na odjel čudeći se otkud one žene znaju za moju školu i tamo mi dadoše otpusnu listu i rezervne ljekove za nekoliko dana. Obučem se u robu koja je bila na meni kad sam došao u bolnicu, skupim knjige koje su mi kolege donosile, pozdravim se sa prisutnim osobljem i sa zubarom Vladimirom, koji prikriči da se obavezno javim, jer će i on ovih dana izaći iz bolnice i sa gometrom:
- "Doviđenja gospodine, vjerojatno ćete i Vi izaći uskoro!?"
- "Zbogom sinko, biće kako Bog odredi, treba biti strpljiv i mirno primiti ono šta nam daje. Ne zaboravi ono šta sam ti govorio, jer je to govorila duša koja je sravnila račune s Bogom." - prihvati obema rukama moju ruku i blago je stisnu. Niz lice mu krenuše dvije krupne suze.
Izjurim iz sobe da ne bi zaplakao i požurim kroz dugi hodnih prema stepeništu. Tu me čekala Elena:
- "Odlaziš, blago tebi! Valjda ću i ja ubrzo, tako mi rekoše, ali ništa određeno."
- "Javiću ti se, budi strpljiva, izaći ćeš i ti!" - bodrim je.
- "Sad će mi dani biti nepodnošljivo dugi, kad tebe nema." - sagnu lice.
- "Moram ići." - kažem joj, podignem joj lice i poljubim je.
- "Znam, javi se što pre!" - reče tiho i pomože mi da pridignem knjige koje sam bio spustio na pod.
Vani me dočeka ljepi sunčani proljetni dan. Stisnem vjeđe da priviknem oči na svjetlost i krenem pješke prema Slaviji. Kaput sam prebacio preko ljeve ruke, a desnom sam se mučio oko knjiga.
Na Slaviji dočekam tramvaj četvorku i prevezem se do Novog groblja. Zelenilo na sve strane oko mene, cvjeće i mladi sjajni svjetlozeleni listići. Računam, u bolnici sam proveo mjesec i po dana, cjela vječnost. Bila je siva maglovita zima kad sam otišao, a sada je sredina proljeća. "Šta će biti sa školom, ko će to nadoknaditi?" prođe mi kroz misli zebnja. A tada sam već ulazio u Centar i krenem prema školskoj zgradi, svi su bili na nastavi.
Beograd se kupao u maju.
- 68 -
Popnem se na drugi sprat, gdje je bila učionica moga razreda 3f, malo se snebdivajući oću li ući ili sačekati kraj časa, pa ipak uđem.
Svi ustadoše iznenađeno grajajući:
- "Bravo, stigao je Žuti! Zdravo Žule!"
Profesor Delić, koji je predavao predmet Upotreba kola, podiže ručerdu uvis i poviče:
- "Polako, polako, pustite ga da odloži te knjižurine iz ruku, ispričaćete se!"
Odložim stvari na svoje mjesto u klupi i pozdravim se sa profesorom i onim rukama okolo mene sa obe ruke.
- "Znači, pustili te, kako si?" - pita u ime svih profesor Delić.
- "Dobro, nism znao da će to biti danas, već bi poručio." - rekoh.
- "Dajde mi otpusnicu, da vidim." - pita profesor.
Pročita pažljivo i polako pa mi vrati:
-Dobro je, bio si u dobrim rukama, profesor doktor Stefanović je veliki stručnjak, čuven i u svijetu. Moraš se sad paziti, pa će sve biti dobro! I ja sam to zaradio u tvojim godinama, a onda nije bilo efikasnih ljekova kao danas, pa je opet ispalo dobro. A dolazi ljeto, manje su šanse da se prehladiš, nemoj ništa ledeno piti ili se u Krci kupati."
U tom se čulo zvono za kraj časa, pa se kolege sjatiše oko mene. Svi govore u isti glas, neko priča o školi, neko pita ima li zgodnih sestara, neko obavještava o ovom i onom, pa mi nije preostalo ništa drugo nego da sjednem u klupu i slušam ili ukratko odgovaram.
Na početku sljedećeg časa dođe razredni starješina profesor Zović, pozdravi se sa mnom i povede me kod direktora škole odnosno Centra.
- "Direktor je stalno pitao za tebe, pa je poručio da te odmah dovedem čim je maločas sazna od profesora Delića da si došao. Šta kažu doktori?" - pita me dok idemo niz sprat do kancelarije direktora.
- "Da će sve biti u redu, piću još dugo neke ljekove, izvjesno vreme, a onda ću najesen ići na kontrolu." - kažem mu.
Direktor Juraj Lušić usta iza masivnog stola i pođe mi ususret i pozdravi se. Tu je bio i pomoćnik mu Đorđije Pejak:
- "Sjednite, Marko i ti Vlado, da se dogovorimo." - pokaza nam na fotelje za malim stolićem ukraj kabineta.
- "Evo, ovako sam ja razmišljao, a to su mi savjetovali doktori sa Interne A klinike. Ti si Marko (još se nije navikao na moje novo staro ime Mile) završio bolničko liečenje, ali još moraš piti lijekove i ne smiješ se izlagati velikom naporu, moraš dobro jesti i to jaku hranu. To ovdje nije moguće, pa je najbolje da ideš kući, a što se tiče ocjena za kraj godine, biće one koje si imao na polugodištu, a koliko znam iz svih predmeta si odličan. Tako misle svi profesori. Samo mi moraš obećati da ćeš i dalje biti odličan." - izloži ukratko on svoju odluku.
- "Što se tiče učenja neće biti problema. Preko ljeta ću nadoknaditi zaostalo, a i u bolnici sam nešto čitao." - zbunjeno rekoh.
- "Tako, dobićeš od sekretara P-3 kartu, pa se spakuj i večeras otputuj kući i javi se tamo doktoru. Sigurno ćeš ići na kontrolu kod doktora Ofnera u Šibenik, pozdravi ga u moje ime, a on već zna šta treba napraviti.J esmo li se dogovorili!?" - reče direktor.
- "Dobro, tako će biti." - kažem im smušeno, ustanem i zbunjeno se ispozdravljam.
Uzmem P-3 kartu u sekreterijatu i krenem sa razrednim u razred.
- "Javi mi se preko praznika na kuću, Humska, znaš adresu, da znam kako si." - kaže mi razredni Zović.
- "Hoću, obećavam!" - još iznenađen i zbunjen obećavam.
Uđemo u razred, a čas je već bio pri kraju. Razredni ih sve obavjesti o tome šta je direktor odlučio samnom i svi se iznenadiše.
- "Blago tebi, da to oće i meni, ja bi iša iz ovih stopa." - kaže mi Stevo Milivojević.
- "Jebi ga Žule, nije isto kad tebe nema, nešto fali!" - grli me Boban Stefanović.
- "Ma, još malo, pa ćete i vi kući." - otužno kažem.
- "Ali treba izdržati ova ispitivanja svaki dan. Peku li nas, peku, ovih dana svaki dan!" - žali se Pero Trbojević.
Pozdravim se sa razrednim, a popodne sam spakova ono malo stvari u svoj zeleni kofer i krenuo u pratnji nekoliko drugara na Glavnu željezničku stanicu. Čekali su oni sve dok voz ne krenu, maha sam im rukom do izlaznog signala, a tada se smjestih u poluprazan kupe.
Dok je voz grabio u mrak preko mosta na Savi prema mojoj Dalmaciji u sred tutnjave na gvozdenom mostu sjetim se:
- "Pa meni je danas rođendan, osamnaesti rođendan. Sretno ti punoljetstvo Mile!" - čestitam sam sebi u mislima.
Svjetla Beograda pobjegoše nazad, u daljinu, a ja i voz utonušmo u mrak ravnice.
- 69 -
Bukovačko jutro otjera sav umor koji sam nakupio od nemirnog i istrzanog sna u vozu. Krenem prekim putem preko Martića, neće me na tom putu niko sresti i zapitkivati otkud ja sad ovdje.
Kod kuće sam zateka sve na broju, u jutarnjim pripremama za poslove koji su bili pred njima, i iznenadi ih svojim neplaniranim dolaskom. Zastaše i okupiše se, pa počeše u detalje zapitkivati, iako su iz mojih pisama znali sve šta je tebalo znati, koja sam im pisa iz bolnice.
- "Treći razred sam završio, imam iste ocjene ki na polugodištu, tako da je sa školom sve u redu," - otklnim njihovu bojazan u vezi škole - "a ovdje se trebam javiti doktoru radi ljekova i kontrole. Zdravstvena knjižica mi se negdje zagubila, pa mi ćaća treba napraviti novu, a doći će i račun iz bolnice koji treba odnjeti na socijalno radi plaćanja." - objasnim najkraće šta sam mogao o čemu se sve radi.
- "Eto,ne pazite na dokumente i ne slušate šta vam se govori. Samo pravite probleme i đe treba i đe ne treba." - ljuti se ćaća.
- "Ajde Marko, pušti djete na miru. Dosta mu je njegove muke, kada je to teško srediti šutra ili prekošutra u Knjinju. Milan Ilin je čuvan, kako se kaže, u pamuku, pa je i un isto ima." - spušta stvari na zemlju mater, a meni će:
- "Kako se ti sad, rode, osjećaš, jel te boli?"
- "Sad je dobro, trebam još piti ljekove, mrovati i ne naprezati se i ići na kontrolu kod doktora." - rekoh pospano.
- "Svako jutro ću ti zbatiti dva jaja sa cukrom i to trebaš popiti. Njesu sami ljekovi dovoljni. Ja ću poručiti tetki Ruži da mi pošalje iz Nunića par litara meda, to je unaj pravi od kadulje i ive, pa će sve biti dobro." - kaže ona svoju terapiju.
Rosa i Duška odoše u školu, a ja popijem toplu vareniku i odem spavati.
- 70 -
Maj se otravio i rascvjeta, vrapci na bajamima su ratovali oko gnjezda, a lastavice su već napravile gnjezda ispod pervaza na jari. Bio sam osamljen, Milan je bio u Kninu u školi, učio je za automehaničara, a ostali su bili u školama diljem zemlje.
Šetao sam sam do Gradine i Pištavaca, po Dolu i do vinograda, a onda bi doša kući i pisao pjesme ili priče, čitao knjige koje bi ostavio Dušan u svojim rjetkim dolascima iz Knina, gdje je sad radio kao nekakav referent u Tvornici vijaka i tako mi je nekako prolazio dan.
Kad mi je ćaća donio novu zdravstvenu knjižicu javim se u ambulantu doktoru i on mi da uputnice za kontrolu kod specijalista u Kninu. Drugi dan se uputim u Knin i javim se ujaku Dušanu, on je tada radio kao doktor u Domu zdravlja.
Pročita on otpusnu listu i reče mi:
- "Trebaćeš otići u Šibenik na komisiju, ja ću te uputiti na klimatsko lječenje, to će ti biti najbolje da izbjegneš ove naše ljetne vrućine. Od svega, tebi treba najviše čisti zrak i umjerena klima, pa ćemo viditi gdje će te poslati."
Pošalje me da snimim pluća i izvadim krv, a tada da opet dođem kod njega po sve papire s kojima ću ići u Šibenik. Tako sam cjelo prijepodne proveo po ambulantama i na kraju dođem kod njega:
- "Sad uzmi ove papire i otiđi sutra u Šibenik na Komisiju, pa se dobro, dobro odmori. A snimak i krv kažu da je sve u redu, pij još ljekove, oni na klimatskom će ti reći da li treba i dokle još piti.
- "Znači, sigurno će me poslati!?" - pitam ga.
- "Do sada su uvjek takve slučajeve slali, ne znam zašto nebi i tebe. Hoće sigurno na cjelo ljeto!" - potvrdi on ne govoreći detalje.
Sutradan, rano ujutro, sam autobusom, koji je vozio od Ervenika preko Kistanja, Đevrsaka, Bratiškovaca i Skradina, stigao u Šibenik. Nekako mi se učini sve poznato, iako sam ovdje bio tek kao malo djete kad me mater nosila i još dojila. Valjda su mi slike ostale u od tada u podsvjesti. Bez raspitivanja sam našao potrebnu ambulantu i brzo me primiše na pregled. Doktorica pročita papire i obrati mi se:
- "Samo tren, telefoniraću doktoru Ofneru."
- "Prenesite mu da ga pozdravlja moj direktor škole Juraj Lušić." - iskoristim priliku.
Ona kimnu glavom i kad ga dobi prenese mu podatke iz papira i čujem da mu odgovara:
- "Nalazi iz Knina su dobri. Da, blid je, doduše je bjondi, ali je skoro proziran. Kaže da vas pozdravlja gospodin Juraj Lušić, njegov direktor škole u Beogradu Da, da,dobro, tako ću napisati. Hvala doktore."
Spusti slušalicu i obrati mi se:
- "Ideš u Banjske Dvore kod Vraždina. Tamo ti je lipo, velika šuma, i svi su laki slučajevi, ima i dosta mladih, neće ti biti dosadno. Ostani tamo do početka škole, a doktor Ofner se zahvaljuje na pozdravu i kaže da preneseš direktoru, da se nada da će se ovog lita viditi u Rogoznici. Eto tako, moj lipi bjondi." - proži mi ispotpisane i ispečatorane papire.
Bilo je oko jedanaest sati, ostalo mi je dosta vremena do polaska autobusa, pa se uputim u obilazak grada. Sa Poljane krenem kroz kamene kalete do Svetog Jakova, katedrale građene od meštra Jurja Dalmatinca, i pomno razgledam kolonade i naročito isklesana ljudska lica na gornjoj obrubici ispod svoda. Svako lice mi se učini poznato, prikazivalo je našeg domaćeg dalmatinskog čovjeka, varošanina, seljaka, Bodula, Vlaja, Bunjevca, Rišćanina, sviju zanimanja, a svako je pričalo svoju priču. A pričalo se o moru, buri, ribi, vinogradu, ljutom kršu, trudu i muci, rastancima i povratku, tuzi i veselju, o borbi i slobodi, o svemu šta je pretrpila Dalmacija od pamtivjeka do današnjih dana.
Pod dojmom šta na mene ostavi katedrala, zagledam lica ljudi i žena u prolazu i vidim da su to ista lica, isti ljudi, kao da su na njihova tjela stavljene one kamene glave s katedrale.
Pređem preko Rive do željezničke stanice i vratim se na Pazar, gdje razgledam obilje povrća i voća, a najviše hitre prodavačice, britkih pokreta i još britkijeg jezika, koje istovremeno pričaju sa mušterijama i između sebe. Zaglušen od vike i žamora dođem na autobusnu stanicu, gdje je autobus bio već postavljen za polazak.
Mjesta za sjedenje nije bilo, tamo su već spavale tete u crnim ili modrim vuštanima i bjelim povezačama, i čeka na polazak.
Stanem posred autobusa i on uskoro krenu.
Već po izlasku iz grada primjetim da me jedna djevojka uporno gleda. Moje visine, ljepih smeđih očiju, svjetla i baršunasta tena, smeđe kose i punih usana osmjehivala se prijateljici do sebe niskom bjelih bisernih zuba, a stalno bacala pogled prema meni. Obučena po gradsku, ali bez šminke i nekakvih ukrasnih detalja na sebi. Učini se i meni da je odnekud poznajem, brzo sam prebira po sjećanju, ali nisam mogao nikako se sjetiti ko bi i odakle mogla biti, pa se okrenem prozoru i promatram Krku i Skradin šćućuren na drugoj obali.
Po izlasku autobusa iz Skradina, kad se ratiđoše tete s pazara, ona dođe do mene i upita:
- "Izvinite, da li ste Vi iz Kistanja?"
- "Da, jesam." - kažem.
- "Da niste možda Mažibrada?" - pita.
- "Jesam, da!?" - sad sam potpuno iznenađen.
- "Ruže i Marka Mažibrade!?" - ona će.
- "Aha, njihov" - potvrdim.
- "Pa mi smo rod, brat i sestra od tetke! Ja sam od tetke Steve iz Bratiškovaca, ćer joj, Zlata." - ozareno se predstavi.
- "Ja sam Mile, pa kako si me poznala? Meni se činilo da te odnekud poznajem, ali se nisam mogao sjetiti da smo se negdje sreli." - drago mi je.
- "I nismo se do sada sreli, poznala sam te po tetki Ruži, materi ti, puno ličiš na nju." - veselo će ona - "Pa nisam baš bila sigurna, ali pomisli, ako ide dalje od Skradina, idem pitati."
- "To mi prvi put neko kaže, da ličim na mater, vi mi govore da sam nalik na ćaću." - nasmijem se.
- " Meni ličiš, vidiš da sam te poznala, krv nije voda, svoj svije pozna ili po obličju ili po duši." - i ona se nasmija.
I nastavimo nas dvoje priču do Bratiškovaca:
- "Pozdravi mi tetku i ostale, pa kad budeš u Šibeniku javi se, biće mi drago, a možete doći i u Bratiškovce, nije preko svjeta, kad nikad nisi bio." - poziva me.
- "Ovo ljeto neću moći, rekao sam ti gdje i zašto idem, vidiću kasnije, važno je da znam gdje si. Pozdravi svoje!" - kažem joj dok je izlazila iz autobusa.
Nema komentara:
Objavi komentar