Žuto djetinjstvo (26-30)

- 26 -

Navala učenika u našu školu iz područnih škola bila je izazvana reorganizacijom školstva u daljnjoj okolini, jer je dosta roditelja tražilo da im djeca idu u našu školu zbog ugleda koji je imala i radi daljnjeg školovanja djece po gradovima.

Bilo je šestogodišnjih i sedmogodišnjih škola po okolnim većim selima,a onda su djeca u sedmi i osmi razred dolazila u kistanjsku osmogodišnju školu, ako su mislila ići na daljnje školovanje. Pogodna okolnost je bila što je u Kistanjama bio i dom učenika, poslije Drugog rata za ratnu siročad, a sada i za ostalu djecu iz udaljenih sela. Ta su djeca mučila grdne muke u našoj školi,što zbog slabe nastave u svojim školama,a još više zbog kriterija koji su važili u kistanjskoj osmogodišnjoj školi. Ko je nju završio u narodu se smatralo da je "završio malu maturu" ili "nižu gimnaziju". Peti razred je bio selekcija đaka, dešavalo se da na godinu padne pola razreda, neki su ponavljali, ali ih je dosta i odustajalo od daljnjeg školovanja.

Zbog velikog priliva djece školu je trebalo proširiti.Zgrada podignuta za Kraljevine Jugoslavije bila je premala, a na zgradu škole iz doba Austro-ugarske monarhije nije se moglo računati, jer se u jedan dio smjestila uprava Zadruge, a drugi dio je bio adaptiran za stanove. Pala je odluka da se zgrada postojeće škole dogradi jednim krilom, gdje bi bile još četri učionice, dvije na spratu, a dvije u prizemlju.

Nešto para je dala Općina, nešto Mjesna zajednica, a dio je trebalo obaviti kroz radne akcije omladine i učenika škole. Omladina i učenici su trebali nasjeći i navući drva za klačinu, također navući kamenje i opsluživati prilikom loženja klačine. Odlučeno je da se klačina gradi na kraju Vlačina, kod Nikičine jare, gdje je bilo dosta kamena u kršu i smreke, grabovine i rastovine za loženje. Prekinuta je nastava na sedam dana krajem septembra i djeca su prva dva dana kupila kamenje po kršu dok se klačina ozidala, a preostale dane smo dovlačili grančine i slagali ga uz samu klačinu, da bude nadohvat ruke za loženje. To se sve radilo uz pjesmu, zabavu i šalu iako nije bilo nikakvih obroka ili pića za mladost od organizatora.

Pred kraj skupljanja granja meni se desi nezgoda. Vukući oveću grančinu smreke, ona zape, ja je cimnem jače nego što je trebalo, to me prevari i upanem do kukova u škrapu u kršu i oštri kameneni šiljkovi mi izrezaše butinu na desnoj nozi i potkoljenicu na ljevoj. Oblije mi krv noge i ja otrčim za vruće rane pravo kući.

- "Vrag odnjo nji i klačinu, jesi li muga nuge polumiti! Ajde u Ambulantu da ti to prevju!" - galami baba na nji i mene, dok je ispirala rane, pa pošto joj se učiniše veće nego što je mislila i da to prevazilazi njene ljekarske sposobnosti, uputi me doktoru.

U Ambulanti mi ispraše rane jodom, posuše nekim praškom i tada zaviju. Sutra treba previjanje i tako će biti dok treba.

Tako sam na završno slavlje nakon desetak dana, kad je bila proslava i pekli se janjci, doša kao ranjenik. Janjci su zaršili u avliju oko Nikičine jare, u ladovinu ispod pitome drače, gdje su se za tu priliku napravile klupe i stolovi za općinske i ko zna koje još funkcionere, a za omladinu i djecu su skuvali kazan gra i manistre, napravili oko toga gužvu tako da ih je pola ostalo bez išta, pa se razočarano raziđoše.

Ostale su glavešine, do kasno u toplu Miholju noć čula se pjesma promuklih glasova pijanih ljudi.

- "Čuješ li i, sriću im vrag odnjo, namučili djecu, a nabili sebi guzice janjetinom i napili ludaru žutinom. Taki će mi voditi narod!" - reče Mire predveče, kad smo sjedili ispred avlije.

- "Da, ludi su!? Djeca radila i odradila, a uni će to večeras smazati i prikazati da je to potrošeno na djecu! Kad sračunaš koliko će uni večeras strajbati, toliko su mugli platiti radnike, a nemučiti dječurliju." - sračuna Ile.

Kako bilo da bilo, djeca su se radovala novim učionicama.

- 27 - 

Fiskulturu smo radili na igralištu iza škole. Neko je ima dres, neko ne, iako je bilo pravilo da svi trebamo imati sportske gaćice i atlet majcu. Ako nema, štaš mu, nema zašto ćaća kupiti. Vratiš li ga kući, djete nije krivo, nema se! Doduše, taj su izgovor koristili neki kojima to nije bio razlog, a nastavnik Nikola bi se nasmija:

- "A kad takav možeš kopati i žeti, možeš raditi i fizički!" - i nastoja nas nečemu naučiti od atletskih disciplina, pravila i taktičkih poteza kod grupnih sportova. A nama se u glavi vrtio samo nogomet, jer smo u školi imali pravi pravcati kožni fuzbal. Istu taku rukometnu loptu djevojčice su koristile za igru graničara. Nastojeći pomiriti te dvije krajnjosti, na početku sata bi odvježbali par sletnih vježbi, a onda bi se podjelili u dvije ekipe i igrali nogomet, a djevojčice graničare.

Fizički jači ponavljači su diktirali sastav timova.Branko Panin s jedne strane, a Mirko Lalić "Baba" s druge strane. Oni koji bi preostali bili su publika, a po potrebi i rezerva za povređene ili indisponirane prvotimce. Ja sam počeo kao golman, a kad sam u takvim prilikama pokaza da sam dobar i na drugim mjestima, da pravim dobru organizaciju igre djeleći lopte i vičući na suigrače, nastavnik me stavi u sredinu na mjesto centrahalfa, gdje sam osta dugo vremena, sve do trčanja za ocjenu.

- "Danas vas moram ocjeniti, sprintaće se dužina igrališta, dva po dva." - reče nastavnik Nikola i uputi nas na dva kruga oko igrališta na zagrijavanje.

Sprintali smo po dvojica po redosljedu u prozivniku. Onaj koji je brži ide u polufinalnu grupu, a slabiji u utješnu. Na iznenađenje mnogih lako sam pobjeđivao protivnike, čak i krakate Branka Paninog i Mirka "Babu", koji su bili viši i krakatiji, a bogme i stariji od mene. Za finalnu trku smo ostali tako ja i Mirko Gluić iz Doma. Mirko je bio nešto niži od mene, crne kovrčave kose, vrckastih pokreta i mišićava tjela. Dok smo čekali na finalnu trku, nas dvojica smo se odmarali, a takmičile su se djevojčice. Domaši i djeca iz grada su se okupila oko Mirka i davali mu savjete, a djeca iz okoline grupisala su se oko mene i svak od njih je ima po neki savjet u vezi taktike trčanja.

- "Dobro, dobro, daću sve od sebe!" - branio sam se, a u glavi sam ima već razrađeu taktiku. Dobar start, napred što više pognuto tjelo i što duži korak. Pa to je sprint, važan je odraz na startu. To sam već vježba sa Ducom, on je volio trčati, a ja sam mu služio kao "zec". Normalno je, kao deset godina stariji i u punoj mladosti, da me stalno pobjeđiva, ali sam mu od sve djece zadava najviše muke na kratke staze. U razmišljanju me prekinu Mirko "Kutle" iz Čučeva:

- "Ma slistićeš ti ovog prašinara iz Doma! Nećeš valjda dozvoliti da te Bunjevac pobjedi!"

To za prašinara bilo mi je jasno, tako smo pogrdno zvali djecu iz grada kad bi pretjerala svojim foliranjem o lagodnom životu, pošto nisu bili opterećeni radom u polju i oko stoke kao mi iz okoline,a cesta kroz Kistanje je tada bila makdamska, pa se pri najmanjem vjetru dizala bjela kamena prašina i bjelila obuću, ali da je Mirko Gluić Bunjevac to nisam zna.

- "Kako Bunjevac!? Pa ima naše ime i prezime!" - čudom se čudim.

- "Jeste. I on, i Marko Keran i Marica Cota." - potvrdi i proširi Kutle.

- "Znam za Franu Kalođeru da je Bodul." - kažem, a on se jedva privika na štokavicu, pošto su živili do dolaska u Kistanje negdje na Kvarnerskim otocima, gdje mu je ćaća bio milicajac, pa ga premjestiše ovamo, ali za ovo drugo nisam zna. A to tada nikog i nije bilo briga, niti se o tome raspitivalo i govorilo.

- "Ma jesu, budi siguran, to su mi stariji rekli, ovi što rade u dućanima, oni znaju iz kojih su familija i iz kojih sela." - uporan je Kutle.

Pozvani smo na start. Teren na igralištu je bio zemljani, sa pokojim piljčićem, utaban dječjim nogama od jutra do večeri, a to mi je baš odgovaralo. Branko Panin i Mirko "Baba" bili su pomoćni sudije i pazili su na startnu liniju, a nastavnik je otiša na cilj i daće znak spuštanjem ruke i pištaljkom kad treba krenuti.

- "Pozor!" - dižemo se iz klečećeg položaja.

- "Sad!" - izletišmo obojica sa startne linije ki meci.

Krajičkom oka sa strane sam vidio Mirkov odraz, bio je uspravniji od mene, noge su nam bile u istom ritmu, ali sam oko polovine staze primjetio da Mirkove ruke gube ritam, da trza ramenima i dodatnom snagom sam produžio korak i počeo se odvajati. Kroz cilj sam proša korak ispred njega.

- "Bravo! Odlično vreme, po mom satu dvanaest sekundi, ali kad računamo da je staza kraća za dvadesetak metara od prave, za vaš uzrast je to odlično. "Nastavnik proračunava u glavi koliko bi to iznosilo na sto metara, pa odmanu rukom.

A moji navijači su skakali uvis i trčali prema meni vičući:

- "Bravo Marko, živila Bukovica, živila Vlaka!"

Mirkovi navijači su ostali na svojim mjestima.

- "Mirko, pogrešio si u startu, puno si se uspravio, a dok si došao u pravi položaj bilo je kasno. Trebaš vježbati start." - reče mu utješno nastavnik, a meni će:

- "Čestitam, ko bi se nada da ima toliko baruta u tebi! Ali si vježbao, primjeti se to!"

Mirko mi priđe pun nevjerice i zavisti:

- "Još ćemo nas dvojica trčati! Važi?"

- "U svako doba! Važi" - odgovorih mirno.

Nakon petnaestak dana išli smo u Livadice. Nije bilo nastavnika iz matematike i srpskog, pa ih je zamjenjiva nastavnik iz fiskulture i da nam brže prođe vreme, povede nas tamo da igramo fudbal na livadi i muvamo se okolo, kako nebi skakali po Raskršću i okolo škole za vreme odmora. Kad smo prošli Mažibrade priđe mi Mirko Gluić i pita:

- "Oćeš da trčimo?"

- "Nema problema, može!" - dodam torbu kumu Duli.

Požurimo napred ispred grupe, a neko će iza nas:

- "Sad će takmičenje, ajmo gledati!"

Nastavnik se javi:

- "Stop, rješiće to oni sami!"

Lagano smo protrčali pored Šukićeva dočića, tek da se zagrijemo, a onda će Mirko:

- "Od one kamenčine pa do puta za Bjelanoviće, važi!?"

- "Može!" - složim se.

Kad smo bili uporedo s kamenom, on viknu :

- "Sad!"

Isto kao na igralištu, stigao sam prvi.

Odmarali smo se trčkarajući lagano bez rječi, pa smo opet odabrali dužinu staze, trčali sprintom i opet sam pobjedio. Tako je bilo i treći put.

Sjeli smo na zid od Livadica i čekamo ostale da pristignu:

- "Jest, brži si, priznajem!" - reče Mirko kad dođe do daha.

- "Nisi ni ti lošiji, trebaš malo istrenirati start." - priznajem mu ja.

- "Da, ali ti imaš duži korak od mene, teško je to nadoknaditi. Samo mi je to čudno, ti si naoko miran, a ovdje jednostavno eksplodiraš. Niko se nije nada da si tako brz!" - otvori se on.

- "Pa, nisam ni ja zna, mislio sam da će ovi visoki i krakati brže trčati. Eto, neznaš dok ne probaš! Vježbaj ti skok s mjesta, tu jačaš butine i listove, a to je dobro za odraz na startu." - savjetujem ga nesebično.

Zamišljeno Mirko gleda Prominu, neznam jeli me ču.

- "Jesi li se zaželio kuće?" - tiho ga upitam.

- "Da, padne mi napamet, ali šta ću tamo, ovdi mi je bolje." -prizna on, a u očima mu se cakli odraz Promine.

- "Zar nikoga nemaš tamo!?" - pitam ga.

- "Imam neku rodbinu, ali to nije ono pravo. Sirotinja, ne može mi pomoći." - tiho reče.

Pristigoše druga djeca:

- "Ko je pobjednik ?" - zagrajaše.

- "Marko je bolji!" - reče Mirko.

- "Ma, isti smo, nekad on, nekad ja!" - rekoh ja.

Kad smo se preko Prigrede vraćali kući, ja i Čučevljani, tuda im je bilo preče, pita me Mirko "Kutle":

- "Jeli istina da te pobjedi jednom?"

- "Nije, ali dobro trči! Ma pusti, neka je Bunjevac, sirotinja je veća nego mi. Mi bar imamo roditelje, kakvi su, takvi su, naši su, a on ih nema." - odrezah mu.

- "Da, imaš pravo, sirotinja veća od nas, baš mi ga je ža." - zamisli se "Kutle".

- 28 -

Pred polugodište, zadnji dan, imali smo tri sata srpskog. Nastavnik Grulović nam nije, kad je bilo vreme, iz njemu znanih razloga zadavao "Školski rad", a trebali smo imati tri, pa je odlučio to sada nadoknaditi. Za "Školski rad" imali smo posebne zadaće koje su bile kod nastavnika u školi i morale su se ispisivati tintom, ljepim rukopisom, bez grešaka. Sve se gledalo i ocjenjivalo.

Izvadili smo buštre, pera i upijač iz torbi, otvorili bočice tinte, za koje je bilo posebno udubljenje na klupama,a nastavnik nam je podjelio zadaće i nakon toga zadao teme čije je naslove ispisa na tabli. Nije nas požuriva, spojio je odmore i sjeo za katedru da čita neku knjigu.

Kako je u "Pećini" bilo i preko dana mračno pa su stalno gorile sijalice, tako nismo ni primjetili da je van već mrak i da pada veliki snjeg. Kad smo bili gotovi na crkci Svetih Ćirila i Metodija izbijalo je osam sati, snjeg je pada ki iz vreće nošen ledenom burom i upada u oči. Lako je bilo ovoj djeci iz grada ili onima kojih ima više iz jednog sela, pa idu u grupi. A šta ćemo ja i kum Dule ?

Još gore je bilo što se tih dana pričalo da su se te zime pojavili vukovi. Spustili se sa Dinare i ličkih planina radi velike studeni i poklali neku stoku po gornjim selima. Da li je to bila istina ili ne, nije se zasigurno znalo, jer kod nas u okolini štete nije bilo, a za daljnja sela niko nije moga sa sigurnošću tvrditi. Za svaki slučaj ovce ni na tren nisu napuštane, a čuvale su se u blizini kuća.

- "Ajmo kroz Mažibrade, pa ćemo Manastirskom cesticom skupa dokle možemo, a onda ćemo trčati do kuća." - predloži kum Dule.

- "Nema nam druge, vrag odnjo srpski i Grulu!" - složim se.

- "A jeli tvoji pričaju da su se pojavili vuci?" - pita kum Dule.

- "Govori se, a vrag zna jeli to istina!?" - kažem mu.

- "Bogme smo najebali, ako se pojavi!" - otpunu kum Dule i prti snjeg.

- "Do sada je bilo dobro, a sad je gadno!" - otpunem i ja kad smo prošli zadnje mažibradske kuće.

Ispred nas se bjelio zavijani krš, tek po smetovima na kupini i zidovima oko polja razaznavali smo put. Bura nam je studene iglice nosila u oči i lice, tako da smo morali stavljati ruku iznad očiju da bi vidili u daljinu koliko je to dozvoljavala gusta vijavica.

- "Ovo je kao "Kroz mećavu". Jesi li čita Kočića?" - pitam ga ja.

- "Jesam,ali tamo su vuci došli poslije!" - zabrinuto će kum Dule.

- "E, jebi ga, ti vuk pa vuk! A šta bi radio da sad bane?" - pitam njega i sebe.

- "Nemam pojma. Nebi se lako da!" - hrabro će Dule.

- "Nekako bi se izvukli, ako bi bio jedan, a ako bude čopor, gotovi smo!" - pade mi napamet da se vuci zimi udružuju u čopore.

- "Šta bude da bude, samo nemojmo ih više spominjati!" - sinu i Duli ista misa.

Šutke stigošmo do mjesta za rastanak.

- "Sad brzo, nismo valjda vražije sreće." - reče kum Dule i uputi se pravo Manastirskom cestom.

Ja krenem naljevo, preko Navola. Snjeg je pada sve jače ili se to meni činilo. Svjetla je bilo samo od snježne bjeline, orjentira sam se prema poznatom drveću i suvozidinama uz međe njiva i Ilinom Vinogradu. Sve što je bilo tamno mrdalo se pod naletima bure, ali je bar stajalo na mjestu. Sada mi se učini da na zavijanom putu u susret meni nešto ide, nešto se kreće.

- "Šta ću sad!?" - stavim šaku iznad očiju i nastojim razaznati šta je to.

- "Jeste, ide prema meni!" - onisko, crno, lagano se primiče.

- "Vuk!" – stojim na mjestu, neznam šta ću.

Misli mi grozničavo rade, ali rješenje ne dolazi, a to se primiče, nema još ni sto metara.

Pogledam bolje: nije vuk, vuk nije toliko velik !Oprezno krenem napred i tek na desetak metara čujem ćaćin glas:

- "Jesi li ti to Mile?"

- "Jesam, ajme šta sam se prepa!" - odanem ja.

- "Pa đe si dosad, po ovom vremenu?" - preču on.

Objasnim mu šta smo radili u školi.

- "Bijo i osta blesav! Već je za svoju glupost dobio po torbi, a jopet čini gluposti. Zar do ove ure po oovaku vremenu držati djecu u školi!?" - viče ćaća kroz vijavicu.

Kad smo došli kući, svi odanuše.

- "Sreća da sam pogodio kuda ćeš ići. Da smo se mimoišli sad bi se još tražili. Ludi "Ćoro"! Zar je zaboravio kako su ga istukli roditelji bezbradičke djece!" - otrese ćaća snjeg sa opanaka.

- "Šta je to uradio, kad su ga tukli?" - pita Braco.

- "Istuka djecu radi sitnica šibom, da su im dalnovi bili krvavi, pa došli ljudi i natovarili mu torbu. Otad, kažu, ne tuče djecu." - objasni nam ćaća.

- "Ali zato djeli jedinice, za sitnicu!" - požali se Braco.

- "Već će ga neko i zato potprašiti! Nije ovo gimnazija." - prognozira ćaća.

- 29 -

Ćaća nije više iša u Split raditi. Kad se ugasilo gradilište tamo nije ćio ići u Konjic, u Bosnu, đe su ga slali, već je da otkaz.

- "A Marko, kad dođemo bliže Kistanjama ti se javi, u svako doba ćemo te primiti." - reče mu šef gradilišta – "A evo ti i prijateljske preporuke, javi se "Tempu", oni imaju posla na zadarskoj pruzi, tunel "Debeljak" i ne znam šta još, sigurno će te primiti."

Napisa mu je na komad karte nekoliko rečenica, stavio u koverat, zaljepio ga i ispisa ime šefa "Tempovog" gradilišta.

Kad okopni snjeg i počeše pupati bajami ćaća se uputi u Zadar, gdje je bila uprava gradilišta. Prime ga odma i rasporede kao minera na tunelu "Debeljak", koji se probija kroz Debelo brdo ispod Benkovca.

U rano proljeće dođe on jednog vikenda kući i reče da će ostati pet-šest dana i da je naručio traktor da preore njivu u Dolu za vinograd. To će biti ona njiva gdje je prije par godina počeo ručno, sa krampom i ćuskijom, prebijati zemlju, pa odusta, jer je vidio da tako neće ništa vredno napraviti, da će mu trebati godine da vinograd stane na rod.

U ponedjeljak oko podne zatutnja nešto od Zorkine kuće.

- "Vidide Mile, mure biti traktor?" - reče mi ćaća dok je mota duvan u cigaru.

Izletim na Ravnicu i stvarno: putem se valja teški traktor gusjeničar sa podignutim ogromnim plugom.

Dignem ruku i vozač, jak debeljuškast čovjek srednjih godina, pozva me pokretom ruke da skočim na papučicu do kabine.

- "Đe je Markova kuća?" - upita me kroz buku mašine.

- "Samo pravo! Ja sam njegov!" - derem se i pokazujem rukom.

Ćaća je već odgrađiva kolovez na Dolu i traktor dođe do njega.

- "Dobar dan, Mariša! Oćemo li!?" - viče vozač ne gaseći mašinu.

- "Zar se nećeš odmoriti i pojesti nešto?" - kaže mu ćaća.

- "Punesi rakijetine na njivu, časkom ćemo mi to, pa ću poslije jesti. Nego, evo ti divljaka, zakopaj je u vlažnu pržinu, tako mure čekati dok je ne zasadiš." - pruži mu džaku sa ki lakat dugim štapićima divlje loze "Amerikanke", još je sok iz nje na obe strane kapa.

Buka mašine probudi znatiželju u zaseoku, dotrčaše sva djeca i svi krenušmo za traktoromu Do. Kad dođošmo do njive koja je bila u blagoj udolici i na kojoj je bilo najmanje kamena, traktorista spušti plug i poče prevrtati zemlju ocrtavajući duboku brazdu.

- "Ih, koliko je duboka!" - skočim u brazdu i upado skoro do prsiju.

- "Šta ti je mašina, ovo će biti gotovo za sat vremena, a trebalo bi deset ljudi da prebija najmanje dva mjeseca. Mure biti i više, kad zasuši tvrđa je ova crljenica nego beton." - vrti glavom Ile.

Brazda za brazdom, nigdje kamena, tek tamo na uvratima nakraj udolice zastenje mašina i izvali dva-tri samca, a miris vlažne crljenice udari nam u nozdrve.

Nismo se ni nagledali, a već je bilo gotovo. Majstor siđe sa traktora, uze dugi kanap i razmjeri skupa sa ćaćom preorano.

- "Evo, vako Marko. Ako ćeš po starinski saditi mure ti stati oko dvi iljade panja, a ako ćeš po nuvom staće ti oko iljadu i po. Ja ti savjetujem, pošto imaš kunja, sadi po nuvom, tako ćeš mući kunjem orati vinograd, ko će to još obrađivati ručno, a imaćeš isti rod i manje muke. Zemlja je dobra, da je muj ja bi ga diga na kat, a to ti je ki tri iljade panja.Trebaju ti samo dobri koci i jaka žica. Kupi plug za vinograd i rješio si problem." - kaže traktorista.

- "Kakav je to plug, zar i to ima?" - u čudu pita Ile.

- "Sličan ki obični, samo baca na obe strane, a ne trebaju mu kolica. Kad se čojek i kunj izvješte, mure jedan orati. Divota jedna!" - objašnjava majstor.

- "Bogami, to je dobro!" - begeniše Ile.

- "Divljku posadi popodne ili šutra ujutro. Zašilji kolac, punesi macu i buši rupu. Meko je, lako će ići. U rupu stavi šaku đubra, struk divljake i potrpaj zemljom, i eto, dogodine ćeš u ovo doba navrtati. Samo ljepo piketaj prije sađenja, da redovi budu pravi i jednakog razmaka. To ti je taj, kako ga zovu, plantažni vinograd. Lakši je, brate, za obrađivanje upola od starinskog." - uči ih majstor.

- "Dašta brate, u ovim starim vinogradima svaki dan zabiješ glavu među panje, muka živa." - odobrava Ile.

- "Kod nas dolje u Kotarima svi su prešli na ovaj način. Nemoš ti više naći ljude da rade, a i skupo je plaćati nadnice i kad ih nađeš. Ovaki obrađuju muja djeca i žena, a evo ja po cjelom kraju prebijam zemlju." Priča nam majstor.

Poslije ručka majstor ode prebijati drugima, a mi sa ćaćom odošmo piketati budući vinograd.

- "Po nuvom ćemo mi. Svima će nam biti lakše." - odlučno će ćaća i tako mi razmjerišmo.

Do večeri smo posadili pola sadnica divljake, a ostatak ostavišmo za ujutro.

- "Zašto se sadi divljaka, pa se onda mora navrtati? Zašto odma nebi sadili pitomu lozu?" - pitam ja ćaću.

- "Una je otporna na bolesti, filokseru. Ustvari, ovo je američka vrsta loze, a i bolest je došla iz Amerike. Ta je bolest uništila lozu, vinograde, po Dalmaciji, pa se sad mura ovako. Una loza iza naše vatrene kuće što se penje uz kustelić je domaća vrsta, kakva je nekada bila i po vinogradima, ali una nije otporna na tu bolest, suši se." - objašnjava ćaća.

- "Pa kako je ona ostala?" - pitam ga.

- "Tamo je sama, a napola se i podivljačila, biće da se nije radi toga razbolila." - odgovara on.

Sad je trebalo čekati oće li se divljaka primiti.Zasuši jedno petnaestak dana poslije sadnje, ništa se ne miče i ćaća poče vrtiti glavom. Ali pade kiša i poslije sedam dana ozeleniše redovi od prvih stidljivih listića loze.

- "Dobro je, svi su se primili." - zadovoljno će ćaća poslije pregleda zasada.

Te godine oko vinograda nije bilo posla, samo smo posadili između redova kapulu i pljevili nekoliko puta korov. Stoka se nije smjela puštati tamo, a dok smo vinograd čuvali od stoke, tamo s jeseni pronašli bi po koji grozdić crvenkast crnog sitnog zrnja.

- 30 -

Peti razred završio sam s odličnim uspjehom, Braco šesti s dobrim, a Stevo osmi, ki uvjek, vrlo dobrim, dok je Dušan treći razred Učiteljske škole završio s odličnim. Rosa i Mika Ilina su svoj prvi razred završile kao odlikašice. Duška je prohodala i naveliko čavrljala s kim god stigne. Milan Ilin je gurao vrlodobrim ,Jovo Jolin isto tako, a Stevo Jolin, ki Braco, u stopu su se pratili. Ljuba Stevičina je kao Stevo Jolin i Braco završila šesti razred s dobrim, dok se Rajko Jolin priprema u prvi razred. Ićo Đurin i Rada Mirina će u školu prekogodine, kao i Ruža Jolina, a Rosa Đurina će sa Špirom Jolinim još malo trkati po zaseoku.

Duca se treba uskoro vratiti iz mornarice, do sada je bio dva puta na osustvu, a Mara Stevičina je otišla kod stričeva u Zemun i tamo uči školu i radi.

U tih desetak poratnih godina broj žitelja se u zaseoku uvećao za duplo i više, a njive i ograde su ostale iste, broj krupne i sitne stoke je stagnira. Na državnom poslu su Jole, Mariša,Mire i Draša, a Đuro je poče raditi za Manastir, a od starčadi niko nije iša Bogu na istinu.

Od svih zvukova predveče, u to ljetno doba, najača je bila dječja graja, kako sa igrališta na Ravnici, tako i kmekanje iz avlija.

Broj domaćinstava se uveća za jedno. Mire i Ile Ćilitovi su se podjelili.

Skupa su živili, trpili se i podnosili dosta dugo, a onda puče. Mire je gradio prugu, prestajao, pa ponovo počoma,a Ile je pokuša da radi u Šbenskoj luci na pretovaru. Kad se sve zbrojilo, prekinu i on posa i udruži se s Boškom Bjelanovićem i još ponekim, pa bi zidali kuće ili već šta se nađe. Miri se rodiše Rada i Petrovka, a Ile je već ima Milana i Milicu, i malo tamo, malo amo, zbog sitnice, krivog pogleda, krivog djela, a najviše radi toga šta svak oće da bude svoj gazda, puče svađa, najprije ispod glasa i tiho u kući, pa ogovaranje po komšiluku i na kraju javno, glasno sa iznošenjem porodičnih nepravdi i prljavog veša, što inače svaka familija nastoji zadržati u svojoj kući, među četri zida, da se ne rugaju i naslađuju komšije.

Mara, pa za njom Mire, najviše su bili kivni na đeda Ćilita, da su zapostavljeni i oni i njihova djeca, pa da nikan nije želio da Mire uzme Maru, da je govorio ovo i ono, i razbijeno se nije više moglo sljepiti.

Ruža Ilina se sklanjala, od nje se ni glasa nije čulo.

Podjeliše se njive, bašče, vatrena kuća osta Ili privremeno, vinograd u Dolovima pripade Miri, a onaj stari na Navolama Ili, tako se nagodiše i za ograde u Baščini, dočiće i okrajčiće i nasta kakav takav mir. Đed Ćiko se odlučio na život sa Ilom, Ružom i djecom im Milanom i Milicom.

Ile započe u Drašinu dočiću, tu odma preko puta Maričine kuće i avlije zidati sebi novu kuću na sprat, pa pojatu za ovce, pa vatrenu kuću i iskopa gusternu. Poravna krš i nasu zemlju u avliju, te zasadi voćke i lozu za odrinu, obzida avliju ukrasnim zidom iz Kav,a staru avliju i sve u njoj prepusti Miri.

Svak je sad vodio svoj život prema svojoj volji, kako je zna i umio, živjeli su jedno uz drugo, ni toplo ni ladno.

Đed Ćiko nije želio Maru na oči, Miru takođe, za dugo vremena poslije diobe, a kad bi se Mire napio i doša da se miri, on bi kratko reka:

- "Šta se imalo reći, reklo se, šta se imalo djeliti, podjelilo se, nek svak o sebi vodi računa, ja o sebi vodim, tebi ne smetam."

Mirinu djecu nije upetljava u sve to. S njima je bio strpljiv i pažljiv ki sa Ilinom djecom.