Žuto djetinjstvo (56-60)

- 56 -

A u kući se opet raspravljalo o školi, sada je bilo pitanje gdje će Braco, šta s njim? Pošto je Stevo osta u Beogradu da preko ljeta radi po završetku nastave na drugoj godini, ćaća mu posla Bracinu Svjedodžbu i Izvod iz knjige rođenih, da ga pokuša upisati u istu školu i da dobije stipendiju od istog poduzeća. Stevo se, evo već dugo, ne javlja, a Braco se peče na žeravici neizvjesnosti, naročito kad vidi da se ćaća baš i ne sekira i da kaže: "Ako ne bude ove godine, biće dogodine, ja nemam ščim, ako ne dobije stipendiju." Materi nije bilo pravo, kao ni Braci,a ni meni, pa bi ljutito odbrusila:

- "Ne mure se sjediti i govoriti: "Ja nemam!" Dušan je završio, najesen će početi neđe raditi, a za Bracu si i ti treba neđe pogledati, a ne oslanjati se samo na Stevu. Dogodine Mile završava, već treba misliti šta šnjim!"

- "A, pitaću šutra kod muji u poduzeću, mure li se šta od nji dobiti?" - brani se ćaća koji je sad radio u Kninu kod šibenske "Izgradnje" na nekoj stambenoj zgradi.

- "Šutra, đavo odnjo i tvoje šutra, šta si čeka dosad!?" odavno i vrlo rjetko smo vidili tako ljutu mater.

- "Čeka sam neće li Dušan doći, pa da skupa vidimo, a un zavrtan, šta sad radi u Šibeniku kad je završio školu?" - okosi se i ćaća.

Braco i Stevo Jolin su odali ka izgubljeni. Obojica su čekali, a dani su im se odužili. Znali su da ne mogu ići na velike škole, što radi para, što radi ocjena, ali su očekivali da odu na bilo kakav zanat, samo da nisu ovdje.

Koliko se god trudili, a stvarno su se trudili, osmi razred ne završiše bolje od dobar.

- "Jebi ga, zna dobro, zna slabo, trica!" - žalio se Braco.

- "Znaš i sam, tako i meni! Navikli se mi, navikli se nastavnici. Ako znam za pet, kažu da mi se posrećilo, ako znam za jedan, kažu loš dan i eto ti na kraju trice." - žali se i Stevo Jolin.

- "Sjećaš li se kad smo ono iz likovnog crtali one šljive na pijatu. Nacrta i oboja Mile i za mene i za sebe, a Rađen kaže: "Jandrija, ne može više od tri, bolji je bratov crtež." A Mili pet. To ti je to!" - potvrđuje mu Braco.

- "Ja sam vam napiso dobre karakteristike, ma brzo ćete vi odavde, blago vama." - tješim ih.

- "Jebeš tvoje karakteristike, sve su iste, samo promjeniš ime." - na muku se nasmija Braco.

- "Pa ne iu na istu adresu, niko nezna da su iste." - branim se ja.

A ja sam tada kao predsjednik omladine pisao osmašima karakteristike, a one su od slova do slova bile iste,osim imena i prezimena, podataka o roditeljima i broju djece u familiji, te drugih ličnih podataka. Doduše, ni raspored rečenica nije bio isti, ono što je kod jednog bio početak kod drugog je bio kraj, a kod trećeg sredina, ali kad bi se jedna čitala spreda, a druga otraga, onda bi došli do toga da su istovjetne. Kakav dokument, toliko su mu i poklanjali pažnju, važno je da ima pečat i potpis i da je komlet papira na broju. Već tada mi se smučila birokracija, te njeno gledanje forme bez sadržine.

- 57 -

Da nam brže prođe vreme išli smo na Krku, kupali se i igrali nogomet, ali sve nekako bezvoljno, tek tako, da ne sjedimo sa starima ispod bajama u ladovini i slušamo njihove jadikovke o svemu i svačemu: čas o kostima, čas o žetvi, čas o vrućini, čas o politici, skupoći, budalašenju ovoga ili ove i tako u beskraj.

Tog dana ne odošmo na kupanje. Za rose, sa materom omladišmo vinograd, pošto preko noći pade par kapi kiše. Za popodne smo, poslije popaska, planirali sumporati i politi galicom vinograd, pa tako ostašmo kod kuće.

A sutradan smo čuli da se tog dana kod Catare utopio Neven Rađen, mlađi brat našeg profesora Slobodana, koji je završio drugi razred Gimnazije u Kninu.

Sletila grupa Kistanjčana, gradske djece, po onoj vrućini niz Brinu i bez razlađivanja odma skočila u studenu Krku. Neven nije ni izronio, niti ga je voda izbacila. Puklo mu srce i direktno je ki kamen potonu na dno. Popodne došli ronioci iz Zadra i izvukli tjelo iz vode, ni kapi nije proguta.

Velika tuga je pala na kraj, samo se o tome pričalo. Umre staro čeljade, pa vreme mu je, naživilo se, odbugari se i život ide dalje i za rodbinu i za komšiluk. Ali mladić, tako prekinut cvjetak, to je tragedija i za stare, a kamoli za mladost, koja se međusobno poznavala i družila. Nastane neka praznina, rupa u duši, koja te vječno prati i ničim se neda popuniti. Tako je bilo i sa odlaskom Nevena.

Do kraja ljeta više nikom od nas nije bilo do kupanja. Kako da plivaš u vodi iz koje te gledaju plave nepokretne Nevenove oči?

Pred Priobrženje dođoše Dušan i Stevo. Dušan će raditi u Zečevu, u područnoj školi, a Stevo donese vjest da se Braco sprema za Beograd, da je sve sredio. Imaće stipendiju, stanovaće u istom domu i ići će u istu školu i za isto zvanje kao i on. Svima nam je laknulo, a Braci ponajviše.

- "Pa šta nisi javio!?" - pita ga Braco – "Živ sam se pojeo!"

- "Šta da ti javljam. Sazna sam prije desetak dana, a putujem, čemu pisati." - čudi se Stevo, mrtav ladan.

- "O Bože, prije desetak dana! A ja nisam moga spavati od brige." - zakreće glavom Braco.

- "Vrlo važno, dan prije ili poslije." - ne uzbuđuje se Stevo.

- "Kad putujemo?" - pita ga Braco.

- "Škola počinje prvog, ići ćemo tri dana prije." - mirno će Stevo.

- "Znači, za desetak ovih dana moram se spremiti! Jesi li čula majo!?" - viče radosni Braco.

- "Dobro, biće sve u redu, nešto ćemo spremiti." - odmane rukom radosna mater.

- "Idem reći Stevi Jolinom!" - poskoči Braco i odleti iz avlije imitirajući konjski galop.

Dušan se nekako snuždio, zuba ne bjeli, na pitanja mehanički odgovara, a kad ga upitaju za savjet kao školovanog i pametnijeg on obično odgovara: "A kako hoćete.", "Kako vas volja.", ili nešto slično.

Kroz jutro bi otiša na Kistanje, uzeo novine i brzo se vratio, pa bi otiša u Guvno, lega na mutap, čita novine i spava ili se pravio da spava. Kofere koje je donio sa sobom nije ni otvara, a kad ga je mater pitala ima li šta za oprati odgovori joj da nema i da će ih ionako nositi sa sobom u Zečevo, pa se neće ni raspakirati. Utom dođe i Duca iz milicijske škole i reče da će i on početi raditi tamo u nekom Lovranu kod Opatije.

- "Blago tebi, to ti je fino mjesto na moru, sve same vile i hoteli. Ljeti puno turista, zimi je malo dosadno, domaći i penzioneri iz Zagreba, Beograda i Ljubljane na zimovanju, ali je zato mirno, kao milicajac nećeš imati posla." - govori mu Dušan.

- "To sam čuo i od drugih, a to je slično ki u Puli, tamo sam bio u mornarici. Moraću naučiti talijanski, više se govori nego srpski." - slaže se Duca.

- "O, da, u odnosu na moje Zečevo to je Pariz!" - jetko će Dušan.

- "Ma, slušaj, baš sam te ćio pitati, zašto tebe baciše u Zečevo, a znam da ima polupismenih učitelja kojima bi to više odgovaralo. Prije podne bi učili djecu, a ostalo vreme bi mogli obrađivati bašču, držati kokoši, prasad i mali vinograd i tamo u školi stanovati u službenom stanu?" - pita ga Duca.

- "Tko to zna, vjerojatno šta se takav nalazi na mjestu načelnika u Općini, a prijatelj je sa ovom bandom iz Kistanja. I sam znaš da su mi jedva dali stipendiju i to kad sam bio na trećoj godini, pa sad se svete za tu mizernu stipendiju, duplirajući rok." - cjedi Dušan kroz zube.

- "Daj ih kvragu, i mene jedva primiše u miliciju, vjerojatno zbog "dobrih" preporuka odavde, a kunem ti se da sam najpismeniji u generaciji, ma šta pismeniji, ta moga sam im biti profesor." - kaže svoje muke Duca.

- "Ma, neću im ja tamo ostati, moram sačekati mjesec dva, ima izgleda da pređem u Omladinu, pa moram ćutati i čekati, da vidim šta će biti s tim." - poče Dušan odavati svoje planove.

- "Nego šta, pa podivlja bi za pola godine u tom zaseoku, Zečevu, bez pošte, bez dućana, bez struje, a o ostalom da ne govorim." - podržava ga Duca.

- "Bar ću se načitati, dok čekam tamo, ako ništa drugo." - nasmija se Dušan.

- "Moga bi nešto i pisati, e zbilja, tuda je nekada počinja i Simo Matavulj!" - sjeti se Duca.

- "Da,ovo je područno odjeljenje od centralne osmogodišnje škole u Đevrskama, koja se baš po njemu zove." - dopuni ga Dušan.

I tako su njih dvojica provodili dane kujući planove i šetajući predveče do Brine i Pištavaca svaki dan.

- "Ako mi išta nedostaje odavle, to je ovaj pogled s Pištavaca. Sve, sve, ali ovaj pogled na Krku i Manastir sa Pištavaca sa ničim na svjetu nebi mjenjao i ako to ne budem mogao jednom godišnje činiti, bolje da me nema." - zna bi reći Duca.

A Stevo Jolin dođe s vješću da ide u Maribor, kod strica Špire, "Lese", koji mu je naša stipendiju u TAM-a i upisa ga tamo u zanatsku školu. Koju školu, koju struku i zašta će izučiti nije ni on zna:

- "Šta je da je, biće bolje nego da ostanem ovdje. A šta bi ovdje radio?"

- "E, jebi ga Bože, a ja se nada da ćemo biti skupa u Beogradu, a ono, ti na jedan, a ja na drugi kraj svjeta!" - ožalosti se Braco.

- "Šta ćeš, takva nam sudbina, ali ćemo se dopisivati, zar ne ?" - proguta gorku Stevo.

- "Nego šta, kad saznamo nove adrese!" - utješno potvrdi Braco.

Tješili su se, a u dubini bića su znali da im vozovi idu u suprotnom smjeru i da ono šta je bilo sada se višom silom prekida i djetinjstvo zauvjek odlazi u uspomene.

- 58 -

Predveče smo se okupili i otišli Manastiru, sreli tamo neke znance iz škole, poslušari diplare i guslare i pogledali mladost kako igra kola , što s muzikom cintara, što bez njih, ona njema, gdje se čuo samo dah ,ušli u prepunu Portu i tamo vidili Đuru, sveg van sebe od posla, te nam jedva uspije dobaciti:

- "Nemujte otići, samo da prođe ova prva gužva, pa ćemo ići na pečenje u kunubu."

Crkva je bila prepuna, nije se moglo ni doći do ulaznih vrata, a iznutra je kulja dim od bezbroj svjeća i miris tamjana s kadionica.

- "Oćemo li ća, dosta mi je ove gužve!" - predloži Duca.

- "Ajmo, vidili smo šta ima!" - reče Dušan, pa se svi lagano uputišmo uz Brinu.

Kad se popešmo do Ćemera rashladi nas blagi noćnik i Duca duboko uzdahnu:

- "Ovo je ljek, kvragu ona gužva! Jedva čekam da se svake gužve rješim i da se opustim u samoći, a nebi ni iša da Đuro nije navalio da dođem. Sad će se ljutiti što nismo čekali, ali nema veze."

Šetnjom smo išli dužim putem pored Manastirske njive i zatekli starčad kako se ladi sjedeći pred Marišinom avlijom.

- "Šta ste se prije vratili!?" - čude se oni.

- "Vrućina i gužva, vidili smo šta ima i šta ćemo više tamo?" - odgovori u ime svih Dušan.

- Ima li puno naroda?" - kao da je preču, pita Ile.

- "O, ima puno, došlo ih je dosta izdaleka, nemureš niđe proći, igraju i kola i tako, ostale budalaštine, kako to već ide i biva." - poče Duca po bukovačku, kada nikad nije ni odlazio odavde.

- "Pogospodili se mumci, to nji više ne interesira, uni se stide sada tog seljačkog posla i običaja." - naruga se Mire.

- "Nije to Mire u pitanju, meni je dosta gužve i preše svaki dan, pa jedva čekam da je se rješim. A ti ljudi tamo, to čine jednom godišnje i to je njima odmor od svakodnevnog, kao šta je tišina i mir meni." - pravda se Duca.

- "Ma, šalim se, i ja odavno na sajmove ne idem." - ublaži Mire.

- 59 -

Ujutro, na Priobrženje, ćaća zakla šilježe i ispekošmo ga za lada na ražnju. Sto smo iznjeli na avliju, ispod murve u ladovinu, stavili dvije sjeđe, a na sto vino i rakiju, mladu kapulicu i salatu i toplo pečenje.

Ranije se ručalo.

- "Kad smo svi na okupu ajmo se dogovoriti da vako bude svake godine!" - predloži ćaća gledjući plećku.

- "Vidi li se Marko šta na pleću?" - preču baba predlog i pita između dva zalogaja.

Ćaća podiže oglodano pleće prema nebu i poslije pomnog gledanja, stalno držeći pleće u istom položaju, poče govoriti:

- "Što se kuće tiče, ima tri puta, to su Dušan, na najkraćem, Stevo i Braco na najdaljem, a kod ostali ništa posebno. Ođe kod Dušana ima neka promjena na bolje, a desiće se do Božića. Smrti nema, nema rađanja, nema ženidbe, nema udaje, sve je čisto. Sve u svemu, dobro je majo." - odloži ćaća pleće na sto.

- "Pa to se zna i bez bleća!" - javi se Braco.

- "Ćuti mali, dobro je da pleće to potvrđuje, ako se i zna!" - javi se zadovoljna baba.

- "Ima ljudi koji znaju dobro čitati iz pleća, ja se tek malo razumijem, i u stanju su na pleću pokazati znake za svakog člana familije i šire rodbine, i šta će biti šnjima za najmanje godinu dana unapred. A ja sam se spreman okladiti sa svakim da će svako pleće iz našeg stada imati iste vake znake. Evo, vidite ovo!" - uze pleće i na užem zadebljanom kraju pokaza dvije resice od hrskavice, veću i manju, – "Ova veća je kunj, a ova manja je magare. Dok nije Bećar doša kod nas ove veće nije bilo, dobro sam pazio, a sad bude na svakom pleću. Da prodamo Bećara i magare, ove resice bi nestale. U to sam siguran!"

- "Vi gledajte pleće, ja se idem spremati za sajam." - javi se Braco i ustade od stola, a Stevo ga ćuteći sljedi.

- "Ajte vi, ja sam se sa Ducom dogovorio da odemo malo kasnije." - kaže im Dušan.

- "Čekajte da vam nešto kažem!" - javi se ćaća – "Nemujte ni slučajno piti neko vino ili nešto drugo tamo na sajmu. To je sve umjetno pravljeno, smučiće vam se, pa ćetedanima patiti. Popijte ođe kolko mislite da vam je dosta, ali tamo ništa, ma ko vas nagovara!"

- "Nećemo ni tamo ni ovdje!" - rekoše obojica uglas i uletiše u kuću. Uzeše se brijati i nakon toga oblačiti, a Dušan im da kolonjsku vodu da se namirišu poslije brijanja. A tada istrčaše na avliju:

- "Kako izgledamo, a!?" - javi se Braco.

- "Odlično, samo se nemojte oženiti na brzinu." - kažem im.

Bili su iste visine, kao blizanci, Stevo miran ki kip nekog rimskog vojskovođe, a na Braci je svaka žunta igrala. Obuka se u gaće i majcu koje je kupio za odlazak u Beograd, a obuka je i nove cipele.

- "Eh mladosti, šta si ljepa!" - kaže mater milujući pogledom obojicu.

- "Šta ti Mile nejdeš šnjima?" - pita me ćaća.

- "Ostajem kod kuće, idite vi." Kažem neodređeno.

- "Šta je reći, šta ti je?" - pita i mater.

- "Nije mi ništa, Milan ide s rodbinom, ova dvojica i Stevo Jolin, Dušan i Duca, a i nemam ništa obući da bi bio s njima ovako nalickanim u društvu, a ovakav neću da idem." - objašnjavam im svoje razloge – "Ja ću poslije otjerati konja i kravu, a poslije ovce, a Rosa i Duška će sa babom paziti na Mirka."

- "Kako oćeš! Ajde Marko, spremi se, ja ću Mirka podojiti, pa ćemo nas dvoje otići na sat vremena, da vidim rodbinu." - diže se mater i sve zateče svojom odlukom, ona se dosad nije jagmila za odlazak na sajmove.

Ćaća ispi vino i ustade bez rječi, mada bi on sada iša radije prileći, nije ni on bio neki sajmar, a nije moga naći neki ozbiljan razlog da ne posluša mater.

- "Reci im Marko da im mater nije još umrela, iako se ponašaju ki da ‘esam!" - reče baba Anica ćaći da pozdravi sestre odnosno njezine ćeri.

Ja i Rosa pokupišmo pijate sa stola, kosti odnesošmo Vučku,koji je leža koliko je dugačak i širok kod svoje kućice, te sad otvori samo jedno oko kad bacišmo koščine kod njega.

- "Nabuba se lopov, ćaća mu da cjelu džigericu, sad ni makac!" - smije se Rosa.

Začas smo suđe oprali i ostavili u vanglu da se cjedi, očistili sto i pokrili krpom šerpu s ostatkom pečenja. Vino i čiste čaše smo ostavili na stolu, ako neko naiđe.

Dušan ode kod Duce ,a mater i ćaća se uputiše na sajam. Mirko je spava u koljevci, a baba prileže na svoj krevet i zakunja. Rosa i Duška su ispod bajama, na pločama, ispred avlije igrale trlje. Još je bilo rano da izgonim Bećara i Zekulju u Gradinu, pa se počeh muvati po kući, da nađem nešto za čitanje. Kod Dušanova kofera ugledam "Vjesnik" i zgrabim ga, da vidim ima li šta interesantno, pošto je to bilo debelo vikend izdanje, a ranije ga nisam smio dirati, dok Dušan sve ne pregleda, jer on to nije dozvoljava.

Iz novina ispade bjelo pismo na pod i dok sam ga podizao vidim ljepim rukopisom u donjem desnom uglu ispisano Dušanovo ime, a otraga je bio neki mali nečitljivi potpis. Koverta je bila pažljivo otvorena. Zastanem, rado bi ga pročita, ali Dušan bi me prebio da dozna, a i svi bi ga u tome podržavali. A opet, neće mi vjerovati da ga nisam dira, pa bi rezultat opet bio isti. Znatiželja nadvlada, uzmem ljepo složeni list iz koverte i po rukopisu sam odma zna da je od neke djevojke, a po žigu sam vidio da je poslato iz Šibenika. Pisano je prije par dana,a mora da ga je Dušan juče primio, pa ga zaboravio skloniti.

Protrnu sam kad sam pročita:

- "Zbogom ljubavi moja!" i kao u nekom bunilu očima sam letio preko teksta do zadnje rečenice:

- "Zauvjek tvoja Vinka!"

Htjedoh vratiti list u kovertu i tek tad opazih da je ispala mala slika preljepe djevojke, duge blago valovite crne kose, punih usana, pravilna nosa i crnih očiju, mekih pravilnih svilenih obrva, a na poleđini je sitnim slovima pisalo:

- "Samo tvoja, Vinka!"

A tada počmem ponovo čitati pismo, sad znajući kako izgleda djevojka čija ga je ruka i duša pisala. Rukopis joj je bio sitan, kaligrafski ljep, kao i ona sama, a pisala je da je primila njegovo pismo i da bi volila da ga nikad nije primila i da su u antičkim vremenima ubijali glasnike koji bi donosili takve vjesti. A ona razumije sve razloge, sve činjenice, sve okolnosti, koje su logične i istinite, ali da to njena duša ne može da prihvati i ne želi da razumije, pa preko svega kao sljepa prelazi i nastavlja da ga i dalje neizmjerno voli, kao što će tako ostati dok bude živa. Zna ona da su svemu krivi njeni roditelji, da su protiv njenog izbora, da su je na sve moguće načine nagovarali da ga prestane viđati i voliti, da su uključili i širu rodbinu, pa čak joj je pisao i njen ujak koji je svećenik u Rimu i u pismu joj objašnjavao zašto bi trebala prestati da ga voli. A sve se svodi nato da je ona katolkinja i Hrvatica, a on pravoslavac, Srbin, bukovački Vlaj, i da će to kad tad izaći na scenu i uništiti njihovu ljubav i vezu. Zna ona da ga oni neće nikada prihvatiti kao člana obitelji, jer žive u prošlim vremenima, da žive u mržnji, a ližu oltare i tobože vjeruju u onoga ko propovjeda ljubav, a to je tipično malograđansko licemjerje, i da je ona sa njima raskrstila u duši i ma kako god bilo, oni više nisu ono što bi porodu i moralu trebali biti. On za nju ostaje prva,jedina i vječna ljubav i spremna je sve mostve srušiti za sobom i krenuti sa njim gdje i kad on to želi, kao bude njemu biće i njoj, a u ime ljubavi sve će oni podnjeti. Ostavlja njemu na volju da čini šta hoće, ali da zna, ma šta odlučio, da njen život, njeno biće, njena ljubav pripada njemu sada i dok bude živa.

Učini mi se da lupnuše avlijska vrata pa brzo složih pismo u novine i ostavim ga kako sam ga naša i zgrabim prvu knjigu koja je bila u blizini i krenem na avliju i sjednem ispod murve u ladovinu, otvorim knjigu i pravim se da zaneseno čitam. Ispred avlije su Rosa i Duška još igrale na trlju, a izgleda da je prvi zapuh sunčanika lupio vratima. Gledao sam u knjigu i ništa nisam vidio, pred očima mi je bio Vinkin lik, kako piše pismo, nježan smiren i odlučan, kao joj ispod nježne šakice mjesto suza kaplju slova, u nadi da će se ostvariti ono što joj srce želi. Pokušavam da zamislim šta će joj Dušan odgovoriti i sjetim se njegovog ležanja u Guvnu, u osami, i shvatim kakvu je oluju preživljavao u sebi tih dana.

Poželih da imam moć i da mogu reći Vinki i Dušanu, volite se i živite srećno u ljubavi, eto, to vam ja omogućavam, niko vam ne smije niti može išta.

Trgoh se iz te obamrlosti, brzo obrisah oči i lice i predamnom se pojaviše slova u knjizi, koja do sada onako zanjet nisam ni vidio. Koji slučaj, bila je to Nazorova pjesma "Majka pravoslavna", odmah zaklopi knjigu i poluglasno rekoh sam sebi:

- "E moj Vladimire, malo nas je taki, troska se počela opet kopititi, pa će naše sjeme istrunuti u zemlji, ili će klice zagušiti ta pogana travurina. Pitaj Vinku, pitaj Dušana, ako meni ne vjeruješ, oni to doživiše."

Bacim knjigu na sto, pogledam Mirka, koji se u snu meškoljio u koljevci, pa se javim babi:

- "Idem oćerati Bećara i kravu u Gradinu, pripazite na Mirka."

- "Dobro, ajde ti, brez brige, tu sam ja." - uze ona štapić i odgega da lada ispod murve.

A cjelo to popodne i veče Vinkin lik mi je lebdio pred očima i priziva stihove sa dna duše, rađala se jedna pjesma. Uzmem olovku i neku staru školsku zadaću i ispišem stihove, onako kako su navirali, te mi se duša smiri i pade mi sjena sa očiju,a osta žal zakopan na dnu duše i u stihovima pjesme.

Sutradan je slučajno pročita Dušan, tražio neki čisti papirić, pa će:

- "Oho,ti pišeš pjesme!? Bravo, samo tako nastavi, dobro ti ide." - a preko lica mu preleti oblak sjete.

- 60 -

Poslije Probrženja čeljad se poče osipati i u familiji i u Zaseoku. Odoše Stevo i Braco u Beograd, tevo Jolin u Maribor, Duca Maričin u Lovran, pa onada Dušan u nedaleko Zečevo, Mara Stevičina u Zemun, Jole u Gospić, a ćaća na građevinu u Knin.

Ja pođe u osmi razred, Mile Ilin i Jovo Jolin u sedmi, Rosa Marišina i Mika Ilina u četvrti, a Rajko jolin u treći, Ruža Jolina u drugi, a Rosa Đurina i Rada Mirina u prvi. Po Zaseoku su švrljali Ićo Đurin i Duška Marišina, a u koljevkama su pučali Mirko Marišin i Špiro Jolin.

Oko Velike Gospojine padoše prve kapi kiše, opraše grožđe u vinogradima i otkinuše prvo žuto lišće sa bajama, otjeraše ljetnu žegu i pozvaše prve klice iz prosutog žita oko guvna, pa se oko njega zazeleni kao u rano proljeće.

Nastupi Miholje ljeto.

Svjetložute ljetne boje preliše se u oker-žutu na sve strane, prvo na bajamima i murvama u avlijama i okolo njih, pa na bjelušiku i grabovinu po kuvinu, a onda po lozi u vinogradima. Samo se još rastovina opirala do prvih mrazova, a smreka i zelenika su iz svjetlozelene prešle u tamnozelenu odjeću, dok su se jesenići zarumenili. Noći su ovlažile, a jutra posrebrila od rose ukvaćene na paučini i tek niknloj travi.

Posvuda zavlada neki blaženi smiraj.

Sav teret pade na me i mater. Prije odlaska u školu otjera bi Bećara i Zekulju u Gradinu, a mater se postarala za ovce. Ja bi otiša u školu, a ona bi radila oko kuće i po kući. Rosa i Duška su joj pomagale i usput se učile ženskim poslovima. Nakon nastave preuzimao bih brigu oko ovaca i usput dojera Bećara i kravu u pojatu. Kod ovaca bi učio, nešto napisa iz domaćeg, a što se tamo na koljenu nije moglo, napisao bih naveče uz lućernu. I tako svaki dan, ne računajući one sitne poslove po kući i oko kuće: čišćenje pojata, izvoženje đubra, cjepanje drva. A kad je počelo jesnje oranje nekad bi uskočio ćaća, nekad bi se ja i mater snjenjivali, a kad se oralo kod suveznika osta bi dva tri dana iz škole. Drva bi nam nasjeka tetak Marko Stupar, za sebe i za nas, pa bi to karom prevezli u avliju.

Trgalo bi se u oktobru, prije većih kiša. Što kasnije, to bolje, da bjelo grožđe što više porudi, a crno da pređe iz tamnomodre u crnu njansu, tako da se slad ki ljepilo ljepio za prste. Za trganje se trebalo dobro pripremiti; oprati i sumporati bačve, očistiti i sumporati konobu, sve postaviti na svoje mjesto, da trganje bude za dan gotovo i grožđe smašćeno.

Ove jeseni pomagala nam je Toša Vasičina sa svojom djecom; Dulom, Gojkom i Milanom. Počeli smo rano ujutro, još za rose. Djeca su zinula od čuda kad im je rečeno da mogu jesti grožđa koliko žele, ali su se brzo uvjerila da glad nije onolika koliko su im oči govorile. Poslije drugog grozda dropčić se napunio i gotovo. Oči bi, ali nema đe stati, Toša ih nutka: "Ajte, šta čekate, kako ste pričali ja sam mislila da ćete pojesti svako zrno u vinogradu! ’i smije se.

Njihova kuća je bila na vr Kistanja, prema kninu. U poslijeratnoj obnovi su Vasilju i bratu mu Dragiću napravili kuću na tom mjestu, umjesto zapaljene od Talijana, u Mažibradama. Kad se zemlja sa rodbinom izdjelila, takoreći nisu je više ni imali, jer onaj dio šta im je pripa je bio mizeran i neplodan, tako da je nisu ni obrađivali. Vasicu su zaposlili kao čistača u mjestu, a Dragić se snalazio tako šta bi nekom nešto privredio za nadnicu u mjestu, te tako preživljava.

Dule je poša samnom u prvi razred, ali ga škola nije išla, pa je padajući više puta dosta zaosta, Gojko je kako tako učio, a Mile, kojeg su zvali Ćićina, jer je bio malo škiljav, iša je u školu ki i druga djeca, s tom razlikom da je to kod njega bilo na dobrovoljnoj bazi, danas oću, sutra neću, doći ću nešto kasnije, otići ću nešto ranije, a proći ću razred ako mi daju, a ako ne daju meni je ionako svejedno. Druga, naročito gradska, djeca su im se rugala na sve načine, a njima je to bilo svejedno, primali su šalu na svoj račun, a to se pokazalo kao dobar ljek, pa ih ostaviše na miru i primiše u društvo onakve kakvi su.

Grožđe smo nosili u konobu, pošto je vinograd bio u blizini,pa se nije isplatilo mastiti ga u vinogradu i kasnije se mučiti sa velikim sudovima. Ovako smo ga do večeri potrgali i prenjeli u konobu, a sutra ćemo ga smastiti i pustiti da vrije. Mater je izdvojila dio najljepših grozdova i ostavila ih da se suše, najprije na suncu, a poslije će ih nanizati na žicu u konobi.

Toša i djeca odoše poslije večere, a mater im dade oveću krtolu grožđa da ponesu, a oni to uzeše na ljutu muku i popustiše poslije materine pretnje da im se više neće javljati. U to vreme ljudi nisu pomagali da bi uzeli nadnicu, već dobre volje, kao čovjek čovjeku, pa je dužnost domaćina bila da ih toga dana hrani i ugosti, a na nadnicu se nije ni računalo, bilo u novcu, bilo u naturi i otuda je razumljiv Tošin stav, a opet je mater znala da oni nemaju vinograda i da djeca treba da se izdovolje grožđa. Znala je ona da ih je količina grožđa kad su ga vidili u vinogradu jednostavno zagušila i da će ga sutra biti željni, kao da danas nisu ni trgali.