četvrtak, 6. listopada 2011.

Žuto djetinjstvo (41-45)


- 41 -

Predvečerje je posebno doba dana. Kad sunce padne na po koplja do zalaska za neko brdo ili u daleku izmaglicu sjene se produže desetostruko, a sa Dinare se javi burica, tek toliko da zatreperi lišće na granama, pomiluje po licu, baci čuperak kose na drugu stranu glave i otjera onu dnevnu ošamućenost i nervozu. Umorni udovi dobiju novu snagu, a dušu ozrači vedrina. Djeca se razrakole, janjci ki i djeca počnu se igrati velikih, a veseli cvrkut i graja tica napune čula nekom čudnom milinom, da duši dođe da pjeva i šali se.

Već na struzi od Gradine ču sam Bracu i Stevu Jolinog kako nešto živo pričaju i smiju se, a dolje kod Litičica Đuka je pjevala iz sveg glasa, da su sve tri Brine odgovarale svojom jekom, što u ušima odzvanjaše ki raštimani hor.

Nabacim na strugu grančine, navalim kamenčinu na nji da ih dobro pritisne i potrčim prema njihovim glasovima, ali se na po puta predomislim i počmem se lagano šuljati da me odma ne opaze.

- "Jesi li vidio Lale kako onim curama u razredu narastoše sise?Prošle godine su bile ravne ki daska, a sada puna im bluza." - čujem Bracin glas.

- "Ne samo sise, nego im se i guza zaoblila, pa stalno nešto šapću, ispod oka gledaju i kikoću se." - Doda Lale svoja opažanja.

- "A ispod ruku prava gnjezdašca, šta misliš kako je dolje?" -smijulji se Braco.

- "Mura da je pravo pravcato runo, a una natekla ki kod mlade junice, Sveti Bože, jeza me prolazi!" - Lale okrenu po domaći, džabe se Grule trudio, zaškripa zubima i usrče muku.

- "Aha, te vas muke muče, zato neće nauka u glavu!" - priključim im se izlazeći iznenada iza grma.

- "Šta ih to Mile muči? Pizdurina!?" - stvori su odnekuda i Đuro, čija se klepka čula nedaleko – "Ne murate mi priznati, ali vama dvojici je donja udarila u gornju, pa samo mislite kako ćete neku povaliti!" - uhvati ih za ramena i proljulja.

Sjedili smo na Pištavcima i gledali u šarenilo jesenjih boja razbacanih po Brini koje je sumračna sjena već do pola pokrila na Bunjevačkoj strani. Krka se srebrila, a crveni krovovi Manastira i bjelilo vitkog zvonika još su se više isticali tako osunčani posljednjim zracima u toj ljepoti.

- "Nebi bilo loše da se tako nešto desi!" - šeretski Braco namiguje Stevi Jolinom.

- "Uz gargaš, niz gargaš,

Bježi pico đe god znaš,

Jer je kuro budalaš,

Đe god stiže, nuge diže.

Đuro čuva ovce,

Na ovcama zvunce,

Zvunce kuca, pica puca,

Na dvanajst polica."

- Ljulja se Đuro sjedeći između njih dvojice i potiho im kaziva stihove naginjući se čas prema jednom, čas prema drugom.

- "A eno vam Đuke, čujete li kako zove? Šta mislite da una pjeva eto tako, od dosade? Dašta, pjeva da zainteresirani znaju đe će je naći, muji mumci!" - govori govori im kroz smij Đuro.

- "Đuka, ona je za nas stara, mi bi nešto mlađe!" - kaže Stevo Jolin.

- "Đuka stara!? Sad je najbolja, desetak godina starija od vas! Taman vam taka i treba da vas nauči. Kad mrak pane na oči nema stare ili mlade, važno je da je vlažna i vruća. A u vašim godinama ne pada na oči mrak već pomrčina i u po bjela dana!" - zafrkava ih Đuro i stalo im drmusa ramenima.

- "Kod nas u zasoku nema cura, samo Đuka starija i Ljuba Stevičina naših godina. Ostalo balava dječurlija." - kaže Braco slježući ramenima - "A one su naše, domaće, ne valja se petljati!"

- "Na to se ne gleda, važno je da ti nije rod. A ako nećete ođe, Čučevo je tu blizu, pa Draga, paŠtrpci, Bezbradice, Krnete u polju, Voševci, sve je to blizu, samo se vi bojite, mislite da će ispasti neki problemi. Ma oće vraga, samo vi navalite, une žele isto što i vi, pa se unda nije teško složiti." - poučava ih Đuro.

- "Čučevo, Bezbradice, oho, pa ko bi tamo iša, daleko je!" - javi se Stevo Jolin.

- "Ajde reci pošteno: da si siguran da će ti večeras neka iz Čučeva dati, bili iša?" - upita ga Đuro.

- "Ma bi, iša bi!" - ki iz topa odvali Stevo.

- "Iša bi, briga me za večeru i za školu !" - tresnu i Braco.

- "Eto, zna sam! Bijo sam i ja u vašim godinama. Kad je to u pitanju prije bi nuge polumijo nego odusta. Tako mu to dođe." - pokazuju se bjeli Đurini zubi ispod od duvana riđeg brka – "A šta si ti Miško ukrutio? Njesi mi ni ti daleko od toga, i ti si klasa!" - okrenu se tad prema meni - "Mudro šutiš i slušaš. Neka, uči se, a ovo se odnosi i na tebe."

Vrane se počeše spuštati na gusta visoka stabla ispod Manastirske luke. U Brini sve potamni, a na zapadu se zarumeni nebo. Đuro se podiže oslanjajući se na Bracina i stevina ramaena, protegnu se onako krakat i nasmija se od srca:

- "Dosta o picologiji, ajmo polako priguniti ovce, dosta im je za danas!"

- "Ajmo ća!" - složišmo se uglas i nas trojica.

Dugim koracima Đuro odleprša svom stadu, a nas trojica, čije su ovce bile tu zajedno, raširimo se da ih prikupimo iz grmova i usmjerimo prema Dolu.

- "Šta kažeš da ti je ovdje sad Nevenka,a Lale?" - zove ga Braco.

- "Koja, ima ih dvije?" - odaziva se Stevo.

- "Koju oćeš, vrlo važno!" -viče mu Braco.

- "Noćio bi, nebi mi bilo ladno!" -odaziva se Stevo.

- "Bar vuk podavio ovce?" - pita Braco.

- "Koga briga za ovce, a?" - viče Stevo.

- "Tako je, neg ih davi!" - slaže se Braco.

I nastaviše se tako dovikivati mjenjajući samo imena školskih drugarica dve do Dola,a kad smo se tamo sastali na stazi, zaključiše:

- "Sve smo ih izredali, je li?" - smijući se zagrliše i onako glavu uz glavu nagnuti prema zemlji utiho zapjevaše:

- "Uz gargaš. Niz gargaš..."

Okašnjela tica preleti nisko iznad naših glava, preplaši se još više od nenadna susreta, pa stade krilima lupati kroz krošnje rastića, tražeći put ka gnjezdu.

- 42 -

Dok je trajala nastava ja i Braco smo naizmjenično išli u Laškovicu gdje se u kasnu jesen doćerali ovce u stanove. Ja bi poranio zorom i iz stana istjera ovce u Branjevinu, Staru ili Novu ogradu, već kako bi mi rekli, a on je išao popodne da ih snoći i vratio se kasno kući sa ostalim čobanima iz Mažibrada. Dok su ovce bile na ispaši u laškovici tako smo išli svaki dan, bez obzira kakvo je vreme. Nije se izostajalo ni po kiši, ni po snjegu, ni po ledu. Često se dešavalo da u stan stignem mokar od glave do pete i odma uzmem šibice i zapalim vatru i osušim robu, a tada istjeram ovce na ispašu u neku od ograda i dođem nazad kući opet mokar. Opet sušenje, pa u školu, druge odjeće nije bilo. Braci se isto tako dešavalo.

Kad su došli polugodišnji praznici, pošto se nije išlo na nastavu, išli smo skupa na cjeli dan da jedan drugom pravimo društvo, te da nebi pravili dupli put od desetak kilometara. Mater bi nam u zovnicu stavila kruva, preške ili botešku pure, ako bi se našlo varene slanine od sinoć i nje, a ako nema, nikom ništa, večeraćemo kad dođemo naveče kući nešto čorbasto, obično grašine "prdozveka" ili varice začinjene nekom kožicom od repnjače. Ponjeli bi i neke knjige za učiti, većinom neke romane za čitati, dobro će doći za lektiru.

Od ostalih čobana tu bi se naša stric Marketa, ćaćin brat od strica, ali pošto nije bilo bližeg od njega, tretiran je ki rođeni stric i tako smo se prema njemu odnosili, a i on prema nama. Imao je tada pedesetak godina, prosjedu kosu na kojoj je stalno bila nasađena bukovačka kapa sa resama, prosjede ravnoštucane brkove, osrednje visine i meka spora govora, mudrih analiza svakodnevnice i dobrih zaključaka, kako su ga cjenili oni koji su ga poznavali i slušali. Bez obzira na godine bio je znatiželjan ki malo djete, naročito kada su knjige bile u pitanju. A dobro je pamtio, do najsitnijeg detalja. On je tu noćiva, jednom neđeljno bi otiša kući u Mažibrade, presvuka se, popunio zalihe i vratio se ponovo u Laškovicu. Tako od rane jeseni do Đurđevdana svake godine. Dnevno bi dolazili Joškan, Bokica, Vaso "Čalić", Božo Vilić, Ile i Ćevo i Nikica "Beniš". Kad bi im ovce popasle ograde oni bi ih vraćali nazad u kistanjski atar.

Stric Marketa je bio samouk, čitao je sve što bi naša kod djece, knjigu, novinu i tako kratio vreme. Djeca su mu bila poodrasla, poudale se cure, a momci poženili, pa su on i strina Zlatka bili sami. Vikendom bi im iz Knina doša Sako, gdje je radio kao službenik u Banci, pa bi se porazgovarali u troje, jer bi obično tada stric iša kući na preobuku.

Kako smo ja i Braco u Laškovici boravili po cjeli dan, on bi, kad bi obavio svoje poslove, došao k nama u stan ili ogradu, već prema tome kakvo je bilo vreme, i vodio duge razgovore. Nekad nam je priča priče o kraju, o ljudima, događajima, a nekad je tražio da mu čitamo, ako bi ga nešto zainteresiralo ili prepričavamo ako je bilo podugo za čitanje.

- "Draže mi je kad vi čitate, t o je ki da mi neko priča, dok ja sam naslovkam pobježe mi nit, pa se muram počesto vraćati na početak, da bi uvatio misa." - pravda se, mada smo mi smatrali da se on ki ostali stariji ljudi više navika na slušanje drugog, prodirući mu tako u dušu da bi o tome zna dati svoj sud, što nama mladima nije bila osobina. Mi, kada smo na osnovu prvi rječi sve znali i sudili preko koljena, ne vodeći računa da tako štetio sebi i drugima i da je popravka skuplja od izgradnje, ako je uopće moguća.

- "Šta kaže? Bijo Haos, to će reći nešto brez mjere i vremena. Nešto što je nastalo slobodno muremo reći iz Ništa, kao praizvor svega iz čega su nastali Zemlja (Geja), Podzemlje (Tartar) i Ljubav (Eros) kao stvaralačka snaga. Dalje, od Zemlje kao majke nastaje Nebo (Uran), Gore i Ponte (More), a dalje od Zemlje i Neba (Urana) Titani, Kiklopi i storuke nemani (Hektaonhire). Ostalo mi je lako shvatiti, tuče, svađe i podmetanja, borba za vlast tije raznih Bogova i kako je jedan od njih Prometej napravijo za inat njima od zemljanog blata ljude, a jopet drugi Bogovi kako bi te ljude držali pod svojom vlašću, nametnuli im nevolje preko Pandore (Svime obdarene), a dali im jedino dobro Nadu, kao nešto neostvarivo, bez obzira na dogovor smrtnika i besmrtnika.

Ako malo porazmislim, pa mi današnji se njesmo puno odmakli od toga, nastalog prije mnogo iljada godina. Ako uzmemo da su to Stari Grci pokupili po svjetu, nešto od Sumerana, Asiraca, Egipćana i drugije starijih od sebe na iljade godina i dodali nešto svoje, onda je stvar još gora, još manje smo odmakli, ako se uzme da su ovi živili i slično tume mislili ki Stari Grci. Ako to njiovo Ništa pretvorim u razne magnetne, električne, centrifugalne i centripetalne sile, sunčane i kozmičke vjetrove, atome, protone, neutrone i sve ostalo u neprestalnom kretanju, prožimanju i sudaranju, unda od toga Haosa nastade slučajno neki red, Nešto, neka materija ili kako uni kažu Gea (Zemlja) u obliku zvjezda, planeta, asteroida, meteora, maglica, znači stvorio se Svemir. Kad se slegla prašina javilo se Nebo između tih svemirskih tjela, a na samim njima mora, planine i ostali krajolik. To se prilično podudara sa današnjom naukom, ali ostaje pitanje, tog Erosa, te stvaralačke snage, te Ljubavi! Šta je to?Da li je to samo ljudsko ili općenito svemirsko pogonsko gorivo?Da li je taj Eros postoja prije Haosa ili je nasta istovremeno ili kašnje? Šta vi mislite?" - rezimira on naše čitanje antičkih priča, koje se bilo odužilo, da su nas jezici zabolili.

- "Postoje razne teorije striče, jedna kaže da je bilo prije Stvaranja, a druge kažu da nema prije i poslije, da u tim procesima vreme kao kategorija ili mjera ne postoji. Treći to sve pokrivaju imenom Boga, Jahvea, Alaha, Manitua, ko zna kako se to sve na raznim jezicima izgovara,a činjenica je da pravog i sigurnog odgovora nema, ni kod religija ni kod nauke." - pokušavam da mu nešto objasnim.

- "Ma da, šta ja od vas tražim? Kad to ne znaju ni školovanije glave od nas. Ali uno o ljudima što izreče pjesnik Hezoid, o ljudima iz svoga doba, isto je i danas! To, da su ljudi sami sebi najveća muka! Ta mu je dobra. Od rječi do rječi isto je i danas. Da ste mi pročitali da je to napisa neko od današnjih ljudi prije bi povjerova nego kad ste mi rekli da je to napisa taj pjesnik iz Askre u Beotiji prije više iljada godina. Zar se tu išta promjenilo? Po meni, nije!" -zamrda glavom ljevo desno i lagano ustane s kamena.

- "Ako ništa, bar nam brzo prođe dan, jel` tako sinovci!?" -nasmješi se uzdržano i ode polako prema svojoj ogradi i ovcama.

-"Jebeš filozofiju i Stare Grke! Ispočetka mi je bilo interesantno, ali vrlo važno, šta je prije bilo kokoš ili jaje. Imamo jedno i drugo, to je važno, zar ne ?" - odzjeva Braco, našto je izgleda dugo čeka ustručavajući se od strica.

- "Sve nečemu služi, pa i ovo, ne zaboravi to!" - govorim mu važno, još pod utiskom priča.

- "Ja od toga neću živiti, pa ko voli nek izvoli!" - odlučno će on – "Više volim nešto konkretno, ovozemaljsko, od te maglice!"

- "Vjerojatno neću ni ja, ali bi volio sve ovo izučavati, tako je interesantno." - kažem mu zamišljen.

- "Možda i oćeš, ko zna šta koga čeka u životu!" - ustane on i dade znak da idemo kupiti ovce i kretati kući.

Kad smo ulazili u avliju pojavi se Mjesec nad Prominom i učini mi se da mi je namignu sa oba oka.

- 43 -

U naš zaseok ušla je poodavno svemirska era. O "Sputnjiku" se naveliko pričalo, neko je vjerova u te priče, neko ne, ali kad smo za vedra neba vidili noću novu zvjezdu i oni koji nisu vjerovali sada nisu imali kud. Zvjezda se kretala u odnosu na ostale previše brzo i u suprotnom smjeru, a i bila je bliža od ostalih, pa i samog mjeseca. A kad su donjeli vjest da se u jednom od satelita nalazi kujica Lajka i kada su stari saznali da se ona neće nikad vratiti nazad, rekoše:

- "Jadna kujica, šta je muče, ne mure ona biti nizašta kriva da je tako kažnjavaju."

- "Pa, mora se žrtvovati radi napretaka nauke!" - objašnjavali smo mi mlađi.

- "Jadna je to nauka koja se pravi preko ubistva živa Božjeg stvora." - ostajali su oni pri svomu - "Veća bi i korist od nje bila da je sačuvala nečije kokoši od lisice, pa da je pritom i nastradala".

Taman smo se navikli ne jedne, kad eto ti drugih. Rusi, Rusi, pa Amerikanci i džaba se trudio Grga Zlatoper u "Glasu Amerike" da umanji rusku veličinu i prednost u trci, koga smo naveče slušali na Ducinom tranzistoru.

- "Sreću mu vrag odnjo Skradinsku, mjesto da prizna da su Rusi bolji, vidi šta laže. Amerika, sloboda, pravda, bogastvo, a đe su sad? Štite ustaške i četničke koljače Pavelića, Artukovića, Đujića i usuđuju se govoriti o pravdi i poštenju!? Šta im ne sude ki i Švabama u Nirnbergu? E,oće šutra, kako bi nas š njima ucjenjivali! Briga nji šta su ovi nas ođe klali, važno je da njesu njiove i da su protivu komunizma i socijalizma, pa neka su im rauke krvave!" - lupa Ile kapom titovkom po koljenu da otpane osušena maljta.

- "Stalno ja govorim da su Rusi veliki narod, a đe je taki narod, veliki su mu i naučnici. Džabe ti kapital, ako nemaš pameti! Rusi ki i naši opismeniše i školovaše toliku masu mladosti i tu se mura naći neko pametan,da take stvari izmisli i izvede. Biće toga još, ovo je tek početak." - prognozira ćaća.

- "Zar je Grga Zlatoper iz Skradina?" - pita Duca.

- "Dašta! Pobjega u Ameriku kad se vidilo ko će ođe pobjediti. Sad nam od tamo prodaje slobodu i demokratiju. Veliki mi demokrata kad štite Pavelića, Đujića, Artukovića, Stepinca i unu kraljevsku kamarilu. Sve se to borilo za vlast i bogastvo, a poklaše toliko sirotinje. Bogatiti se na nevinoj krvi, to je i po Bibliji proklestvo." - kiselo će ćaća.

- "A kralj Petar, šta se on sliza s njima? Šta on tu nije uveo reda dok je bilo vreme?" - uključi se i Mire.

- "Đavla će un uvesti! Od sviju nji un je svemu šta se desilo najmanje kriv. Eto, un je bio nešto mlađi od tebe Duca kad su ga okrunili. Djete,šta uno zna o politici? Njemu su najviše krivi njegovi savjetnici, generali i ministri. Tobože, vode račina o Kruni, a ustvari bore se za sebe, ko će više zgrabiti časti i vlasti iz kraljeva ugleda i korita. A sad je najlakše istresti svu krivnju na njega!" - neda ćaća na Kralja.

- "Pravo kažeš Mariša, un se u toj dobi zateka na mjestu Kralja, bez iskustva, bez autoriteta, dotle mu stric Knez Pavle radio jedno, a sad se od njega očekivalo da preko nući napravi drugo, nešto pametno. Napravio bi un jadnik da je zna! A uni oko njega su bili ti koji su trebali znati. Sad je un kriv, a uni uživaju u bogastvu koje su u njegovo ime napljačkali. Eto taj Stepinac, nikad nebi posta kardinal da nije bilo Kralja Aleksandra. A kako je vratio: posta najveći borac za NDH pod plaštom katoličke crkve, koristeći njenu frazeologiju. Čuješ li šta ovaj Grga govori, bijo svešteno lice, nema on veze sa ustašama, Pavelićem i NDH. A ja tog Grgu pitam, šta je taj Božiji čojek učinio da spreči ustaška klanja? Šta je poduze protiv svoji fratara koji su bili glavni vođe ustaškog pokreta, često glavni kolovođe i organizatori zatiranja cjelih srpskih sela i familija? Toga sam se nagleda u ratu! Mi ođe trebamo dići spomenik Talijanima! Da su ođe došle ustaše kao gore u Lici, Kordunu, Baniji, Bosni, nebi kamen na kamenu osta. O narodu da ne govorim!" - ježi se Ile, gužvajući kapu u rukama.

- "Vidićeš ti, danas šutra on će ispasti svetac! Vatikan je to, njima se ne žuri, vreme će učiniti svoje, rane će zarasti, sjećanja izbljediti, svjedoci pomreti, dokumenti će se uništiti, a ostaće mit o njegovu mučeništvu i eto ga: Svetac! Čujem ja na gradilištu svašta. Dosta njiovi misli da to što o Stepincu vlast i komunisti govore nije istina, da je to propaganda. Pa čuješ li "Glas Amerike", po njima je Stepinac žrtva komunističkog režima, on nema veze sa ustašama i Pavelićevom NDH, a šta je drža najveću svećeničku funkciju u toj koljačkoj bandi i blagosilja joj djela i dava oprost, nije važno. Tija voda breg roni, tako će ti biti kad tad!" - nadoveže se na Ilin jed Mariša.

- "Jopet vi na politiku, đavo odnjo i nju i Grgu Zlatopera. Više volim slušati ovo o satelitima, čekajte malo, ućutite, da čujem šta kaže!" - prekinu ih Duca.

A pri kraju emisije Grga Zlatoper je javio da su Sovjeti poslali u Svemir prvog čovjeka kozmonauta Jurija Gagarina koji je obletio u svemirskom brodu "Bostok 1" zemaljsku kuglu i da je let trajao jedan sat i četrdesetosam minuta i da se uspješno spustio na Zemlju. Dalje je javio da to potvrđuju američki naučnici i da se uskoro planira i prvi let američkog astronauta.

- "Aha, neću ti Boga, vidi kad to javlja! A da je Amerikanac samo bi se o tome govorilo!" - skoči Ile oduševljeno.

- "Rusi,ko će nego Rusi! Reka sam ja da trka počinje, zasad Amerikanci gube. Ma ko da je, ode nauka napred!Oće li je ljudi mući pratiti?" - drago je i Mariši.

- "Šta će sad baba Pera? Kad je "Sputnjik" odnio Lajku u Svemir ona je svojoj kujici dala ime Lajka po njoj, za uspomenu. Šta će sad?" - smije se Duca.

- "Neki dan sam vidio da je skotna. Brzo će se ošteniti, pa nek jednom štencu da ime Gagarin ili Juri, mure i oba, kako oće!" - nađe rješenje Mariša.

- "Moraću joj reći, idem odma kod nje!" - diže se Duca i uze radio.

Tako se raziđošmo kućama te vedre proljetne večeri kad čovjek prvi put otkad postoji ljudski rod pogleda na Zemlju očima nebesnika.

- 44 -

Predveče, kad smo "Iznad bašča" na malom igralištu igrali fudbal, doleti Jovica Jolin i donese vjest:

- "Oštenila se Lajka, ljudi!"

- "Koliko ih ima?" - upita Milan Ilin.

- "Šta ja znam, neda prići, koliko sam ja iz daljine vidio ima ih deset-petnajst, sreće mi." - zajapurio se Jovica i razmava rukama.

- "Đavo te udavio, uvjek moraš lagati! Deset-petnajst, toliko kvočka ne izleže pilića!" - okosi se na njega brat mu Stevo.

- "Vidićemo kašnje, kad ih baba izbroji, vidićeš da ne lažem." - podvuče rep Jovica.

- "Sad će nju baba Pera pomusti, biće za večeru grušaline, jel Jovice!?" - uozbiljio se Duca.

- "E, e, e, kuju musti, ko to još radi?" - iskrivi usta Jovica.

- "Moja Drama je muzla Banjaru, znaš kako je dobra ta varenika, sto puta je ljepša od ovčje. Jel tako Braco, jel tako Stevo?Šteta, otkad je krepala nisam se najeo prave varenike." – Duca će još ozbiljnije.

- "Istina je, ja sam gleda kad je muze!" - potvrđuje Braco.

- "Pa meni je baba lječila kukurjekavac varenikom od magarice, zašto nebi muzla kuju kad joj je varenika ljekovita." - prihvaća igru i Stevo Jolin.

Jovica nezna šta bi! Čelo mu se naoblačilo, ne bi se krivio, a teško mu je povjerovati da je to istina. Suze mu počeše izbijati na nos i on rukavom obrisa izdajice. Čeka, valjda će odustati i reći mu istinu.

- "A koliko se od kuje može namusti?" - pitam ja Ducu, ozbiljan ki i oni.

- "Zavisi, koliko bude štenčića. Ako ih je deset do petnajst, kako kaže Jovica, računaj pola litru po štenetu, to mu dođe pet do sedam i po litara. Bogme dobro! Toliko ne daje ni Marišina Zekulja. Biće varenike i za kiseljenje. Blago vama Stevo i Jovice, šta ćete se nalebati!" - zavidljivo će Duca.

Iz oblaka na Jovičinom čelu sinu munja i prosu se obilna kiša i on se na sav glas raskrivi:

- "Sad ću vas ja reći babi Peri! Vidićete vi, sad će vas ona matrakom!" - i otrča niz ulicu.

Malo kašnje dođe nam, lagano se njišući u hodu, Sava Jolina, kuljava do zuba, a iza nje je skrivena u rub vuštana provirivala plava Jovičina kovrča:

- "Šta mi rasplakašte malog Jovicu, sram vas bilo, magarčine jedne! Stevo, šta ne braniš svog mlađeg bracu?" - viče naglas i namigiva nam plavim čima.

- "Hm,tog lažovčinu! Ko ga tjera da se hvali preko svake mjere! E, baš ćeš je kusati večeras! Ako niko neće, ja ću je pomusti i dati ti, da ti se skrati jezik!" - zaprapišti se Stevo ne obazirući se na materine znake.

- "Ma nemoj Stevo, još ovaj put. Ako se ne popravi i opet nešto slaže neće biti kasno, ta dojiće se štenčići dok se Lajka ponovo ne prokuca i poveže sa Marišinim Vučkom." - smije se Duca.

- "Ajte kvragu, mulci jedni, dajte mom Jovici da igra s vama."- nasmija se Sava i upita me:

- "Jel ti mater kod kuće?

- "A kud će, tamo je." - prešno odgovorim ne prekidajući igru.

Mater je, ki i Sava, bila kuljava. Sada su nji dvije dogovarale organizaciju oko porođaja.

- "Ajde na branku, jadan li si ako primiš gol!" - potjera Stevo Jovicu na mjesto golmana, a ovaj rukavom obrisa suze i bale i svečano obeća:

- "Biću bolji od Beare!"

Sava odgega kod Ruže Marišine, trebala je po onome šta se čulo, svaki dan roditi.

- 45 -

Mi smo imali pasa Vučka, a Milan Ilin je ćio da i on ima pasa. Zato je uložio puno truda da ubjedi đeda Ćilita da mu dozvoli da donese od babe Pere jedno štene.

Đed Ćilit ni čuti, a pogotovu kad je ču da nema muških štenaca već samo kujice:

- "Ma Milane, šta je tebi, svake godine imaćemo pasje svatove. Šta ćeš raditi svake godine od štenčića?" - odvraća ga razborito đed.

- "Đede, Mile Marišin ima Vučka, Jovo ima Lajku, zašto i mi nebi imali pasa da nam čuva kuću i ovce?" - uporno nagovara Milan.

- "Kuću čuvam ja, ne mičem se od nje, kud ću sa ovom kljakavom nugom i štapinom, a ovčinama čuvar netreba, jer nema vukova." Neda se đed Ćiko.

- "Ja ću nju izdresirati, pa će ona ići po ovce i cjelo vreme paziti na nji, a maja će moći nešto drugo raditi, a na dangubiti oko ovaca." - ima i Milan svoje razloge.

I tako danima. Kad je ponestalo razloga na obe strane Milan primjeni drugu taktiku. Svečano izjavi:

- "Dok ne dobijem štene ja neidem u školu i gotovo!"

Džabe je đed Ćilit kumio i molio da Milan promjeni odluku, a kako se vreme za polazak u školu ubrzano primicalo, nema druge, popusti:

- "Em ti svetog Aranđela, tebi i Perini i kuji! Ajde dunesi!"

Milan skoči ki zapeta puška, a ja zanjim, pa preko Njivice doletimo u babe Pere avliju:

- "Baba Pero, baba Pero, doša sam po štene, reka đed da ga donesem!"

- "Evo srećo, pa biraj koje ćeš! Dva muška sam ranije obećala i već su ih odnjeli, a od ove dvije kujice biraj." - povede nas baba Pera do legla iza kuće.

Lajka se tamo opružila koliko je duga i široka, samo malo podiže glavu kad smo došli, pogleda nas nezainteresirano, i nastavi spavati, dok je jedno bucmasto štene redom joj probalo mrke sise nebili izvuklo koju kap varenike, a drugo mirno ležalo kod materine glave. Milan zgrabi debeljucu i ponese se je, a baba Pera zapovjedi Lajki:

- "Lezi Lajka, mila, mir!",

- i nas dvojica trčeći stigošmo nazad prekim putem preko Njivice u đedovu avliju:

- "Evo ga đede,vidi kako je ljepo!" - spusti Milan debel kujicu ispred đeda.

Đed ga ocjeni znalački:

- "Izgleda da je sladokusno!"

Nije trebalo dugo čekati na potvrdu đedove ocjene. Štene namiriša korito sa mećom za prasad i pope se prednjim šapama na rub i poče kusati ki gladna godina.

- "Em ti Aranđela, ko će ovo naraniti! Milane, nusi ovo nazad babi Peri nek ga una rani, a dunesi uno drugo. Ovo ti nije lovačko, ovo će samo žderati i ležati u ladovini oko kuće." - izdera se van običaja đed Ćilit.

Tu nije smjelo biti pogovora, uzešmo štene, sada još okruglije od polebane meće, i vratimo ga istim putem babi Peri, a uzmemo ono koje je spavalo kod Lajkine njuške. Kad ga je đed vidio, pogladi ajdučke brkove, i reče:

- "E,ovo je već bolje, ova će kujica biti pravi lovac!"

A štene, ki da je znalo od koga će zavisiti njen status, zavuče se ispod đedove katrige, smota se u klupko i drhtureći ukutri.

Nekoliko dana nakon toga nas dvojica krenušmo u školu, ali kod Zorkine kuće začušmo sat sa Sv. Ćirila i Metodija i učini nam se da smo zakasnili, pa se pritajišmo da čujemo ponavljanje, a ono stvarno ponovi dva sata.

- "Jebi ga, zakasnili smo, biće šiba, šta ćemo sad?" - pita Milan.

- "Ajmo mi tu iza Zorkine kuće, na ploče, pa ćemo se vratiti nazad kad bude vreme, ki da smo bili u školi." - predlažem ja.

I tako bi.

U ladovini na ledenim pločama gubili smo vreme smišljajući ime za Milanovo štene, ali se do kraja zasigurno nije odlučilo, vidićemo šta će reći đed.

Vratili smo se kućama u vreme kad se uobičajeno dolazi iz škole, ne govoreći nikome ništa. Sutra ćemo se u školi opravdati da smo morali nešto u polju raditi, tako nam je zapovjedio ćaća, pa će se pisati opravdano, vrlo važno za jedan dan. To su i druga djeca radila, a razrednik će sve to zaboraviti dok uspije vidite nekog od roditelja.

Naveče dođe Milan i reče da će se štenica zvati "Luca".

- "Luca!? Ajde muj Milane, zovi je ti kako oćeš, ali će je svi zvati Banjara. Tako su se sve Krnetske kuje zvale, pa će se zvati i ova." - kaže mu Mariša.

Milan je nastavio neko vreme zvati Lucom, ali je bilo džabe. Svi ostali, staro i mlado, zvali su je "Ćilitova Banjara", za svaki slučaj dajući oznaku, jer ako bi Duca nabavio štene, njegova familija je polagalo pravo na to ime, bez pridjeva.

Nema komentara:

Objavi komentar