- 41 -
Predvečerje je posebno doba dana. Kad sunce padne na po koplja do
zalaska za neko brdo ili u daleku izmaglicu sjene se produže
desetostruko, a sa Dinare se javi burica, tek toliko da zatreperi
lišće na granama, pomiluje po licu, baci čuperak kose na drugu
stranu glave i otjera onu dnevnu ošamućenost i nervozu. Umorni udovi
dobiju novu snagu, a dušu ozrači vedrina. Djeca se razrakole, janjci
ki i djeca počnu se igrati velikih, a veseli cvrkut i graja tica
napune čula nekom čudnom milinom, da duši dođe da pjeva i šali
se.
Već na struzi od Gradine ču sam Bracu i Stevu Jolinog kako nešto
živo pričaju i smiju se, a dolje kod Litičica Đuka je pjevala iz
sveg glasa, da su sve tri Brine odgovarale svojom jekom, što u ušima
odzvanjaše ki raštimani hor.
Nabacim na strugu grančine, navalim kamenčinu na nji da ih dobro
pritisne i potrčim prema njihovim glasovima, ali se na po puta
predomislim i počmem se lagano šuljati da me odma ne opaze.
- "Jesi li vidio Lale kako onim curama u razredu narastoše
sise?Prošle godine su bile ravne ki daska, a sada puna im bluza." -
čujem Bracin glas.
- "Ne samo sise, nego im se i guza zaoblila, pa stalno nešto
šapću, ispod oka gledaju i kikoću se." - Doda Lale svoja
opažanja.
- "A ispod ruku prava gnjezdašca, šta misliš kako je dolje?" -smijulji se Braco.
- "Mura da je pravo pravcato runo, a una natekla ki kod mlade
junice, Sveti Bože, jeza me prolazi!" - Lale okrenu po domaći,
džabe se Grule trudio, zaškripa zubima i usrče muku.
- "Aha, te vas muke muče, zato neće nauka u glavu!" -
priključim im se izlazeći iznenada iza grma.
- "Šta ih to Mile muči? Pizdurina!?" - stvori su odnekuda i
Đuro, čija se klepka čula nedaleko – "Ne murate mi priznati,
ali vama dvojici je donja udarila u gornju, pa samo mislite kako ćete
neku povaliti!" - uhvati ih za ramena i proljulja.
Sjedili smo na Pištavcima i gledali u šarenilo jesenjih boja
razbacanih po Brini koje je sumračna sjena već do pola pokrila na
Bunjevačkoj strani. Krka se srebrila, a crveni krovovi Manastira i
bjelilo vitkog zvonika još su se više isticali tako osunčani
posljednjim zracima u toj ljepoti.
- "Nebi bilo loše da se tako nešto desi!" - šeretski Braco
namiguje Stevi Jolinom.
- "Uz gargaš, niz gargaš,
Bježi pico đe god znaš,
Jer je kuro budalaš,
Đe god stiže, nuge diže.
Đuro čuva ovce,
Na ovcama zvunce,
Zvunce kuca, pica puca,
Na dvanajst polica."
- Ljulja se Đuro sjedeći između njih dvojice i potiho im kaziva
stihove naginjući se čas prema jednom, čas prema drugom.
- "A eno vam Đuke, čujete li kako zove? Šta mislite da una
pjeva eto tako, od dosade? Dašta, pjeva da zainteresirani znaju đe
će je naći, muji mumci!" - govori govori im kroz smij Đuro.
- "Đuka, ona je za nas stara, mi bi nešto mlađe!" - kaže
Stevo Jolin.
- "Đuka stara!? Sad je najbolja, desetak godina starija od
vas! Taman vam taka i treba da vas nauči. Kad mrak pane na oči nema
stare ili mlade, važno je da je vlažna i vruća. A u vašim godinama
ne pada na oči mrak već pomrčina i u po bjela dana!" -
zafrkava ih Đuro i stalo im drmusa ramenima.
- "Kod nas u zasoku nema cura, samo Đuka starija i Ljuba
Stevičina naših godina. Ostalo balava dječurlija." - kaže
Braco slježući ramenima - "A one su naše, domaće, ne valja se
petljati!"
- "Na to se ne gleda, važno je da ti nije rod. A ako nećete ođe,
Čučevo je tu blizu, pa Draga, paŠtrpci, Bezbradice, Krnete u
polju, Voševci, sve je to blizu, samo se vi bojite, mislite da će
ispasti neki problemi. Ma oće vraga, samo vi navalite, une žele isto
što i vi, pa se unda nije teško složiti." - poučava ih Đuro.
- "Čučevo, Bezbradice, oho, pa ko bi tamo iša, daleko je!" -
javi se Stevo Jolin.
- "Ajde reci pošteno: da si siguran da će ti večeras neka iz
Čučeva dati, bili iša?" - upita ga Đuro.
- "Ma bi, iša bi!" - ki iz topa odvali Stevo.
- "Iša bi, briga me za večeru i za školu !" - tresnu i
Braco.
- "Eto, zna sam! Bijo sam i ja u vašim godinama. Kad je to u
pitanju prije bi nuge polumijo nego odusta. Tako mu to dođe." -
pokazuju se bjeli Đurini zubi ispod od duvana riđeg brka – "A
šta si ti Miško ukrutio? Njesi mi ni ti daleko od toga, i ti si
klasa!" - okrenu se tad prema meni - "Mudro šutiš i
slušaš. Neka, uči se, a ovo se odnosi i na tebe."
Vrane se počeše spuštati na gusta visoka stabla ispod Manastirske
luke. U Brini sve potamni, a na zapadu se zarumeni nebo. Đuro se
podiže oslanjajući se na Bracina i stevina ramaena, protegnu se
onako krakat i nasmija se od srca:
- "Dosta o picologiji, ajmo polako priguniti ovce, dosta im je za
danas!"
- "Ajmo ća!" - složišmo se uglas i nas trojica.
Dugim koracima Đuro odleprša svom stadu, a nas trojica, čije su
ovce bile tu zajedno, raširimo se da ih prikupimo iz grmova i
usmjerimo prema Dolu.
- "Šta kažeš da ti je ovdje sad Nevenka,a Lale?" - zove
ga Braco.
- "Koja, ima ih dvije?" - odaziva se Stevo.
- "Koju oćeš, vrlo važno!" -viče mu Braco.
- "Noćio bi, nebi mi bilo ladno!" -odaziva se Stevo.
- "Bar vuk podavio ovce?" - pita Braco.
- "Koga briga za ovce, a?" - viče Stevo.
- "Tako je, neg ih davi!" - slaže se Braco.
I nastaviše se tako dovikivati mjenjajući samo imena školskih
drugarica dve do Dola,a kad smo se tamo sastali na stazi, zaključiše:
- "Sve smo ih izredali, je li?" - smijući se zagrliše i
onako glavu uz glavu nagnuti prema zemlji utiho zapjevaše:
- "Uz gargaš. Niz gargaš..."
Okašnjela tica preleti nisko iznad naših glava, preplaši se još
više od nenadna susreta, pa stade krilima lupati kroz krošnje
rastića, tražeći put ka gnjezdu.
- 42 -
Dok je trajala nastava ja i Braco smo naizmjenično išli u Laškovicu
gdje se u kasnu jesen doćerali ovce u stanove. Ja bi poranio zorom i
iz stana istjera ovce u Branjevinu, Staru ili Novu ogradu, već kako
bi mi rekli, a on je išao popodne da ih snoći i vratio se kasno kući
sa ostalim čobanima iz Mažibrada. Dok su ovce bile na ispaši u
laškovici tako smo išli svaki dan, bez obzira kakvo je vreme. Nije
se izostajalo ni po kiši, ni po snjegu, ni po ledu. Često se dešavalo
da u stan stignem mokar od glave do pete i odma uzmem šibice i
zapalim vatru i osušim robu, a tada istjeram ovce na ispašu u neku
od ograda i dođem nazad kući opet mokar. Opet sušenje, pa u školu,
druge odjeće nije bilo. Braci se isto tako dešavalo.
Kad su došli polugodišnji praznici, pošto se nije išlo na
nastavu, išli smo skupa na cjeli dan da jedan drugom pravimo
društvo, te da nebi pravili dupli put od desetak kilometara. Mater bi
nam u zovnicu stavila kruva, preške ili botešku pure, ako bi se
našlo varene slanine od sinoć i nje, a ako nema, nikom ništa,
večeraćemo kad dođemo naveče kući nešto čorbasto, obično
grašine "prdozveka" ili varice začinjene nekom kožicom
od repnjače. Ponjeli bi i neke knjige za učiti, većinom neke romane
za čitati, dobro će doći za lektiru.
Od ostalih čobana tu bi se naša stric Marketa, ćaćin brat od
strica, ali pošto nije bilo bližeg od njega, tretiran je ki rođeni
stric i tako smo se prema njemu odnosili, a i on prema nama. Imao je
tada pedesetak godina, prosjedu kosu na kojoj je stalno bila nasađena
bukovačka kapa sa resama, prosjede ravnoštucane brkove, osrednje
visine i meka spora govora, mudrih analiza svakodnevnice i dobrih
zaključaka, kako su ga cjenili oni koji su ga poznavali i slušali. Bez
obzira na godine bio je znatiželjan ki malo djete, naročito kada su
knjige bile u pitanju. A dobro je pamtio, do najsitnijeg detalja. On je
tu noćiva, jednom neđeljno bi otiša kući u Mažibrade, presvuka
se, popunio zalihe i vratio se ponovo u Laškovicu. Tako od rane
jeseni do Đurđevdana svake godine. Dnevno bi dolazili Joškan, Bokica,
Vaso "Čalić", Božo Vilić, Ile i Ćevo i Nikica
"Beniš". Kad bi im ovce popasle ograde oni bi ih vraćali
nazad u kistanjski atar.
Stric Marketa je bio samouk, čitao je sve što bi naša kod djece,
knjigu, novinu i tako kratio vreme. Djeca su mu bila poodrasla,
poudale se cure, a momci poženili, pa su on i strina Zlatka bili
sami. Vikendom bi im iz Knina doša Sako, gdje je radio kao službenik
u Banci, pa bi se porazgovarali u troje, jer bi obično tada stric iša
kući na preobuku.
Kako smo ja i Braco u Laškovici boravili po cjeli dan, on bi, kad bi
obavio svoje poslove, došao k nama u stan ili ogradu, već prema
tome kakvo je bilo vreme, i vodio duge razgovore. Nekad nam je priča
priče o kraju, o ljudima, događajima, a nekad je tražio da mu
čitamo, ako bi ga nešto zainteresiralo ili prepričavamo ako je
bilo podugo za čitanje.
- "Draže mi je kad vi čitate, t o je ki da mi neko priča, dok
ja sam naslovkam pobježe mi nit, pa se muram počesto vraćati na
početak, da bi uvatio misa." - pravda se, mada smo mi smatrali
da se on ki ostali stariji ljudi više navika na slušanje drugog,
prodirući mu tako u dušu da bi o tome zna dati svoj sud, što nama
mladima nije bila osobina. Mi, kada smo na osnovu prvi rječi sve
znali i sudili preko koljena, ne vodeći računa da tako štetio sebi
i drugima i da je popravka skuplja od izgradnje, ako je uopće
moguća.
- "Šta kaže? Bijo Haos, to će reći nešto brez mjere i
vremena. Nešto što je nastalo slobodno muremo reći iz Ništa, kao
praizvor svega iz čega su nastali Zemlja (Geja), Podzemlje (Tartar)
i Ljubav (Eros) kao stvaralačka snaga. Dalje, od Zemlje kao majke
nastaje Nebo (Uran), Gore i Ponte (More), a dalje od Zemlje i Neba
(Urana) Titani, Kiklopi i storuke nemani (Hektaonhire). Ostalo mi je
lako shvatiti, tuče, svađe i podmetanja, borba za vlast tije raznih
Bogova i kako je jedan od njih Prometej napravijo za inat njima od
zemljanog blata ljude, a jopet drugi Bogovi kako bi te ljude držali
pod svojom vlašću, nametnuli im nevolje preko Pandore (Svime
obdarene), a dali im jedino dobro Nadu, kao nešto neostvarivo, bez
obzira na dogovor smrtnika i besmrtnika.
Ako malo porazmislim, pa mi današnji se njesmo puno odmakli od toga,
nastalog prije mnogo iljada godina. Ako uzmemo da su to Stari Grci
pokupili po svjetu, nešto od Sumerana, Asiraca, Egipćana i drugije
starijih od sebe na iljade godina i dodali nešto svoje, onda je
stvar još gora, još manje smo odmakli, ako se uzme da su ovi živili
i slično tume mislili ki Stari Grci. Ako to njiovo Ništa pretvorim u
razne magnetne, električne, centrifugalne i centripetalne sile,
sunčane i kozmičke vjetrove, atome, protone, neutrone i sve ostalo
u neprestalnom kretanju, prožimanju i sudaranju, unda od toga Haosa
nastade slučajno neki red, Nešto, neka materija ili kako uni kažu
Gea (Zemlja) u obliku zvjezda, planeta, asteroida, meteora, maglica,
znači stvorio se Svemir. Kad se slegla prašina javilo se Nebo između
tih svemirskih tjela, a na samim njima mora, planine i ostali
krajolik. To se prilično podudara sa današnjom naukom, ali ostaje
pitanje, tog Erosa, te stvaralačke snage, te Ljubavi! Šta je to?Da li
je to samo ljudsko ili općenito svemirsko pogonsko gorivo?Da li je
taj Eros postoja prije Haosa ili je nasta istovremeno ili kašnje? Šta vi mislite?" - rezimira on naše čitanje antičkih priča,
koje se bilo odužilo, da su nas jezici zabolili.
- "Postoje razne teorije striče, jedna kaže da je bilo prije
Stvaranja, a druge kažu da nema prije i poslije, da u tim procesima
vreme kao kategorija ili mjera ne postoji. Treći to sve pokrivaju
imenom Boga, Jahvea, Alaha, Manitua, ko zna kako se to sve na raznim
jezicima izgovara,a činjenica je da pravog i sigurnog odgovora nema,
ni kod religija ni kod nauke." - pokušavam da mu nešto
objasnim.
- "Ma da, šta ja od vas tražim? Kad to ne znaju ni školovanije
glave od nas. Ali uno o ljudima što izreče pjesnik Hezoid, o ljudima
iz svoga doba, isto je i danas! To, da su ljudi sami sebi najveća
muka! Ta mu je dobra. Od rječi do rječi isto je i danas. Da ste mi
pročitali da je to napisa neko od današnjih ljudi prije bi
povjerova nego kad ste mi rekli da je to napisa taj pjesnik iz Askre
u Beotiji prije više iljada godina. Zar se tu išta promjenilo? Po
meni, nije!" -zamrda glavom ljevo desno i lagano ustane s kamena.
- "Ako ništa, bar nam brzo prođe dan, jel` tako
sinovci!?" -nasmješi se uzdržano i ode polako prema svojoj
ogradi i ovcama.
-"Jebeš filozofiju i Stare Grke! Ispočetka mi je bilo
interesantno, ali vrlo važno, šta je prije bilo kokoš ili
jaje. Imamo jedno i drugo, to je važno, zar ne ?" - odzjeva Braco,
našto je izgleda dugo čeka ustručavajući se od strica.
- "Sve nečemu služi, pa i ovo, ne zaboravi to!" - govorim mu
važno, još pod utiskom priča.
- "Ja od toga neću živiti, pa ko voli nek izvoli!" - odlučno
će on – "Više volim nešto konkretno, ovozemaljsko, od te
maglice!"
- "Vjerojatno neću ni ja, ali bi volio sve ovo izučavati, tako
je interesantno." - kažem mu zamišljen.
- "Možda i oćeš, ko zna šta koga čeka u životu!" -
ustane on i dade znak da idemo kupiti ovce i kretati kući.
Kad smo ulazili u avliju pojavi se Mjesec nad Prominom i učini mi se
da mi je namignu sa oba oka.
- 43 -
U naš zaseok ušla je poodavno svemirska era. O "Sputnjiku"
se naveliko pričalo, neko je vjerova u te priče, neko ne, ali kad
smo za vedra neba vidili noću novu zvjezdu i oni koji nisu vjerovali
sada nisu imali kud. Zvjezda se kretala u odnosu na ostale previše
brzo i u suprotnom smjeru, a i bila je bliža od ostalih, pa i samog
mjeseca. A kad su donjeli vjest da se u jednom od satelita nalazi
kujica Lajka i kada su stari saznali da se ona neće nikad vratiti
nazad, rekoše:
- "Jadna kujica, šta je muče, ne mure ona biti nizašta kriva
da je tako kažnjavaju."
- "Pa, mora se žrtvovati radi napretaka nauke!" -
objašnjavali smo mi mlađi.
- "Jadna je to nauka koja se pravi preko ubistva živa Božjeg
stvora." - ostajali su oni pri svomu - "Veća bi i korist od
nje bila da je sačuvala nečije kokoši od lisice, pa da je pritom i
nastradala".
Taman smo se navikli ne jedne, kad eto ti drugih. Rusi, Rusi, pa
Amerikanci i džaba se trudio Grga Zlatoper u "Glasu Amerike"
da umanji rusku veličinu i prednost u trci, koga smo naveče slušali
na Ducinom tranzistoru.
- "Sreću mu vrag odnjo Skradinsku, mjesto da prizna da su Rusi
bolji, vidi šta laže. Amerika, sloboda, pravda, bogastvo, a đe su
sad? Štite ustaške i četničke koljače Pavelića, Artukovića, Đujića
i usuđuju se govoriti o pravdi i poštenju!? Šta im ne sude ki i
Švabama u Nirnbergu? E,oće šutra, kako bi nas š njima
ucjenjivali! Briga nji šta su ovi nas ođe klali, važno je da njesu
njiove i da su protivu komunizma i socijalizma, pa neka su im rauke
krvave!" - lupa Ile kapom titovkom po koljenu da otpane osušena
maljta.
- "Stalno ja govorim da su Rusi veliki narod, a đe je taki
narod, veliki su mu i naučnici. Džabe ti kapital, ako nemaš
pameti! Rusi ki i naši opismeniše i školovaše toliku masu mladosti
i tu se mura naći neko pametan,da take stvari izmisli i izvede. Biće
toga još, ovo je tek početak." - prognozira ćaća.
- "Zar je Grga Zlatoper iz Skradina?" - pita Duca.
- "Dašta! Pobjega u Ameriku kad se vidilo ko će ođe
pobjediti. Sad nam od tamo prodaje slobodu i demokratiju. Veliki mi
demokrata kad štite Pavelića, Đujića, Artukovića, Stepinca i unu
kraljevsku kamarilu. Sve se to borilo za vlast i bogastvo, a poklaše
toliko sirotinje. Bogatiti se na nevinoj krvi, to je i po Bibliji
proklestvo." - kiselo će ćaća.
- "A kralj Petar, šta se on sliza s njima? Šta on tu nije uveo
reda dok je bilo vreme?" - uključi se i Mire.
- "Đavla će un uvesti! Od sviju nji un je svemu šta se desilo
najmanje kriv. Eto, un je bio nešto mlađi od tebe Duca kad su ga
okrunili. Djete,šta uno zna o politici? Njemu su najviše krivi
njegovi savjetnici, generali i ministri. Tobože, vode račina o
Kruni, a ustvari bore se za sebe, ko će više zgrabiti časti i
vlasti iz kraljeva ugleda i korita. A sad je najlakše istresti svu
krivnju na njega!" - neda ćaća na Kralja.
- "Pravo kažeš Mariša, un se u toj dobi zateka na mjestu
Kralja, bez iskustva, bez autoriteta, dotle mu stric Knez Pavle radio
jedno, a sad se od njega očekivalo da preko nući napravi drugo,
nešto pametno. Napravio bi un jadnik da je zna! A uni oko njega su
bili ti koji su trebali znati. Sad je un kriv, a uni uživaju u
bogastvu koje su u njegovo ime napljačkali. Eto taj Stepinac, nikad
nebi posta kardinal da nije bilo Kralja Aleksandra. A kako je
vratio: posta najveći borac za NDH pod plaštom katoličke crkve,
koristeći njenu frazeologiju. Čuješ li šta ovaj Grga govori, bijo
svešteno lice, nema on veze sa ustašama, Pavelićem i NDH. A ja tog
Grgu pitam, šta je taj Božiji čojek učinio da spreči ustaška
klanja? Šta je poduze protiv svoji fratara koji su bili glavni vođe
ustaškog pokreta, često glavni kolovođe i organizatori zatiranja
cjelih srpskih sela i familija? Toga sam se nagleda u ratu! Mi ođe
trebamo dići spomenik Talijanima! Da su ođe došle ustaše kao gore
u Lici, Kordunu, Baniji, Bosni, nebi kamen na kamenu osta. O narodu da
ne govorim!" - ježi se Ile, gužvajući kapu u rukama.
- "Vidićeš ti, danas šutra on će ispasti svetac! Vatikan je
to, njima se ne žuri, vreme će učiniti svoje, rane će zarasti,
sjećanja izbljediti, svjedoci pomreti, dokumenti će se uništiti, a
ostaće mit o njegovu mučeništvu i eto ga: Svetac! Čujem ja na
gradilištu svašta. Dosta njiovi misli da to što o Stepincu vlast i
komunisti govore nije istina, da je to propaganda. Pa čuješ li "Glas
Amerike", po njima je Stepinac žrtva komunističkog režima, on
nema veze sa ustašama i Pavelićevom NDH, a šta je drža najveću
svećeničku funkciju u toj koljačkoj bandi i blagosilja joj djela i
dava oprost, nije važno. Tija voda breg roni, tako će ti biti kad
tad!" - nadoveže se na Ilin jed Mariša.
- "Jopet vi na politiku, đavo odnjo i nju i Grgu Zlatopera. Više
volim slušati ovo o satelitima, čekajte malo, ućutite, da čujem
šta kaže!" - prekinu ih Duca.
A pri kraju emisije Grga Zlatoper je javio da su Sovjeti poslali u
Svemir prvog čovjeka kozmonauta Jurija Gagarina koji je obletio u
svemirskom brodu "Bostok 1" zemaljsku kuglu i da je let
trajao jedan sat i četrdesetosam minuta i da se uspješno spustio na
Zemlju. Dalje je javio da to potvrđuju američki naučnici i da se
uskoro planira i prvi let američkog astronauta.
- "Aha, neću ti Boga, vidi kad to javlja! A da je Amerikanac samo
bi se o tome govorilo!" - skoči Ile oduševljeno.
- "Rusi,ko će nego Rusi! Reka sam ja da trka počinje, zasad
Amerikanci gube. Ma ko da je, ode nauka napred!Oće li je ljudi mući
pratiti?" - drago je i Mariši.
- "Šta će sad baba Pera? Kad je "Sputnjik" odnio Lajku
u Svemir ona je svojoj kujici dala ime Lajka po njoj, za uspomenu. Šta
će sad?" - smije se Duca.
- "Neki dan sam vidio da je skotna. Brzo će se ošteniti, pa nek
jednom štencu da ime Gagarin ili Juri, mure i oba, kako oće!" -
nađe rješenje Mariša.
- "Moraću joj reći, idem odma kod nje!" - diže se Duca i
uze radio.
Tako se raziđošmo kućama te vedre proljetne večeri kad čovjek
prvi put otkad postoji ljudski rod pogleda na Zemlju očima
nebesnika.
- 44 -
Predveče, kad smo "Iznad bašča" na malom igralištu
igrali fudbal, doleti Jovica Jolin i donese vjest:
- "Oštenila se Lajka, ljudi!"
- "Koliko ih ima?" - upita Milan Ilin.
- "Šta ja znam, neda prići, koliko sam ja iz daljine vidio ima
ih deset-petnajst, sreće mi." - zajapurio se Jovica i razmava
rukama.
- "Đavo te udavio, uvjek moraš lagati! Deset-petnajst, toliko
kvočka ne izleže pilića!" - okosi se na njega brat mu Stevo.
- "Vidićemo kašnje, kad ih baba izbroji, vidićeš da ne
lažem." - podvuče rep Jovica.
- "Sad će nju baba Pera pomusti, biće za večeru grušaline,
jel Jovice!?" - uozbiljio se Duca.
- "E, e, e, kuju musti, ko to još radi?" - iskrivi usta
Jovica.
- "Moja Drama je muzla Banjaru, znaš kako je dobra ta varenika,
sto puta je ljepša od ovčje. Jel tako Braco, jel tako
Stevo?Šteta, otkad je krepala nisam se najeo prave varenike." –
Duca će još ozbiljnije.
- "Istina je, ja sam gleda kad je muze!" - potvrđuje Braco.
- "Pa meni je baba lječila kukurjekavac varenikom od magarice,
zašto nebi muzla kuju kad joj je varenika ljekovita." - prihvaća
igru i Stevo Jolin.
Jovica nezna šta bi! Čelo mu se naoblačilo, ne bi se krivio, a
teško mu je povjerovati da je to istina. Suze mu počeše izbijati na
nos i on rukavom obrisa izdajice. Čeka, valjda će odustati i reći
mu istinu.
- "A koliko se od kuje može namusti?" - pitam ja Ducu,
ozbiljan ki i oni.
- "Zavisi, koliko bude štenčića. Ako ih je deset do petnajst,
kako kaže Jovica, računaj pola litru po štenetu, to mu dođe pet do
sedam i po litara. Bogme dobro! Toliko ne daje ni Marišina
Zekulja. Biće varenike i za kiseljenje. Blago vama Stevo i Jovice, šta
ćete se nalebati!" - zavidljivo će Duca.
Iz oblaka na Jovičinom čelu sinu munja i prosu se obilna kiša i on
se na sav glas raskrivi:
- "Sad ću vas ja reći babi Peri! Vidićete vi, sad će vas ona
matrakom!" - i otrča niz ulicu.
Malo kašnje dođe nam, lagano se njišući u hodu, Sava Jolina,
kuljava do zuba, a iza nje je skrivena u rub vuštana provirivala
plava Jovičina kovrča:
- "Šta mi rasplakašte malog Jovicu, sram vas bilo, magarčine
jedne! Stevo, šta ne braniš svog mlađeg bracu?" - viče naglas
i namigiva nam plavim čima.
- "Hm,tog lažovčinu! Ko ga tjera da se hvali preko svake
mjere! E, baš ćeš je kusati večeras! Ako niko neće, ja ću je
pomusti i dati ti, da ti se skrati jezik!" - zaprapišti se Stevo
ne obazirući se na materine znake.
- "Ma nemoj Stevo, još ovaj put. Ako se ne popravi i opet nešto
slaže neće biti kasno, ta dojiće se štenčići dok se Lajka
ponovo ne prokuca i poveže sa Marišinim Vučkom." - smije se
Duca.
- "Ajte kvragu, mulci jedni, dajte mom Jovici da igra s vama."-
nasmija se Sava i upita me:
- "Jel ti mater kod kuće?
- "A kud će, tamo je." - prešno odgovorim ne prekidajući
igru.
Mater je, ki i Sava, bila kuljava. Sada su nji dvije dogovarale
organizaciju oko porođaja.
- "Ajde na branku, jadan li si ako primiš gol!" - potjera
Stevo Jovicu na mjesto golmana, a ovaj rukavom obrisa suze i bale i
svečano obeća:
- "Biću bolji od Beare!"
Sava odgega kod Ruže Marišine, trebala je po onome šta se čulo,
svaki dan roditi.
- 45 -
Mi smo imali pasa Vučka, a Milan Ilin je ćio da i on ima pasa. Zato
je uložio puno truda da ubjedi đeda Ćilita da mu dozvoli da donese
od babe Pere jedno štene.
Đed Ćilit ni čuti, a pogotovu kad je ču da nema muških štenaca
već samo kujice:
- "Ma Milane, šta je tebi, svake godine imaćemo pasje
svatove. Šta ćeš raditi svake godine od štenčića?" -
odvraća ga razborito đed.
- "Đede, Mile Marišin ima Vučka, Jovo ima Lajku, zašto i mi
nebi imali pasa da nam čuva kuću i ovce?" - uporno nagovara
Milan.
- "Kuću čuvam ja, ne mičem se od nje, kud ću sa ovom
kljakavom nugom i štapinom, a ovčinama čuvar netreba, jer nema
vukova." Neda se đed Ćiko.
- "Ja ću nju izdresirati, pa će ona ići po ovce i cjelo vreme
paziti na nji, a maja će moći nešto drugo raditi, a na dangubiti
oko ovaca." - ima i Milan svoje razloge.
I tako danima. Kad je ponestalo razloga na obe strane Milan primjeni
drugu taktiku. Svečano izjavi:
- "Dok ne dobijem štene ja neidem u školu i gotovo!"
Džabe je đed Ćilit kumio i molio da Milan promjeni odluku, a kako
se vreme za polazak u školu ubrzano primicalo, nema druge, popusti:
- "Em ti svetog Aranđela, tebi i Perini i kuji! Ajde dunesi!"
Milan skoči ki zapeta puška, a ja zanjim, pa preko Njivice doletimo
u babe Pere avliju:
- "Baba Pero, baba Pero, doša sam po štene, reka đed da ga
donesem!"
- "Evo srećo, pa biraj koje ćeš! Dva muška sam ranije obećala
i već su ih odnjeli, a od ove dvije kujice biraj." - povede nas
baba Pera do legla iza kuće.
Lajka se tamo opružila koliko je duga i široka, samo malo podiže
glavu kad smo došli, pogleda nas nezainteresirano, i nastavi
spavati, dok je jedno bucmasto štene redom joj probalo mrke sise
nebili izvuklo koju kap varenike, a drugo mirno ležalo kod materine
glave. Milan zgrabi debeljucu i ponese se je, a baba Pera zapovjedi
Lajki:
- "Lezi Lajka, mila, mir!",
- i nas dvojica trčeći stigošmo nazad prekim putem preko Njivice u
đedovu avliju:
- "Evo ga đede,vidi kako je ljepo!" - spusti Milan debel
kujicu ispred đeda.
Đed ga ocjeni znalački:
- "Izgleda da je sladokusno!"
Nije trebalo dugo čekati na potvrdu đedove ocjene. Štene namiriša
korito sa mećom za prasad i pope se prednjim šapama na rub i poče
kusati ki gladna godina.
- "Em ti Aranđela, ko će ovo naraniti! Milane, nusi ovo
nazad babi Peri nek ga una rani, a dunesi uno drugo. Ovo ti nije
lovačko, ovo će samo žderati i ležati u ladovini oko kuće." -
izdera se van običaja đed Ćilit.
Tu nije smjelo biti pogovora, uzešmo štene, sada još okruglije od
polebane meće, i vratimo ga istim putem babi Peri, a uzmemo ono koje
je spavalo kod Lajkine njuške. Kad ga je đed vidio, pogladi ajdučke
brkove, i reče:
- "E,ovo je već bolje, ova će kujica biti pravi lovac!"
A štene, ki da je znalo od koga će zavisiti njen status, zavuče se
ispod đedove katrige, smota se u klupko i drhtureći ukutri.
Nekoliko dana nakon toga nas dvojica krenušmo u školu, ali kod
Zorkine kuće začušmo sat sa Sv. Ćirila i Metodija i učini nam se
da smo zakasnili, pa se pritajišmo da čujemo ponavljanje, a ono
stvarno ponovi dva sata.
- "Jebi ga, zakasnili smo, biće šiba, šta ćemo sad?" -
pita Milan.
- "Ajmo mi tu iza Zorkine kuće, na ploče, pa ćemo se vratiti
nazad kad bude vreme, ki da smo bili u školi." - predlažem ja.
I tako bi.
U ladovini na ledenim pločama gubili smo vreme smišljajući ime za
Milanovo štene, ali se do kraja zasigurno nije odlučilo, vidićemo
šta će reći đed.
Vratili smo se kućama u vreme kad se uobičajeno dolazi iz škole,
ne govoreći nikome ništa. Sutra ćemo se u školi opravdati da smo
morali nešto u polju raditi, tako nam je zapovjedio ćaća, pa će
se pisati opravdano, vrlo važno za jedan dan. To su i druga djeca
radila, a razrednik će sve to zaboraviti dok uspije vidite nekog od
roditelja.
Naveče dođe Milan i reče da će se štenica zvati "Luca".
- "Luca!? Ajde muj Milane, zovi je ti kako oćeš, ali će je
svi zvati Banjara. Tako su se sve Krnetske kuje zvale, pa će se zvati
i ova." - kaže mu Mariša.
Milan je nastavio neko vreme zvati Lucom, ali je bilo džabe. Svi
ostali, staro i mlado, zvali su je "Ćilitova Banjara", za
svaki slučaj dajući oznaku, jer ako bi Duca nabavio štene, njegova
familija je polagalo pravo na to ime, bez pridjeva.
Nema komentara:
Objavi komentar