Crvena mladost (51-55)

- 51 -

Kao poslije dugog ljepog sna probudio sam se na Vlaci, gdje su cvrčci neumorno od ranog jutra do kasne večeri pilali živce sa svojom pjesmom "drži-prži", ovce preko noći zveckale svojim klepkama, a dan prolazio oko biranja zaperaka u vinogradu ili skupljanju ljetine.

A tada sam morao na praksu u Knin. Javio sam se u upravu ŽTP-a i dobio P-2 kartu za putovanje i usmenu obavjest da se javimo šefu stanice, a ovaj nas poslao do školskog instruktora, te ovaj dalje na blagajnu. Tamo je radila Zora, blagajnica na espresnoj blagajni i u dva-tri dana pokazala nam šta se tu radi, pa smo ja i Pertar Degenek iz Kosova, đak zagrebačke dvogodišnje škole, ostalo vreme se muvali malo po gradu, malo po stanici, a kad bi se izmorili otišli bi u Boriće kod Bolnice i zaspali na klupama u debeloj ladovini. Poslije desetak dana dali su nam potvrede o obavljenoj praksi i tada smo do početka školske godine bili slobodni.

A tada je došlo Priobrženje, sajam kod Manastira i u Kistanjama, te ubrzo i početak treće godine škole. Rosa je pošla u sedmi osnovne, a Duška u treći. Stevo i Dušan su još bili u Vojsci, a Braco je radio na terenu, čas u Baču, čas u Kragujevcu, pa opet u Beogradu.

U Centru su nas dočekale promjene na lošije. Zbog privredne i društvene reforme stanjila se i kasa u Centru, pa se to odmah osjetilo i na hrani. Glavni kuvar Vaso je otišao raditi u Njemačku, a mjesto njega je došla visoka i krupna kuvarica teta Sofija. Iz soba u domu su izbačeni kauči i stavljeni mjesto njih metalni kreveti na sprat. Umjesto po trojica sada nas je u sobama bilo duplo. Otvorila se i Viša saobraćajna škola u koju su poslati srednjovječni ljudi: otpravnici vozova i šefovi stanica, da studiraju za saobraćajne pogonske inžinjere, pa je i njih trebalo smjestiti u Dom, no oni su imali naš pređašnji komfor. A nama su ukinuli obaveznu jutarnju gimnastiku, jedino što smo sa oduševljenjem primili. Tako je to kod nas sve kratkog daha, počelo je ljepo i kako treba, a kad s vremenom ponestane onog početnog elana vratimo se dva koraka nazad i vratimo se u neku tupu prosječnost ili kako se u narodu kaže: "Pane se s konja na magarca."

- 52 -

U školi je način nastave i kriterij ocjenjivanja ostao isti. Nismo više imali istoriju i hemiju, ali smo dobili sociologiju i stručne predmete o željezničkim vagonima i njihovoj upotrebi. Sociologiju je predavao profesor Simeunović, mršavi starčić s debelim naočarima, bolešljiva izgleda i vječito mrzovoljan i nervozan. Upotrebu kola je predavao profesor Delić, kršni širokogrudi Ličanin, a od poslijerata Beograđanin, kojemu gradski život nije oteo vedri lički duh stvoren još s purom i varenikom u kršnoj lici. Ostale promjene su se svele na to da nam je sada saobraćaj predavao profesor Mika Đurić, autor udžbenika iz tog predmeta, dok je bivši profesor Stojić sada podučavao mlađe generacije.

Ja sam nastavio starom taktikom, počeo sam učiti odmah, od prvih lekcija. Dok su se drugi skanjivali, planirali i psihički pripremali ja sam bez razmišljanja dobro naučio prve lekcije, pregledao udžbenike do kraja, da vidim šta me sve čeka i tako uočio crvenu nit u svakom predmetu i na čemu će se najviše insistirati. Nije mi bilo baš lako gledati baškaranje kolega i njihovu svakodnevnu zajebanciju, ali nisam odustajao od sebi zadatog cilja. Zvalo je i mene ljepo vreme i ono nešto malo novca da šetam po Beogradu, naročito žensko društvo, ali je to moglo nakratko poslije večere, ako bi predviđeno gradivo za to popodne bilo naučeno. Nije prošlo puno vremena kad su počela prva ispitivanja, moje ocjene su bile odlične, dok je društvo počela hvatati panika, trebalo je sad učiti dan noć i popravljati slabe ocjene, a nije lako bilo dostići propušteno. Ja sam tada odlazio u biblioteku i čitao po želji literaturu.

- "Žuti đavo! Vidi šta on sad radi, čita Tolstoja dok se ja preznojavam izračunavajući SKB i PKB. A sutra će profesor Mika: "Stevo ponovo stojiš na pogrešnom mestu! I zabiberiti mi još jednu dvojku da će se sve pušiti." – kuka Stevo Milivojević znojeći se nad zadacima iz saobraćaja.

- "Ko nam je kriv, je li nam govorio da startujemo odmah, a ti Kiklope oćeš na Kalemegdan, pa na utakmice, pa na Terazije i knez Mihajlovu, pa navuče i mene na zlo. Odsad ću raditi šta i Žule radi, pa kud puklo da puklo. Kako bude njemu tako će biti i meni!" – zaklinje se Pero Trbojević.

- "Budeš li učio koliko i on biće ti još gore! Ti si malo tvrđe glave i trebaš bar duplo više sjediti nad knjigom da bi bio bar upola njegova znanja. Žuti đavo samo slika očima i dok kažeš "keks" on već naučio!" – priključuje im se i Branko Vukovojac.

- "Momci, vi to na moj račun? Odoh ja na večeru, pa ću malo do "Drine" gledati neki film. Domaći iz matematike vam je ovdje u svesci, ako ga želite prepisati, ili ćete se malo pomučiti i sami rješavati, uostalom meni je svejedno." – smijem se ja njihovoj muci i vraćam im milo za drago.

Idu i oni na večeru da malo razbistre glavu, pa će poslije do kasno učiti. Šefica kuhinje Sofija, debela i krupna raspuštenica, svađa se sa momcima iz dvogodišnje škole, koji joj prigovaraju na lošoj i jednoličnoj hrani.

- "Ode Vaso u Njemačku, nesta voća, nesta kolača, nesta čokolade! Sada samo makaroni svih mogućih vrsta, đuveč, rižot, najgore kobasice i marmelada." - podbadaju je oni.

- "Možete mi prigovarati za kvalitet hrane, ali ne za vrstu obroka. Šta mi nabave ja skuvam! Kad je bio Vaso nije bilo privredne reforme, volela bi ga videti šta bi skuva od ovoga šta ja i koliko dobijem." – brani se kuvarica dok joj se debeli podbradak od ljutnje trese, a niz obraze teku krupne suze.

- "Nemojte šefice plakati, znamo mi da Vi niste krivi, to mi onako, da oni gore čuju." - sad je tješe oni.

- "Imate omladinsku organizaciju, tamo se borite za bolje, a mene ostavite na miru, dosta mi je i moje muke." – briše ona suze i vragolasto vrti okruglom glavom.

- 53 -

Tih dana ugledašmo obavjet na velikoj oglasnoj tabli u holu da će doći predstavnici ŽTP-a Zagreb i da trebaju stipendisti sa područja Hrvatske doći na taj sastanak.

- "Šta nam sad spremaju?" - pitamo se zabrinuto, a niko odgovora pa ni slutnje nema.

Dođe i taj dan i svi smo došli u veliku salu da čujemo novosti.

Direktor kadrovske službe ŽTP-a i dva njegova pmoćnika nas pozdraviše i odmah prozvaše. Tada nas direktor obavjesti da je izvršena reorganizacija željeznice u Hrvatskoj i da sada postoji samo jedno poduzeće ŽTP Zagreb, a ostali ŽTP-i su postali Sekcije. Naši ugovori o stipendiranju ostaju kakvi su i bili, mi treba samo da učimo, a kada završimo školu bićemo raspoređeni na posao na području bivših ŽTP-a, a sadašnjih sekcija. Kako je u toku privredna reforma svi moramo pridonjeti njenom uspješnom sprovođenju, a novina je da se uvodi za učenike novčana stimulacija čija je visina ovisna o postignutom uspjehu. Tako će odlični učenici na kraju školske godine za svaki kalendarski mjesec dobiti pet hiljada dinara, vrlo dobri četri hiljade, dobri hiljadu manje, a oni koji padnu godinu neće dobiti ništa i još će morati vratiti nakon raskida ugovora svu dosada primljenu stipendiju. Zato nas upozorava da učimo, a nešto slično nas čeka i na poslu, jer se sada i tamo primjenjuje stimulacija u raspodjeli osobnih dohodaka.

Požalili smo se na lošu hranu, sada je i po količini i po kvaliteti puno lošija od prijašnje, pa ih molimo da nešto poduzmu oko toga. Oni su lako obećali i poslije nekoliko dana hrana je stvarno postala bolja, ne kao prije reforme, ali podnošljivija.

Kolege, stipendisti drugih ŽTP-a, bili su nam sada zavidni na ovoj stimulaciji po školskom uspjehu, pa su se organizirali i tražili isto od svojih ŽTP-a, ali nikada nisu dobili nikakva odgovora, osim nekakvih posrednih obećanja da će se o tome raspravljati.

A nama nije išlo u glavu zašto nam svima nije isto, pa svi ćemo raditi u Jugoslavenskim željeznicama na istim poslovima, ali nam nisu htjeli ili mogli dati odgovora. Profesori, koje smo pitali, rekoše da ispravno mislimo i da tako nešto nije dobro, ali da su to međurepublički odnosi i primjena samoupravljanja, pa ni njima nije to dokraja jasno i da nam zato ne znaju reći šta se tačno zbiva. A to je rečeno na način da se ne iznosi vlastiti stav i imali smo utisak da nam do kraja ne žele objašnjavati te političke odnose, to nije njihov posao, i da ne žele iznositi svoj lični politički stav. O tome se govorilo neko vreme, pa se bacilo sa strane, i život skrenu pažnju na duge stvari.

- 54 -

Već od ranije je Zvonimir Vorgučić iz Vršca ispreda hvalospjeve o "Vršačkom grožđenbalu", u čemu ga je zdušno podržavao Dragoljub Jovanović iz Banatskih Karlovaca. Tako poče i ove jeseni, pa se dogovorišmo nas nekoliko da idemo viditi to čudo od fešte preko vikenda. Krenuli smo u nedjelju u rano jutro, Zvonko i Dragoljub kao domaćini i nas nekolicina, rodom iz drugih dalekih krajeva. Kako smo prilazili Vršcu voz se sve više punio narodom u svečanim odorama tako da je u Vršac, na željezničku stanicu, stigao pun ka prezreli šipak.

Navratili smo svi skupa, cjela družina, kod Vorgučićeve kuće i iznenadili mu i zblanili mater, koja se užurba da nam spremi nešto za jelo na brzinu, usput žestoko prekoravajući sina Zvonka što joj se nije najavio, pa bi ona sve pripremila kako treba.

Već u rano popodne smo otišli u centar gdje nam je Zvonimir pokazivao znamenitosti grada Vršca, a tada smo stigli na gradski glavni trg gdje je na sve strane bilo već namješteno na stotine štandova sa svim vrstama grožđa i vina i ostalog voća iz tog kraja. Tu su bili i predmeti, alati i stvarčice koje služe uzgoju grožđa i pravljenju vina, od škara do ogromne drvene buradi za mast i vino. Svak nas je nudio da im probamo vino, što smo i učinili, pa smo se mješajući vina dobro razveselili, a tek je bila rana veče. A tad je počela i muzika i plesalo se po cjelom trgu. Po sjajnim očoma muške i ženske čeljadi svih uzrasta vidilo se da se večeras slavi antički bog Bakho, pa ne bi bilo čudo ako se nastavi piti tako da cjeli grad bude poprište bahanalija. Ples, kola, igre i kako se to već zove, bio je ljek, plesalo se sve brže i brže, dok ne dođe spontano do igranja samo narodnih kola svih mogućih vrsta koja se igraju na ovim prosorima. Počelo bi na jednom mjestu, pa se povećavalo kolo dok nebi popucalo od veličine na više manjih kola, koja popuniše trg do zadnjeg metra prostora. A već poče zora,trebalo je na prvi voz za Beograd da stignemo na nastavu. Nismo mi sami tako mislili, voz u Vršcu je već bio prepun, pa smo stajući na jednoj nozi na muku stigli u Beograd i taman na prvi čas. Naglo mirovanje izazvalo je neizdrživu pospanost, pa sam poslije prvog časa otišao u Dom i zaspao kao klada, vodeći se logikom: "šta bude biće, kud pukne nek pukne!". Niko od nas iz grupe nije izdrža do kraja nastave, svi pođoše za mojim primjerom, a na razrednom času smo dobili opravdanje, jer je izlet bio na vreme prijavljen, a neočekivane okolnosti su izazvale premor, "ta ljudi smo od krvi i mesa, svakom se desi".

Iako je bilo i dobro i ljepo grožđenbal je izgubio od svog sjaja u mojim očima, ljepši je bio u Zvonkovim pričama nego onakav kakvog smo doživjeli.

- "Vašar, sajam, dernek, svuda je to isto, samo se ovaj zove bal da bi bio gospodskiji, a ustvari nema razlike od drugih takvih ili ja bar nisam vidio." - kaže Stevo Milivojević kad Zvonko poče svoje hvalospjeve o "grožđenbalu".

- 55 -

Počeše kasnojesenjske kiše, pa magle i siva svakodnevnica: škola, učenje, ručak, večera, slobodno sat-dva, pa spavanje, po satu određenim kućnim redom. Sutra opet tako. Petkom, subotom i nedjeljom naveče smo kao i prošlih godina mogli ići u pozorište i ja sam to uvjek koristio. Gledao bi predstave, a poslije bi u biblioteci našao knjigu i čitao to dramu ili roman ili priču po kojima je pravljena predstava. Tako sam upoređivao viđeno na predstavi sa onim šta bi ja zamišljao u svojoj mašti dok bi čitao djelo. Neko predstave, postavka i režija bile su bolje, a neke su bile potpuni promašaj. Tako sam u raznim predstavama gledao Miju Aleksića, Miodraga Petrovića-Čkalju, Ljubu Tadića, Karla Bulića, Milana Ajvaza, Miru Stupicu, Oliveru i Radu Markovića, Boru Todorovića, Dragana Nikolića, Milenu Dravić, Batu Živojinovića, Đuzu Stoiljkovića i bezbrojne druge glumce i glumice koji su se kasnije pjavljivali i u dobrim serijama na televiziji ili u igranim filmovima. Neke od njih slučajno sam sretao i po gradu i uvjek me iznenađivala njihova ljudska jednostavnost u odnosu na popularnost i slavu koju su kao velikani glumišta imali.

Pred praznik 29. Novembar u Centru je održana Konferencija omladine i tada je izabran novi Omladinski komitet i predsjednik omladine. Ne znam na čiji predlog su izabrali mene za predsjednika, a ja se toj funkciji nisam baš puno obradovao, čak mi je predstavljala teret. Sve se svodilo na to da se održavaju sastanci Komiteta, beskonačno raspravlja o zadatim temama od Općinskog komiteta i daje mišljenje baze, koju baš te teme nisu puno interesirale. Ono za šta je baza bila zainteresirana nije nikoga u višim forumima interesiralo, jer su to za njih bile male sitne tekuće stvari, a ne strateški politički problemi razvoja društva u kojima su bili i krupni problemi mladih. Po općini Palilula, kojoj smo mi pripadali, i po gradu Beogradu održavane su svakodnevno tematske konferencije ili stručni skupovi na kijima su mladi omladinski i partijski funkcioneri vježbali govornu retoriku za nastupe na višim forumima i tako gradili političku karijeru. Dok se na ovakvim skupovima o istoj temi govorilo na bezbroj načina, iz raznih uglova, sa puno stilskih figura i raznim govornim vještinama, zaključak je uvjek bio isti:

- da se upozna taj i taj viši forum sa održanim raspravama, a to će se viditi iz dostavljenog zapisnika, koji su tamo završavali u arhivi, a da ih niko nije ni pročitao, već samo popunio statističku evidenciju o provedenoj raspravi i koju su slali još višim forumima. Glavne strateške odluke o svemu su su donošene visoko gore u partijskom i državnom vrhu bez konsultovanja baze, a onda su sljedile direktive prema dolje da se o tome pozitivno i afirmativno vodi rasprava i akcija po nižim forumima i skupovima i opet njima šalju pozitivni odgovori. Već tada sam smatrao da to nije pravi način i put, ustvari da je to naopak put i način i da se tako ne može sprovoditi volja naroda, već da se narodu nameće volja s vrha i prikazuje kao narodna volja i da je to volja elite na vlasti. A ja nisam bio spreman biti obični poslušnik koji će bez pitanja i potpitanja, a često i drkčijeg mišljenja, to bespogovorno tehnički sprovoditi. Tako su se sastanci Omladinskog komiteta sveli na obično druženje, a bivali su sve rjeđi i rjeđi, nisu se održavali ni jednom mjesečno. Ako je trebalo ići u Općinski komitet poslao bi sekretara i on bi odnio papire koje su tražili.

Nekako u to vreme dođoše pozivi za upis u vojnu evidenciju. Na tom pozivu moje ime je bilo Mile, a ne kao do sada Marko. Ja sam znao za tu birokratsku zavrzlamu još od prvog razreda osnovne škole i već sam se navikao na oba imena, da me u školi zovu Marko, a sad je trebalo rješavati da li mi je pravo ime Mile ili Marko. Pisao sam kući da mi iz Matičnog ureda pošalju potvrdu i orginal Izvoda iz knjige rođenih, te napokon, poslije izvjesnog vremena, i to stiže. Izvod na ime Mile i potvrda da su Mile i Marko ista osoba, dok su se ostali podaci ionako slagali. Na osnovu tih dokumenata upisaše mi ime Mile i u ostalu dokumentaciju, a tad me neki počeše zvati po novom imenu, dok je većina zvala po starom, a meni je bilo svejedno.